Pratite nas

Komentar

Politička manipulacija

Objavljeno

na

  • Crkva je pedofilna organizacija
  • NDH je fašistička genocidna država
  • Republika Hrvatska je nepotrebna pogrješka
  • Jugoslavija je radno mjesto i blagostanje za sirotinju

Ovako bi otprilike mogla izgledati kratka promidžbena poruka današnjih i nekdašnjih komunističkih stručnjaka za marketing i ideološku indoktrinaciju.

Znam da će se mnogi moji čitatelji sad odmah pobuniti i nesvjesno nasjesti na metode manipulativne psihologije koje se koriste u kreiranju političkih poruka. Neki od njih se ne žele baviti teškim temama, neki su naivno moralni, neki nemaju hrabrosti malo dublje promišlajti o društvenoj zbilji i jednostavnije je pustiti sve to po strani.

Neki će odmah skočiti na moje teze jer misle da imaju dužnost pobuniti se protiv onoga što im je usađeno u podsvijest kao neprihvatljivo, a ovakve tekstove ja pišem namjerno da bi bili trn u guzici onih koji bi najrađe sjedili u miru, a ne smiju sjediti i promatrati kako se sustavno urušava, gadi ili uništava narodna povijest i identitet.
Možda sam luđak, možda bih, po preporuci mojih “prijatelja” trebao pisati priče, pjesme i baviti se edukacijom managera umjesto da stalno bušim po nekim temama koje nitko ne čita. Nedavno mi je rečeno da ovakvi tekstovi debelo narušavaju moje izglede u politici, i poslu; hahahah. Nema veze, blje biti slobodni luđak nego neslobodni “konačni” rob.

Politička manipulacija je osnovna disciplina koju bi trebalo savladati. Nažalost kod naših navodno domoljubnih političara edukacija stoji na zadnjem mjestu. Kad naši sabornici desne orjentacije imaju izbor između edukacije i janjetine oni će odabrat janjetinu, kao onaj ustaški veleposlanik koji je između sastanka sa saveznicima i kiselog kupusa odabrao kiseli kupus.

Jedna od boljih metoda, o kojoj sam već pisao je indoktrinacija. Metoda ima svoje začetke u Kini, izvorni je komunistički alat i zato upravo ovom metodom svi komunistički i ljevičarski ideolozi i stručnjaci za marketing najbolje vladaju. Ona je tako reći njihov glavni alat. Kad ne znaju što dalje oni pribjegavaju indoktrinativnim metodama. Cilj ove metode je na kraju procesa od neprijatleja dobiti saveznika, a put do toga je dug, uporan, trnovit i potpomognut djelomično revolucionarnim pomagalima, kao što je fizičko uništenje onih koje ne možeš indoktrinirati ili kao zastrašivanje što se može dogoditi.

Fizičko uništenje danas nije baš popularno, ali je ekonomsko i društveno. No to je u ovom tekstu sporedna priča.

Da bismo shvatili metodu moramo najprije poznavati neke osnove manipulativne psihologije koje se koriste. Jedna od tih metoda je svjesno povezivanje dva pojma, koja sama po sebi nisu povezana, pri čemu je jedan pojam uvijek socijalno prihvatljiv i skoro neupitan, a drugi pojam je onaj koji želimo povezati da bi njegove negativnosti u toj vezi izgubile na važnosti.

Najočitiji primjeri te faze zagrijavanja su: “Pa nije ni u komunizmu/nacizmu sve bilo tako loše!”

Obrnuto isto tako. Odaberemo neki pojam koji je negativan i vežemo ga uz pojam koji je pozitivan da bismo miješanjem dobili ono što želimo. Primjer takvog zagrijavanja je: “I u Crkvi ima nevjernika/grešnika itd!”

Svi ćemo se bez ikakvih protivljenja složiti s ovakvim konstatacijama, ali nebismo, kao antikomunsiti i vjernici, prihvatili izjave kao: “Komunizam je dobar; crkva je lopovska organizacija”.

Cilj manipulacije i nije da odmah dobijete pristanak jer bi otpor novim pogledima po samoj psihologiji bio prevelik.

Metoda se sastoji u laganom i upornom miješanju i ponavljanju istine koju ciljana skupina prihvaća i nepovezanih činjenica koje želimo na kraju dobiti kao negativne ili pozitivne asocijacije u podsvijesti ciljane grupe. Ako to uporno radimo uspjet će nam manipulacija.

Otpor ovakvim metodama bi bio dosta jednostavan. No za otpor moramo biti spremni na okršaj, moramo imati vremena, znanja i na kraju krajeva moramo biti slobodni. To u većini slučajeva nije tako. Tomu moramo dodati osobne frustracije i parcijalne doživljaje koji potvrđuju općenite teze, kao osobna iskustva koja govore u prilog. Tipično za ovakve situacije je kad netko priča kako je u komunizmu imao stan i da su njegovi mogli ići u crkvu. Parcijalno i subjektivno zamijeni opća načela i pretvori se u ono što ono nije: u dokaz opće teze. Neki ljudi se ne žele uopće opterećivati općim temama, što iz lijenosti, što iz osobnih preferencija, što iz straha od otkrivanja onoga što nisu poznavali. Nije uzalud ona narodna da je budala najsretniji čovjek u selu.

Pretpostavljam da ipak nisu svio ljudi lijeni i da ne žele uživati u sreći budala pa da malo krenemo u analizu što nam se u ime kolonizacije ideološke i nacionalne uporno servira kao rješenje.

Jedna od najučinkovitijih metoda odupiranja je tehnika razlikovanja ili rasprave na meta razini. Jednostavna u primjeni, al ipak rijetka. Tehnika se sastoji u svjesnom i jasnom razdvajanju različitih činjenica, činjenica koje nisu isto, nisu jedno i podliježu različitim prosudbenim načelima. Svaku raspravu koja vodi miješanju različitih činjenica počinjemo osnovnim pitanjem: A što je ovo, što je ono? O čemu mi to raspravljamo, o ovom ili onom? Što podrazumjevaš pod tim pojmom? U tehnikama rasprave ovakve jednostavne metode će protivnika dovest do ludila je rće osjetiti da ne nasjedate na njegov pokušaj manipulacije. U najvećem broju slučajeva ćete onda umjesto objašnjenja ili argumenta čuti izjave da ste nepismeni, da ste iz pasivnih krajeva, da ste ovo ili ono. Na to samo osmijeh i priupitajte protivnika može li on vam akao nepismenoj osobi to malo pojasnit. Dakle najprije naučimo razlikovati; distinquo, rekli bi srednjoškolski profesori filozofije.

No, tehnike nisu tema ovog mog upisa pa ćemo ih ostavit pos strani. Da vidimo kako kod nas manipulira nacionalnim osjećajima i važnim temama? Za one koji će opet na površinu izvuć izjavu da je kruh važniji i da narodu treba posla samo napomena da to nije sad tema ovog upisa smile emoticon.

Pođimo redom.

Vjerojatno ćemo se složiti da su komunistički ideopropagatori uvijek polagali veliku važnost školovanju svojih kadrova, za razliku od naših današnjih navodno nacionalnih političara, a u velikoj većini i intelektualaca koji iz društvene rasprave rado pobjegnu u hednonističko raspravljanje o potrebi kruha i stana, pa se nehotice nađu baš u toj zamci.

Jeste li kada u novinama, na profilu nekog zagriženog antivjernika pročitali nešto u stilu “popovi su pedofili, Crkva je izrabljivačka monstruozna organizacija”? Mislim da to čitamo svaki dan na odgovarajućim mjestima i stalno, kao da je usklađeno.
Kako nastaju te izjave i što im je cilj?

Prvi korak je da se uzme jedan pojedinačni događaj. U ovom slučaju svećenik pedofil. Svi ćemo se složiti da je to ogavno, osim pedofila smile emoticon. Drugi korak je da se pojedinačnom slučaju doda još neki takav, da se od toga napravi neka vrsta “masovne” pojave i već imamo društvenost te pojave. Određena skupina, simbolikom ili u percepciji jasno prepoznatljiva i identfikacijski neupitna, dobiva privid pedofilne skupine. Prvi korak dovršen bez posebne uzbune u redovima ciljane skupne.

Sad prelazimo na drugi korak. U ovoj fazi je važno pronaći moćnog saveznika koji će nam pomoći da samo djelo prokažemo kao neprihvatljivo, da slučajeve potvrdi kao neupitni autoritet. Jako je važno da ovakav autoritet prihvaćaju oni kojima se obraćamo. U slučaju Crkve to je recimo papa ili neki kardinal koji će javno reći da toga ima. Za manipulaciju dosta. Čim se neki katolik usprotivi ti mu začepiš usta papinom izjavom. Za vas koji žurite s promišljanjem na ovom mjestu možete stavit Tuđmana kao glavni argument za Titinu bistu na Pantovčaku.

Sad nam preostaje da tu pojavu povežemo s onim što je cilj difamiranja: u ovom slučaju Crkvom. Miješanjem dva, po sebi različita pojma i neupitne potvrđene činjenice dobivamo točno ono što želimo. Sad je dovoljno da u javnosti pišemo rečenice: Crkva je pedofilska organizacija. Kad nam se netko usprotivi onda kao argument uzmemo ustaljenu ispraznicu da treba osuditi svako zlo i da organizacija koja u sebi nosi takvo zlo mora biti osuđena.

Nakon nekog vremena više ne čitamo da ima svećenika pedofila koje je Crkva oštro osudila nego čitamo da je Crkva pedofilska organizacija. Vjernici će se pobuniti, al će mnogi ljudi, koji inače nemaju ništa protiv Crkve malo pomalo početi samu organizaciju smatrati onim što ona nije, a sve zahvaljujući umješnom miješanju. Tomu dodamo nekog vjernika koji je osobno imao neko loše iskustvo s nekim svećenikom: ratstava, novci, zavist ili nešto slično. Kad takav nakon tog događaja pročita ovakve članke on je već varen.

Zašto sam počeo s Crkvom? Zato što je to najočitiji primjer i mnogim vjernicima najslikovitiji.

Prenesimo sada ovu metodu na druge tri točke i možda nam postane jasnija jugofašistička metoda ocrnjivanja hrvatske države i razlozi njihovog uspjeha nasuprot realnim činjenicama.

Prvi korak u ocrnjivanju države je napravljen u komunističkoj Jugoslaviji ustaljenim i ciljanim ocrnjivanjem države NDH. Nakon revolucionarnog uništenja svega što je bilo u stanju oduprijeti se komunističko jugoslavenskoj ideji sustvno se prešlo na uništavanje same ideje, samoga pojma i želje za obnovom. Država je rascjepkana, narod poubijan ili zastrašen, elite protjerane ili poubijane. Ostao je prazan prostor u kojemu više nije bilo ničega osim “njihove” istine i našega straha. Taj strah i ta istina je i dan danas toliko živa da se čovjek upita jesmo li mi vječito osuđeni na laž i očito pljuvanje po vlastitom identitetu?

Prvi korak u ovom slučaju je bio da se neupitna zlodjela ustaškog režima ponavljaju na svakom koraku. Indoktrinacija do kostiju, potpomognuta represivnim aparatom. pri tomu se stvarnim zlodjelima dodaju i ona koja nemaju nikakve veze s realnošću, ali ih nitko ne priupitiva jer se ne usuđuje zbog straha da bi ga proglasili antisemitom ili fašistom. Vodu na mlin ovakvoj metodi navode i lažni antisemiti pragenti provokateri, standardni alat komunsitičke ideološke mašinerije, ali i zatucani hrvatski domoljubi antisemiti. Otpor ovakvima je jednostavan: Isus je bio Židov pa je antisemitizam za kršćanina neprihvatljiv.

Ustaške zločine, stvarne i izmišljene, će dakle u prvom koraku osuditi svaki prosječan čovjek. Sljedeći korak je da se pronađu saveznici koji ovo potvrđuju svojim autoritetom. Nekada su to bili pjesnici jer režim nije imao potrebu tražiti druge autoritete zbog mogućnosti represije, a danas je to paradni svetac svih Hrvata kardinal Stepinac. Moram reći da je dobro napravljeno jer Stepinca se nitko od Hrvata nebi usudio kritizirati, a da ga ne proglase nekatolikom, što je u nacionalnim krugovima skoro gore od izdaje.

Sljedeći korak je povezivanje zločina, ustaša i države, u ovom slučaju NDH. Ona je krajnji cilj gađenja i osude. Ustaški režim je propao, njegova zlodjela su ponovili u jačem obliku partizani i komunisti, al u narodu treba uništiti volju za državom, njezinu obnovu.

U tom kontekstu smo dobili nazive o NDH kao zločinačkoj državi i sve što ide s tim. Koji normalan Hrvat bi se usudio sada javno reći da je NDH bila država i to hrvatska, a da ga sasvih strana ne napadnu, ne partizani i jugofili, nego “njegovi”?

Jugofašisti će ga jednostavno proglasiti fašistom, nepismenim, zatucanim ili tako nešto, ali nacionalno svjesni, oni kojima su ti isti partizani i komunisti iskorijenili obitelj, oni će mu reći da pretjeruje, pozivat će ga na pamet i urazumljivanje. Takve ćemo prepoznati po svim strankama, na funkcijama, u javnim medijima dok pišu nacionalno, ali se u prvoj rečenici ograde od ustašluka. Autocenzura ko u početnici! Njihov naziv za NDH je Endehazija. Argument da su u pravu je: “pa i meni su poginuli na Bleiburgu itd”. Pokušajte malo primjenit metodu manipulacije i na ove pojedinačne slučajeve i ostat ćete zapanjeni.

Cilj pozamašnog projekta oscrnjivanja države je da oni koji osuđuju zločine, a takvih je najviše, osude i samu državu i proglase ju neprihvatljvom, nepoželjnom, izvorom svih problema i izolacije. Zašto toliko NDH i partizani ustaše? Prošlost? Ne, upravo suprotno. To je neizbježni kamen u zgradi manipulacije. Kad bi oni ustaše i NDH ostavili povijesti onda njihov stalni cilj nebi bilo moguće ostvariti. Do devedesetih godina su bili uvjereni da je cilj postignut.

Devedesetih godina se urušava konstrukcija građena na teroru, zločinu, lažima i nekim dobrim stvarima. Sva njihova nastojanja nisu bila dovoljna da spriječe srpski nacionalizma i utjecaj jugonacionalsocijalizma u urušavanju te građevine. Dodatno je ideja hrvatske dražve od pamtivjeka osnovna pokretnica u kolektivnoj svijesti hrvatskog naroda pa je tako došlo do predzadnje faze razdvajanja Hrvata od regiona.

Država je stvorena u ratu, sva nastojanaj nisu nila dostatna, sva razaranja nisu donijela rezultat, čak ni međunarodna potpora nije urodila plodom. Za usporedbu možemo opet uzet NDH. Hitler je najprije sklopio savez s Jugoslavijom, a tek naknadno prihvatio činjenicu hrvatske države. Tu nepobitnu činjenicu se uporno negira i zanemaruje. Hitlerove trupe su nakon proglašenja države i osjećaja da nema više Jugoslavije, pokušali nametnuti Mačeka, al on se uplašio pa im je plan propao. Kasniji tok je povijest uzajamnog nepovjerenja, potkopavanja, borbe itd.
Potpuno isti scenario je na početku stvaranja Republike Hrvatske, a o njemu nema potrebe naširoko pisati jer je svima poznat.

Država je stvorena i sad je kreatorima ideje jugoregiona preostalo jedino da opet pokušaju svoju metodu koju su savladali u svim razredima komunističke izobrazbe.
odmah nakon Oluje je počelo malo pomalo, a svu šarolikost i “ljepotu” smo imali prigode osjetiti nakon Tuđmanove smrti.

Počelo je pojedinačnim zločinima, dodani su lopovluk u privatizaciji, fantastičnih, ali lažnih 200 obitelji itd. Samo ova faza bi zaslužila sedam doktorskih dizertacija iz političkog marketinga, al onda nitko nebi čitao ovaj tekst pa ću skratiti.

Branitelji su glavni stup i zato je sve usmjereno na njih. Ako slome branitelje uništili su glavnog protivnika, a ako njih pridobiju za osudu države onda imaju dvostruk uspjeh. U tom pogledu se na hrvatskoj sceni uporno vodi dvostruka bitka za branitelje, pokušava ih se poniziti i to poniženje prikazati kao posljedicu stvaranja države. Njihove slavne godine stvaranje države se u javnosti promoviraju kao “olovne devedesete”, a branitlje se predstavlja kao jadnike koje je država izdala, pokrala, zaboravila. U branitlejskim redovima se traže saveznici koji će odigrati ulogu neupitnih svjedoka da je država prevarila svoje najbolje sinove i kćeri.

Lopovluk se povezuje s nacionalnim oznakama bez razlikovanja tko su ti lopovi. Oni su paušalno govoreći “veliki Hrvati, Rvatine, oni što drže ruku na srcu dok pjevaju himnu” Kreacija je ovdje daleko jača nego u druga dva pojma jer je sve friško, a i mlade snage se bolje snalaze u ovom području. Dodajte tomu forsiranje branitelja kao parazita, braniteljska samoubojstva, priču o lopovluku svih vlada, osim ove i imate nacionalnu energiju protiv lopovluka. Sada tomu dodajte jednostavnu poveznicu s državom i imate točno ono što želite.

Konačni cilj je da narod kaže da nije stvarana Hrvatska nebi bilo lopovluka, nebi bilo tajkuna, nebi bilo parazita, ja bih imao obje ruke, moj sin nebi bio mrtav itd. Ovakvim upornim ponavljanjem ćete dobiti ono što želite: da narod počne odbacivati državu kao oblik organizacije i svoje pravo.

Cilj je ogaditi državu Hrvatsku kao državu, a ne ukinuti zlo. Lopovluk ili nešto slično.

Zašto oni to rade?

Zbog istinoljubivosti ne, zbog humanizma sigurno ne. Njihovi interesi su različiti; od gospodarskih do osobnih, ideoloških ili psiholoških. Neki se boje izgubiti novce, neki se boje izgubiti moć, neki su uvjereni jugoslaveni i komunisti, a neki se nalaze u zrakopraznom identifikacijskom prostoru: oni vieš ne znaju kamo pripadaju. Nacionalisti nisu, a naučili su da je sve hrvatsko suspektno, politički su nezainteresirani, a sve se vrti oko ustaša i partizana, neki su iz miješanih obitleji, neki su vjernici, neki zaljubljeni u kakvu Srpkinju ili ljevičarku, neki su anarhisti itd. Mali milijun razloga zašto se u zadnjih nekoliko godina promovira ideja da je Jugoslavija bila uspješan projekt. samo površnom analizom je jasno da nije jer je koštala dva rata, bankrotirala je i da ne spominjemo još poznatih razloga.

Kod vraćanja Jugoslavije, regiona i socijalizma u svijest i raspravu je prvi korak odabiranje onoga što je bilo neupitno ili propagandistički pozitivno. Recimo širi se priča da je bilo posla za sve, da se moglo ići na odmor, da je bilo socijalno osiguranje i besplatno školovanje. Ovdje se igra na kartu lijenosti oko istraživanja i analize podataka i na osobno sjećanje na lijepa vremena. Svaki penzioner smatra da je društvo u kojem je bio mlad i potentan ljepše od vremena u kojem mu treba viagra i laxativ da bi preživio.

Drugi korak je pronalazak saveznika za tu činjenicu, a njih sada tražimo na osobnoj razini. Tako ćemo svaki dan pročitati mali milijun svjedočanstava od ljepoti toga vremena, osobni dokazi i sudbine služe kao potvrda da je to bilo idealno okruženje.

Ove pozitivne osjećaje sad miješamo s pojmom Jugoslavije, socijalizam ne toliko jer on je samo parcijalna priča. Pametnim miješanjem dobivamo točno ono što želimo:
Jugoslavija je bila pojam za blagostanje, mir, ljubav, napredak, pravdu, moral, etiku itd.

Nadam se da ovo nije predugačko i da imate vremena za još dvije tri zakljčne rečenice:
Konačni cilj ovakvih metoda je Hrvatima ogaditi vlastitu državu. To je oduvijek bio cilj onih koji su težili nekakvoj hegemoniji ili osvajanju.
Očito je da neprijateljima hrvatske države ponešto i uspjeva. Razlog njihovom uspjehu je psihologija, ali i naivnost mnogih Hrvata koji nisu u stanju ili se ne žele baviti ovakvim pitanjima uvjereni da je nešto drugo važnije. Gospodarstvo u državi koju narod ne prihvaća nije moguće, zato je i zbog toga važno posložiti neke stvari u glavi i životu.

Pitanje je kako se oduprijeti očitim manipulacijama u svakodnevnom životu i raspravi s onima koji očito sustavno rade na razaranju svake osnovice nacionalnoga i gospodarskog života?

– Prvo pitanje za svakoga od nas je: “Je li Jugoslavija za mene kao Hrvata prihvatljivija kao država od Države Hrvatske?”

Već na ovom pitanju ćemo izbjeći početak manipulacije jer nam se na izbor nudi kolonijalna dražva i vlastita država. Kad Hrvat govori o državi ond abi trebao govoriti o Hrvatskoj, a ne o Jugoslaviji. Tito nije bio hrvatski predsjednik nego jugoslavenski. Po toj logici koja nam se nameće mogli bismo uspoređivati Austrougarsku i Hrvatsku, kralja i ove sadašnje vladare. dakle, pusti Jugoslaviju, to nije moja država!

– Drugo pitanje kakvu državu, dakle Hrvatsku ja želim? Socijalnu pravednu, pravnu, red, posao, slobodu.
– Treće pitanje je što mogu učiniti da unutar svoje države to postignemo?

Ono što Hrvatima treba nije Jugoslavija ili bilo koja druga kolonizatorska tvorevina. Nama treba pravda, socijalna ravnoteža, posao itd. Za to ne trebamo negirati i gaditi državu, nego gaditi i boriti se protiv onih zala koje osuđujemo: lopovluka, bezmuđa, lijenosti, nepravde itd.

[ad id=”68099″]

Ako to shvatimo onda manipulativne metode ne će uspjeti. Onda ćemo konačno početi razlikovati između pedofila, pedofilije i Crkve; između ustaša i NDH, između socijalnog osiguranja za sve i Jugoslavije, između lopovluka i Republike Hrvatske.

Na nama je samo da se odlučimo: je li naša država Jugoslavija ili Hrvatska?
Moja nije nikada bila, a vaša je li, ne znam.

Odlučite sami!

P.S. Za sve one koju misle da Jugoslavije više nema i da nema više komunista mala napomena: ja uopće ne govorim ni o komunistima ni o Jugoslaviji. Govorim o metodama manipualcije. Piše: Vinko Vukadin

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Komentar

BAKIR JE LJUT: Čović se sastao s Dodikom bez da je Bakira pitao može li i što smije pričati.

Objavljeno

na

Objavio

Milorad Dodik i Dragan Čović, lideri SNSD-a i HDZ-a održali su neformalni sastanak u Banjoj Luci. I to na način da uopće nisu informirali Sarajevo da će doći do tog sastanka.

Čović se probudio, sjeo u auto i otišao u Banja Luku, a da nije javio u Sarajevo kada točno ide, tko mu je vozač i što planira pričati. Pri tome nije tražio dozvolu od Bakira Izetbegovića što smije pričati u Banja Luci.

Što je skandalozno. Jer je Bakir Izetbegović predsjednik svemira, Bosfora i simpatizer Muslimanskog bratstva jasno dao do znanja kako se Hrvati imaju ponašati u FBIH ako žele da imaju jednaka politička prava kao i Bošnjaci. Morjau govoriti što im kaže Bakir i bit će im zabranjeno govoriti što im zabrani Bakir, piše poskok.info.

Teme o kojima su razgovarali za sada nisu poznate javnosti, prenosi RTRS.

Sastanak dvojice stranačkih lidera prethodno nije najavljen.

Kako saznajemo od izvora bliskih Dodiku, Dodik naime planira micati Vrbas prema zapadu pa su ga zanimala Čovićeva iskustva s tim. Čitao je na Bakirovim portalima da Čović miče rijeke.

Čović u Banja Luci s Dodikom o rješavanju problema izmjena Izbornog zakona

Čović je rekao da nema problema, da će on to riješiti, čim završi s micanjem Drine prema Istoku. Na što je Dodik ostao zatečen, pitajući ga jel to ima veze s nekakvim velikohrvatskim planovima? Na što mu je Čović odgovorio Jok, zvao me Kusturica da mu malo oko Andrić grada proširim tu urbanu zonu jer je grad počeo rasti. Dodik je ostao oduševljen.

Potom su šetajući Banja Lukom oteli nekoliko građana. Čović je u predsjedničko vozilo oteo dva. Pa je pitao Dodika hoćeš li i ti dva građanina da ti otmem?

Dodik je potom jednog i ubio.

Čović ga je pitao kako možeš tako ubiti građanina. Dodik je rekao da može što hoće.

Meni ne daju ni da otmem, kazao je Čović.

Čović je pitao ima li Bošnjaka još u Banja Luci. Dodik ga je pitao što će mu.

Ma fali mi malo robovske radne snage , moram šišati živicu.

Ti se zezaš, kakve robovske snage?

Pa znaš da ja koristim robovsku radnu snagu, čitaš li nezavisne medije?

Čitam Nezavisne, a što se tiče nezavisnih medija nema ti tog.

Ima ima, kaže Čović.

Koji pitao je Dodik?

Aj baci oko na Poskok., eno mi ljude deru, a kao moji su.

Potom su obojica otišli u obližnji lokal, naručili pivu, i takmičili se tko će prije nekoj slučajnoj prolaznici  izazvati rak. Naime kako tvrdi Senad Hadžifejzović Čović ima moć da meditacijom ljudima izazove rak.

Ne znamo zna li to Željko Komšić al Senad mu je to morao reći. (poskok.info)

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Komentar

Peternel: Spoznaju o vlastitom kapacitetu doživjet će na dan izbornih rezultata!

Objavljeno

na

Objavio

Gošća jučerašnje emisije “Nedjeljom u dva” bila je Dalija Orešković, a u svom nastupu je drsko napala predsjednicu Kolindu Grabar-Kitarović.

Napad Dalije Orešković na predsjednicu komentirao je Igor Peternel:

“Dakle … jedna s umjetnim trepavicama i potkapacitirana bila je ministrica integracija, vanjskih poslova, veleposlanica u SAD-u , pomoćnica glavnog tajnika NATO-a i izabrana predsjednica RH, a druga je odvjetnica koja je iz anonimnosti izašla dobivši preko utjecajnog svekra  priliku po izboru Milanovića glumiti neovisnu moralnu sutkinju.

Spoznaju o vlastitom kapacitetu doživjet će na dan izbornih rezultata! Tada će bajka bolno završiti!”, napisao je Peternel na svom facebook profilu.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori
Sponzori

Komentari