Pratite nas

BiH

Popis sa čokoladnim preljevom

Objavljeno

na

Nedavno provedeni popis stanovništva u BiH jasno kao dan je pokazao kako stvari stoje u ovoj zemlji-politički, ekonomski, sociokulturološki. Moglo se to vrlo dobro naslutiti još i prije nego što je prvi popisivač pozvonio na nečija vrata sa onom torbicom punom formulara. Čitav grad je izlijepljen plakatima na kojima se građanima detaljno objašnjavalo kako se trebaju izjasniti na popisu u tri najvažnije kategorije: nacija, religija i materinski jezik. Tretirajući građane kao debile koji sami za sebe ne bi znali odlučiti tko su i što su, nacionalne stranke su dobile upravo ono što su i zaslužile: revolt ljudi koji su se masovno na popisu etnički izjašnjavali kao eskimi, Jedi vitezovi, razne vrste voća, itd.Ista priča se uglavnom vodi i među ljudima samim kad god je riječ o popisu: koga je više, „nas“ ili „njih“. Drugim riječima, cijeli ovaj cirkus sveo se na djetinje nadmetanje nacionalista u stilu moj-tata-je-jači-od-tvog. Obradovalo me to što očito još postoje ljudi koji se usude misliti svojom glavom, čak i ako to znači izjasniti se kao pripadnik viteškog reda iz Lucasove trilogije Star Wars.

 

Mirko Božić l poskok.info

 

Zbog nečega tako rutinskog kao što je redovna statistička procedura čiji je zadatak utvrditi brojčano stanje u zemlji i njen kvalitativni sastav-dakle, koliko nas ima sa VSS-om, koliko nas je aktivno u poljoprivredi, koliki je prosječan stan i kućanstvo-nemali broj istih tih kućanstava doveden je na rub raskola. Pitate se zašto? Odgovor je jednostavan. Naime, malograđanština u kojoj živimo podrazumijeva gadan običaj da se miješate u stvari koje vas se baš toliko i ne tiču, a to je nečije izjašnjavanje na popisu. Pa se onda brat ljutio na brata što se ovaj izjasnio drukčije od njega, kao da je to njegova stvar. Naši ukućani tek trebaju naučiti da postoji jedan niz stvari koje spadaju pod domenu nečije privatnosti: s kime spavate, s kim se družite, kojem se bogu molite i na što trošite svoj novac.

Da ne govorim o tome da se tijekom samog popisa fušalo gdje se god stiglo, pa su popisivači u stanovima od tridesetak kvadrata znali popisati po trideset prijavljenih stanara kojima nigdje nije bilo ni traga. U nekim dijelovima zemlje popisivalo se nasumce u kafićima, preko graničnih prijelaza su iz smjera Srbije stizale pune kutije formulara, samo kako bi „naši“ bili brojniji od „njihovih“. Ponedgdje su vam popisivači nudili samo tri etničke kategorije za izjašnjavanje, bez onih famoznih „ostalih“, što zornije od slučaja Sejdić-Finci govori kako izgledaju prava onih ljudi u ovoj zemlji koji se ne uklapaju u dominantni etnički trokutić. Koji je, usput budi rečeno, sve samo ne istokračan. Iako su popisivači kao papagaji ponavljali da vam „ne smiju ništa sugerirati“, to nije niti bilo potrebno. Za sve „ostale“ u Bosni i Hercegovini, očito, nema mjesta.

Već sada je sasvim jasno da od ove statističke lakrdije možemo eventualno očekivati dobar vic, ali ne i vjerodostojnu sliku stanja u Bosni i Hercegovini. Između ostalog i zato što svi potežu pitanja etničkog izjašnjavanja. Politici ovo, naravno, savršeno odgovara, jer dok god se poteže ovo pitanje, neće se spominjati ono jedino bitno za današnju situaciju u zemlji: pitanje koliki je realni broj nezaposlenih, a koliki prijavljenih. Kada bi se diskusija vrtila oko ovog pitanja, vjerujem da bi i njen ishod bio bitno drugačiji. No, nacionalistički imaginarij je neiscrpan jer svaku priliku vidi kao šansu za sukob sa drugim i drugačijim. Nezaposleni su u tom kontekstu neupotrebljivi, jer slično kao i žrtve rata, svi potpadaju pod jednu zajedničku etiketu. To je baš ono što zavojevači žele izbjeći iz prostog razloga što vam za sukob treba dvoje, tj. minimalno dvije različite etikete. Upravo zbog ovakvih stvari grad na Neretvi postao je case-study nacionalističkog marketinškog aparata, zbog čega i danas jedan od najljepših gradova u BiH nosi etiketu grada slučaja.

Ono što vam isti taj marketinški aparat neće priznati ni na najvećim mukama je činjenica da se u Mostaru stvari ipak mijenjaju na bolje. Riječ je o detaljima, sitnicama koje su doduše veliki pomak jer su do prije deset godina bile nezamislive. Tako je Karlovačko pivo, dakle hrvatska pivovara, sponzorirala nastup lokalnih komičara na čijem je plakatu, odmah ispod naziva pivovare bilo istaknuto ime najveće zvijezde mostarske stand-up scene, koja se, igrom slučaja, zove Omer Hodžić. Nije na odmet naglasiti da se nastup održao u OKC Abraševiću koji je lociran praktički na famoznoj prvoj liniji, u Šantićevoj ulici, kao i to da je sala bila dupkom puna.  Ako se samo sjetimo da to isto Karlovačko u hektolitrima piju navijački huligani koji se mlate po gradskom derbiju, ovaj plakat dobija još više na važnosti. Drugi primjer je viđen u trgovačkom centru Mepas Mall, gdje je nedavno u kinu prikazan srpski film čija je reklama bila na ćirilici i koja je, unatoč tome što se nalazi na tzv. „desnoj obali“ ostala stajati na svom mjestu bez ikakvih problema. Ovo je važno stoga što upravo u ovom trenutku u susjednoj državi, članici EU-a, plamti sve samo ne nenasilna rasprava oko uvođenja ćirilice u Vukovaru.

Par koraka dalje od navedene reklame, u McDonaldsu, često u redu ispred kase možete vidjeti kako zajedno, potpuno mirno, stoje i čekaju cure iz čitavog grada, kako one u minjacima tako i one u hidžabima. I nitko nikoga ne gleda preko oka, jer svi bleje u ekran sa hamburgerima, cheeseburgerima i sladoledima.I to na mjestu gdje bi prije kojih deset godina ta ista djevojka sa hidžabom po svoj prilici dobila kamen u glavu. Nije tako loše za jedan grad slučaj, zar ne? Tu su onda i obnovljeni trotoari koji više nisu opasni po život, Lenjinovo šetalište kojeg se više ne moramo stidjeti, gradski park koji se ne mora više zaobilaziti kad padne mrak, povoljne taksi službe, itd. No pod paravanom političkog marketinga sve ovo se lako previdi jer ne ide u prilog njegovoj doktrini podjele. Mnogi će reći da je riječ tek o površinskim, kozmetičkim poboljšanjima. No ona su uvijek tek početak. Pomirba i napredak mogu se pronaći na najnevjerojatnijim mjestima kao što je, recimo, tanjur slasnog čokoladnog soufflea u jednom mostarskom restoranu, toliko dobar da bi čak i najtvrđi nacionalist u njegovoj vreloj čokoladnoj kremi rastopio svoje predrasude. Ne vjerujete? Samo zato što ga još niste probali. Uostalom, normalan život je poput prašine. Koliko god se trudili da je uništite, ona se uvijek iznova probije na površinu.

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

BiH

Na Jaklićkoj planini snimani kadrovi filma o ”Duvandžijama”

Objavljeno

na

Objavio

Foto: Ramski vjesnik

Scene koje su snimane na Jaklićkoj planini na poseban način su dočaravale teški život duvandžija i borbu za preživljavanje stanovništa.

Na Jaklićkoj planini i Makljenu u Rami, proteklog su vikenda snimani kadrovi dokumentarnog filma o duhanskim putovima koji su vodili iz Hercegovine prema Bosni i obrnuto, kada se iz Bosne išlo u Hercegovinu po duhan.

Već ranije, snimani su dijelovi filma u Grudama tijekom sadnje duhana, zatim misa za ”Duvandžije” na Blidinju, obavljeno je niz razgovora sa još uvijek živućim  Duvandžijama.

U subotu su snimljene zanimljive scene na Blidinju.  Scene koje su snimane na Jaklićkoj planini na poseban način su dočaravale taj teški život i borbu za preživljavanje. U tim scenama  širem gledateljstvu bit će vidljive ne samo teškoće duvandžijskog puta, nego i života stanovništva Rame i drugih mjesta kuda su se kretale duvandžijske družine na svojoj ruti.

U Jaklićkoj planini snimane su scene u autohtonoj obiteljskoj kući Tadića i njezinu okruženju.  Ta ambijentalnost dat će sigurno posebnost igranim scenama ovog dokumentarnog filma.

Projekt snimanja filma o Duvandžijama ideja je Ivice Perića Maradone iz Ždrimaca, Uskoplje. Perić je dobio zanimljiv nadimak Maradona ne zato što svojim izgledom podsjeća na njega, nego zato što je baratao nogometnom loptom kao Maradona. Nažalost, u ratu je ranjen u nogu te se morao oprostiti od nogometa.

Za Ramski vjesnik Perić je o svojoj produkciji za film kazao: ”Ideja za film je došla od mojih djedova i oca, jer su i oni išli u Hercegovinu po duhan kako bi ga dalje preprodavali i tako zarađivali za život. Zanimljivo je da su do sada uglavnom snimani filmovi o švercu duhanom u Hercegovini. Ovo je prvi slučaj da je Bosna vezana za taj duhan. Ljudi su odavde iz Bosne išli u Hercegovinu i vraćali se sa duhanom. Zamolio sam Josipa Mlakića da napiše scenarij i projekt je dobro podržan od Fonda za kinematografiju iz Sarajeva i HAVC-a iz Republike Hrvatske.

Ljudi su ovdje preživljavali od šverca duhanom, a mlađi to ne znaju. U filmu ćemo vidjeti kroz koja su sve područja ljudi prolazili i što su sve doživljavali. Započeli smo snimanje u Grudama gdje se najviše duhana i sadilo te smo obavili niz razgovora sa živućim švercerima duhana iz Hercegovine, ali i iz Bosne.

Snimali smo upravo taj put kuda se nosilo duhan. Najviše materijala za film dobili smo upravo od samih sudionika šverca duhanom i pokušavamo praviti rekonstrukciju njihova putovanja i svega što su na tim putovima proživjeli.” Scenarij za film je napravio naš poznati književnik i scenarista Josip Mlakić, također iz Uskoplja.

O svom radu na scenariju Mlakić je za Ramski vjesnik rekao: ”Što se tiče ove teme dosta sam je istraživao. Ali to nije trebalo puno istraživati jer mit o švercu duhanom živi u svim ovim krajevima, od Hercegovine, pa preko Rame i sve do Srednje Bosne odakle su ljudi odlazili u Hercegovinu po duhan i krijumčarili ga, jer je to jedno vrijeme bio jedini način opstanka za pojedine ljude. U tim istraživanjima naišao sam na dosta zanimljivih podataka. Jedan od takvih je da je tog hercegovačkog duhana koji se švercao bio ljubitelj i Staljin.

Nedavno sam čuo i da je ministar vanjskih poslova Rusije Lavrov ljubitelj hercegovačkog duhana”. Za pripremu scenarija Mlakić je istraživao povijest sadnje duhana na ovim prostorima, dolazak duhana u Europu i ove krajeve u 17. stoljeću kada se pojavio. Zanimljivo je da je u tim prvim danima pojave duhana u nekim europskim zemljama bila propisana smrtna kazna za uživanje u njemu.   ”Do sada je snimljeno sve od samog početak, od sadnje, branja i sušenja duhana i razgovaralo se sa jako puno sudionika tih događanja.

To su mahom ljudi u kasnoj životnoj dobi i čini mi se da smo se za ovaj film odlučili u posljednji čas. Sniman je također i dio razgovora u Uskoplju s ljudima koji su se time bavili. Završne scene su ovdje, jer su putovi išli preko Vrana, Draševa, Raduše i Vranice, a odatle dalje”, kazao je Josip Mlakić o dosadašnjem snimanju filma. Projekt snimanja filma duhanskih putova dobio je podršku iz Fonda za kinematografiju iz Sarajeva i dio sredstava stigao je iz Hrvatskog audio-vizualnog centra.

Na taj način financijska konstrukcija za ovaj film je zatvorena. Snimatelj filma je većim dijelom Mirko Pivčević, poznati hrvatski snimatelj koji radi sa Kristijanom Milićem, Arsenom Oremovićem i nizom drugih hrvatskih i svjetskih redatelja. Određene scene je snimao i Zdenko Jurilj koji je do sada snimio cijeli niz dokumentarnih filmova među kojima se izdvaja Bijeli put. Ovaj film je nedavno premijerno prikazan. Tu je i njegov film Dom koji je na ovogodišnjem Sarajevo film festivalu dobio specijalno  priznanje žirija. Statisti za film su uglavnom iz Uskoplja.

Drugi dio ekipe je iz producentske kuće Kadar iz Širokog Brijega gdje će se film, najvjerojatnije i montirati sa kompletnom postprodukcijom. Budući da je riječ tek o snimanju još se ne može govoriti o tome gdje će biti i kada prikazan ovaj film. Ovo snimanje na Jaklićkoj planini još jednom je pokazalo da ovakve lokacije u Rami mogu ponuditi originalnu scenografiju bez bilo kakvih kulisa. Dodajmo ovome da je na Draševu snimljen jedan od najvećih filmskih kadrova u duljini od pet kilometara koji je napravi Veljko Bulajić u filmu ”Neretva”.

Hercegovački proizvođači duhana traže od države da se ponovo otvore otkupne stanice

facebook komentari

Nastavi čitati

BiH

Dragan Čović: Da nije bilo Herceg Bosne Hrvati ne bi opstali u BiH

Objavljeno

na

Objavio

FENA

Predsjedavajući BiH Predsjedništva Dragan Čović, koji je i hrvatski član državnoga vrha, izjavio je u subotu u Mostaru da su utemeljenjem Hrvatske zajednice Herceg Bosne na današnji dan 1991. Hrvati osigurali opstanak u BiH te je poručio kako će se razočarati oni koji očekuju da će Haaški tribunal pravomoćnom presudom šestorici dužnosnika Herceg Bosne kriminalizirati sve Hrvate.

“Da nije bilo toga (Herceg Bosne) teško da bi bilo hrvatskog naroda. Hrvati sigurno ne bi bili politički narod niti bi mogli zagovarati jednakopravnost. S te strane, velika zahvala onima koji su imali snage i mudrosti da donesu ključne odluke kako bi se zaštitio hrvatski narod”, rekao je Čović u izjavi za medije.

On je sa čelnicima Hrvatskog narodnog sabora BiH koji okuplja najveće hrvatske stranke u BiH, te predstavnicima Hrvatske zajednice Herceg Bosne položio vijence i zapalio svijeće ispred središnjeg spomen obilježja poginulim hrvatskim braniteljima na Trgu hrvatskih velikana u Mostaru.

“Diljem BiH i Hrvatske danas se pale svijeće i prisjećamo se teških vremena, vremena za povijest. Hrvatska zajednica Herceg Bosne je vrijeme ponosa, ona ima prevelik značaj”, rekao je Čović.

Upitan što očekuje od drugostupanjske presude šestorici dužnosnika Herceg Bosne, Čović je kazao kako se radi o časnim ljudima koji osobno nisu počinili nijedan zločin ili udruženi zločinački pothvat.

Izrazio je očekivanje kako će u sudskom pravorijeku biti uklonjeni navodi o kolektivnoj krivnji bh. Hrvata. “Mnogi očekuju da se kriminalizira sve što ima veze sa hrvatskim narodom, no bit će razočarani”, istaknuo je hrvatski član Predsjedništva BiH.

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari