Pratite nas

Kolumne

‘Političku stabilnost’ Andrej Plenković državnički je mudro sazdao na srpskomu knezu Miloradu i talijanskomu conteu Furiju

Objavljeno

na

Ove nas je godine, čini se, snašla velika klimatska promjena. Prerano se ugrijalo i kopno i more. Prerano su, prije početka lipnja, ocvale lipe. Prerano su, zbog suše i žege, u Baranji, Slavoniji i Srijemu dozrjeli ječam i pšenica. Prerano su, kao nikad dosad, već na kraju svibnja kombajni ušli u polja. Što će biti na ljeto? Hoće li se Hrvatska hladiti? Ili će se i dalje grijati? I gorjeti kao nikad dosad?

Nezgodna su to pitanja. Ipak, televizijska nam znanost spremno nudi odgovore. Oni nisu utješni, ali mi se Hrvati pouzdajemo u nepouzdanost tih odgovora. Kako se, mislite, člankopisac može radovati neuspjehu znanosti?! Znam, nije to lijepo. Ali čini mi se da je ipak bolje da nam se stručno obruka ono što krasno prakticiraju Ana Bago Tomac i Damjana Ćurko, Zoran Vakula i Darijo Brzoja nego da nam posve izgori domaja.

Ali nije nama ovih dana uzavrjelo samo kopno i more. Iznenada nam je proključala i stabilnost! Ma kakva sad stabilnost?! Člankopiscu, mislite, nisu svi kod kuće. Ali varate se. U pogibelji je stabilnost vlasti. Ono što vlast uglađeno naziva političkom stabilnošću ili stabilnošću političkoga sustava. Dobro, reći ćete, a zašto je ta stabilnost proključala? Hm, zašto… zašto… To vjerojatno zna samo – tko drugi nego onaj već zaboravljeni uzročno-posljedični sveznadar iz Pavićeva Morgenblatta!Onaj što se (neki kažu: od Porezne uprave) sklonio u međumrežni portal Telegram. Ali njega nije zgodno pitati. Omeli biste ga u važnijemu poslu. On naime tamo, u tom Telegramu, već poodavno, to će reći ne baš telegrafski, piše svoj životopis pod imenom Ivana Violića.

Što dakle? Ništa. Moja neznatnost ne nudi ni znanja ni spoznaje, jer ih nema. Nudi ono što ima, samo slutnje i nagađanja. Pa tko hoće, neka čita.

Rečenu „političku stabilnost“ predsjednik je Vlade i predsjednik HDZ-a Andrej Plenković državnički mudro sazdao na hrvatskomu postmodernom plemstvu – na srpskomu knezu Miloradu i talijanskomu conteu Furiju. To visoko plemstvo prati odani mu šljivarski banderij, koji od 11. rujna 2016. tvore: Emina Lekaj Prljaskaj, Veljko Kajtazi, Robert Jankovics, Vladimir Bilek, Mile Horvat i Boris Milošević.

Zašto „plemstvo“? Jer je ta riječ najbliža pojavi. Zašto „postmoderno“? Jer je takva pojava u doba političke Moderne (1789. – 1989.) bila nezamisliva u republikanski uređenoj državi. Zašto „srpski knez“ i „talijanski conte“? Jer su i potpredsjednik Hrvatskoga [državnog] sabora conte Furio i predsjednik Odbora za vanjsku politiku Hrvatskoga [državnog] sabora knez Milorad prosvjedovali kada ih je predsjednica Republike Kolinda Grabar-Kitarović ispravno nazvala političkim Hrvatima i jer su s gnušanjem javno porekli tu bjelodanu činjenicu. Zašto „šlljivarski banderij“? Jer i to sitno plemstvo, zbog lukrativnih razloga, djeluje s iste platforme protivljenja političkomu hrvatstvu. Potvrđuju to potpisi cjelokupnoga ondašnjeg banderija na Deklaraciji o nesnošljivosti i etnocentrizmu u Hrvatskoj što su ju 14. svibnja 2015. u Puli objavili knez Milorad i conte Furio.

Kako je ta politička sirotinja nobilitirana? Modo iuganorum et eurocroatorum (juganskim i eurohrvatskim načinom). Ti su pravnički umovi, kojih su odlični primjerci Vladimir Šeks i Peđa Grbin, najprije nehrvate u Hrvatskoj, dijelove drugih naroda, proglasili tuđim nacionalnim manjinama, iako za to nema osnove, jer je narod kulturna, a nacija politička zajednica. Zatim su te svoje „nacionalne“ manjine neustavnim Ustavnim zakonom o pravima nacionalnih manjina opskrbili golemim političkim povlasticama, koje su okretniji pojedinci shvatili kao moćna sredstva za „etno-biznis“ i „reketarenje hrvatskih vlada“ (stručni izrazi bivšega predsjednika Republike Ive Josipovića).

Sada imamo to što imamo. Lažno hrvatsko postmoderno plemstvo sluti da bi mu hrvatski narod referendumom mogao oduzeti sredstva za „etno-biznis“ i „reketarenje vlada“, pa se propinje do neba, viče da ga Hrvati mrze i, ne birajući sredstva, brani svoju povlaštenu ravnopravnost.

Kako na to gleda Plenković? Kao čovjek kojega bi knez Milorad „suhim zlatom platio“. On zna da mu knez Milorad i conte Furio nisu Davor Ivo Stier i Miro Kovač. A možda, kao i ostali jugani i eurohrvati, doista drži da su dva izborna sustava – jedan za Hrvate, a drugi za nehrvate – u nacionalnoj državi hrvatskoga naroda Republici Hrvatskoj prirodan red stvari? Možda doista misli da je politička povlaštenost nehrvata u Hrvatskoj nešto sveto, nešto u što nitko ne smije dirati? Tko će ga znati! Tek ponosno je rekao, misleći na povlastice svojih ucjenjivača: Ne, ta pitanja su neprihvatljiva. Postojeća su manjinska prava – „naš akî“.

Zbunila me riječ „akî“. Nisam u prvi mah dobro razabrao. A onda shvatih, „akî“ je „stečevina“, prvi dio bruseljskoga francuskog izričaja „acquis communautaire“. Dakle, zajednička (pravna) stečevina! Nešto kao Zakon o Agrokoru. I oćutjeh taj „akî“ kao pljusku, jer meni povlastice postmodernog hrvatskog plemstva nisu naša zajednička stečevina, one su naš zajednički gubitak.

Benjamin Tolić/Hrsvijet

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

ZMAJ KOJI UMIRE GLASNO RIČE

Objavljeno

na

Objavio

Prolazeći sinoć pored HNK imao sam dojam da sam nekim nevjerojatnim prirodnim fenomenom vraćen u 1950-u ili 60-u godinu.  Oko mene neki hodali su gerijatrijski primjerci odjeveni  u odjela i kostime „Beko“ i „Vesna“ kao da sam upao na Šesti kongres KPJ u Zagrebu u studenom 1952.

Jedini promašeni modni detalji te činovničke komunističke kaste bile su tenisice „Walkmaxx“ i mali ruksačići koji nisu bili u SMB boji.  Naokolo zastave komunističke partije, nekoliko zastava SRH te meni nekoliko nepoznatih. Jedna od njih privukla mi je pažnju pa sam prišao bliže kako bi vidio o čemu se tu radi. Svojim izgledom podsjetila me na neke pravoslavne crkvene stjegove no radi velike bijele petokrake na vrhu i zlatnim resicama ukrašenog „ušatog U¨“ na dnu u kojem se crvenila petokraka shvatio sam kako to ne može biti crkveni stijeg.  Tada sam vidio na sredini stijega velikim štampanim slovima izvezeno TITO i nekakav čudni uradak s grbom poput onoga iz SRH.

Dakle, nije se tu radilo o nikakvom modnom retro skupu već je to bio skup osoba izgubljenih u vremenu i prostoru. Neki zlobnik mogao bi reći osoba malo zaustavljenih u razvoju ili kako se to medicinski kaže retardiranih.

I dok sam u čudu gledao taj skup iz polusvijesti su me u trgli taktovi „Internacionale“ koje su s ushićenjem izvodile neke mlade djevojke. Sa strane ih je ozarenog lica s velikim oduševljenjem promatrao gospodin Zoran Pusić. Među 200-tinak  okupljenih ugledao sam i gospodina Ivu Josipovića u blizini kojeg sam opazio i jedini stijeg Republike Hrvatske. Taj se stijeg po ničemu nije uklapao u koncepciju ovog skupa. Svi govornici po više puta spominjali su svog druga Tita što je bilo pozdravljano frenetičnim aplauzima tako da sam se uplašio i od same pomisli kako će se odjednom odnekuda pojaviti na bijelom konju u bijeloj maršalskoj uniformi. Bojeći se da neki još nisu saznali kako je Broz odavno umro pokušao sam to priopćiti jednoj sudionici skupa. Prostrijelila me je očima prepunim dobro poznate antifašističke mržnje tako da su mi se smrzni i đonovi na cipelama. Ne daj Bože da poviče revizionist, klerofašist ili ustaša. Tada sam se sjetio njihovih čuvenih parola „I poslje Tita Tito“ i „Zauvek s nama Tito“ te svog davno shvaćenog saznanja kako je nemoguće promijeniti njihov nakaradni mentalni sklop.  Ti zombiji bi me rastrgali u pravoj antifašističkoj maniri i po dobro poznatom obrascu bacili u neku rupetinu. Ne bi me mogao spasiti ni čelnik zagrebačkog SDP-a koji je također došao evocirati uspomene na „slavni partizanski antifašizam“.

Bilo je tu svakakvih demagoških obraćanja u kojima je bila osjetna mržnja prema ovakvoj hrvatskoj državi, prema hrvatskim braniteljima koji su na neki način proglašeni teroristima jer navodno kao „braniteljska kasta“ drže kao taoce cjelokupni hrvatski narod. Neki su spominjali crnokošuljaše na ulicama no ja nisam uspio uočiti niti jednoga. Po tko zna koji puta su optužili Hrvatsku za fašizaciju, ušato ustaško U i povijesni revizionizam kojim se želi okaljati njihov „humani i pravedni antifašizam. Prijatelj Jure, s kojim sam prolazio pored ovog skupa, potiho mi je rekao: Hajdemo odavde. Mogli bi shvatiti kako smo branitelji, dragovoljci i iskreni domoljubi a onda smo nadrljali.“  Upravo u tom trenutku netko od govornika pribijao je na stup srama Marka Perkovića Thompsona radi njegovih „pjesmuljaka“.  Između govornika čitale su se pjesme partizanskih pjesnika Vladimira Nazora, Ivana Gorana Kovačića i novijeg hrvatskog pjesnika Bore Radakovića rođenog u Zemunu. Opet je drug Tito je zajahao na čelu kolone uz krokodilske su sljedbenika. Suze  za Titom i „otetim Trgom maršala Tita“ bile su veličine tenis loptice tako da su možda oštetile asfalt s istočne strane HNK gdje se antifašisti uvijek okupljaju. Sa zapadne strane zatvoren im je pogled prema neprežaljenom glavnom gradu i  grobovima drugova Lenjina i Staljina.  To što su uništili travu pored ceste nije važno jer će to s velikim entuzijazmom obnoviti gradonačelnik gospodin Milan Bandić (vjerojatno vam je poznata parola: „Ako te netko pita, sve za Tita!“).  To je ipak radi voljenog druga Tita, a sjećate se kako je nedugo s ponosom na reveru nosio bedž s njegovim likom.

Upita me moj prijatelj Jura imam li ja što protiv skupa, a ja mu rekoh: „ Nažalost, trenutno ništa efikasno“. Kad su uz ponovno pjevanje „Internacionale“ u zrak pustili balone u crvenoj i bijeloj boji krenuli smo dalje. Putem prema tramvajskoj stanici mi je pala na pamet pomisao kako bi se slobodno pravo na abortus moglo dopustiti samo  takozvanim antifašistima. To i oni sami traže, a na taj način bi sami vrlo brzo znatno smanjili svoj broj.  „Jer vi ste to tražili!“

Zoran Čapalija – Čaplja

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Trica Argentincima? Pa za jednu močvaru i nije tako loše!

Objavljeno

na

Objavio

Nas 4, njih 44 milijuna – u totalu… Nas 5, njih 20 tisuća – na tribinama… Nas 11, njih 11 – na terenu!

Oni u majicama s naizmjence bijelim i nebesko-plavim uspravnim prugama, baš kao u najslavnijim danima pri usponu na krov svijeta – prije 40 ljeta na krilima čupavca Kempesa i 8 godina poslije na geniju “malog zelenog” – Maradone! Naši, pak, u tradicionalnoj boji kad se ide na Rus…, ovaj,… u Rusiju. Lijepo je, a i kad tad se isplati, držati do tradicije. U spomen na časne predšasnike… za čije se grobove uglavnom ne zna.

Poštovanje naših navijača njihovoj himni i izostanak njihovog pri najavi Lijepe Naše poslužilo je kao uvertira i navještaj razvoja prilika na terenu. Njima je biti ili ne biti! Mi, i ako izgubimo, i dalje ovisimo o sebi samima. Gaučosi su žestoki, gotovo rogobatni, ali i nemirni, ne posve sigurni u sebe.

Pameću i mudrošću krotimo im žestinu i pojačavamo nesigurnost. No, protiv prgavaca bez drskosti ništa… Gazi Mandžo preventivno njih, ali gaze i oni Mandžu. Ante je nervozan. U žestokim srazovima, nalik onima iz Ratova zvijezda, sudac mu svira faul i kad je fauliran, što ne umanjuje njegovu nervozu. Naprotiv! Krvnički gazi Argentinca pred očima, kako sudca, tako i onog bojadisanog čovječuljka koji nestrpljivo skakuće oko argentinske klupe.

Bojadisani kažiprstima po zraku crta pravokutnik tražeći pravorijek mudraca iz “Star Trek” komore. Ante ne bježi,… nije mu to u krvi,… pleše po rubu. Sikički, kako bi rekao Matan u Prosjacima i sinovima, djeluje na sudca unijevši mu se u lice uz smiješak. Nadobudni Uzbek, koji ga je isključio na prethodnoj svjetskoj smotri, sad je očito odlučan u namjeri ukrotiti “zvijer” i bez crvendaća. Ah, što je malo ludosti, ako na kraju ispadne sve na dobro. Uh, samo neka to ne ponavlja ako baš ne mora.

Sukus prvog dijela – oni više drže loptu, mi disciplinirano (i očito dogovoreno) malo stisnemo pa onda par minuta popustimo i, sve u svemu, znatno konkretnije prijetimo.

Oni slabo ili nikako,… hm … osim onomad kad nam zasta dah uslijed šuma u komunikacijskom kanalu na liniji zapovjednik obrane – čuvar mreže. Pošteno nam se zatresla mreža. Srećom, s one druge strane.

Povratak na travnjak. Miris nadolazeće drame osjeti se u zraku, čak i 2700 kilometara od poprišta. I dalje smo mudri i strpljivi, a Ante bez respekta. No, zato vratar Caballero respektira Antu. Čak i previše, no to je njegova stvar. Nespretno ispucavanje pretvara se, baš poput gusjenice u leptira, u idealnu asistenciju za volejčinu… Ante je, naime, nervozan. Nema vremena ni volje čekati, školski smirivati loptu, zaobilaziti i što sve ne. Iskusni Argentinac ostaje zabezeknut, tko će ga znati je li više svojim kiksom ili nemilosrdnim Antinim blic zakucavanjem. Kako bilo, vrijeme nam je zapjevati:
Anteee, Anteee,… U nas svi se zovu… Anteee, Anteee…
Ante im zabija, no oni i dalje biju… još jače… kao da su tek počeli… Onaj što trčkara oko argentinske klupe mak’o sako. Vruće je u toj Rusiji… Sad se dobro vidi i da je bojadisan. Uz dekoriranu mu kožu posve prianja majica s izraženijim, pomalo damskim izrezom. Ah, što se može, … takva su vremena … “Mali zeleni” na tribini gricka nokte… Valjda nema kokica, a bolje je i to nego da šmrče. Ma bit će vremena i za šmrkanje… za šmrcanje i prije. Opća nevjerica u “albi-celeste” redovima na tribinama. Djeca plaču. Krivi su odrasli. Nisu im objasnili protiv koga igraju. Krivi su njihovi mediji. Nisu to objasnili odraslima.

No, ovi na travnjaku naočigled svijeta i dalje mlate kao navijeni. Rebra samo što ne pucaju pod batinama. Siledžije ne mare za fair play – ne obaziru se kad protivnik leži ozlijeđen. S pravom na glasu kao veliki prljavci, unatoč plejadi vrsnih igrača najviše svjetske klase (od Stabilea, najboljeg strijelca prvog prvenstva davne 1930., kojeg više i nema tko pamtiti, preko Di Stefana, Maradone, Batistute do Messija), za razliku od susjeda im Brazilaca, nikad nisu uživali zamjetnije simpatije nogometnog puka izvan vlastite zemlje. Kako ih takve uopće primiriti?

HTV-ov komentator Drago Ćosić poziva kapetana Modrića da se odvaži na udarac izvana. To, doduše, zvuči kao urok s obzirom na dosad iskazanu moć predviđanja dragog nam Drage. Naime, ne samo što se njegova maštanja ne ostvaruju, nego nerijetko izađe na suprotno. Stoga, čim počne čarati, svakom se iole normalnom želudac zgrči k’o čvarak.

Ipak, u narodu se uobičajilo kazati – treća sreća. Ima ih i koje sreća hoće iz prve, a evo našem se Dragi posrećilo iz stote (jer bî mu to stota utakmica repke u komentatorskoj karijeri). Netom nakon Draginog prozivanja velemajstor odapinje i…. pogađa.

Messiiii, … Messiiii, …. Messiiii,… pa de si Messi? E, danas je Luka za tebe – Messi!
Prugasti i dalje biju četvrtaste sve u četiri na kvadrat. Tako moćno, a sve iz potpune nemoći. Teški očaj tjera jednoga da s metra napuca Ivana u glavu. Srećom ne baš precizno … A kad si neprecizan s metra udaljenosti, to ipak govori nešto o općem stanju duha i tijela. Teledirigirani Raketin projektil odsjeda na pola lakta od spoja grede i uspravne vratnice – kao zadnje upozorenje. No, ovi mlate i dalje. Dijele batine i šakom i kapom. Kao da su zanat pekli u Stajićevu i Begejcima.

Napokon Ivan, sav izranjavan, nakon gotovo obrednog hakla u šesnaestercu, u maniri toreadora probada grogiranog argentinskog bika ravno među rogove. I ovaj potpuno klone…
Ajme meni, nije im dobro,… ajme meni – ovo je san!

Nekome san snova, drugome noćna mőra – takav je nogomet! Potonje, ipak, ne samo suparnicima s onu stranu velike bare. Ni na ovim paralelama i meridijanima nisu svi oduševljeni spektakularnim zbivanjima u Nižnjem Novgorodu. Recimo, Ivo Petokraka, u mladosti čuvar Kuće cvijeća, a potom revni sakupljač svakojakog smeća iz istog razdoblja, ali i sudrug mu na zadatku Ranko Svastika,… ili ono bješe – Sutjeska?

Obeshrabren kostimografijom vatrenih, ovaj dvojac tekmu vjerojatno nije gledao, no sigurno su obaviješteni kako nasred zemlje Rusije veselo gmiže guja – prava crna ustaška guja! I kvari im željno iščekivani nastup slijednice njihove zemlje u lijepim crvenim dresovima na sâm Dan antifašističke borbe.

Nasuprot im stoje Šiptari, ti okorjeli kontrarevolucionari ojačani gdjekojim ustašom, k tome i zakrabuljeni barjakom kojeg krasi ništa manje omrznut im prepoznatljivi simbol kršćanstva. I opet – pušing!

Zastave na pola koplja spustili su i huligani-skojevci na kratkoj uzici spomenutog dvojca, okupljeni u uličnim samoupravljačkim udrugama tipa Naš ovaj, Zajedno za onaj… S njima su u tuzi i boli sjedinjeni i njihovi dežurni huškači, pokorni sluge slugu stranaca prema Hrvatima ne baš dobrih namjera.

Njih posebno smeta boja dresova budući u njoj vide isto što i oni koji se njome diče – međugeneracijski kontinuitet borbe Hrvata za Hrvatsku! Smeta ih to više nego muhe što im se vrzmaju oko šešira, ponekima i rado na čelenku slijeću, po svoj prilici privučene sadržajem kojeg, što pod šeširom, što iza čelenke, nalaze.

Argentinci, koliko god prijeke i nagle naravi bili, i emotivno proživljavali nacionalni nogometni brodolom, ipak nisu toliko “napredni” da bi zbog iznevjerenih očekivanja izveli pred sud – ne javnosti, nego onaj pravi – svoju glavnu uzdanicu Messija i tragičara Caballera.

No, u zemlji njihovih prekjučerašnjih takmaca vladaju neka druga, začudna pravila. Tamo se sudi onima koji stvaraju, koji grade, koji imaju svjetske rezultate, koji žive od vlastitog rada, ali i omogućavaju drugima da žive od svog. Graditelj sustava, u čijim plodovima rada s ponosom nacija uživa već dvadesetak godina, u osvit je prvenstva nepravomoćno drakonski osuđen, a pravosudni se ražanj prema haaškom obrascu zlurado priprema “ministru obrane” i glavnom arhitektu igre na terenu.

Zvuči poznato? Deustašizacija – odricanje od neostvarenih snova djedova! Detuđmanizacija – odricanje od ostvarenih djela očeva! Isušivanje nogometne močvare – odricanje od zadnjeg izvora okupljanja i zajedništva. Nije li to sasvim prirodan slijed aktivnosti vođenih pod zajedničkim nazivnikom – dekroatizacija – odricanje od Hrvatske?

Nužan je i neizbježan obračun i s tim prljavcima, u svojoj raboti daleko podmuklijim od Argentinaca na nogometnom terenu. Nema drugih koji bi to mogli učiniti osim onih koji su uspjeli očistiti tribine od josipovićevaca iz Milana, ostojićevaca – crtača poljudske svastike i (m)ostojićevaca iz Saint Etiennea (karakterizacije su konstruirane prema onima koji su uzeli u zaštitu izvođače radova i njihova zlodjela pokušali politički kapitalizirati svaljujući krivnju na vodstvo hrvatskog nogometa). Time su ujedno omogućili da reprezentacija više ne igra pred praznim tribinama i plasira se na prvenstvo (jer prijetnja izbacivanjem visjela je u zraku) pa čak da i, do jučer nezamislivo, ne plaća više ni novčane kazne.

Sazrijeva vrijeme da hrvatska državna tijela prestanu propitkivati – di su pare? – vrijedne stvaratelje i graditelje koji su ih zaslužili veličanstvenim i časnim djelima na radost Hrvata. Ali i da isto zapitaju one koji se k’o pijani plota drže one stare – Drž’te lopova …! Riječ je o praktičarima razvaline koji ne zarađuju novac časnim djelima nego prljavim protudržavnim rabotama, katkad financiranim iz proračuna države koju nemilice potkopavaju. Taj, pak, proračun u najvećoj mjeri pune oni u koje, zaogrnuti velom lažne moralne superiornosti te praćeni podrškom medijskih topova i pljeskom misaono tromih, prstom upiru pitajući – di su pare?

Grgur S.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori
Sponzori