Pratite nas

BiH

Politika je postala zbrajanje krušaka i jabuka

Objavljeno

na

Ima li izlazak na izbore uopće smisla kad je politika postala zbrajanje krušaka i jabuka?

U kolumni čitajte o „odrađivanju“ posla japanskoga suca, o tome zašto svećenik nije htio mještaninu voditi sprovod i kako slijepac slijepca vodi.

Zbrajanje krušaka i jabuka

applesZa nama su izbori za Europski parlament. Rezultati su poznati. Što smo naučili iz ovih izbora. Naučili smo da anketna ispitivanja lažu. Naučili smo da je svima sladak euro-parlamentarni kolač od mnoštva tisuća eura. A najviše smo naučili da je moguće zbrajati kruške i jabuke i svesti ih pod istu vrstu voća. Ovi izbori su po prilici bili ovakvi: Dođeš u trgovinu voćem i pitaš pet kilograma jabuka. Prodavačica ti onda u vrećicu stavi kilogram breskvi, pola kilograma banana, kilogram krušaka, pola kilograma šljiva i uz to dva kilograma jabuka. No, sve se to prodaje pod onim zatraženim jabukama. Tako je bilo na izborima. Čudni koalicijski savezi su ljude tjerali da mogu birati samo po načelu sve ili ništa. Ako je netko htio dati glas npr. Ruži Tomašić ili Marijani Petir, morao ga je dati i ostalima s te liste koju je nosio HDZ. Isto tako, ako je netko htio dati glas Toninu Piculi iz SDP-a, morao je svoj glas dati i Jozi Radošu iz HNS-a ili Miloradu Pupovcu iz SDSS-a. Čudna je ta koktel demokracija na hrvatski način. Svakako se tu može govoriti o manipulaciji i prijevarama biračkoga tijela. Koalicijske saveze, pošteno gledajući, trebalo bi stvarati nakon izbora, kada se vidi tko je tko. Vidjevši okruženje, dugo ćemo čekati da se demokracija očisti od zakonske manipulacije biračima pred čijim se očima uporno zbrajaju kruške i jabuke i kao takve se nazivaju istim voćem. Zato vjerojatno i jesmo u „banani“.

Svećenik kao stečajni upravitelj

Prepričava se kako je na hrvatskome otoku dolaskom demokracije umro čovjek koji nije bio vjernik i nije išao u crkvu. Obitelj je ipak tražila da se za njega slavi misa u crkvi i da svećenik vodi obred pokopa. Svećenik je to odbijao učiniti jer je znao da taj pokojnik nikada nije ušao u crkvu i nije nikada za života tražio nikakve vjerske usluge. Nakon što je svećenik odbio voditi pokop, intervenirao je biskup i naredio svećeniku da ipak izvrši obred ukopa. Kada je počela sveta misa u crkvi, tada je, kako svjedoci kažu, svećenik rekao da su u crkvi svi dragovoljno, a da je samo pokojnik i on kao svećenik prisilno. Još je dodao: «Meni je biskup naredio da moram biti, a tebe, pokojniče, unesoše bez tvoga pristanka i tvoje volje.» Pišem ovo jer se nedavno sličan slučaj zbio u  hrvatskoj župi gdje svećenik nije htio voditi obrede ukopa mještaninu koji za života nije dolazio na misu i nije svećenika primao na blagoslov kuće. Na toga svećenika se obrušila medijska javnost kako je čudak i da nema milosrđa. Nitko se nije upitao za prave razloge svećenikove odluke. Čisto sumnjam da bi neki vjernik sutra bio sretan da umre u vjerskim uvjerenjima i da mu onda djeca odluče da ima sprovod uza samo građanski ili ateistički protokol. Tako je i s onima koji umiru kao uvjereni ateisti. Nije dobro svojim pokojnicima mijenjati opredjeljenja nakon smrti. To treba učiniti za života. Svećenik je pastir Božjih duša i povjerena stada, a ne stečajni upravitelj koji pokapa i one koji nikada nisu htjeli svećeniku reći ni Hvaljen Isus i Marija.

Sudac Japanac i njihovi smećari

Poznata je i ujedno grozna izjava međunarodnoga predstavnika, koju je na početku agresije na Hrvatsku 1991., vojnomu i političkomu vrhu tadanje Jugoslavije izrekao da se stvar s Hrvatskom riješi brzo i bez puno krvi. To je bila stvarnost koja je u prijevodu značila gazite sve pred sobom i po svaku cijenu ugušite želju Hrvata za slobodom i vlastitom domovinom. Možda je usporedba prenategnuta ali dok sam gledao utakmicu otvaranja Svjetskoga prvenstva u nogometu između Brazila i Hrvatske ta mi je izjava bila najlogičnija da bih opisao što se zbivalo na toj utakmici. I u Brazilu je netko (čitaj Fifa) najvjerojatnije izrekao japanskomu sudcu da nas uništi brzo i uz što manje krvi. Sudac je bio dosljedan u izvršavanju zadatka i učinio je to brzo. Nepostojeći jedanaesterac je dosudio munjevito, a kasnije je dovršavao posao kako bi se otklonio svaki mogući način da onaj tko mora biti poražen ne dođe u poziciju pobjednika. Iskusniji nogometni i zakulisni analitičari jednostavno će reći da je sudac samo odradio svoj posao. Hrvati su se kao nacija zatekli u krivo vrijeme na krivome mjestu. Tako je nesretni Japanac Nishimura poslužio tuđim interesima ubijajući tezu o japanskoj naciji poštenja i dosljednosti. Obraz Japanaca ipak je donekle spašen kada su njihovi navijači nakon njihove utakmice pokupili iza sebe smeće i sve ostavili čisto. To je predivna gesta. Sreća je onoga sudca da tada na stadionu nisu bili njegovi sunarodnjaci jer bi vjerojatno i njega pospremili na primjereno mjesto na one koji rade prljavi posao.

Slijepac slijepca vodi

U BiH se zahuktava politička utrka za jesenske izbore. U BiH izlaze dva tiskana dnevnika na hrvatskome jeziku, onaj sa zagrebačkom adresom je „Večernji list“ i drugi s mostarskom adresom „Dnevni list“. Kada ih čovjek čita, ima dojam da se u njima tako različito piše o političkoj poziciji Hrvata kao da jedni žive u Kurdistanu, a drugi u na nekome drugom kraju svijeta. Tako po jednima Dragan Čović uvjerljivo vodi u izboru za člana predsjedništva, a Martin Raguž ima neznatnu potporu ispitanih Hrvata. No, nekoliko dana kasnije u drugoj dnevnoj tiskovini Martin Raguž uvjerljivo vodi. Naravno, sumnjati je u bilo kakvo ispitivanje javnoga mnijenja jer se piše kako „gazda“ novina naredi. Zato držim shodnim u oči izbora donijeti sljedeću priču. Dvadesetčetverogodišnji mladić, gledajući kroz prozor vlaka, najednom vrisnu: „Tataaaaaa, gledaaaaajjjjj drveće se kreće unazaaaaad!“ Otac se najradosnije nasmijao gledajući s ljubavi u svoga sina. Ali za to vrijeme mlađi bračni par, koji je sjedio preko puta njih, pogledao je u momka od 24 godine s tugom i sa sažaljenjem. Iznenada mladić odjednom opet viknu: „Tataaaaa, pogledaaaajjj oblaci lete s nama!“ Bračni par nije više mogao izdržati pa po dogovoru rekoše ocu toga mladića: „Gospodine, a zašto ne pošaljete svoga sina nekomu dobrom liječniku? Netko mu sigurno može pomoći.“ Otac se nasmijao i uzvratio im: „I jesam. Mi se baš sada vraćamo iz bolnice. Moj sin, ovaj momak kojega ovdje vidite, bio je slijep od rođenja. Ali mu je operacijom vraćen vid. On tek od ovoga jutra može prvi put u životu vidjeti stvarnost oko sebe.“ Eto, volio bih da i mi u BiH progledamo na čuđenje mnogih oko nas. No, bojim se da će teško to ići jer su nam često liječnici (čitaj vođe) slijepe da bi mogle pomoći sebi i drugima da progledamo! Mi kao da smo predodređeni da od stabla ne vidimo šumu.

Fra Mario Knezović/fratar.net

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

BiH

Na Jaklićkoj planini snimani kadrovi filma o ”Duvandžijama”

Objavljeno

na

Objavio

Foto: Ramski vjesnik

Scene koje su snimane na Jaklićkoj planini na poseban način su dočaravale teški život duvandžija i borbu za preživljavanje stanovništa.

Na Jaklićkoj planini i Makljenu u Rami, proteklog su vikenda snimani kadrovi dokumentarnog filma o duhanskim putovima koji su vodili iz Hercegovine prema Bosni i obrnuto, kada se iz Bosne išlo u Hercegovinu po duhan.

Već ranije, snimani su dijelovi filma u Grudama tijekom sadnje duhana, zatim misa za ”Duvandžije” na Blidinju, obavljeno je niz razgovora sa još uvijek živućim  Duvandžijama.

U subotu su snimljene zanimljive scene na Blidinju.  Scene koje su snimane na Jaklićkoj planini na poseban način su dočaravale taj teški život i borbu za preživljavanje. U tim scenama  širem gledateljstvu bit će vidljive ne samo teškoće duvandžijskog puta, nego i života stanovništva Rame i drugih mjesta kuda su se kretale duvandžijske družine na svojoj ruti.

U Jaklićkoj planini snimane su scene u autohtonoj obiteljskoj kući Tadića i njezinu okruženju.  Ta ambijentalnost dat će sigurno posebnost igranim scenama ovog dokumentarnog filma.

Projekt snimanja filma o Duvandžijama ideja je Ivice Perića Maradone iz Ždrimaca, Uskoplje. Perić je dobio zanimljiv nadimak Maradona ne zato što svojim izgledom podsjeća na njega, nego zato što je baratao nogometnom loptom kao Maradona. Nažalost, u ratu je ranjen u nogu te se morao oprostiti od nogometa.

Za Ramski vjesnik Perić je o svojoj produkciji za film kazao: ”Ideja za film je došla od mojih djedova i oca, jer su i oni išli u Hercegovinu po duhan kako bi ga dalje preprodavali i tako zarađivali za život. Zanimljivo je da su do sada uglavnom snimani filmovi o švercu duhanom u Hercegovini. Ovo je prvi slučaj da je Bosna vezana za taj duhan. Ljudi su odavde iz Bosne išli u Hercegovinu i vraćali se sa duhanom. Zamolio sam Josipa Mlakića da napiše scenarij i projekt je dobro podržan od Fonda za kinematografiju iz Sarajeva i HAVC-a iz Republike Hrvatske.

Ljudi su ovdje preživljavali od šverca duhanom, a mlađi to ne znaju. U filmu ćemo vidjeti kroz koja su sve područja ljudi prolazili i što su sve doživljavali. Započeli smo snimanje u Grudama gdje se najviše duhana i sadilo te smo obavili niz razgovora sa živućim švercerima duhana iz Hercegovine, ali i iz Bosne.

Snimali smo upravo taj put kuda se nosilo duhan. Najviše materijala za film dobili smo upravo od samih sudionika šverca duhanom i pokušavamo praviti rekonstrukciju njihova putovanja i svega što su na tim putovima proživjeli.” Scenarij za film je napravio naš poznati književnik i scenarista Josip Mlakić, također iz Uskoplja.

O svom radu na scenariju Mlakić je za Ramski vjesnik rekao: ”Što se tiče ove teme dosta sam je istraživao. Ali to nije trebalo puno istraživati jer mit o švercu duhanom živi u svim ovim krajevima, od Hercegovine, pa preko Rame i sve do Srednje Bosne odakle su ljudi odlazili u Hercegovinu po duhan i krijumčarili ga, jer je to jedno vrijeme bio jedini način opstanka za pojedine ljude. U tim istraživanjima naišao sam na dosta zanimljivih podataka. Jedan od takvih je da je tog hercegovačkog duhana koji se švercao bio ljubitelj i Staljin.

Nedavno sam čuo i da je ministar vanjskih poslova Rusije Lavrov ljubitelj hercegovačkog duhana”. Za pripremu scenarija Mlakić je istraživao povijest sadnje duhana na ovim prostorima, dolazak duhana u Europu i ove krajeve u 17. stoljeću kada se pojavio. Zanimljivo je da je u tim prvim danima pojave duhana u nekim europskim zemljama bila propisana smrtna kazna za uživanje u njemu.   ”Do sada je snimljeno sve od samog početak, od sadnje, branja i sušenja duhana i razgovaralo se sa jako puno sudionika tih događanja.

To su mahom ljudi u kasnoj životnoj dobi i čini mi se da smo se za ovaj film odlučili u posljednji čas. Sniman je također i dio razgovora u Uskoplju s ljudima koji su se time bavili. Završne scene su ovdje, jer su putovi išli preko Vrana, Draševa, Raduše i Vranice, a odatle dalje”, kazao je Josip Mlakić o dosadašnjem snimanju filma. Projekt snimanja filma duhanskih putova dobio je podršku iz Fonda za kinematografiju iz Sarajeva i dio sredstava stigao je iz Hrvatskog audio-vizualnog centra.

Na taj način financijska konstrukcija za ovaj film je zatvorena. Snimatelj filma je većim dijelom Mirko Pivčević, poznati hrvatski snimatelj koji radi sa Kristijanom Milićem, Arsenom Oremovićem i nizom drugih hrvatskih i svjetskih redatelja. Određene scene je snimao i Zdenko Jurilj koji je do sada snimio cijeli niz dokumentarnih filmova među kojima se izdvaja Bijeli put. Ovaj film je nedavno premijerno prikazan. Tu je i njegov film Dom koji je na ovogodišnjem Sarajevo film festivalu dobio specijalno  priznanje žirija. Statisti za film su uglavnom iz Uskoplja.

Drugi dio ekipe je iz producentske kuće Kadar iz Širokog Brijega gdje će se film, najvjerojatnije i montirati sa kompletnom postprodukcijom. Budući da je riječ tek o snimanju još se ne može govoriti o tome gdje će biti i kada prikazan ovaj film. Ovo snimanje na Jaklićkoj planini još jednom je pokazalo da ovakve lokacije u Rami mogu ponuditi originalnu scenografiju bez bilo kakvih kulisa. Dodajmo ovome da je na Draševu snimljen jedan od najvećih filmskih kadrova u duljini od pet kilometara koji je napravi Veljko Bulajić u filmu ”Neretva”.

Hercegovački proizvođači duhana traže od države da se ponovo otvore otkupne stanice

facebook komentari

Nastavi čitati

BiH

Dragan Čović: Da nije bilo Herceg Bosne Hrvati ne bi opstali u BiH

Objavljeno

na

Objavio

FENA

Predsjedavajući BiH Predsjedništva Dragan Čović, koji je i hrvatski član državnoga vrha, izjavio je u subotu u Mostaru da su utemeljenjem Hrvatske zajednice Herceg Bosne na današnji dan 1991. Hrvati osigurali opstanak u BiH te je poručio kako će se razočarati oni koji očekuju da će Haaški tribunal pravomoćnom presudom šestorici dužnosnika Herceg Bosne kriminalizirati sve Hrvate.

“Da nije bilo toga (Herceg Bosne) teško da bi bilo hrvatskog naroda. Hrvati sigurno ne bi bili politički narod niti bi mogli zagovarati jednakopravnost. S te strane, velika zahvala onima koji su imali snage i mudrosti da donesu ključne odluke kako bi se zaštitio hrvatski narod”, rekao je Čović u izjavi za medije.

On je sa čelnicima Hrvatskog narodnog sabora BiH koji okuplja najveće hrvatske stranke u BiH, te predstavnicima Hrvatske zajednice Herceg Bosne položio vijence i zapalio svijeće ispred središnjeg spomen obilježja poginulim hrvatskim braniteljima na Trgu hrvatskih velikana u Mostaru.

“Diljem BiH i Hrvatske danas se pale svijeće i prisjećamo se teških vremena, vremena za povijest. Hrvatska zajednica Herceg Bosne je vrijeme ponosa, ona ima prevelik značaj”, rekao je Čović.

Upitan što očekuje od drugostupanjske presude šestorici dužnosnika Herceg Bosne, Čović je kazao kako se radi o časnim ljudima koji osobno nisu počinili nijedan zločin ili udruženi zločinački pothvat.

Izrazio je očekivanje kako će u sudskom pravorijeku biti uklonjeni navodi o kolektivnoj krivnji bh. Hrvata. “Mnogi očekuju da se kriminalizira sve što ima veze sa hrvatskim narodom, no bit će razočarani”, istaknuo je hrvatski član Predsjedništva BiH.

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari