Pratite nas

Reagiranja

Poplave su učinile svoje. Više nema “nismo znali”. Odgovorni su već trebali napuniti hrvatske zatvore! Tko ih i zbog čega štiti?

Objavljeno

na

Koprivnička Udruga hrvatskih branitelja Domovinskog rata 91.(UHBDR91.) traži da se pod hitno sankcioniraju oni koji su odgovorni što se tijekom proteklih poplava nije spasilo što se spasiti dalo.

Naime, nakon katastrofalnih poplava i kiša tijekom svibnja u istočnoj Slavoniji, dijelove Hrvatske ovih su dana zadesile nove, od Krapine, Koprivnice, Karlovca, pa sve do Vodica i Dubrovnika. Veliki broj obiteljskih i gospodarskih objekata ponovno je bio pod vodom, a poplavljene su i ceste, te željezničke pruge. Predsjednik Republike Ivo Josipović prigodom obilaska poplavljenih područja u Karlovcu je izjavio u svom stilu: “Nema smisla sada ikoga kriviti za ovakvu situaciju!”. Premijer Milanović opet obećava: “Poplavljenima će pomoći država i fondovi Europske unije!” Ljudi se uglavnom snalaze sami kako znaju i umiju.  Više nikome ne vjeruju.

U pomoć je pozvana Hrvatska vojska, pa opet gledamo slike kako mladi vojnici pune vreće s pijeskom (kao u “srednjem vijeku”). Vatrogasci ispumpavaju podrume s gotovo neadekvatnom ili bolje rečeno zastarjelom opremom. Međutim, nije istina da nitko nije kriv, odnosno da se pojedina, ne sva, područja, a poglavito ljudi i životinje i važniji objekti nisu mogli braniti. Zakazale su Hrvatske vode, gradska i ina komunalna poduzeća, zakazala je Vlada, zakazali su svi. Policija osigurava poplavljena područja, umjesto da, zajedno sa Državnim odvjetništvom, privodi i goni odgovorne. Ljudi redovno plaćaju da se nešto takvoga ne dogodi, ali tko zna u što su se sve dosad utrošili ti silni milijuni, a možebitno i milijarde eura koji su prikupljeni za obrane od poplava. Za vreće pijeska? Još kad je 17. svibnja ove godine Sava probila nasip kod Rajevog Sela u prvim minutama HRT-ovog Dnevnika, trebali smo gledati slike kako policija u lisicama odvodi u marice odgovorne, kako za probijanje nasipa, tako i za to što su  mnogi koji su trebali i oni koji nisu, ostali bez svojih domova, koji se još do danas unatoč lijepim obećanjima nisu ni počeli graditi, a kamoli što drugo.

Zatvori su trebali biti puni onih koji su znali, a znali su, da će doći do obilnih kiša i poplava, a nisu ništa poduzeli, već su, ako su, negdje na nekom nasipu punili vreće s pijeskom, i to na način da je prvi veći vodeni val odnio i njih i te proklete vreće. Kako, predsjedniče Josipoviću, nikog ne treba kriviti, kad ljudi za to primaju iznimno velike plaće, a cijele godine ništa ne rade? Gdje su do danas odgovorni za probijanje nasipa Save kod Rajevog Sela? U vrijeme hrvatskog Domovinskog rata, ljudi kad su ostajali bez kuća, koje su im odnijele srpske, odnosno četničke granate, a ne poplave, odmah su novi dom pronašli i u nekima od brojnih hotela diljem Jadranske obale, i ne samo tamo, ili su useljavani u prazne državne stanove.

Zbog čega bi sada oni koji su zbog poplava (čitaj: Hrvatskih voda) trebali cijelu jesen i zimu provesti u kontejnerima poput pasa? Od onih koji su trenutačno na vlasti opet možemo čuti da je to “grijeh” i onih koji su bili prije njih.

Dakle, ponovno jedni drugima bacaju vrući krumpir, igraju se, a ljudi su na ulici, ostavljeni bez imovine, bez ičega. U svakom mjestu ili gradu postoje odgovorni za ovakve katastrofe. Neki kažu, pa i drugdje u Europi i svijetu također su poplave. Jesu, ali tamo država odmah uskače, popravljaju se kuće bez ikakve papirologije, ili se nesretne ljude smještava u za to prikladna mjesta gdje mogu ostati, ako žele, i do kraja života. A kod nas – “Ne treba nikoga kriviti za ovakvu situaciju!” Treba, i to odmah. Ako se može goniti i goni se svatko onaj tko susjedu “ukrade kokoš”, tko ne plati jednu mjesečnu ratu Hrvatskim vodama, onda neka policija, Državno odvjetništvo, pa i tajne i ine službe love i privode pravdi i sve one koji su i ovog puta zakazali, moralno, materijalno, krivično.

Očekujemo da će netko ponuditi i ostavku, da će reći: Drugovi, ja sam unatoč velikoj, enormnoj plaći nesposoban obavljati ovaj posao!

I u hrvatskom Domovinskome ratu je bilo nevolja, većih nego što su ove poplave, ali ipak smo bili bolje organizirani.

Stoga, nema više opraštanja. Gospodine Cvitan, što čekate?

Mladen Pavković

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Reagiranja

Luka Mišetić: Ono što je Ivi Josipoviću legitimno, u biti je klasičan primjer ratnog zločina

Objavljeno

na

Objavio

Kad bi pravni argumenti profesora Josipovića o “napadu na legitimne ciljeve vojnih djelovanja” bili valjani, optuženi u predmetima Srebrenica i Ovčara bili bi oslobođeni jer su i oni ubijali one koji su “vojnim angažmanom preuzeli rizik stradanja i izgubili”, istaknuo je odvjetnik Luka Mišetić komentirajući skandalozne Josipovićeve izjave o širokobriješkim fratrima kao “legitimnom vojnom cilju”

Osvrnuo se i na različitost Josipovićevih teza iznesenih ranije u Novom listu, i ovih iznesenih danas u Jutarnjem listu.

-U razgovoru za Novi List, Ivo Josipović je tvrdio da su sirokobrijeski fratri bili ” legitiman cilj vojnih djelovanja.” “Legitiman cilj vojnih djelovanja” je pravni pojam koji u suštini znači da ih se legitmno moze napadati, u ovom slucaju da su ih Partizani likvidirali u skladu sa zakonom. U danasnjoj kolumni u Jutarnjem Listu, u odgovoru Nenadu Sesardicu, professor Josipovic izbjegava pravni termin koji je koristio u Novom Listu (“legitiman cilj vojnih djelovanja”), i umjesto toga iznosi tvrdnju da su fratri “vojnim angažmanom preuzeli rizik stradanja i izgubili” – istaknuo je Mišetić.

Navodeći primjer 80-godišnjeg fra Marka Barbarića, osporio je Josipovićevu tezu da su fratri aktivno sudjelovala u vojnim operacijama.

-Npr., teško je zamisliti da su Partizani upucali metak u potiljak glave 80-godišnjeg fra Marka Barbarica u borbama, dok se fra Marko aktivno suprotstavljao njima – navodi Mišetić.

Način pokapanja ubijenih fratara, odnosno ubacivanja njihovih posmrtnih tijela u jame, vidi kao dokaz koji upućuje na sumnju kako ni Partizani nisu smatrali da su “legitimno” likvidirali fratre.

-Stovise, cinjenica da su Partizani bacali tijela fratara u neobilježenim masovnim grobnicama, te da su neke od fratara odveli u Dalmaciju prije nego što su ih ubili u neobilježenim masovnim grobnicama, te da u “vojnim izvjescima” nakon rata nisu izvjescivali gdje su zakopali tijela, upucuje sumnju da sami Partizani nisu smatrali da su “legitimno” (tj, u borbama) likvidirali fratre. Ipak, jesu li fratri sudjelovala u borbama izmedju 1941-1945 je nebitno, osim ako su ubijeni dok su aktivno sudjelovali u borbama, što profesor Josipović kao profesor međunarodnog prava sigurno zna – upozorava Mišetić.

Podsjećajući na odrednice Medjunarodnog prava, koje su i tada bile na snazi, upozorava da su kojim slučajem Josipovićeve tvrdnje točne onda bi optuženi u predmetima Srebrenica i Ovčara bili bi oslobođeni.

-Medjunarodno pravo zahtijeva da osobe koje ne sudjeluju aktivno u neprijateljstvima, uključujući pripadnike oružanih snaga koji su položili oružje i one koji su stavljeni izvan borbe zbog bolešću, rana,lišenja slobode ili bilo kojeg drugog razloga, u svim okolnostima će se tretirati na human način. Kad bi pravni argumenti profesora Josipovića bili valjani, optuženi u predmetima Srebrenica i Ovčara bili bi oslobođeni jer su i oni ubijali one koji su “vojnim angažmanom preuzeli rizik stradanja i izgubili” – upozorava Mišetić.

Od Ive Josipovića očekuje dokaze da su fratri ubijeni dok su sudjelovali u neprijateljstvima ili prestane izazivati zabune u javnosti.

-Prof. Josipović može dokazati svoju tvrdnju u Novom listu da su fratri bili “legitiman cilj vojnih djelovanja” ako može dokazati da su fratri ubijeni dok su sudjelovali u neprijateljstvima. Takve dokaze jos nije dostavio. Dok to ne dokaže, tvrdnja da su fratri “legitiman cilj vojnih djelovanja” opasna je jer moze izazvati zabunu u javnosti o sadrzaju međunarodnog humanitarnog prava – istaknuo je.

Na koncu decidno upozorava kako je ono što je Ivi Josipoviću legitimno, u biti klasičan primjer ratnog zločina.

-Civili i osobe koje više ne sudjeluju u neprijateljstvima nikada ne mogu biti “legitiman cilj vojnih djelovanja” i nikada se ne mogu likvidirati metkom u zatiljak. Nadalje, bacanje tijela u neoznačene masovne grobnice (kao što su to činili Partizani s tijelima fratara) je ratni zločin samo po sebi, bez obzira jesu li osobe ubijene na zakonit ili nezakonit način – zaključio je Luka Mišetić. D. Šimić/Hrsvijet

Matchday: Sesardić vs. Josipović

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Reagiranja

Kamo nas to vodiš, poštovani doktore znanosti Ivo Josipoviću?

Objavljeno

na

Objavio

U najmanju ruku, nevjerojatno mi je čitati kako se, u izjavama bivšega hrvatskog predsjednika Ive Josipovića, širokobriješki franjevački samostan iz ”kolijevke kulture i vjere”, kako ga je osobno nazvao u prosincu 2014. godine kada ga je i obišao, premetnuo u zvjerinji brlog, kako se dade iščitati iz njegovih ovodobnih istupa u javnost.

U travnju 2010. godine, unutar samo tri dana, bio sam šefom protokola posjeta tadanjega predsjednika Republike Srbije Borisa Tadića (13. travnja) i tadanjega predsjednika Republike Hrvatske Ive Josipovića (15. travnja) tvornici u kojoj radim, a u čijim su raskošnim vrtovima obojica objedovali. Iskreno, imponiralo je stisnuti ruku predsjedniku, i jednomu i drugomu, napose jer me radovala staložena politika dijaloga koju su vodili, dijaloga u kojemu je blagopokojni papa Pavao VI. vidio spas i obnovu civilizacije i svijeta, piše Darko Juka.

No, iz današnjega je rakursa sve razvidniji izraziti raskorak između onoga što je poštovani doktor znanosti Ivo Josipović u Hercegovini govorio tada i onoga što zbori / piše danas. Na mene, i na sve nas, prije tih devet godina ostavio je dojam srdačna, otvorena i prijemljiva čovjeka, predsjednika sa stavom blagonaklonoga, ali odlučnoga profesora i sa duhovnom širinom glazbenika.

Onda su osvanuli njegovi sudovi o širokobriješkoj nesreću s kraja Drugoga svjetskoga rata, o lomači i mučeništvu hercegovačkih fratara koji su bolnom ranom u grudima našega puka, ranom o kojoj se desetljećima starijoj djeci kazivalo uz ognjište, u tmini noći, kako ta lomača ne bi usahla u pepeo zaborava i smrti, jer je iz nje morao proklijati novi život… Znali su to naši (neobrazovani) stari!

Iznio je poštovani doktor znanosti Ivo Josipović sudove, znanstveno ravne onodobnim komesarskim izvješćima, pa je spomenuo i mitraljeska gnijezda u crkvenim zvonicima… Podsjetilo me to kako su subnorovci Jure Galić i Alija Bijavica po bošnjačkim medijima lamentirali o širokobriješkim zvijerima u franjevačkim habitima koji su po partizanskim borcima sa zvonika prosipali vrelo ulje?! Da, vrelo ulje u onim godinama neimaštine, gladi i sveopćega stradanja… Galića i Bijavicu valjda su nadahnula holivudska uprizorenja srednjovjekovnih viteških nasrtaja na snažno utvrđene zidine dvoraca, samo ne znam koja su uprizorenja ili koje su depeše nadahnuli bivšega prvog čovjeka Hrvatske…

Nemam nakanu ovime ulaziti u ideološke prijepore, ali želim čovjeku koji mi je 2010. srdačno stisnuo ruku približiti samo dva imena među čak 66 imena ubijenih ili nestalih hercegovačkih franjevaca u završnim vojnim operacijama Drugoga svjetskog rata, a napose u ovdje dobro upamćenomu vremenu poraća koje je ostavilo trajan biljeg na duši i tijelu našega naroda. Želim mu približiti dva imena čija nasilna smrt nije bila samo osobnom, samo trenutačnom u malenomu trenutku tijeka povijesti i vremena… I čija smrt nipošto nije bila ”legitimnom”.

Dana 14. veljače 1945. godine, pripadnici 8. dalmatinskog korpusa iz mostarskoga su franjevačkog samostana odveli provincijala dr. fra Leona Petrovića i još šestoro njegove subraće fratara. Žicama su im povezali ruke, pješice ih odveli do Čekrka, nadomak južnomu mostarskom prigradskom naselju Rodoč, strijeljali ih ili usmrtili sječivima, i tijela im bacili u neretvanske vode.

Fra Leon je bio prvim doktorom znanosti među hercegovačkim franjevcima, omiljen među gradskim pukom, pastirska duša svojega vjerničkog stada. Prije više od stoljeća, davne 1908. godine, taj rođeni Klobučanin na švicarskomu je sveučilištu u Fribourgu promaknut u doktora znanosti, postavši tako prvi hercegovački fratar s tim naslovom. Njegov je doktorski rad prije nekoliko godina objavljen u nakladi Recipe Hercegovačke franjevačke provincije UBDM, zajedno s njegovim životopisom, bibliografijom, te monodramom o njegovim posljednjim trenucima. Partizani su ga ubili kao franjevačkoga provincijala, dugogodišnjega glavnog vikara mostarsko-duvanjskoga biskupa i kao osobu koja je u Mostaru i Hercegovini uživala visok ugled (ne samo među katolicima) i koja je od ustaškoga progona, dokumentirano je, spašavala pripadnike svojega i drugih naroda (napose Židove i Srbe).

Drugo ime koje mu želim približiti, ime je još jednoga plodnog stvaratelja i društvenoga djelatnika, Mostarca fra Brune Adamčika, umjetničkoga fotografa i profesora glazbe širokobriješke gimnazije. One gimnazije za koju je Josipović 2014. kazao kako je ”odškolovala mnogobrojne znamenite osobe koje su zauzele važna mjesta u BiH i Hrvatskoj”. Fra Bruno nije mogao zauzeti mjesto u društvu koje mu je pripadalo. Posljednji je put viđen u svibnju 1945. u slovenskomu Celju.

Iza sebe je ostavio neprocjenjivo dokumentarno blago, umjetničke fotografije iz kojih je trebalo izroditi prvu monografiju Hercegovačke provincije. Dugo se mislilo kako je cjelokupno njegovo stvaralaštvo nastradalo tijekom partizanskoga uništavanja franjevačke građe u širokobriješkoj bazilici, kada su spaljene i gotovo sve hercegovačke crkvene matice, sva dotadanja memorija hrvatskoga naroda (inače, doktore Josipoviću, pisana memorija našega naroda na Širokomu je Brijegu spaljena nakon svršetka rata). Međutim, slučajnost je dio fra Brunina opusa, potkraj 2008. godine, vratila zajedničkoj nam baštini. Negativi, nagrizeni zubom vremena, pronađeni su tijekom obnove Franjevačke knjižnice mostarskoga samostana, iza svežnja prastarih knjiga.

Riječ je o fotografijama koje je fra Bruno, po naputku upravo provincijala fra Leona, snimao u razdoblju između 1942. i 1944. godine. Imao je, naime, zadaću zabilježiti sve članove provincijalne zajednice, kao i sva provincijska zdanja, sa svrhom pripreme obilježavanja stote obljetnice Provincije (1844.–1944.). Zamisao o monografiji ostala je, pak, u prahu tegobnih vremena. Provincijala su ubili u Mostaru, a fra Bruno nestaje na Križnomu putu, zajedno s tisućama njegovih sunarodnjaka.

Na tim slučajno otkrivenim negativima prevladavaju motivi sakralnih zdanja, portreti i zasvjedočenja pučke svakodnevice. Mostarski su ih fratri obnovili i digitalizirali, a potom čak i identificirali mnoštvo osoba sa snimaka, te je njihova dokumentacijska vrijednost neprocjenjivom, a i ona umjetnička ostavlja bez daha.

Ako se prisjetimo podatka kako su vlasti, vojne i redarstvene strukture tadanje FNRJ ubili 511 osoba iz struktura Katoličke crkve u Hrvata (184 ubijene osobe su iz BiH, od čega na Hercegovinu otpada njih 66), zapitam se koliko je među njima priča sličnih fra Leonovoj i fra Brunovoj… Nisu, dakle, ubijani tek pojedinci u trenutku vremena, nego je sustavno čupana duša iz zdravoga tijela jednoga naroda…

Poštovani doktore znanosti Josipoviću, Vašemu zvanju i ugledu ne priliči tako prizemno i ostrašćeno uopćavanje koje ste ovih dana učinili i ponovili. Evo, ja ću prvi ostaviti prostor mogućnosti da među tih 511, ili među tih 184, ili među tih 66 nisu ama baš svi bili bezgrješni (makar se i grješnima valjda treba propisno i pravično suditi). Izreci, doktore znanosti, javnu ispriku i u njoj ostavi prostor da Katolička crkva u Hrvata nije imala 511, ili 184 ili 66 bezumnika u svećeničkim haljama, sve odreda zvjerskih koljača, kako nam ih, nepojmljivo razumu, predočavaš.

Uopćavanje / generaliziranje naroda i skupina odvelo nas je i u 1939. i u 1941. i u 1991. godinu. Kamo nas to vodiš, poštovani doktore znanosti Ivo Josipoviću?

Darko Juka.

Ivo Josipović odgovario poznatom filozofu: Njemu, a i svim ustašofilskim revizionistima šaljem pozdrav…

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari