Pratite nas

Feljton

Porazna bilanca jugoslavizma – Na čemu počiva jugonostalgija danas?

Objavljeno

na

Profesor Marko Gjidara – bilanca jugoslavizma je porazna, a naslijeđe je izvorište problema u Hrvatskoj

Djelo pod naslovom «Pogledi iz Francuske na socijalističku Jugoslaviju – institucionalni i upravni aspekti (1980.-1991.)», koje je djelomično i dvojezično, nastalo je poslije jedne knjige namijenjene prvenstveno francuskoj publici, koja je objavljena u Parizu 2015. godine pod naslovom «Zašto i kako je nestala Jugoslavija – kronike najavljenog raspada (1979.-1991.)». Francuskim čitateljima nastojalo se pokazati, što je i na koji način dovelo do raspada komunističke Jugoslavije. Jer se često, osobito u Francuskoj, ali i drugdje u Europi, brkaju s jedne strane uzrok (tj. srpski hegemonizam utemeljen na diktaturi u svim njezinim oblicima od 1919. i obnovljen nakon 1945.) i s druge strane posljedice, (tj. težnje za neovisnošću kojima se obično pripisuje nestanak bivše savezne države).

Na čemu počiva jugonostalgija danas?

Neki nostalgičari za ovom jugoslavenskom i komunističkom prošlosti, žale zbog nestanka onog što se naknadno smatra «zlatnim dobom», i suprotstavljaju mu teškoće u kojima grca današnja Hrvatska, a čije oblikovanje i modernizaciju, ti isti nostalgičari nastoje blokirati, višestrukim vanjskim i unutarnjim destabilizacijskim procesima. Prema tome, smatrao sam da bi bilo dobro podsjetiti sve one koji su zaboravili, i čije je pamćenje selektivno, na neke od zataškanih stvarnosti, o tome što je bio totalitarni, represivni i nazadni režim, tijekom jednopartijske diktature u doba Tita i nakon njega. To mi se podsjećanje cjelokupnog mnijenja činilo nužnim.

Prikupljene kronike u prvom radu objavljenom u Parizu, napisane iz godine u godinu između 1979. i 1991. pokazuju nekoliko stvari. Naime, treba podsjetiti na sljedeće:

– Najprije o federalizmu ; prividni federalizam je bio umjetan i iskrivljen, te se pretvorio u centraliziranu državu u službi hegemonističkog projekta;

– Potom o samoupravljanju ; toliko hvaljeno samoupravljanje nikada nije bilo iskreno ni autentično jer je bilo pod strogim nadzorom jedne partije i nesnosnog administrativnog aparata;

– I konačno o ekonomskom stanju; gospodarska i monetarna situacija nikada nije cvjetala unatoč masovnoj financijskoj pomoći sa Zapada.

Tragične činjenice bivše države i proizvodnja zaborava

Na primjer, ovdje treba podsjetiti na nekoliko činjenica:

– 1982. zakonom je zabranjeno proizvoditi i prodavati kruh teži od 800 grama (Narodne novine br. 62/82, str. 1505.);

– galopirajuća i stalna inflacija dosegla 84% 1985. godine, a kasnije je Jugoslavija u tom području oborila nekoliko europskih rekorda, dok je cijena osnovnih životnih potrepština nadmašila 104% te godine, dok je gotovo 70% radnika zarađivalo manje od minimalne plaće;

– prema prosječnom prihodu po stanovniku, Jugoslavija se nalazila na pretposljednjem mjestu u Europi, ispred Albanije, s 2.380 dolara godišnje;

– u poljoprivredi, stočni fond 1985. godine bio je na razini onog iz 1910. godine;

– još je 1985. godine ukupni dug, vanjski i unutarnji, iznosio više od 38 milijardi dolara.

Treba također podsjetiti sve one koji imaju idiličnu viziju o bivšoj Jugoslaviji, da je ta zemlja prikupila još neke nezavidne rekorde u Europi. Naime, od 32 europske zemlje, Jugoslavija je zauzimala:

– prvo mjesto po stopi inflacije, po rastu cijena, ali i po pomoć ikoju je primala iz inozemstva,

– trideset i drugo, to jest posljednje mjesto, u pogledu socijalne zaštite, izdataka za obrazovanje i zdravstvo.
Jugoslavenstvo je počivalo na monopolu elite i proizvodnji zabluda

U stvarnosti, jedino su članovi jugoslavenske nomenklature imali političku, upravnu i gospodarsku moć. Ova kasta upravljala je cijelim državnim mehanizmom, kroz jednopartijski sistem. Nadalje, 1988. godine, uoči pada komunizma u Istočnoj Europi, utvrđeno je da je u Jugoslaviji, samo jedna mala desetina stanovništva ostvarivala čak 60% izdataka za potrošnju.

Ukratko, ova prva knjiga objavljena u Parizu 2015. godine, opisuje postupak raspada bivše Jugoslavije, kroz postupno raspadanje institucija u korist unitarizma, uništenje gospodarstva, militarizaciju režima u korist centralnog hegemonizma i središnje države, čija je dvostruka pripadnost bila istovremeno boljševička i balkanska.

Katastrofalna ostavština bivše Jugoslavije kao izvorište problema u Hrvatskoj

Druga knjiga, koju danas promoviramo, objavljena 2016. godine, također obuhvaća nekoliko studija o jugoslavenskom političkom i upravnom sustavu, a koje su objavljene svake godine između 1980. i 1991. također u Europskom godišnjaku za javnu upravu. Istaknimo još jednom, da se u radu nastojala opisati jugoslavenska stvarnost, u svojim institucionalnim i upravnim aspektima, a na što je potrebno podsjetiti, ako želimo da aktualna Hrvatska izađe iz oronulosti, moralne i drugih kriza, zbog opstanka prošlosti koja je iza nas i anakronična. Tek kada se napravi beskompromisna bilanca jugoslavizma, Hrvatska će stvarno moći reformirati svoje institucije, nadahnjujući se onim najboljim što Europa pruža, i tako izbjeći ono što je još više može oslabiti. Na taj način će se moći osloboditi određenog sklerozirajućeg mentaliteta, koji zaustavlja njezin politički, upravni, pa čak i intelektualni razvoj općenito. Da bi se ova zemlja učinkovito reformirala, potrebno je prisjetiti se odakle dolazi, koje nedostatke naslijeđene iz bivšeg sustava treba prevladati, a koje se u nekim sredinama nastoje reaktivirati, bez ikakvog obzira prema državi i hrvatskom narodu, ne oklijevajući pri tome da ih se osporava, pa čak i kleveće.

Laskav međunarodni status Titove Jugoslavije – razlozi i uloga francuske ljevice

Titova Jugoslavija i njezin režim dugo su vremena, izvan granica tadašnje Jugoslavije, a osobito u Francuskoj, uživali jedan poseban, «laskav » ugled, koje mu se beskrajno vjerovalo, bez ozbiljneprovjere, a što se na koncu pokazalo posve nezasluženim.

U inozemstvu su se bardovi titoističkog sustava i socijalističke samoupravne ideologije, regrutirali; s lijeva zbog taktičkih razloga, a s desna zbog strateških. Na zapaženo ustrajan način, mnogi zapadni promatrači su nastavili već od 1919, a posebice poslije 1945, brkati ono što su mislili da znaju o Jugoslaviji, s onim što se tamo stvarno događalo.

U određenom dijelu francuske ljevice, dugo se održao dobar ugled jugoslavenskog modela, predstavljen kao alternativa sovjetskom komunističkom modelu. I francuska desnica bila je «šarmirana», zbog raskida Tito-Staljin, i zbog takozvane nesvrstanosti jugoslavenske diplomacije.

Sve to objašnjava neznanje i manipulacije jugoslavenskim stvarnostima. Zato se, na autokratsku narav tog režima, tako dugo i jest uporno žmirilo, sve do brutalnog buđenja devedesetih godina.

Diktatura kao životno načelo Jugoslavije

Već od njezinog nastanka 1919., a još višeposlije 1945., diktatura je uvijek bila životno načelo jugoslavenske države. Dok se 1948. nije odvojila od Moskve, jugoslavenska komunistička partija, četvrt je stoljeća pohađala školu sovjetskog staljinizma. Ta komunistička, boljševička intelektualna i mentalna srodnost se održala, i titoistička vlast je upravo staljinističkim postupcima, čak i preventivno, eliminirala (na bilo koji način) sve opozicije i neistomišljenike.

Jugoslavenski čelnici zapravo nikad nisu prekinuli tu pupčanu vrpcu socijalističkih dogmi, u politici, u ekonomiji i na razini uprave.

Rukovodećim instancama partije, države, uprave, ekonomije, kruže uvijek, bez iznimke, jedne te iste osobe. Zemljom i režimom vladala je jedna jedina partija, baštinica boljševičke struje, koja se nakon 1945. brutalno nametnula.

Zabluda samoupravljanja

Uz isti sustav vlasti, Jugoslavija je iz staljinizma htjela prijeći u samoupravljanje, predstavljen kao vrhunac Kardelj samoupravljanjedemokracije u socijalizmu. Ali samoupravljanje nije moglo biti svjetlo preporođenog socijalizma, jer nikad nije stvarno ni postojalo. To je služilo jedino za prikrivanje birokratskih snaga, koje su vladale društvom, upravom i državom. Specifičnost jugoslavenskog sustava jest u tome, što se tvrdilo da preuzima smjernice djelovanja: kolektivizma, liberalizma, tržišta, staljinizma, slobodr, diktature, demokracije i autokracije, za provedbu nejasnih ciljeva nekolicine čelnika, čije riječi nisu bile uvijek usklađene sa stvarnim namjerama. Ta suluda mješavina, tipično balkanska, postala je nesavladiva i na koncu eksplozivna.

Zato i jesam, na samom početku ove knjige i u predgovoru, naveo jedan citat slavnog Alberta Einsteina, koji po meni izvrsno opisuje jugoslavensko samoupravljanje, i to ideološko vrludanje – citiram:

«Teorija, to je kad sve znaš i ništa ne funkcionira
Praksa, to je kad sve funkcionira i nitko ne zna zašto
Ali mi smo ovdje spojili teoriju i praksu: ništa ne funkcionira i nitko ne zna zašto».

Pogubno naslijeđe «samoupravne» uprave i političkog poretka u razvoju defetizma i političke nemoći naroda

Kad je riječ o jugoslavenskoj upravi općenito (na državnoj ili lokalnoj razini), partija se nikada nije odrekla svoje vodeće uloge. Od vrha do dna hijerarhije, izbor kandidata za upravnu dužnost, vršio se ponajprije prema političkom kriteriju, uzimajući u obzir nužnost da izabrani kandidat bude pristalica ideološkog okruženja, te da je pritom i aktivan u okvirima svog ideološkog vjerovanja, jer su pripadnost upravi i srodnost s partijom, usko povezane. A politiziranost uprave vodila je i k tomu, da se nagrađuju oportunizam i servilna poslušnost, prije negoli sposobnost i upućenost. Sve je to više nego pridonijelo okamenjenosti tog sustava.

Taj sustav je proizveo ne samo sterilnu upravu, nego sklerozno i apatično društvo. Takva uprava pokazala se kao problematična, tim više što je bila podložna balkanskim težnjama.

Današnje slabosti pravosudnog sustava su posljedica zaostavštine jugoslavenskog poretka – odumiranja prava

U takvim okolnostima: pravo, u najširem značenju te riječi, zakoni i pravosuđe, nisu imali prostora za slobodan razvoj, neopterećen ideološkim uvjerenjima. Vladajućak oncepcija društvenih odnosa, uloge prava i pravnika, formulirana je upravo u staljinističkoj fazidržave i režima. Ideja prvenstva prava, nije shvaćena na ispravan način, a «pravna država» se shvaćala isključivo kao «pravo države », što jedno s drugim nema nikakve veze.

To odumiranje prava izbija kroz nečitljive i neumjereno opširne zakonske tekstove. Pravnik u Jugoslaviji nije imao svoju potrebitu specifičnu ulogu, pravna sigurnost nikad nije bila neki prioritetn icilj, pa je pravna aktivnost unazađena u rang niže kategorije. Službeni stav bio je, da «između profanih neznalica za pravo, ali nezamjenjivih za režim, i kompetentnih pravnika koji nisu odani režimu, apsolutnu prednost treba dati prvima » (to je izrekao sam Edvard Kardelj). To je dakle sustav u kojem je «gram vlasti jednak kilogramu znanja» (to je izgovorio profesor Mladen Ivezić). To znači da se u Jugoslaviji nije odlučivalo na temelju zakona, već na temelju samovolje onog tko ga osmišljava (a poznata je vama svima, ona famozna preporuka doživotnog predsjednika maršalaTita sucima ; «da se ne treba držati zakona kao pijan plota»).

Selekcija prava i slobode – što je zajedničko Hrvatskoj danas i Jugoslaviji nekada?

Jugoslavija je pripadala kategoriji zemalja u kojima nema prava ni sloboda za one koji su nazivani «neprijeteljima slobode», kako je shvaćala i tumačila tadašnja ideologija. Pravna stvarnost je bila takva, da prava i slobode zajamčeni ustavom i zakonom, nisu smijeli svima služiti, a osobito ne onima koji u Jugoslaviji ili u iseljeništvu, nisu prihvaćali taj tip režima. To htijenje, da se emigracija isključi iz javnog života, ostalo je toliko urezano u mentalite tvlastodršca, i nostalgičara zap ovijesno prevladanim sustavom, da je ostracizam koji pogađa građane koji žive izvan vlastite zemlje, opstao dugo i nakon nestanka tog sustava i režima.

Pravosuđe gotovo i nije evoluiralo od 1945.,jer se ta institucijazadovoljila time da bude «produžetak one koja je bila uspostavljena za vrijeme Drugoga svjetskog rata» (to je prosudba profesora Jovana Ðorđevića). Sudovi su funkcionirali pod budnim okom Partije; «Partija mora biti prisutna na sudovima, jer njoj pripada važna uloga u pravosuđu» (to je napisao Mladen Gajer, profesor i sudac).

Politizacija medija i društva nekad i danas

Politizacija medija i udruga je također bila sveobuhvatna. Među njima, određeni krugovi njeguju svojevrsnu nostalgiju za imaginarnim «zlatnim dobom», i nisu baš odani demokraciji, te teško prihvaćaju tranziciju, naročito u okvirima hrvatske države. U takvim okolnostima, javno je mnijenje ostalo obilježeno gotovo polustoljetnim sustavom. Jednako je i s nekim takozvanim «građanskim» udrugama čiji je legitimitet vrlo upitan, kao sa samoproglašenim «predstavnicima» građanskog društva, koji su zapravo «produžena ruka» više manje skrivenih grupacija ideološki povezana. Ti krugovi nastoje onemogućiti temeljne promjene.

Suočena sa svojom propašću i propašću ideologije na kojoj se temeljila, ta politička klasa uvijek je tražila (i traži) slamku spasa u reaktiviranju svih mogućih vrsta sukoba.

Bilanca jugoslavizma je – civilizacijski porazna

Bilanca jugoslavizma, kao sustava vlasti i kao državnog oblika, je porazna. On je prouzrokovao zastoj, kako na materijalnoj i ekonomskoj, tako i na mentalnoj i intelektualnoj razini. No, ta dijagnoza i ta bilanca i dalje kasne, iako su životno nužne za suočavanje današnje hrvatske države s budućnošću.

Studije objavljene u ovom djelu, nude kritički pogled izvan, bez ustupaka i bez popustljivosti prema jugoslavenskom pravnom i političkom sustavu. Objavljeni radovi razotkrivaju prevare jugoslavizma: nestvarno samoupravljanje i lažljivi federalizam.

Danas, svaka osoba koja je u ono vrijeme morala trpjeti zbog jugoslavenskog komunističkog režima, i koja je još uvijek na vjetrometini istogo kruženja, može odgovoriti nostalgičarima za tom prošlošću, preuzevši riječi američkog političkog uglednika Adlaia Stevensona, koji je, kad su mu proturiječili, uzvratio: «Ako naši protivnici prestanu govoriti laži o nama… ja ću se suzdržati od toga da govorim istinu o njima».

Ova zbirka radova želi podsjetiti na to, koliko je u Jugoslaviji pravna država bila nedostižna perspektiva, nikad ostvareno obećanje, uvijek izgubljena oklada.

Marko Gjidara/HKV

NAPOMENA: Riječ je o govoru profesora emeritusa Marka Gjidare na predstavljanju njegove knjige «Pogledi iz Francuske na socijalističku Jugoslaviju – institucionalni i upravni aspekti (1980.-1991.)», u Zlatnoj dvorani Hrvatskog Instituta za povijest, 20. studenog 2017. godine u Zagrebu.

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Analiza

Srbi su u ratovima na području bivše SFRJ uzrokovali gotovo 80% žrtava, znaju to i zato se žeste!

Objavljeno

na

Objavio

Bivši predsjednik Narodne skupštine Srbije, Oliver Dulić, izjavio je kao službeni predstavnik Republike Srbije (u proljeće 2008. godine) na jednom okruglom stolu u Nizozemskoj da su Srbi u ratovima 90-ih godina na prostoru bivše SFRJ uzrokovali najviše žrtava i počinili najveći broj zločina.

Na njega se, dakako, u Srbiji i “Republici Srpskoj” digla kuka i motika. Proglašen je “izdajicom”, “ustašom”, “lažovom” i sl., što je kod njih uobičajen tretman u odnosu na svakoga tko o takvim temama progovori istinu. Nakon što su ispitali obiteljsko stablo i utvrdili da mu je otac Hrvat (odnosno, Bunjevac), kampanja je postala još žešća i pretvorila se u pravu hajku. Uzalud je nesretni čovjek dokazivao kako se izjašnjava kao “Jugoslaven”. Nisu ga ostavljali na miru. Smijenjen je ubrzo s dužnosti predsjednika Narodne Skupštine (na kojoj je proveo nešto više od godinu dana) i trajno obilježen kao “izdajnik” (kasnije i osuđen na 3 i pol godine zatvora zbog “tehničkih propusta” u radu – u vrijeme kad je u vladi Mirka Cvetkovića obnašao dužnost ministra životne sredine i prostornog uređenja).

No, ostavimo sad Dulića i njegovu osobnu sudbinu i pokušajmo provjeriti  spomenuti  iskaz. Je li on stvarno samo “klevetao” vlastitu zemlju i srpski narod ili je govorio istinu?

Činjenice

Izvještaji vrhunskih svjetskih demografa verificirani od Demografskog ureda Tužiteljstva MKSJ u Den Haagu kao institucije UN (iz 2010. godine) potvrđuju kako je u Bosni i Hercegovini (od 1992. do 1995.) smrtno stradalo ukupno 104.732 osobe (42.106 civila i 62.626 vojnika), od čega 68.101 Musliman, 22.779 Srba, 8858 Hrvata i 4995 osoba drugih narodnosti.

Dodaju li se tom broju žrtve rata u Republici Hrvatskoj, u razdoblju 1991-95.  (15.970  na hrvatskoj strani i 6.760 na srpskoj – prema podacima dr sc Dražena Živića iz Instituta za društvene znanosti ‘Ivo Pilar’ u Zagrebu koji je u nedostatku vjerodostojnih izvora za srpske žrtve morao prihvatiti podatke srpske strane), te na Kosovu, gdje prema podacima Fonda za humanitarno pravo  iz Beograda (od 2008. godine – uz kasniju ne značajnu korekciju), od siječnja 1998. do prosinca 2000. godine ukupan broj žrtava iznosi 13.421  (od čega su 10.533  ili 78% Albanci a 2.238  ili 17 % Srbi; 126 ili 1 % Romi, 100  ili 1 % Bošnjaci,  te 424 ili 0,42% ostali ), dolazi se do podatka da je u Bosni i Hercegovini, Republici Hrvatskoj i pokrajini Kosovo ukupan broj žrtava u navedenim razdobljima bio 140.883. 

U ukupnom broju žrtava na cijelom ratom zahvaćenom području bivše SFRJ, Srbi  sudjeluju s  31.777, ili 22,55%, dok  su preostalih 77,45% pripadnici drugih naroda.

Izuzme li se iz ove analize Kosovo (kao formalno u to vrijeme “unutarnji sukob” u Srbiji) i promatra samo podatke za Republiku Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu (koje su prema svim međunarodnim normama bile izložene agresiji), ukupan broj žrtava je 127.462, od čega 29.539 srpskih. U ovom slučaju, kako je vidljivo, postotak srpskih žrtava u ukupnom broju jeste 23,17%, a nesrpskih 76,83%

Nema podataka koji ove činjenice mogu argumentirano pobiti, niti dokaza uz pomoć kojih bi se ovdje navedene tvrdnje opovrgnule.

Uz sve nedostatke ovih istraživanja – za koje je prije svega odgovorna agresorska strana koja ne želi objelodaniti točan broj žrtava na svojoj strani, prije svega poginule iz Srbije (iz sastava „JNA“, “teritorijalne odbrane”, policije, paravojnih, dobrovoljačkih, četničkih i specijalnih postrojbi) – očiti je nesrazmjer između srpskih i ostalih žrtava rata, pa se i iz toga mogu izvući zaključci kako su Dulić i ostali čije se tvrdnje svode na to da je srpska strana uzrokovala daleko najveći broj žrtava i zločina potpuno točne, a one o masovnim pokoljima Srba najobičnije izmišljotine kojima se želi prikriti krivnja i relativizirati pogubne učinke velikosrpske agresije.

Hebrangovi argumenti i papirić Žarka Puhovskog

Kad je u pitanju Hrvatska, struktura žrtava u kojoj većinu predstavljaju civili i osobe starije od 60 godina (što je detaljno obradio dr. Andrija Hebrang u svojoj knjizi Zločini nad civilima u srpsko-crnogorskoj agresiji), dokazuje kako je agresija imala za cilj genocid i etničko čišćenje.

Udruga liječnika-dragovoljaca Domovinskog rata, mukotrpnim je dugogodišnjim radom prikupila relevantne podatke o žrtvama na hrvatskoj strani. Svaki je slučaj dokumentiran (sukladno međunarodnim normama), uz točne osobne podatke, opis pogibije, navedeno mjesto smrti i popratnu dokumentaciju – uključujući i patološki nalaz, pa je svaka manipulacija isključena.

U spomenutoj knjizi ratni načelnik Glavnog stožera saniteta RH, dr Andrija Hebrang iznosi broj od 7.263 ubijena civila (u gradovima i naseljima) i 6.891 poginulog vojnika (na bojišnici).

Gotovo polovica ubijenih civila starija je od 60 godina, a od ukupnog broja 3.182 žrtve su bile žene (uz to je ranjeno još 3.560 žena), ubijeno je 345 djece (još 108 ih je ranjeno i ostalo trajnim invalidima), među zatočenicima srpskih logora bilo je 219 djece (15 ih se još uvijek vode kao “nestali”), 4.285 djece ostalo je bez jednog roditelja, a bez oba njih 54. Od ukupnog broja ranjenih u agresiji, 1.184 su djeca, odnosno, 12%! Razarano je više od 500 naselja i gradova u Hrvatskoj, a samo tijekom 1991/92. godine bilo je više od 30.000 topničkih i zračnih napada na najgušće naseljena područja.

Izvršeni su zvjerski masakri nad 1.936 civila.

Izravne materijalne ratne štete prelazile su (tadašnjih) 65 milijardi njemačkih maraka, a indirektne iznosile 300 milijardi (prema izračunu Državne revizije).

(Vidi: http://www.matica.hr/hr/428/rat-u-kojem-je-bilo-mnogo-vise-civilnih-nego-vojnih-zrtava-23767/; također: http://www.dnevno.hr/kolumne/tihomir-dujmovic/105685-prvi-primjerak-knjige-zlocini-nad-civilima-u-srpsko-crnogorskoj-agresiji-na-republiku-hrvatsku-treba-poslati-vesni-pusic-prije-nego-povuce-tuzbu-za-genocid.html)

HMDCDR (Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata) u svojim dokumentima navodi kako je u velikosrpskoj agresiji samo u prvoj ratnoj godini (1991.) “stradalo 590 naselja u 57 općina od kojih je 35 do temelja uništeno, dok su 34 pretrpjela teška oštećenja (među njima su veći gradovi kao Vukovar, Vinkovci, Osijek, Pakrac, Gospić, Dubrovnik, Karlovac i dr), a da je počinjena šteta te godine procijenjena na oko 3,2 milijarde američkih dolara. Od općina koje nisu okupirane najviše stanova je stradalo u općinama Osijek (20.500 ili oko 34 posto stambenog fonda), Vinkovci (12.980 ili oko 41 posto), Pakrac (8100 ili oko 76 posto), Slavonski Brod (7475 ili oko 21 posto), Karlovac (6633 ili oko 22 posto), Nova Gradiška (6624 ili oko 33 posto), Valpovo (5775 ili oko 49 posto) i Novska (2984 ili oko 35 posto).” (Vidi: https://dnevnik.hr/vijesti/hrvatska/ovdje-procitajte-sve-podatke-o-agresiji-na-hrvatsku-na-jednom-mjestu.html; istaknuo: Z.P.; stranica posjećena 14.8.2016. )

To je ukratko bila cijena samostalnosti naše Hrvatske.

Specijalist opće prakse Žarko Puhovski koji zadnjih 25 godina putem naše “javne” tzv. Hrvatske televizije gotovo svakodnevno docira našoj javnosti i “podučava” je “istini”, “slobodi”, “demokraciji”, “ljudskim pravima” i tomu što se događalo 90-ih (kao da smo svi mi doživjeli kolektivnu amneziju pa ne znamo) i na jedan paušalni i tragikomičan način pokušava opovrgnuti podatke što ih u svojoj knjizi iznosi dr Hebrang.

On koji je doživio javnu blamažu pred MKSJ u Den Haagu, kad se pojavio kao svjedok optužbe protiv naših generala (Gotovine, Markača, Čermaka), pri čemu je kao “dokazni materijal” sudskom vijeću (vezano za “srpske žrtve u Oluji”) predočio papirić s ispisanim brojem navodnih “ukupnih srpskih žrtava” – bez ikakvih materijala koji bi bilo što dokazivali. Naravno, to je od MKSJ odbačeno kao nevjerodostojno.

Pitanje ratnih žrtava i zločina suviše je ozbiljna tematika da bi se njome bavili šarlatani i politikanti poput Žarka Puhovskog, Save Štrbca ili Milorada Pupovca.

Srpska strana krije i krivotvori podatke

Svaki ozbiljan pristup ovoj problematici morao bi podrazumijevati  detaljnu raščlambu žrtava, pa i u odnosu na to na kojoj su strani i od čijih snaga usmrćene, potom utvrđivanje stvarnog broja “nestalih” na svim stranama (za koje je danas poslije više od 22 godine od svršetka rata sasvim izvjesno da nisu među živima), ali i one usmrćene u operacijama srpskog agresora kao “kolateralne” žrtve (primjerice, u višemjesečnim topničkim napadima i granatiranjima Sarajeva, Vukovara, Vinkovaca, Borova Naselja, Osijeka itd. – a pripadale su srpskom nacionalnom korpusu). Isto tako, trebalo bi konačno utvrditi i koliko je muslimana-bošnjaka ubijeno u međusobnim sukobima između “Armije BiH” i Abdićeve vojske  “Republike Zapadna Bosna” kako se te žrtve ne bi pripisivale drugim stranama u sukobu.

Neovisno o svim spomenutim nedostacima i manjkavostima popisa žrtava i podataka (te očito pristranim evidencijama ‘Veritasa’ i manipulatora Save Štrpca vezano za srpske žrtve u Hrvatskoj – čega se na kraju morao odreći čak i njegov stari suradnik Žarko Puhovski poslije sramote što ju je doživio pred Vijećem MKSJ u Den Haagu) i građa kojom raspolažemo, dovoljno govori o nepobitnim činjenicama vezano za uzroke rata, njegov karakter i posljedice.

Srpske oružane snage i paravojne postrojbe i skupine okupirale su i etnički očistile oko 30% kopnenog područja Republike Hrvatske i preko 70% Bosne i Hercegovine, na Kosovu su također počinile brojne dokazane masovne zločine etničkog čišćenja i to je samo još jedan u nizu pokazatelja tko je glavni krivac za ratove i tko je uzrokovao najviše zla i žrtava, a njihovom zaslugom, s prostora koje su okupirali izbjeglo je ili protjerano i oko 4 milijuna ljudi, dok su stotine tisuća ostali invalidima ili su doživjeli teške traume koje su im obilježile život.

Pri svemu tomu, jedno od najvažnijih pitanja jeste:

koliki je (među ukupnim srpskim žrtvama) broj poginulih autohtonih Srba (dakle, onih koji su prije rata živjeli na područjima Republike Hrvatske, Bosne i Hercegovine), a koliki onih koji su tamo stigli iz Srbije i Crne Gore?

Upravo te podatke Srbija skriva već više od 20 godina – jer oni predstavljaju ključ za razumijevanje svega što se događalo na području SFRJ, pogotovu uzroka i tijeka agresije.

Popisi žrtava, demografski pokazatelji, arhivska građa i faktografija samih događaja, u današnjim uvjetima, i zahvaljujući suvremenoj tehnologiji i znanstvenim metodama istraživanja, na sreću, onemogućavaju da se istina o prošlosti tek tako krivotvori – kako se to činilo prije 60, 70, ili više godina.

Zločin je pitanje svih pitanja

Redovita profesorica Odeljenja za istoriju Filozofskog fakulteta u Beogradu, povjesničarka dr. Dubravka  Stojanović, u Predgovoru  knjizi Srđe Popovića, One gorke suze posle (Beograd, 2010., str. 8.; dostupno na: https://pescanik.net/wp-content/PDF/srdja_popovic-one_gorke_suze_posle.pdf), piše:

“Srđa Popović u knjizi ‘One gorke suze posle’ opisuje Srbiju u deceniji posle počinjenih zločina. Za svoje dijagnoze on najčešće koristi medicinske termine: psihotično je društvo koje menja stvarnost prema svojim verovanjima i zatim pokušava da se uskladi sa tom konstruisanom stvarnošću; patološko je društvo koje je srušilo moralni poredak; bolesno je društvo koje je ostalo bez ljudskih svojstava; autistično je društvo koje ima tako krupnu laž u glavi da može misliti samo na nju; razbijeno je društvo koje nije sposobno da se leči; paranoidno je društvo bez identiteta, jer ‘stara predstava o sebi, pre zločina, nije moguća, a sa novom se ne suočavamo. Zbog toga je društvo izgubilo smisao za orijentaciju i osećaj ravnoteže, zato nema odgovor ni na jedno pitanje’, zaključuje autor.”

Već u prvoj rečenici svoga Predgovora ona ističe:  “Zločin je pitanje svih pitanja” (aludirajući na to da je odnos prema zločinu i zločincima ono što nas određuje kao razumna i humana ljudska bića) i nastavlja:

“…Ta rečenica je suštinski, najprecizniji i najsažetiji zaključak knjige Srđe Popovića ‘One gorke suze posle’. Zločin je bio i uzrok i posledica događaja koji su potresali Srbiju poslednjih dvadeset godina. Zločin je bio i izvor i ishodište vladajućih političkih ideja. Zločin je bio i sredstvo i cilj vladajućih krugova. Zločin je kontinuitet koji spaja naoko različite režime, on je spona između vlasti i opozicije, vlasti i građana. Dubrovnik, Vukovar, Sarajevo, Omarska, Srebrenica, Račak, Drenica, Kukeš. Vuk Drašković, Slavko Ćuruvija, Ivan Stambolić, Zoran Đinđić. Zločini koji proizlaze jedan iz drugog.”

Dakle, izvan je svake sumnje da su zločin genocida i etničkog čišćenja bili sastavnim dijelom državnog projekta Srbije i Crne Gore, odnosno “SRJ” te da se on provodio uz masovnu potporu srpskog i crnogorskog naroda. Bilo komu drago ili ne, to je tako. Pred tom neumitnom i lako dokazivom činjenicom možemo slobodno zatvarati oči, ali to ne mijenja činjenično stanje.

Pravna zastupnica hrvatske tužbe protiv Srbije za genocid pred ICJ, odvjetnica Helen Low, iz obilja dokumentacije, iznijela je i slučajeve nekoliko pojedinačnih masakra čija okrutnost nadmašuje i najbujniju maštu.

Tako je opisala neke od zvjerstava koja su se dogodila u jesen 1991. godine, prigodom napada na istočnu Slavoniju i njezine okupacije, poput razapinjanja hrvatskog civila na drvo ispred katoličke crkve u mjestu Bogdanovci (nakon što su vojno-četničke agresorske snage ušle u ovo mjesto), slučaj spaljivanja žive žene od strane pripadnika “JNA” u Lovasu, mučenje zarobljenog Hrvata koji je vezan za ruke i obješen o cijev tenka u Sotinu itd.

Sudskom vijeću su također prezentirani dokazi o postojanju službenog dokumenta “JNA” iz listopada 1991. godine, u kojemu se priznaje da  Arkanovi vojnici vrše nekontrolirana djela genocida i terorističke akcije na vukovarskom području.

Ne treba smetnuti s uma, da u isto vrijeme, “JNA” (u operacijama napada na vukovarsko-borovsko područje) ima zajednički ratni štab s vođama četnika i srpskih “dobrovoljaca” (među kojima su i Vojislav Šešelj i Željko Ražnatović Arkan) s kojima planira i provodi zajedničke akcije uništavanja grada i masakra nad stanovništvom. Od ukupnih žrtava u istočnoj Slavoniji koje iznose preko 7.000 ubijenih (računajući i nestale, jer, poslije toliko godina, nažalost, nema nade da je bilo tko od njih živ), 27% su žene, a 40% osobe koje su starije od 60 godina, što također govori o genocidnom karakteru rata.

Iz brojnih raspoloživih izvora dolazimo do saznanja o sličnim surovostima kojih je bilo i na mnogim drugim mjestima: slučaj sadističkog mučenja jednoga pripadnika ZNG (Zbora Narodne Garde), koji se slučajno zatekao u Voćinu u vrijeme masakra nad hrvatskim civilima i kojega su mučitelji živoga izrezali motornom pilom; razapinjanje Hrvata na željezničke vagone, nakon čega ih se ciljalo ručnim bacačima tako da su im tijela bila potpuno raznesena, što se događalo u Vukovaru  prilikom zauzimanja grada; monstruozno iživljavanje nad jednim od pripadnika 125. domobranske pukovnije HV u vrijeme trajanja operacije ‘Bljesak’ (1-2 svibnja 1995. godine), kojemu su na lokalitetu Jasenovca živome oderali dio kože s tijela i tako unakažen leš ostavili obješen o drvo (žrtva je identificirana tek nakon što su nedaleko od mjesta pogubljenja nađeni njezini osobni dokumenti), slučaj odsijecanja ruke hrvatskom civilu Stjepanu Komesu u Petrinji – u krugu tvornice Gavrilović (zato što se rukovao s predsjednikom Tuđmanom nedugo prije toga) poslije čega je žrtva ostavljena da iskrvari, što je učinio srpski zločinac Jugoslav Vidić.

Kad se govori o žrtvama, ne smije se zaboraviti da su one pored surovih likvidacija, ne rijetko mučene i uništavane kako fizički, tako i psihički, pri čemu su silovanja tisuća žena i djevojčica bili posebno surovi metodi etničkog čišćenja.

Jedan od rijetkih procesa u kojem je koliko-toliko zadovoljena pravda, jeste osuda vođe terorističke pobune u Hrvatskoj i ratnog zločinca Milana Martića kojemu je od strane MKSJ izrečena kazna od 35 godina zatvora za zločine počinjene na okupiranom području Republike Hrvatske i raketiranje Zagreba 2. svibnja 1995. godine. Zločin raketiranja hrvatskog glavnog grada počinjen je zabranjenim raketama s kasetnim punjenjem (poginulo je sedmero građana, a 205 ih je ranjeno – 39 teško i 136 lakše). Ovaj je zločin Martić priznao pred kamerama. (Vidi: https://www.youtube.com/watch?v=IpJWrlnBz9U )

Dana 5. ožujka 2014. godine, hrvatski pravni tim je nakon prezentacije činjenica o zločinima, pred sudskim Vijećem ICJ iznio tvrdnju kako svi do tada izneseni dokazi u potpunosti dokazuju genocid (posebno događaji masovnih likvidacija civila na vukovarsko-borovskom području (Velepromet, Ovčara), te u Škabrnji i Saborskom, naglašavajući da je istočna Slavonija bila ključna točka za uspostavu “Velike Srbije” na teritoriju Republike Hrvatske. Zločini su bili planirani i provođeni radi uspostave etnički homogenog područja, što pokazuje i statistika: na prostoru istočne Slavonije zahvaćenom ratom je prije početka sukoba bilo 70% Hrvata, dok je 1992. godine tamo živjelo 97% Srba.

Katarza je nužnost i bez nje nema mira

Svako civilizirano društvo se u ime svoga opstanka i očuvanja nekih temeljnih vrijednosti, među ostalim, mora suočavati i s prošlošću i apsorbirati je tako da pored onoga što je pozitivno i u stanovitoj mjeri predstavlja nacionalni ponos, prihvati i vlastite „tamne mrlje“, odnosno, promašaje, zablude, pogrješke i zastranjenja, kako bi se u budućnosti izbjegle zamke prošlosti.

Srbija je, neovisno o tomu što je ICJ odbio tužbe Hrvatske i BiH protiv nje za genocid, postala prva zemlja u Europi kojoj je nakon Drugoga svjetskog rata presudom ovog međunarodnog suda izrečena krivnja za zločine protiv čovječnosti i osuda za nepoduzimanje mjera u sprječavanju zločina genocida koji su snage bosanskih Srba počinile u Srebrenici srpnja 1995. godine.

Koliko god se današnji srbijanski diplomati i političari trudili to relativizirati, prešućivati – ili čak negirati– istina da je uz izvođenje svih potrebnih dokaza, sudsko tijelo UN-a donijelo presude u kojima je barem deklaratorno i djelomično postignuta stanovita pravednost  i žrtvama i njihovim potomcima pružena kakva-takva moralna zadovoljština.

Krvave tragove koji su ostali iza posljednjih ratnih sukoba u jugoistočnoj Europi nemoguće je sakriti. Zločin je nužno priznati, a zločince imenovati, kazniti  i od njih se distancirati,  jer  samo tako svaki narod otklanja mogućnost kolektivne stigme za ono što se činilo u njegovo ime. To vrijedi podjednako za sve – Hrvate, Bošnjake, Albance, pa i za Srbe.

Tu ne pomažu nikakve bizantske smicalice, pa ni manevri Aleksandra Vučića, Milorada Pupovca, Aleksandra Vulina, Ivice Dačića i sličnih likova, koji pri svakom pokušaju bilo kakvog raščišćavanja onoga što se događalo 90-ih, dohvate Drugoga svjetskog rata, mita o Jasenovcu, lažnih tvrdnji o “stotinama hiljada pobijenih Srba”, “dječjim logorima” o “20 hiljada pobijene dece u NDH” i sličnih nebuloza.

Toj bratiji treba poručiti samo jedno: ti lažni mitovi uz pomoć kojih je hrvatskome narodu nametnuta kolektivna krivnja i na temelju čega je on desetljećima stigmatiziran kao “genocidan” i “zločinački” su već na izdisaju – jer podaci iz samog Vojnog arhiva u Beogradu govore nešto sasvim drugo – i nije daleko dan kad će se urušiti, jednako kako se urušio mit o “antifašističkom ustanku” u Srbu.

Ne postoje rasno superiorni i rasno inferiorni narodi, niti oni kojima je unaprijed dopušteno činiti ono što drugima nije, ma koliko držali do svoga „nacionalnog cilja“ i koliko god bili uvjereni u svoju “posebnost” i „misiju“ za koju su „predodređeni“.

Istina, istina i samo istina!

Drugoga puta nema.

 Zlatko Pinter/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Feljton

Velikosrpski planovi nakon ”Oluje”

Objavljeno

na

Objavio

Nakon Oluje Hrvatska je promijenila stratešku situaciju na Balkanu. To su shvatili svi osim Srba. Kao što smo vidjeli, operacija Oluja za samo jedan je dan preduhitrila svesrpski napad pripreman pod tajnim nazivom Vaganj – 95 na Hrvatsku, a operacijom Oluja-Obruč spriječen je zločinački plan o srpskome gerilskom ratovanju u Hrvatskoj nakon Oluje skrojen na 41. sjednici ‘Vrhovnog Saveta Odbrane’ Jugoslavije 14. kolovoza 1995. Kao što znamo, planirali su reorganizirati tzv.

Srpsku vojsku Krajine i težišno ju pripremiti i angažirati za gerilsko ratovanje na izgubljenim prostorima tzv. RSK, radi vezivanja snaga Hrvatske vojske, nanošenja gubitaka i stavljanja do znanja međunarodnoj zajednici da je to srpska zemlja i da narodi s toga prostora ne prihvaćaju politiku svršenoga cilja. Tom suludom nizu planova kojima su Srbi po tko zna koji put pokušali preokrenuti tijek rata u svoju korist moramo svakako dodati i plan koji su u tajnosti razmatrani krajem kolovoza 1995.

Daleko od očiju javnosti, u Dobanovcima, 25. i 29. kolovoza te 1995. sastala su se politička, vojna i crkvena vodstva ‘svih srpskih zemalja’, ovaj put bez vodstva tzv. Republike Srpske Krajine koja više nije postojala. Na sastanku su bili Lilić, Milošević, Kontić, Bulatović, Karadžić, Krajišnik, Koljević, Buha i Plavšić, generali Perišić, Mladić, Gvero, Đukić i Tolimir te predstavnici Srpske pravoslavne Crkve patrijarh Pavle i vladika Irinej. Zločinci na sastanku nastavljaju u svome fašističkom naumu pa razmatraju: Je li s ‘Krajinom’ gotovo i imaju li namjeru vojno ju vraćati? Hoće li prihvatiti plan Kontaktne skupine za BiH? … Karadžić predlaže da snage bosanskih Srba uz pomoć Vojske Jugoslavije forsiraju Neretvu i izađu na more te da forsiraju Savu i zauzmu Županju, čime bi se ‘sačuvali dijelovi RSK u Slavoniji’. Bili su to suludi planovi srpskih fašista koje Hrvatska nije smjela podcjenjivati. Hrvatska vojska zahvaljujući tajnim službama i elektroničkome izviđanju, imala je spremne odgovore za bilo koju srpsku ‘ratnu varijantu’. S obzirom na napredovanje Hrvatske vojske i Armije BiH prema Banjoj Luci, Milošević objašnjava okupljenima da bi daljnjim ratom prestala ideja i teorijski o tzv. Republici Srpskoj te da su Srbija i Jugoslavija učinile sve da ‘legaliziraju’ tzv. Republiku Srpsku. Stoga predlaže da se prihvati mirovni plan temeljen na prijašnjem planu Kontaktne skupine koji je predložio Richard Holbrooke, s tom razlikom da Srebrenica i Žepa ostaju pod srpskom vlašću. Pritisnut vojnim porazima, Milošević je pokušavao spasiti što se spasiti da. Svima je bilo jasno da je Hrvatska vojska bila u mogućnosti nastaviti operacije za oslobođenje hrvatskoga Podunavlja i prodor do Banje Luke. To, međutim, međunarodni čimbenici nisu htjeli prihvatiti zbog procjena da bi novih 300-500 tisuća izbjeglica iz tih područja neizbježno dovelo do izravnoga uključivanja Savezne Republike Jugoslavije u sukob, i tako bi došlo do opasnosti proširivanja rata, što bi onemogućilo započete mirovne napore.

Kad Amerika preuzime vodstvo

Pripremanje Oluje, sama izvedba na terenu i odlučnost hrvatskoga vodstva i naroda da oslobodi zemlju nije prošla ispod radara američkih obavještajnih služba, stoga su oni vidjevši priliku za mir uskočili u hrvatska pobjednička kola. Još 3. kolovoza, dakle jedan dan prije Oluje, američka ambasadorica u UN-u Madeleine Albright u tajnome memorandumu Clintonovu savjetniku za nacionalnu sigurnost objašnjava zašto Amerika mora preuzeti vodstvo. U tom pismu ona obrazlaže kako su Amerikanci shvatili i da su s pravom ogorčeni na svoje europske saveznike koji su bili godinama nesposobni riješiti krizu na Balkanu koju su ratom pokrenuli Srbi. Takvom europskom politikom ozbiljno je ugrožena vjerodostojnost NATO-a i UN-a, liderstvo Amerike u svijetu dovedeno je u pitanje , smatrali su Amerikanci, pa su odlučili preuzeti vodeću ulogu na diplomatskome i vojnome planu da bi se ostvario trajan mir. Amerika je smatrala da Hrvatska pod vodstvom predsjednika Tuđmana sa svojim oružanim snagama sada drži ključ mira u rukama, stoga je Clinton u Zagreb na razgovor s predsjednikom Tuđmanom poslao svoga izaslanika za Balkan Richarda Holbrookea. Na tome sastanku, koji je održan 16. kolovoza 1995., Holbrooke je u ime Amerike potvrdio predsjedniku Tuđmanu da predsjednik Clinton i Amerika prihvaćaju novonastalu stratešku situaciju te da Amerika smatra da zahvaljujući Oluji imamo besprimjernu priliku za mir, ali da s obzirom na situaciju u BiH postoji i vrlo stvarna opasnost da bi mogao izbiti i širi rat. Hrvatska je operacijom Oluja promijenila stratešku situaciju na Balkanu, i tako otvorila put prema trajnome miru. Krajem kolovoza 1995. Hrvatska je bila i ostala odgovorna članica međunarodne zajednice, stoga je predsjednik Tuđman odlučio iskoristiti ovaj trenutak i učiniti sve što možemo kako bismo postigli političko rješenje i tako bez rata vratili Istočnu Slavoniju u ustavno-pravni poredak Hrvatske.

Tajno američko izvješće – hrvatska vizija Bosne

Dok su trajale vojne operacije, poseban tim za Balkan direktora CIA-e (DCI Balkan Task Force) sastavljen od svih američkih obavještajnih služba, gledajući razvoj na terenu, poslao je obavještajno izvješće predsjedniku i pregovaračkome timu koje ima naslov: ‘Hrvatska vizija Bosne’ u kojem se nalaze obavještajne procjene o trenutačnim ciljevima Hrvatske u Bosni. U tome izvješću oni navode da se bosanski predsjednik Izetbegović boji,’vjerojatno s pravom’, da će Hrvatska pokušati zadržati kontrolu nad zemljom koju oslobode Hrvati u Bosni i Hercegovini. Nadalje, dugoročno gledano, Izetbegović smatra da Zagreb vidi Federaciju kao priliku da podijeli Bosnu i stvori poseban entitet ‘bosanskih Hrvata’. Znajući za kakvu se BiH s većinskim muslimanskim utjecajem Izetbegović zalagao, ovakvi stavovi nisu ništa novo. Ono što zaista čudi u ovome izvješću stav je prvoga predsjednika Federacije BiH i prvoga hrvatskog člana Predsjedništva BiH Krešimira Zubaka koji je imao iste stavove kao Izetbegović. On je Tuđmanu iza leđa, dok u operacijama za oslobođenje dijelova BiH ginu hrvatski vojnici, rekao američkim diplomatima da Zagreb (Tuđman op.a.) vidi Federaciju kao ‘sredstvo podjele Bosne’! Amerikanci su imali viđenje da je Hrvatska operacijama u BiH zaista pomogla da se proširi hrvatski utjecaj, a uloga Hrvata u Federaciji i njihova veza s Hrvatskom usmjeravana je radi sprječavanja stvaranja jake većinske muslimanske BiH kakvu je zagovarao Izetbegović. U takvoj konfuznoj situaciji, Amerikanci su se odlučili za balansiranje i normalizaciju te postizanje mira sporazumom koji bi bio pogodan za dugoročnu stabilnost. Računajući da je rat još trajao, to je izgledalo kao dobro i racionalno rješenje, a zapravo nitko nije bio sretan zbog toga. Pritisnuti porazima svoje vojske i sankcijama Jugoslaviji, Srbi su pristali na dogovor da će tzv. Republika Srpska biti priznata kao entitet i da će lideri toga entiteta prihvatiti da budu dio međunarodno priznate države BiH. Tako je stvoren temelj BiH koji vidimo i danas: trostrana ucjena koju nitko ne želi, ali bez koje svatko gubi previše.

Poslije, u jednome od svojih intervjua magazinu Europa Peter Galbraith rekao je: „Mi smo bili načisto da su Republiku Srpsku vodile masovne ubojice, koje su počinile genocid i optužene zbog toga. Nije bilo sumnje u to. Znali smo da je stvaranje Republike Srpske utemeljeno na etničkome čišćenju i masovnome ubijanju. Ali je isto tako jasno da su oni (Srbi, op. a.) još držali teritorij, imali vojsku, a mi smo željeli završiti rat. I to je bilo to cjenkanje.’ Srbi danas to cjenjkanje nastavljaju, u Hrvatskoj s Pupovcem i SDSS-om – bez ikakve stvarne snage, samo zbog izdajica i to iz HDZ-a – a u Bosni i Hercegovini s Dodikom koji opet negira genocid u Srebrenici.

Joško Buljan
Hrvatski tjednik

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari