Pratite nas

Reagiranja

Porcija Mesićevih laži za Badnjak. 1. dio

Objavljeno

na

Najveći veleizdajnik u cjelokupnoj hrvatskoj povijesti Stjepan Mesić dao je intervju Slavici Lukić, u kojem ima toliko bezočnih laži da je potrebna cijela studija kako bi se iste prokazale. (1)

Odmah u prvoj rečenici stoji laž. U toj laži piše da je Mesić omiljena meta desnice. Ja nisam desničar, a Mesić mi je meta jer stvar poštivanja zakona, Ustava RH, države i naroda, te istine i pravde nije stvar ljevice ili desnice. Takvom konstrukcijom želi se unaprijed diskreditirati svakog tko pokuša ukazati na Mesićeve laži. Ja za razliku od Mesića nikad nisam rekao da je Hratska pobjedila 10. travnja da Hrvati nemaju što klečati u Jasenovcu, niti sam pričao rasističke viceve o Srbima i Židovima. Štoviše, neobično štujem državu Izrael zbog čega često dolazim u sukob s raznim antisemitima, a isto tako štujem i Srbe jer nikad nisu u svojim redovima imali takvog veleizdajnika kao što je Mesić. Ne mogu se ponašati kao Mesić koji u ovom intervjuu kaže:
“ Na mjesto predsjednika savezne vlade, Ante Markovića, došao bi Aca Mitrović, njegov zamjenik, dobar čovjek, ali Srbin…”

To je možda njemu bitno, meni nije jer ja nisam šovinist.

Činjenica je da su Koštunica, Vuk Drašković, Đinđić, Svilanović i ostali morali Miloševića s vlasti rušiti silom. Svi se sjećamo scena zapaljene srbijanske skupštine. Isto tako, poznato je da je Slobodan Milošević naručio atentat na Ivana Stambolića koji je uspio, ali i dva atentata na Vuka Draškovića koji su propali.

Međutim, ni Drašković ni bilo tko drugi od Miloševićevih oponenata nisu u Haag slali dokumente kako bi pomogli da se Miloševića osudi, jer im je bilo jasno da koliko god ga oni mrzili, Milošević je bio predsjednik Srbije, i svaka osuda njega značila bi i osudu Srbije, a to oni kao pravi domoljubi a ne veleizdajnici poput Mesića nisu htjeli dopustiti.

Zato su učinili sve što je u njihovoj moći da zaštite dokumente koji bi se mogli protumačiti na način da terete Miloševića. Nakon jednog sastanka Gorana Svilanovića s Carlom Del Ponte to se i dogodilo, tužiteljstvo je pristalo da se djelovi dokumenata zacrne, predsjednik suda Theodor Meron tu je odluku potpisao, a Srbija se pozvala na zaštitu nacionalne sigurnosti jer takav presedan stoji u paragrafu 43. presude Blaškiću. (2)
Dalje idem sistemom pitanje-odgovor-komentar, po redu kako stoji u članku.

Možemo li za početak razjasniti u koliko se ukupno haaških postupaka svjedočili?

– Svjedočio sam u postupcima bivšem vukovarskom gradonačelniku Slavku Dokmanoviću, u postupku Slobodanu Miloševiću i u suđenju generalu Tihomiru Blaškiću.

Komentar:

Zvuči nevjerojatno ali je istinito. Mesić je uspio izgovoriti cijelu jednu rečenicu a da ne izgovori nijednu laž. Ovo je naime istina. A budući da je sutra Božić, ovo ću pripisati Božićnom Božjem čudu i dokazu da Bogu ništa nije nemoguće.

2. Suđenja Blaškiću i Dokmanoviću odvijala su se prije vašeg izbora za hrvatskog predsjednika, a u procesu Slobodanu Miloševiću svjedočili ste nakon izbora za predsjednika. Koja su od tih svjedočenja bila tajna?

– Nema tajnih svjedočenja. Bio sam zaštićeni svjedok i to zato što je 1998. uoči svjedočenja u procesu generalu Tihomiru Blaškiću protiv mene pokrenuta orkestrirana kampanja u kojoj su prednjačile tri novinarke, ili kako smo ih tada zvali, “tri gracije”: Olga Ramljak, Aleksa Crnjaković i Dunja Ujević. One su najviše dizale temperaturu. I zato sam pristao da za početak budem zaštićeni svjedok. To, međutim, ne znači da je riječ o tajnom svjedočenju. Nema tu nikakve tajne.

Komentar:

Odmah u prvoj rečenici je laž. Mesić se sam prijavio biti zaštićenim i tajnim svjedokom, a njegov iskaz bio je tajni iskaz. Druga je stvar što je Anto Nobilo prekršio zakon i dao Markici Rebiću sadržaj njegovog svjedočenja, a koje je Rebić odmah proslijedio Tuđmanu, pa je Tuđman praktički isti dan znao što Mesić svjedoči. I kad je Josip Jović 2000. godine počeo objavljivati sadržaj tog svjedočenja u Slobodnoj Dalmaciji, on je i dalje bio tajna, i zbog toga je 2005. godine Jović i osuđen, jer je javno tiskao nešto što je moralo ostati tajno.
Tek tada, 2005. godine, kad je haško tužiteljstvo pokrenulo hajku na hrvatske novinare (Osim Jovića tužili su i Domagoja Margetića, Stjepana Šešelja i Marijana Križića, a u svezi s drugim slučajem Ivicu Marijačića i Markicu Rebića) tadašnji Predsjednik Vlade RH Ivo Sanader zatražio je od Mesića da podnese zahtjev da haški sud skine oznaku tajnosti s njegovog svjedočenja i učini ga javnim, što je Mesić i učinio, i otad je Mesićevo svjedočenje u slučaju Blaškić i službeno postalo javno.

Ova priča o tome da su neke novinarke protiv nekog dizale temperaturu i da je to razlog za traženje statusa zaštićenog svjedoka priča je za malu djecu.
Činjenica je da je Mesić svjedočio, da je Tuđman praktički isti dan znao što je Mesić svjedočio, i da mu se ništa nije dogodilo. Sve ostalo su izmišljotine.
A prava istina je ustvari ono što je prije samog početka Mesićeva svjedočenja u slučaju Blaškić izrekao Blaškićev odvjetnik Russell Hayman:

“Činjenica je da Mesić ima sastanak s news-medijima u svezi sa svojim svjedočenjem u ovom drugom slučaju postavlja prilično očito pitanje, a to je da će ga se pitati ´Jeste li bili svjedok u slučaju Blaškić?´. On će očito lagati novinarima i reći: ´Ne, nisam, ondje sam svjedočio u drugom slučaju.´Sad postavljam pitanje: ´Bi li sud trebao sudjelovati u takvoj vrsti prevare i obmane´? “ (3)

Dakle, ono što je prava istina, to je činjenica da se o Mesićevim lažima, obmanama, prevarama i manipulacijama počelo raspravljati prije nego što je Mesić izrekao prvu riječ u svom svjedočenju u predmetu Blaškić. Od te činjenice ne treba ići dalje.

3. Tko vas je predložio kao svjedoka u ta tri postupka, tužiteljstvo, ili obrana optuženih?
– U sva tri postupka predložilo me tužiteljstvo.

Komentar:
Stvarno je sutra Božić. Ovdje opet nema laži, ova rečenica je istinita, ali je nepotpuna. Naime, Mesić je zaboravio dodati da je bio svjedok optužbe protiv Blaškića na svoj vlastiti zahtjev. To je vidljivo iz uvodne riječi tužitelja Marka Harmona:

“Činjenica da je odgovarao na te snažne napade ni na koji način ne znači odustajanje od njegovog zahtjeva da svjedoči pred sudom, na sjednici koja bi mu pružila zaštitu, tj. na zatvorenoj sjednici” (4)

Već iz ovog vidljivo je da je Mesić sam zatražio da svjedoči, dakle nitko ga nije zvao, a isto tako sam je tražio da njegovo svjedočenje bude tajno. Da ne bi bilo zabune evo još jedne reference:

Mark Harmon: “Prije nekog vremena, kao posljedica zbivanja s kojima je sud već upoznat, saznao sam od slijedećeg svjedoka optužbe da želi svjedočiti na zatvorenoj sjednici” (5)

Dakle, nema nikakve sumnje da se Mesić sam javio svjedočiti, kao što se u drugoj polovici 80.-ih sam javio cinkati za UDBU, odnosno SDS gdje ga je na vezi držao osobno Kolja Družić.

Isto tako, jasno je da je Mesić sam zatražio da sadržaj njegovog svjedočenja bude tajan, jer je i njemu bilo jasno da će izreći gomilu laži, i bilo mu je interesu da te laži u Haagu ne budu djelom javne rasprave, pogotovo kad se uzmu u obzir njegove buduće političke ambicije, koje su se, na veliku žalost po hrvatsku državu i hrvatski narod i ostvarile, a koje bi se teže ostvarile da se o njegovom krivokletstvu u Haagu moglo javno raspravljati.
Dakle, Mesić sam kaže da je svjedočio kao svjedok tužiteljstva. U drugim prilikama laže kako ga je zvao sud i kako se morao odazvati. To je naravno laž. Nitko nema obvezu svjedočiti pred haškim sudom, osim u jednom slučaju, a to je kad mu sudsko vijeće dostavi sub-poenu odnosno obvezujući nalog, i tad svjedok svjedoči kao svjedok suda, a ne kao svjedok tužiteljstva. Tužiteljstvo pak nema pravo slati obvezujuće naloge za svjedočenje (Blaškić, paragraf 43.) Nabrojit ću samo neke od dužnosnika koji su odbili svjedočiti kao svjedoci tužiteljstva i svjedočili su kao svjedoci suda: David Owen, Milivoj Petković, Bob Stewart, Jean Pierre Thebalut, Philippe Morillon, Enver Hadžihasanović, Amir Kubura…
Ukratko, Mesić laže!

4. Optužuju vas da je upravo vaš iskaz u predmetu Blaškić, ali i dokumenti koji su iz Ureda predsjednika poslani u Haag, doveli do osuđujućih presuda bosanskim Hrvatima te do konstatacije u zadnjoj presudi o sudjelovanju hrvatskog državnog vrha u udruženom zločinačkom pothvatu u BiH. Što mislite o tim optužbama?

– To su konstrukcije. Naime, general Tihomir Blaškić je živ i može se i njega o tome pitati. Na svjedočenju Blaškiću, o njemu sam rekao jednu jedinu rečenicu – da ne znam ništa o njegovom ratnom putu i da smo se samo jednom sreli u saborskom kafiću – on je bio u odori generala HVO-a. Ja sam u tome procesu govorio o politici Hrvatske i tadašnjoj politici Jugoslavije. Potpuno je druga stvar smeta li to nekoga.

Komentar:
Što reći o ovoj bolesnoj manipulaciji? Slavica Lukić ga pita jedno, a on odgovara drugo. Nitko njega nikad nije optužio, bilo s “ljevice” bilo s “desnice” da je on izravno teretio Blaškića. Nego ga se optužuje za ovo što i sam priznaje, da je pričao laži o hrvatskoj politici pomoću kojih je jedan unutarnji sukob okvalificiran kao međunarodni, a što je iz slučaja u slučaj raslo, i kasnije dovelo do presude o UZP-u u predmetu šestorke.
Kao primjer može se navesti Mesićeva izjava od 19. ožujka 1998. gdje je rekao da su Hrvati sami sebe protjerali iz srednje Bosne.

Pitanje: U glavnom ispitivanju rekli ste da je zbog katastrofalne politike Franje Tuđmana, a to je slobodno tumačenje, 500 000 Hrvata pobjeglo iz Bosne i Hercegovine; je li to točno?

Svjedok Mesić: Ne samo zbog toga. Svakako najvažniji razlog bila je srpska agresija a drugi razlog je politika Franje Tuđmana.
Pitanje: Od tih 500 000 bio je najveći broj iz Središnje Bosne?
Svjedok Mesić: Ne znam sve brojeve, ali ako me pitate o toj pogrešnoj politici, mislim da je dovolnjo reći da su Hrvati unutra sebe smatrali pod opsadom…
Dakle, vidite, politika je bila povući Hrvate iz nekih područja i to su mi potvrdili ljudi iz Vareša. Član Hrvatskog narodnog vijeća, Josip Jozelić iz Vareša, rekao mi je da je HVO evakuirao hrvatska sela zbog određenih dogovora u koje nije mogao ulaziti jer nije znao što se zbivalo. Dakle, ta politika pridonosila je egzodusu a ne samo srpska agresija. (6)

Ovakva bolesna laž prenosila se iz predmeta u predmet sve dok nije završila u presudi šestorci, i to u onom djelu presude koji govori o UZP-u (svezak 4.) u paragrafu 54. (7)
Ovakvih primjera ima još, ali treba dalje rastakati Mesićeve laži pa ću se zadržati samo na ovom jednom, oglednom primjeru.

5. Optužuju vas da ste teretili hrvatski državni vrh za umiješanost u rat u Bosni i Hercegovini?

– To su također konstrukcije. Govorio sam ono što je zabilježeno na više mjesta u svim mojim svjedočenjima pred Haaškim sudom. Zašto me ne pitaju o svjedočenju u slučaju Slobodana Miloševića i Slavka Dokmanovića? Zašto one koji me napadaju to ne interesira? U Beogradu sam 1990. razgovarao s Borislavom Jovićem koji je u isto vrijeme kad i ja bio član Predsjedništva SFRJ. Rekao sam mu da bi bilo dobro da zaustavimo “balvan revoluciju”, da sjednemo za stol, da pitanja koja moramo razriješiti razriješimo bez oružja jer rješavanje problema balvanima Srbe u Hrvatskoj vodi u samoubojstvo. Pitao sam ga trebaju li Srbiji Srbi u Hrvatskoj. Odgovorio je – ne. Pitao sam ga treba li Srbiji hrvatski teritorij. Odgovorio je – ne treba. A, što vama treba, pitao sam. Odgovorio je – nama treba 63 posto Bosne i Hercegovine. To je, rekao mi je, bilo srpsko, jest srpsko i srpsko mora ostati. Rekao sam – ako je to tako, idemo onda ti, ja, Franjo Tuđman i Slobodan Milošević sjesti za stol pa da vidimo o kojim problemima se u Hrvatskoj radi, pa da se oni pokušaju riješiti kroz institucije u Hrvatskoj, bez balvan-revolucije i oružja. Zvao je Miloševića i on se složio. Odmah sam sjeo na avion i odletio u Zagreb jer nisam htio o tome s Tuđmanom razgovarati telefonom. Prenio sam prijedlog Tuđmanu i on se složio. Međutim, to je Tuđmanu bio signal da bi bilo dobro da on sjedne s Miloševićem i on je zaista za siječanj 1991. dogovorio njihov susret u Karađorđevu.

Komentar:
Za rastočiti ovu laž, ovu izmišljenu izjavu Borisava Jovića, ovo totalno iskrivljenje konteksta potrebno je puno vremena i prostora. Međutim, kako je to već učinjeno ostavljam poveznice na postove na jednom forumu gdje je to već učinjeno. (8)
Samo pogledajte koliko tu treba teksta da bi se uvjerljivo pobile ove laži. I to ja najveći problem nas koji se zalažemo za istinu. Lažljivcima poput Mesića je puno lakše jer imaju puno manje posla. A mi koji smo na putu istine moramo se truditi puno više u pobijanju tih laži.
Međutim, zadnja rečenica u ovom Mesićevom odgovoru na pitanje Slavice Lukić zaslužuje da se njome posebno pozabavim, jer ona razotkriva svu tehnologiju laži ovog patološkog lažljivca. Mesić naime tvrdi je Tuđman “za siječanj 1991. dogovorio njihov susret u Karađorđevu.” Činjenica je da je sastanak između Tuđmana i Miloševića u Karađorđevu održan 25. ožujka 1991. a ne u siječnju.

Činjenica je da je do tog sastanka došlo na prijedlog predsjedništva SFRJ, a nakon krize koja je izbila u kolovozu 1991. godine kad su srpski pobunjenici rušili balvane, zapriječavali ceste i stvarali kaos po Hrvatskoj. Već tad Tuđman je tražio bilateralni sastanak s Miloševićem znajući kako Beograd i njegova politika stoje iza tih barikada. Tim potezom Tuđman je htio poručiti i međunarodnoj zajednici tko zapravo stoji iza kninskih pobunjenika, a kako Milošević nije bio glup i kako mu je bilo jasno što Tuđman želi, on je do zadnjeg trenutka izbjegavao susret s Tuđmanom. Naime, predsjedništvo SFRJ predložilo je da se održi 6 sastanaka svih 6 predsjednika tadašnjih republika koje su tvorile bivšu državu. Prvi takav susret održan je u Splitu, u vili “Dalmacija” dana 28. ožujka 1991. Predsjedništvo SFRJ prije toga predložilo je, kao uvod u ove razgovore i pregovore šestorice predsjednika republika, bilateralne razgovore po načelu “svatko sa svakim”. Tako su se primjerice Milošević i Kučan sastali 24. siječnja 1991. u Beogradu kad je sastavljen onaj čuveni srpsko-slovenski sporazum Milošević-Kučan kojim “Srbija nema ništa protiv toga da Slovenija ode iz jugoslavije, a zauzvrat Slovenija nema ništa protiv toga da Srbija pravi projekt velike srbije na račun teritorija Hrvatske i BiH.” (9)

Isto tako održan je bilateralan susret Miloševića s Alijom Izetbegovićem u Beogradu 22. siječnja 1991. te čak dva bilateralna susreta Tuđmana i Izetbegovića, u Sarajevu 21. siječnja 1991. i u Zagrebu 20. veljače 1991.
Dakle, s obzirom da je prvi od 6 sastanka 6 predsjednika republika održan 28. ožujka 1991., jasno je da je Milošević uspio u svojoj namjeri otezanja i da se s Tuđmanom susreo praktički u zadnjem rasploživom terminu, 25. ožujka 1991. A zašto Mesić sad laže da je taj sastanak održan u siječnju, to ću pokazati nakon što citiram još jedan dio njegovog intervjua.

6. Je li to bio prvi fizički susret Tuđmana i Miloševića?

– Jest i taj se susret održao bez mene, a Milošević je na njega došao bez Borislava Jovića. Uvijek sam petkom i subotom dolazi iz Beograda u Zagreb, i mi smo ga čekali da se vrati iz Karađorđeva. Prije toga susreta rekao sam mu da me smeta što se on održava u Karađorđevu, ali on je rekao – sasvim je svejedno gdje ću se s njim naći, najvažnije je da čujem što on želi. Na taj sastanak u Karađorđevu iz Hrvatske su otišli Tuđman i šef njegova kabineta Hrvoje Šarinić. Kad su se njih dvojica vratili iz Karađorđeva, sastali smo se s ljudima iz tadašnjeg hrvatskog državnog vrha. Imali smo po stolovima kavu, čaj, neko piće. Tuđman je ušao u sobu i rekao – raščistite odmah stolove, Hrvoje, daj karte. I tada je Tuđman objasnio što Milošević predlaže. Rekao je da Hrvatskoj predlaže banovinske granice plus Cazin, Kladušu i Bihać. Prenio je što mu je točno rekao Slobodan Milošević. Rekao je: “Franja, ti uzmi Cazin, Kladušu i Bihać, to meni ne treba, to je takozvana ‘turska Hrvatska’”. Upitao sam Tuđmana – a što kaže Alija? Odgovorio mi je: “Što ima Alija pitati, kad se hrvatske i srpske škare slože, nema Alija što pitati”. Rekao sam mu – slušaj, to onda znači rat. Rekao je: “Ma kakav rat, to je izbjegavanje rata”. Tako je otprilike tekao taj razgovor. Poslije toga Tuđman je otišao i na drugi sastanak s Miloševićem…

Samo da razjasnimo, tko je sve s hrvatske strane bio na tome sastanku na kojem je Tuđman izvijestio o prvom susretu s Miloševićem u Karađorđevu?
– Cijeli tadašnji hrvatski državni vrh, od Jože Manolića pa dalje.

Komentar:

Neoboriva je činjenica da je Mesić u Haagu svjedočio i lagao da se susret Tuđmana i Miloševića odigrao 30. ožujka 1991. I to najmanje 2 puta. (10)
Činjenica je da je takva laž na temelju Mesićevog svjedočenja završila u paragrafu 105. presude Blaškiću
105. Uostalom, te su se te`nje za podjelom očitovale u povjerljivim razgovorima o podjeli Bosne i Hercegovine koje su Franjo Tuđman i Slobodan Milošević vodili 30. marta 1991. (11)

Da ova laž (koju Mesić sad pobija novom laži, tezom da je Karađorđevo bilo u siječnju) nije slučajna, pokazuje da je Mesić u niz primjera ponovio istu. Evo samo jedan primjer kako se to odvija. Mesić priča laži u mikrofon nekakvom unitaristički raspoloženom jugo-novinaru i laže kako je Karađorđevo bilo 30. ožujka 1991. Na to unitaristički novinar skače i “ispravlja” ga i kaže da je to bilo “26. marta” (12)
Dakle, na ovom videu možete vidjeti dvojicu koja nadugo i naširoko raspredaju bajke o Karađorđevu, a nisu sposobni pogoditi ni datum sastanka.
Naime, još jednom, sastanak u Karađorđevu održan je 25 ožujka 1991. To je neosporna činjenica. Kao što je neosporna činjenica da su haško tužiteljstvo i haški sud razvili razne teorije o “agresiji Hrvatske na BiH” na temelju tog mita o Karađorđevu, a da nekih 15-ak godina nisu bili sposobni utvrditi ni datum tog sastanka.

Budući da je raspravnim vijećem u slučaju Prlić i ostali predsjedao sudac Jean Claude Antonetti, koji je u tom Haagu jedini normalan čovjek, njemu se nije moglo dogoditi da mu u presudu uđe krivi datum. Tako u paragrafu 7. stoji da je sastanak održan 25. ožujka (Vidi referencu broj 7.)
Međutim, pitanje je bi li čak i sudac Antonetti to utvrdio ili bi samo prenio ono što piše u paagrafu 105. presude Blaškiću da general Praljak nije inzistirao da se utvrdi točan datum sastanka u Karađorđevu. Zato je odmah na početku protuispitivanja svjedoka optužbe Josipa Manolića postavio to pitanje (13)
Kao što vidite, i sud i obrana, i tužiteljstvo i svjedok su se složili da je sastanak u Karađorđevu održan 25. ožujka 1991. Pritom je Keneth Scott bio izrazito nervozan, jer mu je bilo jasno što general Praljak želi postići inzistiranjem da se utvrdi točan datum.
Postavlja se pitanje zašto je Mesić lagao o datumu. Naime, umjerena desnica u Hrvatskoj na takve stvari lakonski odmahuje rukom govoreći kako Mesić ni o čemu nema pojma, a to je greška, jer Mesićeve laži imaju svoju namjenu.
Usput budi rečeno, ona najekstremnija, crnokošuljaška, profašistička desnica djeli Mesićeve stavove i po pitanju Karađorđeva i svega vezanog uz to, oni su na istoj osi (14).

A kad se ekstremni komunisti i ekstremni fašisti u nečem slažu onda možete biti sigurni da je to laž, ma koliko tu laž blagoslivljao haški sud.
Mesić je na sudu lagao o datumu jer mu je bilo poznato da je prvi od šest sastanaka šest predjednika republika održan 28. ožujka 1991. u Splitu (15).
Svojom laži da su Tuđman i Milošević svoj susret odradili 30. užujka, dakle dva dana nakon susreta šestorice u Splitu, Mesić želi sugerirati kako su se ova dvojica naknadno i iza leđa dogovarali na račun ove ostale četvorice.

A zašto onda Mesić u ovom intervjuu pobijajući svoju prethodnu laž izerečenu na sudu pod prisegom, izvaljuje novu laž i susret u Karađorđevu smješta u siječanj 1991. godine?

Odgovor se krije u transkriptu Mesićeva svjedočenja od 17. ožujka 1998. Naime na stranici 7136 tog transkripta Mesić tvrdi kako se “Tuđman iz Karađorđeva vratio zadovoljan” jer da je “dobio garancije od Kadijevića da neće napasti”.
Nešto slično se zaista dogodilo, međutim to nema veze s ovim što Mesić priča. Naime, kao što sam već rekao, Milošević i Kučan potpisali su 24. siječnja 1991. slovensko-srpski sporazum koji je u političkom smislu nulta točka svih ratova na području bivše države.

Nakon što su se dogovorili sa Slovencima, Srbi vuku slijedeći potez i istu večer na beogradskoj televiziji prikazuju film o naoružavanju Hrvatske u kojem glavnu ulogu igra Martin Špegelj. Taj film je napravljen u produkciji KOS-a i cilj tog filma bilo je pokretanje operacije KOS-a pod nazivom “Štit” u kojoj su oni sebi dali zadaću uhititi kompletno hrvatsko državno vodstvo. Dan kasnije, 25. siječnja, dok su svi čekali što će se dogoditi očekujući vojnu interevenciju, Tuđman donosi odluku da ide u Beograd na sjednicu predsjedništva. S njim su išli i Josip Manolić koji je tad bio Predsjednik Vlade RH i Žarko Domljan koji je bio Predsjednik Sabora. Mesić je već bio u Beogradu jer je tamo bio na svom poslu kao član predsjedništva SFRJ na kojem mjestu je nekoliko mjeseci ranije zamjenio Stipu Šuvara.

Dakle, događaji o kojima govori Mesić nisu se zbili u Karađorđevu nego u Beogradu 25, siječnja 1991. to je bilo na predsjedništvu SFRJ, i tad je Kadijević obećao da neće napasti jer je Tuđman na njega izvršio pritisak. Sve je ostalo zabilježeno u BBC-evoj seriji “Smrt jugoslavije” (16)
Dakle, budući da je na toj sjednici predsjdništva SFRJ bio i Mesić, (dakle, laže kad kaže da nije tu bio) malo je vjerojatno da je on mogao dočekati Tuđmana u Zagrebu, a još manje da je njemu Tuđman rekao kako Kadijević neće napasti. Osim toga, sve to skupa sa susretom Tuđmana i Miloševića 25. ožujka 1991. u Karađorđevu nema nikakve veze. Na tom sastanku nije bilo ni Kadijevića ni Manolića. Tuđmanu je tad u pratnji bio samo Hrvoje Šarinić.
Ukratko, Mesić je o datumu sastanka u Karađorđevu lagao i u Haagu, a laže i u ovom intervjuu pobijajući na taj način svoju laž koju je izrekao kao svjedok optužbe protiv Tihomira Blaškića.

7. Znači, vi ste već u siječnju 1991. nakon prvog susreta Tuđman – Milošević znali da njih dvojica dogovaraju podjelu BiH?

– Da. To je bio prijedlog Slobodana Miloševića. On nam nije rekao da je to prihvatio već da je to prijedlog Slobodana Miloševića, ali bilo je očito da je s tim prijedlogom bio oduševljen. Na drugi sastanak s Miloševićem, Tuđman je otišao u jedno drugo lovište, Tikveš, ali mene više nije zvao na sastanak na kojem je referirao o njemu, tako da ne znam što je na kraju dogovoreno. U svakom slučaju, prijedlogom Slobodana Miloševića na prvom sastanku o podjeli Bosne bio je oduševljen.

Kakve su bile reakcije članova hrvatskog državnog vrha na sastanku nakon Karađorđeva na kojem vas je Tuđman informirao o Miloševićevoj ponudi o podjeli BiH?
– Nitko ni na koji način nije reagirao osim mene koji sam pitao što je u tom slučaju s Alijom. Da se vratimo na moje svjedočenje pred Haaškim sudom u procesu Blaškiću – o toj politici sam ja svjedočio. Odgovarao sam na pitanja suca što znam o politici iz toga vremena, a ne o Blaškićevom ratnom putu.

Komentar:

Ovdje komentar nije potreban, jer se novinarka Pupovčeva žena naslanja na prethodno iznesenu Mesićevu laž, a istu sam već pobio. I sve ostalo što iznosi Mesić je laž.

Sad je 24. prosinca Gospodnjeg 2017. godine, 20 je sati, i Badnja je večer. Ja kao Katolik po vjeroispovjesti moram izvršiti svoje dužnosti i duhovno se pripremiti za Svetu Misu koja će označiti obilježavanje rođenja našeg jedinog Spasitelja, Isusa Krista, Sina Božjega i Največeg Čovjeka svih vremena.
Sutra je Božić, dan za odmaranje i blagovanje u krugu obitelji.

Zato ću s rastavljanjem laži ovog sotoninog pobočnika, lažnog svjedoka, krivokletnika i veleizdajnika nastaviti u utorak 26. siječnja, kad se, ironično, obilježava Blagdan Svetog Stjepana Mučenika kojeg je nevinog na pravdi Boga bijesna rulja kamenovanjem zatukla do smrti.

Pravo je svetogrđe da jedan ovakav sotonin pobočnik kao što je Mesić nosi ime po velikom mučeniku, jer on toga nije dostojan. Ja ću u nastavklu obrade ovih Mesićevih laži iznesenih u Jutarnjem listu svakog normalnog, objektivnog i istinoljubivog čovjeka neoborivim argumentima uvjeriti u tu činjenicu.
Do tada, svim Krščanima koji slave Blagdane po Gregorijanskom kalendaru želim sretan i blagoslovljen Božić.

Predrag Nebihi/Kamenjar.com

Reference:
(2) Presuda Blaškić, paragrafi 42. i 43. u kojima se nalazi presuda po pitanju sub-poene kojom je haško tužiteljstvo zatražilo kompletnu dokumentaciju MORH-a. Sud je ograničio zahtjeve tužiteljstva a Mesić je svojim nezakonitim i protu-ustavnim dilanjem dokumenata derogirao ove dobre pozicije koje je RH teško i nakon velike borbe stekla. Ali, zato se ovim presedanom dobro okoristila Srbija što samo pojačava Mesićevu veleizdaju http://www.icty.org/x/cases/blaskic…
(3) Rasprava u uvodu u Mesićevo svjedočenje dana 16. ožujka 1998. Stranica 7087. redovi od 17. do 25. http://www.icty.org/x/cases/blaskic…
(4) Isto, transkript od 16. ožujka 1998. str. 7081. red 3. – 7.
(5) Isto, str. 7078. red 16. – 20.
(6) Transkript Mesićeva svjedočenja od 19. ožujka 1998. U nastavku tog 19.og ožujka 1998. svjedočio je Paddy Ashdown, a budući da su njegove laži odavno provaljene, sud je pristao sudjelovati u uroti i sa svojih stranica uklonio je transkript na engleskom jeziku, kako čitav svijet ne bi mogao vidjeti kako Ashdown laže. http://www.icty.org/x/cases/blaskic… Međutim, bili su toliko aljkavi kakvi su i inače, pa su zaboravili ukloniti transkript na francuskom. Citirani Mesićevi navodi nalaze se na stranicama 7321. – 7322. redovi od 16. na str 7321. te od 16 na stranici 7322. pa dalje http://www.icty.org/x/cases/blaskic…
(7) Presuda Prlić i ostali svezak 4. paragraf 54. http://www.icty.org/x/cases/prlic/t…
(8). Raskrinkavanje Mesićevih laži o izmišljenoj izjavi Borisava Jovića:
http://www.forum.hr/showpost.php?p=21746105&postcount=1475
http://www.forum.hr/showpost.php?p=21746185&postcount=1476
http://www.forum.hr/showpost.php?p=21746287&postcount=1478
http://www.forum.hr/showpost.php?p=21746516&postcount=1479
(10) Mesićeva laž da se Karađorđevo dogodilo 30. ožujka 1991. Transkript od 17. ožujka 1998. stranica 7136. red 13, također isti dan ista laž, stranica 7178. red 5. http://www.icty.org/x/cases/blaskic…
(11) Presuda Blaškić, paragraf 105. http://www.icty.org/x/cases/blaskic…
(13) General Praljak pita, Manolić potvrđuje, a čak se i tužiteljstvo slaže, susret Tuđmana i Miloševića održan je u Karađorđevu 25. ožujka 1991. https://www.youtube.com/watch?v=k0f…

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Reagiranja

Kur.. o poštenju, Butković o demokraciji

Objavljeno

na

Objavio

U Hrvatskoj imamo čitavu plejadu “moralista” i tobožnjih “istjerivača pravde” koji su veći kriminalci od onih o kojima iz dana u dan pišu i prozivaju ih za korupciju, pljačku i lopovluk.

Na prste jedne ruke se mogu nabrojiti oni među njima koji nisu vezani za poslodavca po čijem nalogu rade. Po direktivi (i za novac) napadaju, prozivaju, kleveću, blate, osuđuju i presuđuju, pozivaju na linč – jednom riječju bave se najprljaviji poslom kojim se ljudski stvor može baviti.

Jedan od njih je Davor Butković, vremešni i već olinjali plaćeni propagandist, propali novinar koji je češće mijenjao poslodavce nego donji veš. Jedina konstanta koja je obilježila njegovu karijeru bila je upravo ta: da je podanički služio onima koji su ga plaćali i bio slugan.

Sve dok mu neki od poslodavaca nisu upali u gabulu, pa povukli i njega.

Tako, prema izvješćima nekih medija, dug “moralista” i “borca za pravdu” Davora Butkovića, jednoga od doajena našeg prljavog medijskog žutila (iz “slavne” generacije Mirka Božića, Denisa Kuljiša i Ive Pukanića – to vam dođe gotovo kao dream team s brdovitog Balkana u odnosu na onaj iz SAD-a) prema državi (utaja poreza) iznosi najmanje 2,9 milijuna kuna, a osim toga nije vratio pozajmicu Pripuzu (zagrebačkom “kralju otpada”) od kojega je pozajmio 250.000 kuna (Vidi)

I sve je to čini se još uvijek vrh ledenog brijega.

Veliki mešetar i trgovac maglom, tipični primjerak  medijskog ološa najgore vrste, danas se bavi pisanjem kojekakvih bedastoća koje nemaju veze sa zdravim razumom. I kako (valjda) ne bi narušio svoj “ugled” (jer očito misli da ga ima), te svoje opskurne uratke u kojima nema ničega osim stupidnih floskula i na brzu ruku sklepanih kovanica (sasvim nalik na one staljinističke) potpisuje pseudonimom (Violić). Ne računa siromašak s time da on i njegova naklapanja više nikoga ne mogu zaintrigirati, kamo li uzbuditi ili naljutiti i da je to što čini jadno i otužno.

– “Mora da pošiljka kokaina kasni, pa je uzeo neku od onih sintetičkih droga, a one znaju biti zaje….“, veli jedan moj frend kad je pročitao ovo:

Prosudite sami – može li se čovjek spustiti niže. I zavrjeđuje li to išta drugo osim ironije i prijezira.

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Reagiranja

Goran Gerovac u svojoj kolumni ”nikad robom” u Večernjem listu pokazuje elementarno nepoznavanje hrvatske povijesti

Objavljeno

na

Objavio

PIXSELL

SA KOJIM CILJEM  JEDAN RENOMIRANI NOVINAR I KOLUMNIST PIŠE  TAKVE POVIJESNE NEISTINE?

CJELI ČLANAK JE NAPISAN TENDENCIOZNO I ZLONAMJERNO SA CILJEM PONIZITI I OCRNITI HRVATE!

U redovnom subotnjem prilogu Večernjeg lista Obzoru od 22.rujna 2018. godine Goran Gerovac je u svojoj kolumni ” Nikad robom”Misterij hrvatskoh suverenista….” iznio niz netočnih povijesnih činjenica, koju svaki iole pismen čitatelj može provjeriti u Wikipediji, a da ne govorim o ostalim medijima i literaturi.

Članak je toliko negativno konotiran prema Hrvatima, da sam ostala zgrožena!

Ne ulazim u njegovu slobodu pisanja i opisivanja hrvatskog suverenista, kao temu članka, ta sloboda mu je zajamčena Ustavom članak 38 koji glasi;

Članak 38.

Jamči se sloboda mišljenja i izražavanja misli.

Sloboda izražavanja misli obuhvaća osobito slobodu tiska i drugih sredstava priopćavanja, slobodu govora i javnog nastupa i slobodno osnivanje svih ustanova javnog priopćavanja.

Zabranjuje se cenzura. Novinari imaju pravo na slobodu izvještavanja i pristupa informaciji.

Međutim iskrivljavanje poznatih povijesnih činjenica nije sloboda pisanja, već naprotiv zloraba te slobode, u cilju postizanja nekog svog cilja. A u ovom konkretnom slučaju cilj je poniziti, omalovažiti,  ocrniti i sa krivim  opisima neselektivno, uopćavajući prikazati  hrvatske suvereniste, odnosno hrvatske domoljube.. kao nakaze koji svojim hinjenim domoljubljem, nacionalnim interesima i žrtvama rata sakrivaju svoju materijalnu pohlepu i političku ambiciju.

Obrušio se na Hrvate,  koji traže poštivanje hrvatskog  nacionalnog identiteta , sprda se sa njima, nazivajući ih “razbojnik opće prakse” , optužujući ih za mržnju prema svima onima  koji nisu željeli hrvatsku državu; naravno prema Srbima, odnosno notornom  Miloradu  Pupovcu  i djeci  jugooficira. Potpuno promašena optužba,  upravo  suprotno, ti isti ne žele Hrvatsku po mjeri hrvatskog nacionalnog identiteta, već Hrvatsku po njihovoj mjeri.  A to nije moguće, jer po Ustavu RH, Hrvatska je zemlja hrvatskog naroda i nacionalnih manjina, a ne obrnuto. 

Milorad Pupovac je podržao svaku hrvatsku Vladu, piše Goran Gerovac,  to je točno, i on je” najveći hrvatski suverenist” ali sa kojim ciljem? Sigurno ne zato, što on poštuje hrvatsku državu i hrvatski suverenitet,  nego zato da bi sudjelujući u vlasti promicao velikosrpske ideje i mijenjao ustrojstvo hrvatske države, tražeći  veću autonomiju srpske nacionalne manjine, kao na pr. Zajedničko vijeće općina ZVO,  koje bi predstavljalo paralelnu vlast srpske nacionalne manjine u Hrvatskoj, a Srba u Hrvatskoj ima svega 4,4%.. I da kažem gerovčevim rječnikom” svoju usku ambiciju i ovisnost o materijalnom, sakriva iza navodnih nacionalnih interesa srpske nacionalne manjine i njihove žrtve u Oluji na pr” Točno tako kada se zna kolika sredstva iz Proračuna dobiva SNV Milorada Pupovca;

“U dvije godine dobiti 26 milijuna kuna (malo koja ili gotovo niti jedna udruga ne dobiva tolike novce), a uz to govoriti o diskriminaciji te pisati i pozivati se na razne manifeste i deklaracije (koga ili čega?), krajnje je neozbiljno i licemjerno. Čovjek koji zastupa tek 10 % građana srpske nacionalnosti, a uz to dobiva ovolike milijune ne može niti ne smije ovako zlorabiti svoj položaj”, ističe Nacionalno vijeće Srba u Hrvatskoj o Miloradu Pupovcu!

Eto što pripadnici srpske nacionalne manjine govore o svom sunarodnjaku Miloradu Pupovcu!

https://narod.hr/kultura/pupovceve-novosti-financirane-iz-proracuna-rh-medij-za-sirenje-mrznje-i-netrpeljivosti

Djeca jugooficira koju je izričito spomenuo Goran Gerovac nisu u velikoj većini željeli samostalnu hrvatsku državu, oni su uglavnom jugofili ili jugonostalgičari, koji hrvatsku državu ne mogu smisliti, Sve će oni biti, samo ne Hrvati. Sjajan primjer je Boris Miletić, predsjednik IDS-a, koji bi Republiku Istru, Euro-regiju Istru,  i koji nije do sada priznavao suverenitet Hrvatske nad Istrom. Čak je tražio da avioni Hrvatske vojske ne nadlijeću  istarsko nebo, dovodeći u pitanje hrvatski suverenitet nad Istrom ” Militarizacija Pule i Istre nije opcija i mi ćemo se boriti protiv toga na sve moguće načine.” I što reći , na izjave sina bivšeg jugo oficira, koji još uvijek pate za svojom Yugom i ne priznaju Hrvatsku.

https://www.24sata.hr/news/miletic-ratni-zrakoplovi-nece-nadlijetati-istru-to-nije-opcija-570252

I ne samo to nego je takva izjava i protuustavna, jer u Ustavu RH lijepo piše;

Članak 2.

Suverenitet Republike Hrvatske neotuđiv je, nedjeljiv i neprenosiv.

Suverenitet Republike Hrvatske prostire se nad njezinim kopnenim područjem, rijekama, jezerima, prokopima, unutrašnjim morskim vodama, teritorijalnim morem te zračnim prostorom iznad tih područja.

Da bi ipak tražeći od hrvatske Vlade pomoć za Uljanik priznao da je Istra u sastavu Hrvatske riječima upućenim Premijeru”  da se ne ponaša kao da Uljanik, Istra i Pula nisu dio Hrvatske. ..” Doista ” dosljedno” i kako piše Goran Gerovac za  hrvatske suvereniste, ja ću primijeniti na djecu jugooficira” da usku ambiciju i ovisnost o materijalnom sakriva iza navodnih regionalnih interesa euro-regije Istre”

Piše Goran Gerovac dalje ” Zastrašujuća je bezidejnost hrvatskog nacionalizma ili suverenizma, kako hoćete. Ni milimetra dalje ne može se pomaknuti od rata, ratnih zločina, Srba i Srba u hrvatskoj politici. Nije sposoban artikulirati ni iole pametniju frazu koja će otići dalje od koordinata 41-45 ili 91-95, jer smisao svake politike za njih se može realizirati  isključivo hladnim ili vatrenim oružjem”

Tako  je kroz ovih par napisanih rečenica Goran Gerovac  prikazao sam sebe kao zlobnu neznalicu! Nevjerojatno sa koliko je zlobe opisao hrvatske suvereniste, a ustvari sve to su karakteristike Srba , a ne Hrvata! Kroz opis navodnih hrvatskih suverenista , opisao je Srbe, a sve njihove osobine pripisao Hrvatima. Mogu samo reći da mi se čitajući ove redove smučilo, postavljajući si pitanje kako netko može biti tako pokvaren!

“Bezidejnost hrvatskog nacionalizma, jer se ne miče dalje od rata”? piše Goran Gerovac

Tko je Hrvatima nametnuo rat?

Jesu li Hrvati ikada vodili osvajački rat ili su se uvijek branili?

Tko je bio agresor na hrvatski teritorij?

Tko neprestano spominje i otvara izložbe po svijetu i UN o Jasenovcu?

Tko neprestano spominje “klanje 20 000 srpske dece”?

Tko godinama komemorira nad praznim jamama?

I naposljetku tko je pjevao u Vukovaru nakon što su ga razorili”

“Miloševiću šalji nam salate, bit će mesa klat ćemo Hrvate”

Odgovor na sva pitanja je,naravno Srbo-četnici koji su okupirali hrvatski teritorij i domaći Srbi!

A sve je to Goran Gerovac pripisao Hrvatima i još napisao da ne znamo “artikulirati iole pametniju frazu” Zlobno, zločesto i neistinito! 

” HRVATSKI SUVERENIZAM PROIZLAZI IZ PARTIZANSKOG POKRETA”- NETOČNO

” PARTIZANI SU VRATILI ISTRU I DALMACIJU HRVATSKOJ”- NETOČNO

Eto tako piše  Goran Gerovac, piše tendenciozno i netočno! Dovoljno je zaviriti u običnu Wikipediju i vidjeti da to ne odgovara povijesnim činjenicama.

Goran Gerovac koristi  se  komunističkim  povijesnim  falsifikatima,  koji su odavno ispravljeni samo zato da omalovaži i ponizi Hrvate!  Naravno da ću ga demantirati i preporučiti mu da ponovno uči povijest i ne piše više ovakve nebuloze.

Hrvatski suverenizam ne proizlazi iz partizanskog pokreta, jednostavno zato što su se partizani borili za Jugoslaviju, a ne za Hrvatsku. Jedini koji su se borili za Hrvatsku bili su Istarski rodoljubi, koji su se sami organizirali bez KPJ, a do kraja rata ih je Tito dao svih eliminirati, da mu ne budu smetnja pri formiranju vlasti poslije rata.

Opet su Istrani prevareni i izigrani platili svojim životima. Preoteli im partizani njihovu Istru! Tako su nestali , ubijeni ili bačeni u kraške jame -fojbe svi viđeni istarski narodnjaci.rodoljubi koji su se borili za Hrvatsku, a ne za komunističku Jugoslaviju.

Istarski narodnjaci su bili čuvari nacionalne svijesti istarskih Hrvata. Uživali su veliki ugled među istarskim pukom, a veliku potporu imali su u istarskom svećenstvu. Ideološki su se razilazili sa narodnooslobodilačkim pokretom, pa su ih tvrdi komunisti smatrali “klasnim neprijateljem” i do kraja 1945. godine sve ih likvidirali. Evo samo neki od njih;

Antun Milovan, (1907-1945) otac mons. Ivana Milovana (biskupa porečkog i pulskog u miru) ponosan narodnjak, vjernik, prijatelj mnogih hrvatskih svećenika, bio je širitelj hrvatskog katoličkog tiska, što je izazvalo bijes i žestoku osudu partizanskog vodstva u Istri. Imao je veliki ugled i utjecaj na istarski puk protiv komunističke ideologije, pa je morao nestati. Odveden je u nepoznato i nikada se nije saznalo kako i gdje je ubijen.

Pavao Krajša (1988-1944) iz Kringe predvodio je otpor protiv talijanskih fašist. Veliki ugled i utjecaj imao je i zbog suradnje sa mons. Božom Milanovićem. Partizani su ga na prijevaru odveli, kao da im pokaže put i bacili  u jamu.

Klarić Marčelo (1897-1945) iz Buzeta, uživao je veliki ugled u narodu, a nije se htio prikloniti partizanskom pokretu. Ostvarili su prijetnje iz 1943, kada je bila njemačka ofenziva, pa su zajedno borili protiv Njemaca; “Tebe ćemo ubiti jer si narodnjak, a nisi komunist”

Legović Marko ( 1905-1944) iz Muntrilja, Fraj Šime ( 1892-1944), Ivan Paljuh (1873-1944), Šime Paljuh (1876-1944) svi zbog nesuradnje sa novom komunističkom vlašću, jer su prethodno komunisti ubili Ivana Brčića, ubijeni i bačeni u jame.

Levak Viktor ( 1905-1945) surađivao je sa istarskim svećenicima , a naročito sa Zvonimirom Brumnićem, koji je zbog prijetnji pobjegao u Trst, a Levaka su partizani osudili na” Narodnom sudu u Tinjanu” zbog veleizdaje i razbijača partizanskog pokreta na smrt uz javnu presudu i prijetnju” NARODE, zapamti da sve ovakve narodne izdajice, koji su krivi da svakog dana gubimo najpoštenije drugove, svaki ovakav biti će osuđen kao i Livak”

http://www.biskupija-porecko-pulska.hr/novosti/987-mucenici-i-zrtve-u-poreckoj-i-pulskoj-biskupiji.html

Dalje Goran Gerovac navodi generalski zbor JNA iz kojeg je proizašao hrvatski suverenizam, što je također netočno. JNA je bila jugoslavenska vojska, koja je čuvala suverenitet i integritet Jugoslavije! To joj je bila zadaća, za tu su zadaću vojnici i zapovjedni kadar bili obučavani, kroz MPV ( moralno-političko vaspitanje)  Zar je Goran Gerovac to namjerno zaboravio ili ne zna povijest? Čisto sumnjam da ne zna ?

Pa početkom 1991.godine JNA  generali su neprestano ponavljali da oni čuvaju Jugoslaviju, a da je Hrvatska razbija i time opravdavali svoje svrstavanja uz Miloševića, koji je to isto ponavljao, jer je kroz Jugoslaviju Slobodan Milošević htio napraviti Veliku Srbiju na crti Karlobag -Virovitica!

Druga tvrdnja da su partizani vratili Istru i Dalmaciju isto nije točna! 

Tito je, zapravo, Istru kaznio, jer nije poštovao povijesne, a uspostavio je administrativne granice republika koje nisu poštovale povijesne granice. Jedino je Hrvatska snažno kažnjena titovim  granicama. Hrvatskoj Istri Tito je oduzeo najhrvatskiji grad Kopar i priključio ga Sloveniji. U Kopru je bila prva hrvatska gimnazija. Na istoku je Hrvatskoj oduzet, a Srbiji priključen Srijem, zanemarujući činjenicu da je prema popisu stanovništva 1935. npr. u Zemunu živjelo samo 5% Srba. Bosni i Hercegovini nisu određene granice Kraljevine Bosne, koja se na zapad prostirala najdalje do rijeke Vrbasa, nego su joj pridružena turska osvajanja, područja tzv. Turske Hrvatske. Sloveniji je još nekoliko rubnih općina priključeno na štetu Hrvatske. Boku kotorsku s primorjem do Bara dodijelio je Crnoj Gori.

Nije točna tvrdnja “partizani su vratili Istru i Dalmaciju Hrvatskoj, koje je najveći hrvatski suverenist 1941. donirao Italiji”  Potpuno promašeno!  Glupo, donirao je nešto što je Italija već imala još od 1920. godine i ranije.

Idemo kronološki ;

U tijeku 1.svjetskog rata raspala se Austro-Ugarska. Italija je uvjetovala ulazak u rat na strani sila Antante, ako  dobije Istru, Primorje  dio Dalmacije, što joj je i potvrđeno, tajnim Londonskim ugovorom od 26.travnja 1915.godine. Po završetku rata Talijani nisu htjeli čekati , pa su u noći na 1.studeni 1918. godine poslali svoje diverzante u pulsku luku, gdje je bila stacionirana bivša Austro-Ugarska flota, koja je pripala Hrvatskoj, odnosno Državi Slovenaca, Hrvata i Srba proglašenoj  29. listopada 1918., istodobno kada je Hrvatski sabor raskinuo sve državno-pravne veze s Austro-Ugarskom.

Diverzanti su minirali zapovjedni admiralski brod Viribus Unitis koji je potopljen i sa njim je na morsko dno otišlo oko 400 mornara, uglavnom Hrvata i admiral Janko Vuković Potkapelski. Bio je admiral hrvatske flote nepunih 12 sati, a brod je potonuo sa hrvatskom zastavom na jarbolu. Nakon samo četiri dana talijanske trupe su ušle u Istru, brod su razrezali i rastopili, a pojedini dijelovi su odneseni u Italiju kao ratni plijen. Tako se dio pramca nalazi u Pomorskom muzeju u Veneciji, a sidra su u Rimu. Diverzanti Talijanske ratne mornarice R. Rossetti i R. Paolucci koje je Admiral Vuković poštedio, iako ih je imao puno pravo smaknuti na licu mjesta, vratili su se u Italiju gdje su dočekani kao nacionalni heroji. Pored ostalih počasti dobili su najviša vojna odličja kao i po 1.300.000 lira novčane nagrade. Raffaele Rossetti je svoj novac donirao fondu za pomoć žrtvama ove tragedije i posvetio ga udovici admirala Vukovića zbog njegovog humanog ponašanja prema njima.

Rapallskim ugovorom između kraljevine Italije i države SHS,  od 12.studenog 1920. godine Italiji su i formalno pripali Istra, otoci Cres, Lošinj, Lastovo, Palagruža i grad Zadar, a 1924.godine jugoslavensko-talijanskim ugovorom i grad Rijeka.

8.rujna 1943.godine kapitulirala je Italija! 10. rujna NDH odnosno poglavnik Ante Pavelić donosi  odluku o poništenju Rimskih ugovora iz 1941.godine, ali ta odluka nije na terenu imala nikakvog učinka, jer tamo nikada nije bila formirana NDH vlast, već talijanska. 13.rujna 1943.godine istarski rodoljubi donose Proglas i sveopći ustanak protiv Italije;

ISTARSKI NARODE

Duh Istre ostao je nepokoren. Mi nismo htjeli postati poslušno roblje.

U ovim odlučnim časovima naš narod pokazao je visoku nacionalnu svijest. Dokazao je svima i svakome da je Istra hrvatska zemlja i da će hrvatska ostati.
      Svojim vlastitim snagama, ne čekajući da im drugi donesu slobodu, Istrani su ustali, jurnuli na kasarne uhvatili čvrsto oružje u svoje ruke, da njime brane svoje pravo i slobodu. Otvorena su vrata zloglasnih tamnica, i pušteni na slobodu dični sinovi nikad pokorene Istre. Ne ćemo više nikad dozvoliti, da se našom sudbinom drugi poigrava.

RODOLJUBI ISTRE!

Talijanski garnizoni u našim su rukama. Talijanski vojnici bježe sa naše rodne grude. Prvi put u našoj istoriji uzima narod kormilo u svoje ruke.

Istra se priključuje matici zemlji i proglašuje ujedinjenje sa ostalom našom hrvatskom braćom.
ISTRANI!

Držimo čvrsto oružje u našim rukama!    Stanimo na branik naše slobode. Ne dajmo je više nikome za živu glavu! Moramo da ostanemo svoji na svome.

U ovom proglasu nema spomena Jugoslavije, niti Komunističke partije,  jer su to bili istarski narodnjaci, povezani sa istarskim svećenstvom, koji su sačuvali hrvatski identitet Istre.  Ustanak se proširio na cijelu Istru i kada je za to saznao Tito, poslao je svoje komesare Jakova Blaževića i Savu Vukelića da te istarske rodoljube stavi pod zapovjedništvo narodnooslobodilačke vojske. Tako su 25. rujna 1943.godine donesene Pazinske odluke, ali ovaj puta sa potpisom  ZAVNOH-a i KPJ.

Već krajem rujna 1943.godine u Istru dolazi  Njemačka vojska pod zapovjedanjem generala Ervina Rommela u tzv rommelovoj  ofenzivi!

Rommelova ofenziva je bila ofenziva kojom je razbijen hrvatski narodni ustanak u Istri,  koji je nastao nakon kapitulacije Italije u rujnu 1943. godine. Sastoji se od dviju uzastopnih operacija njemačkih snaga provedenih u listopadu 1943., koje su vođene pod nazivima “Operacija Istra” (njem. “Operation Istrien”) koja je trajala od 25. rujna do 20. listopada 1943..i “Operacija prolom oblaka” (njem. “Operation Wolkenbruch”) koja je trajala od 21. listopada do 12. studenog 1943. U operaciji je ubijen izrazito veliki broj hrvatskih ustanika i civila. Jedan dio ustanika uspio se pridružiti postrojbama u Gorskom kotaru i postao je jezgrom buduće 43.istarske divizije.

Potpuno oslobađanje Istre počelo je u travnju 1945, godine, a završne operacije u svibnju. U oslobađanju Istre sudjelovala je 4.armija jugoslavenske vojske pod zapovjedanjem generala Petra Drapšina, koja je do 7.svibnja oslobodila cijelu Istru sve do Trsta. Međutim Saveznici nisu dopustli da tu Jugoslavenska vojska ostane, već se morala povući na tzv. Morganovu crtu, pa je Istra podjeljena na zonu A i  zonu B.U Zonu A ušla je zapadna obala Istre, od Novigrada do Trsta, kao i izdvojeno područje oko Pule, a u Zonu B ostatak Istre. Jugoslavenska armija se je povukla iz Zone A, kojom su upravljali Saveznici.

Tito je uvidio da nije dovoljno osloboditi vojnom silom da bi priključio Istru i Primorje Jugoslaviji, već da  će morati diplomatskim putem to učiniti i stoga je , u Trstu je 16. srpnja 1945.godine  potpisan sporazum između Narodnooslobodilačkog pokreta i mons. Bože Milanovića, kao predstavnika istarskog hrvatskog svećenstva, čime se istarski svećenici izravno uključuju u diplomatsku borbu za Istru. Iako su koparski i tršćanski biskup, jurisdikcijom u Istri, ali pod talijanskim utjecajem, bili protiv bilo kakve suradnje s partizanima, čak 44 istarska svećenika odzivaju se na sastanak Jedinstvenog narodnooslobodilačkog fronta za Istru 31. srpnja 1945. te u franjevačkom samostanu u Pazinu potpisuju izjavu u kojoj se traži da “Istra iz etničkih, geografskih i ekonomskih razloga mora biti priključena Demokratskoj Federativnoj Jugoslaviji”. Svećenici poput Josipa Pavlišića, poslije riječkog metropolita, Zvonimira Brumnića i Srećka Štifanića već su surađivali sa NOP-om.

No najveću diplomatsku težinu imala je Spomenica zbora svećenika sv. Pavla i statistika nacionalne strukture u Porečko-pulskoj, Tršćansko-koparskoj i Riječkoj biskupiji koje su komisiji predali članovi  Zbora, Božo Milanović , Tomo Banko i Leopold Jurca. Spomenica je nosila sadržaj nepravde koju su Hrvati i Slovenci doživjeli u vrijeme vladanja Talijana Julijskom krajinom, te na opravdan zahtjev za priključenjem Julijske krajine Jugoslaviji, a sve na temelju nacionalnog sastava stanovništva. Mons. Božo Milanović, poučen iskustvom s Talijanima, smatrao je , da je jugoslavenska revolucija ipak manje zlo od fašističke diktature u Istri. Poznata je njegova rečenica “Državne granice se određuju za stoljeća, režimi prolaze, a narod ostaje.”

Da nije bilo istarskog svećenstva, ne bi uspjeli dokazati Saveznicima  da u Istri živi većinsko hrvatsko stanovništvo i time zapravo ne bi ni dobili taj teritorij nastanjen većinski hrvatskim življem. Mons, Božo Milovanović  je sudjelovao na Mirovnoj konferenciji u Parizu, kada je 10,veljače 1947.godine potpisan Mirovni sporazum i time se rat završio. Granica između Italije i Jugoslavije definirana je tek Osimskim sporazumom iz 1975,godine.

I na kraju nije mi jasno što su Goranu Gerovcu  trebale te gomile neistina i laži?

Možda zadnja rečenica sve objašnjava” izvesti nas iz ovog pakla tuđinske države” Meni nije tuđinska ,ali Goranu Gerovcu vjerojatno je!

ISTARSKI NARODNJACI BORILI SU SE ZA HRVATSKU, ONI SU BILI ISTINSKI ANTIFAŠISTI,  A PARTIZANI ZA JUGOSLAVIJU!

I ZATO REPUBLIKA HRVATSKA NIJE NASTALA NA PARTIZANSKOJ BORBI, NEGO U DOMOVINSKOM RATU PROTIV TE PARTIZANSKE CRVENE ZVIJEZDE,  KOJA JE HRVATSKOM NARODU DONIJELA TOLIKO ZLA!

Tek toliko na znanje Goranu Gerovcu!

Lili Benčik

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari