Connect with us

Politika

Politika kao povlašteno područje laži

Published

on

Od postanka svijeta, politika i laž su dvije sestre blizanke i povijest nas je trebala naučiti da se niti malo ne trebamo iščuđavati ovovremenim političkim lažima. Jednostavno, politika je povlašteno područje laži. Kako je davno napisala Hannah Arendt: „Istinoljubivost nikad se nije ubrajala u političke vrline. Kako tada, tako ni sada.”

I odgovor na pitanje zašto političari lažu je vrlo jednostavan – zato što mogu! Ništa im se loše neće dogoditi ako ih uhvatimo u laži, a ako ih ne uhvatimo laž je vrlo isplativa i mogu samo profitirati. Čovjek što više laže i što duže to čini u budućnosti sve lakše i uvjerljivije ponavlja taj proces, a vještina laganja ne stiče se visokom pozicijom u politici nego se uči od malih nogu i jedna je od ključnih  predispozicija da bi se osvojio politički vrh.

Lagati se isplati?

Platon ili Machiavelli neki su od političkih mislilaca koji su laž u politici prikazivali čak kao nešto što je dopušteno, štoviše, poželjno. Ljudi s dna piramide državne hijerarhije često postavljaju pitanje zašto određeni poredak izgleda baš tako, pa se i sada, u Hrvatskoj glede sveprisutnih političkih laži postavljaju takva i slična pitanja. Da se kojim slučajem može upitati Platona, odgovorio bi vjerojatno uz pomoć korisne ili plemenite laži. Fenička priča, zapravo mit kaže da se ljudi rađaju s različitim prirodnim sposobnostima: jednima su pri rođenju bogovi pomiješali zlato, drugima srebro, a trećima mjed i željezo. Ili jednostavnije, s obzirom na prirodne sposobnosti pojedinci bivaju uvršteni u određeni stalež i dobivaju određeno mjesto u društvu. Kako bi se u narodu rekli, neki su rođeni sa zlatnom žlicom u ustima.

Kako je narod sklon prihvaćanju mitova, stvari su vrlo jednostavne – korisne laži služe da se stvori uvjerenje kako je određeni poredak opravdan.

Svjetski poznate afere kao Watergate ili Irangate kao i drugi brojni primjeri političke laži, ili naš Hotmail i grupa Bo(r)g, dokazuju da se laži uspijevaju naknadno razotkriti putem medija ili istražnih povjerenstava. Čemu laži ako se u pravilu naknadno otkrivaju i dobitak je kratkoročan, a šteta uvijek veća od privremenog i priželjkivanog dobitka?

Ukratko, u hrvatskom društvu, ali ni na drugim stranama svijeta nije stvorena atmosfera da se ne isplati lagati te da , odnosno da znaš ako te uhvate u laži da ćeš za to odgovarati.

Atmosfere se ne stvara donošenjem odluka ili zakona nego angažmanom svih građana. Ako pasivni birači imaju stav da svi političari lažu i/ili kradu, određenim strukturama i dalje omogućavaju da i nadalje čine isto te postaju suučesnici u tom nedjelu.

Prihvaćanje „pačjeg govora”

Stalno nasjedanje na laži, poluistine ili kako se to voli reći – spinove otvara i pitanje kako ljude natjerati da prestanu vjerovati u pseudo-dubokoumna „sranja” i laži? „Bullshit” nije isto što i laž, ali na kraju ispadne isto ili slično što najbolje opisuje filozof Harry Frankfurt u svojoj knjizi „O sranju”, odnosno govoru bez sadržaja.

Informacije nikada nisu bile dostupnije nego danas, a istovremeno nikad nismo prema tim informacijama bili toliko nekritični. Zbog lake dostupnosti i količine jednostavno se ne trudimo promišljati o svakodnevno dostupnim informacijama i prihvaćamo ih zdravo za gotovo bez kritičkog promišljanja. „Pačji govor”, kako je davno napisao George Orwell, prihvaćanje informacija od onih koji govore bez razmišljanja, slično gakanju patke, postala je svakodnevica.

Političkim lažima teško će se stati na kraj, ali ne bismo smjeli gubiti nadu da će se pronaći način regrutiranja neovisnih političkih ličnosti u politiku.

U suprotnom dogodite će se ortaštvo između birača i „bullshit” političara koji se boje istine i smišljeno plasiraju laži.

Ana Diklić

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj
Advertisement

Komentari