Pratite nas

Reagiranja

Porcija Mesićevih laži za Badnjak. 1. dio

Objavljeno

na

Najveći veleizdajnik u cjelokupnoj hrvatskoj povijesti Stjepan Mesić dao je intervju Slavici Lukić, u kojem ima toliko bezočnih laži da je potrebna cijela studija kako bi se iste prokazale. (1)

Odmah u prvoj rečenici stoji laž. U toj laži piše da je Mesić omiljena meta desnice. Ja nisam desničar, a Mesić mi je meta jer stvar poštivanja zakona, Ustava RH, države i naroda, te istine i pravde nije stvar ljevice ili desnice. Takvom konstrukcijom želi se unaprijed diskreditirati svakog tko pokuša ukazati na Mesićeve laži. Ja za razliku od Mesića nikad nisam rekao da je Hratska pobjedila 10. travnja da Hrvati nemaju što klečati u Jasenovcu, niti sam pričao rasističke viceve o Srbima i Židovima. Štoviše, neobično štujem državu Izrael zbog čega često dolazim u sukob s raznim antisemitima, a isto tako štujem i Srbe jer nikad nisu u svojim redovima imali takvog veleizdajnika kao što je Mesić. Ne mogu se ponašati kao Mesić koji u ovom intervjuu kaže:
“ Na mjesto predsjednika savezne vlade, Ante Markovića, došao bi Aca Mitrović, njegov zamjenik, dobar čovjek, ali Srbin…”

To je možda njemu bitno, meni nije jer ja nisam šovinist.

Činjenica je da su Koštunica, Vuk Drašković, Đinđić, Svilanović i ostali morali Miloševića s vlasti rušiti silom. Svi se sjećamo scena zapaljene srbijanske skupštine. Isto tako, poznato je da je Slobodan Milošević naručio atentat na Ivana Stambolića koji je uspio, ali i dva atentata na Vuka Draškovića koji su propali.

Međutim, ni Drašković ni bilo tko drugi od Miloševićevih oponenata nisu u Haag slali dokumente kako bi pomogli da se Miloševića osudi, jer im je bilo jasno da koliko god ga oni mrzili, Milošević je bio predsjednik Srbije, i svaka osuda njega značila bi i osudu Srbije, a to oni kao pravi domoljubi a ne veleizdajnici poput Mesića nisu htjeli dopustiti.

Zato su učinili sve što je u njihovoj moći da zaštite dokumente koji bi se mogli protumačiti na način da terete Miloševića. Nakon jednog sastanka Gorana Svilanovića s Carlom Del Ponte to se i dogodilo, tužiteljstvo je pristalo da se djelovi dokumenata zacrne, predsjednik suda Theodor Meron tu je odluku potpisao, a Srbija se pozvala na zaštitu nacionalne sigurnosti jer takav presedan stoji u paragrafu 43. presude Blaškiću. (2)
Dalje idem sistemom pitanje-odgovor-komentar, po redu kako stoji u članku.

Možemo li za početak razjasniti u koliko se ukupno haaških postupaka svjedočili?

– Svjedočio sam u postupcima bivšem vukovarskom gradonačelniku Slavku Dokmanoviću, u postupku Slobodanu Miloševiću i u suđenju generalu Tihomiru Blaškiću.

Komentar:

Zvuči nevjerojatno ali je istinito. Mesić je uspio izgovoriti cijelu jednu rečenicu a da ne izgovori nijednu laž. Ovo je naime istina. A budući da je sutra Božić, ovo ću pripisati Božićnom Božjem čudu i dokazu da Bogu ništa nije nemoguće.

2. Suđenja Blaškiću i Dokmanoviću odvijala su se prije vašeg izbora za hrvatskog predsjednika, a u procesu Slobodanu Miloševiću svjedočili ste nakon izbora za predsjednika. Koja su od tih svjedočenja bila tajna?

– Nema tajnih svjedočenja. Bio sam zaštićeni svjedok i to zato što je 1998. uoči svjedočenja u procesu generalu Tihomiru Blaškiću protiv mene pokrenuta orkestrirana kampanja u kojoj su prednjačile tri novinarke, ili kako smo ih tada zvali, “tri gracije”: Olga Ramljak, Aleksa Crnjaković i Dunja Ujević. One su najviše dizale temperaturu. I zato sam pristao da za početak budem zaštićeni svjedok. To, međutim, ne znači da je riječ o tajnom svjedočenju. Nema tu nikakve tajne.

Komentar:

Odmah u prvoj rečenici je laž. Mesić se sam prijavio biti zaštićenim i tajnim svjedokom, a njegov iskaz bio je tajni iskaz. Druga je stvar što je Anto Nobilo prekršio zakon i dao Markici Rebiću sadržaj njegovog svjedočenja, a koje je Rebić odmah proslijedio Tuđmanu, pa je Tuđman praktički isti dan znao što Mesić svjedoči. I kad je Josip Jović 2000. godine počeo objavljivati sadržaj tog svjedočenja u Slobodnoj Dalmaciji, on je i dalje bio tajna, i zbog toga je 2005. godine Jović i osuđen, jer je javno tiskao nešto što je moralo ostati tajno.
Tek tada, 2005. godine, kad je haško tužiteljstvo pokrenulo hajku na hrvatske novinare (Osim Jovića tužili su i Domagoja Margetića, Stjepana Šešelja i Marijana Križića, a u svezi s drugim slučajem Ivicu Marijačića i Markicu Rebića) tadašnji Predsjednik Vlade RH Ivo Sanader zatražio je od Mesića da podnese zahtjev da haški sud skine oznaku tajnosti s njegovog svjedočenja i učini ga javnim, što je Mesić i učinio, i otad je Mesićevo svjedočenje u slučaju Blaškić i službeno postalo javno.

Ova priča o tome da su neke novinarke protiv nekog dizale temperaturu i da je to razlog za traženje statusa zaštićenog svjedoka priča je za malu djecu.
Činjenica je da je Mesić svjedočio, da je Tuđman praktički isti dan znao što je Mesić svjedočio, i da mu se ništa nije dogodilo. Sve ostalo su izmišljotine.
A prava istina je ustvari ono što je prije samog početka Mesićeva svjedočenja u slučaju Blaškić izrekao Blaškićev odvjetnik Russell Hayman:

“Činjenica je da Mesić ima sastanak s news-medijima u svezi sa svojim svjedočenjem u ovom drugom slučaju postavlja prilično očito pitanje, a to je da će ga se pitati ´Jeste li bili svjedok u slučaju Blaškić?´. On će očito lagati novinarima i reći: ´Ne, nisam, ondje sam svjedočio u drugom slučaju.´Sad postavljam pitanje: ´Bi li sud trebao sudjelovati u takvoj vrsti prevare i obmane´? “ (3)

Dakle, ono što je prava istina, to je činjenica da se o Mesićevim lažima, obmanama, prevarama i manipulacijama počelo raspravljati prije nego što je Mesić izrekao prvu riječ u svom svjedočenju u predmetu Blaškić. Od te činjenice ne treba ići dalje.

3. Tko vas je predložio kao svjedoka u ta tri postupka, tužiteljstvo, ili obrana optuženih?
– U sva tri postupka predložilo me tužiteljstvo.

Komentar:
Stvarno je sutra Božić. Ovdje opet nema laži, ova rečenica je istinita, ali je nepotpuna. Naime, Mesić je zaboravio dodati da je bio svjedok optužbe protiv Blaškića na svoj vlastiti zahtjev. To je vidljivo iz uvodne riječi tužitelja Marka Harmona:

“Činjenica da je odgovarao na te snažne napade ni na koji način ne znači odustajanje od njegovog zahtjeva da svjedoči pred sudom, na sjednici koja bi mu pružila zaštitu, tj. na zatvorenoj sjednici” (4)

Već iz ovog vidljivo je da je Mesić sam zatražio da svjedoči, dakle nitko ga nije zvao, a isto tako sam je tražio da njegovo svjedočenje bude tajno. Da ne bi bilo zabune evo još jedne reference:

Mark Harmon: “Prije nekog vremena, kao posljedica zbivanja s kojima je sud već upoznat, saznao sam od slijedećeg svjedoka optužbe da želi svjedočiti na zatvorenoj sjednici” (5)

Dakle, nema nikakve sumnje da se Mesić sam javio svjedočiti, kao što se u drugoj polovici 80.-ih sam javio cinkati za UDBU, odnosno SDS gdje ga je na vezi držao osobno Kolja Družić.

Isto tako, jasno je da je Mesić sam zatražio da sadržaj njegovog svjedočenja bude tajan, jer je i njemu bilo jasno da će izreći gomilu laži, i bilo mu je interesu da te laži u Haagu ne budu djelom javne rasprave, pogotovo kad se uzmu u obzir njegove buduće političke ambicije, koje su se, na veliku žalost po hrvatsku državu i hrvatski narod i ostvarile, a koje bi se teže ostvarile da se o njegovom krivokletstvu u Haagu moglo javno raspravljati.
Dakle, Mesić sam kaže da je svjedočio kao svjedok tužiteljstva. U drugim prilikama laže kako ga je zvao sud i kako se morao odazvati. To je naravno laž. Nitko nema obvezu svjedočiti pred haškim sudom, osim u jednom slučaju, a to je kad mu sudsko vijeće dostavi sub-poenu odnosno obvezujući nalog, i tad svjedok svjedoči kao svjedok suda, a ne kao svjedok tužiteljstva. Tužiteljstvo pak nema pravo slati obvezujuće naloge za svjedočenje (Blaškić, paragraf 43.) Nabrojit ću samo neke od dužnosnika koji su odbili svjedočiti kao svjedoci tužiteljstva i svjedočili su kao svjedoci suda: David Owen, Milivoj Petković, Bob Stewart, Jean Pierre Thebalut, Philippe Morillon, Enver Hadžihasanović, Amir Kubura…
Ukratko, Mesić laže!

4. Optužuju vas da je upravo vaš iskaz u predmetu Blaškić, ali i dokumenti koji su iz Ureda predsjednika poslani u Haag, doveli do osuđujućih presuda bosanskim Hrvatima te do konstatacije u zadnjoj presudi o sudjelovanju hrvatskog državnog vrha u udruženom zločinačkom pothvatu u BiH. Što mislite o tim optužbama?

– To su konstrukcije. Naime, general Tihomir Blaškić je živ i može se i njega o tome pitati. Na svjedočenju Blaškiću, o njemu sam rekao jednu jedinu rečenicu – da ne znam ništa o njegovom ratnom putu i da smo se samo jednom sreli u saborskom kafiću – on je bio u odori generala HVO-a. Ja sam u tome procesu govorio o politici Hrvatske i tadašnjoj politici Jugoslavije. Potpuno je druga stvar smeta li to nekoga.

Komentar:
Što reći o ovoj bolesnoj manipulaciji? Slavica Lukić ga pita jedno, a on odgovara drugo. Nitko njega nikad nije optužio, bilo s “ljevice” bilo s “desnice” da je on izravno teretio Blaškića. Nego ga se optužuje za ovo što i sam priznaje, da je pričao laži o hrvatskoj politici pomoću kojih je jedan unutarnji sukob okvalificiran kao međunarodni, a što je iz slučaja u slučaj raslo, i kasnije dovelo do presude o UZP-u u predmetu šestorke.
Kao primjer može se navesti Mesićeva izjava od 19. ožujka 1998. gdje je rekao da su Hrvati sami sebe protjerali iz srednje Bosne.

Pitanje: U glavnom ispitivanju rekli ste da je zbog katastrofalne politike Franje Tuđmana, a to je slobodno tumačenje, 500 000 Hrvata pobjeglo iz Bosne i Hercegovine; je li to točno?

Svjedok Mesić: Ne samo zbog toga. Svakako najvažniji razlog bila je srpska agresija a drugi razlog je politika Franje Tuđmana.
Pitanje: Od tih 500 000 bio je najveći broj iz Središnje Bosne?
Svjedok Mesić: Ne znam sve brojeve, ali ako me pitate o toj pogrešnoj politici, mislim da je dovolnjo reći da su Hrvati unutra sebe smatrali pod opsadom…
Dakle, vidite, politika je bila povući Hrvate iz nekih područja i to su mi potvrdili ljudi iz Vareša. Član Hrvatskog narodnog vijeća, Josip Jozelić iz Vareša, rekao mi je da je HVO evakuirao hrvatska sela zbog određenih dogovora u koje nije mogao ulaziti jer nije znao što se zbivalo. Dakle, ta politika pridonosila je egzodusu a ne samo srpska agresija. (6)

Ovakva bolesna laž prenosila se iz predmeta u predmet sve dok nije završila u presudi šestorci, i to u onom djelu presude koji govori o UZP-u (svezak 4.) u paragrafu 54. (7)
Ovakvih primjera ima još, ali treba dalje rastakati Mesićeve laži pa ću se zadržati samo na ovom jednom, oglednom primjeru.

5. Optužuju vas da ste teretili hrvatski državni vrh za umiješanost u rat u Bosni i Hercegovini?

– To su također konstrukcije. Govorio sam ono što je zabilježeno na više mjesta u svim mojim svjedočenjima pred Haaškim sudom. Zašto me ne pitaju o svjedočenju u slučaju Slobodana Miloševića i Slavka Dokmanovića? Zašto one koji me napadaju to ne interesira? U Beogradu sam 1990. razgovarao s Borislavom Jovićem koji je u isto vrijeme kad i ja bio član Predsjedništva SFRJ. Rekao sam mu da bi bilo dobro da zaustavimo “balvan revoluciju”, da sjednemo za stol, da pitanja koja moramo razriješiti razriješimo bez oružja jer rješavanje problema balvanima Srbe u Hrvatskoj vodi u samoubojstvo. Pitao sam ga trebaju li Srbiji Srbi u Hrvatskoj. Odgovorio je – ne. Pitao sam ga treba li Srbiji hrvatski teritorij. Odgovorio je – ne treba. A, što vama treba, pitao sam. Odgovorio je – nama treba 63 posto Bosne i Hercegovine. To je, rekao mi je, bilo srpsko, jest srpsko i srpsko mora ostati. Rekao sam – ako je to tako, idemo onda ti, ja, Franjo Tuđman i Slobodan Milošević sjesti za stol pa da vidimo o kojim problemima se u Hrvatskoj radi, pa da se oni pokušaju riješiti kroz institucije u Hrvatskoj, bez balvan-revolucije i oružja. Zvao je Miloševića i on se složio. Odmah sam sjeo na avion i odletio u Zagreb jer nisam htio o tome s Tuđmanom razgovarati telefonom. Prenio sam prijedlog Tuđmanu i on se složio. Međutim, to je Tuđmanu bio signal da bi bilo dobro da on sjedne s Miloševićem i on je zaista za siječanj 1991. dogovorio njihov susret u Karađorđevu.

Komentar:
Za rastočiti ovu laž, ovu izmišljenu izjavu Borisava Jovića, ovo totalno iskrivljenje konteksta potrebno je puno vremena i prostora. Međutim, kako je to već učinjeno ostavljam poveznice na postove na jednom forumu gdje je to već učinjeno. (8)
Samo pogledajte koliko tu treba teksta da bi se uvjerljivo pobile ove laži. I to ja najveći problem nas koji se zalažemo za istinu. Lažljivcima poput Mesića je puno lakše jer imaju puno manje posla. A mi koji smo na putu istine moramo se truditi puno više u pobijanju tih laži.
Međutim, zadnja rečenica u ovom Mesićevom odgovoru na pitanje Slavice Lukić zaslužuje da se njome posebno pozabavim, jer ona razotkriva svu tehnologiju laži ovog patološkog lažljivca. Mesić naime tvrdi je Tuđman “za siječanj 1991. dogovorio njihov susret u Karađorđevu.” Činjenica je da je sastanak između Tuđmana i Miloševića u Karađorđevu održan 25. ožujka 1991. a ne u siječnju.

Činjenica je da je do tog sastanka došlo na prijedlog predsjedništva SFRJ, a nakon krize koja je izbila u kolovozu 1991. godine kad su srpski pobunjenici rušili balvane, zapriječavali ceste i stvarali kaos po Hrvatskoj. Već tad Tuđman je tražio bilateralni sastanak s Miloševićem znajući kako Beograd i njegova politika stoje iza tih barikada. Tim potezom Tuđman je htio poručiti i međunarodnoj zajednici tko zapravo stoji iza kninskih pobunjenika, a kako Milošević nije bio glup i kako mu je bilo jasno što Tuđman želi, on je do zadnjeg trenutka izbjegavao susret s Tuđmanom. Naime, predsjedništvo SFRJ predložilo je da se održi 6 sastanaka svih 6 predsjednika tadašnjih republika koje su tvorile bivšu državu. Prvi takav susret održan je u Splitu, u vili “Dalmacija” dana 28. ožujka 1991. Predsjedništvo SFRJ prije toga predložilo je, kao uvod u ove razgovore i pregovore šestorice predsjednika republika, bilateralne razgovore po načelu “svatko sa svakim”. Tako su se primjerice Milošević i Kučan sastali 24. siječnja 1991. u Beogradu kad je sastavljen onaj čuveni srpsko-slovenski sporazum Milošević-Kučan kojim “Srbija nema ništa protiv toga da Slovenija ode iz jugoslavije, a zauzvrat Slovenija nema ništa protiv toga da Srbija pravi projekt velike srbije na račun teritorija Hrvatske i BiH.” (9)

Isto tako održan je bilateralan susret Miloševića s Alijom Izetbegovićem u Beogradu 22. siječnja 1991. te čak dva bilateralna susreta Tuđmana i Izetbegovića, u Sarajevu 21. siječnja 1991. i u Zagrebu 20. veljače 1991.
Dakle, s obzirom da je prvi od 6 sastanka 6 predsjednika republika održan 28. ožujka 1991., jasno je da je Milošević uspio u svojoj namjeri otezanja i da se s Tuđmanom susreo praktički u zadnjem rasploživom terminu, 25. ožujka 1991. A zašto Mesić sad laže da je taj sastanak održan u siječnju, to ću pokazati nakon što citiram još jedan dio njegovog intervjua.

6. Je li to bio prvi fizički susret Tuđmana i Miloševića?

– Jest i taj se susret održao bez mene, a Milošević je na njega došao bez Borislava Jovića. Uvijek sam petkom i subotom dolazi iz Beograda u Zagreb, i mi smo ga čekali da se vrati iz Karađorđeva. Prije toga susreta rekao sam mu da me smeta što se on održava u Karađorđevu, ali on je rekao – sasvim je svejedno gdje ću se s njim naći, najvažnije je da čujem što on želi. Na taj sastanak u Karađorđevu iz Hrvatske su otišli Tuđman i šef njegova kabineta Hrvoje Šarinić. Kad su se njih dvojica vratili iz Karađorđeva, sastali smo se s ljudima iz tadašnjeg hrvatskog državnog vrha. Imali smo po stolovima kavu, čaj, neko piće. Tuđman je ušao u sobu i rekao – raščistite odmah stolove, Hrvoje, daj karte. I tada je Tuđman objasnio što Milošević predlaže. Rekao je da Hrvatskoj predlaže banovinske granice plus Cazin, Kladušu i Bihać. Prenio je što mu je točno rekao Slobodan Milošević. Rekao je: “Franja, ti uzmi Cazin, Kladušu i Bihać, to meni ne treba, to je takozvana ‘turska Hrvatska’”. Upitao sam Tuđmana – a što kaže Alija? Odgovorio mi je: “Što ima Alija pitati, kad se hrvatske i srpske škare slože, nema Alija što pitati”. Rekao sam mu – slušaj, to onda znači rat. Rekao je: “Ma kakav rat, to je izbjegavanje rata”. Tako je otprilike tekao taj razgovor. Poslije toga Tuđman je otišao i na drugi sastanak s Miloševićem…

Samo da razjasnimo, tko je sve s hrvatske strane bio na tome sastanku na kojem je Tuđman izvijestio o prvom susretu s Miloševićem u Karađorđevu?
– Cijeli tadašnji hrvatski državni vrh, od Jože Manolića pa dalje.

Komentar:

Neoboriva je činjenica da je Mesić u Haagu svjedočio i lagao da se susret Tuđmana i Miloševića odigrao 30. ožujka 1991. I to najmanje 2 puta. (10)
Činjenica je da je takva laž na temelju Mesićevog svjedočenja završila u paragrafu 105. presude Blaškiću
105. Uostalom, te su se te`nje za podjelom očitovale u povjerljivim razgovorima o podjeli Bosne i Hercegovine koje su Franjo Tuđman i Slobodan Milošević vodili 30. marta 1991. (11)

Da ova laž (koju Mesić sad pobija novom laži, tezom da je Karađorđevo bilo u siječnju) nije slučajna, pokazuje da je Mesić u niz primjera ponovio istu. Evo samo jedan primjer kako se to odvija. Mesić priča laži u mikrofon nekakvom unitaristički raspoloženom jugo-novinaru i laže kako je Karađorđevo bilo 30. ožujka 1991. Na to unitaristički novinar skače i “ispravlja” ga i kaže da je to bilo “26. marta” (12)
Dakle, na ovom videu možete vidjeti dvojicu koja nadugo i naširoko raspredaju bajke o Karađorđevu, a nisu sposobni pogoditi ni datum sastanka.
Naime, još jednom, sastanak u Karađorđevu održan je 25 ožujka 1991. To je neosporna činjenica. Kao što je neosporna činjenica da su haško tužiteljstvo i haški sud razvili razne teorije o “agresiji Hrvatske na BiH” na temelju tog mita o Karađorđevu, a da nekih 15-ak godina nisu bili sposobni utvrditi ni datum tog sastanka.

Budući da je raspravnim vijećem u slučaju Prlić i ostali predsjedao sudac Jean Claude Antonetti, koji je u tom Haagu jedini normalan čovjek, njemu se nije moglo dogoditi da mu u presudu uđe krivi datum. Tako u paragrafu 7. stoji da je sastanak održan 25. ožujka (Vidi referencu broj 7.)
Međutim, pitanje je bi li čak i sudac Antonetti to utvrdio ili bi samo prenio ono što piše u paagrafu 105. presude Blaškiću da general Praljak nije inzistirao da se utvrdi točan datum sastanka u Karađorđevu. Zato je odmah na početku protuispitivanja svjedoka optužbe Josipa Manolića postavio to pitanje (13)
Kao što vidite, i sud i obrana, i tužiteljstvo i svjedok su se složili da je sastanak u Karađorđevu održan 25. ožujka 1991. Pritom je Keneth Scott bio izrazito nervozan, jer mu je bilo jasno što general Praljak želi postići inzistiranjem da se utvrdi točan datum.
Postavlja se pitanje zašto je Mesić lagao o datumu. Naime, umjerena desnica u Hrvatskoj na takve stvari lakonski odmahuje rukom govoreći kako Mesić ni o čemu nema pojma, a to je greška, jer Mesićeve laži imaju svoju namjenu.
Usput budi rečeno, ona najekstremnija, crnokošuljaška, profašistička desnica djeli Mesićeve stavove i po pitanju Karađorđeva i svega vezanog uz to, oni su na istoj osi (14).

A kad se ekstremni komunisti i ekstremni fašisti u nečem slažu onda možete biti sigurni da je to laž, ma koliko tu laž blagoslivljao haški sud.
Mesić je na sudu lagao o datumu jer mu je bilo poznato da je prvi od šest sastanaka šest predjednika republika održan 28. ožujka 1991. u Splitu (15).
Svojom laži da su Tuđman i Milošević svoj susret odradili 30. užujka, dakle dva dana nakon susreta šestorice u Splitu, Mesić želi sugerirati kako su se ova dvojica naknadno i iza leđa dogovarali na račun ove ostale četvorice.

A zašto onda Mesić u ovom intervjuu pobijajući svoju prethodnu laž izerečenu na sudu pod prisegom, izvaljuje novu laž i susret u Karađorđevu smješta u siječanj 1991. godine?

Odgovor se krije u transkriptu Mesićeva svjedočenja od 17. ožujka 1998. Naime na stranici 7136 tog transkripta Mesić tvrdi kako se “Tuđman iz Karađorđeva vratio zadovoljan” jer da je “dobio garancije od Kadijevića da neće napasti”.
Nešto slično se zaista dogodilo, međutim to nema veze s ovim što Mesić priča. Naime, kao što sam već rekao, Milošević i Kučan potpisali su 24. siječnja 1991. slovensko-srpski sporazum koji je u političkom smislu nulta točka svih ratova na području bivše države.

Nakon što su se dogovorili sa Slovencima, Srbi vuku slijedeći potez i istu večer na beogradskoj televiziji prikazuju film o naoružavanju Hrvatske u kojem glavnu ulogu igra Martin Špegelj. Taj film je napravljen u produkciji KOS-a i cilj tog filma bilo je pokretanje operacije KOS-a pod nazivom “Štit” u kojoj su oni sebi dali zadaću uhititi kompletno hrvatsko državno vodstvo. Dan kasnije, 25. siječnja, dok su svi čekali što će se dogoditi očekujući vojnu interevenciju, Tuđman donosi odluku da ide u Beograd na sjednicu predsjedništva. S njim su išli i Josip Manolić koji je tad bio Predsjednik Vlade RH i Žarko Domljan koji je bio Predsjednik Sabora. Mesić je već bio u Beogradu jer je tamo bio na svom poslu kao član predsjedništva SFRJ na kojem mjestu je nekoliko mjeseci ranije zamjenio Stipu Šuvara.

Dakle, događaji o kojima govori Mesić nisu se zbili u Karađorđevu nego u Beogradu 25, siječnja 1991. to je bilo na predsjedništvu SFRJ, i tad je Kadijević obećao da neće napasti jer je Tuđman na njega izvršio pritisak. Sve je ostalo zabilježeno u BBC-evoj seriji “Smrt jugoslavije” (16)
Dakle, budući da je na toj sjednici predsjdništva SFRJ bio i Mesić, (dakle, laže kad kaže da nije tu bio) malo je vjerojatno da je on mogao dočekati Tuđmana u Zagrebu, a još manje da je njemu Tuđman rekao kako Kadijević neće napasti. Osim toga, sve to skupa sa susretom Tuđmana i Miloševića 25. ožujka 1991. u Karađorđevu nema nikakve veze. Na tom sastanku nije bilo ni Kadijevića ni Manolića. Tuđmanu je tad u pratnji bio samo Hrvoje Šarinić.
Ukratko, Mesić je o datumu sastanka u Karađorđevu lagao i u Haagu, a laže i u ovom intervjuu pobijajući na taj način svoju laž koju je izrekao kao svjedok optužbe protiv Tihomira Blaškića.

7. Znači, vi ste već u siječnju 1991. nakon prvog susreta Tuđman – Milošević znali da njih dvojica dogovaraju podjelu BiH?

– Da. To je bio prijedlog Slobodana Miloševića. On nam nije rekao da je to prihvatio već da je to prijedlog Slobodana Miloševića, ali bilo je očito da je s tim prijedlogom bio oduševljen. Na drugi sastanak s Miloševićem, Tuđman je otišao u jedno drugo lovište, Tikveš, ali mene više nije zvao na sastanak na kojem je referirao o njemu, tako da ne znam što je na kraju dogovoreno. U svakom slučaju, prijedlogom Slobodana Miloševića na prvom sastanku o podjeli Bosne bio je oduševljen.

Kakve su bile reakcije članova hrvatskog državnog vrha na sastanku nakon Karađorđeva na kojem vas je Tuđman informirao o Miloševićevoj ponudi o podjeli BiH?
– Nitko ni na koji način nije reagirao osim mene koji sam pitao što je u tom slučaju s Alijom. Da se vratimo na moje svjedočenje pred Haaškim sudom u procesu Blaškiću – o toj politici sam ja svjedočio. Odgovarao sam na pitanja suca što znam o politici iz toga vremena, a ne o Blaškićevom ratnom putu.

Komentar:

Ovdje komentar nije potreban, jer se novinarka Pupovčeva žena naslanja na prethodno iznesenu Mesićevu laž, a istu sam već pobio. I sve ostalo što iznosi Mesić je laž.

Sad je 24. prosinca Gospodnjeg 2017. godine, 20 je sati, i Badnja je večer. Ja kao Katolik po vjeroispovjesti moram izvršiti svoje dužnosti i duhovno se pripremiti za Svetu Misu koja će označiti obilježavanje rođenja našeg jedinog Spasitelja, Isusa Krista, Sina Božjega i Največeg Čovjeka svih vremena.
Sutra je Božić, dan za odmaranje i blagovanje u krugu obitelji.

Zato ću s rastavljanjem laži ovog sotoninog pobočnika, lažnog svjedoka, krivokletnika i veleizdajnika nastaviti u utorak 26. siječnja, kad se, ironično, obilježava Blagdan Svetog Stjepana Mučenika kojeg je nevinog na pravdi Boga bijesna rulja kamenovanjem zatukla do smrti.

Pravo je svetogrđe da jedan ovakav sotonin pobočnik kao što je Mesić nosi ime po velikom mučeniku, jer on toga nije dostojan. Ja ću u nastavklu obrade ovih Mesićevih laži iznesenih u Jutarnjem listu svakog normalnog, objektivnog i istinoljubivog čovjeka neoborivim argumentima uvjeriti u tu činjenicu.
Do tada, svim Krščanima koji slave Blagdane po Gregorijanskom kalendaru želim sretan i blagoslovljen Božić.

Predrag Nebihi/Kamenjar.com

Reference:
(2) Presuda Blaškić, paragrafi 42. i 43. u kojima se nalazi presuda po pitanju sub-poene kojom je haško tužiteljstvo zatražilo kompletnu dokumentaciju MORH-a. Sud je ograničio zahtjeve tužiteljstva a Mesić je svojim nezakonitim i protu-ustavnim dilanjem dokumenata derogirao ove dobre pozicije koje je RH teško i nakon velike borbe stekla. Ali, zato se ovim presedanom dobro okoristila Srbija što samo pojačava Mesićevu veleizdaju http://www.icty.org/x/cases/blaskic…
(3) Rasprava u uvodu u Mesićevo svjedočenje dana 16. ožujka 1998. Stranica 7087. redovi od 17. do 25. http://www.icty.org/x/cases/blaskic…
(4) Isto, transkript od 16. ožujka 1998. str. 7081. red 3. – 7.
(5) Isto, str. 7078. red 16. – 20.
(6) Transkript Mesićeva svjedočenja od 19. ožujka 1998. U nastavku tog 19.og ožujka 1998. svjedočio je Paddy Ashdown, a budući da su njegove laži odavno provaljene, sud je pristao sudjelovati u uroti i sa svojih stranica uklonio je transkript na engleskom jeziku, kako čitav svijet ne bi mogao vidjeti kako Ashdown laže. http://www.icty.org/x/cases/blaskic… Međutim, bili su toliko aljkavi kakvi su i inače, pa su zaboravili ukloniti transkript na francuskom. Citirani Mesićevi navodi nalaze se na stranicama 7321. – 7322. redovi od 16. na str 7321. te od 16 na stranici 7322. pa dalje http://www.icty.org/x/cases/blaskic…
(7) Presuda Prlić i ostali svezak 4. paragraf 54. http://www.icty.org/x/cases/prlic/t…
(8). Raskrinkavanje Mesićevih laži o izmišljenoj izjavi Borisava Jovića:
http://www.forum.hr/showpost.php?p=21746105&postcount=1475
http://www.forum.hr/showpost.php?p=21746185&postcount=1476
http://www.forum.hr/showpost.php?p=21746287&postcount=1478
http://www.forum.hr/showpost.php?p=21746516&postcount=1479
(10) Mesićeva laž da se Karađorđevo dogodilo 30. ožujka 1991. Transkript od 17. ožujka 1998. stranica 7136. red 13, također isti dan ista laž, stranica 7178. red 5. http://www.icty.org/x/cases/blaskic…
(11) Presuda Blaškić, paragraf 105. http://www.icty.org/x/cases/blaskic…
(13) General Praljak pita, Manolić potvrđuje, a čak se i tužiteljstvo slaže, susret Tuđmana i Miloševića održan je u Karađorđevu 25. ožujka 1991. https://www.youtube.com/watch?v=k0f…

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Reagiranja

Otvoreno pismo članova HLK o kriminalu u komori

Objavljeno

na

Objavio

Liječnici su uputili otvoreno pismo o stanju u liječničkoj komori. Za navode iz otvorenog pisma pitali smo Hrvoja Tomasovića, kandidata za mjesto šefa HLK koji je u potpunosti potvrdio navode iz otvorenog pisma.

Pismo donosimo u cijelosti:

Drage kolegice i kolege članovi Hrvatske liječničke komore, Skandal višegodišnjeg kaosa u Hrvatskoj liječničkoj komori ovih dana izborima u komori dolazi do kulminacije. Akteri koji su godinama uništavali našu instituciju ne biraju sredstva i načine da zadrže vlast za svoj džep i džep svoje interesne skupine. Danas više ni ne skrivaju tko su i organizirani su na način prave kriminalne interesne skupine. Prvo su osnovali udruženje bolničkih doktora (HUBOL) i sada se skrivaju iza njega. Postavili su Golužu za predsjednika. Preuzeli su komoru ionako umornog i nesposobnog Miniga i počeli ostvarivati svoj plan. Goluža je u komori osigurao novce, naplačivao nepostojeće dugove penzionera i drugih doktora, napravio firmu za isisavanje novca iz komore, a kada je postao opasan za skupinu maknuli su ga na dobro poznat način prošlog vremena kao nemaju u njega povjerenje, a što je s našim povjerenjem u njih? Dok smo svi gledali Golužu i njegove makinacije, iskoristili su vrijeme za čišćenje svoji redova od nepodobnih i njima nesposobnih. Zadnja na popisu je Ada Barić predsjednica HUBOL-a koja je pokazala neposluh i koji su pokušali smjeniti. Ali s njom će se konačno razračunati nakon izbora u komori. Tko su oni? Sada je jasno da je glavni Krešimir Luetić koji ima umočene prste u promašenu informatizaciju komore na čemu su bačeni veliki novci, a pogodite kome u džep. Luetić se ne srami javno na televiziji lagati kako ima plaću u komori veću od 20 tisuća kuna, u stvari i nije neka laž jer je i 30 i 40 veče od 20. Možda je plaća stvarno iznad 20 tisuća, a novac od informatizacije i projekata samo dodatak. Za javna prozivanja nepodobnih i njihovo skidanje tu je jurišnik Ivan Raguž. Navodno samozatajan, a vidjeli smo kako je vodio smjenu Goluže prije godinu dana, a danas ima zadatak maknuti Adu Barić. Neće on tu stati, samo neka odu izbori, ode i Ana. Za direktan obračun s drugim doktorima po narudžbi tu su Jadranka Pavičić koja vodi stručni nadzor i Lada Zibar koja vodi etiku. Sjetite se Dinka Štimca u rijeci. Pavičić je odradila Štimca neurokirurga koji danas radi kao primarac i poslala poruku svima: pazite šta radite. Kako radi mogli ste vidjeti kada je onaj strašni nalaz iz Metkovića dala u medije. Kada nije Pavičić tada je Zibar i odbor za etiku kojoj je glavni zadatak štititi ekipu. Zato ni jedna prijava Časnom sudu protiv Luetićeve interesne skupine nije prošla. Za novce su zaduženi Mario Malović i Ivan Lertić. Malović je blagajnik koji sve plaća, javno ništa ne zna, a skriva sve ugovore i brani se poslovnom tajnom. Lerotić je osigurao 30 milijuna EU kuna za primarnu i do sada isplatio 12 milijuna ekipi za honorare, a od projekata ništa. U ministarstvu sve znaju , ali moraju biti tiho. Tu će sigurno i EU imati posla. Za političku podršku su zaduženi Ivan Bekavac i Joško Markić iz Splita. Bekavac preko MOST-a i svog utjecaja bivšeg državnog tajnika zdravstva, a Markić kandidat za gradonačelnika Splita preko SDP-a zaustavljaju sve koji bi mogli istražiti događaje u komori. Istraga samo honorara i putnih naloga pokazala bi svu tragediju i način izvlačenja novaca iz komore. Interesnu skupinu čine i drugi članovi koji svaki ima svoj zadatak u ekipi. Tako su za predsjednika izbornog povjerenstva postavili Dorosulića, doktora za kojeg se priča da ga plaća Lerotić preko svoje privatne firme za projekte. Njegov zadatak je osigurati pobjedu interesne skupine. Sada ekipa drži HUBOL i komoru a odlučili su neutralizirati Kohom. Luetiću je kao zamjenik kandidata Vikica Krolo predsjednica Kohoma.

Procjenjuje Luetić kako će s njom lako kao što je to Minigo napravio s bivšim predsjednikom Kohoma Malnarom. Javno daje podršku, a na šalabahterima koje širi okolo preko društvenih mreža nigdje primaraca, a u Splitu niti Vikice koja se kandidirala i za skupštinu. Primarci će opet biti izigrani jer njihovih nema u interesnoj skupini, a pojedince će lako riješiti. Uzalud danas Goluži dokazivati kako sve nije istina a on je sve za njih pripremio. Uzalud Adi Barić danas glumiti žrtvu i dokazivati kako ona zna najbolje, a još uvijek je nezakonita dopredsjednica Komore. Računa i ona na podršku politike pa na svome šalabahteru gura istaknute HDZ-ovce. Uzalud Tomasoviću egzibicionizam ili Cvitkoviću i Majiću dobre namjere, njih ustvari nigdje nema. Politika je već odlučila. Luetić i ekipa pripremili su ili točnije namjestili su izbore da samo oni pobjede. Od demokracije ni “D”. Sa televizije nam se smiju jer očigledno imaju dobro zaleđe onih kojima odgovara skrenuti pažnju s problema u zdravstvu na doktore i njihove svađe. Nitko osim njih ne zna koliko imamo članova i koliko je izbrisanih za vrijeme Goluže. Navodne iskaznice za biranje nema nas pola članova, a pogodite, njihovi imaju. Njihovi mogu dva puta birati, a mi samo šutke promatrati i zgražati se. Zašto nisu podijeljene sve iskaznice koje smo puno platili. Zašto nismo svi dobili izborne listiće za biranje, a oni neka vode evidenciju da se ne bi dva puta biralo. Vukušić nam je javno pokazao da nitko ne pazi na izborne kutije i nitko ne piše tko je sve birao. Tko čuva kutije, zar Luetić i njegovi?

Zašto očekujemo demokratske izbore koje organiziraju oni kojima nije strano muljati, lagati i rušiti čast naše Komore za svoj osobni interes. Na svima nama je da se odlučimo želimo li takvo vodstvo i takvu komoru, želimo li da nas vode takvi ljudi i ta skupina ljudi bez skrupula, poštenja i časti. Na institucijama naše države je da ispita sve ćinjenice oko evidentnih nezakonitosti, no mi smo ti koji svojim zdravim razumom trebamo sačuvati čast i ugled svoje profesije i ove institucije kojoj pripadamo.

Dignimo glas i tražimo izbore koji će to osigurati. Uz lijepi pozdrav, Vaši kolege i prijatelji, stoji u otvorenom pismu članova Hrvatske liječničke komore.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Reagiranja

”Kapović’ se u Bleiburgu po*rao na državu Austriju’

Objavljeno

na

Objavio

U normalnim demokratskim i pravnim državama vrijedi zakonsko pravilo – osim što je izričito zabranjeno sve drugo je dozvoljeno. Austrijska pravna država napravila je iznimku samo na dan obilježavanje Obljetnice masovnog ubijanja Hrvata od strane komunističkih fašista u Bleiburgu i na Križnom putu. Na stranu što antifa i austrijska država uporno izvrću istinu i govore o stradavanju fašista ne bi li ispalo kako Hrvati nisu ubijeni nego su stradali od vremenske nepogode ili u izvrnutom traktoru. Austrijska država nazočnim na Obljetnici dozvolila je isticanje samo vjerskih zastava, zatim zastave Republike Hrvatske i Republike Austrije, a sve ostalo je zabranila kako se obilježavanje ne bi pretvorilo u političku skup slavljenja fašizma. Je li baš tako?

Ekstremni derivat komunističkog fašizma Radnička fronta dokazala je kako austrijski zakoni ne vrijede jednako za sve. Okićeni svojim zastavama, koje austrijska država nije navela kao dozvoljene,  bez ikakvih smetnji morbidno su slavili ubijanje nekoliko stotina tisuća Hrvata. Oni su se u Bleiburgu pojavili s jugoslavenskom zastavom koja nije ni vjerska, ni hrvatska, niti austrijska, ali jeste komunističkih koljača i države koje više nema osim u glavama njih komunističkih fašista Kapovića i njima sličnih lijevih antifa fašista. Pored morbidnog slavljenja ubijanja, realne mogućnosti izazivanja sukoba s teškim posljedicama, nije li za austrijsku državu upravo nastup Radničke fronte okupljanje motivirano s mržnjom i političkom pozadinom i skrnavljenje pijeteta prema ubijenim?

Iako je Kapović u duhu komunističke tolerancije i humanizma još ranije obećao posrati se na ubijene Hrvate u Bleiburgu na kraju se ipak posrao na austrijsku pravnu državu.

Intelektualni, humanistički, ideološki i politički domet Kapovića i njegovih sljedbenika osiguravala je brojna austrijska policija, helikopteri i samo za nepostojeće ustaše izdresirani psi, ali zbog nezainteresiranosti, nepoštivanja vlastite pravne države, ili možda i nesnosnog smrada, strogi austrijski organi reda nisu Kapoviću centrirali dupe te je on njih posrao. S toalet papirom u rukama strpljivo i mirno su čekali dok se drugovi i drugarice do kraju ne poseru. Facebook stranica Radničke fronte o tome je objavila i video zapis u kojem nisu ni jednom spomenuli ubijene ali su zato veličali koljače i zazivali njihov povratak na vlast. Eto, to nije politički skup na Bleiburgu, ma kakvi, ne vjerujte svojim očima nego austrijskoj policiji i državi.

Nenad Stazić svršava od sreće jer su Kapovićevi fašisti otišli dovršiti posao koji je započet u svibnju 1945. ali je po Stazićevom uvjerenju tada šlampavo odrađen.

Ivo Josipović sastavlja note s naslovom – Zarobljeni i razoružani Hrvati masovno poubijani nakon službenog prestanka rata bili su opravdan vojni cilj jer i prazna puška zna opaliti.

Vesna Pusić je poručila da sve okupljene Hrvate na Bleiburgu Kapovićevi essesovci mogu slobodno pobiti jer su ionako krvi i zbog toga kapovićevcima se ne će suditi nego će kao biti slavljeni kao osloboditelji.

Moralna vertikala s partijskom diplomom dr. Ivo Goldstein ubijanje Hrvata će eufemistički pretočiti u povijesnu knjigu – Nisu bili nevini niti bez razloga mimo suda i presude pobijeni.

Ne ćemo dalje nabrajati jer popis sramotno dug.

Da se Skejo sa svojim adolf-brčićima i njegova bojna pojave u Jasenovcu čak i u najmodernijim Armani crnim odijelima onda bi pod dirigentskom palicom Ognjena Krausa cijeli svijet vrištao o političkom skupu ustaša i vrijeđanju ubijenih žrtava. Armani brend ne bi više bio dozvoljen jer bi na Skejinom tijelu bio nepovratno kompromitiran. Armaniu ne bi pomogla ni molba kod pape Franje jer bi on po svoju konačnu odluku otišao kod svojeg intimusa patrijarha Irineja kojeg je nedavno proglasio živućim svecem.

Live izvještaj s Bleiburga Jutarnji list online započeo je s užitkom samo sa slikom preuzetom s facebook stranice Radničke fronte na kojoj u Bleiburgu pozira skelet lumpenproletera s narkomanskim osmjehom od uha do uha. Nije on tu poradi odavanja pijeteta ubijenima nego da bi slavio njihovo ubijanje. U pozadini je Pupovčev traktor na kojem je istaknuta zastava koljača s petokrakom. Moraju koljači žrtvama staviti soli na ranu. To je onaj traktor što je krenuo u demokratski Bruxelles. Na dugom putovanju šofer Ćiro Blažević napravio je pauzu. Nije on kriv što se od vožnje umoran slučajno baš u Bleiburgu zaustavio. Traktor i jugo-komunistička zastava s petokrakom nisu ni slučajno direktiva s namjerom izazvati sukob s nekoliko tisuća Hrvata koji su tamo uredno najavljeni došli odati počast ubijenim Hrvatima. Zar bi inače pravna i demokratska država Austrija trpjela kršenje vlastitih zakonskih odredbi?!

E pa austrijska demokracijo i pravna državo bajna, postali ste wc školjka – baš ono, jadno, kada jedan morbidni fašist Kapović može seruckati po vama.

Nama Hrvatima preostalo je za vama i kapovićevcima još samo pustiti vodu – i jesmo – zdravlje je najvažnije.

P.S

Svim hrvatskim žrtvama Bleiburga i Križnog puta, čije kosti do dan danas nisu ugledale oči javnosti, niti im je dozvoljen dostojan pokop, neka je vječna slava i neka nam oproste jer ih krvnici još uvijek kriju, negiraju i u zaborav guraju, najviše zbog naše indolentnosti.

Filip Antunović

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari