Pratite nas

Kolumne

‘Političku stabilnost’ Andrej Plenković državnički je mudro sazdao na srpskomu knezu Miloradu i talijanskomu conteu Furiju

Objavljeno

na

Ove nas je godine, čini se, snašla velika klimatska promjena. Prerano se ugrijalo i kopno i more. Prerano su, prije početka lipnja, ocvale lipe. Prerano su, zbog suše i žege, u Baranji, Slavoniji i Srijemu dozrjeli ječam i pšenica. Prerano su, kao nikad dosad, već na kraju svibnja kombajni ušli u polja. Što će biti na ljeto? Hoće li se Hrvatska hladiti? Ili će se i dalje grijati? I gorjeti kao nikad dosad?

Nezgodna su to pitanja. Ipak, televizijska nam znanost spremno nudi odgovore. Oni nisu utješni, ali mi se Hrvati pouzdajemo u nepouzdanost tih odgovora. Kako se, mislite, člankopisac može radovati neuspjehu znanosti?! Znam, nije to lijepo. Ali čini mi se da je ipak bolje da nam se stručno obruka ono što krasno prakticiraju Ana Bago Tomac i Damjana Ćurko, Zoran Vakula i Darijo Brzoja nego da nam posve izgori domaja.

Ali nije nama ovih dana uzavrjelo samo kopno i more. Iznenada nam je proključala i stabilnost! Ma kakva sad stabilnost?! Člankopiscu, mislite, nisu svi kod kuće. Ali varate se. U pogibelji je stabilnost vlasti. Ono što vlast uglađeno naziva političkom stabilnošću ili stabilnošću političkoga sustava. Dobro, reći ćete, a zašto je ta stabilnost proključala? Hm, zašto… zašto… To vjerojatno zna samo – tko drugi nego onaj već zaboravljeni uzročno-posljedični sveznadar iz Pavićeva Morgenblatta!Onaj što se (neki kažu: od Porezne uprave) sklonio u međumrežni portal Telegram. Ali njega nije zgodno pitati. Omeli biste ga u važnijemu poslu. On naime tamo, u tom Telegramu, već poodavno, to će reći ne baš telegrafski, piše svoj životopis pod imenom Ivana Violića.

Što dakle? Ništa. Moja neznatnost ne nudi ni znanja ni spoznaje, jer ih nema. Nudi ono što ima, samo slutnje i nagađanja. Pa tko hoće, neka čita.

Rečenu „političku stabilnost“ predsjednik je Vlade i predsjednik HDZ-a Andrej Plenković državnički mudro sazdao na hrvatskomu postmodernom plemstvu – na srpskomu knezu Miloradu i talijanskomu conteu Furiju. To visoko plemstvo prati odani mu šljivarski banderij, koji od 11. rujna 2016. tvore: Emina Lekaj Prljaskaj, Veljko Kajtazi, Robert Jankovics, Vladimir Bilek, Mile Horvat i Boris Milošević.

Zašto „plemstvo“? Jer je ta riječ najbliža pojavi. Zašto „postmoderno“? Jer je takva pojava u doba političke Moderne (1789. – 1989.) bila nezamisliva u republikanski uređenoj državi. Zašto „srpski knez“ i „talijanski conte“? Jer su i potpredsjednik Hrvatskoga [državnog] sabora conte Furio i predsjednik Odbora za vanjsku politiku Hrvatskoga [državnog] sabora knez Milorad prosvjedovali kada ih je predsjednica Republike Kolinda Grabar-Kitarović ispravno nazvala političkim Hrvatima i jer su s gnušanjem javno porekli tu bjelodanu činjenicu. Zašto „šlljivarski banderij“? Jer i to sitno plemstvo, zbog lukrativnih razloga, djeluje s iste platforme protivljenja političkomu hrvatstvu. Potvrđuju to potpisi cjelokupnoga ondašnjeg banderija na Deklaraciji o nesnošljivosti i etnocentrizmu u Hrvatskoj što su ju 14. svibnja 2015. u Puli objavili knez Milorad i conte Furio.

Kako je ta politička sirotinja nobilitirana? Modo iuganorum et eurocroatorum (juganskim i eurohrvatskim načinom). Ti su pravnički umovi, kojih su odlični primjerci Vladimir Šeks i Peđa Grbin, najprije nehrvate u Hrvatskoj, dijelove drugih naroda, proglasili tuđim nacionalnim manjinama, iako za to nema osnove, jer je narod kulturna, a nacija politička zajednica. Zatim su te svoje „nacionalne“ manjine neustavnim Ustavnim zakonom o pravima nacionalnih manjina opskrbili golemim političkim povlasticama, koje su okretniji pojedinci shvatili kao moćna sredstva za „etno-biznis“ i „reketarenje hrvatskih vlada“ (stručni izrazi bivšega predsjednika Republike Ive Josipovića).

Sada imamo to što imamo. Lažno hrvatsko postmoderno plemstvo sluti da bi mu hrvatski narod referendumom mogao oduzeti sredstva za „etno-biznis“ i „reketarenje vlada“, pa se propinje do neba, viče da ga Hrvati mrze i, ne birajući sredstva, brani svoju povlaštenu ravnopravnost.

Kako na to gleda Plenković? Kao čovjek kojega bi knez Milorad „suhim zlatom platio“. On zna da mu knez Milorad i conte Furio nisu Davor Ivo Stier i Miro Kovač. A možda, kao i ostali jugani i eurohrvati, doista drži da su dva izborna sustava – jedan za Hrvate, a drugi za nehrvate – u nacionalnoj državi hrvatskoga naroda Republici Hrvatskoj prirodan red stvari? Možda doista misli da je politička povlaštenost nehrvata u Hrvatskoj nešto sveto, nešto u što nitko ne smije dirati? Tko će ga znati! Tek ponosno je rekao, misleći na povlastice svojih ucjenjivača: Ne, ta pitanja su neprihvatljiva. Postojeća su manjinska prava – „naš akî“.

Zbunila me riječ „akî“. Nisam u prvi mah dobro razabrao. A onda shvatih, „akî“ je „stečevina“, prvi dio bruseljskoga francuskog izričaja „acquis communautaire“. Dakle, zajednička (pravna) stečevina! Nešto kao Zakon o Agrokoru. I oćutjeh taj „akî“ kao pljusku, jer meni povlastice postmodernog hrvatskog plemstva nisu naša zajednička stečevina, one su naš zajednički gubitak.

Benjamin Tolić/Hrsvijet

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Barbara Jonjić: Advent na Vilozovskomu vakultetu more počet

Objavljeno

na

Objavio

Sidila san u taj vakat na klupi
Sama
Splicki kolodvor i ja
Sparina
Lipe se prsti
I roba za kosti
Sidila san
Unde di je iza tebe ladni zid
A pogled ti puca na line trajekte što se bućkaju
Na autobuse neredno poredane
Na
Šaltere su bunjan i galebove u niskomu, napadačkomu letu
Galebove koji skaču su noge na nogu tek kad se dočepaju
Bačene kore kruva
Ili zgaženoga smokija u fugi

Sidila san i jedvo čekala prugu

U dva je išla naša koja je bila skuplja za cili desetak kuna
Okolo pola ure kašnje išla je pruga za Mostar priko Imockoga
Bila je jeftinija al’ je imala ležarinu u Cisti Provo od okolo pola ure
Što meni nikako nije ligalo
Ae
Nije
Di će mi ligat
Pedalj mi do kuće a nikako doć

Tila san kući što prije
Jerbo mi je drob čvrča
Onako kako samo studentu čvrči petkon
Pa san vrtila u glavi šta morebit taj dan mirluši priko terace iz materine kužine

Najsan volila ladne, prigane srdele
Sunjima grumen pure
I rašćiku su kumpiron i maslinovin uljen

Ljuljala san noge u ritmu pisme su radija koji se čujo iz pruge koja je došla iz daleka
Đavoli
Bambina

Kad se on, odnikle, stvorijo pridmenon
Svojon tenon udarijo moju
I nasmija’ se

Gleda me u oči i pita

– Iđeš kući?

K’o da me znade oduvik

Ja ga gledan i ne mogu ga smistit
Nikako
Oklen ga znaden Gospe moja
Biće s Trokuta il’ iz Paške
Al’ di je red reć kako ne znaš koji je

Raspričali se mi
I on meni kako mu vali deset kuna za kartu

Ae
Kaže kako bi rada i on kući k’o i ja

Išla san kući kašnje od plana
Jesan
Imala san deset kuna manje
A on se negdi su njima izgubijo

Nisan ga srila kašnje u prugi
Ni igdi

I nikad ga nisan imala zgodu upitat
Kako more tako ladno gledat u oči i lagat

Srila san niki dan jednoga Zvonu koji je rođen na isti dan kad i moj čovik
Srila san ga u prugi za Zagreb
Di smo išle moja Mara i ja
U biti ja san išla
A Mara je lebdila zdrakon
Onako kako lebdi dite na putu za Zagreb koji vrlo voli

Meni toga Zvonu uvik drago srist
Je
Uvik
Jerbo on dili nešto su mojin čovikon u tuđini
Pa mi se nekako učini kako mi je i čovik manje daleko
Bar na tren

Gospe moja da je bilo izbrojat k’liko puta me Mara upitala
Oćemo brzo
K’liko ima do Knina
K’liko do Korenice
Di su Plitvička jezera
K’liko ima do Karlovca

Pa se veselila onomu što vidi kroza prozor i ljutila se na one ljude okolo nas
Smijala od uva do uva kad je vidila klikačke su porcije u Macole
Ae
Pojist nije mogla
Pa me pitala iman li kesu

Nu, seljanke smo mi
Prave
Odgojene u stravu kako se ‘rana ne baca nego u spirine iskriće
A Mara u Macole nije vidila kantu za spirina
Dite mi se pomelo
Pa je pitala kesu

Ulazimo u Zagreb nas dvi okolo sedan na večer
Na livu ruku zamotuljan u najilonu neki spomenik
Mara nabaci komentar kako joj je to skroz manito
Ae
Manito njoj da se ništa ne vidi a metnilo ga na tak’o misto
Kaže mi

– Manito je al’ ja nigdi vakoga spomenika vidila nisan, to ti samo Zagreb more imat jerbo mu i ‘vako nešto stoji

Nema ona pojma šta je manito zaprave
Manito je kad rećemo
Oni vakultet di stoluje Mato Kapović zvani Radnik brez motike
Bojak sekularni bije dan, noć
Pa ne da Božiću ni blizu svoji vrata
A niti prozora
Partizani pucali puškan na Boga
A ovi će Mu valjda minirat sve prilaze
Dašta
T’liko su nan mudri

Pribili šljokičastu petokraku na jedna vrata
I to je to
Advent na Vilozovskomu vakultetu more počet

U međuvremenu ta petokraka okotila još jednu a do Božića možda ji bude i tri
K’o oni srca na Radenskoj

Srića da moja Mara ne vidi toga vakulteta
Bi joj Zagreb ogadijo

Gleda ona zaljubljeno okolo sebe
U sve po Zagrebu

– Znaš, ne bi ti se ja ni vraćala kući da ne moran

Ih, znan

Danima je oblazila sve
Sve
I Josipa Jelačića i svetoga Marka

Klečala u polutami katedrale uza svetu misu
Pa
Palila sviće i molila za zdravlje jedne svoje imenjakinje

Pa unda tukla lazanje u Skalinskoj
Pribirala ona crljena srca i magnetiće u kućama
Natrala me na one kutije ničega
Na Kvatriću
Smijala se i sama kako in sve ikad more u oko stat

Rekla mi kako kuvan bolje od oni kuvarica i kuvara u ‘otelu di smo večeravale

Pa se smijuckala sve do Malešnice
Onu večer kad je upoznala jednoga Marijana
Ae
Marijan je njoj faca broj jedan
Jerbo
On je bijo u Trampovoj kući

Pitala me tu noć koji je to čimbenik iz Hasanbegovićeva govora
Kojemu se cila dvorana smije
Rekla san kako se o Milanoviću radi
Ono, kako će on gledat pobjedit Kolindu na izborima

Ona se smije pa kaže
– Kolindu? Daštaće! Zašto bi ne’ko za njega glasa’? Nema ti to logike majko

Di logika di naša politika
Ne konta to moja Mara

Mara ide sladoled u srid zime
I to je logično
Manja je razlika u temperaturi nego liti
I našla je u Maksimiru neku živinu koja se zove baš k’o ona
Cenila se od smija i ponavljala mi sto puta kako se eto ni jedna živina ne zove k’o ja što je po njoj veliki jad
I niti zere logično

Doša je vakat
Vrnit se našoj kući
Kuma moja je odvela gorikar kupovat po kolodvoru a ja san ostala stvari čuvat na peronu

Nije svirala Bambina
Al’ se stvorijo i brez nje isprid mene
On
A ja pričan su mojon Gogon na telefon
I sve pratin šta ‘oće

Kaže mi

– Samo ti završi razgovor, čekat ću

A ja pitan

– Šta me imaš čekat

Gleda me u oči
I kaže kako je iz Imockoga
Kako je doša’ radit u Zagreb
Kako ga je gazda privarijo
I kako sad nema sučin kući a tako rada bi vidit svoje

– Ti iz Imockoga? A ja te nikad vidila nisan neka san doli priko četrdeset godina?

Gleda me u oči
Kaže

– Iz Zmijavaca san, Marić

U meni kuva
A zaklopac mi na pola
Pa skače i mlati

– Marić? Iz Zmijavaca? Ne tribaju tebi kune, tebi Isus triba. Ae. Kako te sramota nije u oči gledat ljude i lagat? Što ne odeš u prvu crkvu kleknit i Bogu se molit da ti pomogne? Nikakve kune tebi ne tribaju. Ne tribaju ti kune nego Bog. Kontaš li ti to?

Nije bijo za razgovora
Samo je nesta’
Goga još na liniji
Mara trče od gorikar

Kupila je još suvenira i picetu
Drži krajeve, žvače, leti k meni i viče

– Vidi majko šta mi je jedna časna dala

Maše punin šakan

Odmotali su kažu i oni spomenik

A digli su ga
Jednomu velikomu i zaslužnomu čoviku
Ajde, drago mi vrlo
Bijo je i vakat

Lažov jedan je i tuten naša misto vikat
Kako spomenike zločincima dižemo
Nu
Uvik se nađe neki lažov
To se nikad ne minja

Oduvik je bilo i bit će oni’
Što te gledaju u oči i lažu

Iz bolesti vake il’ nake te lažu

Šta kad te lažu zdravi?
Šta?

Kuvaš
Dok ti zaklopac ne vrci
A kad vrci
Ni’ko
Pa ni ti ne moreš znat
Koga će klepit i di će završit

Nije red da završi na onomu koga se lagalo
Nikako

Onako kako nije red niti da se zločincon zove
Vrhovnoga zapovjednika naše vojske u
Domovinskomu ratu

A Bogu je red
To se znade oduvik
Vrata i srca širon otvorit
I zornicon
I kićenjen
A ne pucat u Njega
I prilaze Mu minirat

Barbara Jonjić/ narod.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Kako će izgledati Hrvatska skuhana na istanbulsko-marakeški način?

Objavljeno

na

Objavio

Misleći valjda kako radi dobar marketinški potez za sebe i svoju stranku zastupnik Hrvoje Zekanović uputio se u Marakeš s prosvjednim transparentom metar puta metar i pol. Fotka je stigla u Hrvatsku i istoga časa plasirana u javni prostor. Potom i video. Tako i treba u doba modernih sredstava komunikacija – a ne da doma skrivamo informacije, fotografije i kadrove o tome gdje se i koliko ilegalaca po Hrvatskoj skriva. Za razliku od ilegalnih migranata, Zekanović u prosvjedu bez prosvjeda bijaše vijest dana. Gdje? U državi čiji poredak nije u stanju vratiti doma hrvatske „migrante“, ali je spreman izručiti državu i narod blagodatima Globalnoga kompakta, piše Nenad Piskač/HKV

Hrvatska je vlast, također misleći da radi dobar posao, ali ne zna za čiji račun, na poklonstvo Globalnome kompaktu poslala ministra policije što predstavlja prvoklasan politički egzibicionizam i degradaciju ministrice vanjskih poslova. Dobro, u globalističkome poretku svijeta ministri vanjskih poslova vjerojatno će prvi izumrijeti. Bit će dovoljan samo jedan, jedini i jedinstveni Ministar globalnih poslova. Hrvatska bi mogla na to mjesto kandidirati Budu. Lončara. Vesna se Pusić već ranije kandidirala, ali je nepravedno odbijena.

Prosvjeduje se u Zagrebu, a ne u Maroku

Inkluzivna vlada po provjerenom uzoru nametanja Istanbulske, uključila je Kompakt u svoj program rada, kao da je on njezin projekt obećan u predizborju. Istina, ovaj put smo pošteđeni interpretativne izjave Andreja Plenkovića, što je za svaku pohvalu. Vlada ne želi javno raspravljati o njemu ni prije, niti poslije Markeškoga susreta. Onemogućena je rasprava i na plenarnoj sjednici Sabora, dovoljno su na Odboru raspravljali Kovač i Stier gdje su bez glasovanja odglasovali za Kompakt. Još ranije vodeća stranka inkluzivne koalicije jednoumno je prihvatila Kompakt, kao nekad SKH Titove ekspozee. Tako sad ne znamo kamo taj Kompakt vodi državu i naciju, ali se sjećamo kamo su Titovi ekspozei odveli sfrjot. K tome iz stranke je u tom pitanju izbačena i sama pomisao o „glasovanju po savjesti“. Nametanje je nesavjesno postupanje. Savjesno ipak podrazumijeva nekakvu etiku, odgovornost, razbor, dijalog i ozbiljnost.

U okolnostima nametanja Kompakta Zekanović je kao modus operandi prihvatio logiku političkog egzibicionizma. Promijenio je time taktiku u odnosu na prosvjede protiv Istanbulske. Možda mu ništa drugo nije preostalo? Pitam se, ipak, nije li Božinović preventivno priveo Zekanovića u Marakeš kako bi mu podigao cijenu na, inače stabilnom, ali nesposobnom domaćem tržištu političkoga kapitala, ljudi i roba? Poretku odgovara prosvjed Hrvata u Marakešu više negoli prosvjed u Zagrebu. Da može, sve bi nas potjerao – marš u Marakeš! Prostor ovako i onako treba isprazniti, invaziji treba prostor, po mogućnosti etnički očišćen od dosadnih domorodaca. Na tom planu režim je više od drugih srednjoeuropskih režima iskoračio nekoliko koraka ispred Kompakta. To je zato jer našim režimom upravljaju vizionari.

„Hrvatski Orban“, kako Zekanoviću tepaju režimski mediji, u kraljevskome gradu Maroka nije uspio ništa spriječiti, niti je mogao sve da je na prosvjed došao kompletan Hrast. U Zagrebu su, međutim, mogli organizirati prosvjedni skup. Ili pričekati da netko drugi organizira prosvjed, pa istrčati s kontraprosvjedom, što smo na primjeru referendumskih inicijativa već vidjeli da je prilično efikasna metoda podilaženja režimu. Ali, organiziranjem prosvjeda zamjerili bi se režimu, moguće i pokvarili okus kobasica što će se servirati poslije idućih izbora. Doista, i u politici vječna je dvojba – Shakespeare ili kobasica. Obraz ili senf.

Kako će izgledati Hrvatska skuhana na marakeški način?

Pa, zašto je onda oporbenjak otišao i kako to da su ga pratile režimske medijske kuće? Čini se da je otišao po političke bonove bez pokrića. A to što je u tuzemstvu bio medijski izvrsno praćen otvara sumnju da radi dobar posao i za promarakeški režim, koji sad može gazdama klečeći raportirati, evo vidite, samo jedan Hrvat ima nešto protiv globalnoga slova i migracijskoga zloduha, sve ostale smo sredili.

Zekanović je uspio nekoliko sati skrenuti pozornost s Božinovića na sebe, što će mu režim ubrojiti u zasluge. U tuzemstvu je glede skupa u Marakešu napravljena medijska ravnoteža, malo Božinovića, malo Zekanovića. Međutim, rezultat je nula bodova! Utemeljene kritike Globalnoga kompakta nismo čuli ni od jednoga. I što sad? Ništa. Možemo li se nadati izlasku iz istanbulažnjenja i marakešizacije ako ćemo slijediti političke egzibicioniste? Nisam siguran. Ali sasvim je jasno da treba osvojiti vlast te potom s dva kratka dokumentića s prijezirom odbaciti i Istanbulsku i Kompakt budući da je to izraz volje hrvatskoga naroda, koji je Predsjednica države, da je htjela, mogla provjeriti raspisivanjem referenduma.

Ozbiljan otpor Kompaktu radi se na domaćem terenu, kao što to rade u zdravorazumskim državama. Naš zastupnik Zekanović promašio je adresu prosvjeda, čak i kontinent. Ali drži se kao da je učinio nešto epohalno, prijelomno za sva vremena. Druga bi stvar bila da je s Hrastom osmislio pokret otpora protiv legalizacije islamske invazije, povezao se s istomišljenicima u svijetu i potom se uputio prosvjedovati na mjesto nemiloga događaja dalekosežnih posljedica. Ovako je ispalo – nu, vidi mene u Marakešu.

Koliko se može primijetiti Božinović i Zekanović obavivši svaki svoj dio posla vratili su se doma, tj. nisu migrirali i u Maroku zatražili azil s pripadajućim smještajem, zdravstvenim osiguranjem, vrtićem, školom na hrvatskom jeziku i katoličkom crkvom. Oba su zadovoljna osobnim postignućima: Božinović je jedan dan glumio ministricu vanjskih poslova Mariju Pejčinović-Burić (što je u duhu Istanbulske), a Zekanović pak „hrvatskoga Orbana“ (što spada u rubriku „vjerovali ili ne“). To je Marakeš na hrvatski način.

A kako će izgledati Hrvatska skuhana na istanbulsko-marakeški način, nitko ne želi o tome ništa znati, kamoli išta poduzeti.

Nenad Piskač/HKV

Hrvatski Hrast i njemački AFD zajedno u Marakešu protiv Sporazuma o migracijama!

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Poduprite naš rad


Donacijom podržite Kamenjar.com! Hvala!



Komentari