Pratite nas

Komentar

Politička manipulacija

Objavljeno

na

  • Crkva je pedofilna organizacija
  • NDH je fašistička genocidna država
  • Republika Hrvatska je nepotrebna pogrješka
  • Jugoslavija je radno mjesto i blagostanje za sirotinju

Ovako bi otprilike mogla izgledati kratka promidžbena poruka današnjih i nekdašnjih komunističkih stručnjaka za marketing i ideološku indoktrinaciju.

Znam da će se mnogi moji čitatelji sad odmah pobuniti i nesvjesno nasjesti na metode manipulativne psihologije koje se koriste u kreiranju političkih poruka. Neki od njih se ne žele baviti teškim temama, neki su naivno moralni, neki nemaju hrabrosti malo dublje promišlajti o društvenoj zbilji i jednostavnije je pustiti sve to po strani.

Neki će odmah skočiti na moje teze jer misle da imaju dužnost pobuniti se protiv onoga što im je usađeno u podsvijest kao neprihvatljivo, a ovakve tekstove ja pišem namjerno da bi bili trn u guzici onih koji bi najrađe sjedili u miru, a ne smiju sjediti i promatrati kako se sustavno urušava, gadi ili uništava narodna povijest i identitet.
Možda sam luđak, možda bih, po preporuci mojih “prijatelja” trebao pisati priče, pjesme i baviti se edukacijom managera umjesto da stalno bušim po nekim temama koje nitko ne čita. Nedavno mi je rečeno da ovakvi tekstovi debelo narušavaju moje izglede u politici, i poslu; hahahah. Nema veze, blje biti slobodni luđak nego neslobodni “konačni” rob.

Politička manipulacija je osnovna disciplina koju bi trebalo savladati. Nažalost kod naših navodno domoljubnih političara edukacija stoji na zadnjem mjestu. Kad naši sabornici desne orjentacije imaju izbor između edukacije i janjetine oni će odabrat janjetinu, kao onaj ustaški veleposlanik koji je između sastanka sa saveznicima i kiselog kupusa odabrao kiseli kupus.

Jedna od boljih metoda, o kojoj sam već pisao je indoktrinacija. Metoda ima svoje začetke u Kini, izvorni je komunistički alat i zato upravo ovom metodom svi komunistički i ljevičarski ideolozi i stručnjaci za marketing najbolje vladaju. Ona je tako reći njihov glavni alat. Kad ne znaju što dalje oni pribjegavaju indoktrinativnim metodama. Cilj ove metode je na kraju procesa od neprijatleja dobiti saveznika, a put do toga je dug, uporan, trnovit i potpomognut djelomično revolucionarnim pomagalima, kao što je fizičko uništenje onih koje ne možeš indoktrinirati ili kao zastrašivanje što se može dogoditi.

Fizičko uništenje danas nije baš popularno, ali je ekonomsko i društveno. No to je u ovom tekstu sporedna priča.

Da bismo shvatili metodu moramo najprije poznavati neke osnove manipulativne psihologije koje se koriste. Jedna od tih metoda je svjesno povezivanje dva pojma, koja sama po sebi nisu povezana, pri čemu je jedan pojam uvijek socijalno prihvatljiv i skoro neupitan, a drugi pojam je onaj koji želimo povezati da bi njegove negativnosti u toj vezi izgubile na važnosti.

Najočitiji primjeri te faze zagrijavanja su: “Pa nije ni u komunizmu/nacizmu sve bilo tako loše!”

Obrnuto isto tako. Odaberemo neki pojam koji je negativan i vežemo ga uz pojam koji je pozitivan da bismo miješanjem dobili ono što želimo. Primjer takvog zagrijavanja je: “I u Crkvi ima nevjernika/grešnika itd!”

Svi ćemo se bez ikakvih protivljenja složiti s ovakvim konstatacijama, ali nebismo, kao antikomunsiti i vjernici, prihvatili izjave kao: “Komunizam je dobar; crkva je lopovska organizacija”.

Cilj manipulacije i nije da odmah dobijete pristanak jer bi otpor novim pogledima po samoj psihologiji bio prevelik.

Metoda se sastoji u laganom i upornom miješanju i ponavljanju istine koju ciljana skupina prihvaća i nepovezanih činjenica koje želimo na kraju dobiti kao negativne ili pozitivne asocijacije u podsvijesti ciljane grupe. Ako to uporno radimo uspjet će nam manipulacija.

Otpor ovakvim metodama bi bio dosta jednostavan. No za otpor moramo biti spremni na okršaj, moramo imati vremena, znanja i na kraju krajeva moramo biti slobodni. To u većini slučajeva nije tako. Tomu moramo dodati osobne frustracije i parcijalne doživljaje koji potvrđuju općenite teze, kao osobna iskustva koja govore u prilog. Tipično za ovakve situacije je kad netko priča kako je u komunizmu imao stan i da su njegovi mogli ići u crkvu. Parcijalno i subjektivno zamijeni opća načela i pretvori se u ono što ono nije: u dokaz opće teze. Neki ljudi se ne žele uopće opterećivati općim temama, što iz lijenosti, što iz osobnih preferencija, što iz straha od otkrivanja onoga što nisu poznavali. Nije uzalud ona narodna da je budala najsretniji čovjek u selu.

Pretpostavljam da ipak nisu svio ljudi lijeni i da ne žele uživati u sreći budala pa da malo krenemo u analizu što nam se u ime kolonizacije ideološke i nacionalne uporno servira kao rješenje.

Jedna od najučinkovitijih metoda odupiranja je tehnika razlikovanja ili rasprave na meta razini. Jednostavna u primjeni, al ipak rijetka. Tehnika se sastoji u svjesnom i jasnom razdvajanju različitih činjenica, činjenica koje nisu isto, nisu jedno i podliježu različitim prosudbenim načelima. Svaku raspravu koja vodi miješanju različitih činjenica počinjemo osnovnim pitanjem: A što je ovo, što je ono? O čemu mi to raspravljamo, o ovom ili onom? Što podrazumjevaš pod tim pojmom? U tehnikama rasprave ovakve jednostavne metode će protivnika dovest do ludila je rće osjetiti da ne nasjedate na njegov pokušaj manipulacije. U najvećem broju slučajeva ćete onda umjesto objašnjenja ili argumenta čuti izjave da ste nepismeni, da ste iz pasivnih krajeva, da ste ovo ili ono. Na to samo osmijeh i priupitajte protivnika može li on vam akao nepismenoj osobi to malo pojasnit. Dakle najprije naučimo razlikovati; distinquo, rekli bi srednjoškolski profesori filozofije.

No, tehnike nisu tema ovog mog upisa pa ćemo ih ostavit pos strani. Da vidimo kako kod nas manipulira nacionalnim osjećajima i važnim temama? Za one koji će opet na površinu izvuć izjavu da je kruh važniji i da narodu treba posla samo napomena da to nije sad tema ovog upisa smile emoticon.

Pođimo redom.

Vjerojatno ćemo se složiti da su komunistički ideopropagatori uvijek polagali veliku važnost školovanju svojih kadrova, za razliku od naših današnjih navodno nacionalnih političara, a u velikoj većini i intelektualaca koji iz društvene rasprave rado pobjegnu u hednonističko raspravljanje o potrebi kruha i stana, pa se nehotice nađu baš u toj zamci.

Jeste li kada u novinama, na profilu nekog zagriženog antivjernika pročitali nešto u stilu “popovi su pedofili, Crkva je izrabljivačka monstruozna organizacija”? Mislim da to čitamo svaki dan na odgovarajućim mjestima i stalno, kao da je usklađeno.
Kako nastaju te izjave i što im je cilj?

Prvi korak je da se uzme jedan pojedinačni događaj. U ovom slučaju svećenik pedofil. Svi ćemo se složiti da je to ogavno, osim pedofila smile emoticon. Drugi korak je da se pojedinačnom slučaju doda još neki takav, da se od toga napravi neka vrsta “masovne” pojave i već imamo društvenost te pojave. Određena skupina, simbolikom ili u percepciji jasno prepoznatljiva i identfikacijski neupitna, dobiva privid pedofilne skupine. Prvi korak dovršen bez posebne uzbune u redovima ciljane skupne.

Sad prelazimo na drugi korak. U ovoj fazi je važno pronaći moćnog saveznika koji će nam pomoći da samo djelo prokažemo kao neprihvatljivo, da slučajeve potvrdi kao neupitni autoritet. Jako je važno da ovakav autoritet prihvaćaju oni kojima se obraćamo. U slučaju Crkve to je recimo papa ili neki kardinal koji će javno reći da toga ima. Za manipulaciju dosta. Čim se neki katolik usprotivi ti mu začepiš usta papinom izjavom. Za vas koji žurite s promišljanjem na ovom mjestu možete stavit Tuđmana kao glavni argument za Titinu bistu na Pantovčaku.

Sad nam preostaje da tu pojavu povežemo s onim što je cilj difamiranja: u ovom slučaju Crkvom. Miješanjem dva, po sebi različita pojma i neupitne potvrđene činjenice dobivamo točno ono što želimo. Sad je dovoljno da u javnosti pišemo rečenice: Crkva je pedofilska organizacija. Kad nam se netko usprotivi onda kao argument uzmemo ustaljenu ispraznicu da treba osuditi svako zlo i da organizacija koja u sebi nosi takvo zlo mora biti osuđena.

Nakon nekog vremena više ne čitamo da ima svećenika pedofila koje je Crkva oštro osudila nego čitamo da je Crkva pedofilska organizacija. Vjernici će se pobuniti, al će mnogi ljudi, koji inače nemaju ništa protiv Crkve malo pomalo početi samu organizaciju smatrati onim što ona nije, a sve zahvaljujući umješnom miješanju. Tomu dodamo nekog vjernika koji je osobno imao neko loše iskustvo s nekim svećenikom: ratstava, novci, zavist ili nešto slično. Kad takav nakon tog događaja pročita ovakve članke on je već varen.

Zašto sam počeo s Crkvom? Zato što je to najočitiji primjer i mnogim vjernicima najslikovitiji.

Prenesimo sada ovu metodu na druge tri točke i možda nam postane jasnija jugofašistička metoda ocrnjivanja hrvatske države i razlozi njihovog uspjeha nasuprot realnim činjenicama.

Prvi korak u ocrnjivanju države je napravljen u komunističkoj Jugoslaviji ustaljenim i ciljanim ocrnjivanjem države NDH. Nakon revolucionarnog uništenja svega što je bilo u stanju oduprijeti se komunističko jugoslavenskoj ideji sustvno se prešlo na uništavanje same ideje, samoga pojma i želje za obnovom. Država je rascjepkana, narod poubijan ili zastrašen, elite protjerane ili poubijane. Ostao je prazan prostor u kojemu više nije bilo ničega osim “njihove” istine i našega straha. Taj strah i ta istina je i dan danas toliko živa da se čovjek upita jesmo li mi vječito osuđeni na laž i očito pljuvanje po vlastitom identitetu?

Prvi korak u ovom slučaju je bio da se neupitna zlodjela ustaškog režima ponavljaju na svakom koraku. Indoktrinacija do kostiju, potpomognuta represivnim aparatom. pri tomu se stvarnim zlodjelima dodaju i ona koja nemaju nikakve veze s realnošću, ali ih nitko ne priupitiva jer se ne usuđuje zbog straha da bi ga proglasili antisemitom ili fašistom. Vodu na mlin ovakvoj metodi navode i lažni antisemiti pragenti provokateri, standardni alat komunsitičke ideološke mašinerije, ali i zatucani hrvatski domoljubi antisemiti. Otpor ovakvima je jednostavan: Isus je bio Židov pa je antisemitizam za kršćanina neprihvatljiv.

Ustaške zločine, stvarne i izmišljene, će dakle u prvom koraku osuditi svaki prosječan čovjek. Sljedeći korak je da se pronađu saveznici koji ovo potvrđuju svojim autoritetom. Nekada su to bili pjesnici jer režim nije imao potrebu tražiti druge autoritete zbog mogućnosti represije, a danas je to paradni svetac svih Hrvata kardinal Stepinac. Moram reći da je dobro napravljeno jer Stepinca se nitko od Hrvata nebi usudio kritizirati, a da ga ne proglase nekatolikom, što je u nacionalnim krugovima skoro gore od izdaje.

Sljedeći korak je povezivanje zločina, ustaša i države, u ovom slučaju NDH. Ona je krajnji cilj gađenja i osude. Ustaški režim je propao, njegova zlodjela su ponovili u jačem obliku partizani i komunisti, al u narodu treba uništiti volju za državom, njezinu obnovu.

U tom kontekstu smo dobili nazive o NDH kao zločinačkoj državi i sve što ide s tim. Koji normalan Hrvat bi se usudio sada javno reći da je NDH bila država i to hrvatska, a da ga sasvih strana ne napadnu, ne partizani i jugofili, nego “njegovi”?

Jugofašisti će ga jednostavno proglasiti fašistom, nepismenim, zatucanim ili tako nešto, ali nacionalno svjesni, oni kojima su ti isti partizani i komunisti iskorijenili obitelj, oni će mu reći da pretjeruje, pozivat će ga na pamet i urazumljivanje. Takve ćemo prepoznati po svim strankama, na funkcijama, u javnim medijima dok pišu nacionalno, ali se u prvoj rečenici ograde od ustašluka. Autocenzura ko u početnici! Njihov naziv za NDH je Endehazija. Argument da su u pravu je: “pa i meni su poginuli na Bleiburgu itd”. Pokušajte malo primjenit metodu manipulacije i na ove pojedinačne slučajeve i ostat ćete zapanjeni.

Cilj pozamašnog projekta oscrnjivanja države je da oni koji osuđuju zločine, a takvih je najviše, osude i samu državu i proglase ju neprihvatljvom, nepoželjnom, izvorom svih problema i izolacije. Zašto toliko NDH i partizani ustaše? Prošlost? Ne, upravo suprotno. To je neizbježni kamen u zgradi manipulacije. Kad bi oni ustaše i NDH ostavili povijesti onda njihov stalni cilj nebi bilo moguće ostvariti. Do devedesetih godina su bili uvjereni da je cilj postignut.

Devedesetih godina se urušava konstrukcija građena na teroru, zločinu, lažima i nekim dobrim stvarima. Sva njihova nastojanja nisu bila dovoljna da spriječe srpski nacionalizma i utjecaj jugonacionalsocijalizma u urušavanju te građevine. Dodatno je ideja hrvatske dražve od pamtivjeka osnovna pokretnica u kolektivnoj svijesti hrvatskog naroda pa je tako došlo do predzadnje faze razdvajanja Hrvata od regiona.

Država je stvorena u ratu, sva nastojanaj nisu nila dostatna, sva razaranja nisu donijela rezultat, čak ni međunarodna potpora nije urodila plodom. Za usporedbu možemo opet uzet NDH. Hitler je najprije sklopio savez s Jugoslavijom, a tek naknadno prihvatio činjenicu hrvatske države. Tu nepobitnu činjenicu se uporno negira i zanemaruje. Hitlerove trupe su nakon proglašenja države i osjećaja da nema više Jugoslavije, pokušali nametnuti Mačeka, al on se uplašio pa im je plan propao. Kasniji tok je povijest uzajamnog nepovjerenja, potkopavanja, borbe itd.
Potpuno isti scenario je na početku stvaranja Republike Hrvatske, a o njemu nema potrebe naširoko pisati jer je svima poznat.

Država je stvorena i sad je kreatorima ideje jugoregiona preostalo jedino da opet pokušaju svoju metodu koju su savladali u svim razredima komunističke izobrazbe.
odmah nakon Oluje je počelo malo pomalo, a svu šarolikost i “ljepotu” smo imali prigode osjetiti nakon Tuđmanove smrti.

Počelo je pojedinačnim zločinima, dodani su lopovluk u privatizaciji, fantastičnih, ali lažnih 200 obitelji itd. Samo ova faza bi zaslužila sedam doktorskih dizertacija iz političkog marketinga, al onda nitko nebi čitao ovaj tekst pa ću skratiti.

Branitelji su glavni stup i zato je sve usmjereno na njih. Ako slome branitelje uništili su glavnog protivnika, a ako njih pridobiju za osudu države onda imaju dvostruk uspjeh. U tom pogledu se na hrvatskoj sceni uporno vodi dvostruka bitka za branitelje, pokušava ih se poniziti i to poniženje prikazati kao posljedicu stvaranja države. Njihove slavne godine stvaranje države se u javnosti promoviraju kao “olovne devedesete”, a branitlje se predstavlja kao jadnike koje je država izdala, pokrala, zaboravila. U branitlejskim redovima se traže saveznici koji će odigrati ulogu neupitnih svjedoka da je država prevarila svoje najbolje sinove i kćeri.

Lopovluk se povezuje s nacionalnim oznakama bez razlikovanja tko su ti lopovi. Oni su paušalno govoreći “veliki Hrvati, Rvatine, oni što drže ruku na srcu dok pjevaju himnu” Kreacija je ovdje daleko jača nego u druga dva pojma jer je sve friško, a i mlade snage se bolje snalaze u ovom području. Dodajte tomu forsiranje branitelja kao parazita, braniteljska samoubojstva, priču o lopovluku svih vlada, osim ove i imate nacionalnu energiju protiv lopovluka. Sada tomu dodajte jednostavnu poveznicu s državom i imate točno ono što želite.

Konačni cilj je da narod kaže da nije stvarana Hrvatska nebi bilo lopovluka, nebi bilo tajkuna, nebi bilo parazita, ja bih imao obje ruke, moj sin nebi bio mrtav itd. Ovakvim upornim ponavljanjem ćete dobiti ono što želite: da narod počne odbacivati državu kao oblik organizacije i svoje pravo.

Cilj je ogaditi državu Hrvatsku kao državu, a ne ukinuti zlo. Lopovluk ili nešto slično.

Zašto oni to rade?

Zbog istinoljubivosti ne, zbog humanizma sigurno ne. Njihovi interesi su različiti; od gospodarskih do osobnih, ideoloških ili psiholoških. Neki se boje izgubiti novce, neki se boje izgubiti moć, neki su uvjereni jugoslaveni i komunisti, a neki se nalaze u zrakopraznom identifikacijskom prostoru: oni vieš ne znaju kamo pripadaju. Nacionalisti nisu, a naučili su da je sve hrvatsko suspektno, politički su nezainteresirani, a sve se vrti oko ustaša i partizana, neki su iz miješanih obitleji, neki su vjernici, neki zaljubljeni u kakvu Srpkinju ili ljevičarku, neki su anarhisti itd. Mali milijun razloga zašto se u zadnjih nekoliko godina promovira ideja da je Jugoslavija bila uspješan projekt. samo površnom analizom je jasno da nije jer je koštala dva rata, bankrotirala je i da ne spominjemo još poznatih razloga.

Kod vraćanja Jugoslavije, regiona i socijalizma u svijest i raspravu je prvi korak odabiranje onoga što je bilo neupitno ili propagandistički pozitivno. Recimo širi se priča da je bilo posla za sve, da se moglo ići na odmor, da je bilo socijalno osiguranje i besplatno školovanje. Ovdje se igra na kartu lijenosti oko istraživanja i analize podataka i na osobno sjećanje na lijepa vremena. Svaki penzioner smatra da je društvo u kojem je bio mlad i potentan ljepše od vremena u kojem mu treba viagra i laxativ da bi preživio.

Drugi korak je pronalazak saveznika za tu činjenicu, a njih sada tražimo na osobnoj razini. Tako ćemo svaki dan pročitati mali milijun svjedočanstava od ljepoti toga vremena, osobni dokazi i sudbine služe kao potvrda da je to bilo idealno okruženje.

Ove pozitivne osjećaje sad miješamo s pojmom Jugoslavije, socijalizam ne toliko jer on je samo parcijalna priča. Pametnim miješanjem dobivamo točno ono što želimo:
Jugoslavija je bila pojam za blagostanje, mir, ljubav, napredak, pravdu, moral, etiku itd.

Nadam se da ovo nije predugačko i da imate vremena za još dvije tri zakljčne rečenice:
Konačni cilj ovakvih metoda je Hrvatima ogaditi vlastitu državu. To je oduvijek bio cilj onih koji su težili nekakvoj hegemoniji ili osvajanju.
Očito je da neprijateljima hrvatske države ponešto i uspjeva. Razlog njihovom uspjehu je psihologija, ali i naivnost mnogih Hrvata koji nisu u stanju ili se ne žele baviti ovakvim pitanjima uvjereni da je nešto drugo važnije. Gospodarstvo u državi koju narod ne prihvaća nije moguće, zato je i zbog toga važno posložiti neke stvari u glavi i životu.

Pitanje je kako se oduprijeti očitim manipulacijama u svakodnevnom životu i raspravi s onima koji očito sustavno rade na razaranju svake osnovice nacionalnoga i gospodarskog života?

– Prvo pitanje za svakoga od nas je: “Je li Jugoslavija za mene kao Hrvata prihvatljivija kao država od Države Hrvatske?”

Već na ovom pitanju ćemo izbjeći početak manipulacije jer nam se na izbor nudi kolonijalna dražva i vlastita država. Kad Hrvat govori o državi ond abi trebao govoriti o Hrvatskoj, a ne o Jugoslaviji. Tito nije bio hrvatski predsjednik nego jugoslavenski. Po toj logici koja nam se nameće mogli bismo uspoređivati Austrougarsku i Hrvatsku, kralja i ove sadašnje vladare. dakle, pusti Jugoslaviju, to nije moja država!

– Drugo pitanje kakvu državu, dakle Hrvatsku ja želim? Socijalnu pravednu, pravnu, red, posao, slobodu.
– Treće pitanje je što mogu učiniti da unutar svoje države to postignemo?

Ono što Hrvatima treba nije Jugoslavija ili bilo koja druga kolonizatorska tvorevina. Nama treba pravda, socijalna ravnoteža, posao itd. Za to ne trebamo negirati i gaditi državu, nego gaditi i boriti se protiv onih zala koje osuđujemo: lopovluka, bezmuđa, lijenosti, nepravde itd.

[ad id=”68099″]

Ako to shvatimo onda manipulativne metode ne će uspjeti. Onda ćemo konačno početi razlikovati između pedofila, pedofilije i Crkve; između ustaša i NDH, između socijalnog osiguranja za sve i Jugoslavije, između lopovluka i Republike Hrvatske.

Na nama je samo da se odlučimo: je li naša država Jugoslavija ili Hrvatska?
Moja nije nikada bila, a vaša je li, ne znam.

Odlučite sami!

P.S. Za sve one koju misle da Jugoslavije više nema i da nema više komunista mala napomena: ja uopće ne govorim ni o komunistima ni o Jugoslaviji. Govorim o metodama manipualcije. Piše: Vinko Vukadin

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Komentar

Mišetić: Milorad Pupovac i Dejan Jović NIKADA neće priznati: ‘Srebrenica je genocid’

Objavljeno

na

Objavio

Odvjetnik Luka Mišetić je u objavi na društvenim mrežama čestitao novinarima N1 jer su, kako je kazao, razotkrili Milorada Pupovca koji, kao i Dejan Jović, NIKADA neće priznati: ‘Srebrenica je genocid’

Čestitke za N1 što ste Pupovacu postavili teška pitanja. Može me osobno napasti onoliko koliko želi, ali novinari bi trebali vidjeti kroz njegove taktike. Milorad Pupovac i Dejan Jović NIKADA neće priznati: ‘Srebrenica je genocid'”, napisao je Mišetić.

Potom je u drugom tvitu napisao:

Većina u medijima dopušta Pupovcu i Joviću da se predstavljaju kao ‘Europljani’ i ‘progresivci’, dok istovremeno izbjegavaju moguću ‘kompromitaciju’ kod njihove glasačke baze priznavanjem genocida u Srebrenici. Zato, čestitke još jednom, N1. Časna ste iznimka. Razotkrili ste ga, napisao je Mišetić.

Podsjetimo, gostujući u studiju N1 Milorad Pupovac komentirao je i prozivku odvjetnika Luke Mišetića da negira genocid u Srebrenici.

Gospodin Mišetić je mene za nešto prozivao. Taj gospodin ne zavređuje da se osvrćem na njegove objede jer on je jedan običan ratni profiter koji nesreću Bošnjaka, Hrvata i Srba iz svoje američke debelje fotelje naplaćuje debelim i golemim sumama novca, uključujući i novce ove države. Zadnji je koji meni i Joviću može spočitavati da negiramo bilo kakvu vrstu zločina i bilo čije stradanje. Prema tome, molim Vas, nemojte me pitati o tome jer to je za mene uvredljivo, kazao je Pupovac.

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Komentar

Marko Ljubić: Država je uzročnik, a ne ovisnik o demografskim problemima

Objavljeno

na

Objavio

“Demografija je u ovom trenutku, nažalost, pitanje svih pitanja, o čijem rješavanju ovisi budućnost našeg naroda, a samim time i budućnost Hrvatske kao države jer bez ljudi neme ni države”, poručuje Kolinda Grabar Kitarović.

Nije demografija ključno pitanje jer demografija je znanstvena disciplina, a demografsko stanje na nekom prostoru je uvijek posljedica nekih uzroka. Uzroci mogu biti dugotrajne egzistencijalne nesigurnosti ljudi zbog ratova, bezakonja, teških klimatskih uvjeta, različitih prirodnih poremećaja i katastrofa.

U Hrvatskoj se posve očito ne radi o prirodnim i klimatskim poremećajima, ne radi se ni o ratovima i trajnim ratnim sukobima, niti se radi o neuređenim društvenim odnosima, jer Hrvatskom upravlja država Republika Hrvatska. Društveni odnosi mogu biti uređeni svakako, dobro i loše, destruktivno i razvojno, mogu poticati smrt, mogu život.

U Hrvatskoj treba razmotriti te odnose, tu je ključ problema. Višegodišnje konstatacije o opasnim demografskim trendovima svakako su primjerene demografima Akrapu ili Štercu, analitičarima u raznim institutima, kolumnistima, no nisu primjerene nekome tko se nalazi na čelu države.

Ponavljanje, i to netočnih teza, nije kako se to želi predstaviti, pokušaj senzibiliziranja javnosti i prije svega ljudi i struktura koje donose odluke i upravljaju društvenim procesima, ako je i bilo u prvim porukama toga tipa. Višegodišnje ponavljanje s pozicije predsjednice Republike je izravno priznanje neuspješnosti države, svoje osobne neuspješnosti, a ako se ponavljaju netočne teze, onda je to i puno gore od toga.

Budućnost hrvatskog naroda ponajprije ovisi od stupnja uspješnosti i ostvarenih rezultata njegove države, pogotovo o tome koliko je ta država i njezine politike utemeljena na svim pojedinačnim voljama pripadnika naroda čije ime nosi. Ili drugačije, budućnost hrvatskog naroda izravno ovisi od suglasnosti razvojnih i poželjnih ciljeva tog naroda i ciljeva državnog poretka. Ključno je pitanje, ako je odavno to upitno, jesu li ciljevi državnog poretka suglasni s ciljevima većine hrvatskog naroda?

Čak ni to ne znamo pouzdano, iako bi znati to bio prvi temeljni korak u detektiranju uzroka svih bitnih problema, zatim definiranju njihovih rješenja, pa onda otklanjanju slabosti i konačno provođenju politika razvoja.

Ne može se razgovarati o demografskim problemima na pojedinačnim i izoliranim slučajevima ili lokalitetima, a imati unitarnu državu hrvatskog naroda, koja je dužna voditi računa o cjelini nacionalnih ciljeva i stanja uspostavljanjem razvojnih ravnoteža međusobne ovisnosti skupina, podzajednica i regija.

Ne mogu se problemi s iseljavanjem iz Slavonije rješiti u Slavoniji, jer tamo nisu nastali, niti se problemi iseljavanja Slavonije mogu rješiti bez paralelnog rješavanja odumiranja Like. Niti se mogu ti problemi rješavati jednim obrascem. Ne može se govoriti o realnim uzrocima iseljavanja primjerice, bez ijednoga jedinoga složenog multidisciplinarnog istraživanja koje bi, uz ostalo, odgovorilo na pitanje – tko su ljudi koji se iseljavaju?

Jednako je važno odgovoriti na pitanje, tko su ljudi koji ne iseljavaju, te što prvi znače za prirodni priraštaj stanovništva, a što drugi? Iz kakvih obitelji potječu ljudi koji odlaze, jesu li to tradicionalne hrvatske i kršćanske obitelji, kakva im je socijalna i vrjednosna etnogeneza, kakav im je kulturološki profil i društveni status tjekom zadnjih recimo sedamdeset do sto godina, u kakvoj korelaciji su te obitelji i pojedinci iz njih bile prema državnim poretcima?

Prilično je lako i izvjesno zadati očekivani rezultatski okvir i usmjerenje istraživačkog postupka u ovom slučaju. Samo treba postaviti pitanje – kome se, kako, kojim modelima i institucionalnim upravljačkim mehanizmima države u zadnjih dvadesetak, ali i stotinu godina, isplati ostati u Hrvatskoj, tko tu ostvaruje svoj životni i društveni san, je li taj san i koliko je općehrvatski po svojim obilježjima, a tko ne može ostvariti svoj životni i društveni san, ili kome je to otežano? Onda ćemo lako doći na područje ostvarene egzistencije, realnog društvenog utjecaja i postavljenih društvenih normi, koje na sve to presudno utječu.

Tu leži razlog izrazito neugodnih demografskih procesa, jer, društveni uzori javne, u javnosti pretežite strukture, nisu ni blizu tradicionalne, one stvaralačke, natalitetne, proizvodne i stvaralačko-vrjednosne Hrvatske, kojoj preferira golema većina hrvatskog naroda, nego raspodjelne i bezuvjetno upravljačke Hrvatske, koja se množi nužno preuzimajući izvan svake konkurentnosti i dokazivanja na području stvaranja, isključivo sve manipulativnijim modelima i kontrolira sve društvene procese upravljanja. Kolinda Grabar Kitarović dovodi u vezu opstanak države s demografskim trendovima. To uopće nije zakonitost.

Države je bilo i kad je poubijano više Hrvata nego je iseljeno zadnjih par godina, države je bilo od stoljeća sedmog. Uvijek je netko upravljao, a onaj tko upravlja država je. Države se ne određuju po tome nad kim imaju ovlasti, nego po tome tko odlučuje o nositeljima državnih pozicija odlučivanja. Kada su Beč ili Budimpešta imali ključni utjecaj, država je bila njihova, kada je Beograd imao taj utjecaj, bila je srpska, a danas, kada više od pola hrvatskog naroda ne može utjecati na državne politike – nije hrvatska. Iako se tako zove. I u tom grmu leži zec.

Svi hrvatski problemi nastaju zbog tog raskoraka i ništa se ne može započeti uspješno rješavati bez spajanja izravne volje kompletnog naroda i nacionalnih ciljeva s odlučivanjem o njima. Država se može osigurati da bude neupitno hrvatska, bez obzira na demografske trendove. I mora. To je prvi preduvjet za početak zaustavljanja tih trendova, jer će isključiti namjerne poticaje, politikama ili nečinjenjem, državnih uprava obezhrvaćivanju hrvatskih životnih prostora s ciljem da ih zauzme netko drugi.

Profil i karakter države i njena hrvatska komponenta uvijek ovisi od onoga tko bira, ne od onoga nad kim se upravlja. Zato bi Predsjednica Republike, umjesto konstatacija o demografiji morala pokrenuti kampanju vraćanja države u ruke cjelokupnom hrvatskom narodu, jer je to jedini način stvaranja uprave, odnosno države, na nacionalnu sliku i priliku. Posljedično će iz toga nastati i takve politike.

Stvorit će se preduvjeti u Hrvatskoj, upravo takvim političkim odlukama, da oni koji odlaze ostaju, a vrlo vjerojatno oni koji danas ostaju jer im se isplati da oni drugi odlaze, da tada iseljavaju. Potpuno sam siguran da taj proces iseljavanja, koga bi pratio kontraproces ostajanja, ne bi loše odrazio na demografsko stanje, nego bi bilo potpuno suprotno.

Figurativno, odlazili bi promotori smrti, ostajali promotori života. Ne bi se na ulicama hodalo za život, nego u institucijama. Zato svi procesi u Hrvatskoj isključivo ovise i uvjetovani su državno političkim poretkom i njegovim kvalifikacijama, sve drugo su posljedice i jedini način rješavanja neugodnih i opasnih posljedica je promjena poretka, koji ih uzrokuje.

Nikada se nije dogodilo da uzročnik otklanja posljedice koje uzrokuje. Stoga je preduvjet rješavanja demografskih problema, a to znači kompleksa uzroka koji utječu na stanje života, potpuna promjena izbornog sustava, a samim time i državno-političkog poretka, komentirao je Marko Ljubić na facebooku

 

Predsjednica: Demografija je ključno pitanje za opstanak hrvatskog naroda i države

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari