Popis sa čokoladnim preljevom

Nedavno provedeni popis stanovništva u BiH jasno kao dan je pokazao kako stvari stoje u ovoj zemlji-politički, ekonomski, sociokulturološki. Moglo se to vrlo dobro naslutiti još i prije nego što je prvi popisivač pozvonio na nečija vrata sa onom torbicom punom formulara. Čitav grad je izlijepljen plakatima na kojima se građanima detaljno objašnjavalo kako se trebaju izjasniti na popisu u tri najvažnije kategorije: nacija, religija i materinski jezik. Tretirajući građane kao debile koji sami za sebe ne bi znali odlučiti tko su i što su, nacionalne stranke su dobile upravo ono što su i zaslužile: revolt ljudi koji su se masovno na popisu etnički izjašnjavali kao eskimi, Jedi vitezovi, razne vrste voća, itd.Ista priča se uglavnom vodi i među ljudima samim kad god je riječ o popisu: koga je više, „nas“ ili „njih“. Drugim riječima, cijeli ovaj cirkus sveo se na djetinje nadmetanje nacionalista u stilu moj-tata-je-jači-od-tvog. Obradovalo me to što očito još postoje ljudi koji se usude misliti svojom glavom, čak i ako to znači izjasniti se kao pripadnik viteškog reda iz Lucasove trilogije Star Wars.

 

Mirko Božić l poskok.info

 

Zbog nečega tako rutinskog kao što je redovna statistička procedura čiji je zadatak utvrditi brojčano stanje u zemlji i njen kvalitativni sastav-dakle, koliko nas ima sa VSS-om, koliko nas je aktivno u poljoprivredi, koliki je prosječan stan i kućanstvo-nemali broj istih tih kućanstava doveden je na rub raskola. Pitate se zašto? Odgovor je jednostavan. Naime, malograđanština u kojoj živimo podrazumijeva gadan običaj da se miješate u stvari koje vas se baš toliko i ne tiču, a to je nečije izjašnjavanje na popisu. Pa se onda brat ljutio na brata što se ovaj izjasnio drukčije od njega, kao da je to njegova stvar. Naši ukućani tek trebaju naučiti da postoji jedan niz stvari koje spadaju pod domenu nečije privatnosti: s kime spavate, s kim se družite, kojem se bogu molite i na što trošite svoj novac.

Da ne govorim o tome da se tijekom samog popisa fušalo gdje se god stiglo, pa su popisivači u stanovima od tridesetak kvadrata znali popisati po trideset prijavljenih stanara kojima nigdje nije bilo ni traga. U nekim dijelovima zemlje popisivalo se nasumce u kafićima, preko graničnih prijelaza su iz smjera Srbije stizale pune kutije formulara, samo kako bi „naši“ bili brojniji od „njihovih“. Ponedgdje su vam popisivači nudili samo tri etničke kategorije za izjašnjavanje, bez onih famoznih „ostalih“, što zornije od slučaja Sejdić-Finci govori kako izgledaju prava onih ljudi u ovoj zemlji koji se ne uklapaju u dominantni etnički trokutić. Koji je, usput budi rečeno, sve samo ne istokračan. Iako su popisivači kao papagaji ponavljali da vam „ne smiju ništa sugerirati“, to nije niti bilo potrebno. Za sve „ostale“ u Bosni i Hercegovini, očito, nema mjesta.

Već sada je sasvim jasno da od ove statističke lakrdije možemo eventualno očekivati dobar vic, ali ne i vjerodostojnu sliku stanja u Bosni i Hercegovini. Između ostalog i zato što svi potežu pitanja etničkog izjašnjavanja. Politici ovo, naravno, savršeno odgovara, jer dok god se poteže ovo pitanje, neće se spominjati ono jedino bitno za današnju situaciju u zemlji: pitanje koliki je realni broj nezaposlenih, a koliki prijavljenih. Kada bi se diskusija vrtila oko ovog pitanja, vjerujem da bi i njen ishod bio bitno drugačiji. No, nacionalistički imaginarij je neiscrpan jer svaku priliku vidi kao šansu za sukob sa drugim i drugačijim. Nezaposleni su u tom kontekstu neupotrebljivi, jer slično kao i žrtve rata, svi potpadaju pod jednu zajedničku etiketu. To je baš ono što zavojevači žele izbjeći iz prostog razloga što vam za sukob treba dvoje, tj. minimalno dvije različite etikete. Upravo zbog ovakvih stvari grad na Neretvi postao je case-study nacionalističkog marketinškog aparata, zbog čega i danas jedan od najljepših gradova u BiH nosi etiketu grada slučaja.

Ono što vam isti taj marketinški aparat neće priznati ni na najvećim mukama je činjenica da se u Mostaru stvari ipak mijenjaju na bolje. Riječ je o detaljima, sitnicama koje su doduše veliki pomak jer su do prije deset godina bile nezamislive. Tako je Karlovačko pivo, dakle hrvatska pivovara, sponzorirala nastup lokalnih komičara na čijem je plakatu, odmah ispod naziva pivovare bilo istaknuto ime najveće zvijezde mostarske stand-up scene, koja se, igrom slučaja, zove Omer Hodžić. Nije na odmet naglasiti da se nastup održao u OKC Abraševiću koji je lociran praktički na famoznoj prvoj liniji, u Šantićevoj ulici, kao i to da je sala bila dupkom puna.  Ako se samo sjetimo da to isto Karlovačko u hektolitrima piju navijački huligani koji se mlate po gradskom derbiju, ovaj plakat dobija još više na važnosti. Drugi primjer je viđen u trgovačkom centru Mepas Mall, gdje je nedavno u kinu prikazan srpski film čija je reklama bila na ćirilici i koja je, unatoč tome što se nalazi na tzv. „desnoj obali“ ostala stajati na svom mjestu bez ikakvih problema. Ovo je važno stoga što upravo u ovom trenutku u susjednoj državi, članici EU-a, plamti sve samo ne nenasilna rasprava oko uvođenja ćirilice u Vukovaru.

Par koraka dalje od navedene reklame, u McDonaldsu, često u redu ispred kase možete vidjeti kako zajedno, potpuno mirno, stoje i čekaju cure iz čitavog grada, kako one u minjacima tako i one u hidžabima. I nitko nikoga ne gleda preko oka, jer svi bleje u ekran sa hamburgerima, cheeseburgerima i sladoledima.I to na mjestu gdje bi prije kojih deset godina ta ista djevojka sa hidžabom po svoj prilici dobila kamen u glavu. Nije tako loše za jedan grad slučaj, zar ne? Tu su onda i obnovljeni trotoari koji više nisu opasni po život, Lenjinovo šetalište kojeg se više ne moramo stidjeti, gradski park koji se ne mora više zaobilaziti kad padne mrak, povoljne taksi službe, itd. No pod paravanom političkog marketinga sve ovo se lako previdi jer ne ide u prilog njegovoj doktrini podjele. Mnogi će reći da je riječ tek o površinskim, kozmetičkim poboljšanjima. No ona su uvijek tek početak. Pomirba i napredak mogu se pronaći na najnevjerojatnijim mjestima kao što je, recimo, tanjur slasnog čokoladnog soufflea u jednom mostarskom restoranu, toliko dobar da bi čak i najtvrđi nacionalist u njegovoj vreloj čokoladnoj kremi rastopio svoje predrasude. Ne vjerujete? Samo zato što ga još niste probali. Uostalom, normalan život je poput prašine. Koliko god se trudili da je uništite, ona se uvijek iznova probije na površinu.

Što vi mislite o ovoj temi?