Pratite nas

Kolumne

Politika je to koja ne priznaje BH slojevitost u šarenilu nacija i vjera

Objavljeno

na

Istrošeni i jeftino samozadani, senilni i beznačajni u svojim zemljama strani političari i generali, kao suvremeni protektori u Bosni i Hercegovini, najjasniji su putokazi kamo ide, i kamo vode ti (ne)moćnici tu okupiranu zemlju. Troše je i čine na sve moguće načine beznačajnom, do same razine nestanka, zajedno s njima. Za njih svijet, a time i Bosna i Hercegovina, počima i završava sa njihovim biološkim nestankom. To planiraju ne samo oni, već je to plan daytonista u prvom redu Holbrooka, i svih kasnijih beha protektora.

Političkog kraja, ili trajnog nestanka iz društvenog života, za njih nema. Oni su vječni, i Bogom dani samo za (ne)rješavanje tuđih problema. Bosna i Hercegovina je za njih isplanirani i darovani im prostor za mirnu starost, koju obogaćuju titulama i materijalnim bogaćenjima, koja u zemljama iz kojih su poslani za nekoliko života ne bi ostvarili.

Što su oni materijalno bogatiji, i s više titula, zarađenih isključivo širenjem nepravde, nesigurnosti, pristranosti, laži, i besramnim stajanjem uz jednu beha stranu, bošnjačku, sve je manje Bosne i Hercegovine, mira, pravde, sigurnosti i sve dalje budućnosti zemlje. Svi oni smjenjivani s titulom visokog predstavnika, stari i senilni, pristrani i vrlo potkupljivi, poslani su u Bosnu i Hercegovinu ne da joj osiguraju mir i prosperitet, već da ispune interese zemlje iz koje su, da udovolje i obogate vlastite, i interese centara iz kojih su poslani.

Velikim dijelom to su samo pijuni koje pomiču svjetski igrači političkog šaha na međunarodnoj šahovskoj ploči, postavljenoj u mrak političke birtije na europskoj periferiji. To i jest razlog što se šalju stari i senilni, potkupljivi i uspavani, potrošeni i u vlastitoj zemlji bezuspješni. Bio je jedan koji je sebi put u Bosnu i Hercegovinu na mjesto visokog predstavnika zaradio laži Dvadesetog stoljeća, koju je svijetu ispisao na hotelskoj salveti. Onako kako je cijela Daytonska Bosna i Hercegovina ustrojena na laži, tako je laž bila ključ, najvećem lašcu Dvadesetog stoljeća, da zaradi titulu visokog predstavnika, u sa svim egzistencijalnim, političkim, društvenim, gospodarskim, predznacima niskoj zemlji. U negativnom smislu najnižoj europskoj, a zasigurno i svjetskoj zemlji.

Do rješenja beha problema nikom i nije stalo. Najmanje visokim predstavnicima, i danas najbrojnijem njenom narodu, Bošnjacima. Za sve njih to je sporedni posao uz onaj glavni, interesi zemlje koja ih šalje, interesi zemlje kojoj Bosnu i Hercegovinu ostavljaju u amanet, interesi lobija koji ih potvrđuju, i vlastiti osobni interesi, budući da se ni na jednom drugom poslu ne mogu toliko materijalizirati kao u podmitljivom beha mentalitetu.

Podmitljivost kao ostavština turskog zuluma, i turskog genocida, u Daytonskoj Bosni i Hercegovini karakteristika je i podmitljivih visoki predstavnika. Danas su oni predvodnici tog podmitljivog kriminala, i tim načinom stekli su i materijalna bogatstva, i ničim zaslužene titule, i ulice u muslimanskim gradovima, kojima ih bošnjačka strana kiti.

Jedan je „pokupovao” placeve i zemlju na mjestima na koja je prstom upro, drugi je „oženio” Bošnjakinju, a u narodu se kaže „ko ima zeta ima i m…“ drugi je pak navodno iz humanitarnih razloga usvojio bošnjačko dijete, s ciljem da to što bolje materijalizira svoj (ne)rad, drugi je postao profesor i predavač na privatnim bošnjačkim učilištima koja niču kao gljive poslije kiše.

U takvim se predavačima krije i odgovor svjetskog nepriznavanja beha diploma, kao i onih diploma koje se stječu za petnaestak dana, koliko je potrebno da se obavi sva papirologija „uspješnog” školovanja i ušparaju dvije tisuće maraka koliko košta jedna na slobodnom beha tržištu diploma.

Taj koji, gotovo kao devedesetogodišnjak predaje na privatnim bošnjačkim učilištima, kao zahvalu za radno mjesto svom radikalnom muslimanskom poslodavcu, danas je radikalniji zagovornik bošnjačkog unitarizma negoli njegov poslodavac, dokazani i zatvarani, ratni zločinac. Senilni stari, bivši ako oni i mogu biti bivši, visoki predstavnik, kako bi dobio plaću od poslodavca, u nizu izjava koje daje, je kazao: „EU sada mora učiniti sve što je neophodno kako bi u BiH izgradila snažnu pravnu državu! Europa mora konačno jasno reći da je BiH samostalna i suverena država! I konačno mora reći da su svi pokušaji iznutra i iz vana da se BiH podijeli, osuđeni na propast”!

Ništa novo od senilnog i potkupljivog, starog, predavača na bošnjačkim učilištima. On govori ono što bošnjački politički vrh od njega traži. U protivnom nema mu plaće.

Briga bivšeg, a uvijek prisutnog u beha političkoj stvarnosti, predstavnika, iz naroda koji je svijet svojom naci politikom dva puta dovodio na rub nestanka, nije za pravdom i pravednošću, jednakošću i ravnopravnošću beha naroda, već za unitarno bošnjačkom u Bosni i Hercegovini, čiju opstojnost opravdavaju sva sredstva, kako ona što ih koriste Bošnjaci zajedno s islamistima, tako i ona koja bivši preporučuje, „mora učiniti sve”, „konačno mora reći”. Politikom „muss” što je prepoznatljiva karakteristika vladavine bivšeg ministra vanjskih poslova njegove zemlje, a i današnje vladavine kancelarke koja se takvom retorikom koristi protiv europskih zemalja koje traže kontrolu ulaska islamskih migrantskih invazionista, bivši visoki ovlašćuje bošnjačke vođe da ustraju na svom unitarizmu i centralizmu snažnog vjerskog fundamentalizma.

Politika je to koja ne priznaje beha slojevitost u šarenilu nacija i vjera, kultura i svjetova. Zagovaranje bivšeg predstavnika Bosne i Hercegovine pod svaku cijenu, ne vodeći računa o jednakim pravima i slobodama, jednakostima i ravopravnostima, sva tri njena naroda, a to jednako pravo za sve je jedini jamac njenog ostanka i opstanka, crnje je i od njegova crnog imena koje ističe na svakom svom potpisu. Valjda da što više zastraši hrvatski narod u njegovoj legalnoj i legitimnoj borbi za pravo na svoj dio Bosne i Hercegovine, u onolikoj mjeri u kolikoj ga imaju i druga dva beha naroda.

Vinko Đotlo

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Višnja Starešina: Perspektiva kaosa u sljedećoj godini nije neizgledna

Objavljeno

na

Objavio

Laknulo mi je nakon što sam ovih dana obilno informirana da blizanačke bebe-pande u berlinskom zoološkom vrtu u najboljem raspoloženju očekuju božićne blagdane. Ako ste propustili tu važnu vijest: riječ je o prvim, još neimenovanim, panda blizancima koji su prije tri mjeseca rođeni u berlinskom zoološkom vrtu. Mama Meng Meng i tata Jiao Oing posuđeni su berlinskom zoološkom vrtu iz Kine, u sklopu međudržavne suradnje i osjetljive panda – diplomacije na najvišoj razini – između njemačke kancelarke Angele Merkel i kineskog predsjednika Xi Jinpinga.

Uz blagdan svetog Nikole, kada je običaj djeci stavljati poklone u čizmice, berlinske su bebe-pande uslikane s crvenim čizmicama u svojoj ZOO rezidenciji i virtualno su obišle svijet. Zbilja su ljupke. Iako, kršćani bi mogli prigovoriti da je riječ o (još jednoj) banalizaciji božićnih blagdana. Kinezi bi mogli optužiti Nijemce za pokrštavanje malih pandi, koje će im ionako po međudržavnom ugovoru biti vraćene kad odrastu. Ali oni to neće učiniti, jer se, za razliku od Zapada bave dugoročnom strategijom, a ne dnevnim tričarijama. Konzervativci bi mogli prigovoriti da se napredni i multikulturalni Berlineri, duboko uključeni u multikulturalne trendove, još jedino na pandama usude otvoreno slaviti božićne blagdane. Ali se ne usude prigovoriti, a i nemaju gdje progovoriti.

U isto vrijeme u Londonu je održan summit NATO-a. Potvrdio je loš osjećaj da se NATO nalazi pred najvećim iskušenjem i u najvećoj krizi poslije okončanja hladnog rata i raspada komunističkog bloka u Europi. Prije tridesetak godina NATO je izgubio neprijatelja – Sovjetski Savez kao predvodnika komunističkog bloka. A nema većeg iskušenja za vojni savez, što je NATO tada bio – nego izgubiti neprijatelja. Uspio je preživjeti, čak i ojačati zahvaljujući novim sadržajima (političkim pa i ekonomskim) i čvrstom vodstvu (američkom).

Još veće iskušenje

No danas je NATO ponovno u jednakom ili još većem iskušenju – danas ne zna tko mu je sve neprijatelj. Jesu li neprijatelj ojačane nacionalne države transformiranog komunizma, Kina i Rusija, koje osvajaju zapadnu sferu interesa visokom tehnologijom (Kina), energentima (Rusija), razgranatom špijunažom (obje)? Ili su neprijatelj transgranične ideologije poput radikalnog islamizma koje razaraju zapadna društva država članica NATO-a iznutra i stvaraju krizna žarišta izvana (Afganistan, ISIL)?

Jesu ili države članice NATO-a možda same sebi najveći neprijatelji, sa svojim međusobnom isključivim ideološkim podjelama između globalista i suverenista? Je li Erdoganova autoritarna Turska, sa snažnom islamističkom orijentacijom i sve bliskijim političko-vojnim povezivanjem s Rusijom, prijatelj ili neprijatelj NATO-a, iako je još uvijek članica? Je li sa svojim tradicionalnim iskakanjima iz NATO-a na svakom kriznom zavoju, Macronova Francuska oslonac ili kukavičje jaje NATO-a? Može li Trumpova ili možda neka posttrumpovska Amerika resetirati i ponovno ojačati NATO, ujedinjujući ga oko nekoga novog sadržaja, kao što je to učinila Clintonova Amerika nakon posthladnoratovske krize?

Kako je pokazao i londonski summit NATO-a, odgovora na ta pitanja zasad nema. A o tim odgovorima ovisi i sigurnost Europe i opstojnost onoga što podrazumijevamo pod zapadnom sferom u globalnom svijetu, izgrađenom na zapadnim vrijednostima.

Ali ta su pitanja prošla ispod medijskog radara. Unatoč tome što je i prošlih dana bilo razloga za političko-sigurnosna propitivanja u tri najmoćnije europske države i mnogo drugih. Nakon što je (ras)padajući njemački SPD preuzeo ultralijevi dvojac Norbert Walter-Borjans and Saskia Esken, zalazeća njemačka kancelarka Merkel je otišla na londonski summit NATO-a s novim utegom i novim izazovom za opstanak svoje velikokoalicijske vlade. No nije to samo pitanje opstojnosti aktualne vlade, već pitanje – kamo klizi Njemačka.

Francuskom predsjedniku Macronu u vrijeme summita je počeo opći štrajk, uz ponovno jačanje već pomalo zaboravljenih “žutih prsluka”. Uz pitanje – dokad će Macron i kamo ide Francuska? Velika Britanija je pred parlamentarnim izborima, u međuprostoru između Brexita i EU-a… A pogledamo li u vlastito dvorište – perspektiva kaosa u sljedećoj godini također nije neizgledna. U SAD-u je sljedeća godina izborna, što znači vrlo reducirane aktivnosti na vanjskopolitičkom planu. Rezultat: u eru pojačanih sigurnosnih izazova Zapad ulazi kao skupina suprotstavljenih, međusobno podijeljenih i iznutra podijeljenih država, što se odražava i na NATO-u, njihovu, odnosno našem glavnom obrambeno-sigurnosnom menadžeru, koji zahtjeva resetiranje i redefiniciju.

Ali ni to dakako nisu vijesti. Vijest je da je Donald Trump grozničavo držao Melaniju za ruku pri izlasku iz aviona. Što navodno upućuje na fobiju od stepenica. I da se je onda naljutio kad je čuo da su ga kanadski premijer Trudeau i francuski predsjednik Macron ogovarali u prisutnosti britanskog premijera Johnsona.

Nekoć su uoči velikih svjetskih kriza i ratova cvjetali kabarei, kockarnice, sve vrste lakih sadržaja i zabava. Danas u virtualnom svijetu, njihovu su ulogu, po mjeri suvremenoga lijenog čovjeka, preuzeli videoprilozi o Božiću među pandama i dvorski tračevi.

Do sljedećeg buđenja.

Višnja Starešina/SlobodnaDalmacija.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ivan Miklenić: Medijsko licemjerje

Objavljeno

na

Objavio

Ilustracija Net.hr

Konačno je došao rok da hrvatska javnost sazna koji su to stvarni kandidati na predsjedničkim izborima te da započne predizborna kampanja pa je sada svakomu očito koliko su mediji do sada manipulirali i kandidatima i predizbornom kampanjom. Naime, svi koji su naumili sudjelovati u predsjedničkim izborima trebali su do 3. prosinca do 24 sata predati valjane potpise potpore, a Državno izborno povjerenstvo dužno je nakon provjere u roku od 48 sati objaviti popis pravovaljanih kandidata te od ponoči 5. prosinca do ponoči 20. prosinca, odnosno do 24 sata prije dana izbora, traje predizborna kampanja.

Mediji su se pobrinuli da je predizborna kampanja za predsjedničke izbore, koja je u stvarnosti počela u rano ljeto, mnogima već dozlogrdila, a zapravo prava, službena predizborna kapanja tek počinje 5. prosinca. Toliko medijsko podcjenjivanje procedure, koja je jedan od bitnih faktora svake demokracije, pa i svake korektnosti, očit je pokazatelj žive volje za manipulaciju, i to ne samo predsjedničkim izborima, kandidatima i predizbornom kampanjom, nego konkretnim ljudima u hrvatskom društvu. Štoviše podcjenjivanje procedure otkriva i totalitarnu svijest i političku volju da se nešto nameće javnosti i hrvatskim građanima.

Vrlo je izvjesno da su u toj manipulaciji sudjelovale i skrivene organizirane snage koje djeluju i izvan medija, a koje su »natjerale« aspirante da tako rano najave svoju kandidaturu. Nemoguće je ne sjetiti se koliko je od ljeta bilo pritisaka na Predsjednicu da se jasno očituje hoće li se ponovno kandidirati ili ne će. Više je nego tragično što je kao jedna od medijskih perjanica u toj manipulaciji sudjelovao i HRT, koji bi, kao javni servis, trebao očitovati puno više odgovornosti prema hrvatskoj javnosti i prema svakomu hrvatskomu građaninu.

Privilegiranje

Kampanja prije kampanje medijima je omogućila da neke kandidate nečuveno privilegiraju u odnosu prema drugima koje su kreatori glavne struje javnoga mnijenja unaprijed učinili drugorazrednima. Nije nimalo važno ni bitno je li netko od unaprijed »otpisanih« kandidata vjerodostojna osoba, stvarno prikladna i kompetentna za službu predsjednika države, jer stvarno nadmetanje mediji su rezervirali za samo tri kandidata i prema tome tamo od ljeta usmjeravaju cjelokupnu hrvatsku javnost. Dok su jedne aspirante za predsjedničke kandidate ignorirali, druge, predodređene, uvlačili su u dnevnopolitičke teme i tako jačali njihovu prisutnost u hrvatskoj javnosti.

Ni medijima ni glavnim kreatorima javnoga mnijenja nimalo nije smetalo što su pojedini aspiranti za predsjedničke kandidate manipulirali najavljujući promjenu predsjedničkih ovlasti premda je dobro poznato da je za to potrebna promjena Ustava, koje nema bez dvotrećinske suglasnosti političku scenu dobro zna da u sadašnjim okolnostima nema baš nikakvih izgleda za takvu promjenu Ustava. Znaju to dobro i manipulatori u medijima, kao i kreatori javnoga mnijenja, ali svejedno omogućuju pojedinim aspirantima za predsjedničke kandidate da obmanjuju makar slabije informirane birače. Posebno je nedopustivo da u tome sudjeluje i javni servis koji bi morao djelovati u službi svih građana, posebno onih slabije informiranih, jer je obrazovanje jedna od temeljnih zadaća javnoga servisa, koji ti građani i uzdržavaju.

Bizarne teme

U žaru kampanje prije kampanje iskopane su uz mnoge više ili manje bizarne teme i povlaštene mirovine koje je Predsjednica dodijelila biskupu i generalnomu vikaru koji su bili na službi u Vojnom ordinarijatu. Jutarnji list dao se u potragu tko su ti povlašteni ljudi iz Crkve te je, kako bi rekao narod, tjerajući lisicu, istjerao vuka. Pokazalo se – a što u javnosti koliko je poznato do sada nije bilo snažnije tretirano – da predsjednik Republike Hrvatske ima zakonsku ovlast dati povlaštenu mirovinu djelatnoj vojnoj osobi »koja ima osobite zasluge za unapređenje oružanih snaga, odnosno ako postoji drugi osobito važan razlog«. Predsjednica je tu odredbu primijenila na bivšega vojnoga ordinarija i njegova generalnoga vikara koji su svojim pastoralnim djelovanjem sigurno stekli »zasluge za unapređenje oružanih snaga«.

Da nisu ništa drugo učinili osim organizacije tolikih hodočašća u Lurd na Međunarodna vojnička hodočašća, gdje se Hrvatska vojska i prije ulaska Hrvatske u NATO savez u lijepu svjetlu predstavila na međunarodnoj razini, zaslužili su pristojne mirovine, kojih ne bi mogli imati jer kao svećenici nisu ni mogli imati puno mirovinskoga staža. Ne može biti sporno ni što su takve mirovine dobili i pojedini važni zapovjednici u Domovinskom ratu, ali može biti sporno što su takve mirovine dobile npr. tajnica pokojnoga generala i stjuardesa u vojnom helikopteru. No te povlaštene mirovine nije im dodijelila Predsjednica, nego prvi Tuđmanov nasljednik. Da nije bila riječ o crkvenim ljudima i o odluci Predsjednice, pitanje povlaštenih mirovina ne bi nitko pokretao, no kad je pokrenuto, pokazalo se da se moguća zloporaba do sada nije ni spomenula jer se »svoje« ipak javno ne proziva, što je očito medijsko licemjerje.

Ivan Miklenić
Glas Koncila

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari