Pratite nas

Kolumne

‘Političku stabilnost’ Andrej Plenković državnički je mudro sazdao na srpskomu knezu Miloradu i talijanskomu conteu Furiju

Objavljeno

na

Ove nas je godine, čini se, snašla velika klimatska promjena. Prerano se ugrijalo i kopno i more. Prerano su, prije početka lipnja, ocvale lipe. Prerano su, zbog suše i žege, u Baranji, Slavoniji i Srijemu dozrjeli ječam i pšenica. Prerano su, kao nikad dosad, već na kraju svibnja kombajni ušli u polja. Što će biti na ljeto? Hoće li se Hrvatska hladiti? Ili će se i dalje grijati? I gorjeti kao nikad dosad?

Nezgodna su to pitanja. Ipak, televizijska nam znanost spremno nudi odgovore. Oni nisu utješni, ali mi se Hrvati pouzdajemo u nepouzdanost tih odgovora. Kako se, mislite, člankopisac može radovati neuspjehu znanosti?! Znam, nije to lijepo. Ali čini mi se da je ipak bolje da nam se stručno obruka ono što krasno prakticiraju Ana Bago Tomac i Damjana Ćurko, Zoran Vakula i Darijo Brzoja nego da nam posve izgori domaja.

Ali nije nama ovih dana uzavrjelo samo kopno i more. Iznenada nam je proključala i stabilnost! Ma kakva sad stabilnost?! Člankopiscu, mislite, nisu svi kod kuće. Ali varate se. U pogibelji je stabilnost vlasti. Ono što vlast uglađeno naziva političkom stabilnošću ili stabilnošću političkoga sustava. Dobro, reći ćete, a zašto je ta stabilnost proključala? Hm, zašto… zašto… To vjerojatno zna samo – tko drugi nego onaj već zaboravljeni uzročno-posljedični sveznadar iz Pavićeva Morgenblatta!Onaj što se (neki kažu: od Porezne uprave) sklonio u međumrežni portal Telegram. Ali njega nije zgodno pitati. Omeli biste ga u važnijemu poslu. On naime tamo, u tom Telegramu, već poodavno, to će reći ne baš telegrafski, piše svoj životopis pod imenom Ivana Violića.

Što dakle? Ništa. Moja neznatnost ne nudi ni znanja ni spoznaje, jer ih nema. Nudi ono što ima, samo slutnje i nagađanja. Pa tko hoće, neka čita.

Rečenu „političku stabilnost“ predsjednik je Vlade i predsjednik HDZ-a Andrej Plenković državnički mudro sazdao na hrvatskomu postmodernom plemstvu – na srpskomu knezu Miloradu i talijanskomu conteu Furiju. To visoko plemstvo prati odani mu šljivarski banderij, koji od 11. rujna 2016. tvore: Emina Lekaj Prljaskaj, Veljko Kajtazi, Robert Jankovics, Vladimir Bilek, Mile Horvat i Boris Milošević.

Zašto „plemstvo“? Jer je ta riječ najbliža pojavi. Zašto „postmoderno“? Jer je takva pojava u doba političke Moderne (1789. – 1989.) bila nezamisliva u republikanski uređenoj državi. Zašto „srpski knez“ i „talijanski conte“? Jer su i potpredsjednik Hrvatskoga [državnog] sabora conte Furio i predsjednik Odbora za vanjsku politiku Hrvatskoga [državnog] sabora knez Milorad prosvjedovali kada ih je predsjednica Republike Kolinda Grabar-Kitarović ispravno nazvala političkim Hrvatima i jer su s gnušanjem javno porekli tu bjelodanu činjenicu. Zašto „šlljivarski banderij“? Jer i to sitno plemstvo, zbog lukrativnih razloga, djeluje s iste platforme protivljenja političkomu hrvatstvu. Potvrđuju to potpisi cjelokupnoga ondašnjeg banderija na Deklaraciji o nesnošljivosti i etnocentrizmu u Hrvatskoj što su ju 14. svibnja 2015. u Puli objavili knez Milorad i conte Furio.

Kako je ta politička sirotinja nobilitirana? Modo iuganorum et eurocroatorum (juganskim i eurohrvatskim načinom). Ti su pravnički umovi, kojih su odlični primjerci Vladimir Šeks i Peđa Grbin, najprije nehrvate u Hrvatskoj, dijelove drugih naroda, proglasili tuđim nacionalnim manjinama, iako za to nema osnove, jer je narod kulturna, a nacija politička zajednica. Zatim su te svoje „nacionalne“ manjine neustavnim Ustavnim zakonom o pravima nacionalnih manjina opskrbili golemim političkim povlasticama, koje su okretniji pojedinci shvatili kao moćna sredstva za „etno-biznis“ i „reketarenje hrvatskih vlada“ (stručni izrazi bivšega predsjednika Republike Ive Josipovića).

Sada imamo to što imamo. Lažno hrvatsko postmoderno plemstvo sluti da bi mu hrvatski narod referendumom mogao oduzeti sredstva za „etno-biznis“ i „reketarenje vlada“, pa se propinje do neba, viče da ga Hrvati mrze i, ne birajući sredstva, brani svoju povlaštenu ravnopravnost.

Kako na to gleda Plenković? Kao čovjek kojega bi knez Milorad „suhim zlatom platio“. On zna da mu knez Milorad i conte Furio nisu Davor Ivo Stier i Miro Kovač. A možda, kao i ostali jugani i eurohrvati, doista drži da su dva izborna sustava – jedan za Hrvate, a drugi za nehrvate – u nacionalnoj državi hrvatskoga naroda Republici Hrvatskoj prirodan red stvari? Možda doista misli da je politička povlaštenost nehrvata u Hrvatskoj nešto sveto, nešto u što nitko ne smije dirati? Tko će ga znati! Tek ponosno je rekao, misleći na povlastice svojih ucjenjivača: Ne, ta pitanja su neprihvatljiva. Postojeća su manjinska prava – „naš akî“.

Zbunila me riječ „akî“. Nisam u prvi mah dobro razabrao. A onda shvatih, „akî“ je „stečevina“, prvi dio bruseljskoga francuskog izričaja „acquis communautaire“. Dakle, zajednička (pravna) stečevina! Nešto kao Zakon o Agrokoru. I oćutjeh taj „akî“ kao pljusku, jer meni povlastice postmodernog hrvatskog plemstva nisu naša zajednička stečevina, one su naš zajednički gubitak.

Benjamin Tolić/Hrsvijet

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

IVKOŠIĆ: Knjiga ‘Radni logor Jasenovac’ Igora Vukića je golem doprinos istraživanju istine o Jasenovcu

Objavljeno

na

Objavio

Nema gotova dana da se u javnosti ne spominje Jasenovac, bilo u povodu optužbi protiv Thompsona, u povodu presuda za poklič “Za dom spremni!” ili u povodu različitih knjiga i tekstova, često međusobno vrlo oprečnih, suprotstavljenih, isključivih.

Pročitao sam sjajnu knjiguRadni logor Jasenovac(Naklada P.I.P.) Igora Vukića, neobičnog autora, Srbina po nacionalnosti, čiji su članovi obitelji bili u jasenovačkom logoru, no njegovi tekstovi potpuno se razlikuju od velike većine dosadašnjih o toj temi. Već sama sintagma u naslovu knjige “radni logor” pokazuje kako je riječ o vrlo “grešnom” istraživanju. Ono je u bitnoj opreci prema desetljećima nametanom mitu o Jasenovcu u kojemu su razlozi za zatočeništvo, karakter logora, broj žrtava… posve drukčiji nego u Vukića, piše Milan Ivkošić/VečernjiList

Autor je hladni istraživač posve predan činjenicama, bez ikakve negativne ili pozitivne strasti, opredjeljivanja i pristranosti. A te su činjenice mnoštvo primjera koji ispunjavaju cijelu knjigu, primjera nađenih u arhivima, uglavnom u Hrvatskom državnom arhivu, i dobivenih iz drugih pouzdanih izvora.

Ako je autoru neki podatak do kojeg je došao sumnjiv, upozorit će čitatelja na oprez. I to su zapravo jedine autorove “intervencije”, sve ostalo govore ljudi, njihove sudbine, zapisi s poslijeratnih saslušanja, autentični dokumenti i informacije.
Kao što, naravno, ne piše o “radnom logoru Jasenovac” isključivo kao o gubilištu ljudi kao komunistički autori i propagandisti, Vukić također zločine ne poriče.

Samo ih iznosi, opisuje, a bilo ih je mnogo, i s izlikom, i s izmišljenom ili fabriciranom izlikom, ali bilo je i kažnjavanja ustaša koji su neke od njih pravili, a kazne su znale biti i strijeljanje.

U logor su odvođeni oni koji su učinili neka nedjela protiv države, no s vremenom je za Židove počelo vrijediti zastrašujuće pravilo – da se mogu zatočiti samo zato što su Židovi. Najduža kazna bila je tri godine, nakon odsluženja kazne zatočenici su puštani, a neki i prije, kad su imali dobre zagovornike ili s drugih razloga. Hrana je općenito bila vrlo loša, osim kad su je dobivali izvana, iz židovskih općina ili drugih izvora, što je bilo posve slobodno i dopušteno. Bilo je dosta bolesti i smrti, koje su potvrđivali liječnik i mjesni dužnosnik.

Prijestupi su najstrože kažnjavani, ponekad i najokrutnije – zatvaranjem zatočenika u prostore u kojima su umirali od gladi i žeđi. Bile su najstrože kazne i za bijeg. Ako bjegunac ne bi bio uhićen ili ubijen, ubijan je određeni broj ljudi iz njegove skupine.

U knjizi se spominje i stav nadbiskupa Stepinca o Jasenovcu kao “sramotnoj ljagi NDH”. U logoru je bilo obilje radionica u kojima su zatočenici mogli pokazati i svoje kreativne sposobnosti i sposobnosti za izradu kompliciranih proizvoda. Tako su u jednoj radionici izrađivani dijelovi za automobile i zrakoplove. Te su ga radionice činile radnim, rad je obilježavao svakodnevni život.

Ali u tom je životu bilo i nečega što je pronositeljima mita o isključivo zločinačkom Jasenovcu najteže priznati. To jest, u logoru je bilo i zabave. Bilo je sportskih utakmica, pogotovo nogometnih, koncerata, kazališnih predstava među kojima su izvođena i djela što su ih stvarali sami zatočenici.

Logorski orkestar vodio je poznati glazbenik, zatočenik i komunistički simpatizer Natko Devčić, koji o glazbenim priredbama u logoru posije rata piše u neobjavljenom dnevniku. Bilo je i skečeva u kojima su sudjelovali i dopuštali da budu ironizirani i najviši dužnosnici Jasenovca, kao što je Dinko Šakić. Zatočenici su se bavili i znanošću, a kad je Vuk Vernić, zatočeni profesor sociologije i statistike, od ustaškog vodstva zatražio da mu se nabave određene knjige iz Sveučilišne knjižnice u Zagrebu – dobio ih je! Logor su posjećivale i međunarodne inspekcije, a jedna je zabilježena i u publikaciji AVNOJ-a 1942. godine, gdje piše i kako su zatočenici radi brže gradnje novih objekata dobivali bolju hranu.

Vukić se puno ne bavi brojem žrtava, tek na kraju spominje jedan nevjerojatan primjer: premda je 1941. godine, prema dokumentima i svjedočenjima logoraša, u logoru bilo oko 1200 zatočenika na službenom popisu žrtava stoji da je te godine ubijeno 10.700 ljudi!. Mogao bi se navesti još cio niz obilježja Jasenovca iz ove knjige, koja je po podacima opsežna a s oko 330 stranica i nije velika. Takva, ona je golem doprinos istraživanju istine o Jasenovcu očišćene od ideologizacije, pristranosti, afektivnosti i naslijeđa koje čine velikosrpske i komunističke krivotvorine.

Milan Ivkošić/VečernjiList

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ako u Hrvatskoj smije pjevati četnik, smije i ‘ustaša’

Objavljeno

na

Objavio

Otkako je Marku Perkoviću Thompsonu isključen mikrofon na dočeku hrvatske reprezentacije u Zagrebu, ne jenjava drama glede nastupa svakojakih izvođača diljem Lijepe Naše.

S jedne strane, braniteljske se udruge protive, primjerice, nastupima Bajage ili Miroslava Ilića, koji srčano pjevaše četničke pjesme i bodriše srbočetničku JNA u doba Domovinskog rata. Vanna je otkazala nastup u Crnoj Gori jer shvatila da, dok Crnogorci ne vrate oteti jedrenjak „Jadran“ (brod kojeg je dao izgraditi Aleksandar Karađorđević), nije baš primjereno pjevati njegovoj posadi u čast. Preminuo je Oliver Dragojević, a osim po svojim šansonama, ostat će upamćen kao principijelan čovjek koji, nakon spomenute jugočetničke agresije, nije nikad išao pjevati u Srbiju.

S druge strane, kontroverzni „hrvatski“ europarlamentarac, jedan od najbogatijih ljudi u ovom dijelu Europe i bivši predsjednik IDS-a poručuje Thompsonu da ne će pjevati pulskoj Areni. Kad bismo nabrajali gdje je sve Thompsonu zabranjivan nastup, onda bismo se samo tim bavili. I sad se prosječan hrvatski branitelj pita: zašto se njegovu suborcu, Thompsonu, mladiću koji je svoje najbolje godine dao u Domovinskom ratu u obranu naroda i države, brani nastup u zemlji koju je branio? I zato su branitelji revoltirani, jer se Hrvatima brani, a pročetničkim izvođačima dopušta, štoviše, potiče ih se na uvoz neke druge kulture u Hrvatsku.

Međutim, trebalo bi težiti društvu bez zabrana. Zabrana, ma kakva bila, ukoliko ne spada u područje Kaznenog zakona, jest posljedica i svojstvo totalitarnog sustava, napose totalitarnih umova.

Ako razmislimo, zašto bi trebalo braniti nastup Bajagi u Hrvatskoj?

Neka čovjek pjeva i neka na njegove koncerte dolazi tko god hoće, ako je voljan platiti ulaznicu. Država će ubrati svoj PDV i život ide dalje. Treba li se nama ostalima sviđati što četnički stihoklepac pjeva? Ne treba, no, nismo dužni odobravati ni prihvaćati tuđa politička stajališta, ali, u dobrom demokratskom i republikanskom odgoju, moramo prihvatiti da postoje drugi i drukčiji, ma koliko različiti, štoviše, suprotni bili.

Ipak, čini se da je revolt i gnušanje spram nastupa raznoraznih četničkih simpatizera, kako braniteljskih udruga, tako i „običnih“ ljudi izazvano upravo upornim zabranama i šikaniranjem Marka Perkovića Thompsona. Ne smije biti dvostrukih kriterija; ako smije pjevati četnik, smije i „ustaša“, ali i ustaša. Dakle, treba težiti onomu što nekoć bijaše SAD, u kojem su i nacisti i KKK ili komunisti mogli i smjeli organizirati javni skup, samo ukoliko su ga prijavili nadležnim državnim tijelima.

Politička odgovornost ne smije biti pravna odgovornost. Čovjek je, kako to reče Aristotel davno, politička životinja, što znači da živi u zajednici, „osuđen“ na druge i različite od sebe. Hrvatska pomalo, korak po korak, postaje suvremena, uređena i demokratska zemlja. Zar netko misli da će svi ljudi, koji odu na koncert Bajage, Ilića, Balaševića, Čorbe, Cece ili koga već, ostati anonimni ili nepoznati sigurnosnim službama i agencijama?

Zar itko misli da će se netko, tko odlazi na koncerte spomenutih ili njima sličnih, moći zaposliti u, primjerice MORH-u, SOA-i ili VSOA-i? Za 20 godina, kad već institucije budu izgrađene i kad se riješimo komunističkog i protudržavnog elementa u državnoj službi, zar itko misli da će obožavatelj Lepe Brene moći biti zaposlen kao činovnik, državni službenik: sudac, policajac, vatrogasac, odnosno službenik u bilo kojem ministarstvu?

Naravno da ne će biti zakona koji će braniti zapošljavanje ljubitelja četničkih pjesama, ali, zar netko doista smatra da će takvi moći proći sigurnosnu provjeru prilikom zapošljavanja? Iako sad sve izgleda crno i neobećavajuće, ne će tako ostati zanavijek. Uostalom, sagledajmo stvari kulturološki; kako će netko, ma kojeg porijekla bio, ukoliko je odgojen u duhu građanstva i ljubavi prema hrvatskoj Domovini, uopće htjeti prisustvovati nastupima srbijansko-turskih izvođača? „Vizant“ ne može biti prihvaćen u srednje-europskom kulturološkom krugu, a Hrvati, odnosno politički Hrvati upravo njem’ pripadaju. Ako mladi Hrvati naginju „palanačkom“ opanku, onda je to stvar odgoja, a tek potom školstva i obrazovnog sustava.

Stoga, ne treba nikoga zabranjivati. Nastojmo živjeti u društvu slobode, iako nam se ne sviđa „ojkanje“ ili zavijanje poturica; moramo prihvatiti ostale sugrađane. Ne moramo ih voljeti, čak ni poštivati, ali ih, kao dobri demokrati, moramo „trpjeti“, jer, to je cijena demokracije. Za to su se borili hrvatski branitelji – za slobodu – sviju, pa čak i slobodu bivših neprijatelja.

Ipak, dok se prema svima ne postupa jednako i ravnopravno, svatko ima pravo izraziti negodovanje. Stvar je isključivo pravednosti: ako ne može Thomspon, ne može ni Bajaga, Ilić, Brena, Ceca… Pobjeda Hrvatske nad srbo-jugo-četnicima nije samo vojna; ona je moralna i ljudska – ako će oni zabranjivati – mi ne ćemo, jer sva žrtva i krv nije prolivena kako bismo jedno jednoumlje zamijenili drugim.

L. C./Hrsvijet

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari