Pratite nas

Kolumne

Politički cirkus: gospodo i drugovi političari, za to se nismo borili!

Objavljeno

na

Predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata 91. Mladen Pavković priopćenjem se obratio o današnjem pokušaju konstituiranja Sabora koje prenosimo u cijelosti.

[ad id=”68099″]

Nakon neuspješnog konstituiranja Hrvatskog sabora moramo još jednom reći – gospodo i drugovi političari, za to se nismo borili! Već na početku sjednice bilo je jasno da će završiti tako kako je i počelo. Kao prvo, predsjedavajući Sabora gospodin Leko „pola sata“ je potrošio pozdravljajući goste, čak i predstavnike najmanje desetak različitih Crkava u Hrvata, protiv čega ništa nemamo, ali među svim tim silnim pozdravima na žalost nismo čuli ni jednog upućenog hrvatskim braniteljima, stradalnicima, odnosno članovima obitelji koji su dali svoje živote da imamo najviše državno tijelo kakvo imamo.

Jedan dobar dio krivice za sve to što se trenutačno događa (ili što se događalo u protekle četiri godine) snose ljudi koji su stvarali hrvatsku državu, koji su branili i obranili hrvatsku Domovinu, odnosno pobjednici hrvatskog Domovinskoga rata. Naime, nakon što smo, ne za tzv. zelenim stolom već u krvavoj borbi pobijedili srpskog i inog agresora, ti koji su bili prvi kad je trebalo prvo su „bez borbe“ predali hrvatsku državu pretežno onima kojima je do nje  stalo kao do lanjskog snijega. Sve ostalo što se događalo je – povijest, odnosno šator u Savskoj 66. Eto, sad smo stigli i do toga da se nas i ne sjete, a kamoli što drugo, ni prigodom konstituiranja Hrvatskog sabora.

U tzv. Matićevu  Registru branitelja, što je najveća prijevara nakon Domovinskoga rata, jer je u njemu najmanje pola milijuna branitelja (što je smiješno i žalosno) i što taj popis nikada nije tiskan kao publikacija, vjerujemo da se ipak u većini nalaze imena ljudi koji vole Hrvatsku i ljude koji ih ne će „nasanjkati“ (kao ovi u proteklom razdoblju), ali i tu smo se izgleda prevarili. Vrlo mali broj od tih i takvih, kao i članova njihovih obitelji je izašao na parlamentarne izbore, a jedan dobar dio očito se priklonio onima koji i dalje uzdižu krvavu crvenu zvijezdu petokraku i plešu „Žikina kola“. Sada smo došli u situaciju da petnaestak ljudi (po zakonu) vrti oko malog prsta sve i sva. Stoga, još jednom pitamo: gdje su bili svi ti silni branitelji kad je trebalo dati svoj glas onima koji ih ne podcjenjuju, koji se ne igraju s njima kao s loptom i koji na njih ne šalju specijalnu i inu policiju?

Možete li zamisliti da smo takav Sabor imali u vrijeme Domovinskoga rata, u vrijeme agresije na Republiku Hrvatsku? Tada su pojedinci (današnji SDP) otvoreno bili protiv hrvatske države, ali u to vrijeme smo srećom imali prvog hrvatskog predsjednika i vojskovođu dr. Franju Tuđmana. A što imamo danas? Konstituiranje Sabora u kojem nitko ni da pozdravi predstavnike Udruga proizašlih iz Domovinskoga rata, a kamoli da kaže hvala onima koji su ih „bez borbe“ i doveli u saborske i ine klupe.

Netko će, možebitno, reći to je demokracija.

No, odmah nakon propalog konstituiranja moglo se čuti da to nema veze s demokracijom već s političkim cirkusom!

Šator i dalje ostaje u Savskoj 66. Jesmo li se za to borili?

Mladen Pavković,

predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata 91. (UHBDR91.)

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

‘Tko šljivi nemoćnije’

Objavljeno

na

Objavio

Čitao sam Noama Chomskog. Naravno, njegov govor o koronavirusu, o tome sada baš svatko govori. Slažem se s njim da smo svoju sudbinu prepustili privatnim tiranijama zvanima korporacije koje nisu podložne interesima javnosti. Ali ne uspijevam razumjeti kako je koronavirus kolosalni neuspjeh tržišnog društva te kako se znalo dugo vremena da je pandemija vrlo vjerojatna. I čak da će to biti koronavirusna epidemija. Očito čovjek ima natprirodne moći ili pripada krugu onih koji su sve ovo smuljali.

Tu je negdje i Bill Gates, filantrop kako mu tepaju. Njega sam gledao u razgovoru za CBS. Naučene geste, glas kreštav, prazne riječi. Zaista ljigavo. Ali htio sam ga »doživjeti«, usput vježbajući engleski. Proricao nam je budućnost, obećavao neku vakcinu za koju on već pravi tvornicu. I morat će ju svatko primiti, jer, Bože moj, naša je budućnost u pitanju. I šmrcnuo sam tu zajedno s njim.

Šalu na stranu, dotične treba otpiliti. Umjesto slobode spremaju nam tamnicu, a sve pod krinkom brige za nas. I ne samo njih. Ovih dana navališe nam se na grbaču i Google, i Facebook… Oni bi nas pratili, jer to je opet za naše dobro. Činio bi to i Andrej Plenković pa je uputio u sabor takav zakon. Hoće ščepati naše mobitele. Radije neka ščepa tzv. migrante, ali on im, kako kažu najnovija izvješća, želi širom otvoriti vrata. Ne bismo smjeli to dopustiti.

Možda je o svemu najbolje rekao nesretni Ivan Pernar. Prigovorio je vladajućim što su zbog nekoliko ostarjelih djedova i baka zatvorili čitavu državu, ta svakako više ničemu ne koriste, samo štete. Upravo ta misao i jest u temelju pojave koronavirusa i sličnih pandemija prije, kao i onih koje će doći, ako se ne usprotivimo. To je taj svijet onih koji se nisu napojili na izvoru Evanđelja ili barem neke od religija. Proglasivši da je čovjek u središtu svega, da tamo gore iznad nas nema ništa, ne preostaje nam ništa drugo nego grabiti i samo grabiti, bez osjećaja za one nemoćnije kraj nas. Kako bezdušno i kako promašeno!

Isus Krist nas, pak, uči da je moguće sagraditi drukčiji svijet. Zbog toga je pošao na križ. Zlo je zapljeskalo, konačno je gotov. Ali bilo je drukčije. On je otišao u svjetlost, ono je potonulo u tamu. I to je zaista zakon života. Dobro uvijek pobjeđuje, pa ma koliko zlo nekada izgledalo jako.

Znali smo to jamačno i mi devedesetih godina. Na obzorju nije bilo svjetla, samo tama. Hoćemo li uspjeti?! Stiskali smo krunicu oko vrata i uzdali se u svoga Boga. Nije nas iznevjerio. Sjećamo se toga dok određeni iz Trebinja zabranjuju uvoz robe iz Čapljine pod izlikom mjera glede koronavirusa. Nakon toga Čapljincima puče film, koji su već bili pospremili u prošlost, te isto zabraniše njima, pridodavši još i prolaz kroz njihov grad. Dobro se sjećaju što su sve učinili tome gradu kada devedesetih navališe na njega. Čovjek se zaista pita čemu sve to? I čeka de se neki oglase, ali ništa od toga.

No, dočekali smo da nam oslobode kardinala Georga Pella. Gadno su ga bili optužili i strpali u gadnu tamnicu. Oklevetaše ga da se ćudoredno loše ponašao. I onda graknuše na njega. Svi suprotni dokazi u toj graji nisu pili vodu. Mora biti kriv i gotovo. Tako i bi. Sladostrasno su to razvlačili po medijima. Napadalo se Crkvu sa svih strana. A čovjek se u svemu tomu pitao pa da to sve i jest tako nije ga Crkva učila takvim stvarima nego ti koji sada viču. On, pak, nije prestajao moliti i tvrditi da je nevin. Visoki australski sud, jedini još preostao, jednoglasno je na temelju činjenica zaključio da je to tako. I pustio ga na slobodu. Među onima koji to nisu uspjeli prihvatiti je i notorni Index. Pobježe mu lovina. Kako će se sad opravdati pred tatom Sorosem i drugom klateži?! Puno lakše nego pred Bogom. Vrijeme je dotičnima misliti na to.

Laudato tv zaista misli na Boga. Između ostaloga nedavno se posvetila Bezgrješnom Srcu Marijinu. Shvaća da joj je poslanje širiti istinu i dobro, a ne laž i bezobzirnost prema nejačem. Do te su točke stigli i mnogi Amerikanci. Našavši se pred izazovom koronavirusa počeli su se više moliti, kako pokazuju istraživanja. Zlu to očito nije drago. Međutim, samo je krivo. Nije trebalo pokretati ovu pošast.

Nadajmo se da će se opametiti i neopamećeni trgovci u našem društvu. Trebali bi omogućiti djelatnicima koji im stvaraju dobitak da Uskrs provedu sa svojim obiteljima. I onda to produžiti na sve nedjelje kroz godinu. Ne može se biti sretan, ako nije sretan i drugi kraj tebe. Život to neprestano dokazuje.

Miljenko Stojić

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Nino Raspudić: Koliko dugo ćemo se liječiti od ‘lijeka’?

Objavljeno

na

Objavio

Što će ti taj Ronaldov dres? Idem na nasip, malo otrčati. Vraćaj se, evo sad je Stožer rekao da je od korone umro tvoj vršnjak, potpuno zdrav čovjek bio!

Navečer je ispalo da je čovjek bio nepokretan, tetraplegičar, gojazan i s visokim tlakom. Ne čudi što je dezorijentiranost danas dominantan osjećaj. Dez-orijentiran je onaj koji ne zna gdje je orijent, istok, iskon, smisao, Jeruzalem, uporišna točka prema kojoj se slažu sve druge koordinate.

Ova pandemija je jedinstvena pojava u povijesti čovječanstva. Iako po smrtnosti nije mjerljiva s kugama i ratovima, nikada do sada cijeli svijet nije bio u kućnom pritvoru. Nije sigurno ni kako je započela. Službena varijanta je da nam je virus proslijeđen od šišmiša.

U našem imaginariju i sam šišmiš je nakarada, sisavac koji leti, miš s kožnatim krilima, slijep, radarski se orijentira i još gotički dizajniran. Na mokroj tržnici u Wuhanu ga gledaju kao kod nas mlado janje. Je li nam virus od šišmiša proslijeđen preko laboratorija ili lonca sada je manje važno.

Ne zna se ni koliko je ljudi doista zaraženo, ni kolika je stvarna smrtnost. U Italiji su eksplicitno rekli da pri zbrajanju žrtava ne prave razliku je li umro od korone ili s koronom. Ona je dašak smrti koji ugasi krhki plamen na kraju života, piše Nino Raspudić / Večernji list

Puno je proturječnih informacija, većina ljudi, jasno, ne čita znanstvene časopise, već se (dez)informira iz senzacionalističkih medija, a ovi su stalno u potrazi za klikom. Kako se orijentirati? Kome vjerovati? Treba li, primjerice, nositi maske ili ih ne treba ih nositi? Odgovor se mijenja iz dana u dan. A odgovor na pitanje treba li šetati na svježem zraku u istom danu može ovisiti o tome kojeg člana Stožera pitate.

Opovrgnuta je informacija kako su liječnici u Italiji bili prisiljeni birati koga ostaviti na životu. Sofijin izbor, srećom, nije se događao. Isto tako opovrgnuto je da se preminuli svećenik don Giuseppe Berardelli odrekao respiratora u korist mlađe osobe.

Sve više su zamućene granice epidemiologije, politike, ekonomije i pučke mitologije. Lako je reći kako su javno zdravlje i ljudski životi u prvom planu pa tek onda ekonomija, ali problem je i što će stanje ekonomije povratno utjecati na javno zdravlje. Ne zna se hoće li biti lijeka i cjepiva i kada će ih biti. Hoće li se virus vraćati sezonski, mutiran, pa ni cjepivo neće biti dovoljno.

Foto: Nino Raspudić

U općoj dezorijentiranosti, jedino je sigurno da treba slušati struku, ali, važno je napomenuti, samo u domeni te struke. Epidemiolog je autoritet na svom području, međutim kad pređe u sferu političkih odluka ne može prenositi autoritet iz jedne domene u drugu. Gaf sa “zdravim” tetraplegičarem pokazuje nesvjesnu tendenciju širenja straha. Isti dan pravednički bijes cijele nacije pumpan je viješću o ženi koja je zaražena došla u poštu u Zapruđu, da bi se ispostavilo da je žena zdrava, odgovorna i humana, jer je došla predati doznaku za druge slijedeći sve upute Stožera.

Puno je lovaca u mutnom, previše je nepotrebnih uniformi i militarističke retorike. Ovo nije rat. U ratu su bili srušeni gradovi, uništene ceste, mostovi, tvornice, obradiva zemlja posijana minama, poginuli i ranjeni ljudi u naponu snage, veliki dio radno sposobnog stanovništva mobiliziran za front.

Sada nema ničega od toga i stoga ne treba pribjegavati promašenoj hiperboličnoj metaforici. Zvuči banalno, ali sada je potrebno bespogovorno učiniti sve što treba učiniti, ali i ništa preko toga.

Prije svega to se odnosi na neargumentirano sužavanje prostora individualne slobode. Došli smo do toga da nam poklanjaju ono što je naše, kao u slučaju famoznih propusnica za kretanje iz općine u općinu. Vlast prvo zabrani kretanje, a onda izda 700 tisuća propusnica. Čemu? Sadržajno je isto, ali formalno nije – ne krećeš se zato što je to tvoje pravo, već zato što ti je to poklonjeno nečijom milošću.

Totalitarni atavizam najbolje se ipak vidi u namjeri praćenja lokacije mobitela bez preciziranja na koga se odnosi, na koji vremenski rok, kada će se uništiti prikupljeni podaci i tko će sve to nadzirati. Stožer je, unatoč nekim propustima, do sada odradio dobar posao.

Autoritet stručnosti djeluje sam od sebe, što se posebno vidi kod dr. Markotić. Stoga im totalitarni umovi ne trebaju činiti medvjeđu uslugu smišljajući PR smicalice tipa “moj prijatelj Vili” ili dječje crteže superheroja, čime samo postižu kontraefekt i iritiraju javnost. Još fale sletovi i trčanje štafete. Ali uski partijski umovi ni ne znaju drugačije.

Odredbe se odnose na naša tijela, našu fizičku, biološku prisutnosti i potencijal da se zarazimo i prenesemo zarazu drugima. Pokrij gubicu i nos, ne dodiruj druge. Ograničava se što građaninovo tijelo može raditi i gdje i kako se smije kretati.

Za vrijeme opće pogibelji možemo im privremeno može dati na upravljanje svoje tijelo. Ali ne i dušu i um. Kao lojalni građani poštovat ćemo upute stožera, ali nećemo pri tome odustati od prava na razmišljanje, sumnjanje, postavljanje pitanja, traženje argumenta. Inače ćemo se duže čupati od lijeka nego od bolesti, piše Nino Raspudić / Večernji list

Raspudić: ‘Jedva čekamo da se vratimo na ustaše i partizane i da sve opet bude normalno’

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari