Pratite nas

Život

Pomozimo Marijani, heroju i suborcu iz Udruge za Down sindrom iz Mostara.

Objavljeno

na

Znaš li šta je ljubav, i hrabrost, i prijateljstvo? Vidi, sad ću ti objasniti. Kad se jedan otac Igor priprema za operaciju srca svoga sinčića, a otac je malog anđela sa Down sindromom. Kad ti se nasmijana javi jedna prelijepa Marija, a majka je princeze sa Down sindromom koja je jedina na svijetu zasjenila majčinu ljepotu. I ne pričaju o sebi. O svom životu. Teškoćama s kojima se suočavaju u okolini, birokraciji, u svakodnevici. Nego ti pričaju o njoj. Svojoj prijateljici, Marijani, heroju i suborcu iz Udruge za Down sindrom iz Mostara.

marijanaNe poznajem je, a vidim je. Iz Igorovih riječi izranja žena stijena. Tvrdoglava ratnica, a kakva bi i bila nego takva, kao član Oružanih snaga BIH. Mama tri kćerkice, od kojih je najmlađa, Barbara, rođena s trisomijom 21. Znaš ona čarobna brojka koja označava unikate…suviše vrjednija bića da bi bili isti kao svi mi. Što ih nebo označi brojem i kaže – “Evo, idi dole i budi svjetlost, budi radost gdje god dođeš.”

Marijana je zato čitavu sebe posvetila svom unikatu, Udruzi, svim sličnim malim anđelima i obitelji. To je ona ljubav koja nadrasta moguće, toliko da od te sebe daš sve ono što i ne postoji, ali odnekud ćeš izvući snagu, samo da svojim rukama kao magijom učiniš njihov život ljepšim, zabavnijim, kreativnijim, ni po čemu drugačijim od života ostale djece. I tu negdje između vječne borbe za druge, priča mi Igor, otkrila je da sama boluje od karcinoma. Marijana se trenutno nalazi u KBC Mostar na odjelu Neurologije. Ima svu ljubav svojih djevojčica i nepresušnu podršku supruga Marka. Ali nema vrijeme i nema novac. Lijek Zelboraf 240 mg od kojeg se odlično oporavlja, košta za mjesec dana 20-25 tisuća maraka. Ne želi novčanu pomoć Udruge, jer i sada, kao i uvijek, male anđele i njihove potrebe stavlja ispred sebe.

Ovaj post je ovdje da vas zamoli da ispričate priču o Marijani onima koji mogu pomoći. Ako sami možete pomoći, onda ovo pričam upravo vama. Ovo pričam našoj bijednoj državi za čiju sigurnost ratnica Marijana živi i predano radi. Šta činite zemljo, institucije, zdravstvo, političari, cjelokupni sustave kad se bori, umire i odlazi jedan od nas? Jedan od najboljih? Onaj član koji je osovina svoje obitelji, zajednice, Udruge? Znači li išta Marijana Galić u našim životima? Njezinom životu je potrebno samo da je čujemo. Da čujemo njezin uvijek pozitivni glas koji nikad ne odustaje. Koji je pogonsko gorivo trima curicama i sva ljubav svome mužu.

U ovom trenutku mi smišljamo poklone za Božić, svjetlucavu obleku za Novu godinu. Jedan Igor sprema sina na operaciju srca, jedna Marija svojoj Marti s Down sindromom plete pletenice, i ne misle na sebe, nego na svoju prijateljicu Marijanu. Jer negdje u ovom trenutku, u sivoj sobi na Bijelom Brijegu jedna Marijana se grčevito bori da izdrži, za svoj kvartet lica istkanih od ljubavi. Nemoj stajati ukipljen. Možemo joj pomoći. Možemo vratiti njihovu mamu i suprugu u svijet koji bez nje ne funkcionira. Koji je bez nje brod bez kompasa i postojanje bez smisla.


Pomoć je moguće dostaviti na račun UniCredit Banke: 3381002507426742, Marijana Galić, devizni račun: 45520837100 (na ime Marko Galić; IBAN: BA 393381302845273944 – SWIFT : UNCRBA22), te putem humanitarnog broja ; 092 890 862 (Eronet mobilni i fiksni korisnici)

Za sve ostale informacije obratite se na telefon Udruge 00387 63/299-956.

Martina Mlinarević Sopta

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Život

“Bijela kuga”: Sve manje vjenčanja, sve manje beba…

Objavljeno

na

Objavio

Veliki broj općina u BiH “umire”. Sve se manje djece rađa, mladi se sve teže odlučuju za brak, velik broj osoba umire…

Pokazatelji zabrinjavajući S “bijelom kugom” suočavaju se gotovo sve općine u BiH, pa tako i s većinski hrvatskim stanovništvom. Najnoviji podaci za općinu Čapljina pokazuju koliko je situacija alarmantna, piše Večernji list BiH.

Tijekom prošlog mjeseca na području općine Čapljina rođeno je 12 beba, a umrle su 24 osobe. Još poraznije zvuči podatak kako u listopadu u toj općini nije sklopljen ni jedan brak. Ne ohrabruju ni podaci za ranije mjesece koji pokazuju kako je u toj općini negativan prirodni prirast prisutan tijekom cijele godine te da je u rujnu umrlo 30 osoba, a rođeno 14 beba. Ova općina samo je primjer koliko je situacija ozbiljna, a tako je i u mnogim drugim sredinama.

U FBiH je od siječnja do kraja srpnja rođeno 10.360, a umrlo 12.237 osoba, odnosno broj umrlih veći je za 1877 od broja rođenih, pokazuju podaci Zavoda za statistiku. Prema tim podacima, najmanje beba rođeno je u siječnju – 1005, a najviše osoba umrlo je u veljači – 1921. – “Bijelom kugom” najviše su pogođeni istočna Hercegovina, Podrinje, Hercegbosanska županija i Posavina, a postoje sela bez ijednoga stanovnika.

Demografi navode kako su sve veći mortalitet i sve manji natalitet posljedica starenja stanovništva. Komentirajući te podatke, demograf Hasan Zolić rekao je nedavno kako je od 2013. do 2016. samo po osnovi negativne razlike između broja živorođenih i umrlih izgubljeno više od 23.000 stanovnika. Pada broj stanovnika Na problem smanjenja broja katolika u BiH upozorava i Katolička crkva u BiH. Prema podacima Biskupske konferencije BiH, na kraju 2016. Banjolučka biskupija imala je 31.501 katolika, Mostarsko-duvanjska 176.619, Trebinjsko-mrkanska 19.410, a Vrhbosanska nadbiskupija 162.711.

Katolici u BiH još od 2002. imaju negativan prirodni prirast, ali on je u stalnom opadanju već od 1996., kada je bio pozitivan za 1467. Prema istim izvorima, koji su prikupljeni od svih župnih ureda na području pojedinih biskupija, procjenjuje se da je na kraju 2015. u BiH bilo 405.735 katolika, što bi bilo za 14.559 manje nego 2014, piše Večernji list BiH.

Usporedbom podataka od 2014. s onima iz kraja 2016. dolazi se do rezultata da je u BiH oko 30 tisuća katolika manje nego na početku 2014. Razloga za takvo stanje je mnogo, međutim, među glavnima su ekonomski koji uvelike diktiraju sklapanje brakova i odluku na proširenje obitelji.

facebook komentari

Nastavi čitati

Život

Amerikanka preselila u Hrvatsku: Hrvatska vas podsjeti što je doista važno u životu

Objavljeno

na

Objavio

Odlučila je zamijeniti američki san onim hrvatskim.

Zašto strankinje dolaze živjeti u Hrvatsku?

Ovim se pitanjem na vlastitom primjeru pozabavila Amerikanka Alexandra Schmidt, pišući za Croatia Week. U Hrvatskoj je, kaže, pronašla nešto što nije nigdje drugdje u svijetu.

Alexandra je u Hrvatskoj, točnije Dubrovniku, živjela nekoliko mjeseci prije nego se preselila u Irsku zbog posla. Zeleni otok je zavoljela, stekla je prijateljstva, imala novca i, kako kaže, ‘mnoga sjećanja iz irskih pubova’. No, Irsku nikad nije doživljavala domom.

‘Nisam pronašla vezu kakvu sam pronašla u Hrvatskoj’, piše Alexandra i nastavlja: ‘Nedostajao mi je organizirani kaos svakodnevnog života, iako je to izluđivalo moj mozak.

Nedostajala mi je utjeha domaće hrane u Hrvatskoj i svježe ulovljene ribe. Nedostajalo mi je plivanje u tirkiznom moru i gledanje najboljih zalazaka sunca na svijetu. Nedostajao mi je način na koji sam se osjećala sigurna i zbrinuta’, navodi Alexandra.

Hrvatska joj je, tvrdi, dopustila da izraste u autentičnu sebe, podsjećajući je da uživa u životnom putu. Kombinacija hrvatske srdačne gostoljubivosti, direktnog načina izricanja mišljenja, predivnih pejzaža i nevjerojatne hrane su neki od razloga za povratak.

Ali…

‘Vjerujte mi kad kažem da živjeti u Hrvatskoj kao stranac nije samo pijuckanje vina i gledanje jadranskih zalazaka. Selidba u novu zemlju uvijek predstavlja izazov i reći ću vam da Hrvatska može biti izuzetno teška.

Nije lako živjeti ovdje kao domaći, kamoli stranac. Nepotrebno je naglašavati da većina nas ne dolazi ovdje zbog procvjetalog tržišta rada. Ne vraćamo se graditi karijere u tradicionalnom smislu. Ne selimo ovdje zbog toga jer je lako navigirati kroz hrvatsku kulturu i birokraciju. Umjesto toga, pronašli smo nešto mnogo veće: sreću’, piše Alexandra.

‘Hrvatska ima način da vas spusti na zemlju i podsjeti čovjeka što je doista važno u životu. Posebno nas Amerikance, naučila nas je da radimo za život, a ne da živimo da bismo radili.

Hrvatsku često gledamo kao bijeg od okrutnog začaranog kruga previše rada i neispunjenosti. Vidjela sam žene koje mijenjaju život na visokoj nozi na Manhattanu sa večerama od 150 dolara za domaće vino i večeru iz vrta u Hrvatskoj. Vidjela sam žene koje ostavljaju šestoznamenkaste plaće da bi radile kao instruktorice ronjenja. Odlučile smo zamijeniti američki san onim hrvatskim. Većina nas nikad ne gleda unatrag’, navodi Alexandra.

‘Moj život u Hrvatskoj nije savršen i još nisam sve pohvatala. Ali kad uzmem vremena uživati u malim stvarima u ovdašnjem životu, kao domaćoj rakiji, šetnji plažom ili kavi s prijateljima, vidim mnogo jasnije. I naučila sam zbog toga mnogo više voljeti svoj život’, zaključuje ova Amerikanka u svom članku za Croatia Week prenosi croexpress

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Podržite nas

Podržite našu novu facebook stranicu jednom sviđalicom (like). Naša izvorna stranica je uslijed neviđene cenzure na facebooku blokirana.

Komentari