Pratite nas

Komentar

Politika ovakve vlasti je kurva, nacionalna politika je svetinja!

Objavljeno

na

Kada u Hrvatskoj želite nešto vrlo brzo i efikasno obezvrijediti onda je formula prilično jednostavna. Pripišite tome o čemu govorite osobinu nečega političkog i postigli ste željeni učinak. Jer, sudeći prema reakcijama običnog čovjeka, nebitno radi li se o starijim osobama ili o mladim ljudima, politika je najveće zlo na geoidu zemaljskom. Ako ne na planeti, onda bez dvojbi u Hrvatskoj. Takav je slučaj i s braniteljskim prosvjedima u Savskoj 66.

Pitanje je sljedeće, smiju li hrvatski vojni veterani, smije li u našem društvu više itko imati želju za promjenom ili pojednostavljeno, je li krimen biti politički motiviran?

piše Ivan Ljubić & Kamenjar.com

Nastavno na to pitanje, logično je zapitati se živimo li u društvu koje je iscrpilo sve potencijale za dobrom i konstruktivnom političkom djelatnošću?

To je sve maslo HDZ-a, također jedna od razornih etiketa. Zašto ne bi bilo maslo HDZ-a? Potom, «oni samo žele skinuti vladajuću koaliciju s položaja». Iskreno, ne znam gdje je problem? Da ih nagradimo za ove tri i pol godine stagnacije i duboke društvene paralize na svakom nivou? Situacija je ipak mnogo jednostavnija. Možemo biti i slikoviti. Kada jedan sportski kolektiv, bilo da se radi o nogometnom klubu ili košarkaškom, ili pak kriketaškom, izgubi deset utakmica zaredom vodstvo kluba vrlo često poseže za novom trenerskom garniturom ne bi li s novim ljudima i novim pristupom promjenila gubitnički kurs. Jasno, ako prethodno samoj trenerskoj garnituri ne proradi obraz i čast pa sami ne podnesu ostavku i tako na pošten način otvore mogućnost da netko drugi okuša svoje šanse. Jednostavno, da ne može biti jednostavnije. U Hrvatskoj takva praksa, osim ako ne govorimo o Hajduku nije zaživjela. «Kukuriku koalicija» tri i pol godine vuku naciju iz poraza u poraz. Tavorimo na dnu Europske Unije po svakom statističkom pokazatelju. Tu i tamo se pokoji pokazatelj zazeleni, ali što je tih mizernih 0,3 % spram pada od, karikiram 15%? No, na stranu čak i to. Oni su osvjedočeno nesposobni, lažu, ne slušaju nikoga, i dalje su na retorici kako su «oni prije krivi», očigledno su skloni zlouporabi položaja (Lovrić – Merzel, Sabo, Vlahušić, Jakovina, Pusić itd.), svoj sili neobičnih i jalovih pokušaja da se prezentiraju kao «pošteni». Ključni časopis boljševičke struje u vremenu prevrata 1917. pa i nakon, tijekom nasilne i nezapamćene brutalnosti pod kojom su izdahnuli milijuni zvao se «Pravda». Čisto informacije radi.

generali_docek_trg[ad id=”68099″]

«Šatoraši» iza kojih stoji HDZ žele srušiti SDP. Ovo je pojednostavljena i prisutna verzija. Slijedi moja. Hrvatski vojni veterani, vitezovi i pobjednici, mahom 100% invalidi, ljudi koji su 90ih, na povijesnoj prekretnici imali dovoljno hrabrosti da se žrtvuju za vrijednosti koje živimo u Hrvatskoj danas, dakle, demokraciju, pluralizam, slobodu svih vrsta, mir, stabilnost, sve ono što uzimamo zdravo za gotovo, prirodno bliži stranci koja je stvorila Hrvatsku, našu Hrvatsku, žele, poniženi i zanemareni u društvu za koje su gubili ekstremitete i izborili se, uprazniti svoje građansko i ljudsko pravo da kažu, pokažu i demonstriraju kako se neće pomiriti sa st(r)anjem kakvo je trenutno. Možemo li tako gledati na Savsku 66? Možemo, ali ne smijemo. Nije poželjno jer Jutarnji i Indeks sugeriraju drugačije.

Pa smo tako u proteklih nekoliko mjeseci doznali da Đuro Glogoški prima 25 tisuća kuna. To je glavni argument, a u stvari je krajnje nebitno. Koliko god se napinjali svesti cjeli prosvjed na pitanje materijalnog, on je upravo najmanje to. Jedno pitanje za sve. Tko bi od vas, dragi čitatelji ovog teksta, pristao na 25 tisuća kuna ili na bilo koji novčani iznos u zamjenu za 100% invalidnosti. Tih 100% podrazumijeva cjelodnevnu skrb. Cjelodnevna skrb i potpuna oduzetost u fizičkom smislu znače da je osoba, konkretno muškarac, u nemogućnosti voditi ljubav sa svojom suprugom, šetati parkom, igrati nogomet sa svojim sinom, otići na zahod samostalno, obući se, dosegnuti knjigu na polici i milijun malih stvari koje pokretne i fizički zdrave osobe rade najnormalnije. Licitirajmo. Prvi put, drugi put, treći put. Nitko? Baš neobično. Kada bismo stvari sagledavali malo dublje od običnih i plitkih rasprava o tome tko ima koliko ili je li ispred šatora propisno parkiran auto, možda bi imali šansu razumjeti tj. suosjećati. Ako ne i to, onda barem poštovati i gledati svoja posla. Ti ljudi nikome ništa nisu oduzeli, prosvjed protječe bez ikakvih incidenata i čemu onda osuda?

Nema osude za «antiprosvjede». Tada je sve u redu. Skupine nezadovoljnika vlastitim statusom, umjesto da idu pred Banske dvore, idu upravo u Savsku 66 (ili se daju iskoristiti od lešinara kalibra Aleksandar Stanković). Kao da se upravo iz Savske 66 vodi Hrvatska. Sve je to popraćeno masovnom medijskom potporom i promidžbom da bi čovjek pomislio kako se sprema marš nekoliko desetaka tisuća ljudi, a kad ono – njih 6. Bolesno. Kao što je i bolesno da se na centralom trgu Zagreba skuplja Antifašistička fronta ne bi li poručili osmorici pripadnika HČSP-a da im fašizam neće proći. Kad ono, njih 8 došli na grob Ante Starčevića u Šestinama. Tko je tu lud? Tko njih financira? Zašto jedni imaju pravo biti politički motivirani i izražavati svoj stav javno, a vojni veteran je nečiji igrač? Zašto ne bi smio biti nečiji igrač? Je li može taj «netko» biti dobar?

Možemo misliti o politici i političarima što nam god volja, ali tu je ključ, u političkom angažmanu. U iskrenoj želji da se politika pokuša voditi na dobrobit zemlje. Koliko god se stvari komplicirale, u biti su više – manje uvijek jednostavne.

Hrvatskom narodu nitko ništa nije poklonio. Krvavu smo cijenu platili i plaćamo što smo uspostavili samostalnu Hrvatsku. Naša je ljubav, strast i odgovornost učiniti sve da sačuvamo sve integrativne faktore i temelje identiteta u koji su upravo heroji iz Savske 66 utkali dio sebe i svojih života.

Tako je jednostavno zaključiti da u Jasenovcu nije likvidirano 20 tisuća djece kako navodi Milorad Pupovac, sinonim prljavoga pritiska na hrvatski narod. Pa je jednostavno zaključiti da je investicija u terminal na Plesu vrlo vjerojatno izrazito riskantna i nelogična te da nitko ne postavlja pitanje kako to da gradimo terminal, ali ne širimo pistu? Nadalje, jednostavno je zaključiti kako pokojni Zvonko Bušić nije terorist i kako je ćirilica u Vukovaru, u kontekstu propale mirne reintegracije sol na jednu od najgorih rana iz naše prošlosti. Može li se svaka prljavština protiv interesa hrvatskoga naroda skrivati pod nekom apstraktnom politikom, a svaki istinski zahtjev za posve normalnim, civiliziranim i običnim ljudskim ciljevima opet takvom politikom odbacivati, kvalificirati i javno prezirati. Jasno je iz svega da se ciljano, nasljeđenom klasičnom komunističkom matricom politički kriteriji nastoje zadržati pod isključivom kontrolom manjine čime se ostvaruje kvazidemokratsko pokriće za diktaturu nad slobodnim narodom. Primjera je milijun, ali kanala za komunikaciju jedva da ima. Ali, ipak ima. U nama. Tijekom razgovora s bilo kim, na portalima, na forumima, na kavama, naposlijetku u subotu, 2.svibnja na trgu bana Josipa Jelačića u 19 sati.

Netko će reći na ovaj tekst da je njegova svrha mobilizacija pred nadolazeći skup. Tako je. On to jest. I vrijednosno gledano to nije niti loše, niti dobro, to je sloboda izražavanja i duboki osjećaj potrebe da se stvari krenu mjenjati.

Prošlo je 70 godina od završetka Drugoga svjetskog rata, 20 godina od Oluje, 300 od čuda kod Sinja i 55 od smrti uskoro Svetoga Alojzija Stepinca. Vrijeme je da od 2015. godine napravimo godinu preokreta na koju ćemo za 50 godina gledati s ponosom sjećajući se kako smo odlučili ustati za ono u što vjerujemo pa makar stajali sami.

Hrvatskom narodu nitko ništa nije poklonio. Krvavu smo cijenu platili i plaćamo što smo uspostavili samostalnu Hrvatsku. Naša je ljubav, strast i odgovornost učiniti sve da sačuvamo sve integrativne faktore i temelje identiteta u koji su upravo heroji iz Savske 66 utkali dio sebe i svojih života. Kada letite avionom preko Hrvatske shvatite koliko smo zapravo teritorijalno mali. Na letu iz Osijeka prema Zagrebu poniranje započinje odmah i za 20 minuta ste u Zagrebu. A Zagreb nije daleko. U subotu je kulminacija cjelokupnog prosvjeda i prilika da jasno pokažemo svima da se ovom zemljom ne može vladati bez ljubavi i strasti, iste one strasti koja je prevladala u srcima naših heroja kada su branili sve nas 90ih. Zato, 100% za Hrvatsku, zbog sebe, zbog svojih najbližih, zbog svoje djece, zbog naših junaka, naše baštine, onoga što mi u stvari jesmo i svega što moramo trpiti svakodnevno. I tu kompromisa ne smije biti.

piše Ivan Ljubić & Kamenjar.com

[ad id=”68099″]

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Komentar

Bruna Esih: Kako nam Milorad Pupovac hoće dijeliti lekcije

Objavljeno

na

Objavio

U nedjeljnom izdanju jednoga dnevnog lista lider srpskog dijela Hrvatsko-srpske koalicije Milorad Pupovac pohvalio se da s Plenkovićem dijeli stajališta o Jasenovcu (čestitamo magistru Andreju, HDZ-u i cijelome hrvatskom narodu!).

Ujedno je osudio objavu naše stranke o okupaciji Zagreba, navodeći da se njome tvrdi da su Nijemci oslabađali Sankt Peterburg, a da su Englezi i Rusi okupirali Auschwitz. Osim bizantinizma, Pupovčeva izjava odaje nepoznavanje elementarnih činjenica. Nijemci nisu oslabađali Sankt Peterburg, nego su pokušavali okupirati ruski grad koji se nazivao Lenjingradom, a u zloglasni koncentracijski logor Auschwitz uopće nisu ušli Englezi, nego je ušla Crvena armija.

Jesu li Poljaci njezin ulazak u Auschwitz i u Varšavu doživjeli kao oslobođenje ili kao novu okupaciju, najbolje znaju sami Poljaci koji su ipak sačuvali kakvu-takvu državu, makar „preseljenu“ prema zapadu i makar pod boljševičkom diktaturom. No, 1990./91. oni su trebali uvesti demokratski poredak, a nisu se morali boriti za državno osamostaljenje i oslobođenje, kao što su to morali Hrvati u novom ratu protiv Jugoslavije odnosno Srbije.

Ulazak Jugoslavenske armije u Zagreb u svibnju 1945. usporediv je, dakle, s ulaskom Crvene armije u baltičke republike 1940.: njime nije tek srušen nedemokratski ustaški režim, nego je njime obnovljena Jugoslavija, zemlja koju su Hrvati (pa i jugoslavenski komunisti u svoje vrijeme) s pravom nazivali „tamnicom naroda“. A za očuvanje i obnovu vlastite tamnice mogli su se (i 1941. i 1945. i 1991.) boriti samo naivčine, izdajice i kvislinzi!

 

VIDEO – Propovijed koja je uznemirila zle duhove u Zagrebu

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Komentar

Skandal-dama koja nije u stanju kontrolirati samu sebe vodila bi državu

Objavljeno

na

Objavio

I pored vrlo jake konkurencije, gospođa Dalija Orešković zacijelo bi već sada mogla potpuno zasluženo ponijeti titulu “skandal-dame” naše političke i javne scene. U odnosu na nju mnoge face iz lijevo-liberalnog miljea koje su se (svjesno ili ne) upustile u istu utakmicu mogu se slobodno “sakriti” (rečeno narodskim žargonom). Nisu joj ni za mali prst. A tek je nekoliko mjeseci u politici. Što li će od nje biti za koju godinu, pitam se – a iskreno, bojim se i pomisliti. Ja bih joj već sad dao “veliki kristalni globus” ili “nagradu za životno djelo” da se mene pita, (dakako, za kategoriju u kojoj nastupa), ali uz uvjet da se zauvijek povuče u anonimnost i ne zagađuje javni prostor – ne toliko zbog nas koji promatramo taj opskurni teatar apsurda (jer cirkus će kao i svaki drugi završiti prije ili poslije), nego više zbog njezinih bližnjih, pa i nje same.

To što ona radi i kako se ponaša, nije više ni “estradizacija” političke scene, ni obično srozavanje homo politicusa, pa čak ni blamaža na kakve smo navikli svih proteklih godina. Sve skupa je do te mjere bljutavo, čak degutantno, da se nitko tko takvo što vidi ne može osjećati dobro, kojem god ideološkom spektru pripadao. I nema to veze s ideologijom ili svjetonazorom, nego prije i iznad svega sa zdravim razumom i dostojanstvom ljudske osobe.

Ovdje je narušeno upravo to: dostojanstvo ljudske osobe.

Ja takvima ne mogu zamjeriti što pokušavaju vrijeđati nas koji mislimo drugačije. Meni je, najiskrenije, žao nje, same Dalije Orešković. Da zna što čini, ne bi, ali, očito ne zna.

Iz tjedna u tjedan dovlače je pred kamere, ne znam iz kojih razloga. To dokučiti nikako ne mogu. Možda misle kako čine uslugu – njoj i opciji koju zastupa. Ako su svojim medijskim “napuhavanjem” htjeli od Dalije stvoriti alternativu potonulom SDP-u, promašili su totalno.

Osobu koja je do te mjere isključiva, nabijena negativnom energijom i mržnjom i u isto vrijeme narcisoidna, prepotentna, bahata, nepristojna i još se povrh svega ponaša kao da je popila svu pamet ovog svijeta a u javnim nastupima nije u stanju kontrolirati vlastite emocije i postupke, nitko razuman ne može smatrati ozbiljnom i kompetentnom ni za što, pogotovu državnički posao.

“Oni koji se pozivaju na Hod za život podržavaju najgori oblik totalitarizma, fašizma i one koji zapravo Hrvatsku žele pretvoriti u nekakvu ustašku tvorevinu i u nasljeđe jednog režima s kojim Hrvatska nema nikakve veze”, jedna je od posljednjih izjava skandal dame koja se slobodno može svrstati u rubriku “s onu stranu pameti”.

(Vidi: https://kamenjar.com/skandalozna-izjava-dalije-oreskovic-u-komentaru-rijeckog-hoda-za-zivot/)

“Pila naopako” ili potpuna zamjena teza. Vlastiti ekstremizam i nakaradne stavove podmetati drugima kao kukavičja jaja i prikrivati ih optužbama i klevetama na račun desetaka tisuća ljudi koji mirno koračaju ZA ŽIVOT kao vrhunsku vrijednost ove naše destrukcijom nagrižene civilizacije – to je više od običnog podmetanja, drskosti i ljudske pokvarenosti. Onaj tko u Hodu za život vidi “fašizam”, “totalitarizam” i “ustaštvo” ima ozbiljan problem – u vlastitoj glavi prije svega.

Jednako kao i oni koji su proglasili “državnim udarom” velebnu manifestaciju općenarodnog oduševljenja na najmasovnijem skupu u povijesti slobodne i neovisne Hrvatske kojim je preko pola milijuna ljudi na glavnom trgu svih Hrvata slavilo veličanstveni uspjeh nacionalne nogometne vrste – sjajno, dostojanstveno, ponosno, strastveno i bez ijednog jedinog incidenta.

Nakon svih onih gafova i blamaža vezano za napade na predsjednicu, branitelje, prvoga hrvatskog predsjednika dr. Franju Tuđmana, Crkvu i sve drugo što ne spada u njezin skučeni ideološki (autistični) vidokrug, od Dalije nas ništa više ne može iznenaditi. Gospođa je izgubila kompas (ako ga je ikad i imala) i lupa li lupa – out of control, rekli bi Englezi.

Takvo što o manifestaciji Hod za život ne bi izgovorili ni najžešći prvoborci iz redova crvenih fašista, izuzimajući one najradikalnije. To su nebuloze dostojne jednog Neše Stazića, Kreše Beljaka ili Mate Kapovića. Sumnjam da bi slične gafove i nebuloze sebi dopustili čak i Mrak-Taritaš, Pusićka ili onaj nesretni nepromišljeni harlekin bez stranke Davor Bernardić, pa čak i njegova perjanica i klaun Gordan Maras. Sumnjam.

Ne može svatko tako nisko pasti. I to treba znati i moći.

Gledam neki dan skandal-damu (nesretnu Daliju) onako usplahirenu i ustreptalu, izvan sebe, stisnutih usana i iskrivljene face, kako poput stršljena napada Zlatka Hasanbegovića (na nekoj od televizija, čini mi se N1). Čovjek nije mogao otvoriti usta od nje, u doslovnom smislu riječi. Dok zausti, ova ga poklopi i potom slijedi rafalna paljba. Koji parlamentarizam, kakva tolerancija, koji bon-ton, gospođa na to ne daje ni pet para! A voditeljica ne reagira, “Haso” šuti na ove ispade primitivizma …strah ga valjda izljeva još jače agresije. Onako “nabrijana”, drska i natprosječno nekulturna, Dalija mu je ne samo uskakala u riječ, nego nije dopuštala da završi ni jednu jedinu rečenicu.

To je ta njihova “sloboda” i “demokracija”. To su “ljudska prava” što nam ih nude. Primitivizam, agresija, nepristojnost, nasilje nad zdravim razumom i bezočne laži –  metodologija je i “revolucionarna” strategija sljedbenika boljševizma, ideologije koja je njih (komuniste) vezala uz Hitlera i učinila ih prirodnim nacističkim saveznicima u godinama prije Drugoga svjetskog rata.

I što je posebno tragikomično i apsurdno, ona se (u istoj TV emisiji) nakon veličanja Tita, Partije i grčevite obrane masovnih partizanskih zločina ustremila na sirotog “Hasu” (koji se skupio poput siročeta očekujući valjda šaku u glavu) i barem desetak (ako ne i više) puta upitala ga (onako zapovjednim, oštrim tonom, poput stroge učiteljice koja ima posla s đakom koji je netom prije toga razbio prozor na učionici): “Volite li hrvatsku zastavu!?”, “Recite, volite li hrvatsku zastavu!?”, “Volite li hrvatsku zastavu!?”…”Odgovorite!!!”

O tempora o mores!, (rekao bi pokojni Ciceron), što sve još nećemo doživjeti u Lijepoj našoj!

Primitivci i mrzitelji svega što je hrvatsko koji iz petnih žila skaču u zaštitu mega zločinca J.B.T. (na svakoj listi najvećih masovnih zločinaca u povijesti ljudskog roda među prvih je deset), oni koji se žeste na nas samo zato što je istina o genocidu što su ga u ime “svijetle budućnosti” izvršili nad hrvatskim narodom po svršetku rata izašla na vidjelo, ta opskurna rulja koja je mislila da će djevojačke pletenice, kosti žena, djece i zarobljenih vojnika ostati zauvijek zazidane u tami Hude jame i drugih stratišta a dokumenti iz arhiva njihovih bioloških i ideoloških otaca – partizanskih dželata – strogo čuvana tajna, oni od nas Hrvata koji smo se 90-ih godina krvavo borili za slobodu protiv njihove “petokrake” i “kokarde”, oni od nas “brane” državu i državna znamenja!? Oni od nas “BRANE” Hrvatsku i stavljaju pod upitnik našu ljubav prema Domovini!? Ima li veće perverzije od toga!? Eto dokaza da nema tako bolesne konstrukcije ili tako velike laži koju ne može smisliti i iskonstruirati poremećeni boljševičko-fašistički um. NEMA.

Zato su talijanski demokrati i njemački socijaldemokrati komuniste već u drugoj polovici dvadesetih godina nazivali “ljevičarskim fašistima” odnosno “crvenim fašistima”, uviđajući kako je riječ o totalitarnoj svijesti i ideologiji čiji su jedini pokretači (perpetuum mobile) nasilje i krv, a hrana ljudski leševi. Temelj njihove (ljevičarske) ideologije je postavljen na destrukciji i negaciji ljudskog života i svih univerzalnih vrednota. Njima “humanizam”, “sloboda”, “antifašizam” i slični termini služe samo kako bi iza toga sakrili krvave tragove, kosti preko 120 milijuna mrtvih što su ih njihovi prethodnici pobili tijekom XX stoljeća. Iza te krinke proviruju masovne grobnice i nakazna lica Staljina, Mao Ze Donga, Tita…

I što onda drugo od njih kao takvih očekivati nego mržnju, agresiju i isključivost? Zločin je ugrađen u matricu njihovog nakaradnog svjetonazora i u “revolucionarnu” svijest kao sasvim normalna i prihvatljiva posljedica borbe za “novo društvo” (po Marksu je revolucionarni teror tek “skraćivanje i pojednostavljivanje porođajnih muka novog društva” – dakle a priori i neupitno pozitivna i nužna pojava!). Oni bez terora i zločina ne postoje. Zato su njihovi idoli najveći krvnici što ih je dosadašnja civilizacija upoznala.

I kako bi to sakrili, napadaju sve oko sebe poput bijesnih pasa. Vezuju se za  “antifašizam” kao pozitivnu tradiciju zapadnog svijeta koja s njihovim zločinačkim komunizmom nema nikakve veze – ni u teorijskom, kamo li praktičnom smislu.

Sva sreća pa Hrvatska nije više u poziciji u kakvoj je bila u proljeće 1991. godine, inače bi nas čekala slična krvava drama. I nove masovne grobnice koje bi opet punili našim tijelima “u ime slobode”, “svijetle budućnosti” i “socijalne pravde”.

I na kraju, što sa skandal damom koja nije u stanju upravljati vlastitim emocijama i postupcima a vodila bi državu?

Ništa. Neka samo klepeće.

Nju treba promatrati kao pojavu. Zloćudnu pojavu kakvih je bilo i bit će. Uvijek će biti onih koji su zarad svojih bolesnih ambicija, nošeni mržnjom i destrukcijom spremni srušiti sve oko sebe.

Sirota skandal-dama koja je preko debele partijske veze instalirana u ono tragikomično “Povjerenstvo za odlučivanje o sukobu interesa” gdje je poslušno izvršavala naloge svojih mentora, pojavila se nekoliko puta pod reflektorima i nakon toga joj “svjetla pozornice” udarila u glavu. Umislila jadnica kako je “netko i nešto” i sad bi sve nas “postrojavala” i učila reda, kao da ne znamo da su ona i to otužno Povjerenstvo bili samo puko sredstvo ideološkog razračunavanja s tzv. desnicom. Maske su potpuno spale već u vrijeme progona Karamarka i napada na predsjednicu države, a pogotovu nakon što je “fatalna Dalija” (gospođa ledenih očiju, još ledenije face i ukočenog izraza lica) “dobila pedalu” i morala napustiti dobro plaćenu funkciju (čitaj: debelu hladovinu), te krenula sa svojim političkim performansama u stilu crnohumornih stand up numera, ne bi li se osvetila onima koji su je “nogirali”.

I onda kad znamo što stoji iza te agresije naše skandal-dame koja nije u stanju kontrolirati svoj jezik, ponašanje i dovesti se u kakav-takav red (barem pred kamerama) a ima izrazite (da ne kažemo bolesne) ambicije doći na vlast i upravljati državom, nemamo se razloga previše čuditi.

Ljudska zloća u sinergiji s “revolucionarnim” lijevo-liberalnim ili “progresivističkim” svjetonazorom koji je u suštinskom smislu ideologija sasvim nalik fašizmu, to je taj kompost čiji se smrad širi hrvatskom političkom scenom i stvara mučninu.

Jedino u Hrvatskoj, nigdje dalje na kugli zemaljskoj, nema tako čvrstog saveza tobožnjih “liberala” i radikalnih ljevičara koji iza “antifašizma” kriju svoju totalitarističku fašističko-boljševičku ideologiju koja sa slobodom i demokracijom nema ničega zajedničkog. Naprotiv, to je istinska i suštinska negacija svake slobode i dostojanstva ljudske osobe.

Njihov je obrambeni mehanizam optuživati sve oko sebe i voditi rat do istrebljenja protiv onih koji ne pripadaju njihovom čoporu. Tako su započeli svoj hod kroz povijest i oni se ne znaju i ne mogu ponašati drugačije.

To je ta “budućnost” koju nam nude Dalija i slični njoj.

Zato, samo naprijed, tko je za takvu Hrvatsku, neka je slobodno izabere. Ja sam ipak uvjeren kako su normalni ljudi kod nas još uvijek u većini.

Zlatko Pinter/Kamenjar.com 

Skandalozna izjava Dalije Orešković u komentaru riječkog Hoda za život

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari