Pratite nas

U potrazi za Istinom

Popis stratišta, grobišta, zatvora i logora u Samoboru i okolici u svibnju 1945. Godine

Objavljeno

na

Samobor je grad s najviše zatočenih u sabirne logore nakon Zagreba u sjeverozapadnoj Hrvatskoj. 12. krajiška brigada JA prihvatila je i sprovela od 14. do 20. svibnja 1945. iz logora Celje u logor Samobor oko 40.000 zarobljenika.

STRATIŠTA I GROBIŠTA U SAMOBORU I OKOLICI:

1. Stražnički put
– Strijeljani civili i vojnici. Prema iskazima svjedoka tu je ubijeno i pokopano oko 30 ljudi
– U smjeru Vrhovčaka. Malo podalje od drugog zavoja, s desne strane svjedoci pokazuju jamu dimenzija 3×4 metra gdje je prvo stratište i grobište civila i domobrana.
– Kad se dođe do zaravni zvanoj Brezina na stazi. Tridesetak metara dalje od ploče s natpisom „Pod Brezinom“ nalaze se četiri grobišta. Dva su dimenzija 3×3,5 metara s ulegnutom zemljom 40 cm.
– Žrtve su pokapali građani Samobora pod prisilom, vatrogasci i za vrijeme „radnih akcija“ kad su se prikrivala grobišta
– Mile Perković
– Petar (Milin sin) Perković
– Katica Perković (Milina kći) 12 godina svjedokinja slučajno preživjela – udana Beršić

2. Jelenščak
– U svibnju dvorac Kerestinec postaje logor. U njemu su bili zatočeni civili, domobrani i ustaše iz raznih krajeva Hrvatske njih oko 1000. Jedna skupina je dovedena iz Samobora. Prema kazivanju očevidaca, određen broj zatočenika, najmanje dva kamiona dovedeni su i ubijeni na stratištu u Jelenščaku i Filipčevoj šumi.
– Dovodili su zatočenike iz nekadašnje Urijeve ciglane smještene uz današnji Športski centar Samobor
– Mjesto je udolina s tri strane omeđena strmim padinama
– Dovedeni logoraši su sami sebi morali kopati rake
– Nakon toga su ih mučili, tukli maljem i zatim strijeljali
– U ulici Tatjane Marinić u dvorištu jedne kuće ubijeno i pokopano je 9 njemačkih vojnika, u voćnjaku Marijana Šoštarića pokopan je jedan njemački vojnik. U okućnici Vida Vrbančića u Svetoj Heleni zakopan je Filip Grdović iz Golog Vrha. Na gradilištu Miroslava Penića pokopan je Zvonimir Ivezić iz Vukovara član Ustaške vojnice. Ubijen je i jedan domobranski vodnik iz Osijeka, jedna žena tabornica iz Dugog Sela.

3. Kod Lavice uz Gradnu
– Uzvodno uz Gradnu pod strmom stijenom sačuvana su dva bunkera iz 2. Svjetskog rata. Malo podalje uzvodno na putu za Vugrinščak bilo je stratište domobrana u svibnju 1945. Broj strijeljanih nije znan ali su komunističke vlasti na tom mjestu posadili borove da sakriju grobište
– Prema kazivanjima Franje Zlodija člana DVD Samobor vatrogasci su zakapali ubijene na ovom grobištu u samoborskom parku

4. Stari grad, brdo Tepec i Anindol
– Danas su od Starog grada ostale su samo zidine a od kapelice u sredini samo temelji
– Od kapele sv. Ane do vrha Tepeca, kapelice sv. Jurja, vodi slabo održavani put i staza sa 12 postaja križnog puta
– Na prostoru između parkirališta„Rukljačeve gostionice“ i „tancplaca“ s obje strane su pokopani nevini svećenici (moguće vlč. Maretić iz Stare Gradiške i vlč. A. Đurić)
– Logor na Anindolu trajao je više od mjesec dana
– „Rukljačeva gostionica“ na Anindolu i njena okolica bila je 1945. sabirni logor
– Tu je bilo zatočeno 100-120 njemačkih vojnika koji su bili korišteni kao radna snaga za popravak ceste i sječu drva na Plešivici
– Te njemačke vojnike su jednog dana postrijeljali u Rudarskoj Dragi u blizini kapelice svetog Nikole. Grobište se nalazi stotinjak metara od kapelice sv. Nikole prema Rudama na obradivu tlu što ga je napravila Gradna
– Zarobljenici iz logora na Vugrinščaku (jedan od njih je Milan Sertić iz Udbine) bježali prema Starom Gradu ali su ih kod kapele sv. Jurja dočekali i poubijeli. Zločinski su ih prekrili lišćem i kamenjem kod sjeverne kule Starog Grada. Predpostavlja se da su poslije pokopani u tzv. „radnim akcijama“.
– Stari Grad je 1945. imao na jednoj kuli kameni i betonski krov. U svim prostorima Starog grada partizani su držali zarobljenike. Danonoćno se čula rafalna paljba. Stari Grad su minirali i tako se taj dio svoda i zidova srušio i pokopao zarobljenike
– Prema kazivanjima Franje Zlodija člana DVD Samobor vatrogasci su zakapali ubijene na ovom grobištu koji su morali prikriti tragove zločina

5. Ulica Milana Reisera i Preradovićeva ulica, Filipčev sjenik i Šoštarićev štagalj
– Najveće stratište u gradu
– Prostor današnjih srednjih škola
– Tu su prije kraja rata domobrani i ustaše izgradili rovove i bunkere za obranu Samobora i Zagreba koji su u svibnju postali stratišta i grobišta
– Prostor između Betonske ceste i Samoborčekove pruge
– Tu su prije kraja rata domobrani i ustaše izgradili rovove i bunkere za obranu Samobora i Zagreba koji su u svibnju postali stratišta i grobišta
– Tu je ubijeno i zakopano 170 domobrana iz kuće i dvorišta obitelji Čudić u Gajevoj 50
– Partizani su išli od kuće do kuće s nalogom da stanovnici moraju ići zakopavati mrtve
– Mrtvace vezane žicom zakopavali su dva po dva, puna dva dana. U svaki odjeljak rova stalo je oko 10 ljudi
– 20.5.1945. 15 zarobljenika iz zgrade poglavarstva posalno je lopatama zakopavati ubijene u Reiserovoj ulici i na ostalim lokacijama
– Kanal u kojima su ubijeni zakopavani dugačak cca. 60 metara
– Prema izjavi svjedoka bilo je oko 500 ubijenih
– 6-7 ekipa su razvažali mrtve. Kolima su ih Betonskom cestom prevozili do jednog bunkera iza današnjeg Ildaksa gdje su pokopali 25 mrtvih
– Prema kazivanjima Franje Zlodija člana DVD Samobor vatrogasci su zakapali ubijene na ovom grobištu oko Reiserova dobra

6. Žumberačko naselje
– Prostor od Perkovčeve ulice do Samoborke
– Najveće gubilište u gradu
– Tu su prije kraja rata domobrani i ustaše izgradili rovove i bunkere za obranu Samobora i Zagreba koji su u svibnju postali stratišta i grobišta
– Prilikom gradnje vojarne Taborec 1962. u Žumberačkoj građene stambene zgrade časnike, dočasnike , činovnike i političare (mahom Srbijanci, Srbi i Crnogorci)
– Pod temeljima zgrade Žumberačke 12 je gomila ljudskih kostiju
– Na izvođenju radova za kanalizacije za 10 i 12 Žumberačke nailazilo se na ljudske kosti
– Ubijani zatvorenici iz privremenog zatvora u Perkovčevoj ulici u Vukovićevoj kući do prostorija „Komunalca“ a stratište je u dvorištu iza te kuće gdje se danas nalazi zgrada u Žumberačkoj 12

7. Filmsko Naselje
– Od križanja ispred škole Bogumila Tonija izgrađen za vrijeme rata bunker. Od njega do mjesta gdje su sagrađeni pogoni Samoborke vodio je rov. Na sredini rova je izgrađen još jedan bunker. Rov je jedne noći punoj rafala osvanuo zatrpan. Prilikom gradnje Filmskog naselja radnici pri kopanju temelja našli gomile ljudskih kostiju

8. Giznik – „Rupica“
– U Maloj Rakovici 9.5.1945. uhićeno je 5 domaćih 19-godišnjaka domobrana: Juraj Sečen, Josip Vraneković, Josip Biber, Jenko …. i Levak. Uz njih su uhitili i 24-godišnjeg Tomu Franjko i odveli u štab u kuće seljana Kuhara u Maloj Rakovici.
– U rano jutro 10.5.1945. su ih vezane odveli na stratište „Rupica“ na Gizniku u vinograd Drageca Bezjaka na mjestu današnje kuće Franje Kupresa. Ubijeni su rafalom iz pušaka partizana. Pokopali su ih u vinogradu s druge strane puta kod sadašnje kuće Vida Kovačića. Nekoliko dana iza toga roditelji i rodbina su tajno iskopali ubijene i pokopali ih u obiteljske grobnice na samoborskom groblju.

9. Polje iznad hidropatskog kupališta
– Prema kazivanjima Franje Zlodija člana DVD Samobor vatrogasci su zakapali ubijene na ovom grobištu

10. Mala Rakovica „Gmajna“ (pašnjak)
– U svibnju, nakon završetka rata, partizani su uhićivali mladiće iz Velike Rakovice, većinom 19-ogodišnjake. Privodili su ih u jednu kuću u Maloj Rakovici u kojoj su ih ispitivali i mučili. Nakon tri dana su ih odveli u predio „Vrtlišče“ iza mlina Banjedvorac u kotlini okruženoj s tri strane i likvidirali. Ubijeno i pokopano 12 mladića. Trojica su bili domaći mladići: Drago Koletić, Drago Sokolović i Stjepan Hržić a ostali 9 vojnika nepoznati hrvatski vojnici. Ubijeni su imali tragove mučenja na tijelu, razbijene glave i s rukama vezanima žicom na leđima. Roditelji i rodbina su trojicu domaćih pokopali na Samoborskom groblju u obiteljske grobnice a ostalih 9 je pokopano u zajedničku grobnicu na Gmajni u Maloj Rakovici.
– Prema kazivanjima Franje Zlodija člana DVD Samobor vatrogasci su zakapali ubijene na ovom grobištu

11. Mala Rakovica „Lanišče“

12. Velika Rakovica „Vrtlišče“
– U svibnju, nakon završetka rata, partizani su uhićivali mladiće iz Velike Rakovice, većinom 19-ogodišnjake. Privodili su ih u jednu kuću u Maloj Rakovici u kojoj su ih ispitivali i mučili. Nakon tri dana su ih odveli u predio „Vrtlišče“ iza mlina Banjedvorac u kotlini okruženoj s tri strane i likvidirali.
– Ubijeno i pokopano 12 mladića. Trojica su bili domaći mladići: Drago Koletić, Drago Sokolović i Stjepan Hržić a ostali 9 vojnika nepoznati hrvatski vojnici. Ubijeni su imali tragove mučenja na tijelu, razbijene glave i s rukama vezanima žicom na leđima. Roditelji i rodbina su trojicu domaćih pokopali na Samoborskom groblju u obiteljske grobnice a ostalih 9 je pokopano u zajedničku grobnicu na gmajni u Maloj Rakovici.

13. Rudarska draga kod kapele sv. Nikole
– 20.5.1945. strijelja jedan časnik stotinjak metara iznad pećine
– Logor na Anindolu trajao je više od mjesec dana
– „Rukljačeva gostionica“ na Anindolu i njena okolica bila je 1945. sabirni logor
– Tu je bilo zatočeno 100-120 njemačkih vojnika koji su bili korišteni kao radna snaga za popravak ceste i sječu drva na Plešivici
– Te njemačke vojnike su jednog dana postrijeljali u Rudarskoj Dragi u blizini kapelice svetog Nikole. Grobište se nalazi stotinjak metara od kapelice sv. Nikole prema Rudama na obradivu tlu što ga je napravila Gradna

14. Područje Stare ciglane prema Klokočevcu
– Prema kazivanjima Franje Zlodija člana DVD Samobor vatrogasci su zakapali ubijene na ovom grobištu
– Dovodili su zatočenike iz nekadašnje Urijeve ciglane smještene uz današnji Športski centar Samobor do stratišta „Jelenščak“

15. Samobor – Sajmište
– Prema kazivanjima Franje Zlodija člana DVD Samobor vatrogasci su zakapali ubijene na ovom grobištu

16. Bregana – područje samačkog hotela

17. Bobovica, Otok Samoborski, obala rijeke Save
– Partizani XVIII. brigade XXV. divizije otkrili skrivene vojnike u selu Bobovica, žicom ih povezali i strijeljali na obali rijeke Save
– Vojnici domobranskog voda 2. voda 2. satnije, jedan od ubijeni, jedan klobučar iz Jaske, drugi vojnici i civili
– domobranski dočasnik iz Ljubuškog Stanko Leko se oslobodio žice s kojom je vezan ali su ga ponovo uhitili i ubili sa skupinom civila u voćnjaku u selu Samoborski Otok

18. Grdanjci – mjesno groblje

SVETA NEDELJA

19. Sveta Nedelja – „Veliki travnik“ i „Pakovica“
– Dovedena jedna grupa iz logora „Mala Rakovica“
– Na lijevoj obali potoka Rakovica kraj drugog mosta na udaljenosti 10-15 metara od potoka na livadi koji domaći zovu „Veliki Travnik- Trebež“ na parceli zvanoj Paka
– Grobnica 35-45 vojnika. Svjedoci pretpostavljaju da su tu ubijeni hrvatski vojnici domobrani i ustaše pretežito iz Slavonije iz okolice Novske, dvojica iz Hrvatskog Zagorja, jedan iz Stenjevca u Zagrebu…. Svi koji su htjeli pobjeći su strijeljani a svi ostali poklani.
– Svjedoci koji su sutradan vidjeli stratište kazuju da je leševa bilo s obje strane potoka
– Jedan koji je rodom iz Virovitice je uspio pobjeći a stariji ljudi kažu da se uspio spasiti i ranjeni Bartol Dutković rodom sa Svetonedeljskog Brega.
– Strijeljanje se dogodilo 10. i 11. svibnja 1945.
– 1950-ih godina čišćen je potok Rakovica i veliki grobni humak je bagerima razgrnut i poravnan a preko njega je izraslo rakitovo grmlje. Prigodom čišćenja Rakovice 1970.-ih buldožerima su izvučene ljudske kosti i dijelovi domobranskih odora pa je zato napravljen mali zavoj potoka kako bi se sačuvala grobnica
– Danijela Jonke, Fučkar zapovjednik domobranske Prosvjetne bojne, Crnić i još dvojica njihovih prijatelja domobrana odvedeni iz doma obitelji Stranić na Gizniku povezane žicom u logor „Voćnjak“ i od tamo tako njih pet povezanih odvedeni do stratišta „Pakovica“ ili šumi „Lipje“
– 11.5.1945. došli su vatrogasci iz Samobora sa svojim zapovjednikom Filipom Račićem, iskopali rake, leševe posuli živim vapnom i prekrili zemljom

20. Sveta Nedelja – šuma „Lipje“
– Šuma je smještena u podnožju Mužinić Brega na desnoj obali potoka Rakovica
– U njoj je mučeno 14 hrvatskih vojnika 20-godišnjaka iz sela Bregi, Stupnik i Obrež.
– Ubijeni su na Križevo u proljeće 1945.
– Tu su ubijeni i pokopani: Josip Ivanec, Juraj Fabijančić, Josip Delić, Alojz Dutković, Stanko Dutković, tri brata koje su zvali „Gabreki“, i još petorica nepoznatih mladića. Neke od mladića su roditelji nekoliko dana nakon strijeljanja potajno iskopali iz jama i pokopali ih u obiteljske grobnice na svetonedeljskom groblju
– Iz logora Lavica u logor Voćnjak su dovedeni i preživjeli: Pavao Nosetić, Zvonimir Turovec, Ivica Gluščić i Drago Bezjak a ubijeni su: Milan Šplajt i Štef Žokalj. Tu je bio i Daniel Jonke koji je najvjerojatnije ubijen u šumici „Lipje“ u Svetoj Nedelji

21. Sveta Nedelja – šuma „Padež“
– Tu je ubijen Vinko Čačković domobran iz Svete Nedelje 9.5.1945.

22. Sveta Nedelja – livada „Lug“
– Livada između Samobora i Svete Nedelje
– Tu je ubijen 9.5.1945. mladi svećenik Slavko Ivanec neposredno prije svoje mlade mise

23. Kerestinec – polje „Racko“
– Vjekoslav Mrakužić rodom iz Prekrižja Plešivičkog, Mrakužići – ubijen 1945. Ili u Jazovki ili u okolici Kerestinca
– 20.5.1945. iz logora „Voćnjak“ u Samoboru je formirana skupina od 100 ljudi i , prema nekim svjedočanstvima, odvedena u logor Kerestine a odatle u Jastrebarsko dok samoborski vatrogasci tvrde da je dio tih ljudi zakopan u šumi kod Rakovog potoka
– U svibnju dvorac Kerestinec postaje logor. U njemu su bili zatočeni civili, domobrani i ustaše iz raznih krajeva Hrvatske njih oko 1000. Jedna skupina je dovedena iz Samobora. Odatle ih se odvozilo pretežno u Jazovku, prema Lučkom i na stratište Jardovac. Maks Prelec iz Strmca i zastupnik HSS-a nepoznatog imena streljani su u polju „Racko“. Određen broj zatočenika, najvjerojatnije dva kamiona ubijeni su na stratištu u Jelenščaku.

24. Kerestinec – polje iza crkve uzvišenja Svetog Križa – žrtve su logoraši iz dvorca Kerestinec
– postoji više grobišta, broj žrtava oko 350
– civili, Hrvati i ostali

25. Kerestinec – kanal pored dvorca Kerestinec
– žrtve su dovožene kamionima te streljane
– broj žrtava nepoznat, vojnici i civili, Hrvati i ostali

26. Kerestinec – Miholićev put 26 a
– strijeljani hrvatski vojnici, uglavnom avijatičari
– broj žrtava 108

27. Kerestinec – padina Stupničkoobreške ulice prema Ježdovcu
– svjedoci kazuju da je u ljeto 1945. Zemlja kipila krvlju koliko je ljudi tamo ubijano
– tamo se zakopavalo jer zemlja ima dosta pjeska pa je lakše bilo zakopavati ubijene

28. Mala Gorica – Šuma Starča
– Ubojstvo saborskog zastupnika za kotar Pakrac Ivana Terihaja koji se iz Pakračke Klise doselio u Rakitje. Partizani su ga uhitili u njegovoj kući i odveli u šumu Starča u Maloj Gorici i tamo ga ubili.

29. Rakov Potok – šuma „Stupnica“
– Dovoženi, mučeni i ubijani iz samoborskih logora
– Pročitati u V. Nikolić: Bleiburška tragedija hrvatskog naroda, str. 181
– Da prikriju zločine narodne su vlasti dugo vremena branile pristup i područje proglasili „farmom puževa“
– 20.5.1945. iz logora „Voćnjak“ u Samoboru je formirana skupina od 100 ljudi i , prema nekim svjedočanstvima, odvedena u logor Kerestinec a odatle u Jastrebarsko dok samoborski vatrogasci tvrde da je dio tih ljudi zakopan u šumi kod Rakovog potoka
– likvidirani hrvatski vojnici
– postoji više grobišta
– oko 650 žrtava

30. Sveti Martin pod Okićem
– 12.9.1946. pred župnim dvorom iz zasjede je lovačkom puškom ubijen župnik Pavao Bedenik u dobi od 32 godine

31. Jazovka u Žumberku
– Dovoženi, mučeni i ubijani iz samoborskih logora i bolesnici iz zagrebačkih bolnica
– Mara Juratovac, djevojka 17 godina rodom iz Novog Sela Žumberačkog – ubijena 1942.
– (djevojka 19 godina) Juratovac rodom iz Novog Sela Žumberačkog – ubijena 1942.
– Juro Juratovac (Crni) rodom iz Novog Sela Žumberačkog – ubijen 11.4.1944.
– Petar Juratovac (Šuco) rodom iz Novog Sela Žumberačkog – ubijen 1944.
– Janko Juratovac (Kostur) rodom iz Novog Sela Žumberačkog – ubijen 1944.
– Franjo Juratovac (Pajkov) rodom iz Novog Sela Žumberačkog – ubijen 1944.
– Janko (Franje) Delišimunović rodom iz Gornje Vasi – ubijen 1945.
– Vjekoslav Mrakužić rodom iz Prekrižja Plešivičkog, Mrakužići – ubijen 1945. Ili u Jazovki ili u okolici Kerestinca

32. Sošice
– Dovoženi, mučeni i ubijani iz samoborskih logora i drugih mjesta i bolesnici iz zagrebačkih bolnica
– Mučene, a neke i žive bacali u vrlo dubok ponor koji se nalazi između sela Gornje i Sopti
– Ubijanja se vršila do polovice lipnja 1945.
– Seljaci su čuli jauke žrtava bačenih živih u jamu

33. Križni putu 1. – Ogulin – grobište Samoboraca
– 21.7.1945. krenula je kolona zarobljenika iz Samobora na „Križni put“. Više od 4000 ljudi svi iz manjih logora u centru, logoraši iz „Kloštra“, logor „Reiserova perivoja“ i iz logora „Mala Rakovica kreće za Ogulin. Kolonu prate patrizani naoružani strojnim puškama.
– Smjer Mirnovečka cesta, Dugava, Galgovo, Klinča Sela, Kupinec, Pisarovina, Pokupsko, logor „Viktorovac“ u Sisku (neke zarobljenike ubijaju i tovare u 20-50 zaprežnih kola i odvoze), logor „Staklana“ u Sisku, novačenje u VIII. Kordunašku udarnu brigadu, Petrinja, Glina, Gvozd, Topusko, motel „Korana“ u Karlovcu, Vojarna bana Jelačića u Karlovcu, Duga Resa, Zvečaj, Generalski Stol prijevoz vlakom, Realna gimnazija u Ogulinu, Petrovo Selo, oko 2 sata u noći strijeljano je više od 100 Samoboraca, njihovo grobište je udaljeno 400 metara od Ogulina na lijevoj strani ceste Ogulin-Josipdol. To je najveće stratište i grobište Samoboraca.

34. Križni put 2.
– Polazak iz logora „Mala Rakovica“ oko 3000 zarobljenika
– Rakovica (prva ubijanja na kraju kolone), sajmište prije Jastrebarskog ( u toj šumi je puno ubijenih zarobljenika), logor „Dubovac“ u Karlovcu (noću kolone kamiona odvoze zarobljenike u Jazovku, šumu Kozjaču iza karlovačkog Starog grada…), Pisarovan, Pokupsko, šuma Kljuka (puno ubijenih-kolona prepolovljena), logor „Viktorovac“ u Sisku, Hrvatska Kostajnica, Dubica, Jasenovac (jasenovački logor je pun, noćima su vršena smaknuća logoraša na stratištama i u rijeci Savi), Novska, Daruvar, Pakrac, Voćin, Papuk, Velika kod Požege logor uz Orljavu, Požega, logor u Našicama, 21. Kolovoza 1945. dolazak na Zeleno Polje u Osijek kad je donesena opća amnestija.

ZATVORI U SAMOBORU:

1. Zgrade u Obrtničkoj ulici
– Zgrada Općinskog suda, zgrada do nje, zgrada nasuprot nje
– Zarobljenici nekoliko dana boravili u jednom skladištu bez sanitarnog čvora nekoliko dana

2. Zatvor u hotelu Lavici
– Jedan od manjih samoborskih logora
– Nalazio se neposrednoj blizini hotela Lavica i kuće Špišić-Orešković
– U logoru je moglo biti oko 150 ljudi: njemačkih vojnika, ustaša i domobrana
– Otvoren je 9.5.1945. a logoraši su odvedeni do 21.5.1945.
– Domobrane iz Lavice su prebacili u logor Voćnjak u Obrtničkoj 2
– Iz logora Lavica u logor Voćnjak su dovedeni i preživjeli: Pavao Nosetić, Zvonimir Turovec, Ivica Gluščić i Drago Bezjak a ubijeni su: Milan Šplajt i Štef Žokalj. Tu je bio i Daniel Jonke koji je najvjerojatnije ubijen u šumici „Lipje“ u Svetoj Nedelji

3. Zgrada Poglavarstva Grada
– Zarobljenike su čuvali pripadnici XIII. partizanske žumberačke brigade

4. Bahovčeva zgrada (bivše policijske postaje)
– 20.5.1945. prema izjavi svjedoka ranom zorom su u dvorištu strijeljani zarobljenici

5. Zgrada današnjeg „Stočara“
– Prilikom selekcije u sabirnim logorima odvajaju se mladi i zatvaraju u „Stočaru“
– Proveli nekoliko dana i noći bez uvjeta za nuždu
– U Obrtničkoj na broju 3 u zgradi današnjeg Stočara je bio zatvor za 200 ljudi
– Noću ljude izdvajaju i odvode na različita samoborska stratišta
– Teže optužene OZNA-ši premještaju preko ceste u kuće br. 2 i 4

6. Zatvor u kupalištu Šmidhen

7. Zatvor u Perkovčevoj – kuća obitelji Vuković
– Ubijani zatvorenici iz privremenog zatvora u Perkovčevoj ulici u Vukovićevoj kući do prostorija „Komunalca“ a stratište je u dvorištu iza te kuće gdje se danas nalazi zgrada u Žumberačkoj 12

8. Kerestinečki dvorac
– u svibnju 1945. godine dvorac je bio zatvor za preko 1000 zarobljenika
– 20.5.1945. iz logora „Voćnjak“ u Samoboru je formirana skupina od 100 ljudi i , prema nekim svjedočanstvima, odvedena u logor Kerestine a odatle u Jastrebarsko dok samoborski vatrogasci tvrde da je dio tih ljudi zakopan u šumi kod Rakovog potoka

SABIRNI LOGORI U SAMOBORU:

1. Logor „Mala Rakovica“
– Osnovan 9.5.1945. a u funkciji do kraja lipnja 1945.
– Na mjestu bivše vojarne Taborec
– 1962. Izgrađena vojna baza JNA za veziste
– Logor se prostirao od vojarne do Kladje čak do lijeve obale Rakovice
– Prostorno najveći sabirni logor u Samoboru
– Mogao je imati oko 2500 zarobljenika: Nijemaca, ustaša i domobrana.
– Neki svjedoci tvrde da su logor čuvali srpski partizani pripadnici partizanske VIII. Kordunaške brigade.
– Iz njega pod stražom odvodili pojedince i grupe u nepoznato
– Jedna grupa odvedena u Svetu Nedelju na stratište „Pakovica“
– Najveća grupa odvedena iz logora krenula 21.5.1945. koja se priključila koloni „Križnog puta“ Samoboraca s Trga kralja Tomislava, Langovom ulicom, Rakovica, Galgovo, Sisak, Petrinja, Glina, Karlovac, Ogulin
– Jedna veća grupa krenula Betonskom cestom preko Svete Nedelje za Podsused. Tu su ih strpali u vagone za stoku i odveli ih u Srbiju na prisilan rad (sječa šume). Vojnik Prelec iz Strmca je uspio ostati živ i vratiti se kući.

2. Logor u Reiserovu dvorcu i perivoju
– Trajao više od mjesec dana od 9.5.1945. na dalje
– Opasan s ulicama Langovom , Samostanskom i Nazorovom. Tijekom rata u njemu boravili njemački vojnici. U dvorištu postoji bunker iz II. svjetskog rata.
– U svibnju 1945. Bio je jedan od najvećih sabirnih logora. Okružen bodljikavom žicom.
– Tu je bilo zatočeno oko 1500 ljudi vojnika i civila (muškaraca, žena i djece) s konjskom i volovskom zapregom
– Svake se noći čula pucnjava iz logora jer su unutar logora bila strijeljanja. Tijekom 1970. prilikom kopanja temelja nađeni kosturi.

3. Logor „Parku u Mlinskoj“ uz Gradnu
– Trajao više od mjesec dana
– Između Žokaljeva i Bradačeva mlina nalazi se perivoj gdje je danas smješten dječji vrtić
– Oko logora bili iskopani cik-cak rovovi opasani bodljikavom živom
– U logoru bilo smješteno više od 1000 ljudi
– U logoru bilo najviše Samoboraca i Slavonaca
– Noću odvodili ljude na strijeljanje
– Neki su strijeljani i u samom logoru
– Tko je htio piti vodu iz Gradne bio je ubijan
– Logorašima nisu dali ni jesti pa su pojeli svu travu, lišće i koru s drveća
– Večina logoraša odvedena na „Križni put“ a rijetki su se vratili živi kućama
– U ožujku 1947. u perivoju udbaš D. je ubio Ivana Colića oženjenog iz Malog Lipovca

4. Logor „Šmidhen“
– 20.5.1945. odvedeni zarobljenici da zakopavaju poubijane na Reiserovoj ulici

5. Logor „Voćnjak“ kraj Općinskog suda
– U Obrtničkoj ulici
– Zgrada br. 2 je bilo zapovjedništvo mjesta, zgrada br. 4 zatvor
– Iza tih objekata je bio voćnjak prema osnovnoj školi gdje je bio logor
– Na suprotnoj strani ulice na broju 1 je u podrumu bilo smješteno 500 ljudi
– Na broju 3 u zgradi današnjeg Stočara je bio zatvor za 200 ljudi
– Tu su bili zatočeni: S Regović, Stjepan Mikek, Pero Noršić i Birkić koje su sve ubili. Od 40 ljudi u toj jednoj prostoriji 70% ih je bilo ubijeno.
– 20.5.1945. iz tog logora je formirana skupina od 100 ljudi i , prema nekim svjedočanstvima, odvedena u logor Kerestine a odatle u Jastrebarsko dok samoborski vatrogasci tvrde da je dio tih ljudi zakopan u šumi kod Rakovog potoka
– Iz logora Lavica u logor Voćnjak su dovedeni i preživjeli: Pavao Nosetić, Zvonimir Turovec, Ivica Gluščić i Drago Bezjak a ubijeni su: Milan Šplajt i Štef Žokalj. Tu je bio i Daniel Jonke koji je najvjerojatnije ubijen u šumici „Lipje“ u Svetoj Nedelji

6. Logor na Anindolu
– Trajao više od mjesec dana
– „Rukljačeva gostionica“ na Anindolu i njena okolica bila je 1945. sabirni logor
– Tu je bilo zatočeno 100-120 njemačkih vojnika koji su bili korišteni kao radna snaga za popravak ceste i sječu drva na Plešivici
– Te njemačke vojnike su jednog dana postrijeljali u Rudarskoj Dragi u blizini kapelice svetog Nikole. Grobište se nalazi stotinjak metara od kapelice sv. Nikole prema Rudama na obradivu tlu što ga je napravila Gradna

7. Logor na Vugrinšćaku
– trajao nekoliko dana
– na tom prostoru ispod Starog grada bila je smještena poveća skupina hrvatskih vojnika i redarstvenika pretežno iz Gospića, Brinja, Udbine i Ogulina

8. Logor u Gajevoj 50
– trajao 1 dan
– dom obitelji Čudić (vlasnik Mijo Čudić)
– u dvorištu je bilo smješteno 250 vojnika Slavonci, Ličani, Bosanci i Hercegovci
– razdvajanje logoraša po kriteriju: teži za strijeljanje, lakši za logore i „Križe puteve“
– izdvojiše 170 ljudi od kojih je neke komesar zvao po imenu. Izdvojene zatvoriše u podrum.
– Oko 21 sat iz dvorišta odvode onih 80 ljudi u nepoznatom smjeru čija je sudbina do danas nepoznata
– Oko 22 sata ostale zarobljenike vezaše bodljikavom žicom i razdjeliše ih po tri skupine od 50 ljudi u koloni

9. Kerestinečki dvorac
– 20.5.1945. iz logora „Voćnjak“ u Samoboru je formirana skupina od 100 ljudi i , prema nekim svjedočanstvima, odvedena u logor Kerestine a odatle u Jastrebarsko dok samoborski vatrogasci tvrde da je dio tih ljudi zakopan u šumi kod Rakovog potoka
– U svibnju dvorac Kerestinec postaje logor. U njemu su bili zatočeni civili, domobrani i ustaše iz raznih krajeva Hrvatske njih oko 1000. Jedna skupina je dovedena iz Samobora. Odatle ih se odvozilo pretežno u Jazovku, prem Lučkom i na stratište Jardovac. Maks Prelec iz Strmca i zastupnik HSS-a nepoznatog imena streljani su u polju „Racko“. Određen broj zatočenika, najvjerojatnije dva kamiona ubijeni su na stratištu u Jelenščaku.

Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

U potrazi za Istinom

Izetbegović je Tuđmanu nudio podjelu Bosne i Hercegovine

Objavljeno

na

Objavio

”Predsjedniče Tuđman, vi odustanite od srednje Bosne i prepustite je nama Bošnjacima, a mi ćemo vama zauzvrat dati sve južno i zapadno od Prozora do doline Neretve. Mostar ćemo podijeliti na lijevu i desnu obalu.”

Haris Silajdžić i ja dogovorili smo se da uz pomoć njemačkog ministra vanjskih poslova Klausa Kinkela organiziramo sastanak predsjednika Tuđmana i Izetbegovića, uz prisutnost Amerikanaca, te da najprije dogovorimo prekid sukoba Hrvata i Bošnjaka, a tek nakon toga razgovaramo o oslobađanju okupiranog područja i konačnom miru u cijeloj BiH. Sastanak smo uspjeli organizirati 10. i 11. siječnja 1994. u Bad Godesbergu, njemačkoj državnoj rezidenciji. Osim predsjednika Tuđmana i Izetbegovića, Silajdžića i mene, na sastanku su bili i zapovjednik NATO-a i njegovi suradnici te predstavnici SAD-a, posebno iz Ureda nacionalne sigurnosti. Nakon dva dana pregovora nismo postigli bitan napredak, ali to je bio vrlo važan sastanak kako bi Amerikanci shvatili da Hrvatska iskreno želi prekid rata između Hrvata i Bošnjaka te da je spremna odmah podržati ozbiljne mirovne pregovore, piše Mate Granić/Večernji.ba

“Podijelit ćemo Mostar”

Predsjedniku Tuđmanu najviše su na srcu bili Hrvati u srednjoj Bosni i njihov težak položaj. Stoga je bošnjačkog vođu Aliju Izetbegovića upitao može li zaustaviti ofenzivu Armije BiH na hrvatske enklave u srednjoj Bosni. Odgovor je bio negativan. Izetbegović je kazao da su generali Armije BiH odlučili uzeti srednju Bosnu i da on više ništa ne može učiniti. To je šokiralo i predsjednika Tuđmana i mene, jer sam znao koliko je Tuđman zabrinut za sudbinu Hrvata u srednjoj Bosni. Za službenim ručkom Izetbegović nam je vrlo odlučno kazao da Armija BiH broji više od 200 tisuća vojnika te da su sposobni osloboditi cijelu BiH. Predsjednik Tuđman zalagao se za pregovore i upozoravao da nastavak rata donosi velike žrtve i da je mirovni sporazum najbolje rješenje. Izetbegović je na to odgovorio kako svaki rat donosi žrtve i da su njegovi borci spremni ginuti za BiH.

Time je završio javni dio pregovora u Bad Godesbergu. U tom trenutku američka strana nije imala nikakvu novu ideju ili prijedlog, ali su shvatili probleme i pozicije predsjednika Tuđmana i predsjednika Izetbegovića.

Na prijedlog predsjednika Izetbegovića, a uz posredovanje veleposlanika Hidajeta Biščevića, 10. siječnja 1994. u 23 sata u prizemlju državne rezidencije u Bad Godesbergu sastali smo se predsjednici Tuđman i Izetbegović, Silajdžić i ja te Biščević. Gotovo bez ikakva uvoda Izetbegović je Tuđmanu izravno predložio:

– Predsjedniče Tuđman, vi odustanite od srednje Bosne i prepustite je nama Bošnjacima, a mi ćemo vama zauzvrat dati sve južno i zapadno od Prozora do doline Neretve. Mostar ćemo podijeliti na lijevu i desnu obalu.

Izetbegović je to rekao mirno, koncentrirano i vrlo hladno. U ratu i pregovorima na svašta sam bio navikao, ali taj Izetbegovićev prijedlog silno me iznenadio. Čekao sam što će kazati Tuđman. Predsjednik je vrlo kratko razmišljao, a onda kazao:

– Ne pristajem! Ne možemo to učiniti Hrvatima u srednjoj Bosni.

Bio sam vrlo zadovoljan odgovorom predsjednika Tuđmana, a Izetbegović se potom ponašao kao da se ništa nije dogodilo. Sastanak je nakon toga vrlo brzo završio.

Inauguracija: 1. lipnja 1993. predsjednik Tuđman imenovao je Matu Granića ministrom vanjskih poslova Republike Hrvatske Izetbegovićeva druga ponuda podjele BiH došla je u Ženevi 19. siječnja 1994. oko 17 sati u zgradi UN-a.

Na sastanku su ovaj put bili predsjednici Tuđman i Izetbegović, Silajdžić i ja te veleposlanik Miomir Žužul.

Izetbegović je Tuđmanu ponovio prethodnu ponudu. Kazao je:

– Franjo, uzmite sve ispod Prozora do Neretve, podijelimo Mostar na lijevu i desnu obalu i završimo posao!

Tuđman je ponovno odbio njegov prijedlog. Silajdžić i ja ni ovaj put nismo rekli nijednu riječ. Predsjednik je bio jasan i odlučan u odbijanju Izetbegovićeva prijedloga.

Više sam puta nakon tih Izetbegovićevih ponuda razmišljao je li to bio taktički manevar ili iskrena ponuda. Danas nemam nikakve dvojbe: Alija Izetbegović u tom je trenutku smatrao, ako se riješi Hrvata, da može pobijediti Srbe. No shvatili su to i Amerikanci pa je, među ostalim, i to utjecalo na odabir pregovarača u Washingtonu. Amerikanci su mi u više navrata kazali da najveće probleme u pregovorima očekuju od Alije Izetbegovića.

S Papom u privatnoj biblioteci

Početkom veljače 1994. boravio sam u Rimu i imao više sastanaka s najvišim predstavnicima Svete Stolice: svetim ocem Ivanom Pavlom II., državnim tajnikom kardinalom Sodanom, tajnikom za odnose s državama i mojim prijateljem Tauranom te glavnim tajnikom Biskupske konferencije nadbiskupom Nikolom Eterovićem, jednim od najzaslužnijih ljudi za dobre odnose Svete Stolice i Republike Hrvatske. Sastanak s Ivanom Pavlom održan je 4. veljače 1994. ujutro u njegovoj privatnoj biblioteci, a umjesto deset-dvadeset trajao je četrdeset pet minuta, tako da je Jacques Chirac, tadašnji gradonačelnik Pariza, a poslije predsjednik Francuske, čekao dvadeset pet minuta da sastanak završi. Sa Svetim Ocem razgovarao sam u četiri oka na engleskom jeziku. Poslije sam se još dvaput susreo s njime u četiri oka te više puta u protokolarnim okolnostima u Rimu, Hrvatskoj i BiH. Sveti Otac primio je 1998. i cijelu moju obitelj, čime se moja obitelj ponosi, a osobito supruga.

Ivan Pavao II. bio je izrazito topla osoba, jasnih stavova, odlično pripremljen za sastanak te čovjek koji nije skrivao svoje simpatije prema Hrvatskoj. Od mene je najprije tražio da mu opišem stanje u BiH, posebno stanje i položaj Katoličke crkve i katolika u toj zemlji. Zanimalo ga je i stanje u Hrvatskoj, položaj Katoličke crkve i katolika na okupiranim područjima Republike Hrvatske. Bio je dobro obaviješten o zločinima u BiH, koje je s tugom u očima najoštrije osuđivao. Nakon toga govorio je više od petnaest minuta. Pohvalio je novi model mirovnih pregovora za BiH, a to znači zaustavljanje sukoba između Hrvata i Bošnjaka, uspostavu federacije, američko vodstvo u pregovorima, a nakon toga proširenje toga modela na cijeli teritorij BiH. Od mene je tražio, i kao ministra vanjskih poslova i kao praktičnog katolika, da učinim sve da se zaustavi sukob Hrvata i Bošnjaka, katoličanstva i islama. Papa je to vidio i kao ekumenski problem.

Posebnu poruku uputio je predsjedniku Tuđmanu, za kojeg je rekao da ga cijeni kao državnika i kao hrabrog čovjeka koji je spreman donositi hrabre i odlučne odluke. Zatim je govorio o opasnosti od radikalnog islama i njegova jačanja od Afganistana do Bliskog istoka i Alžira, koji nije pravi islam, cijenjena religija. Kazao mi je, ako se ne zaustavi rat u BiH, da se sukobi mogu preliti po cijeloj Europi. Govorio mi je i o potrebi izgradnje suživota. Osuđivao je svaki radikalizam i isključivost, a Hrvatima katolicima u BiH poručio je da je Sveta Stolica uz njih te da svećenici trebaju biti vjerni i privrženi Svetoj Stolici. Nije spominjao nikakva imena. To su poslije eksplicitno učinili njegovi najbliži suradnici. Na kraju sastanka još mi je jedanput kazao:

– Rat između Hrvata i Bošnjaka treba prestati, to je vaša zadaća i to je zadaća predsjednika Tuđmana, kojeg lijepo pozdravite i kažite mu da ću, zaustavite li rat, doći u Hrvatsku.

Papa me ispratio do predsoblja, gdje smo se toplo pozdravili.

Dugo sam bio potpredsjednik Vlade i ministar vanjskih poslova Republike Hrvatske, vodio sam sâm ili uz predsjednika Tuđmana sve najvažnije mirovne pregovore te susreo gotove sve bitne lidere toga vremena, no za taj sastanak sa Svetim Ocem mogu kazati da je bio najvažniji u mom životu te da su poruke koje je uputio predsjedniku Tuđmanu promijenile tijek rata u BiH, utjecale na promjene na političkoj sceni Hrvatske, posebice Hrvata u BiH te uz američko vodstvo dovele do zaustavljanja sukoba između Hrvata i Bošnjaka i uspostave mira.

Kardinal Sodano u jednosatnom je razgovoru najprije pohvalio sve naše političke i humanitarne napore – zbrinjavanje izbjeglica iz BiH i zatvaranje logora – te američko vodstvo u pregovorima. Osvrnuo se i na otvoreno pismo Mate Bobana kardinalu Kuhariću, za koje je kazao da je sramotno te da Sveta Stolica smatra da Boban i dio ljudi oko njega nemaju politički kapacitet za vođenje pregovora i uspostavu mira. Podsjetio me na sve što je Sveta Stolica učinila za međunarodno priznanje Republike Hrvatske te da sada mi trebamo učiniti sve da se zaustavi rat Hrvata i Bošnjaka, a nakon toga da u suradnji s Bošnjacima učinimo sve da se uspostavi mir u cijeloj BiH. Upozorio me i na velik broj bivših komunista u vrhu HDZ-a, ali da to sada nije najvažnije, te da je politika pomirbe predsjednika Tuđmana potpuno ispravna, no da se u budućnosti treba voditi računa o političkom profilu vodećih ljudi u stranci i državi.

Tauran je bio puno izravniji i konkretniji u jednosatnom razgovoru u četiri oka te na ručku koji je priredio Ive Livljanić, naš veleposlanik pri Svetoj Stolici, na kojemu su bili i veleposlanik u Italiji Davorin Rudolf, pomoćnik ministra vanjskih poslova Smiljan Šimac te tajnik Biskupske konferencije Svete Stolice Nikola Eterović. Nakon što smo se složili da je za rat u Hrvatskoj i BiH kriv Slobodan Milošević i njegova politika Velike Srbije, te da su i Hrvati i Bošnjaci žrtve Miloševićeve agresije na BiH, porazgovarali smo o nesretnom sukobu Hrvata i Bošnjaka i posljedicama toga rata na Hrvate i Bošnjake te na Republiku Hrvatsku i njezin međunarodni kredibilitet. Razgovarali smo, naravno, i o Bobanovu otvorenom pismu kardinalu Kuhariću. Kardinal Tauran, inače miran čovjek profinjenih manira, odjednom je podigao glas i kazao:

– Mate, zašto još držite Matu Bobana, zašto ga odmah ne smijenite? Molim vas da to prenesete predsjedniku Tuđmanu, jer to je mišljenje Svete Stolice.

Poslije je objasnio da su dobro obaviješteni o teškom stanju katolika i Katoličke crkve u BiH, posebice u srednjoj Bosni, o srpskim i bošnjačkim rušenjima crkava te ubijanju svećenika, ali da Sveta Stolica snažno podržava pregovore Hrvata i Bošnjaka te američko vodstvo i prekid rata između katoličanstva i islama. Izvijestio sam kardinala Taurana i o našim razgovorima s Bošnjacima u Bad Godesbergu i njihovoj odlučnosti da zauzmu srednju Bosnu, što bi rezultiralo teškim stradanjima Hrvata katolika. U tom je raspoloženju završio ručak u rezidenciji veleposlanika Ive Livljanića.

Sletjevši u Zagreb, iz zračne sam luke odmah otišao na sastanak s predsjednikom Tuđmanom. Pozorno me saslušao i potom kazao:

– Mate, sve ćeš to kazati sutra na sjednici VONS-a. Smijenit ćemo Matu Bobana. Nastavi pregovore s Bošnjacima, dobro je da to vode Amerikanci. Jako je dobro primio pohvalu Svete Stolice za politiku pomirbe i iskrenog razvoja dobrih odnosa s Vatikanom, a na primjedbu kardinala Sodana o velikom broju bivših komunista u vrhu HDZ-a kazao je: – Mate, to su sigurno mislili na Manolića.

Mate Granić/Večernji.ba

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

U potrazi za Istinom

Matchday: Sesardić vs. Josipović

Objavljeno

na

Objavio

Ivo Josipović je trećerazredni pravnik, koji teško da bi u nekom uređenom sustavu civiliziranog zapada uopće došao do diplome, a do koje je  po svemu  sudeći došao  jer mu je otac Ante bio visoko  pozicionirani član komunističke partije.  Ali, neka ga  to ne obeshrabri. Naime, iako trećerazredan, Ivo Josipović je puno bolji pravnik nego  glazbenik. Nu, neka ga  ni to ne  obeshrabri jer  je on puno bolji  glazbenik nego  političar…

U ovom članku referirat ću se na prepisku između dvaju  profesora, Nevena Sesardića
https://www.jutarnji.hr/komentari/zasto-ivo-josipovic-zagovara-presumpciju-krivnje-u-slucaju-sirokobrijeskih-franjevaca/8741195/

Ive Josipovića
https://www.jutarnji.hr/komentari/ivo-josipovic-odgovara-poznatom-filozofu-pozdravljam-ga-ne-sramotnim-zds-ni-casnim-sfsn-nego-novim-pozdravom-nslm-neven-sesardic-laje-na-mjesec/8769959/

Nakon  ovog Josipovićevog odgovora,  ja  sam na  Sesardićevom facebook profilu pod javnom objavom  postavio pitanje profesoru  Sesardiću pretpostavljajući  da neće odgovoriti jer je u  jednom drugom  poznatom slučaju profesor Sesardić odbio nastavak polemike nakon što  je napadnut od strane Zorana Pusića, Žarka  Puhovskog, Saše Kosanovića, Ive Banca (glavnog ideologa strane NZH)   Ivana Zvonimira Čička  i sličnih  jednako  niskom „argumentacijom“ poput ove  Josipovićeve (o tome nešto kasnije u  članku) ali mi  je  on odgovorio da ipak hoće. Stoga se ja neću previše zadržavati  na srži  njihove polemike jer znam da će to profesor Sesardić odraditi vrhunski, kao i  uvijek.
Tek  nekoliko  crtica  o tome

Prvo,  Sesardić kaže da je Josipović iznio  tezu  o  „naoružanim fratrima“ ne  navodeći nikakvu  referencu a Josipović mu  odgovara  da pročita „studiju doktora  Anića“ ali  ne navodi koju studiju, naziv studije, ni broj stranice studije. Također kaže kako „ima dokumenata iz  arhiva u  Hrvatskoj ali i  BiH (Sarajevo) ali  ne kaže kojih dokumenata, pod kojim urudžbenim brojem, s kojim datumom datiranih  itd. To se zove „uopćena referenca“ koja  služi za najobičniji lov  u mutnom.

Na  primjer, kad ja iznosim svoje  teze, uvijek naznačim preciznu referencu, kao na primjer u svom tekstu o „krivnji  Daria Kordića.     https://kamenjar.com/zaista-zasto-je-osuden-dario-kordic/

Na primjer, u paragrafu 630. raspravno vijeće jasno  kaže da je „svjedok  AT precizno opisao događaje tog dana u  Ahmićima“. Pa  onda upućujem na paragraf 626. u kojem se nalazi taj opis  događaja tajnog  svjedoka AT. I tamo  jasno  piše  da  je „s džamije pucano na HVO, da su  poginula 4 pripadnika HVO-a  i da vatra  s džamije nije prestajala sve dok  ista nije  pogođena nekim teškim oružjem. Implicite, posve je jasno da je  džamija u Ahmićima bila legalan  vojni cilj  HVO-a“.

S obzirom da dalje u  svom odgovoru profesoru Sesardiću Josipovića otkriva da čita portal Kamenjar.com, vrlo je  moguće da  mu je taj moj članak bio okidač za izjavu  o   „naoružanim fratrima“.  Podsjetit  ću da je  Josipović početkom  svog  predsjedničkog mandata posjetio Ahmiće  gdje je nalupao gomilu gluposti, a to nije, u svojstvu  Predsjednika RH kao institucije, učinio čak ni  njegov prethodnik Mesić, kao što Mesić, za razliku od Josipovića nije  u svojstvu Predsjednika RH  posjetio četnički dernek u Srbu koji se održava oko 27. srpnja svake  godine.  Činjenica da  ima  stvari u kojima  je  Josipović gori čak i  od notornog Mesića, porazna je po Josipovića.

Drugo, iako  je  posve jasno, ne samo iz Sesardićeva članka nego i iz naslova da profesor Sesardić spominje „presumpciju  krivnje“, Josipović mu  replicira na „presumpciju  nevinosti“, pritom  buncajući o Hitleru, Mussoliniju, Miloševiću ili čak Paveliću, a   preskačući  Broza, Visarjonoviča, Zedonga ili čak Pol Pota.  Tu daljni komentar nije  potreban jer Josipović polemizira s tezom koja u Sesardićevu članku ne postoji.

Treće, Josipović ništa ne govori o presudi Vrhovnog suda Socijalističke Republike Hrvatske. A on kao pravi socijalist, koji je  1994. godine izišao iz  SDP-a u koji  je ušao 1980. dok je isti još zvao  SKH s jedne strane jer je Račan iz naziva stranke SKH-SDP izbacio onaj predmetak SKH,  a s druge zato jer  socijalistička internacionala  nije  htjela  u  svoje članstvo primiti SDP  uz obrazloženje  kako je  „Račan stao na stranu  nacionalista  Tuđmana, umjesto da  je stao na stranu druga socijalista Miloševića“, istog onog Miloševića kojeg Josipović spominje u  kontekstu  „presumpcije nevinosti“.

Ako Josipović već ne poštuje  institucije Republike  Hrvatske, mogao bi bar kao pravi drug i socijalist poštovati bar presudu vrhovne pravosudne institucije SRH.

Zašto mislim  da Josipović ne poštuje institucije RH?  U narodu  je poznata izreka da „i ćorava koka  nađe zrno“. Tako je Josipović jedinu pametnu  i korisnu stvar za RH učinio 1997.-1998.  godine kad je u  sklopu predmeta Blaškić pred haškim sudom, skupa s doktorom Ivom Šimonovićem  uspješno obranio  Republiku Hrvatsku od zahtjeva haškog suda za  izdavanjem obvezujućeg naloga (sub poena duces tecum)  Ministarstvu obrane RH kojim  bi MORH  bio  dužan  ustupiti kompletnu  dokumentaciju koji je imao  u svom posjedu. Rekapitulacija  tog  spora nalazi  se  u  paragrafima 42. i 43. presude Blaškiću. http://www.icty.org/x/cases/blaskic/tjug/bcs/000303.pdf

2000. godine na Pantovčak dolazi Mesić, i jednostavno ruši poziciju RH koju su u Haagu obranili Josipović i Šimonović dilajući dokumente s oznakom državne tajne iz ureda Predsjednika RH kršeći pritom članke 2. I 3. Ustavnog zakona o suradnji s MKSJ  u Den Haagu te tada važeće članke 144. i  146. Kaznenog  zakona  Republike Hrvatske. Najekstremniji prikaz  takve Mesićeve rabote koja bi  se  najblaže mogla opisati kao  veleizdaja imamo u  činjenici da drug i socijalista za kojeg ne vrijedi presumpcija nevinosti, Slobodan Milošević dana  26. lipnja 2003.  godine maše famoznim „Brijunskim  transkritpom“ tijekom protuispitivanja svjedoka tužiteljstva, bivšeg američkog veleposlanika u Hrvatskoj  Petera  Galbraitha, a isto  čini i  odvjetnik Branislav Tapušković, formalno u svojstvu  „prijatelja suda“ (amicus  curiae)  a stvarno kao pravni zastupnik Republike Srbije. Notorna je  i neoboriva  činjenica da je Vlada RH sukladno svojim ovlastima iz članaka 2. i 3. Ustavnog zakona o  suradnji s MKSJ  U Den Haagu, deklasificirala i odobrila uporabu Brijunskog transkripta pred haškim sudom  tek 1. veljače 2005. godine, što  za  one koji  to  dobro ne  razumiju, znači da  je obrana Slobodana Miloševića tim krunskim dokumentom  raspolagala najmanje godinu  i pol  dana prije  nego obrana generala Gotovine, odnosno da  je Vlada RH tim dokumentom  raspolagala  najmanje godinu i pol dana kasnije nego Vlada Republike Srbije.

2010. godine na Pantovčak dolazi Josipović koji na Markovom trgu priseže da će štititi ustavni poredak RH. Pa zašto onda nije, kad  je dobio uvid u Mesićevo rušenje ustavnog poretka dilanjem Tuđmanovih transkripata,  pozvao DORH i  MUP da se stvar procesuira i  da se zaštiti ustavni poredak RH? Jer, ne samo da je Mesić tim činom klasične veleizdaje srušio ustavni i  zakonski poredak RH, nego je pregazio i Josipovićev i Šimonovićev trud u svezi sub poene u  slučaju Blaškić!

– Josipović u  svom odgovoru Sesardiću pokojnog predsjednika Tuđmana posprdno naziva partizanom. A onda traži da se poštuje ono  što ni sam ne poštuje. Zašto on nije stao u obranu tog partizana Tuđmana, nego je dopustio da se njemu pokušavaju prikačiti  dva UZP-a  od kojih je jedan na kraju  i prošao, s  pogubnim posljedicama po RH?  I ne samo da  nije učinio ništa da se Mesićevo protuustavno  i protuzakonito  dilanje transkripata sankcionira,  nego je i sam sudjelovao u tome, kako svjedoči bivši srbijanski diplomat Cvetičanin, koji u svojoj knjizi tvrdi  kako mu je „Josipović predao celu  hresotmantiju dokumenata“ a koji  su pomogli Srbiji da se  obrani od tužbe za genocid, pa je tako zločin u Vukovaru koji se ne može opisati  nikako  drugačije nego kao genocidni zločin, ostao bez pravne satisfakcije.

Četvrto,  Josipović nije odgovorio Sesardiću o kršenju Ženevske konvencije iz 1929. Umjesto toga, Josipović je sasuo cijeli  niz objeda i uvreda služeći se  ad hominem umjesto ad  rem načinom argumentacije.

Povijest  sukoba sa  Sesardićem

Ivo Josipović, te udruge HHO i  Documenta predvodili su 2000.-ih  informacijski rat protiv operacije  Oluja. Posebno su u fokusu držali onu tezu da je „u Oluji ubijeno preko 600 srpskih civila“.  Naravno, ta teza  je bezočna laž, a to se pokazalo i  na haškom sudu. Međutim, oni su i dalje nastavili tu tezu gurati  kroz hrvatski medijski prostor. A  onda je dana 7. kolovoza 2011. godine profesor  Sesardić jednim jedinim člankom u Jutarnjem listu srušio čitavu  tu njihovu dugo građenu informacijsku konstrukciju kao kulu od  karata.  Taj  članak u skraćenom izdanju možete vidjeti na ovom linku

https://www.jutarnji.hr/vijesti/haag-otkrio-hrvatski-helsinski-odbor-nije-govorio-istinu-o-oluji/1811973/

Tri dana  nakon toga, prvi se s pjenom od mržnje na ustima javlja Zoran Pusić,  koji se „pristojno“ izražava već  u  samom naslovu svog bjednog pamfletića:

https://www.jutarnji.hr/vijesti/zoran-pusic-profiteri-su-stanovali-negdje-drugdje-dok-je-hho-u-vukojebine-isao/481732/

A onda totalna ofenziva na argumentirani i potpuno istinit članak profesora Sesardića i to s državne televizije: Saša Kosanović, Žarko Puhovski, Ivan Zvonimir Čičak, te osnivač Sorosevog „Otvorenog društva“ u  Hrvatskoj i glavni ideolog stranke  „Neovisni za Hrvatsku“ Ivo Banac,  totalno zapjenjeni nemušto pokušavaju opovrgnuti teške argumente i notorne činjenice iz članka profesora Sesardića. Taj bal vampira možete vidjeti  na slijedećem linku:

https://www.youtube.com/watch?v=2pgzQ-vGnrw&t=

Notorna  je i neoboriva činjenica koju  je, pritisnut teškim argumentima obrane generala Gotovine, morao priznati čak i  Žarko Puhovski kao svjedok haškog tužiteljstva tijekom protuispitivanja 17. veljače 2009. godine, da je HHO-u Soros plaćao  500  tisuća dolara godišnje za produkciju  lažnih vijesti  protiv predsjednika Tuđmana, a u  što su spadale i laži  o operaciji Oluja kao zločinačkoj operaciji. To možete vidjeti  na idućem linku, na stranicama 16137. – 16138.
http://www.icty.org/x/cases/gotovina/trans/en/090217IT.htm

Kad uzmete da  je ovih pola milijuna  dolara isplaćivano  na godišnjoj  razini, a s obzirom na broj članova HHO-a, dobijete vrijednost po glavi svakog člana  HHO-a otprilike onoliku kolika  je 33. godine  nakon Krista u vrijeme Pashe u  Jeruzalemu bila oko 30  srebrnjaka.

  1. godine na HTV-u je prikazana emisija „Latinica“ s naslovom „Ante Gotovina, je li ga tko vidio?“.

U toj emisiji s  lijeve  strane stajali su Ivo Josipović, Zrinka Vrabec Mojzeš i  Čedo Prodanović  a s desne, Nenad Ivanković,  Marin Ivanović i, ako me sjećanje ne vara,  Ljubo Česić Rojs.  Kažem „ako me sjećanje ne vara“ jer ta emisija je u 13 djelova bila vidljiva na internet  servisu  you tube, ali je skinuta  zbog, pazite ovo, „kršenja autorskih prava HTV-a“.

Negdje  u 10. ili 11. isječku odmah na  početku, Josipović je, odgovarajući  na argument s desne strane da je Hrvatska za  zločine nakon Oluje pokrenula oko  4 tisuće sporova od čega je na sudu završilo oko 2 tisuće a od čega opet 1492 predmeta završilo osuđujućim presudama, te da je  sve to  navedeno u  „Bijeloj knjizi RH  o odnosu s haškim sudom“, rekao otprilike ovako:

„Vi  kad malo uđete u te predmete, to su sitna djela, šumske krađe itd, međutim nema nijednog ratnog zločina u toj knjizi. To je prodavanje magle koje možda može proći  u hrvatskoj  javnosti  ali   na haškom sudu to  ne može proći“.
A onda je na njegovu žalost to itekako prošlo  na haškom sudu (primjerice paragrafi 2203.,  2313. i 2321. u presudi Gotovini) .

A onda  se Josipović preko svojih apologeta pokušao  nemušto opravdati da je on  govorio o „ratnim zločinima“ a  da ta djela, među  kojima je i 37 ubojstava za koje je osuđeno 26 osoba  nisu kvalificirana kao ratni zločin nego kao obična ubojstva. Međutim, kao prvo, da bi se nešto kvalificiralo kao  ratni zločin potrebno je utvrditi stanje  oružanog sukoba. Takvog stanja nakon 7. kolovoza 1995. u 17 sati na  području  na kojem su  počinjeni zločini nije  bilo. A kao drugo, odgovarajući  na  pitanje  haškog tužiteljstva zašto ta djela nisu kvalificirana kao ratni  zločin, tadašnji županijski državni odvjetnik u Zadru  Ivan Galović odgovorio je da je tu ionako bila  riječ samo  o formalnosti, budući da  su za opisana kaznena djela, bez obzira bila ona formalno-pravna interpretirana kao čin ratnog  zločina  ili obično ubojstvo, pljačka, palež itd. bile  zapriječene jednake zatvorske kazne po tada važećem kaznenom zakonu  a  koji je preuzet iz bivše države.
Pa opet, kad Josipović  već ne poštuje pravne  propise RH, mogao je bar, kao pravi drug i socijalist poštovati bar zakonske odredbe koje je RH preuzela od  SFRJ i SRH.

Umjesto toga  svi takvi video zapisi pomoću kojih  bi se mogla dati točna referenca na servisu  you tube ali i daily motion počeli su  nestajati uz obrazloženje o „povredi  autorskih prava HTV-a“. Ono što  posebno upada u oči  je da je brisanje  tih video materijala s interneta počelo dolaskom na čelo  HTV-a bivšeg oficira KOS-a Gorana Radmana. A onda opet, javna je tajna  da je  upravo Josipović odigrao presudnu ulogu u  instaliranju Radmana na čelo HTV-a. Ruka ruku mije…

Napad  na Kamenjar.com

Josipović u svom pamflet-odgovoru s puno pjene, mržnje i ad  hominema a bez  ijednog argumenta ničim izazvan napada portal Kamenjar.

Kaže kako je „Slaven Letica toliko nisko pao da piše za Kamenjar“.  Budući da ja tu i tamo napišem neki članak za Kamenjar, mogu i imam pravo reći da Kamenjar ipak nije pao toliko nisko da  za njega piše Slaven Letica. Zatim, Josipović kaže kako je Letica jedini koji zaslužuje odgovor. Taj  njegov bjedni  pokušaj  trolanja kojim je pokušao nipodoštiti među ostalim i  mene, (jer je vrlo izgledno da mu je  moj  članak  o Kordiću bio okidač za stupidnu izjavu o „naoružanim Franjevcima“) valjda  bi mene  trebao naljutiti. Međutim, on me je umjesto toga samo dobro nasmijao.
Jer, portal Kamenjar samo  je  prenio  objavu s  Facebooka Slavena Letice,  ali je očito Ivo Josipović u tolikoj mjeri  informatički   nepismen da nije  shvatio da portal  Kamenjar crvenom crtom-podvlakom označava  poveznicu (link) na  izvor. Josipović ili  nije znao, ili se  bojao  kliknuti na tu  crvenu crtu. Što bi  tek da crta nije crvena nego plava, ili ne daj Bože, crna?

A da ne govorim o tome  da je  Josipovićevu izjavu  o „naoružanim fratrima“ ali i  njegov odgovor Sesardiću Kamenjar  također prenio, pa bi  se Josipovićevom „logikom“ moglo reći da je „Josipović pao  toliko nisko da piše za Kamenjar“. Ne gospodine, pardon, druže Josipoviću, Kamenjar ipak nije toliko  nisko pao.

Albert  Einstein jednom je rekao da mrak ne postoji,  nego da je to  samo nedostatak svijetlosti. Rekao je i da je mržnja samo nedostatak ljubavi. Josipovićev pamflet u kojem nema ni  trunke ljubavi ne može ni biti  drugačiji, jer Bog je Ljubav. Isus Krist je Ljubav. Kod Josipovića nema Boga i  zato mu pamflet izgleda ovako jadno (a vjerojatno tome kumuje i ova južina)m pun mržnje i bez imalo ljubavi.
Međutim, Josipović ima šansu kakvu  nemaju ni neki koji sebe smatraju najvećim vjernicima i koji svake nedjelje idu u crkvu. On se samo treba  iskreno pokajati i  u tom kajanju  učiniti sve da se  rasvjetli ubojstvo obitelji  Ševo,  a posebno Rosemarie Ševo, curice koja je  u  trenutku ubojstva imala svega  9  godina. Takav postupak mogao bi mu, nakon  završetka ovozemaljskog života donijeti kartu  direktno za raj.

Do tada, ili do drugog Kristovog dolaska želim da Josipovićev treći dolazak u SKH-SDP  protekne  u redu, i da on  skupa s drugovima iz partije shvati  da će se narednih dana i tjedana obilježiti 30 godina od pada  Berlinskog zida, događaja kojeg su  on  i drugovi  iz partije očito prespavali.

Ivo Josipović je trećerazredni pravnik, koji teško da bi u nekom uređenom sustavu civiliziranog zapada uopće došao do diplome, a do koje je  po svemu  sudeći došao  jer mu je otac Ante bio visoko  pozicionirani član komunističke partije.  Ali, neka ga  to ne obeshrabri. Naime, iako trećerazredan, Ivo Josipović je puno bolji pravnik nego  glazbenik. Nu, neka ga  ni to ne  obeshrabri jer  je on puno bolji  glazbenik nego  političar.

I zato, ja mu  dobronamjerno i od sveg srca želim da shvati da je Berlinski zid pao, ima dobrih 30  godina.
A do  tada, ja ga, bez mjerenja kukuruza, pozdravljam starim  hrvatskim pozdravom IJLM, iliti „Ivo  Josipović laje na mjesec“ …

Predrag Nebihi/Kamenjar.com

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari