Pratite nas

Feljton

Porazna bilanca jugoslavizma – Na čemu počiva jugonostalgija danas?

Objavljeno

na

Profesor Marko Gjidara – bilanca jugoslavizma je porazna, a naslijeđe je izvorište problema u Hrvatskoj

Djelo pod naslovom «Pogledi iz Francuske na socijalističku Jugoslaviju – institucionalni i upravni aspekti (1980.-1991.)», koje je djelomično i dvojezično, nastalo je poslije jedne knjige namijenjene prvenstveno francuskoj publici, koja je objavljena u Parizu 2015. godine pod naslovom «Zašto i kako je nestala Jugoslavija – kronike najavljenog raspada (1979.-1991.)». Francuskim čitateljima nastojalo se pokazati, što je i na koji način dovelo do raspada komunističke Jugoslavije. Jer se često, osobito u Francuskoj, ali i drugdje u Europi, brkaju s jedne strane uzrok (tj. srpski hegemonizam utemeljen na diktaturi u svim njezinim oblicima od 1919. i obnovljen nakon 1945.) i s druge strane posljedice, (tj. težnje za neovisnošću kojima se obično pripisuje nestanak bivše savezne države).

Na čemu počiva jugonostalgija danas?

Neki nostalgičari za ovom jugoslavenskom i komunističkom prošlosti, žale zbog nestanka onog što se naknadno smatra «zlatnim dobom», i suprotstavljaju mu teškoće u kojima grca današnja Hrvatska, a čije oblikovanje i modernizaciju, ti isti nostalgičari nastoje blokirati, višestrukim vanjskim i unutarnjim destabilizacijskim procesima. Prema tome, smatrao sam da bi bilo dobro podsjetiti sve one koji su zaboravili, i čije je pamćenje selektivno, na neke od zataškanih stvarnosti, o tome što je bio totalitarni, represivni i nazadni režim, tijekom jednopartijske diktature u doba Tita i nakon njega. To mi se podsjećanje cjelokupnog mnijenja činilo nužnim.

Prikupljene kronike u prvom radu objavljenom u Parizu, napisane iz godine u godinu između 1979. i 1991. pokazuju nekoliko stvari. Naime, treba podsjetiti na sljedeće:

– Najprije o federalizmu ; prividni federalizam je bio umjetan i iskrivljen, te se pretvorio u centraliziranu državu u službi hegemonističkog projekta;

– Potom o samoupravljanju ; toliko hvaljeno samoupravljanje nikada nije bilo iskreno ni autentično jer je bilo pod strogim nadzorom jedne partije i nesnosnog administrativnog aparata;

– I konačno o ekonomskom stanju; gospodarska i monetarna situacija nikada nije cvjetala unatoč masovnoj financijskoj pomoći sa Zapada.

Tragične činjenice bivše države i proizvodnja zaborava

Na primjer, ovdje treba podsjetiti na nekoliko činjenica:

– 1982. zakonom je zabranjeno proizvoditi i prodavati kruh teži od 800 grama (Narodne novine br. 62/82, str. 1505.);

– galopirajuća i stalna inflacija dosegla 84% 1985. godine, a kasnije je Jugoslavija u tom području oborila nekoliko europskih rekorda, dok je cijena osnovnih životnih potrepština nadmašila 104% te godine, dok je gotovo 70% radnika zarađivalo manje od minimalne plaće;

– prema prosječnom prihodu po stanovniku, Jugoslavija se nalazila na pretposljednjem mjestu u Europi, ispred Albanije, s 2.380 dolara godišnje;

– u poljoprivredi, stočni fond 1985. godine bio je na razini onog iz 1910. godine;

– još je 1985. godine ukupni dug, vanjski i unutarnji, iznosio više od 38 milijardi dolara.

Treba također podsjetiti sve one koji imaju idiličnu viziju o bivšoj Jugoslaviji, da je ta zemlja prikupila još neke nezavidne rekorde u Europi. Naime, od 32 europske zemlje, Jugoslavija je zauzimala:

– prvo mjesto po stopi inflacije, po rastu cijena, ali i po pomoć ikoju je primala iz inozemstva,

– trideset i drugo, to jest posljednje mjesto, u pogledu socijalne zaštite, izdataka za obrazovanje i zdravstvo.
Jugoslavenstvo je počivalo na monopolu elite i proizvodnji zabluda

U stvarnosti, jedino su članovi jugoslavenske nomenklature imali političku, upravnu i gospodarsku moć. Ova kasta upravljala je cijelim državnim mehanizmom, kroz jednopartijski sistem. Nadalje, 1988. godine, uoči pada komunizma u Istočnoj Europi, utvrđeno je da je u Jugoslaviji, samo jedna mala desetina stanovništva ostvarivala čak 60% izdataka za potrošnju.

Ukratko, ova prva knjiga objavljena u Parizu 2015. godine, opisuje postupak raspada bivše Jugoslavije, kroz postupno raspadanje institucija u korist unitarizma, uništenje gospodarstva, militarizaciju režima u korist centralnog hegemonizma i središnje države, čija je dvostruka pripadnost bila istovremeno boljševička i balkanska.

Katastrofalna ostavština bivše Jugoslavije kao izvorište problema u Hrvatskoj

Druga knjiga, koju danas promoviramo, objavljena 2016. godine, također obuhvaća nekoliko studija o jugoslavenskom političkom i upravnom sustavu, a koje su objavljene svake godine između 1980. i 1991. također u Europskom godišnjaku za javnu upravu. Istaknimo još jednom, da se u radu nastojala opisati jugoslavenska stvarnost, u svojim institucionalnim i upravnim aspektima, a na što je potrebno podsjetiti, ako želimo da aktualna Hrvatska izađe iz oronulosti, moralne i drugih kriza, zbog opstanka prošlosti koja je iza nas i anakronična. Tek kada se napravi beskompromisna bilanca jugoslavizma, Hrvatska će stvarno moći reformirati svoje institucije, nadahnjujući se onim najboljim što Europa pruža, i tako izbjeći ono što je još više može oslabiti. Na taj način će se moći osloboditi određenog sklerozirajućeg mentaliteta, koji zaustavlja njezin politički, upravni, pa čak i intelektualni razvoj općenito. Da bi se ova zemlja učinkovito reformirala, potrebno je prisjetiti se odakle dolazi, koje nedostatke naslijeđene iz bivšeg sustava treba prevladati, a koje se u nekim sredinama nastoje reaktivirati, bez ikakvog obzira prema državi i hrvatskom narodu, ne oklijevajući pri tome da ih se osporava, pa čak i kleveće.

Laskav međunarodni status Titove Jugoslavije – razlozi i uloga francuske ljevice

Titova Jugoslavija i njezin režim dugo su vremena, izvan granica tadašnje Jugoslavije, a osobito u Francuskoj, uživali jedan poseban, «laskav » ugled, koje mu se beskrajno vjerovalo, bez ozbiljneprovjere, a što se na koncu pokazalo posve nezasluženim.

U inozemstvu su se bardovi titoističkog sustava i socijalističke samoupravne ideologije, regrutirali; s lijeva zbog taktičkih razloga, a s desna zbog strateških. Na zapaženo ustrajan način, mnogi zapadni promatrači su nastavili već od 1919, a posebice poslije 1945, brkati ono što su mislili da znaju o Jugoslaviji, s onim što se tamo stvarno događalo.

U određenom dijelu francuske ljevice, dugo se održao dobar ugled jugoslavenskog modela, predstavljen kao alternativa sovjetskom komunističkom modelu. I francuska desnica bila je «šarmirana», zbog raskida Tito-Staljin, i zbog takozvane nesvrstanosti jugoslavenske diplomacije.

Sve to objašnjava neznanje i manipulacije jugoslavenskim stvarnostima. Zato se, na autokratsku narav tog režima, tako dugo i jest uporno žmirilo, sve do brutalnog buđenja devedesetih godina.

Diktatura kao životno načelo Jugoslavije

Već od njezinog nastanka 1919., a još višeposlije 1945., diktatura je uvijek bila životno načelo jugoslavenske države. Dok se 1948. nije odvojila od Moskve, jugoslavenska komunistička partija, četvrt je stoljeća pohađala školu sovjetskog staljinizma. Ta komunistička, boljševička intelektualna i mentalna srodnost se održala, i titoistička vlast je upravo staljinističkim postupcima, čak i preventivno, eliminirala (na bilo koji način) sve opozicije i neistomišljenike.

Jugoslavenski čelnici zapravo nikad nisu prekinuli tu pupčanu vrpcu socijalističkih dogmi, u politici, u ekonomiji i na razini uprave.

Rukovodećim instancama partije, države, uprave, ekonomije, kruže uvijek, bez iznimke, jedne te iste osobe. Zemljom i režimom vladala je jedna jedina partija, baštinica boljševičke struje, koja se nakon 1945. brutalno nametnula.

Zabluda samoupravljanja

Uz isti sustav vlasti, Jugoslavija je iz staljinizma htjela prijeći u samoupravljanje, predstavljen kao vrhunac Kardelj samoupravljanjedemokracije u socijalizmu. Ali samoupravljanje nije moglo biti svjetlo preporođenog socijalizma, jer nikad nije stvarno ni postojalo. To je služilo jedino za prikrivanje birokratskih snaga, koje su vladale društvom, upravom i državom. Specifičnost jugoslavenskog sustava jest u tome, što se tvrdilo da preuzima smjernice djelovanja: kolektivizma, liberalizma, tržišta, staljinizma, slobodr, diktature, demokracije i autokracije, za provedbu nejasnih ciljeva nekolicine čelnika, čije riječi nisu bile uvijek usklađene sa stvarnim namjerama. Ta suluda mješavina, tipično balkanska, postala je nesavladiva i na koncu eksplozivna.

Zato i jesam, na samom početku ove knjige i u predgovoru, naveo jedan citat slavnog Alberta Einsteina, koji po meni izvrsno opisuje jugoslavensko samoupravljanje, i to ideološko vrludanje – citiram:

«Teorija, to je kad sve znaš i ništa ne funkcionira
Praksa, to je kad sve funkcionira i nitko ne zna zašto
Ali mi smo ovdje spojili teoriju i praksu: ništa ne funkcionira i nitko ne zna zašto».

Pogubno naslijeđe «samoupravne» uprave i političkog poretka u razvoju defetizma i političke nemoći naroda

Kad je riječ o jugoslavenskoj upravi općenito (na državnoj ili lokalnoj razini), partija se nikada nije odrekla svoje vodeće uloge. Od vrha do dna hijerarhije, izbor kandidata za upravnu dužnost, vršio se ponajprije prema političkom kriteriju, uzimajući u obzir nužnost da izabrani kandidat bude pristalica ideološkog okruženja, te da je pritom i aktivan u okvirima svog ideološkog vjerovanja, jer su pripadnost upravi i srodnost s partijom, usko povezane. A politiziranost uprave vodila je i k tomu, da se nagrađuju oportunizam i servilna poslušnost, prije negoli sposobnost i upućenost. Sve je to više nego pridonijelo okamenjenosti tog sustava.

Taj sustav je proizveo ne samo sterilnu upravu, nego sklerozno i apatično društvo. Takva uprava pokazala se kao problematična, tim više što je bila podložna balkanskim težnjama.

Današnje slabosti pravosudnog sustava su posljedica zaostavštine jugoslavenskog poretka – odumiranja prava

U takvim okolnostima: pravo, u najširem značenju te riječi, zakoni i pravosuđe, nisu imali prostora za slobodan razvoj, neopterećen ideološkim uvjerenjima. Vladajućak oncepcija društvenih odnosa, uloge prava i pravnika, formulirana je upravo u staljinističkoj fazidržave i režima. Ideja prvenstva prava, nije shvaćena na ispravan način, a «pravna država» se shvaćala isključivo kao «pravo države », što jedno s drugim nema nikakve veze.

To odumiranje prava izbija kroz nečitljive i neumjereno opširne zakonske tekstove. Pravnik u Jugoslaviji nije imao svoju potrebitu specifičnu ulogu, pravna sigurnost nikad nije bila neki prioritetn icilj, pa je pravna aktivnost unazađena u rang niže kategorije. Službeni stav bio je, da «između profanih neznalica za pravo, ali nezamjenjivih za režim, i kompetentnih pravnika koji nisu odani režimu, apsolutnu prednost treba dati prvima » (to je izrekao sam Edvard Kardelj). To je dakle sustav u kojem je «gram vlasti jednak kilogramu znanja» (to je izgovorio profesor Mladen Ivezić). To znači da se u Jugoslaviji nije odlučivalo na temelju zakona, već na temelju samovolje onog tko ga osmišljava (a poznata je vama svima, ona famozna preporuka doživotnog predsjednika maršalaTita sucima ; «da se ne treba držati zakona kao pijan plota»).

Selekcija prava i slobode – što je zajedničko Hrvatskoj danas i Jugoslaviji nekada?

Jugoslavija je pripadala kategoriji zemalja u kojima nema prava ni sloboda za one koji su nazivani «neprijeteljima slobode», kako je shvaćala i tumačila tadašnja ideologija. Pravna stvarnost je bila takva, da prava i slobode zajamčeni ustavom i zakonom, nisu smijeli svima služiti, a osobito ne onima koji u Jugoslaviji ili u iseljeništvu, nisu prihvaćali taj tip režima. To htijenje, da se emigracija isključi iz javnog života, ostalo je toliko urezano u mentalite tvlastodršca, i nostalgičara zap ovijesno prevladanim sustavom, da je ostracizam koji pogađa građane koji žive izvan vlastite zemlje, opstao dugo i nakon nestanka tog sustava i režima.

Pravosuđe gotovo i nije evoluiralo od 1945.,jer se ta institucijazadovoljila time da bude «produžetak one koja je bila uspostavljena za vrijeme Drugoga svjetskog rata» (to je prosudba profesora Jovana Ðorđevića). Sudovi su funkcionirali pod budnim okom Partije; «Partija mora biti prisutna na sudovima, jer njoj pripada važna uloga u pravosuđu» (to je napisao Mladen Gajer, profesor i sudac).

Politizacija medija i društva nekad i danas

Politizacija medija i udruga je također bila sveobuhvatna. Među njima, određeni krugovi njeguju svojevrsnu nostalgiju za imaginarnim «zlatnim dobom», i nisu baš odani demokraciji, te teško prihvaćaju tranziciju, naročito u okvirima hrvatske države. U takvim okolnostima, javno je mnijenje ostalo obilježeno gotovo polustoljetnim sustavom. Jednako je i s nekim takozvanim «građanskim» udrugama čiji je legitimitet vrlo upitan, kao sa samoproglašenim «predstavnicima» građanskog društva, koji su zapravo «produžena ruka» više manje skrivenih grupacija ideološki povezana. Ti krugovi nastoje onemogućiti temeljne promjene.

Suočena sa svojom propašću i propašću ideologije na kojoj se temeljila, ta politička klasa uvijek je tražila (i traži) slamku spasa u reaktiviranju svih mogućih vrsta sukoba.

Bilanca jugoslavizma je – civilizacijski porazna

Bilanca jugoslavizma, kao sustava vlasti i kao državnog oblika, je porazna. On je prouzrokovao zastoj, kako na materijalnoj i ekonomskoj, tako i na mentalnoj i intelektualnoj razini. No, ta dijagnoza i ta bilanca i dalje kasne, iako su životno nužne za suočavanje današnje hrvatske države s budućnošću.

Studije objavljene u ovom djelu, nude kritički pogled izvan, bez ustupaka i bez popustljivosti prema jugoslavenskom pravnom i političkom sustavu. Objavljeni radovi razotkrivaju prevare jugoslavizma: nestvarno samoupravljanje i lažljivi federalizam.

Danas, svaka osoba koja je u ono vrijeme morala trpjeti zbog jugoslavenskog komunističkog režima, i koja je još uvijek na vjetrometini istogo kruženja, može odgovoriti nostalgičarima za tom prošlošću, preuzevši riječi američkog političkog uglednika Adlaia Stevensona, koji je, kad su mu proturiječili, uzvratio: «Ako naši protivnici prestanu govoriti laži o nama… ja ću se suzdržati od toga da govorim istinu o njima».

Ova zbirka radova želi podsjetiti na to, koliko je u Jugoslaviji pravna država bila nedostižna perspektiva, nikad ostvareno obećanje, uvijek izgubljena oklada.

Marko Gjidara/HKV

NAPOMENA: Riječ je o govoru profesora emeritusa Marka Gjidare na predstavljanju njegove knjige «Pogledi iz Francuske na socijalističku Jugoslaviju – institucionalni i upravni aspekti (1980.-1991.)», u Zlatnoj dvorani Hrvatskog Instituta za povijest, 20. studenog 2017. godine u Zagrebu.

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Feljton

Hercegovački Hrvat Frano Cigić u borbi za Hrvatsku Državu – Osmi dio

Objavljeno

na

Objavio

Frano Cigić sa svojim ribarskim mrežama

Franjo Cigić piše: Borili smo se za Hrvatsku državu od 1102 god. pa do današnjih dana 2016. god, te uz Božju pomoć nastavljamo, kao Hrvatski narod; starodržavnički, održat se na tlu Hrvatskih povijesnih zemalja.  Odlučio sam 29.travnja 2016.god u navršenoj 88. godini života staviti na papir moja sjećanja i doživljaje, od djetinjstva pa do starosti.  Zašto smo branili N.D.H.?

Frano Cigić je rođen 22 travnja 1928. godine u selu Proboju kod Ljubuškog. Otišao je u vojsku HOS-a u listopadu 1944. Bio je zarobljen kod Dravograda u svibnju 1945. Prošao je Križni Put i samo zahvaljujući dragome Bogu ostao je živ.. Sve što Franu Cigića danas zanima je da svoje životno iskustvo napiše na papir i ostavi nadolazećim hrvatskim naraštajima. Mi ćemo ovdje u nastavcima donijeti životnu priču Frane Cigića, onako kako je on to zapisao. …

Prethodni dio možete pročitati ovdje: Hercegovački Hrvat Frano Cigić u borbi za Hrvatsku Državu – Sedmi dio.

Nastavak:

Ona hrvatska narodna izreka govori: sve laži na zemlji izrečene među ljudima i narodima oni se na koncu saznaju.na koncu sam odlučio o tom vremenu događaja proglašenja obrane u 4. god. nezavisne države obstanka. Te na koncu povjerovat lažnim savjetima, da se povučemo, te sa oružjem predamo Engleskim vojnim snagama,koje su bile na tlu austrije. Iste su po potpisanom ugovoru potpisale , da vojska izgubljenog rata bude ljudski prmljena  i tako razoružana. To je liga naroda uvela ali umjesto toga hrvatska vojska, inteligencija, svećenstvo doživjeli smo Bleiburg, koline smrti, u poslijeratno vrijeme 15.5.1945. godine pa dalje pod naređenjem Tita i KP Jugoslavije, tako bijasmo pobijeni, desetkovani, pljačkani, i zlostavljani u višenarodnoj komunističkoj Jugoslaviji

Do njenog obstanka do 1990 god, a potom ponovno se nastavlja jer je hrvatski narod na čelu profesora povijesti Dr. Franjo Tuđman na vrhu HDZ polupredsjedničkog mandata idvojio republiku Hrvatsku iz više narodne komunističke Jugoslavije koju nisu htjele rušiti Europske velesile sa Usa na čelu.

Jugoslavenska takozvana Titova armija pod upravom KPJ i veliko srpske zamisli hoće opet sačuvat državno veliko srpsku Jugoslaviju, te opet nastavljaju sa istim i sličnim zvjerstvom nad hrvatskim narodom, kao što je to bilo sa prvom Jugoslavijom.

Zahvaljujući povjesnoj istini da je NDH postojala i bila branjena po apsolutnoj većini hrvatskog naroda i u većini svih hrvatskih građana, osim manjine koja se odazvala po Pudviću (?) četničkom vođi na području Srba i kninske krajine, gdje su u suradnji talijanske vojske nesmetano zvjerski ubijali, pljačkali hrvatski narod u istočnoj Lici i zapadnoj Bosni , tako je bilo i u drugim mjestima NDH. Tada su se muslimani svojim izvornim imenom Hrvatima, a pravoslavci gdje je NDH mogla održavat vlast: svi zakonski i pravni normi vlada NDH. tako je bilo i po pitanju samoobrane NDH.

Neprijatelji hrvatskog naroda do dan danas služe se svim izmišljotinama i lažima o postojanju NDH kao države u ondašnjoj Europi; GDJ NDH nije bila sasvim svoja i tu su bile snage njemačke vojske i talijanske sve do 9.rujna 1943. godine; ako postavimo pitanje od dva zla jesmo li birali manje sa proglašenjem NDH 10.travnja.1941.god. svakako da će biti zaključak.

Jugoslavija višenacionalna sklepana protiv volje hrvatskog naroda. I ona se raspada, kako je naprijed naglašeno. Poznati vođa i učitelj , miretvorac zvani; stavlja se na čelo hrvatskog naroda, te uzvikuje, dok je još bilo vrijeme; Ne idite u Beograd, pitajte Hrvatski narod. Narodno vijeće u koaliciji sa srpskom radikalnom strankom na čelu Prebičevića ignorira upozorenje Stjepana Radića, kao što su ignorirali sva druga upozorenja prije toga.

Na žalost hrvatski narod predaje u ruke Srpskim težnjama, da su u prvoj Jugoslaviji vladali, kako su zamislili. Zato predstavnik hrvatske republikanske seljačke stranke, Stjepan Radić u novostvorenoj trojedinjenoj Kraljevini; Srba, Hrvata i Slovenaca nastavlja sa istim upozorenjima tražeć ravnopravno vladanje u toj novostvorenoj trojedinjenoj državi na čelu srpskog kralja.

Stjepan Radić

Ta upozorenja su trajala od 1918. pa do 1928.god. lipnja mjeseca, kada je Poniša Račić u skupštini države Srba, Hrvata i Slovenaca u Beogradu; na pitanje vatrenog govornika, isti postavlja pitanje dokle će ta nepravedna zakonska rješenja donositi, tako da se hrvatski narod iskorištava u korist srpskog naroda. Odgovor je glasio: da se srpska krv prolivena u prilog oslobođenja hrvata, ispod stoljetne vladavine Mađarske i  Austrijske vlasti.

Stjepan Radić uzvraća može li se ta srpska krv dokazati da je prolivenau rušenju austrougarske stoljetne vladavine nad hrvatskim narodom. Na to pitanje Stjepana Radića srpskom predstavništvu Puniši Račiću. On je povukao automatski pištolj iza pasa i uperio prema Stjepanu Radiću, gdje su sjedili predstavnici seljačke republikanske stranke. Puniša Račić tim potezom usmrtio je Pavla Radića, Granda, a smrtno ranio Stjepana Radića i zauvijek ga ušutio, jer je isti podlegao smrću sa posljedicom u skupštini upotrebom automatskog oružja po Puniši Račiću.

Vijest je objavljena i cijeli svijet se zgražao, ali se ništa nije pokrenulo.

Na izdisaju predsjednik hrvatske republikanske seljačke stranke izistio je posljednju riječ: Nikad više Beograd. Svim naravno ljudima i narodima je poznato da se ne može nešto zajednički spajat, jer neće moći zaživjeti i eto se dokazalo na primjeru zajedničkog života u jednoj državi Srba i Hrvata, jer su Srbi kulturno, vjerski, i gospodarski razvijani stoljećima., jedni pored drugih živjeli , a to se zove Bizantska kultura ljudskog srpskog načina življenja i ponašanja.

Puniša Račić

Hrvati su narod stoljećima živjeli kršćanskom uljudbom i zapadnom civilizacijskom kulturom. Na žalost moćni državnički ljudi na čelu svojih veliki naroda to nisu htjeli uvažiti po pitanju stvaranja Jugoslavije države sklepane od više naroda. Od tuda je klica zla širila se krvoprolićem na ovom području težnjam veliko srpski zamisli, pa eto do današnjih dana nastoje se iste greške ponavljat. Zato je opravdano bilo proglašenje nezavisne države hrvatske, kao i odvajanje hrvatske republike iz mnogo nacionalne umjetne državotvorne Jugoslavije.

Vratimo se o slučaju ubojstva hrvatskog predstavnika u Beogradu lipnja 1928.god.

To je bila godina mog rođenja.

Zato sam odlučio napisat o borbi hrvatskog naroda za Državu Hrvatsku. Neprijatelji hrvatskog naroda u svim svojim izmišljotinama i lažima zaobilaze istinu,  kako je u više navrata naprijed napisano. Samo oni ponavljaju u bezbroj puta ustaške zločine, ali ne kažu nigdje da je hrvatski narod kao jedan branio svoju proglašenu po imenu NDH . to se zbilo nakon 1938 (?) opet smo imali HOS Hrvatske pravne zakone sudstvo, školstvo, hrvatski poznat novac kunu, to su povjesne činjenice onog vremena.

Starije generacije hrvatskog naroda i svi njegovi građani zaslužili su za obranu četiri godine pod teškim i neodrživim uvjetima. U doba zbivanja na tlu hrvatski povjesni zemalja, koje su bile u sastavu NDH Srijem, Slavonija, tj od Zemuna do Slovenske granice od Drave do mora i otoka, od Senja do Dubrovnika i Boke  Kotorske te uključujuć Bosnu i Hercegovinudo Drine. Vojne zone Italije bile su na području Južne Hrvatske na sjeveru hrvatski zemalja  njemačke vojne postrojbe i borbeno djelovale protiv u šumi.

Stvarane komunističke Jugoslavije; to su činjenice u ono doba postojanja nezavisne države Hrvatske.

U to doba bio sam 12.god proglašenja NDH dana 10.travnja 1941. znači dovoljno star a posebno zainteresirani u hrvatskom rodoljubno i katolički vjerski odgajan. Zato sve što sam naveo u mom sjećanju i povjesne knjige čitajući , koje pišu povjesničari slični Fra Mandiću, zato oni mlađi koji budu čitali moje zapise; borili smo se za Državu Hrvatsku. Mogu se pozvat od kud sam sve to stavio na papir jer ako se ništa nije napsalo i reklo; neprijatelji hrvatskog naroda sve rade, pišu govore da se samo čuje njihova mržnja govorena i napisana kroz deseto stoljeća gaženja, pljačkanja, ubijanja i progonjenja u prvoj Jugoslaviji, ajoš gore u drugoj Jugoslaviji na čelu Tita; KPJ koju su svemoćne zapadne sile pomagale , već sam o tom naprijed pisao, kako je to teklo i zašto. U svakom narodu a posebno hrvatskom narodu, mnogi ljudi se ponašaju, tko mi gazda, ja mu sluga, od tuda dolazi da silnici vladaju po svojim nelogičnim zamislima.

Zahvaljujući pravednicima, koji se rađaju a kroz uzdizanje uočavaju nepravdu činjenu nad ljudima,  tako je to uvijek bilo i biti će na ovom svijetu pa tako i među hrvatskim narodom. Đzahvaljujući učenju nauke Isusa Krista, koje pripovjeda među katolicima, pa tako i među hrvatskim narodom.

Uvijek se naglašava: mir, dobro i ljubav, počem od obitelji pa među ljudima i narodima, ne činite drugom što vi ne bi željeli da vama drugi čini. Jedno, drugo i treće mnogi ljudi slušaju, ali oni svoje nepraedne i nerealne zamisli silom sprovode, pa od tuda su uvijek bili ratovi  mržnja jedni protiv drugih.

Vratimo se pravednicima rođenim od hrvatskom naroda. Tko bi mogao vjerovati da bi svojevremeni fanatik komunističke ideologije, Franjo Tuđman u zreloj dobi došao do uvjerenja, da je hrvatski narod istina. On započinje u prilog istine govorit i pisat knjige u onim teškim vremenima komunističke vladavine u sklepanoj višenarodnoj državnoj tvorevini komunističkoj Jugoslaviji na čelu Tita. O tom sam više puta naglasio, a profesor povijest dr. Franjo Tuđman nastavlja sa zamislima u djelo sprovoditi knjige po njemu napisane kao što su bile: Mali narodi i velike ideje, Žrtve drugog svjetskog rata i Bespuće. Te knjige su mnogo značile među hrvatskim narodom u doba svjetskog političkog gibanja 1988. god.

Nastavlja se…

Franjo Cigić

(Napomena: Stavovi i mišljenja iznesena u tekstu su autorova – Tekst je prijepis bilješki koje je Frano Cigić vlastoručno zabilježio.)

Prethodni dio možete pročitati ovdje: Hercegovački Hrvat Frano Cigić u borbi za Hrvatsku Državu – Sedmi dio.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Feljton

Hercegovački Hrvat Frano Cigić u borbi za Hrvatsku Državu – Sedmi dio

Objavljeno

na

Objavio

Frano Cigić na svom brodu Free Lancer

Franjo Cigić piše: Borili smo se za Hrvatsku državu od 1102 god. pa do današnjih dana 2016. god, te uz Božju pomoć nastavljamo, kao Hrvatski narod; starodržavnički, održat se na tlu Hrvatskih povijesnih zemalja.  Odlučio sam 29.travnja 2016.god u navršenoj 88. godini života staviti na papir moja sjećanja i doživljaje, od djetinjstva pa do starosti.  Zašto smo branili N.D.H.?

Frano Cigić je rođen 22 travnja 1928. godine u selu Proboju kod Ljubuškog. Otišao je u vojsku HOS-a u listopadu 1944. Bio je zarobljen kod Dravograda u svibnju 1945. Prošao je Križni Put i samo zahvaljujući dragome Bogu ostao je živ.. Sve što Franu Cigića danas zanima je da svoje životno iskustvo napiše na papir i ostavi nadolazećim hrvatskim naraštajima. Mi ćemo ovdje u nastavcima donijeti životnu priču Frane Cigića, onako kako je on to zapisao. …

Prethodni dio možete pročitati ovdje: Hercegovački Hrvat Frano Cigić u borbi za Hrvatsku Državu – Šesti dio.

Nastavak:

Ta obostrana razmišljanja i prihvaćanja udarile su temelj buduće nazivu Hrvatsko nacionalno izmirenje koje se ističe kao zamisao profesora dr.Franje Tuđmana , prilikom provođenja referenduma 1990.god. za izdvajanje Republike Hrvatske iz komunističke Jugoslavije.

Dok je bio živ general Drinjanin znao je naglašavati preko glasila hrvatskog narodnog otpora, obrane i revije  to mjesečnika Drine. On je govorio ako vam moje ime smeta u borbi za ponovnu obnovu hrvatske države nemojte ga spominjati, jer je neprijatelj lažno mene optuživao jer sam stvarao i branio NDH.

U slučaju provođenja referenduma 1990.god. nije bilo prikladno isticati sve ono što je general vitez u borbi za državu Hrvatsku činio i dugogodišnje pisao u Obrani i Drini, koji izlaze u Španjolskoj od 1960.god. Zato profesor dr. Franjo Tuđman u tom vremenu preuzimlje na sebe svu političku odgovornost u teškim okolnostima izdvajanja Republike Hrvatske iz tadašnje komunističke Jugoslavije.

U tom svom razmišljanju i radu on traži suputnike koje je poznavao kao vjerne državotvorne borce u hrvatskoj političkoj, rodoljubnoj emigraciji.

Kroz desetljeća pratio je Drina press pisanje jer ona mudra i pametna izreka je glasila: U mirno doba više vrijedi reći i napisati, pametnu,  mudru i dalekovidnu rečenicu u prilog ponovne borbe za slobodu i državu Hrvatsku, nego u ratu stotine granata.

Takva misao pokrenula je profesora povjesti dr.Franju Tuđmana, da počme pisati knjige kao što su bile; Mali narodi i velike ideje, naslov je glasio, osobno sam istu pročitao, kao i druge dvije, a to su bile, druga govori Žrtve drugog svjetskog rata i treća govori Bespuće., koja razlaže o veliko srpskim lažima i izmišljotinama o ustaškom radnom logoru, koji je stvoren da one ljude i organizacije koje ruše volju Hrvatskog naroda tj. proglašenu NDH te napisane i objavljene knjige su izazvale  neograničenu mržnju i progone na profesora povijesti dr. Franju Tuđmana od strane komunističkih vlastodržaca u titovoj komunističkoj Jugoslaviji. Tako je bilo i sa drugima koji su se usudili pisat, govorit, istinu o stanju hrvatskog naroda , koji se sustavno uništava u svim oblicima Hrvatskog nacionalnog života u titovoj komunističkoj Jugoslaviji.

Riječi dr. Franje Tuđmana koji je započeo izlagati srpskim generalim u Beogradu; Zašto osuđujete hrvatski narod da je zločinački , oni su njemu odgovorili , rad i komunističke partije kojoj mi pripadamo a i ti tj, Jugoslavije.

Dr. Franjo Tuđman, njima srpskim generalima uzvraća, ako je to tako onda ja više ne mogu toj K.P.J. pripadati, jer njena lažna izmišljanja i optuživanja su mene zavodili protiv mog Hrvatskog naroda, ali od sada ne mogu više jer ja sam počeo praviti usporedbe i razlikovat pojmove o potrebi rušenja velikosrpske zamisli o stvaranju velike Srbije na tlu povjesni hrvatski zemalja .

Tu izjavu prenosi tiskara hrvatskih boraca u emigraciji 1964 godine koja postoji u Španjolskoj. Ta izjava profesora povijesti dr. Franje Tuđmana širi se od čovjeka do čovjeka u Hrvatskom narodu; a djeluje kao živa bomba u rušenju sklepane lažno i nelogično komunističke Jugoslavije na čelu lažno ubačenog na čelo K.P.J Tita.

Prva knjiga napisana je po dr.Franji Tuđmanu, Mali narodi i velike ideje; veliki naroda na tlu Europe, kako su jedne zemlje i sisteme uništiti i sebi pokoriti, a mali narodi ostaju nezapaženi u tim narodima pa tako mali Hrvatski narod ostaje neuvažen u prvom svjetskom ratu kao i drugom.

Bilo je upozorenja, kako sam naprijed naglasio ali su ondašnji političari vodili Hrvatski narod sa uvjerenjem da nismo u stanju opstat kao narod živući na tlu hrvatskih povjesnih zemalja . od tadašnjih povjesnih vremena do današnjih u Hrvatskom narodu, neznatna manjina vjeruje u neku novu sklepanu Jugoslaviju. U tom Srpska pravoslavna crkva, uvjerava vjernike pravoslavne vjere da su srbi a to je velika laž i izmišljotina. Zato moramo razuvjeriti vjernike da je njihova pripadnost Hrvatskoj pravoslavnoj crkvi kojima je put, da se ugledaju u svoje predčasnike o kojim sam već naglašavao naprijed u izlaganju.

Sve je teklo logično i snošljivo, dok nije dr.Ante Starčević  u skupštini Mađarske naglasio; poznatu izreku Hrvati su starodržavnički narod, zato mi kao narod ne možemo opstat u zajedničkoj carevini Pešte, Beča i Beograda. Ban Khuen Hedervari; toj ideji i istini hrvatskog naroda u povjesnoj prošlosti o kojoj sam opširno naglašavao. Misli se suprostaviti, te daje zakonsko pravo Srpskoj pravoslavnoj crkvi da hrvatske pravoslavne vjernike razuvjeri o svojoj vjerskoj pripadnosti, ali ban Hedervari udara klicu razdora među Hrvatske pravoslavne vjernike, jer ljudi se daju povesti za životnim potrebama i nagradama, a to njima omogučuje Beogradska vlast, koja donosi svoje zakone na tlu dobiveni u posjed hrvatski povjesni zemalja uz pomoć Engleske, Francuske i Amerike. To je bilo u doba prve Jugoslavije kad još gore u doba stvaranja i vladanja u komunističkoj Jugoslaviji na čelu Tita.

Tako velikosrpsko vladanje i ponašanje nad porobljenim hrvatskim narodom poslije prvog i drugog svjetskog rata. Kasnije Musolini je zamislio ideologiju obnavljanja Rimskog carstva, jedan narod, jedan vođa, jedna zastava; svi za jednog jedan za sve.

Frano Cigić

Hitler je zamislio ideologiju stvaranja nove Europe. Stvaranje bogatstva ,  mora biti pravno dokazano. Krađa, kriminal, kažnjavan, zakone kršit je kažnjavano. Bogatstvo i bankarstvo kontrolirano, socialno nacionalno pravo za sve osigurano. To se zvala ideologija social nacional sistem uređenja i narodima upravljanja.

Ideologija slobodnog tržišta tj.prohod robe, novca, ljudi i kultura slobodna je sa jednog kraja svijeta do drugog kraja svijeta. Vjere su sve slobodne pripovjedat, a ljudi su rasno svi ravnopravni; te četvrta ideološka zamisao: komunistička internacionala sa crvenom petokrakom, zavladati sa svih 5 kontinenata ovog svijeta.

Veliko srpska ideologija osvajanja hrvatski povjesni zemalja  nije obiležena imenom i vladanjem, a to se zove Fašizam, taj osvajački i veliko srpski ideološki zamisao , do današnji dana želi se nametnuti Hrvatskom narodu.; jer je iskoristio svjetsko političko gibanje u kontinenatalnoj Europi gdje je započeo drugi svjetski rat.  Kako sam naglašavao naprijed zašto se to dogodilo.

U tom vremenu hrvatski narod , bio je razapet među ideološki svjetski a posebno europski narodi. NDH je proglašena 10.travnja 1941.god. nije bila kakvu je hrvatski narod zaslužio, kakvu je želio. Nije bila niti sasvim svoja; bila je napadnuta, sa strane četnički bandi do zubi naoružani, predvođenim profesionalnim oficirima raspadajuće kraljevine Jugoslavije., a pomagana od strane Engleza i Amerike.

Bilo je pravo i potreba, volja i odraz hrvatskog naroda branit novo proglašenu NDH, jer u tom momentu Njemačka vojna sila ruši kraljevinu, sklepanu od 3 razločita naroda, po ničem slična da bi se moglo u toj državi živjet zajedno;

ali to nije smetalo u to doba na vlasti vođe ideologije fašističke i i social nacionalističke. Oni su po svaku cijnu željeli kraljevinu sklepanu državu od tri različita naroda i imati u savezu sile osovine, tako da bi vojska sile osovine imala slobodno kretanje po toj sklepanoj velikosrpskom državnom tvorevinom; te sile trojne osovine bile su iznenađene: one stvaraju novi plan razbijanja , te veliko srpske državne tvorevine sastavljene poslije završetka prvog svjetskog rata uz volju i priznanje pobjednika nad austrougarskom carevinom, o tom sam već naprijedslučaj tog događaja opisao.

A sada se govori i radi o razbijanju po šavovima te umjetno stvorene veliko srpske državne tvorevine na tlu jugoistočne europe i srednjoeuropskih zemalja; Hrvatskom i Slovenijom, koje su stoljećima bile u sastavu austrougarske carevine.

Engleska, Francuska već je bila ratno poražena ali USA staje uz Englesku, kao bi na koncu USA snaga uspjela pobjediti silu osovine; to gore naglašeno o razbijanju stvorenog saveza sile osovine, te u kratkom razdoblju istog rušenog , po špijunaži sa kojom je surađivala srpska pravoslavna crkva.

27.3.1941. godine velike demonstracije se pojavljuju u Beogradu protiv stvorenog saveza sa silom osovine i kraljevskom velikosrpskom vladom.

Na tim demonstracijama se uzvikivalo ; dolje potpisani savez sa silom osovinom, zato bolje rat, nego pakt, bolje grob, nego rob. Tu je sve počelo, a vojna sila njemačke sa avionima zvane Štuke napadaju Beograd, a njemačka vojska napada jugoslaviju, koja će biti poražena u roku nedjelju dana. Ali sam već naprijed napisao; u politici griješiti ravno je krvoproliću i na tom počinje krvoproliće, o kojem sam naglasio, da su četnici uzvratili svojim zvjerstvom nad hrvatskim narodom, da pale, progone, i zvjerski ubijanjem na tlu , novoproglašene NDH. koja se prostirala u svojim povjesnim tisućugodišnjim granicama.

Već sam rekao da NDH nije bila sasvim svoja. Od dva zla biralo je ustaško vodstvo, prihvatiti savjet, koji je glasio; proglasite državnu nezavisnost, prije ulaska njemačke vojske na tlo hrvatski povjesni zemalja, tako laži i izmišljotine neprijatelj hrvatskog naroda su suprotne istini zbivanja, da su talijani na čelu Musolinija i Nijemci na čelu Hitlera stvorile nezavisnu državu Hrvatsku.

Nastavlja se…

Franjo Cigić

(Napomena: Stavovi i mišljenja iznesena u tekstu su autorova – Tekst je prijepis bilješki koje je Frano Cigić vlastoručno zabilježio.)

Prethodni dio možete pročitati ovdje: Hercegovački Hrvat Frano Cigić u borbi za Hrvatsku Državu – Šesti dio.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari