Pratite nas

Feljton

Porazna bilanca jugoslavizma – Na čemu počiva jugonostalgija danas?

Objavljeno

na

Profesor Marko Gjidara – bilanca jugoslavizma je porazna, a naslijeđe je izvorište problema u Hrvatskoj

Djelo pod naslovom «Pogledi iz Francuske na socijalističku Jugoslaviju – institucionalni i upravni aspekti (1980.-1991.)», koje je djelomično i dvojezično, nastalo je poslije jedne knjige namijenjene prvenstveno francuskoj publici, koja je objavljena u Parizu 2015. godine pod naslovom «Zašto i kako je nestala Jugoslavija – kronike najavljenog raspada (1979.-1991.)». Francuskim čitateljima nastojalo se pokazati, što je i na koji način dovelo do raspada komunističke Jugoslavije. Jer se često, osobito u Francuskoj, ali i drugdje u Europi, brkaju s jedne strane uzrok (tj. srpski hegemonizam utemeljen na diktaturi u svim njezinim oblicima od 1919. i obnovljen nakon 1945.) i s druge strane posljedice, (tj. težnje za neovisnošću kojima se obično pripisuje nestanak bivše savezne države).

Na čemu počiva jugonostalgija danas?

Neki nostalgičari za ovom jugoslavenskom i komunističkom prošlosti, žale zbog nestanka onog što se naknadno smatra «zlatnim dobom», i suprotstavljaju mu teškoće u kojima grca današnja Hrvatska, a čije oblikovanje i modernizaciju, ti isti nostalgičari nastoje blokirati, višestrukim vanjskim i unutarnjim destabilizacijskim procesima. Prema tome, smatrao sam da bi bilo dobro podsjetiti sve one koji su zaboravili, i čije je pamćenje selektivno, na neke od zataškanih stvarnosti, o tome što je bio totalitarni, represivni i nazadni režim, tijekom jednopartijske diktature u doba Tita i nakon njega. To mi se podsjećanje cjelokupnog mnijenja činilo nužnim.

Prikupljene kronike u prvom radu objavljenom u Parizu, napisane iz godine u godinu između 1979. i 1991. pokazuju nekoliko stvari. Naime, treba podsjetiti na sljedeće:

– Najprije o federalizmu ; prividni federalizam je bio umjetan i iskrivljen, te se pretvorio u centraliziranu državu u službi hegemonističkog projekta;

– Potom o samoupravljanju ; toliko hvaljeno samoupravljanje nikada nije bilo iskreno ni autentično jer je bilo pod strogim nadzorom jedne partije i nesnosnog administrativnog aparata;

– I konačno o ekonomskom stanju; gospodarska i monetarna situacija nikada nije cvjetala unatoč masovnoj financijskoj pomoći sa Zapada.

Tragične činjenice bivše države i proizvodnja zaborava

Na primjer, ovdje treba podsjetiti na nekoliko činjenica:

– 1982. zakonom je zabranjeno proizvoditi i prodavati kruh teži od 800 grama (Narodne novine br. 62/82, str. 1505.);

– galopirajuća i stalna inflacija dosegla 84% 1985. godine, a kasnije je Jugoslavija u tom području oborila nekoliko europskih rekorda, dok je cijena osnovnih životnih potrepština nadmašila 104% te godine, dok je gotovo 70% radnika zarađivalo manje od minimalne plaće;

– prema prosječnom prihodu po stanovniku, Jugoslavija se nalazila na pretposljednjem mjestu u Europi, ispred Albanije, s 2.380 dolara godišnje;

– u poljoprivredi, stočni fond 1985. godine bio je na razini onog iz 1910. godine;

– još je 1985. godine ukupni dug, vanjski i unutarnji, iznosio više od 38 milijardi dolara.

Treba također podsjetiti sve one koji imaju idiličnu viziju o bivšoj Jugoslaviji, da je ta zemlja prikupila još neke nezavidne rekorde u Europi. Naime, od 32 europske zemlje, Jugoslavija je zauzimala:

– prvo mjesto po stopi inflacije, po rastu cijena, ali i po pomoć ikoju je primala iz inozemstva,

– trideset i drugo, to jest posljednje mjesto, u pogledu socijalne zaštite, izdataka za obrazovanje i zdravstvo.
Jugoslavenstvo je počivalo na monopolu elite i proizvodnji zabluda

U stvarnosti, jedino su članovi jugoslavenske nomenklature imali političku, upravnu i gospodarsku moć. Ova kasta upravljala je cijelim državnim mehanizmom, kroz jednopartijski sistem. Nadalje, 1988. godine, uoči pada komunizma u Istočnoj Europi, utvrđeno je da je u Jugoslaviji, samo jedna mala desetina stanovništva ostvarivala čak 60% izdataka za potrošnju.

Ukratko, ova prva knjiga objavljena u Parizu 2015. godine, opisuje postupak raspada bivše Jugoslavije, kroz postupno raspadanje institucija u korist unitarizma, uništenje gospodarstva, militarizaciju režima u korist centralnog hegemonizma i središnje države, čija je dvostruka pripadnost bila istovremeno boljševička i balkanska.

Katastrofalna ostavština bivše Jugoslavije kao izvorište problema u Hrvatskoj

Druga knjiga, koju danas promoviramo, objavljena 2016. godine, također obuhvaća nekoliko studija o jugoslavenskom političkom i upravnom sustavu, a koje su objavljene svake godine između 1980. i 1991. također u Europskom godišnjaku za javnu upravu. Istaknimo još jednom, da se u radu nastojala opisati jugoslavenska stvarnost, u svojim institucionalnim i upravnim aspektima, a na što je potrebno podsjetiti, ako želimo da aktualna Hrvatska izađe iz oronulosti, moralne i drugih kriza, zbog opstanka prošlosti koja je iza nas i anakronična. Tek kada se napravi beskompromisna bilanca jugoslavizma, Hrvatska će stvarno moći reformirati svoje institucije, nadahnjujući se onim najboljim što Europa pruža, i tako izbjeći ono što je još više može oslabiti. Na taj način će se moći osloboditi određenog sklerozirajućeg mentaliteta, koji zaustavlja njezin politički, upravni, pa čak i intelektualni razvoj općenito. Da bi se ova zemlja učinkovito reformirala, potrebno je prisjetiti se odakle dolazi, koje nedostatke naslijeđene iz bivšeg sustava treba prevladati, a koje se u nekim sredinama nastoje reaktivirati, bez ikakvog obzira prema državi i hrvatskom narodu, ne oklijevajući pri tome da ih se osporava, pa čak i kleveće.

Laskav međunarodni status Titove Jugoslavije – razlozi i uloga francuske ljevice

Titova Jugoslavija i njezin režim dugo su vremena, izvan granica tadašnje Jugoslavije, a osobito u Francuskoj, uživali jedan poseban, «laskav » ugled, koje mu se beskrajno vjerovalo, bez ozbiljneprovjere, a što se na koncu pokazalo posve nezasluženim.

U inozemstvu su se bardovi titoističkog sustava i socijalističke samoupravne ideologije, regrutirali; s lijeva zbog taktičkih razloga, a s desna zbog strateških. Na zapaženo ustrajan način, mnogi zapadni promatrači su nastavili već od 1919, a posebice poslije 1945, brkati ono što su mislili da znaju o Jugoslaviji, s onim što se tamo stvarno događalo.

U određenom dijelu francuske ljevice, dugo se održao dobar ugled jugoslavenskog modela, predstavljen kao alternativa sovjetskom komunističkom modelu. I francuska desnica bila je «šarmirana», zbog raskida Tito-Staljin, i zbog takozvane nesvrstanosti jugoslavenske diplomacije.

Sve to objašnjava neznanje i manipulacije jugoslavenskim stvarnostima. Zato se, na autokratsku narav tog režima, tako dugo i jest uporno žmirilo, sve do brutalnog buđenja devedesetih godina.

Diktatura kao životno načelo Jugoslavije

Već od njezinog nastanka 1919., a još višeposlije 1945., diktatura je uvijek bila životno načelo jugoslavenske države. Dok se 1948. nije odvojila od Moskve, jugoslavenska komunistička partija, četvrt je stoljeća pohađala školu sovjetskog staljinizma. Ta komunistička, boljševička intelektualna i mentalna srodnost se održala, i titoistička vlast je upravo staljinističkim postupcima, čak i preventivno, eliminirala (na bilo koji način) sve opozicije i neistomišljenike.

Jugoslavenski čelnici zapravo nikad nisu prekinuli tu pupčanu vrpcu socijalističkih dogmi, u politici, u ekonomiji i na razini uprave.

Rukovodećim instancama partije, države, uprave, ekonomije, kruže uvijek, bez iznimke, jedne te iste osobe. Zemljom i režimom vladala je jedna jedina partija, baštinica boljševičke struje, koja se nakon 1945. brutalno nametnula.

Zabluda samoupravljanja

Uz isti sustav vlasti, Jugoslavija je iz staljinizma htjela prijeći u samoupravljanje, predstavljen kao vrhunac Kardelj samoupravljanjedemokracije u socijalizmu. Ali samoupravljanje nije moglo biti svjetlo preporođenog socijalizma, jer nikad nije stvarno ni postojalo. To je služilo jedino za prikrivanje birokratskih snaga, koje su vladale društvom, upravom i državom. Specifičnost jugoslavenskog sustava jest u tome, što se tvrdilo da preuzima smjernice djelovanja: kolektivizma, liberalizma, tržišta, staljinizma, slobodr, diktature, demokracije i autokracije, za provedbu nejasnih ciljeva nekolicine čelnika, čije riječi nisu bile uvijek usklađene sa stvarnim namjerama. Ta suluda mješavina, tipično balkanska, postala je nesavladiva i na koncu eksplozivna.

Zato i jesam, na samom početku ove knjige i u predgovoru, naveo jedan citat slavnog Alberta Einsteina, koji po meni izvrsno opisuje jugoslavensko samoupravljanje, i to ideološko vrludanje – citiram:

«Teorija, to je kad sve znaš i ništa ne funkcionira
Praksa, to je kad sve funkcionira i nitko ne zna zašto
Ali mi smo ovdje spojili teoriju i praksu: ništa ne funkcionira i nitko ne zna zašto».

Pogubno naslijeđe «samoupravne» uprave i političkog poretka u razvoju defetizma i političke nemoći naroda

Kad je riječ o jugoslavenskoj upravi općenito (na državnoj ili lokalnoj razini), partija se nikada nije odrekla svoje vodeće uloge. Od vrha do dna hijerarhije, izbor kandidata za upravnu dužnost, vršio se ponajprije prema političkom kriteriju, uzimajući u obzir nužnost da izabrani kandidat bude pristalica ideološkog okruženja, te da je pritom i aktivan u okvirima svog ideološkog vjerovanja, jer su pripadnost upravi i srodnost s partijom, usko povezane. A politiziranost uprave vodila je i k tomu, da se nagrađuju oportunizam i servilna poslušnost, prije negoli sposobnost i upućenost. Sve je to više nego pridonijelo okamenjenosti tog sustava.

Taj sustav je proizveo ne samo sterilnu upravu, nego sklerozno i apatično društvo. Takva uprava pokazala se kao problematična, tim više što je bila podložna balkanskim težnjama.

Današnje slabosti pravosudnog sustava su posljedica zaostavštine jugoslavenskog poretka – odumiranja prava

U takvim okolnostima: pravo, u najširem značenju te riječi, zakoni i pravosuđe, nisu imali prostora za slobodan razvoj, neopterećen ideološkim uvjerenjima. Vladajućak oncepcija društvenih odnosa, uloge prava i pravnika, formulirana je upravo u staljinističkoj fazidržave i režima. Ideja prvenstva prava, nije shvaćena na ispravan način, a «pravna država» se shvaćala isključivo kao «pravo države », što jedno s drugim nema nikakve veze.

To odumiranje prava izbija kroz nečitljive i neumjereno opširne zakonske tekstove. Pravnik u Jugoslaviji nije imao svoju potrebitu specifičnu ulogu, pravna sigurnost nikad nije bila neki prioritetn icilj, pa je pravna aktivnost unazađena u rang niže kategorije. Službeni stav bio je, da «između profanih neznalica za pravo, ali nezamjenjivih za režim, i kompetentnih pravnika koji nisu odani režimu, apsolutnu prednost treba dati prvima » (to je izrekao sam Edvard Kardelj). To je dakle sustav u kojem je «gram vlasti jednak kilogramu znanja» (to je izgovorio profesor Mladen Ivezić). To znači da se u Jugoslaviji nije odlučivalo na temelju zakona, već na temelju samovolje onog tko ga osmišljava (a poznata je vama svima, ona famozna preporuka doživotnog predsjednika maršalaTita sucima ; «da se ne treba držati zakona kao pijan plota»).

Selekcija prava i slobode – što je zajedničko Hrvatskoj danas i Jugoslaviji nekada?

Jugoslavija je pripadala kategoriji zemalja u kojima nema prava ni sloboda za one koji su nazivani «neprijeteljima slobode», kako je shvaćala i tumačila tadašnja ideologija. Pravna stvarnost je bila takva, da prava i slobode zajamčeni ustavom i zakonom, nisu smijeli svima služiti, a osobito ne onima koji u Jugoslaviji ili u iseljeništvu, nisu prihvaćali taj tip režima. To htijenje, da se emigracija isključi iz javnog života, ostalo je toliko urezano u mentalite tvlastodršca, i nostalgičara zap ovijesno prevladanim sustavom, da je ostracizam koji pogađa građane koji žive izvan vlastite zemlje, opstao dugo i nakon nestanka tog sustava i režima.

Pravosuđe gotovo i nije evoluiralo od 1945.,jer se ta institucijazadovoljila time da bude «produžetak one koja je bila uspostavljena za vrijeme Drugoga svjetskog rata» (to je prosudba profesora Jovana Ðorđevića). Sudovi su funkcionirali pod budnim okom Partije; «Partija mora biti prisutna na sudovima, jer njoj pripada važna uloga u pravosuđu» (to je napisao Mladen Gajer, profesor i sudac).

Politizacija medija i društva nekad i danas

Politizacija medija i udruga je također bila sveobuhvatna. Među njima, određeni krugovi njeguju svojevrsnu nostalgiju za imaginarnim «zlatnim dobom», i nisu baš odani demokraciji, te teško prihvaćaju tranziciju, naročito u okvirima hrvatske države. U takvim okolnostima, javno je mnijenje ostalo obilježeno gotovo polustoljetnim sustavom. Jednako je i s nekim takozvanim «građanskim» udrugama čiji je legitimitet vrlo upitan, kao sa samoproglašenim «predstavnicima» građanskog društva, koji su zapravo «produžena ruka» više manje skrivenih grupacija ideološki povezana. Ti krugovi nastoje onemogućiti temeljne promjene.

Suočena sa svojom propašću i propašću ideologije na kojoj se temeljila, ta politička klasa uvijek je tražila (i traži) slamku spasa u reaktiviranju svih mogućih vrsta sukoba.

Bilanca jugoslavizma je – civilizacijski porazna

Bilanca jugoslavizma, kao sustava vlasti i kao državnog oblika, je porazna. On je prouzrokovao zastoj, kako na materijalnoj i ekonomskoj, tako i na mentalnoj i intelektualnoj razini. No, ta dijagnoza i ta bilanca i dalje kasne, iako su životno nužne za suočavanje današnje hrvatske države s budućnošću.

Studije objavljene u ovom djelu, nude kritički pogled izvan, bez ustupaka i bez popustljivosti prema jugoslavenskom pravnom i političkom sustavu. Objavljeni radovi razotkrivaju prevare jugoslavizma: nestvarno samoupravljanje i lažljivi federalizam.

Danas, svaka osoba koja je u ono vrijeme morala trpjeti zbog jugoslavenskog komunističkog režima, i koja je još uvijek na vjetrometini istogo kruženja, može odgovoriti nostalgičarima za tom prošlošću, preuzevši riječi američkog političkog uglednika Adlaia Stevensona, koji je, kad su mu proturiječili, uzvratio: «Ako naši protivnici prestanu govoriti laži o nama… ja ću se suzdržati od toga da govorim istinu o njima».

Ova zbirka radova želi podsjetiti na to, koliko je u Jugoslaviji pravna država bila nedostižna perspektiva, nikad ostvareno obećanje, uvijek izgubljena oklada.

Marko Gjidara/HKV

NAPOMENA: Riječ je o govoru profesora emeritusa Marka Gjidare na predstavljanju njegove knjige «Pogledi iz Francuske na socijalističku Jugoslaviju – institucionalni i upravni aspekti (1980.-1991.)», u Zlatnoj dvorani Hrvatskog Instituta za povijest, 20. studenog 2017. godine u Zagrebu.

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Feljton

Multikulti ludilo i kraj Europe

Objavljeno

na

Objavio

foto: REUTERS

Multikulturalizam je mit koji se nadovezuje na bezgranični gospodarski rast, a time i na neograničen priljev migranata. Neeuropski migranti zasad znaju da mogu živjeti bezbrižno samo u Europi, koja mrzi samu sebe. Tko god je odlučio postati ovcom, naći će se vuka koji će je pojesti!

(Vidi dolje Moj govor pred mnogobrojnom publikom pred vijećnicom u Klagenfurtu, Austrija, 20. 2. 2016.)

U austrijskom gradu Klagenfurtu 20. veljače 2016. održan je prosvjed protiv neeuropskih migracija. Organizirali su ga “Identitarci” (Identitäre Bewegung), rastući kulturno-politički pokret u Austriji. Na prosvjedu se okupilo oko 700 ljudi svih dobnih skupina, uključujući i manje skupine mladih iz Hrvatske i Slovenije. IB prosvjednike štitio je kordon od oko stotinu policajaca, koji su priječili da njihov prosvjed ometa oko 150 antifašističkih prosvjednika (“Antife”), koji su marširali u obližnjoj gradskoj četvrti, nekoliko stotina metara dalje.

Ja sam na skupu “Identitaraca” održao govor na njemačkom jeziku, na stepenicama na ulazu u Gradsku vijećnicu, koji je trajao oko pola sata. Kako su mediji kasnije prenijeli, prosvjednici “Antife”, koji su nisu mogli vidjeti i čuti s mjesta gdje sam stajao, držali su plakate i jednu jugoslavensku komunističku zastavu na kojoj je pisalo: “Tito je pokazao kako treba likvidirati naciste”. Sljedećeg dana sam e-poštom poslao gradonačelnici Klagenfurta i Austrijskoj saveznoj policiji žalbu, uz preslike na stotinjak medija i političara u Austriji, protiv prijetnje smrću koju je “Antifa” uputila sudionicima IB skupa. Tijekom skupa i govora nije bilo incidenta. Austrijski mediji, osim “Antifinih” portala, prenijeli su opis prosvjeda relativno objektivno.

U nastavku tekta donosimo prijevod govora kojeg je dr. Sunić, održao na prosvjedu u Klagenfurtu:

“Dame i gospodo, sve se uvijek vrti oko prave ili krive definicije političkih pojmova. Svi mi ovdje nazivamo se slobodoljubivim ljudima koji su zabrinuti za naš budući europski identitet. Naši protivnici, međutim, zovu nas ksenofobima, rasistima i nacistima. Po našem vlastitom iskustvu, po mom iskustvu kojeg sam stekao u bivšoj Jugoslaviji i multikulturalnoj Americi, kao i na temelju istraživanja mnogih sociologa, multikulturalne države nemaju dugi vijek trajanja. Prije ili kasnije one završe u građanskom ratu. I opet se moramo osvrnuti na bivšu umjetno sklepanu jugoslavensku državu, koja se usprkos silnoj akademskoj slatkorječivosti glede svojih različitih egzotičnog naroda, morala raspasti.

Današnja migracijski kaos nosi lažno ime ‘izbjeglička kriza’. Od tisuća i tisuća migranata koji dolaze u Austriju, većina nisu izbjeglice. Oni su izbjeglice u onoj mjeri u kojoj su ih austrijska vladajuća klasa i mediji već unaprijed proglasili izbjeglicama. Zanimljivo, svi ti migranti ne traže azil u Turskoj ili negdje drugdje na balkanskoj ruti. Svi žele doći u Njemačku. Zamišljaju si Austriju, Njemačku i Švedsku kao raj gdje se dobro živi i gdje se po volji može naći lijepa djevojka! No, dame i gospodo, nisu migranti nimalo krivi za svoje zablude; naši političari su pravi uzrok migrantskih iluzija.

Multikultura: kultura smrti

Multikulturalna opsesija europskih političara nosi i drugo lažno ime, naime ime ‘kulture dobrodošlice’, premda bi pravo ime na pravom njemačkom jeziku trebalo biti ‘kultura samouništenja’, ‘kultura smrti’, ‘kultura krivice’ ili ‘kultura mržnje samog sebe’. Ovo što se sada naziva ‘kulturom dobrodošlice’ nema nikakve veze sa starom europskom kulturom dobrodošlice. Današnji izraz kultura dobrodošlice samo je liberalna zamjenska riječ za propali komunistički projekt. Ono što bivši komunisti u Istočnoj Europi nisu mogli ostvariti tiranijom, danas se nastoji postići putem zamjenske ideologije multikulturalizma. Komunizam se raspao u Istočnoj Europi, budući da se on pod drukčijim imenom puno bolje ostvario u Austriji, Njemačkoj i ostatku Zapadne Europe. Sistem je uvjeren da se svi europski narodi mogu zamijeniti u jednoj multikulturalnoj naddržavi putem neeuropskih migranata u obliku potrošne robe koja se stalno obnavlja.

Zapitajmo naše političara i zagovornike multikulturalizma – da li žele živjeti u multikulturalnim sredinama, uključujući okrug Beč-Favoriten ili Neukölln u Njemačkoj. Oni će reći: ‘Ne!’ Vole oni docirati o ljepoti multikulturalnih društva, ali samo ako su sami daleko od tih društava i samo ako žive u svojim zlatnim enklavama u potpunoj sigurnosti. Ako jednoga dana vladajuća klasa i njeni kvazidobročinitelji odluče tamo živjeti, tada ću rado ponuditi svoju ispriku. Dugo sam živio u multikulti okruzima južnog Los Angelesa u SAD-u i naučio jako dobro životnu mudrost dvostruke brave na kućnim vratima i sigurnost vatrenog oružja.

Gledano s povijesne i filozofski perspektive, multikulturalno ludilo ili kultura dobrodošlice u Austriji, Njemačkoj i Europskoj uniji izdanci su ideologije hipermoralizma, kao što je to davno pisao njemački antropolog Arnold Gehlen. Lagano se može uočiti da čim je stanovništvo neke zemlje etnički i kulturno homogenije, kao što je to primjerice Japan, čim je neka zemlja naseljena etnički i kulturno srodnim građanima, tada je i njen rok trajanja dulji. Ali i osjećaj međusobne solidarnosti. Kod neeuropskih naroda, primjerice u Africi i Aziji, teško je zamislivo da oni masovno uvoze strane narode. Samo kod naroda koji su umorni od života mogu se vidjeti ovakve samoubilačke geste dobrodošlice, ali nikako u neeuropskim bogatim zemljama kao što je to, primjerice, Saudijska Arabija. Takav patološki hipermoralizam i altruizam vode Europu u konačnici do samoubojstva. Kao što je davno pisao veliki njemački teoretičar međunarodnog prava, Carl Schmitt, kada neki narod postane umoran od politike to ne znači kraj politike – to samo znači kraj slaboga naroda.

Zašto je taj hiperaltruizam, tj. ta kultura samouništenja, danas posebno izražen u Njemačkoj i Austriji, a manje u drugim europskim zemljama? Razloge nije teško pogoditi. Svaka kritika multikulturalizma političaru i znanstveniku u Austriji ili Njemačkoj donosi etiketu ‘fašizma’. A to u profesionalnom životu znači – osmrtnicu. Austrijski (bivši, op.a.) kancelar Werner Faymann i gospođa Angela Merkel, upravo iz straha od nacističkih prozivki moraju se osigurati tako da masovno uvoze migrante. Ideologija multikulturalizma postala je neka vrsta negativnog legitimiteta za cijelu Europu, a posebice za njemačku i austrijsku političku klasu. Shodno tome, bilo koja rasprava koja se kritički dotiče multikulturalizma označava se floskulom ‘mržnja prema strancima’. Tabu sintagma ‘mržnja prema strancima’ služi političkoj klasi u Europi kao izgovor za održavanje vječitog političkog statusa quoa.

Multikulturalizam: liberalni nadomjestak za komunizam

Nasuprot tome, kritičari multikulturalizma označeni su u medijima kao apsolutni negativci, pa čak i kriminalci. Dakle, multikulturalistima dobro dođe da opravdavaju svaku nakaznost u svom Sistemu kao manje zlo. Toga su političari u Austriji i Njemačkoj i te kako svjesni, te se stoga moraju pokazati u očima svijeta da su papskiji od Pape i da sa se stoga zalažu za masovni dolazak migranata. U tom smislu oni postupaju s migrantima bolje nego što su to migranti od njih očekivali. Naivno je misliti da se današnje zagovornike kulture dobrodošlice može pobijati argumentima. Njemačka riječ “Gutmensch“ (“pseudodobričina”) najbolje oslikava tu vrstu samocenzurirajućih i hipermoralističkih multikulturalista. Ako bi netko danas slučajno u Austriji izrazio svoje znanstvene izvore protiv multikulturnog mita, on odmah ulazi u vizir policije misli. Vladajuća klasa i njeni mediji mogu zadržati vlast samo putem demoniziranja onih koji misle drukčije – kao što je ti bio slučaj u bivšoj komunističkoj Jugoslaviji – gdje je svaki disident automatski bio označen kao fašist ili kriminalac. Političari u Austriji, ali i drugdje u Europi, zapleteni su u zabludama, a posebice u idealiziranju neeuropskih naroda s jedne strane, a s druge u ponižavanju domaćih sunarodnjaka.

No, takozvana kultura dobrodošlice nije održiva. Ona ne dovodi do uzajamnog razumijevanja među narodima, nego upravo produbljuje međusobnu mržnju među narodima. Bezbroj puta smo vidjeli to u svim multikulturalnim društvima. Na primjer, Amerikanci azijskog podrijetla u SAD-u ne vole Afroamerikance, dočim Afroamerikanci nisu nimalo obljubljeni kod Latinoamerikanca. O neredima između pripadnika različitih naroda među današnjim migrantima ne raspravlja se u našoj javnosti. Pod pretpostavkom da svi zli Nijemci, svi zli nacisti i svi zli fašisti nestanu, to ni na koji način neće spriječiti međusobnu mržnju i rat između neeuropskih skupina i naroda, niti dovesti do trajnog mira. Rasizam i neprijateljstvo prema strancima nisu nimalo privilegij Austrijanaca i Nijemca, ali niti ostalih europskih naroda.

Današnja lažna kultura dobrodošlice zahtijeva stoga od nas da točno prepoznamo neprijatelja. Važno je naglasiti da azijski i afrički migranti nisu krivi za propast Europe, nego političari Sistema i njihova kapitalistička ‘superklasa’. Da bismo povratili naš njemački, austrijski i europski identitet, prvo moramo demontirati kapitalizam. Multikulturalizam je mit koji se nadovezuje na bezgranični gospodarski rast, a time i na neograničeni priljev migranata. Neeuropski migranti zasad znaju da mogu živjeti bezbrižno samo u Europi, koja mrzi samu sebe. Osjećaji samomržnje ne postoji kod političara u njihovim matičnim zemljama. Financijski kapital europskih oligarha, zajedno s osjećajima krivnje kod Europljana s jedne strane, kao i propovjednika multkulturalizma s druge strane, i dalje će poticati na daljnje migracije milijuna neeuropskih migranata. Ako Europljani žele izgraditi vlastiti identitet, onda prvo trebaju ukinuti divlji kapitalizam. Strane migracije odmah će prestati. Migranti tada nemaju više razloga živjeti s lažnim nadama u našim zemljama.

Uskoro ćemo vidjeti kako se povijest ponovno kroji. U retrospektivi postavlja se pitanje zašto je Princ Eugen vodio svoje duge ratove protiv turskih osvajača. Srećom, povijest je uvijek otvorena i na nama leži da je ponovno oblikujemo. Nisu to više godine odluka, već dani odluka koji leže pred nama. Svi mi vrlo dobro znamo najveću političku mudrost svih vremena: ‘Tko god je odlučio postati ovcom, naći će vuka koji će je pojesti’. Dakle, dame i gospodo, prestanimo biti ovce. Borba se nastavlja! Hvala.”

Autor: dr. Tomislav Sunić/  Članak je prvotno objavljen u 7Dnevno / 4. ožujka 2016.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Feljton

Dr. Tomislav Sunić: Rasisti i multikulturnjaci u novoj seobi naroda

Objavljeno

na

Objavio

Foto: Hina

Multikulturalne, višeetničke i višerasne države, prije ili kasnije, vode do građanskih ratova. Dvije bivše Jugoslavije školski su primjer neodrživosti višeetničkog, a kamoli tek budućeg višerasnog suživota

Od svih političkih optužbi najgora je ona da ste „rasist“. Biti osumnjičen za šverc droge, krađu državnog novca ili pedofiliju, ili biti medijski prozivan kao egzotičan zoofil, može osobi pomoći u izgradnji pomodarskog identiteta ili je učiniti medijskom zvijezdom koja je uspjela vješto izbjeći slovu zakona. No biti prozvan rasistom znači trenutačno političko izopćenje, poljubac smrti u karijeri i medijsku sotonizaciju. Do sredine prošlog stoljeća riječ „rasa“ bio je neutralan naziv u medijima koji nije imao prizvuk isključivosti. U zadnjih desetak godina sva europska zakonodavstva, mediji i školstvo, izbacili su riječ „rasa“ – osim, dakako, kada je riječ o poslovičnim negativcima „bijelim rasistima“. Evo prve jezične podvale u liberalnom novogovoru. Ako nema rasa, kako mogu postojati rasisti? U načelu vodeći mediji danas nikada ne prozivaju rasistima pripadnike naroda iz Azije i Afrike. Mase afroazijskih migranata koje se danas slijevaju u Europu u načelu slove kao žrtve zlih ustaša, opasnih nacista, demonskih fašista i podmuklih kolonijalista. Po službenim stavovima država u Europskoj uniji, rase ne postoje; rasa je prolazna socijalna tvorevina, upravo kao i nacija, vjera, spol, ili domovina koju sebi svatko može birati po potrebi. Odatle i popularnost dogme multikulturalizma, dogme koja je danas ušla u pravne dokumente svih država Europe. Drznuti se kritički govoriti o različitim kvocijentima inteligencije među narodima i rasama, njihovim karakternim razlikama, njihovim urođenim moralnim kvalitetama, ili psihofizičkim sklonostima ili bolestima, znači izložiti se optužbi da si „fašist“ i „rasist.“ Premda je bivša komunizirana i anacionalna spodoba „homo sovieticus“ i njegov balkanski dvojac „homo jugoslavensis“ kukavno završio svoj put s lažnim napjevima o bratstvu i jedinstvu, njihovi moderni sljedbenici – multikulturnjaci – žele danas stvoriti sličnu bezličnu vrstu. Neispravno je, doduše, govoriti o rasnim razlikama između Srba i Hrvata, budući da njihove etničke razlike ne podrazumijevaju rasne razlike. Danas se u medijima i školstvu EU-a i SAD-a koristi, i to prvenstveno iz samozatajnih razloga, riječ „etnički“, budući da ona zvuči ugodnije za uši nego eksplozivne riječi „rasa“ ili „rasna“ . Nova vrsta novog čovjeka zamišljena je kao metroseksualno, transrodno-višerasno, hibridno-hermafroditsko stvorenje koje je dužno pjevati napjeve o „različitosti“. I evo nove jezične podvale. Kakva je to razvikana „različitost“, ako ona briše sve rasne, nacionalne, vjerske i spolne različitosti?

Dogma o potrebi multikulturalnog društvu logičan je slijed na pobjedu Saveznika 1945. U Parizu 1950. UNESCO donosi važnu Deklaraciju u kojoj, uz ostalo, navodi: „Ispravnije rečeno, ‘rasa’ nije toliko biološki fenomen koliko je društveni mit. Znanstvenici su došli do zajedničkog zaključka i prihvatili da je čovječanstvo jedinstveno: svi ljudi pripadaju istoj vrsti.“ Riječi Deklaracije odmah su ušle u ustave svih država poratne Europe i Amerike. Za suprotna mišljenja stotina europskih i američkih znanstvenika, prvenstveno njemačkih biologa i genetičara, nitko nije pitao. Oni su u poratnoj Europi pretežno završili na crnim listama, na ulici, a njihove knjige o rasi i hereditetu dan danas su zabranjene u školama i na sveučilištima.

Politika i genetika

Politički mitovi, ili bolje rečeno političke laži, kao npr. dogma o dobrobiti multikulturalnog društva, utječu na razvoj znanosti, a ne obrnuto. Američki nobelovac James Watson, koji je ujedno najzaslužniji za analize DNK-a i ispitivanja ljudskog genoma također je bio nedavno medijski prozivan kao rasist. 2007. godine izgovorio je riječi o budućnosti Afrike, riječi koje manje više svi bijeli političari u Europskoj uniji i SAD-u potajice govore, ali se u javnosti moraju praviti blesavima i ne smiju ih naglas izgovoriti: „Sve naše društvene politike temelje se na pretpostavci da je inteligencija Afrikanca ista kao naša. No testiranja pokazuju da nije tako“. O sličnim hajkama na intelektualce i političare, koji govore o rasnim razlikama, svjedoče tisuće sličnih primjera u EU-u i SAD-u. Nedavno se austrijska vlada, pod pritiskom antifašista, uspaničila i počela skidati ploče s austrijskih škola i ulica koje nose ime nobelovca, etologa Konrada Lorenza. Jer Lorenzove knjige o „genetskom padu“ i „kriminalnim komunističkim kromosomima“ ne uklapaju se u dogmu o multikulturalnom suživotu. Ujedno su austrijski mediji otkrili da je Lorenz nekada bio dužnosnik u njemačkoj Nacionalsocijalističkoj partiji, što je bio dovoljan razlog za njegov pad u političku i medijsku nemilost. Koliko god je sloboda govora bolje zajamčena u SAD-u nego u EU-u, biolog ili genetičar koji govori o urođenim bolestima kod različitih rasa, kao na primjer o visokoj rasnoj, ali i etničkoj homogenosti Japanaca i shodno tome njihovom jakom osjećaju za međusobnu solidarnost, nasuprot koleričnom temperamentu Arapa, ili nižem kvocijentu inteligencije stanovnika Somalije, mora budno paziti kako će formulirati svoje riječi u javnosti. Na javnim tribinama u Americi, kada poznati sociobiolozi, poput npr. Richarda Lynna, govore o natprosječno visokom stupnju kriminala među Afrikancima u Britaniji i SAD-u, ili o natprosječno visokom broju nobelovaca među bijelcima u Europi i SAD-u, tada ih u pravilu štiti kordon policajca pred masom antifašističkih prosvjednika.

Multikulturalne i višerasne države, prije ili kasnije, vode do građanskih ratova. Dvije bivše Jugoslavije školski su primjer neodrživosti višeetničkog, a kamoli tek budućeg višerasnog suživota. S velikim rasnim i demografskim promjenama u Europi prvo se sukobljavaju mitovi i bizarna žrtvoslovlja različitih rasa i naroda, zatim slijedi međusobno nepovjerenje, zatim pad građanske solidarnosti, onda terorizam i raspad države. U želji da se očuva multikulturalna dogma užurbano se u američkom i europskom školstvu uklanja mnoštvo europskih klasika čija se literatura smatra rasističkim govorom mržnje. Shodno tome i u Hrvatskoj se spuštaju kriteriji u školstvu, dočim riječi „disciplina“ i „autoritet“ slove danas kao riječi iz arsenala fašizma. Po bolonjskim školskim pravilima, koje Hrvatska po svojoj servilnoj navadi danas slijepo slijedi, školstvo u Hrvatskoj morat će micati hrvatskog književnika Marka Marulića, budući da Marulićeva heroina Judita koristi govor mržnje kada siječe glavu Holofernu, liku koji predstavlja osvajača Turčina. I španjolskom mitskom heroju Cidu, i stvarnoj kraljici Izabeli, i srpskom mitskom Kraljeviću Marku, i Hrvatu Šubić – Zrinskom, i Princu Eugenu, prijete optužbe za rasizam i govor mržnje jer su u svojim govorima vrijeđali arapske i turske osvajače. A zaboravlja se da ni arapski niti turski osvajači nisu dolazili u Europu držati propovijedi o toleranciji ili pričati bajke o ljudskim pravima, nego su dolazili pljačkati i silovati. Jedini europski jezik koji su oni tada razumjeli bio je onaj mača i sjekire. Deseci milijuna današnjih neeuropskih, pretežno muslimanskih stanovnika i došljaka u Europi, svakako da moraju biti krotki, mili i egzotični, dokle god su u manjini u svojim europskim i američkim četvrtima. Tamo gdje su u većini i gdje su se udomaćili, koriste sasvim drukčija pravila ponašanja prema europskim starosjediocima. Sve ono za što su se Europljani borili tisuću godina protiv neeuropskih osvajača moraju danas brisati iz školskog programa i političkog govora, u općem pokajanju i općem nijekanju europskog bio-kulturnog identiteta.

Nafri“, „Kafri“ i „Balkaneseri“

Njemačke vlasti i njeni ustrašeni prorežimski mediji moraju se dovijati kako službeno prozvati neeuropske, uključujući južnobalkanske, velike i male kriminalce. U patološkom strahu od međunarodnih optužbi za „neonacizam“ njemačke vlasti i mediji koriste bizarne jezične kovanice za opis neeuropskih kriminalaca, kao npr. riječi „južnjak“ ili „pojedinac s migrantskom pozadinom.“ Rasno i nacionalno profiliranje počinitelja kriminala zabranjeno je u njemačkoj javnosti i medijima. Vlasti izbjegavaju svaku javnu diskusiju o statistikama njemačkih sigurnosnih i policijskih službi, tj. da više od polovice kriminalaca u njemačkim zatvorima čine ljudi podrijetlom iz sjeverne Afrike, prednje Azije, uz znatan postotak kriminalaca romskog podrijetla s Balkana. Slična, ako ne i identična, situacija je u zatvorima diljem EU-a. Nedavno, tijekom uličnih proslava Nove godine, njemačka lokalna policija u Kölnu našla se pod medijskim optužbama za korištenje svoje interne jezične kovanice „Nafri“ u opisu velike grupe sjevernoafričkih i srednjoazijskih uličnih prijestupnika. Ta nova njemačka policijska riječ označena je kao politički nekorektna jer se rimuje s riječi „Kafri“ ili “ Kaffer“ koja ja nekad bila uobičajena u Njemačkoj za opis Crnaca i Arapa. Danas je ona „rasistički govor mržnje“. Nedavno, za vrijeme velikog novogodišnjeg slavlja pod vedrim nebom Chicaga puno je bilo riječi o „53 upucane osobe“, premda europski mediji nisu prenijeli da su gotovo sve te osobe bile Afroamerikanci u međusobnima oružanim obračunima. Najveća i najbolja grana američke privrede ionako je zatvorska industrija, u kojoj od oko 2,5 milijuna zatvorenika više od polovicu njih čine neeuropski, tj. ne-bijeli zatvorenici (po američkim službenim statistikama Amerikanci arapskog i latinoameričkog podrijetla ulaze u kategoriju „bijelaca“). Iako su američki porezni obveznici u zadnjih šezdeset godina potrošili nekoliko desetaka tisuća milijardi dolara u korist Afroamerikanca u razvikanom programu „Borba protiv siromaštva“, rezultati su mizerni: Afroamerikanci, koji čine 14 posto stanovništva u Americi, odgovorni su za više od 50 posto ubojstva u Americi, a njihovi rezultati u školstvu i dalje su loši.

Rasa nije samo fizički izgled, niti oblik tijela, niti boja kože, niti nečiji oblik fizionomije („fenotip“), kako to mediji često govore kada optužuju i karikiraju zagovornike rasnih razlika. Rasa podrazumijeva prvenstveno nasljedne psihičke i moralne kvalitete i mane. Upravo u strahu od optužbi za rasizam, biolozi, a kamoli tek sociolozi i politolozi, stoga više vole koristiti riječ „hereditet“, tj. „nasljedstvo“, nego riječ „rasa“. No niti te puno mekše riječi puno im ne pomažu protiv optužbi za rasizam. Multikulturnjaci i antifašisti ne žele priznati da su ljudi, narodi i rase različiti. Ne žele priznati da se inteligencija i karakter ne mogu naučiti napamet, ili povećati dekretom neke nevladine udruge. Inteligencija i karakter su nasljedne osobine. Psihički poremećaji, teške bolesti, poput šizofrenije, ili pak sklonost krađi i kriminalu, velikim dijelom su nasljedne osobine koje se prenose u obiteljskom stablu. Zagovornici multikulturalnog sistema i antifašisti užasavaju se od riječi „hereditet“ i „genetika“. Po njihovom shvaćanju samo promjena političke i ekonomske sredine odlučuje o kvaliteti ili nekvaliteti društva i pojedinaca. O takvoj zamišljenoj sretnoj besklasnoj i nerasnoj budućnosti fantazirali su donedavno komunisti sa svojom petoljetkom u Sovjetskom Savezu. A u komunističkoj Jugoslaviji među režimskim znanstvenicima prevladavala je dogma da će svatko postati mudar ako nauči horski pjevati napjeve o bratstvu i jedinstvu. Što se tiče modernih anacionalnih liberala, njima je ionako svejedno tko će im biti kupac robe na tzv. slobodnom tržištu. Bio kupac fašist, komunist, crnac, Srbin, Hrvat ili marsijanac – nije bitno. Ono što je trgovcu važno je prodaja, a onda dobra zarada, tko god kupac bio.

Aristocid, ili kako su drugovi rješavali nacionalno pitanje

Netočno je optuživati samo tzv. ljevičare i antifašiste za masovni dolazak Afrikanaca i Azijata u Europu. Jedan od glavnih idejnih pokretača neeuropskih migrantskih valova u Europu i Sjevernu Ameriku je katolički kler, pogotovo Njemačka biskupska konferencija, kao i brojni američki kardinali koji traže od američke vlade amnestiju za milijune ilegalnih migranata iz Latinske Amerike. Buduću da broj katoličkih bijelih europskih vjernika pada svakim danom, dobar dio klera u Americi i Europi traži sada novo stado među neeuropskim došljacima. Hrvatski kler, koji je zajedno s poljskim klerom vrlo nacionalno i kulturno svjestan, nema argumenata da spriječi dolazak afro-azijskih migranata u Hrvatsku. Nedavno klanjanje pape Franje pred afričkim migrantima i njegovo ljubljenje njihovih nogu uklapa se u kršćansku ekumensku sliku iz Poslanice po Pavlu (3:28) i njegovih multikulturalnih prodika o potrebi da „nestanu sve razlike između muških i ženskih“, i da se odbace sve međurasne i nacionalne razlike. No drukčije poima sebe u Europi afrički ili azijski došljak, a drukčije domaći starosjedilac. Teško je zamisliti da će muslimanski migrant iz Afganistana ili Iraka čistiti stražnjice žena na umoru u nekom katoličkom staračkom domu u Njemačkoj. Službene priče vladinih krugova i režimskih medija o tome kako će migranti povećavati mirovine domaćih starosjedilaca velike su laži.

Jedno su puste teološke i ideološke fraze multikulturnjaka, a drugo su nemilosrdni zakoni biologije i nasljedstva. Genetski je Hrvatska, nakon katastrofe u Bleiburgu, znatno oslabila. Komunističke masovne likvidacije građanstva, komunistička ubojstva nadarenih Srba, Hrvata i Muslimana početkom 1945. dovele su do ekonomskog pada, mentaliteta uravnilovke, kao i međusobnog nepovjerenja i straha koji se danas osjeća u Hrvatskoj. Novu jezičnu podvalu koriste u Hrvatskoj i brojne multikulturnjačke, tzv. civilne udruge („civitas“ = grad). Upravo su jugoslavenski komunisti, tj. dobrim dijelom roditelji članova „civilnih“ udruga, fizički likvidirali cjelokupno civilno, tj. građansko društvo u Hrvatskoj i Srbiji nakon svibnja 1945. godine. Nije vladavina komunističke „nove klase“ u Zagrebu i Beogradu, od 1945. do 1991., dovela samo do općeg međusobnog nepovjerenja; dovela je i do negativne sociobiološke selekcije. Negativna selekcija u Jugoslaviji odrazila se i na lažiranoj međusobnoj ljubavi između srpskih i hrvatskih komunista, koja je morala eksplodirati 1991. godine. Nisu hrvatski komunisti i antifašisti 1991. prihvatili slobodnu Hrvatsku i hrvatske nacionaliste radi svoje iznenadne ljubavi prema hrvatstvu. Njihov osnovni motiv prihvaćanja nezavisne Hrvatske bio je paničan strah od odmazde od vlastitih bivših komunističkih drugova iz Beograda. Znali su jako dobro da ako srpski drugovi uđu u Zagreb, prvo odlaze njihove glave, te da im jedino HOS-ovci jamče živote – ali i buduće sinekure. Mirnije bi se komunistička Jugoslavija raspala da je ostalo fizički živo staro srpsko i hrvatsko građanstvo i njihovi mogući potomci. Gigantske jugokomunističke likvidacije 1945. srpskih, hrvatskih i bošnjačkih intelektualaca, kao i likvidacije mnogobrojnih inteligentnih etničkih Nijemaca od Tezna, Travnika do Trebinja, dovele su do potpunog nestanka elita i dolaska najgorih ljudi na vlast u komunističkoj Jugoslaviji. Iluzije današnje hrvatske političke klase da će stvoriti novog čovjeka u Hrvatskoj putem EU dekreta ili starim napjevima o novom višeetničkom suživotu, također su oblik samozavaravanja. Ali i hrvatski nacionalisti i desničari griješe kad krivicu za nedavni rat svaljuju isključivo na Srbe i velikosrpske pretenzije. Stvarne prauzroke rata 1991., masovna ubojstva na Ovčari, u Škabrnji i ostalim mjestima u Hrvatskoj, treba prvenstveno tražiti među bivšim jugokomunistima i njihovim suradnicima iz kulturnog života i diplomacije. Isključivim optuživanjem Srba, hrvatski pravaši, nacionalisti, HOS, i svi hrvatski desničari, čine golemu uslugu bivšim komunističkim teroristima iz vlastitog domaćeg susjedstva. Neizravno oni njih i njihove bivše suradnike amnestiraju od kaznene odgovornosti. Problem je puno manji s ćiriličnim tablama u Vukovaru; puno je veći problem u toleriranju i prihvaćanju imena komunističkog masovnog ubojice u središtu Zagreba. Dovoljno je postaviti jugonostalgičarima, bivšim komunistima i bivšim i sadašnjim antifašistima u Hrvatskoj banalno pitanje: „A zašto ste se, drugovi, od 1945. do 1991. zaklinjali da ste uspješno riješili nacionalno pitanje u Jugoslaviji?“

U narednim godinama, ako ne i mjesecima, Srbija i Hrvatska, slično kao i ostale države u Europskoj uniji, bit će izložene daleko složenijim višerasnim i viševjerskim sukobima. I Srbija i Hrvatska bit će suočene s velikom zamjenom stanovništva, tako da će njihove međusobne međuetničke mržnje morati igrati sporednu ulogu.

Sa svojim neizgrađenim identitetom, svojom reaktivnom i servilnom politikom prema stranim silama, Hrvatska će se teško nositi s neeuropskim seobama naroda. Suprotno krivim stavovima čelnika EU-a i njihovih loših imitatora u Zagrebu, krivicu za rasnu i nacionalnu nesnošljivost u Europi ne nose europski, hrvatski ili srpski nacionalisti, već njihova vladajuća klasa. Zajedno s raznim antifašističkim skupinama, u ime naivno zamišljenog multikulturalnog suživota oni danas agresivno nameću iste zapadnjačke okvire, ista psihološka mjerila, iste školske testove i iste moralne pojmove koji su potpuno strani, uvredljivi i neprihvatljivi neeuropskom došljaku. Na taj način uništavaju ne samo identitet vlastitog naroda, već i identitet neeuropskih došljaka.

Autor: Dr. Tomislav Sunić

Prvotno objavljeno  u 7dnevno / 20. siječnja 2016

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari