Pratite nas

U potrazi za Istinom

Porcija Mesićevih laži za Badnjak 2. dio

Objavljeno

na

Za sve koji su propustili prvi dio ove storije može se pronaći ovdje (1) Ova bilješka odnosi se na intervju u Jutarnjem listu objavljenom uoči samog Badnjaka (2)

Što se tiče Karađorđeva i čitave te priče, neću više puno duljiti, tek nekoliko napomena i zanimljivosti. Mit o Karađorđevu je već razvaljen neoborivim argumentima. Na primjer, tu je analiza prof. dr. Ive Lučića (3)

Također, kako bi shvatili sve Mesićeve manipulacije i laži toplo preporučam pročitati ovaj tekst prof. dr. Miroslava Tuđmana iz knjige “Vrijeme krivoklenika koji se nalazi na web-stranicama generala Praljka. (4)

U ovoj analizi profesora Tuđmana sve je posloženo kronološki i precizno, i kad ovo pročitate puno toga će vam biti jasnije. Pritom, meni je jasno da ljudi ne vole prviše čitati jer ne vole duge tekstove, ali to i je jedna od tragedija današnjeg doba, da se ljudima sve svelo na format sms-a ili twiter-objave, a na taj način se samo hrani površnost, i u takvoj površnosti takvim lažima i lažljivcima je puno lakše plivati. A znanje je moć. A do znanja se ne dolazi izbjegavajući čitanje nego upravo suprotno. Mogu svjedočiti iz osobnog iskustva, jer ja sam puno o tome čitao i zato točno znam da je Mesić i krivokletnik i veleizdajnik, kao što znam da je Praljak nevin čovjek, i to mogu napisati bez ikakvog kompleksa i ikakog straha, jer sam potpuno siguran u ono što pišem.

Primjerice, Mesić u svom (izmišljenom) razgovoru s Borisavom Jovićem kaže kako mu je Jović rekao
“… Odgovorio je – nama treba 63 posto Bosne i Hercegovine. To je, rekao mi je, bilo srpsko, jest srpsko i srpsko mora ostati.”

A sad pogledajmo što je istina.
Činjenica je da je Mesić u svom svjedočenju na suđenju Slobodanu Miloševiću početkom listopada 2002. godine više puta izjavio kako je cilj Miloševićeve politike i velikosrpske agresije bio realizacija projekta “Velike Srbije” na zapadnim granicama Karlobag-Karlovac-Virovitica (5)

Činjenica je isto tako da je Mesić u svom svjedočenju u slučaju Blaškić dana 17. ožujka 1998. ispričao ovaj svoj izmišljeni razgovor s Jovićem i tad je posvjedočio da mu je Jović rekao kako njih zanima 66% BiH. (6)

Dakle, kako god Mesić laže kad ničim izazvan Karađorđevo iz ožujka 1991. translatira u siječanj 1991., a očito s ciljem da se njegova laž o Kadijevićevom obećanju “da neće napasti” nekako uklopi, makar na silu, tako i ovdje Mesić čini nešto slično. U svjedočenju protiv Miloševića kaže da je cilj srpske politike bio Karlobag-Karlovac-Virovitica, što je točno (uzgred budi rečeno, kad god se sudilo bilo bosanskim Srbima bilo Srbima iz Srbije u svezi sukoba na području BiH, nikad tužiteljstvo nije kretalo od teze o “podjeli BiH u Karađorđevu” nego od činjenice da su Srbi pokušali stvoriti veliku srbiju upravo na granicama koje spominje Mesić. Dakle, više je nego očito da se ta izmišljotina koristila samo kako bi se moglo osuditi Hrvate. Pa ispada da su oni tu laž uspjeli dokazati, dok činjenicu koja je očito, o pokušaju stvaranja velike srbije na granicama Karlobag-Ogulin-Karlovac-Virovitica nisu uspjeli dokazati).

Međutim, svjedočeći u predmetu Blaškić, Mesić “umanjuje” srpske apetite i kaže kako ih Hrvatska nije zanimala već samo 66% BiH. Sada, u ovom intervjuu Jutarnjem, Mesić dodatno umanjuje srpske apetite i kaže da je to bilo 63%. Očito, Mesić ima cilj živjeti bar još 20 godina u kojima će u svakom narednom intervjuu nastaviti topiti volumen srpskih ratnih apetita, pa bi to dogodine moglo biti 61%, pa za dvije godine 55%, i tako, sve dok ne dođe na istu valnu dužinu s haškim sudom, koji je u svojim presudama dosudio kako Srbija ne samo što nema veze sa zločinima na teritoriju u BiH, nego nema nikakve veze s ratom u BiH, osim eventualno nešto malo 1992. godine (predmeti Tadić i Brđanin).
Dakle, ovaj blok možemo zaključiti činjenicom da Mesić laže kad Karađorđevo iz ožujka premješta u siječanj zato da bi nekako uklopio svoju laž o Kadijeviću, a srpske apetite umanjuje dok ih jednog dana totalno ne počne negirati zato da bi svoje laži uskladio s lažima iz presuda haškog suda.

Sad mogu nastaviti dalje sistemom,. Citat-komentar.

8. Početkom 2000. izabrani ste za predsjednika, na vlast je došla koalicija šestorke predvođena SDP-om. Često vam se predbacuje da su nakon vašeg dolaska na Pantovčak Tuđmanovi transkripti i ostali dokumenti iz Ureda predsjednika odlazili u Haag i mimo Vladina ureda za suradnju s Haaškim sudom. Čak je i Vladin Ured za odnose s javnošću negdje u studenom 2000. objavio priopćenje u kojem upozorava na to da Ured predsjednika ne smije samostalno slati dokumente u Haag. Kako objašnjavate to priopćenje?

– Ured predsjednika je slao u Haag samo one materijale koje je Vladin Ured za suradnju s Haaškim sudom s tim sudom i dogovorio. Uvijek je tužiteljica razgovarala s Vladinim Uredom, a zatim dolazila k nama. Ono što bi Vladin Ured dogovorio, mi bismo davali po utvrđenoj proceduri. Ništa mi nismo na svoju ruku davali Haagu.
Odakle onda optužbe te vrste?
– Ništa mi na svoju ruku nismo slali. To su obična podmetanja. Ja sam u politici uvijek imao dosta prijatelja, a još više neprijatelja. To me prati cijeli život.
Nakon dolaska na Pantovčak, Ured ste otvorili novinarima, uključujući i strane. Novinari Independenta, Channela 4 snimali su sobu s Tuđmanovim transkriptima. Neki su vam to jako zamjerili…
– Optužuju me da sam “dilao” te transkripte, da sam dovodio novinare. Novinari su pitali bi li mogli vidjeti gdje su prijepisi Tuđmanovih razgovora pohranjeni, jer znate, ako netko stvara arhivu transkripata svojih razgovora za povijest, ljude zanima koliko toga ima. To je bila cijela jedna prostorija puna transkripata. Ja to nisam ni vidio i rekao sam im da možemo pitati službenika zaduženoga za arhivu da im to pokaže. I taj službenik im je otvorio vrata sobe s transkriptima i oni su s ulaza snimili tu sobu s dosjeima. Nema tu nikakve enigme, ali zato uvijek postoje podmetanja. Ja nikad u toj prostoriji nisam bio.

Komentar:

Ovo je ključni dio intervjua, jer ovdje leži dokaz da je Mesić veleizdajnik. Mesić ovdje laže apsolutno u svemu. Najveći dio ovih laži već je pobijen ovim člankom (7)
Dakle, članci 2. i 3. Ustavnog zakona o suradnji s haškim sudom su više nego jasni: Sva suradnja se odvija preko Vlade RH. I lijepo piše u članku 2. da se suradnja državnih tijela RH odvija preko Vlade, ako Vlada ne odluči drugačije. Vlada nije odlučila drugačije jer takva odluka ne postoji. Mesić laže. Iz Vlade je upozoren da ne dila sam na svoju ruku zato jer je to činio, a ne zato jer je nekom u Vladi došlo iz čista mira prozivati Mesića. Po proceduri on je morao dostavljati dokumente Vladinom uredu za suradnju, a onda Vlada prvo mora te dokumente deklasificirati odnosno skinuti s njih oznaku tajnosti, a tek nakon toga odlučiti što i kako će slati u Haag.

Međutim, zbog svoje bolesne mržnje prema Tuđmanu i svoje opsjednutosti Tuđmanom, Mesić i njegov tim su odmah po dolasku na Pantovčak počeli raskopavati arhiv i tražiti sve što bi se moglo protumačiti na način da kompromitira Tuđmana, pogotovo ako se uklapa s Mesićevim lažima koje je ovaj izrekao kad je svjedočio protiv Blaškića.

Osim ovog što je već navedeno u ovom tekstu na Kamenjaru (7), mi imamo i činjenicu, u svezi svjedočenja Milana Kovača u predmetu Naletilić-Martinović, da tužitelj Bos uopće ne dvoji oko činjenice da je Mesić slao dokumente medijima i uredu tužitelja (8)

Dakle, mi prvo imamo činjenicu da je tužitelj pokazao Milanu Kovaču jedan dokument s kojeg nije skinuta oznaka tajnosti. Tad je Kovač počeo pitati odakle njima taj dokument jer on očito nije prošao kroz Vladu kao što to nalaže Ustavni zakon. Tužitelj Bos je pravnik po struci i on je bio svjestan da je Mesić prekršio Ustavni zakon, i zato se umjesto na zakon pozvao na “presedan” odnosno na činjenicu da je Mesić otvorio arhive s preko 17 tisuća dokumenata za britansku televizijsku kuću Chanel 4. (9)

Već ta Bosova izjava pokazuje da Mesić laže kad kaže da su ovi s Chanel 4 “samo s ulaza snimili prostoriju”. A Mesićevu laž prokazuje i sam tv-prilog kuće Chanel 4, u kojem se jasno vidi i čuje kako ovi citiraju djelove Tuđmanovih transkripata (10)

Kako je moguće da su ovi “samo snimajući s ulaza” dobili uvid u sadržaj transkripata? Ako nakon ovog nije jasno o kakvom se ovdje bolesnom lažljivcu radi, onda kad će to biti jasno?

On se kraj ovakvog očitog dokaza usuđuje ovako bezočno lagati. A svaki put po potrebi prilagođava priču. Jednom kaže da je slao transkripte u Haag ali zato da “narod vidi da su se odluke donosile gdje se ne smije donositi” misleći na VONS. Drugi put kaže da je sve išlo preko Vlade. Treći put da je Vlada rekla što on treba slati i da je to slao. Četvrti put on i njegovi trabanti tvrde da su slali jer da ti dokumenti nisu imali oznaku tajnosti (11).

A narod svaki put guta drugu laž. A što je najgore, pravosuđe ne poduzima ništa u svezi ovog više nego očitog kršenja zakona i veleizdaje.
Na kraju priče, pod jednom od ovih izlika, Mesić i sam priznaje da je otvorio arhive i djelio transkripte (12)

Što je s ovim transkriptima koji na sebi nisu imali oznaku tajnosti ali su bili u kovertama koji su na sebi nosile oznaku tajnosti? Kad Dekanić (koji bi btw trebao sjediti prvi do Mesića na optuženičkoj klupi zbog veleizdaje) kaže da je to “catch 22”, to uopće nije kvaka 22. Ako su transkripti unutar koverti na kojima stoji oznaka tajnosti ona je potpuno jasno da je riječ o dokumentima koji su bili predviđeni za proceduru klasifikacije. Riječ je dakle o dokumentima koji su nastali kasnije, 1998. i 1999. godine a koje jednostavno fizički nije uspjelo skroz provesti kroz proceduru klasifikacije svakog pojedinog dokumenta, i tu su Mesić, Dekanić i ostali iz Mesićeva okruženja vidjeli “rupu”, pokazali to medijima i narodu, i time stvorili uvjerenje da su svi dokumenti, pa i oni ratni bili tako sortirani. Naravno da to nije istina. Jer da je to istina onda ne bi Vlada morala retroaktivno legalizirati sve one dokumente koje je on poslao u Haag.

Brijunski transkript je ključni dokaz Mesićeve veleizdaje!

Naime, činjenica je da je Vlada RH u skladu sa svojim ovlastima i Ustavnim zakonom o suradnji s haškim sudom 1. veljače 2005. godine deklasificirala odnosno skinula oznaku tajnosti s tog dokumenta. Ali je isto tako činjenica da se u svojoj obrani pred haškim sudom tim istim brijunskim transkriptom služio Slobodan Milošević najkasnije 26. lipnja 2003. godine u svom protuispitivanju svjedoka tužiteljstva, američkog veleposlanika u RH Petera Galbraitha. Odakle Miloševiću brijunski tarnskript najmanje godinu i pol dana prije nego što ga je Vlada RH deklasificirala i ozakonila njegovu uporabu pred haškim sudom?

Oni koji bolje pamte znaju da je informacijski rat protiv operacije Oluja izvan Hrvatske počeo a da još Oluja nije nio završila. A oni koji još bolje pamte znaju da je informacijski rat protiv operacije Oluja u Republici Hrvatskoj počeo na HTV-u još 2000. godine emisijom “Latinica” u kojoj je prikazan KOS-ov filmski uradak pod naslovom “Oluja nad krajinom” kojeg su potpisali Nenad Puhovski i Božidar Knežević, iako je stvarni autor tog fila zapravo zamjenik načelnika VRSK-a i oficir KOS-a Kosta Novaković. (13)

Kako god su protiv Tomislava Merčepa i Mirka Norca optužnice za Pakračku poljanu i Gospić dignute na osnovu jednog intervjua i jednog članaka u Feralu, tako je i prva optužnica u Haagu za Oluju dignuta na osnovi ovog “filma”. I ta prva optužnica podignuta je protiv Petra Stipetića. Zašto baš protv njega? Pa zato jer je većina ovog filma snimljena u sjevernom sektoru kojim je zapovjedao Stipetić, jer je tamo bilo više zločina i nevojničkog ponašanja nego na jugu gdje je zapovjedao Gotovina, i to je Carli Del Ponte nakon gledanja ovog filma bilo dovoljno. Ta optužnica je zapečaćena stiga u Zagreb. Tad Mesić diže halabuku i pokušava spasiti Stipetića. Cijelu akciju Mesić će organizirati preko Grahama Blewitta, zamjenika svih glavnih haških tužitelja i tužiteljica. Mesić je jednostavno ponudio Antu Gotovinu i brijunski transkript u zamjenu za Stipetića. Usporedo s tom optužnicom za Stipetića došla je iz Haaga i optužnica protiv generala Norca za medački džep. Sve se to događalo krajem 2000. i početkom 2001. godine. A onda dolazi obrat. Na svojoj večernjoj sjednici dana 8. srpnja 2001. Vlada RH prihvaća haške optužnice protiv Ante Gotovine za Oluju i Rahima Ademija za medački džep, te za istima raspisuje tjeralicu i nalog za uhićenje i izručenje u Haag. Prije nego je Račanu uručila te optužnice, Carla Del Ponte mu je rekla: “”Nadam se da će vam ove optužnice politički odgovarati?”

To je stoga jer je Račan za neke optužnice prije ovih rekao da mu politički ne odgovaraju. A to su bile optužnice protiv Stipetića i Norca.
Dan nakon što je Vlada RH donijela odluku da se Gotovinu i Ademija uhiti i izruči u Haag, Slobodna Dalmacija javlja slijedeću vijest:

MESIĆ I BLEWITT NISU RAZGOVARALI O UHIĆENJIMA

ZAGREB — Iz Ureda predsjednika je potvrđeno da su se 29. lipnja sastali predsjednik Stjepan Mesić i zamjenik haaške tužiteljice Graham Blewitt, a opovrgnuto je da je tom prilikom Blewitt predsjednika Mesića potanko obavijestio o scenariju uhićenja hrvatskih generala, što u priopćenju tvrdi Udruga za zaštitu vrijednosti Domovinskog rata Honos.

Glasnogovornica Predsjednikova ureda Danijela Barišić izjavila je da je točno da je predsjednik Mesić 29. lipnja primio Blewitta na njegov zahtjev. Pojasnila je da se Blewitt htio ispričati Mesiću jer je prije razgovora haaških tužitelja s načelnikom Glavnog stožera HV-a generalom Petrom Stipetićem mislio da je on optuženik, što se poslije pokazalo netočnim. (14)

Zamislite sad, Graham Blewitt, koji je drugi čovjek tužiteljstva, glavni zamjenik svih haških tužitelja i tužiteljica nije “znao” da je protiv Stipetića podignuta optužnica, on je “mislio# da je podignuta ali “nije znao”:

Samo 4 dana kasnije, isti taj Mesić daje intervju istoj toj Slobodnoj Dalmaciji u čijem naslovu se krija jedna ogromna laž, ali u čijem sadržaju stoji i ovo:

“Nedavno je zamjenik glavne tužiteljice Graham Blewitt tražio kod mene prijem. Kada je došao, rekao mi je da mi nije vjerovao da je general Stipetić častan vojnik koji nije mogao počiniti nikakvo kazneno djelo i da je bio uvjeren da će ga “posaditi” na optuženičku klupu. Sada se zbog toga došao ispričati.” (15)

Kao što vidimo, Mesić je imao snažnu potrebu ponoviti ono što otprve nije ušlo u uho auditoriju, da je Stipetić častan, a u kontekstu optužnice protiv Gotovine, gdje se sugerira da je on nečastan. Osim toga, istog dana kad je objavljena i ova prva vijest da Blewitt jele, nije “znao” nego je “mislio” da je protiv Stipetića podignuta optužnica, imate Mesićevu “poslanicu” u kojoj on, u svjetlu činjenice da su protiv Gotovine i Ademija podignute optužnice kaže:

“ Individualiziranje krivnje sprječava uspostavljanje kolektivne odgovornosti, a hrvatski narod ne smije i neće biti talac onih koji su okrvavili ruke, sramoteći hrvatsko ime” (16)

Dakle, dok se s jedne strane apostrofira teza kako je Stipetić častan i bez mrlje, dotle je Gotovina netko tko je “okrvavio ruke, sramoteći hrvatsko ime”.

Na Stipetića i cijeli scenarij o tome kako je izbjegao optužnicu vratit ću se kasnije.

Sad moram reći odakle Slobodanu Miloševiću brijunski transkript najmanje godinu i pol dana prije nego ga je imala Vlada RH. Jer, osim Miloševića taj transkript je koristio i Branislav Tapušković, srbijanski odvjetnik koji je u tom slučaju nastupao kao amicus curiae odnosno u svojstvu “prijatelja suda”. On je tamo zastupao Vladu Republike Srbije. A to pak znači da je Vlada Republike Srbije imala u svom posjedu brijunski transkript najmanje godinu i pol dan a prije nego Vlada Republike Hrvatske. A obrana Miloševića najmanje godinu i pol dana prije nego obrana Ante Gotovine.

To su neoborive činjenice za koje dokazi postoje na stranicama haškog suda i svi su izlistani u ovom članku kojeg je objavio portal Kamenjar (7).
Međutim, istina je još teža po Mesića. Srbijanska vlada imala je taj transkript u svom posjedu 4 godine prije nego hrvatska vlada. To ću pokazati kad budem dokazao kako je tekla tehnologija povlačenja optužnice protiv Stipetića.

A srbijanska vlada dobila je taj transkript odmah čim ga je dobio i Graham Blewitt, jer je kao pomoćnik u njegovom uredu radio Savo Štrbac, a koji je u brijunskom transkriptu vidio priliku da se sudi za UZP. Naravno da je on odmah proslijedio kopiju tog transkripta srbijanskoj vladi. Tu nema ničeg čudnog.

Sad će netko postaviti pitanje kakve to veze ima s Praljkom i Hrvatima Herceg-Bosne. A riječ je o tome da se preko brijunskog transkripta najlakše može dokazati Mesićeva veleizdaja, i o tome da je to jednostavno lakši teren za dokazivanje te činjenice. Naime, Hrvati iz BiH su pravomoćno osuđeni, i Mesić se uvijek može vaditi na tu činjenicu, i reći da je možda, kad je kršio proceduru povrijedio slovo zakona, ali ne i duh zakona, jer duh zakona je u tome da se zločini kazne a da zločinci odgovaraju. I pritom se može pozivati na presudu šestorci koja je apsurdna, nepravedna, nelogična, negira činjenice, ali ona postoji.

Ali isto tako, postoji i presuda za Oluju u kojoj su sva trojica optuženih dobila oslobađajuće presude, a optužbe o UZP-u su odbačene. A budući da su njih trojica nevini sjedili u zatvoru ukupno nekih dvadesetak godina, za to netko mora odgovarati. I pritom se ne smije pozivati na dvosmislenu želju Ante Gotovine da se prijeđe preko toga i da se ide dalje. Jer, čak i ako se ta želja Ante Gotovine tako tumači, on može u svoje ime opraštati i ne pokretati postupke, ali njegove želje ne smiju usporiti, a kamoli zaustaviti djelovanje pravne države koja u ovom slučaju mora djelovati po službenoj dužnosti.

Sjetimo se samo onih suza, plača, one muke kad je 15. travnja 2011. došla nepravomoćna presuda za Oluju. Pa se sjetimo one erupcije veselja 16. studenog 2012. kad je došla pravomoćna oslobađajuća presuda. Zašto je narod tako reagirao? Pa zato jer je bio pod šokom i pod stresom, netko je taj narod puntao 11 i po godina da bi se na kraju reklo kako od svega toga nema ništa. U doktrini šoka inače, takve radnje nazivaju se “senzorna deprivacija” (XY)

I logika stvari kaže da za takvo nabijanje šokova i stresa čitavoj naciji netko jednostavno mora odgovarati, jer to ne smije proći nekažnjeno.
A prvi koji mora odgovarati je Mesić, jer je svojim dilanjem brijunskog transkripta povrijedio i slovo zakona (time što nije poštovao proceduru propisanu člancuima 2. i 3. Ustavnog zakona) ali i duh zakona (jer su kao posljedica tog kršenja procedure s jedne strane trojica nevinih ljudi morali provesti ukupno 20 godina u pritvoru, a srbijanska vlada je raspolagala dokumentom od najveće moguće važnosti 4 godine prije nego Vlada RH).

Osim toga, čak i da je Mesić postupio po zakonu i taj dokument dao Vladi, pa da je Vlada odlučivala o njemu, on nije smio biti poslan, jer se mogao štiti presedanom iz paragrafa 43. u slučaju Blaškić. Dakle, to je jedan dokument u kojem hrvatski državni i vojni vrh planira najveću ofenzivnu vojnu stratešku operaciju u povijesti hrvatskog naroda, i iz tog dokumena se da isčitati ne samo doktrina, ne samo strateške postavke HV-a, nego i taktičke postavke, karakteristike postrojbi, način planiranja, pripreme, provedbe, sustav vođenja i zapovjedanja, ali i činjenice o naoružavanju Hrvatske (primjerice vi u Brijunskom transkriptu imate generala Zagorca koji kaže kako je od Rusa nabavio sustav S-300 i da to još nije plaćeno) u kojima se da isčitati kako je jedna velika svjetska sila naoužavala Hrvatsku kršeći embargo UN-a. Dakle, takav dokument se ne daje ni pod cijenu uvođenja sankcija, i ne da se nikome, jer je to dokument s najvećim mogućim stupnjem tajnosti, koji je od prvorazrednog značaja za nacionalnu sigurnost Republike Hrvatske.

A Mesić ga dao Blewittu šeretski, kao da mu daje cigaretu ili bombon. U tekstu u Kamenjaru lijepo stoji kako je USA rješila problem dilanja diplomatskih depeša i kako je Bradley Manninog dobio 35 godina robije. A realno, riječ je o dokumentima šeste ili sedme klase po vrijednosti. Zato možemo biti sigurni, da je Mesić ovakvo što napravio u Americi, sve bi ovisilo o tome u kojoj bi mu se američkoj državi sudilo. Kad bi mu se sudilo u državi koja ima smrtnu kaznu on bio dobio smrtnu kaznu. U državi koje je nemaju, dobio bi najmanje jednu doživotnu robiju.
Naspram svih ovih argumenata, a i onih koji će tek uslijediti, Mesić ima samo ovo:

“ – Ništa mi na svoju ruku nismo slali. To su obična podmetanja. Ja sam u politici uvijek imao dosta prijatelja, a još više neprijatelja. To me prati cijeli život.”

To nije nikakav argument. To je osobni sud jednog patološkog lažljivca i notornog veleizdajnika. Naravno, bez ikave reference.

9. Za Hrvatsku je prilično nezgodan dio haaške presude šestorici bosanskih Hrvata u kojem se konstatira postojanje zločinačkog pothvata – sprege osoba iz tadašnjeg hrvatskog državnog vrha s HVO-om i spornim aktivnostima HVO-a na terenu. U hrvatskim medijima se ponavlja da ni u jednoj presudi Srbima osuđenima u Haagu nije konstatiran zločinački pothvat sa srbijanske strane. Kako to komentirate?

– To nije točno, u mnogim procesima koji su vođeni protiv Srba u Haagu isticana je i umiješanost srbijanskog državnog vrha u sukobe na prostoru bivše Jugoslavije. Milošević je bio suđen, ali nije dočekao presudu jer je 2006. umro u pritvoru, međutim, osuđen je Milan Milutinović kao i niz drugih funkcionara srbijanskog režima za zločine na prostoru bivše Jugoslavije. Međutim, Milošević je bio lukavac i on je gledao da iza sebe ne ostavi tragove.

Komentar;

Milošević je bioo suđen, ali ne i osuđen. Milutinović je bio osuđen za Kosovo, a to je rat koji nema veze s ratom na velikom ratištu, koji je odvojen i vremenski i kontekstualno. Milošević nije bio nikakav lukavac, nego njegovi nasljednici Koštunica, Đindđić, Drašković, Svilanović i ostali nisu bili osvetoljubivi izdajnici i nisu htjeli dilati dokumente koji dokazuju Miloševićevu, ali i umješanost Srbije u rat i zločine, dok je Mesić činio upravo suprotno, on je izmišljao optužbe a onda djelove dokumenata i transkripata izvlačio iz konteksta kako bi podupro svoje lažne optužbe protiv Tuđmana i Hrvatske. Haško tužiteljstvo samo je preuzelo njegov modus operandi, i negdje, kao u slučaju šestorke te su lažne optužbe uspjeli izgurati do kraja, a negdje, kao u slučaju Oluje te lažne optužbe su neslavno propale.

10. Koliko je Tuđmanova sklonost da snima i transkribira sve razgovore koje je vodio u predsjedničkom Uredu olakšala haaškom tužiteljstvu dokazivanje umiješanosti hrvatskog državnog vrha u ratne zločine u BiH?

– Pa gledajte, ako je on Paddyju Ashdownu dao salvetu na kojoj je nacrtao na koji način treba podijeliti Bosnu i Hercegovinu, onda je jasno da je to olakšalo posao haaškom tužiteljstvu. Tuđman je uvijek govorio o “hrvatskom perecu”, o tome kako je nepravda učinjena hrvatskom teritoriju i da bi to trebalo ispraviti ovako, ili onako, i smatrao da se to dogovorima može rješavati. Kad sam god u Beogradu nastupao, uvijek sam govorio – ako želimo mirno riješiti razlaz iz Jugoslavije, granice se ne smiju dirati. Onda bi Tuđman odmah telefonirao i govorio mi – pazi, ali zaboravio si reći da se samo dogovorom mogu mijenjati.

Komentar:

Dakle, što se tiče Paddyeve salvete, ta laž je odavno rastavljena na djeliće (17).
U kratkim crtama, Tuđman je Ashdownu nacrtao projekciju razgraničenja sfera utjecaja NATO-a s jedne i Rusije s druge strane za 20 godina, referirajući se na mapu koju je izdala jedna firma za strateške studije iz Bruxellesa 1993. godine. Međutim, čak i da je nacrtao “podjelu BiH na salveti” osim što to nije nikakav zločin po člancima 2. do 5. Statuta MKSJ, to ne može biti ni dokaz ne o zločinačkoj, nego o političkoj namjeri, jer je nastao 14 mjeseci nakon završetka muslimansko-hrvatskog sukoba. I upravo zato, zbog svih laži nabrojanih u članku (17) koji su suvereno pobijene, (članak je nastao na osnoi knjižice M. Tuđmana “Priča o Padyu Ashdownu i njegovoj salveti), sam Ashdown je zatražio da se njegovo svjedočenje ukloni sa stranica haškog suda, a što je haški sud mimo sih pravila i protokola i učinio (18)

Toliko o Ashdownu i salveti.

Što se tiče mjenjanja granica dogovorom, to nije nikakav zločin. Ubojstva, progoni, deoprtacije, palež, pljačka, nehumano postupanje itd su zločini. Traženje rješenja kroz dogovore i pregovore nije zločin. Mada je jasno zašto boljševički mozak poput Mesićevog nije sklon opciji dogovora i pregovora kao što je sklon opciji dogme. Uostalom, Nizozemska je kao članica-predsjedateljica EZ-a u drugoj polovici 1991. godine stavila na stol prijedlog koji uključuje i podjelu granica, a sve je i svojoj knjizi “Balkanska Odiseja” zapisao David Owen, britanski lord koji je bio jedan od supredsjedatelja mirovne konferencije o bivšoj jugoslaviji a koji je i sam u nekoliko navrata kao rješenje ponudio promjenu granica dogovorom.

11. Kad ste početkom 2000. ušli u Ured predsjednika, novinarima ste pokazali jedan crni telefon za koji ste ustvrdili da su putem njega Tuđman i Milošević izravno razgovarali.

– Tako je.
Međutim, nakon što ste taj telefon pokazali novinarima, Vesna Škare-Ožbolt koja je radila u Tuđmanovu kabinetu ustvrdila je da to nije točno te da je riječ o telefonu putem kojeg je Tuđman komunicirao s nizom osoba jer je telefon imao zaštitu od prisluškivanja. Jeste li ikad kasnije raščistili je li to doista bio telefon putem kojeg je Tuđman s Miloševićem izravno komunicirao tijekom ratnih godina?
– Sve vrijeme su oni komunicirali tom vezom, jer nakon njihovog sastanak u Tikvešu došla je jedna komisija iz Beograda, a i Tuđman je formirao svoju komisiju za razgraničenje u BiH. Beogradsku komisiju predvodila je akademkinja Smilja Avramov i ona se trebala usuglašavati s hrvatskom komisijom koju je vodio sveučilišni profesor Zvonko Lerotić. U toj hrvatskoj komisiji bio je i profesor Duško Bilandžić. Kad mi je rekao da je izabran u tu komisiju, rekao sam mu – Duško, jesi li ti normalan, pa to je komisija za podjelu Bosne, nakon čega se on povukao. Ono što treba znati jest da su specijalci iz Beograda došli u Tuđmanov ured uspostaviti taj crni telefon.
Kad se to dogodilo?

– Odmah poslije drugog sastanka Tuđman – Milošević u Tikvešu.
Postoje li transkripti njihovih telefonskih razgovora?
– To ja ne znam, to bi trebalo pogledati. Svi Tuđmanovi transkripti su predani Hrvatskom državnom arhivu.
Međutim, zatvoreni su, nedostupni…
– Ja sam za to da se ta arhiva otvori.

Komentar: Ovo s telefonom je bezočna laž koju Mesić nikad i ničim nije uspio dokazati. A nakon što je izdilao sve moguće transkripte iz Tuzđmanovog ureda sad se još pravi blesav i ciničan pa se “zalaže da se arhivi otvore”. Pitanje je zašto se ne založi da se javnosti pokaže transkrit s VNS-a od 4. veljače 2005. godine u kojem on prijeti Sanaderu i Šeksu da će sve prijaviti europskoj komisiji ako HDZ i dalje nastavi pomagati u skrivanju Ante Gotovine? To je onaj VNS nakon kojeg je Šeks izgovorio one 4 čuven e riječi “identificirati, otkriti uhiti transferirati” pa je sva krivnja pala na Šeksa umjesto na Mesića. Pogotovo je takva konstrukcija pala na plodno tlo na desnici. Pa nek Slavica Lukić i dalje insinuira da Mesiću “desnica” nešto podmeće. A ta famozna desnica je Mesića abolirala jednako ako ne i više puta nego ljevica.

Inače, na servisu you tube su postojali vrlo kvalitetni dokazi o tome zašto je ova Mesićeva konstrukcija o tajnom telefonu notorna laž. ali je taj video izbrisan. A budući da Mesić ne nudi nikakve dokaze o postojanju tog telefona, jer ih ne može nuditi, jer je sve izmišljeno, onda ja nemam što kontra-argumentirati.

Mogu tek podsjetiti na jedan sličan primjer, kad je na Pantovčak već zasjeo Josipović, pa je Mesić počeo prodavati priču o “tajnom Tuđmanovom sefu u kojeg je on gledao godinama i nije ga uspio otvoriti”. Stalno je insinuirao kako, kad bi se taj sef otvorio, našlo bi se dokaza da je Tuđman lopov, zločinac itd. I onda ga je Josipović otvorio. I unutra nije nađeno ništa što kompromitira Tuđmana, ali je zato nađeno nešto što samo potvrđuje koliki je Mesić patološki i bolesni lažljivac, jer su unutra nađeni dokazi da je on ranije otvarao sef (19).

Zato ja ne bih dalje o ovim Mesićevim lažima, nego o jednoj koja se ovdje u ovom djelu teksta krije a koja je puno opasnija. Naime, Mesić tvrdi da je postojala “komisija za razgraničenje”, a to je jednostavno laž. Naime, nakon sastanaka Tuđmana i Miloševića u Karađorđevu 25. ožujka 1991. i u Tikvešu 15. travnja 1991. zbog temeljnih razilaženja u stavovima u svezi tumačenja tada još važećeg jugoslavenskog ustava formirana je komisija čija je zadaća bila pokušaj približavanja i usuglašavanja stavova u pokušaju nalaženja mirnog političkog rješenja. Jer, Srbija i Milošević su čvrsto bili na stavu da su nositelji suvereniteta narodi, dok su Tuđman i Hrvatska čvrsto držali stajalište da su nositelji suvereniteta republike.
Budući da su se to komisije posvadile odmah na startu, jer približavanje stajališta nije bilo moguće, rad tih komisija završio je vrlo brzo.
Toj činjenici u prilog idu onovremeni iskazi Smilje Avramov i Dušana Bilandžića.

Prof.dr. Smilja Avramov: Predsednici dveju rapublika, Tuđman i Milošević, preduzeli su još jedan korak, ali ovoga puta neoficijelne prirode; oformili su dva tima sa ciljem da svestrano razmotre političke, ekonomske, ustavnopravne, i međunarodnopravne posledice eventualne dezintegracije Jugoslavije, i kroz tu prizmu potraže rešenje. Verovatno je da je odluka o tome doneta na sastanku dva lidera u karađorđevu marta 1991., ali o toku i rezultatima tih razgovora grupa nije obaveštena. Nažalost, ni ovaj pokušaj nije uspeo. Jedina tačka u kojoj su se dve strane složile bila je da glavna determinanta za razgovor mora biti 70 godina zajedničkog života; stavovi o svim ostalim pitanjima bili su veoma udaljeni.

Hrvatska strana je nastupala sa kategoričnim stavom da bilo kakva jugoslavenska opcija nema šanse, i da je za Hrvatsku jedino rešenje izdvajanje iz Jugoslavije i stvaranje samostalne države u postojećim republičkim granicama, na bazi odluka AVNOJ-a. pri tome su naglašavali da je suverena Hrvatska nastala još u toku narodnooslobodilačkog rata i revolucije,i da tako treba i da ostane. Svi drugi putevi, po njima, vode u građanski rat. Upali su pri tome u jednu protivrečnost, koja se protkiva u rešavanju nastalih problema do današnjeg dana. Gospodin Josip Šentija argumentovano je obrazlagao tezu da bi razbijanje postojećih struktura Jugoslavije bio najupečatljiviji udarac boljševizmu, ali se i pored toga hrvatska strana čvrsto držala tekovine boljševizma, tj. revolucije. Srpska strana pošla je od kontinuiteta države (ne režima), i u tom svetlu postavila problem granica kao otvoreno pitanje, koje bi se moralo rješavati u slučaju dezintegracije zemlje.

Drugim rečima, problem dezintegracije stavljen je u međunarodni kontekst, uz naglasak da je sve ono što se događa na prostoru Jugoslavije u dubokoj suprotnosti sa svetskim integracionim tokovima. Za hrvatsku stranu kategorije legaliteta i legitimiteta bile su irelevantne. Po shvatanju prof. Lerotića, ni Prvi ni Drugi svetski rat nisu rešili ni srpsko ni hrvatsko pitanje, te se, po njemu, i pri kraju hladnog rata nalazimo u “istom sosu”. Tu konstataciju niko nije osporavao, ali je problem bio u tome da je hrvatska strana srpsko-hrvatske odnose postavljala na jednoj vanistorijskoj i vanpravnoj ravni. Jedina politički relevantna činjenica bila je za njih revolucija. Insistirali su na tezi da je raspadom Istočnog bloka došlo do raspada čitave evropske strukture. Dva ključna problema izbila su na površinu tokom druge opšte diskusije: problem granica i problem državnopravnog kontinuiteta. Kada smo se konačno složili da o ovim problemima otpočnemo sasvim konkretnu diskusiju, na bazi dokumenata i etnokarata, hrvatska strana je prekinula pregovore krajem aprila 1991.

Bilo je iskričavih dvoboja kada su se pomenuli genocide nad srpskim narodom i diskriminacija i progon Srba u Hrvatskoj poslednjih meseci, posebno kada je dotaknut otpor srpskog naroda u Krajini protiv secesije, ali je atmosfera stišavana prelaskom na principijelan plan. Bilo je iskakanja iz tematike, npr. Kad je gosp. Šentija rekao da bi Hrvatska “žrtvovala” Antu Markovića, pod uslovom da se Srbija odrekne Krajine, što je akademik Mihajlović energično presekao, i odbio da se o tome i sličnim pitanjima diskutuje. Stoji činjenica da se diskusija vodila iza zatvorenih vrata, daleko od javnosti, ali nikakvih tajnih dogovora nije bilo, niti je bilo ičega šta bi trebalo skrivati od javnosti. Bila je to samo jedna epizoda u pokušaju iznalaženja rešenja, koja ne bi bila vredna pomena da o tome nisu iskrsle u štampi priče koje sa stvarnošću nemaju nikakve veze. (20)
Bilandžić je, svjedočeći kao svjedok-ekspert obrane Tihomira Blaškića u Haagu naveo:

Dušan Bilandžić: Ti razgovori između takozvanih delegacija, bile su to takozvane ekspertne grupe, pretvorili su se u oštri dijalog ili konfrontaciju tako da je glavna točka bila jesu li Hrvatska i Srbija ili obje ili jedna od njih suglasne oko nepovredivosti rezultata Drugog svjetskog rata. To je bio srž razgovora. Srpska strana nikada nije jasno i nedvojbeno rekla da će poštivati granice postojećih republika, jer da su to učinili, do rata ne bi došlo.

Pitanje: Dobro, doktore, sudjelovali ste na sastanku, ispričavam se za krivi izgovor imena tog grada, oprostite Tikves, T-I-K-V-E-S, koji je pored Osijeka, oko 10.travnja 1991., kao član hrvatske delegacije da raspravite mape i odredite koji će dio pripasti Srbiji a koji Hrvatskoj; je li to točno?
Dušan Bilandžić: Ne, to nije točno. Točno je da se sastanak održao. Ponavljam da se 95 posto razgovora vodio oko priznavanja ustava iz 1974. i granica formiranih kao rezultat Drugog svjetskog rata, a što se tiče mapa i nekih konkretnih podjela, to nije postojalo. Postojale su samo etničke mape, što je normalno da se o tome raspravlja, ali ponavljam, nije bilo drugih dokumenata, koliko ja znam. Mi nismo uopće raspravljali o podijeli u smislu crtanja granica između Srbije i Hrvatske u Bosni i Hercegovini jer ja i moji kolege nismo uopće vjerovali, a to je bilo prije rata, mi nismo vjerovali u realnost takve politike, i smatrali smo da u to uopće ne trebamo ulaziti. (21)

Dakle, ovdje se nema što dalje komentirati. Može se komentirati činjenica da je Bilandžić kasnije govorio suprotno, pogotovo kad je Mesić zasjeo na Pantovčak. Naime, Mesić ima veliki ugled među bivšim partizanskim borcima, a Bilandžić je i sam bio partizanski borac a koji bi o tim partizanskim epopejama mogao pričati od jutra do sutra. Njegov problem je u tome što to malo tko želi slušati. Pa kad mu je Mesić zaprijetio da će ostati i bez boračkog auditorija, a Bilandžić je takav da je bolje da mu oduzmete život nego da mu zabranite pričati partizanske bajke, on je počeo pričati da su ti ipak bile neke mape, da se djelilo BiH itd.

Međutim, jedino što je bitno je njegov onovremeni iskaz pred haškim sudm kojeg je ovaj dao pod prisegom, a budući da se to u potpunosti podudara s onim što je u svojoj knjizi pisala Smilja Avramov, svakom objektivnom je jasno što je tu istina a što tek (naknadna) konstrukcija.

12. Jeste li u sva tri postupka – Tihomiru Blaškiću, Slavku Dokmanoviću i Slobodanu Miloševiću – bili zaštićeni svjedok?

– Jesam.
Međutim, kad ste svjedočili na suđenju Miloševiću već ste bili predsjednik države. Zašto ste i tada bili zaštićeni svjedok?
– Po profesiji sam pravnik i kad svjedočim na sudu, a to pretpostavljam trebaju raditi i drugi, govorim o činjenicama koje su meni poznate. Ne kalkuliram kome one idu na štetu, a kome na korist. Dakle, ja nisam svjedok koji je unaprijed odlučio koga će teretiti. U svjedočenju se uvijek i do kraja nastojim držati istine.

Komentar:

Dakle, ovo je jednostavno laž! Svjedočenje Stjepana Mesića u slučaju Milošević direktno je prenosila Hrvatska televizija i to je neosporna činjenica. Vi i danas imate pun you tube video-klipova s tog svjedočenja (22). To svjedočenje i čitav njegov sadržaj oduvijek je na službenim web-stranicama haškog suda (5). Isto kao i svjedočenje u slučaju Dokmanović. (23)

Uostalom, Russell Hayman se i zapitao “treba li sud sudjelovati u ovakvoj vrsti prevare i obmane” upravo zato jer je Mesić došao svjedočiti kao tajni svjedok protiv Blaškića, dok se novinarima spremao reći kako je došao svjedočiti kao redovni svjedok bez ikakvih tajnih i zaštitnih mjera u slučaju Dokmanović. Zato i je ovo svjedočenje u slučaju Dokmanović bilo odmah dan nakon presude Blaškiću. Jer je sud pristao sudjelovati u takvoj vrsti prevare i obmane, a što opet dovoljno govori o samom sudu.
Međutim, zašto Mesić laže kad za to nema potrebe, i kad mu nitko nikad nije i neće prigovoriti jer je svjedočio protiv Miloševića i Dokmanovića? Odgovor je prilično jednostavan: Zato jer se radi o bolesnom patološkom lažljivcu koji laži i onda kad za to nema nikakve potrebe, kao u ovom konkretnom slučaju…

13. Predbacuju vam da ste ipak trebali štititi hrvatske državne interese?

– Ne znam koji su to interesi, ali znam da laž sigurno nije hrvatski interes.
Niste bili spremni lagati za domovinu?
– Ne, jer bi to bilo glupo. Ne može laž opstati zauvijek. Istina prije ili kasnije uvijek izađe na vidjelo.

Komentar:

Ono što je Mesić svjedočio u Haagu su sve same laži. Ovo što ja pišem je istina. Ja svaku svoju tvrdnju, svaku svoju tezu mogu poduprijeti najmanje jednim, a najčešće i s više argumenata, dokaza, kvalitetnih referenci. On svoje laži ne može poduprijeti ničim osim galamom, šarlatanstvom, pokojim lošim vicem i stalnim izvrdavanjem i mjenjanjem priče.

Nek pokaže referencu koja može poduprijeti da je on u Haagu rekao istinu npr kad je rekao da je Karađođrevo bilo 30. ožujka, ili da su Vice Vukojević i Ivan Tolj bili članovi HVO-a ili da su njih dvojica 1992. izabrani u sabor na listi za dijasporu (a činjenica i to neoboriva je da je sabor zakon o glasanju dijaspore donio 20. rujna 1995. i da se po tom zakonu prvi put glasalo na izborima održanim u jesen 1995. godine), nek pokaže dokaz da je bio predsjednik predsjedništva SFRJ “sve do kraja 1991”, nek pokaže dokaze da je bio predsjednik sabora od “1992. pa sve do 1993.” i za slične laži. Neće ih pokazati jer ne postoje, jer je sve laž. Eventualno bi mogao, ako bi nagovorio Milku Ukrajinku da da iskaz, dokazati da je istinita zadnja rečenica koju je izgovorio na tom suđenju a koja glasi:
“Samo mi moja žena vjeruje da uvijek govorim istinu”…

Pošto se tekst odužio, sad ću skratiti, preskočit ću ova njegova nadmudrivanja sa Šeksom, to nek Šeks sam s njim raspravi, a ja ću se osvrnuti na još svega dvije teze, jer mi Mesićeve laži oduzimaju previše vremena kojeg mogu utrošiti ne našto korisnije.

14. Jutarnji list je objavom priče o Vladimiru Šeksu kao suradniku jugoslavenskih tajnih službi pod kodnim nazivom “kolega” ponovno aktualizirao temu dosjea jugoslavenskih tajnih službi. Jugoslavenske tajne službe su vas pratile i SOA je prema dokumentaciji Hrvatskog državnog arhiva nakon 1990. vaš dosje predala na čuvanje Državnom arhivu, ali ga tamo danas nema. Jeste li iskoristili pravo uvida u svoj dosje i gdje bi se on mogao nalaziti danas?

– Kad je došlo do toga da svatko može vidjeti svoj dosje, mene to, iskreno, nije interesiralo, i nisam tražio uvid u dosje. Nije me zanimalo što je neka špijunska vucibatina mislila o meni. Ali, očito su moji politički protivnici vjerovali da će u mom dosjeu naći nešto što bi me kompromitiralo, pa kad to nisu našli, onda su ga negdje zadržali.

Komentar:

Krug oko Mesića je negdje sklonio ove dokumente jer oni van svake sumnje potvrđuju činjenicu da je Mesić bio udbaški doušnik kojeg je na vezi držao osobno Kolja Družić.
Iz tih dokumenata također je vidljivo kako se Mesić sam prijavio cinkati za UDBU Tuđmana, braću Veselica, Savku, Tripala, Srećka Bjelića i ostale koje je jugoslavenski totalitarni komunistički represivni sustav smatrao hrvatskim nacionalistima i voido ih kao predmete operativne obrade. Međutim, prije nego što su Mesićevi udbaški pobočnici negdje sklonili njegov dosje, većina sadržaja istih je izašla van, i ja donosim ovdje izbor “The best off”:

Da je Mesić za SDS bio važan izvor informacija govori i činjenica da su s njim redovito razgovarali najvažniji ljudi SDS-a: 1970.-ih to je bio Dmitar Šijan, a 1980.-ih načelnik zagrebačkog centra SDS-a Kolja Družić.

Godine 1985. Mesić tvrdi da ne želi biti cinkaroš, ali da je voljan prenositi politička stajališta pojedinaca s kojima kontaktira:
“Cijelo vrijeme razgovora Mesić je htio dati do znanja da je lojalan i patriotski orjentiran građanin ove zemlje, ali isto tako ne želi biti cinkaroš protiv bilo koga. Međutim, misli da može ostati i dalje u kontaktima sa Službom samo po problemima komentara i razmišljanja pojedinaca s kojima kontaktira, a koji su od sigurnosnog interesa za Službu. Također je pristao da se češće susreće sa poznanicima i da zajednički analiziraju i komentiraju pojedine događaje iz društveno-političkog života zemlje, a o kojima isto tako želi razgovarati sa pripadnicima SDS.”
(RSUP, Služba državne sigurnosti, Centar Zagreb, 13.6.1985. informacija broj 814. stranica 4.)
“Mesić je istakao da prihvaća ovaj način razgovora, ističući da svojoj radnoj sredini o ovim temama nema s kim razgovarati.”
(RSUP, Služba državne sigurnosti, Centar Zagreb, 18.6.1985. informacija broj 1141. stranica 4.)
I tri godine poslije toga ističe:

“Posebno je istakao da u strogoj diskreciji čuva kontakte i razgovore sa SDS koji se održavaju izvan službenih prostorija.”
(RSUP, SDS, Centar Zagreb, 10. rujna 1988. Inf. br. 1286. str. 4.)
Mesić je rekao da “ne treba trpati u isti koš” Miku Tripala i Savku Dabčević Kučar, sa Franjom Tuđmanom (OO) i Markom Veselicom (OO) i dr., jer su prvi ipak bili nosioci i kreatori određene politike, a ovi drugi kao izvršioci radikalizirali politiku do “maspoka”. Po njemu Savka i Mika su bili 1971. godine protiv načina i metoda s kojima su se služili Tuđman, Veselica i dr., kao i načina na koji su ova dvojica rasplamsavala tzv. “maspok” i posebnoj djelatnosti Matice hrvatske. (Izvor: RSUP SDS, Centar Zagreb, 13.6.1985. inf. br. 814. str. 2.)

U rujnu, godine 1998. Stjepan Mesić ograđuje se da dobro pozna doktora Franju Tuđmana:
Slijedeća tema razgovora odnosila se na Franju Tuđmana (OO). Mesić se ogradio da Tuđmana dobro ne pozna, ali načelno smatra da je Tuđman bio dobar naučni radnik, ali da nije bio svjesan vremena i uloge povijesne distance.
(Izvor: RSUP, SDS, Centar Zagreb, 10.9.1988. inf. br. 1286. str. 4.)

U nastavku razgovora Mesić je apostrofirao da velika većina novih saveza u osnivanju ima prevelik broj ljudi koji bi trebali biti lideri, a netko je i za to dao legitimitet. Posebno je istaknuo “da on sa tim novim pokretima ne bi ušao u isti tramvaj”. Ovakvom formulacijom prezentirao je stav šprema Vladi Veselici (OO) svoj negativni stav prema Veseličinoj frakciji u HDZ-u u ljeto ove godine.
Naime, Veselica je, prema mišljenju Mesića, želio dobiti Mesića u svoju frakciju što je ovaj odbio.

Mesić je nadalje, govorio o svojim kontaktima s hrvatskim nacinalistima, koji su uključeni u aktivnost oko formiranja novih stranaka. Blizak je sa Slobodanom Budakom (OO). Budaka su, kao i Mesića, zvali u Veseličinu frakciju. Mesiću je poznato da HDZ sada ima dvije frakcije. Iznio je da mu je poznato da jednu frakciju vodi Franjo Tuđman (OO), koja je izabrala rukovodstvo i zatražila registraciju u srpnju ove godine. Druga frakcija prema Mesiću je Veseličina frakcija, u kojoj je Vlado Veselica izabran za čelnika.
Oni ne priznaju Tuđmanovu skupštinunego idu u ponovno organiziranje.

Mesić smatra da je smješno što ljudi, koji se gotovo nikad nisu bavili politikom operativno, idu u formiranje stranke…
Unatoč svađi sa Veselicama, Mesić je s njima zadržao kontakte. Ujedno je izrazio čuđenje što ga Tuđman nije pozvao na osnivačku skupštinu, ali smatra da je to dobro jer se nije morao izjašnjavati…
Završavajući, naveo je: “Sve što se tiče ovih novih saveza ili opcija mogu reći da sam smatrao da bilo koja opcija može biti produktivna, i da donosi neka riješenja, ali razumna, ja bih se odmah prihvatio. Bez obzira na sve ja bih se prihvatio. Međutim, apsolutni sam uvjeren da je to stvaranje lidera, lažnih veličina. Uvjeren sam da će se nešto dogoditi, i sve ovo što se događa, rasplinuti će se kao sapunica”.
( Izvor: RSUP, Služba državne sigurnosti, Centar Zagreb, 11. 10. 1989. informacija broj 1407. str 2. – 4.)

Dakle, iz ovog je vidljivo da Mesić “ne želi biti cinkaroš”, ali da želi nastaviti razgovore s udbom odnosno SDS-om, jer “u svojoj radnoj sredini o ovim temama nema s kim razgovarati”. Isto tako, činjenica je da je ovu zadnju informaciju dao 11. listopada 1989. a tad je već bio član HDZ-a, odnosno u ekipi s kojom “ne bi ušao u isti tramvaj”. Dakle, to se sve pokušalo zataškati ali se neće moći zataškati, jer kopije takvih dokumenata o informacijama postoje svugdje (24)

15. Dio istaknutih pripadnika jugoslavenskih tajnih službi početkom devedesetih postavljen na ključne pozicije u hrvatskim tajnim službama. Koja je logika te kadrovske politike?

– Pa slušajte, ne možete vođenje očne klinike povjeriti nekome tko se bavio užarstvom. To morate dati nekome tko ima nekakva znanja o okulistici. Važan aparat koji ima ulogu bijelih krvnih zrnaca u organizmu ne možete prepustiti slučaju, to mora organizirati netko tko to zna raditi. To je bila logika. Pa i bitke koje smo dobili u ovom ratu, dobili su profesionalni oficiri.
Mislite li na one koji su na hrvatsku stranu prešli iz JNA?
– Da. Petru Stipetiću se u Oluji predao cijeli jedan korpus bez ikakvog zločina.

Komentar:

Ovaj dio je problematičan zbog nekoliko stvari. Kao prvo, od svih visokih časnika i generala U HV-u Stipetić se pokazao kao daleko najnesposobniji. To i nije čudo jer je on i po svom shvaćanju vojne doktrine, taktite i strategije, ali i po gardu, načinu držanja i govora, klasična jugo-oficirčina, a ne časnik Hratske vojske. Zato ga Mesić i voli.

A Stipetićevi “uspjesi” su zapravo najteži gafovi i neuspjesi OSRH u Domovinskom ratu. Kao što je primjerice operacija Vihor kad su on i Tus iz čista mira poslali momke iz 102. brigade HV-a da izginu totalno bez veze, forsirajući Kupu kod Karlovca . Da je ta akcija i uspjela mi ne bi dobili ništa. Međutim, tu akciju, kao i akciju napada na vojarnu u Bjelovaru, kao i akciju “Baranjski trokut” valja gledati u okviru tadašnjeg konteksta, jer, te te napade bi Tus i Stipetić redovito naređivali kad bi Tuđman potpisao primirje i pregovarao u Haagu, pa je Tuđmanu svaki put Lord Carrington mogao pudrati nos kako se mi ne držimo potpisanog primirja.

A sve zato da bi oni mogli realizirati svoje jugo-oficirske infišacije. Jer jugo-oficiri su takva škvadra kojima ljudi ne znače ništa. Za njih su vojnici samo brojevi i značke na mapama na kojima oni u toplim stožerima, ili kako bi oni rekli – štabovima, plnairaju kako će forsirati ovu ili onu rijeku, vršiti pokrete ovdje ili tamo, a koliko će ljudsih bića pritom izginuti to njih ne zanima. Uostalom, Stipetić nikad nije demnatirao onu pripovijest koju su novinarima Hrvatskog lista (danas Hrvatskog tjednika) ispripovjedali svjedoci događaja predaje Bulatovog krajiškog korpusa. Kad su potpisali, Čedo Bulat je rekao: “Sad ovo treba javno objaviti da ljudi više ne ginu bez veze kad je ionako sve gotovo”. Prema iskazima svjedoka Stipetić je odgovorio Bulatu “Nek se vojnici još malo tuku, ajmo mi nešto popiti”.
Dakle, čak i usporedbi s Čedom Bulatom, Stipetić je teška, klasična, zadrta jugo-oficirčina.

A najveći Stipetićev “uspjeh” je pad Bosanske Posavine. Naime, upravo Stipetić je bio zaužen za obranu Posavine i upravo zbog njegove nesposobnosti i neznanja Posavina je pala. Zapovjednu strukturu obrane Posavine 1992. na pitanje generala Petkovića u Haagu je do detalja prikazao general Praljak (25)

Svake godine u Hrvatskoj se obilježava obljetnica vojno-redarstvene operacije Oluja. Već je održano 5 obljetnica otkako je iz Haaga pušten najveći živući sumbol te operacije, general Ante Gotovina. S druge strane imao tu sliku s potpisivanja predaje 21. krajiškog korpusa VRSK gdje je Stipetić u glavnoj ulozi. Dakle, Stipetić bi, uz Gotovinu trebao biti najvažniji živući simbol operacije Oluja. Ali, unatoč tome, u ovih 5 godina vi niste vidjeli Gotovinu i Stipetića nigdje skupa, nigdje ih niste vidjeli da se rukuju, da se slikaju, pa su valjda Stipetić i Mesić jedina dva čovjeka u državi kojima Gotovina nije htio dati ruku nakon što se vratio iz Haaga. A podsjećam, Gotovina se rukovao čak i sa Šeksom, 10. prosinca 2012. na Tuđmanovom grobu. To je zato jer Gotovina jako dobro zna tko mu je radio o glavi, a te “identificirati-locirati”-spike njega, kao ni mene nimalo ne impresioniraju. I mene i njega zanimaju prave činjenice a ne hrana za površne idiote.

A da bi saznali istinu, valja se vratiti na “Oluju nad krajinom”.

Ono što je najzanimljivije iz ovog filma je to što se “inkriminirajući kadrovi” u 90% slučajeva nalazi u sektoru sjever, i to baš u dijelu koje je pokrivalo Zborno područje Zagreb, pa je zato Carla Del Ponte smatrala da ionako nema nikakvih dokaza ni protiv Gotovine ni protiv Stipetića, pa je na temelju onih snimaka iz ovog filma ipak odlučila prvo okriviti Stipetića. On je iz Haaga već dobio pozivb za razgovor u svojstvu okrivljenika, a najvjerovatnije je da je tog 15. siječnja 2001. godine za vrijeme svog posjeta Zagrebu, Carla Del Ponte donijela optužnice upravo protiv Stipetića za Oluju i Norca za medački džep.

Međutim, očito je da te i takve optužnice nekom iz državnog vrha “nisu politički odgovarale”. Odnosno, za Norca ih nije bilo briga, ali oko Stipetića je Mesić napravio frku. Sad ćemo na brzinu proći kroz arhivu Slobodne Dalmacije iz vremena kad se sve to skupa događalo.
Dakle, već krajem 2000. godine počelo se šuškati kako iz Haaga stižu optužnice, nakon što je trećesječanjska vlast svojom saborskom Deklaracijom od 14. travnja 2000. godine donijela zaključak, u članku 3. da Haag može suditi za Bljesak i Oluju (26)

A nakon prikazivanja dokumenatarca “Oluja nad krajinom” u Latinici Stipetić je prvi koji dobija poziv za ispitivanje u svojstvu okrivljenika. Inače, Mesić i slični često vole isticati laž da je Gotovina optužen zato jer je 1998. odbio razgovarati s haškim istražiteljima, a da Stipetić nije optužen zato jer je razgovarao te 1998. Naravno, takav argument je obična glupost jer na primjer Ivan Čermak je razgovarao s haškim istražiteljima pa je ipak optužen skupa s Gotovinom, dok neki koji nisu htjeli tad razgovarati s istražiteljima nisu optuženi. Isto tako, Stipetić je optužen, ali je Mesić uspio izlobirati da se protiv njega optužnica povuče prije javne objave. I na kraju je sredio Stipetiću da 2001. ponovo razgovara s haškim istražiteljima u svojstvu osumnjičenika a njegov ceh platio je Gotovina, i to je glavni razlog zašto Gotovina ne može vidjeti ni njega ni Mesića.

Gleano kronološki, a koristeći se arhivom Slobodne Dalmacije, to izgleda ovako:

Već od početka nove godine 2001. gotovo svaki dan stvarana je psihoza oko dolaska Carle Del Ponte u Zagreb 15. siječnja 2001. U isto to vrijeme pokušala se raspetljati preko pojedinih medija i Mesićeva veleizdajnička igra s dokumentima koji nose oznaku državne tajne. Primjer od 6. siječnja 2001 (27)

Zatim 8. siječnja imamo pokušaj da se iz haških krugova, kao i iz krugova bliskih vladi i Mesiću prikaže nešto drugo kao motiv sastanka, odnosno “suradnja koja se odvija preko medija” a ne onošto jest bila glavna tema tog sastanka, optužnica protiv Stipetića. (28)

Pa imamo 9. siječnja gdje Račan nemušto pokušava ponoviti isto, a donošenje optužnica u zagreb stavlja u kategoriju “ako” (29)

Na istoj stranici ako skrolamo naniže imamo još jedan članak koji je također vrlo zanimljiv i koji govori o nagodbenjaštvu koje je iz Zagreba očito upućeno prema Haagu. (30)

Skroz na dnu te iste stranice imamo izjavu Florance Hartman tadašnje glasnogovornice tužiteljstva koja također pokušava lažno prikazati motiv sastanka, a uz to dodaje i još nešto zanimljivo:

“Tom prilikom Carla del Ponte razgovarat će s najvišim predstavnicima hrvatske Vlade, premijerom Ivicom Račanom te njegovim zamjenikom i čelnikom Ureda za suradnju s Haaškim sudom Goranom Granićem, ministrom pravosuđa Stjepanom Ivaniševićem, no neće se susresti s hrvatskim šefom države Stjepanom Mesićem.”

Saga se nastavlja. 11.siječnja 2001. godine pukovnik Mirko Čondić ispred Stožera za zaštitu digniteta Domovinskog rata kaže:
“— Središnjem stožeru je oduvijek jasno da nema naših i njihovih kada je u pitanju nacionalni državni interes. S jednakim žarom branimo i branit ćemo Stipetića i Norca, Gotovinu i Tomca i druge, jer smo svjesni da suđenja za apstraktne i izmišljene krivnje nisu samo suđenja njima, nego i cijeloj Hrvatskoj, njezinoj vojsci, politici i narodu.” (31)

Zatim se 12. siječnja javlja glavom i bradom dikobraz, koji “zna” da Carla del Ponte neće donijeti optužnice, a zna jer se on s Grahamom Blewittom tako dogovorio (32)

To je trenutak kad je Mesić sklopio tal s Blewittom, i umjesto Stipetića ponudio Gotovinu i brijunski transkript skupa s njima. Samo pratite događaje dalje i sve će vam biti jasno.

Od tog istog 12. siječnja stavit ću i intervju s Joškom Kontićem, tadašnjim saborskim zastupnikom HSLS-a, stranke koja je do dolaska optužnice protiv generala Gotovine bila dio vladajuće koalicije a koji će dobro približiti i oslikati tadašnje stanje u vladajućoj koaliciji oko haških pitanja (33)

13. siječnja imamo članak o tome kako su se i Vlada i haško tužiteljstvo udružili u prikrivanju Mesićeve veleizdajničke rabote (34)

14. siječnja imamo zatišje pred buru, nema ničeg konkretnog.
15. siječnja održan je sastanak između Račana i Carle Del Ponte, a od tog datuma imamo samo nesuvislu Račanovu najavu sastanka (35)

I onda. 16. siječnja, dan nakon sastanka dolazi vijest: Petar Stipetić ne mora u Haag!! Dakle, Mesićeva inicijativa da se od optužnice spasi Stipetić, a koju je prihvatio i Račan, okončana je po njih uspješno. Vjerovatno je tad Račan rekao kako im takva optužnica politički ne odgovara, pa mu je carla Del Ponte, kad mu je donijela optužnice protiv Gotovine za Oluju, a uz koju je donijela i optužnicu protiv Ademija za medački džep rekla: “Nadam se da će vam ove optužnice politički odgovarati”. (36)

17. siječnja, s dva dana odmaka od sastanka Slobodna Dalmacija piše. Stipetić čeka potvrdu termina za susret s haškim istražiteljima (37)

Na dnu ove iste stranice, o svom osvrtu,. novinar Ante Gugo nije mogao ne primjetiti:
“Naime, pokazala se sasvim točna pretpostavka da politički vrh Hrvatske operira pojmom “naših i njihovih” generala. Zašto je pojašnjen, i to ne do kraja, samo status generala Stipetića, dok je lov na Norca, Gotovinu, Krstičevića i ostale i dalje otvoren?!”

Iz svega ovoga jasno je da je tad dogovoreno slijedeće:

– da se odustane od optužnice protiv Stipetića i da se ide s optužnicom protiv Gotovine iz više razloga, a između ostalog zato “jer to njima više politički odgovara” – da se Stipetić obvezao na suradnju s tužiteljstvom, da se Mesić obvezao doturiti svu moguću dokumentaciju koja se može protumačiti na način da tereti Tuđmana, Šuška i Gotovinu – da se odustane od optužnice protiv Norca za medački džep zbog “smirivanja desnice” s tim da su se oni obvezali da će mu sami suditi za jedan drugi predmet, Gospić 1991. godine a koji uopće nije bio tema haških istraga protiv generala Norca, te da će ga, kad se javnost smekša i smiri ponovo izručiti u Haag da mu se sudi i za medački džep. Na kraju su se i Norac i Ademi išli u Haag izjašnjavati o krivnji, a general Bobetko je to odbio, da bi na kraju u haškom tužiteljstvu shvatili da oni u procesu za medački džep uopće nemaju slučaj, da su sve informacije koje su dobile od poznatih antihrvatskih izvora netočne, kao i da im izvješće američkog vojnog izaslanstva na čelu s pukovnikom Johnom Herrickom od kojeg je general Bobetko zatražio istragu, kao i izvješće posebnog tima UN-a poznatog kao Annex VII nikako ne idu u prilog.

Naime, u prilogu anex VII kojeg je radio poseban tim UN-a koji je istraživao te zločine, jasno stoji da tu nema neksusa zločina koji je dovoljan da bi se isti propitivali po zapovjednoj odgovornosti ili drugim rječima rečeno, u akciji “Džep 93” poznatijoj kao “medački džep” nije bilo zločina nego samo pojedinačnih incidenata (38).

I sad, vi imate onaj serijal Hrvoja Zovka “Generali” koji vrvi sličnim mesićevskim lažima, gdje oni okreću pilu naopako, slave Stipetića, a za Gotovinu tvrde kako je bio “prestrašen i izmanipuliran”. U toj igri sudjelovali su i Željko Peratović i Ivica Đikić i slični, ali to ću analizirati jednom drugom zgodom. Ovdje je sad bitna Stipetićeva i Mesićeva uloga u cijeloj priči. Naime, kad je haško tužiteljstvo shvatilo da za “medački džep” uopće nema slučaj, da uopće nema dokaza, oni su to predali “hrvatskom” pravosuđu. I to pravosuđe je presudilo da je kriv general Norac po zapovjednoj odgovornosti, i to kao netko tko je bio u “dvostrukoj liniji zapovjedanja” a koja da je vodila do Tuđmana, Šuška i Bobetka. Takav sramni nalaz, tu presudu donio je sudac Marin Mrčela koji je tom presudom kupio ulazak u Vrhovni sud. Vrhovni sud je potvrdio takvu presudu, i to je dačleko najsramniji trenutak pravosuđa u Hrvatskoj. Kad su došle optužnice za Gotovini u Ademija koje je Del Ponte predala Račanu uz napomenu “nadam se da će vam ove optužnice politički odgovarati”, nije Gotovina taj koji je bio preplašen i izmanipuliran, nego upravo Ademi. Njega su Mesić i Stipetić uplašili i izmanipulirali sugeriravši mu da za odvjetnika uzme notornog Čedu Prodanovića koji će, baš poput Nobila u predmetu Blaškić iskonstruirati uvredljivu i apsurdnu tezu o “dvostrukoj liniji zapovjedanja”. Cilj svih tih rabota je naravno, napad na pokojnog Tuđmana.

A Stipetić je tu, vraćajući uslugu Mesiću i haškom tužiteljstvu odigrao nekolio rola koje je očito morao odigrati. Pvo je zavrbovao Ademija kako bi skupa montiračli Norcu. On ga je osobno vodio kod Mesića na taj razgovor, a slika u članku sama priča priču (39)

Osim ovoga, Stipetić je dobio zadaću svake godine na obljetnicu Oluje ili na dane oo obljetnice Oluje kao mantru ponavljati tezu “…ali, u sektoru sjever nije bilo zločina..”

Iza toga bi obavezno u zraku ostalo stajati nešto nalik trotočju, njegov izraz lica koji sugerira “znate što vam želim reći, tamo gdje sam ja školovani jugo-oficir vodio nije bilo zločina, za razliku od sektora jug gdje je vodio Gotovina iz legije stranaca pa je tamo bilo zločina”.

Uostalom, nikakav spektakl Stipetić u Oluji nije napravio, jer kad je on preuzeo zapovjedanje njemu su generali Džanko s lijevog i Crnjac s desnog krila već odradili većinu posla, a on je samo, konačno i za tu prigodu, odustao od jugo-oficirske doktrine i umjesto fronlatno vojku poslao u stupcima odnosno klinovima, i tu je stvar bila rješena.
A većina zločina i “zločina” iz filma “Oluja nad krajinom” snimljena je u sektoru sjever, tamo gdje je zapovjedao Stipetić, realno preko 80% tog filma.

Gotovina se ne želi ni slikati ni rukovati sa Stipetićem (kao uostalom ni s Mesićem) ne samo zato jer je ovaj uporno ponavljao tu mantru kako “u sektoru sjever nije bilo zločina”.

Postoji još jedan razlog zbog kojeg se Stipetić zamjerio Gotovini ali ja ga ne smijem odati.
Mogu reći da je Stipetić na suđenju Norcu i Ademiju za medački džep svjedočio javno i bez tajnih mjera, kao uostalom i Mesić na suđenjima Dokmanoviću i Miloševiću.
Ali na suđenju Gotovini nije. Stipetiću je uzor Mesić. A na suđenju Blaškiću Mesić je bio tajni i zaštićeni svjedok, na vlastiti zahtjev. Shvatit ćete što ne smijem reći.

Osim toga, svi pamte onaj događaj kad je Mesić umirovio 7 generala HV-a, uz obrazloženje da su “se htjeli baviti politikom pa im je on to omogućio” To je bilo 30. rujna 2000. godine (40)

Niti godinu dana kasnije, početkom listopada 2001. godine, Stipetić se bavio politikom, i to tako što je napao predsjednika Tuđmana, ali opet inverzijom, dodvoravajući se nepismenom dijelu desnice koja uporno guta takve podvale po KOS-ovom receptu. On se naime hvalio time što je odbio poslušnost vrhovnom zapovjedniku i skupa s Tusom zapovjedio napad na vojarnu u Bjelovaru. (41)

Naravno, ljudi koji ne znaju širi kontekst te priče lako će popušiti ovu priču, a riječ je bila o tome da je Tuđman potpisao primirje i otišao na pregovore u Haag, ovi su mu iza leđa napravili diverziju, i Hrvatska je u oku međunarodne zajednice postala kriva za kršenje potpisanog primirja, i ta šteta je puno veća od tih nekoliko tenkova i topova koji su tamo uzapćeni. Ali KOS-ovi i udbaški šegrtlije jako dobro znaju da ogromna većina običnih ljudi vidi samo tih par tenkova i topova, ali ne i širu sliku, i oni uvijek i redovito love u tako mutnoj vodi. Time čine za sebe duplu korist, jer ljude koji vide što se događa i otkrivaju njihove namjere prikazuju kao neprijatelje Hrvatske, jer, reći će, “njima je žao što je osvojena vojarna u Bjelovaru, oni bi voljeli da je ostala u rukama JNA”.

I to je ono što oni znaju, muljati, lagati, okretati pilu naopako, a kad se postavi pitanje zašto na Stipetića nije primjenjen isti kriterij kao i na Gotovinu, Domazeta, Krstičevića, Norca,. Čosića, Kapulara i Filipovića, onda će vam promrmljati nešto u stilu:

“ To su obična podmetanja. Ja sam u politici uvijek imao dosta prijatelja, a još više neprijatelja. To me prati cijeli život.”

A narod će i dalje guati te laži, a pravosuđe će prikrivati kršenje zakona koje je za posljedicu imalo veleizdaju nevjerojatnih i neopisivih razmjera
Pametnom dosta, i previše…

Predrag Nebihi/Kamenjar.com

 

Reference:
(5) Svjedočenje S. Mesića u postupku protiv Miloševića u kojem Mesić spominje crtu Karlovac-Karlobag-Virovitica. Transkript svjedočenja od 1. listopada 2002. stranica 10530 redovi 14. i 15., str. 10596. red. 16., str. 10598 red 5. i 6. http://www.icty.org/x/cases/sloboda… Transkript od 2. listopada 2002. str. 10665. red 5., str. 10703. red 18., str. 10731. red 25. http://www.icty.org/x/cases/sloboda… (6) Svjedočenje S. Mesića u slučaju Blaškić, 17. ožujka 1998. gdje kaže kako mu je Jović rekao da ih “zanima 66% BiH, stranica 7134, redovi od 22. do 25. http://www.icty.org/x/cases/blaskic… (7) https://kamenjar.com/stjepan-mesic-… (8) npr. Tužitelj Bos u predmetu Naletilić-Martinović, 13. svibnja 2002. tijekom proptuispitivanja svjedoka obrane Milana Kovača, stranica 11224 redovi 13. – 19. http://www.icty.org/x/cases/naletil… (9) Isto, stranice 11215. – 11216. (10) https://www.youtube.com/watch?v=tOe…
(11) https://www.youtube.com/watch?v=Yot… (12) https://www.jutarnji.hr/vijesti/hrv… (13) https://www.youtube.com/watch?v=H0o… (14) Napomena, skrolati do pred sam kraj stranice http://arhiv.slobodnadalmacija.hr/2… (15) http://arhiv.slobodnadalmacija.hr/2… (16) http://arhiv.slobodnadalmacija.hr/2… (17) http://www.hrsvijet.net/index.php/v… (18) http://www.icty.org/x/cases/blaskic… (19) https://www.vecernji.hr/vijesti/na-… http://net.hr/danas/hrvatska/mesic-… http://www.slobodnadalmacija.hr/nov… https://www.hrvatska-rijec.com/mesi… (20) Smilja Avramov, “Postherojski rat Zapada protiv Jugoslavije”, str 140.-141. (21) Akademik Dušan Bilandžić, svjedočenje u slučaju Blaškić, početak na stranici transkripta 1365 red 4. do stranice 1366. red 11. http://www.icty.org/x/cases/blaskic… (22) https://www.youtube.com/results?sea… (23) Mesićevo svjedočenje u slučaju Dokmanović. Da je riječ o Mesiću imate odmah na stranici 1624. redovi od 22. do 25. http://www.icty.org/x/cases/dokmano… (24) https://kamenjar.com/mesic-dousnik-… (25) https://www.youtube.com/watch?v=c7G… (26) https://narodne-novine.nn.hr/clanci… (27) http://arhiv.slobodnadalmacija.hr/2… (28) http://arhiv.slobodnadalmacija.hr/2… (29) http://arhiv.slobodnadalmacija.hr/2… (30) http://arhiv.slobodnadalmacija.hr/2… (31) http://arhiv.slobodnadalmacija.hr/2… (32) http://arhiv.slobodnadalmacija.hr/2… (33) http://arhiv.slobodnadalmacija.hr/2… (34) http://arhiv.slobodnadalmacija.hr/2… (35) http://arhiv.slobodnadalmacija.hr/2…
(XY) Senzorna deprivacija, instrument doktrine šoka kojom se stalnim šokiranjem, i šokom na šok pokušava proizvesti stanje totalne monotonije, gubitka sposobnosti prosuđivanja i jasnog razmišljanja (Bes)Korisni linkovi: 1. Uklonjen video s you tube u kojem Mesić izjavljuje da je akcija Bljesak etničko čišćenje https://www.youtube.com/watch?v=z5y… 2. http://www.novilist.hr/Vijesti/Hrva… 3. Uklonjen članak s Jutarnjeg u kojem Mesić Gotovinu eksplicitno naziva ratnim zločincem https://www.jutarnji.hr/mesic–netk… 4. Uklonjen tekst s HRT-a, u kojem Mesić vrši najveći informacijski napad na Domovinski rat 2005. godine optužujući Gotovinu i Bobetka besramnim lažima i svezi akcije Maslenica http://www.hrt.hr/arhiv/2005/04/27/… 5. Još jedan uklonjen tekst s Jutarnjeg lista gdje se iz bilješki Wikileaksa vidi kako je Mesić Haagu cinkao Račana kad je ovaj odluči povući ručnu i ne slijediti Mesića na putu veleizdaje https://www.jutarnji.hr/carla-del-p… 6. Izgleda da jedino Index odbija skrivati Mesićeve svinjarije http://www.index.hr/Vijesti/clanak/… 7. https://www.vecernji.hr/vijesti/got… 8. https://www.vecernji.hr/vijesti/grd…

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

U potrazi za Istinom

Ristić umjesto Bajrušija – Josipović ponovno zatraljao

Objavljeno

na

Objavio

Josipović je  nastavio sa svojim lažima o događajima u Širokom Brijegu 1945. godine, a ovaj  put mu je umjesto Roberta  Bajrušija pokušao asistirati novinar Večernjeg lista Borislav Ristić. I opet neuspješno, jer je  Ivo Josipović u tolikoj mjeri intelektualno potkapacitiran da nije uspio zahvatiti ni  ovaj Ristićev centaršut kako treba.

Ali, sad bar  imamo dokaz  da je cijelu priču pokrenuo portal Kamenjar.com mojim osvrtom na upad sljedbenika najgore zločinačke ideologije u povijesti čovječanstva – socijalizma, na tribinu u organizaciji don Damira Stojića na kojoj je  o svom obraćenju u zatvoru, gdje je nevin proveo više od 17 godina, svjedočio Dario Kordić.
Ristić je u Večernjem listu, dakle novini kojom suvereno vladaju pijuni Georga Sorosa tobože „napao“ Josipovića u jednom igrokazu kojim je mene osobno pokušao pogoditi ispod pojasa.  A koji dan kasnije  Ristiću se u „napadu“ na Josipovića pridružio i  notorni Branimir Pofuk, koji par dana kasnije  u svom pamfletiću u kojem napada i pljuca po svojoj omiljenoj meti – Katoličkoj crkvi u  Hrvatskoj, nimalo slučajno spominje medački džep.

Također nimalo slučajno, Ristić relativizira genocidni zločin streljanja  261 ranjenika iz vukovarske bolnice trpajući taj genocidni zločin u organizaciji  „Uprave bezbednosti JNA“ kolokvijalno poznatije kao KOS, s  legalnim, legitimnim, preventivnim i neočekivanim napadom HVO-a na selo Ahmiće u srednjoj Bosni, kao što relativizira zločinačku ulogu jugo-srpskog generala Ratka Mladića trpajući ga  u isti koš s generalom Mirkom Norcem, kojeg  je pravosuđe u Hrvatskoj, bez ijednog jedinog dokaza, osudilo u čak  dva predmeta.

Ako ponovno pročitate moja dva teksta u kojima sam za Kamenjar.com prokomentirao prepisku između Sesardića i Josipovića, lako ćete uočiti da sam istakao upravo slučaj Ahmića i  generala Norca kao  antipode Josipovićevim papajzanijama u kojima relativizirajući ratni zločin  nad Franjevcima u Širokom Brijegu on  zapravo brani ideologiju internacional-socijalizma (komunizma) i svog oca koji je kao  visoko-pozicionirani  član komunističke partije u bivšoj propaloj državi sudjelovao u odlukama o likvidacijama hrvatskih političkih emigranata. Pa kad  Josipović već nema hrabrosti bubnuti da je pokćerka Stjepana Ševe, mala Rosemarie u  dobi od  9 godina bila „naoružana“, on se tim lažima istovara po Franjevcima sa Širokog.

Pritom Josipović ponovno ne navodi niti  jedan relevantan izvor za  svoje izmišljotine. Ponovno mu se pričinjavaju „britanski i  njemački izvori“ kojima on naravno, ne navodi točnu  referencu jer isti ne postoje, ali u priču uvodi novu kategoriju – „rođake partizanskih sudionika borbi“.  Pritom kaže:

U bitci koja je slijedila, pobijeni su mnogi mladi partizani a otpor iz samostana slomljen tek snažnim noćnim napadom u kojemu su poginuli praktično svi s ustaške strane, pa i fratri.“

Josipović ovdje kao  izvor navodi nekakvog „g. Torbicu“ i to je jedini „rođak“ kojem navodi  bar prezime. Ovim bijednim „argumentom“ Josipović zakucava obje  moje teze kao  točne:

1. Riječ je o potpuno maloumnoj osobi

2. Riječ je o  osobi koja  nema blagog pojma o pravnoj znanosti

Svjedočenje  fantomskih „rođaka“ pa i „g. Torbice“ u pravnoj znanosti zove se svjedočenje iz druge ruke, odnosno svjedočenje po čuvenju, odnosno rekla-kazala i ni u jednom uređenom  pravnom sustavu bilo koje pravne države ne može se uzeti kao dokaz.
Osim toga, ono što  Josipović iz treće ruke prepričava to što mu je „g. Torbica“ prepričao iz druge ruke u direktnoj je suprotnosti s onim što je  Robert Bajruši objavio u svom famoznom dodatku, navodeći dokument-izjavu „komandira 1. čete 1. bataljona Ivana Jukića“ koji je očito i sam bio sudionik u  počinjenju ratnih zločina koje je pokušao opravdati  tezom o  „ šest naoružanih klerika koji da su se predali“.
Dakle, izjavu direktnog  sudionika borbi, a vrlo vjerojatno i počinitelja ratnog zločina  nad  nenaoružanim Franjevcima, Josipović iz treće ruke  pobija preko  „g. Torbice“ iz druge ruke.
To  vam tako izgleda kad internacional-socijalisti odnosno komunisti krenu sa svojim lažima, pa onda  svaki put iznova griješe upadajući u novu, sve dublju i sve veću laž.

Josipović također u svom pamfletu Ristića „napada“ samo pričom o tome da mu „udaraljke iz spota sliče na hrenovke“ i to je sve.

Iz  toga  je jasno da su se Ristić (koji  je se mnom  na facebooku imao nekoliko pokušaja srazova argumentima i predviđanjima i svaki put je izvukao deblji  kraj jer je i on jedan intelektualno potkapacitirani  blefer koji se  u svom  „napadu“ na Josipovića a zapravo u napadu zavisti  otresao o mene ) Josipović, Pofuk i  Bajruši  udružili u pokušaju  neuspješnog napada na Kamenjar i mene osobno.
Unatoč činjenici da ja stalno njih i  puno sličnih njima stalno pozivam na  sučeljavanje argumentima, kad god hoće, gdje god hoće, koliko god njih da se skupi protiv mene samog, pod kojim  god uvjetima hoće, oni glume da me ignoriraju, a  stalno im se događa da se očešu od mene, i  o demokratski portal Kamenjar kojeg bi oni na silu htjeli proglasiti „ustašoidnim“. Pa zašto onda svi odreda čitaju tekstova s  „ustašoidnog“ portala?  Zašto tu usiljeno ne glume ignoranciju?

Par riječi o medačkom džepu: baš kao i  u slučaju Ahmića, riječ je o preventivnom, legalnom i  legitimnom napadu. Akcija „medački džep“ odnosno pravim imenom „džep 93“ je briljantna  i kao  suza  čista, kirurški  precizno  izvedena vojna operacija nižeg taktičkog značaja. Da je bilo tko od nabrojanih  diletanata uopće pročitao presudu notornog Mrčele o medačkom džepu vidio bi da se čak ni notorni Mrčela nije usudio osuditi  generala Norca za ubojstvo. Naime, general Norac u toj presudi osuđen je samo za uništavanje imovine, bez obzira što ta priča nimalo ne  drži vodu i što  je  sve u svezi s tim nepostojećim kaznenim djelom bilo počinjeno u  skladu s  međunarodnim ratnim pravom.

Par riječi o Ahmićima: Ahmići su bili legalan i legitiman vojni cilj HVO-a, a tijekom operacije bilo je  nešto kolateralne štete. Materijalnih dokaza da se u Ahmićima dogodio ratni  zločin nema, a ako  su točne špekulacije o incidentima tijekom  te operacije koje se mogu podvesti pod kršenje međunarodnog ratnog prava, riječ je o  pojedinačnim incidentima koji su se dogodili na mah.

Postoje  dva osnovna tipa  ratnih zločina, jedan je zločin na mah kakav se dogodio u vijetnamskom selu My  Lai  od strane američke  vojske, i postoji hladnokrvan, smišljen  i  organiziran zločin kakvog su  počinili njemački nacional-socijalistički zločinci  u  češkom (tada još čehoslovačkom) selu  Lidice.

Ako je  zločina  u Ahmićima i bilo, takav  spada u My Lai kategoriju.
S druge strane, streljanje 261 ranjenika na Ovčari bez  ikakve sumnje spada u Lidice kategoriju.

Trpati takve stvari kao što to čini Ristić, u isti koš, podlo je i zlonamjerno. Isto tako, ako je  već Ristić naveo Blaškića kao paradigmatskog počinitelja zločina Hrvata nad Muslimanima u BiH mogao je  bar  navesti Hadžihasanovića ili Kuburu kao u Haagu  pravomoćno osuđene muslimanske zločince za zločine nad Hrvatima. Međutim, gle čuda, Ristić od Muslimana navodi  samo Delića, koji je u  Haagu osuđen samo  za zločine nad Srbima, a oslobođen za zločine nad Hrvatima.
Malo  je  tu  previše zlonamjernih  podmetanja da  bi se govorilo o „slučajnostima“.

U „Matchdayu 2.“ pokazao sam kako Josipović spominjanje zloglasne nacional-socijalističke tajne policije GESTAPO u izvješću OZNA-e želi proturiti kao  „njemački izvor“. I sad, u svom kupus-pamfletu objavljenom u Večernjem listu ponavlja  istu laž. Josipović zapravo stalno ponavlja jedne te iste laži ne  nudeći nikakve izvore ni reference.  To je vjerojatno stoga jer je  usvojio informacijsku doktrinu  socijalista Josepha Goebbelsa po kojoj „ako dovoljno puta izgovoriš laž, ljudi će to početi smatrati istinom“.
Josipovićeva laž da su Franjevci  bili naoružani i da su sudjelovali i borbama najbolje je demantirana forenzičkim nalazom medicinskog tima koji se bavio  ovim pitanjem, a kojeg  možete vidjeti na slijedećem linku:

http://www.cmj.hr/2007/48/4/17696307.htm

Kad bi Josipovićevu laž pokušali nekako spojiti  s  ovim medicinsko-forenzičkim, dakle  znanstvenim nalazom, ispalo bi da su „rođaci  g.  Torbice“ bili toliko precizni da su uslijed borbe u kojoj  sve pršti od metaka, bombi,  granatiranja i  bombardiranja bili  toliko precizni da  su gotovo sve do jednog  Franjevca  uspjeli pogoditi u glavu, a najmanje troje i u zatiljak. A ako su Franjevci u  borbi bili pogođeni u zatiljak, to  znači da  su  bili leđima okrenuti „mladim partizanima“ a  to pak onda  znači  da bi njihovo oružje bilo napereno u  suprotnom smjeru od partizana, odnosno, prema  ustašama i Nijemcima.
I  stoga, da se je  na bih dalje upuštao u bilo kakav pokušaj repliciranja Josipoviću u pokušaju opravdavanja ovog  notornog ratnog zločina nad hercegovačkim Franjevcima, ja ću se  usredotočiti  na ono  što njega, Bajrušija, Pofuka, a moguće i Ristića najviše bode i boli, a to je nikakva  ili gotovo  nikakva razlika između nacional  i internacional socijalizma.

Njemački izvor

Vladimir Resun, operativac sovjetske tajne policije GRU, 1978. godine prebjegao je u Englesku  kako bi, pod pseudonimom „Viktor Suworow“ mogao objaviti svoju  knjigu „Ledolomac“.
O svemu tome snimljena je TV-serija  „Crvena Europa“, koja obiluje vrlo zanimljivim detaljima koji spadaju u domenu  „Tabu tema“, nečeg o čemu se ne smije ni misliti a kamoli govoriti, bez  obzira što  se radi o tvrdim, dokumentiranim i  vrlo argumentiranim činjenicama. Takvi poput Josipovića odmah  će potegnuti da se tu radi o  „revizionizmu“ što je  njihov  pojam za širi, dublji i  nadasve kompletniji uvid u činjenice.

Tako imamo činjenicu da je uz  Marxa i  Engelsa, dakle začetnika ideje genocida, najveći  idejni zločinac u povijesti čovječanstva, Vladimir Iljič Lenjin  1916. godine u  svom „Vojnom programu  revolucije proleterijata“ napisao kako „će biti potreban i drugi svjetski rat“ jer „ako socijalistička revolucija nije na svjetskoj  razini pokrenuta u prvom ratu, bit će potreban još jedan, kako  bi se  revolucija pokrenula na globalnoj  razini“.  Zatim  imamo 1920. godine pokušaj Tuhačevskog  da kroz Poljsku prodre u  Njemačku kako bi dao oružanu potporu njemačkim komunistima u  pokušaju provođenja revolucije. Dakle, 1920. godine, Njemačka je na koljenima  zbog poraza u prvom  svjetskom ratu, ponižavajućim odredbama Versajskog ugovora, katastrofalno lošom ekonomskom situacijom koju prati ogromna inflacija, i takvi uvjeti  su  plodno tlo za sijanje socijalističkih-komunističkih ideja, jer takve sulude ideje mogu se provoditi samo u uvjetima rata i totalne bijede, budući da  takve ideje nitko normalan u bilo kojoj stabilnoj državi ne bi prihvatio.  Mala digresija: poznata je ona  komunistička direktiva s kraja drugog  svjetskog rata u bivšoj jugoslaviji koja je i dovela  do masovnih  pljački, ubijanja i otimačine, jer je cilj bio uspostaviti čim veći  bjedu, budući da je čim veća  bjeda plodnije  tlo za sijanje komunističkih ideja. I to stoji u korijenu svih zločina, pa i  onih  570 tisuća ubijenih  od strane  režima kumrovečkog bravara koje navodi britanski izvor,  ugledni  Daily Mail.

Pohod  Tuhačevskog neslavno je propao jer je hrabra poljska  konjica taj pohod osujetila u  samom  začetku, a  njemački narod  je s  druge strane, unatoč lošim životnim uvjetima bio dovoljno zreo za odbacivanje komunističkih  ideja.

1923. godine, u Rusiji  se obilježava 6 obljetnica „oktobarske  revolucije“ dakle  7. studenog odnosno  novembra ( i tu je jasno vidljiva ta neodoljiva želja komunista za produkcijom laži, čak i  onih  najbizarnijih, kad događaj  iz studenog  bez ovećeg facijalnog grča, mrtvi-hladni smještaju u listopad).
Sutradan, 8.  studenog 1923. Adolf Hitler izjavljuje  „I nama treba revolucija“ i u  jednoj bavarskoj pivnici pokušava provesti jednu takvu socijalističku revoluciju koja neslavno propada.
Razloge pogledajte na ovom, njemačkom izvoru koji se referira na bivšeg sovjetskog tajnog agenta  kojeg je prihvatila i politički azil mu odobrila Velika Britanija:

1927. godine, novi vođa sovjetske komunističke partije i kominterne, Josif Visarjonovič Staljin kaže: „Fašizam je dobar, jer fašisti trebaju doći  na vlast u  Njemačkoj i uništiti socijal-demokraciju kako bi  se stvorila kriza da   bi fašist  Hitler mogao doći  na vlast izbornom borbom zbog nezadovoljstva versajskim poretkom“.
U to vrijeme u Njemačkoj je  postojala Weimarska republika koja se održavala koalicijom umjerenih stranaka,  prije svega konzervativaca i socijal-demokrata. Na ljevici su socijal-demokrati bili najjači, ali s  jedne strane su imali Hitlerove nacional-socijaliste a s druge komuniste odane Moskvi, odnosno kominterni odnosno Staljinu. Stoga Staljin daje zapovijed njemačkim komunistima da  pomognu Hitleru  istisnuti socijal-demokrate s čela njemačke ljevice i doći na vlast. I kad je srušena  Weimarska republika a Hitler 1933. došao na vlast, samo je trebalo čekati izbijanje rata. Cijelo to vrijeme sovjetski komunisti odnosno internacional-socijalisti i  njemački fašisti odnosno nacional-socijalisti tijesno surađuju  (što je samo još jedan dodatak u prilog tezi kako nije problem ni u nacionalizmu  ni  u  internacionalizmu,  nego je problem u socijalizmu, koji je u  samom svom  startu  jedna zločinačka  i genocidna ideologija). 23. kolovoza 1939.  godine tajna  suradnja njemačkih  nacional  i sovjetskih internacional socijalista postaje javna kroz sporazum Molotov-Ribbentrop. Nakon toga kreće zajednički napad sovjetskih internacional i  njemačkih  nacional  socijalista  na  katoličku  Poljsku, i krvavi genocid  nad  poljskim narodom, koji je, među ostalim bio krvav djelom i zato što je  predstavljao osvetu  za ometanje pučističkih komunističkih nastojanja Tuhačevskog 1920. godine.

Ostatak  vrlo zanimljivih i prešućivanih činjenica pogledajte u videu, odnosno u  njemačkom izvoru.

Zaključak je  jasan.  Nacistička braća komunisti danas pojam „revizionizam“ svim silama žele dovesti u negativan kontekst isključivo zato da se ne bi vidjelo kako oni ne samo da nisu ništa bolji,  nego su u većini  slučajeva čak i gori od svoje braće po socijalizmu i ateizmu.  Pa  onda miješaju kruške i  jabuke, izmišljaju „naoružane fratre“ kako  bi pokušali  opravdati ubojstva nedužnih malodobnih djevojčica itd.

Vrijeme je da se pravosudna grana vlasti u Republici Hrvatskoj počne držati rezolucije 1481. Vijeća Europe kao i Deklaracije Europskog parlamenta  od 23.  kolovoza 2008. godine i da  svaku fašističku,  nacističku, komunističku, odnosno zajedničkim nazivom – socijalističku  tendenciju počne tretirati jednako, kao zagovaranje  zločinačkih, totalitarnih i  genocidnih  ideja, i da u sankcioniranju istih nema milosti,  te da time osnaži demokratske tendencije u hrvatskom društvu, kako se više nikad ne bi  moglo dogoditi da zagovornici genocidnih ratnih  i poratnih zločina sjede na Pantovčaku, ili da glume novinare po mainstream  medijima…

Predrag Nebihi/Kamenjar.com

Korišteni  izvori i  korisni  linkovi:

– Crvena Europa, epizoda 1. „Sovjet“
https://www.youtube.com/watch?v=bMg0g0kWnd4&t

– Crvena Europa, epizoda 2. „Izdajnik“
https://www.youtube.com/watch?v=HFY95NcSW90

– Crvena   Europa, epizoda 3. „Komunizam“
https://www.youtube.com/watch?v=P3_L96j-huE&t

– Crvena Europa epizoda 4. „Imperij“
https://www.youtube.com/watch?v=lPYeDPeK0Ks&t

– Crvena Europa epizoda 5. „Suworow“
https://www.youtube.com/watch?v=qA_d172pLKw&t

– Crvena Europa epizoda  6. „Osloboditelj“
https://www.youtube.com/watch?v=fI_YIRCumCo

– Crvena Europa epizoda 7. „Saveznik“
https://www.youtube.com/watch?v=SzP1iGMwfs8&t

– Crvena Europa epizoda 8. „Katastrofa“
https://www.youtube.com/watch?v=S114XmqAyOs&t

Rekonstrukcija ubojstva Stjepan Ševo
https://www.youtube.com/watch?v=MCiCmWeng4o&t

Ostali korisni linkovi:

https://kamenjar.com/grabovica-najtezi-i-najkrvolocniji-zlocin-u-muslimansko-hrvatskom-gradanskom-ratu-u-bih/

https://www.hrsvijet.net/index.php/magazin/28-vijesti/povijesni-identitet/33079-muslimanski-strateki-ofenzivni-plan-za-bih

https://www.hrsvijet.net/index.php/magazin/28-vijesti/povijesni-identitet/32659-ahmii-su-bili-legitiman-vojni-cilj-

https://www.hrsvijet.net/index.php/magazin/28-vijesti/povijesni-identitet/32739-dogaaji-i-okolnosti-koje-su-prethodile-preventivnom-napadu-hvo-a-u-ahmiima-

https://www.hrsvijet.net/index.php/magazin/28-vijesti/povijesni-identitet/32939-analiza-saetka-presude-dariju-kordiu

https://kamenjar.com/gdje-su-dokazi/

https://kamenjar.com/zaista-zasto-je-osuden-dario-kordic/

https://kamenjar.com/matchday-sesardic-vs-josipovic/

https://kamenjar.com/matchday-sesardic-vs-josipovic-part-ii-demokratski-portal-uzvraca-udarac/

https://kamenjar.com/ivo-josipovic-ustasofili-zele-promijeniti-vrijednosni-sustav/

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

U potrazi za Istinom

Tko bi mogao stajati iza namještanja Milijanu Brkiću?

Objavljeno

na

Objavio

Navodna afera s Milijanom Brkićem kao glavnim organizatorom prisluškivanja previše podsjeća na neke ranije slučajeve koji su se dogodili pod vrlo sličnim okolnostima. Dinamika iznošenja lažnih optužbi je toliko podudarna da se ne može raditi o slučajnostima.

Ukoliko pogledamo tko je tada stajao iza napada, nije problem zaključiti tko je i sada u ulozi organizatora lažnih konstrukcija.

Namještena afera koja je imala posve identičnu strukturu se dogodila uoči izbora u prosincu 2011. godine. Tada je protiv glavnog tajnika HDZ-a nekoliko mjeseci prije izbora iznenada otvorena istraga, nakon medijske pripreme vrlo slične kao i u aktivnostima protiv Milijana Brkića.

Najprije su krenuli napisi u medijima prema kojima taj političar želi srušiti vrh HDZ-a i da navodno ima neki tajni plan. Zatim se kazneni progon započeo najavljivati kroz probrane medije, izjavama da se polako stezao obruč. Nakon takve medijske pripreme je navedeni političar doista postao osumnjičen i pozvan na davanje izjave u USKOK, naravno uz medijsku paradu ispred zgrade, piše Josip Gajski/Hrsvijet.net.

ISTRAGA OBUSTAVLJENA

Nakon davanje izjave u USKOK-u je protiv tog političara formalno otvorena istraga kao konačna metoda difamacije. Mjesecima je povlačena po medijima što je postalo povod za izbacivanje sa izbornih lista. Ako se ne sjećate o kojem slučaju se radi, podsjetit ćemo vas da je žrtva fabriciranih prijava taj put bio Ivan Jarnjak.

Pitate se koji krivac je stajao iza cijele akcije?

Ako možemo zaključiti po objavama u medijima, jedan poznati političar mu je prijetio da će protiv njega biti podnesene i druge optužnice, a dojam je pojačala činjenica da je tadašnji glavni državni odvjetnik viđen kako dolazi upravo njemu na sastanak.

O insinuacijama u tom slučaju dovoljno govori činjenica da je istraga obustavljena jer nije bilo nikakvih dokaza, o čemu je USKOK izvijestio jedan dan nakon provedenih izbora.

Nakon odbacivanja kaznene prijave nitko se nije ispričao, niti su represivna tijela odgovarala za služenje političkim interesima i za unutarstranačke obračune. Međutim, navedeni organizator je i nakon obustave istrage zaprijetio Jarnjaku da mu se spremaju nove optužnice. Jarnjak je na takvu prijetnju optužbama vrlo burno reagirao i umalo je došlo do fizičkog obračuna.

FABRICIRANJE NOVIH OPTUŽBI

Razlog radi kojeg je protiv Ivana Jarnjaka tada bila podnesena kaznena prijava bio je u njegovim najavama da bi se mogao kandidirati za neko od vodećih mjesta u HDZ-u. Iz takve situacije se može zaključiti da je neutemeljena prijava imala isključivi cilj difamacije mogućeg kandidata.

U potrazi za porijeklom represivnih metoda, više puta je bilo objavljeno da je organizator netko tko je vjerojatno bio suradnik UDBE, što je u medijima potvrdio i bivši ravnatelj te službe. Zanimljivo je da su upravo 2011. godine na izborne liste HDZ-a prvi put stavljeni Davor Božinović i Andrej Plenković kao novi perspektivni kadrovi. Dakle, podmetnuta je lažna afera Tuđmanovom ministru a na listu je došao Davor Božinović koji je bio predstojnik Mesićevog ureda.

Ako usporedimo strukturu prikazanog slučaja sa insinuacijama o Milijanu Brkiću, očito je da se radi o istovjetnim metodama, a samo je sadržaj optužbi drugačiji. Razlika je i trajanje navodne afere te izostanak cilja kojeg su pokretači očekivali.

Očito su vjerovali da će tri-četiri mjeseca biti dovoljno za cijelu operaciju, a to se moglo vidjeti i po naručenim naslovima u nekim medijima krajem 2018. godine. Nakon što su shvatili da im se plan izjalovio, panično su krenuli sa fabriciranjem novih težih optužbi koje sada već graniče sa nevjerojatnim. Radi toga se podmetanje toliko rastegnulo da više nikome ne nalikuje na pošteni pravni postupak.

Ako usporedimo navedena dva slučaja iz 2011. i 2018. vidljiva je potpuno ista struktura:

1. senzacionalno medijsko otkrivanje plana rušenja vlasti,

2. navodi o stezanju obruča radi pripreme kaznene prijave,

3. najava preko medija da će biti osumnjičeni,

4. davanje izjave u USKOKU uz javnu paradu probranih novinara,

5. otvaranje istrage,

6. odbacivanje prijava i istrage nakon popuštanja pozornosti medija,

7. prijetnja novim lažnim optužbama.

KAKO JE MOGUĆE PRISLUŠKIVATI MUP?

Propadanje plana organizatora je vidljivo u prebacivanju navodnih skandala na razna druga područja. Kad su odbačene sve optužbe protiv Milijana Brkića za tzv. elitnu prostituciju i tzv. SMS aferu, a pokazalo se da supruzi nije nadzirao poštu pa će i ta prijava biti uskoro odbačena, odjednom je izmišljen tzv. novi krak afere o prisluškivanju ministara ili premijera, ali bez ikakvih iznesenih dokaza koje bi takve optužbe prirodno zahtijevale.

Zašto niti jednom ozbiljnom mediju, niti novinaru, nije neobično kako to da nema dokaza za ovako ozbiljne optužbe?

Zašto niti jedan novinar nije provjerio kakve bi to tehničke uređaje i pristup komunikacijskim pravcima trebao imati netko tko bi želio prisluškivati MUP?

Ako je nešto tako izvedivo amaterima sa laptopom, zašto onda strane obavještajne službe trebaju silnu tehniku za prisluškivanje?

Znate li da u MUP-u postoji odjel inženjera kojima je jedina zadaća kriptografska zaštita komunikacija?

Zašto ministar Božinović ne kaže da prisluškivanje uopće nije bilo moguće? Bio je predstojnik Mesićevog ureda i sigurno se sjeća da čak niti strane službe nisu mogle prisluškivati, pa im je Mesić bez zakonske osnove zato ponudio Tuđmanove transkripte.

Kako to da iz postupka cijelo vrijeme cure navodne informacije medijima, a osumnjičenici i njihovi odvjetnici uopće nemaju prava uvida u spis?

Da li to znači da ministar policije uopće nije žrtva prisluškivanja, nego on ustvari manipulira tijelima kaznenog progona?

Cijela navodna afera traje već više od pola godine. Mislite li da neki opskurni tjednik već ne bi odavno objavio neki konkretni dokaz da išta takvo postoji?

Kako to da državni odvjetnik odjednom izgubi spis i ne preuzme odgovornost, nego odmah uz presumpciju krivnje pokušava insinuirati nešto što u spisu ne stoji?

A onda se nakon razvlačenja otkrije da je sve bilo po zakonu, ali državni odvjetnik ne stane pred javnost i ne ispriča se za narušavanje ugleda?

Možda naši pravosudni dužnosnici nisu upoznati da Europski sud za ljudska prava u okviru čl. 18. Konvencije primjenjuje tzv. test predominantnosti političkih motiva u kaznenom progonu, što ovakav slučaj stavlja uz bok mračnoj praksi u nekim bivšim državama Sovjetskog Saveza. Veliki domaći pobornici europskih principa će možda imati čast da ih se spomene u presudi Europskog suda za ljudska prava.

U lažnoj aferi postoji toliko nelogičnosti da je teško nabrojati.

Kako to da se jednog osumnjičenika okrivljuje da on prenosi informacije medijima, a on uopće nema uvida u spis?

Ponavljaju mu pretragu i uhićenje, iako je pola godine bio u zatvoru i informacije su jedino mogle curiti iz državnih tijela?

Zamislite paradoks da okrivljuju osumnjičenika da je on sam protiv sebe davao lažne informacije?

Kako to da postupak traje toliko dugo iako su sve istražne radnje davno provedene?

VARGA JE MOŽDA PRISLUŠKIVAO MERKEL, MACRONA…

Javnost nije reagirala na prisluškivanje premijera i ministra, pa će možda sljedeći broj opskurnog tjednika vjerojatno pokušavati sa nekim još neobičnijim konstrukcijama. Možda će pisati nešto kao da je Varga prisluškivao Merkel i Macrona, postavljat će se pitanje ima li kakve intime među njima, a jedna strana televizija sa domaćom adresom će možda pokrenuti veliku priču o nekom novom domaćem cilju prisluškivanja, možda da je nadziran Luka Modrić ili kardinal Bozanić.

Možda će se javiti neki preparirani svjedok sa nekom starom pričom u kojoj će opet napadati ugled Milijana Brkića. Ne bi bilo neobično niti da netko kaže da je pronašao neku žicu kraj telefonske utičnice, neki diktafon, bateriju ili neki sličan dokaz.

Jedini problem sa starim trikovima je što nakon par izvedbi više nikome nisu zanimljivi i nemaju očekivani efekt. Suradnici koji se u ovoj paradi skrivaju iza političkih marioneta istrošili su uvjerljivost medijskih manipulacija i nitko im više ne vjeruje. U cijelom slučaju je vrlo zanimljivo ponašanje najviših vladinih dužnosnika koji konstantno glume nezainteresiranost i prepuštaju istraživanje institucijama, a ustvari tim institucijama rukovode i omogućuju rastezanje namještenog slučaja isključivo za medijske potrebe.

Zar to nismo godinama slušali od Mesića, koji je szstavno ponavljao “neka institucije rade svoj posao”, a na čelu tih institucija bili su ljudi koje je on osobno tamo “uhljebio”!

Josip Gajski/Hrsvijet.net

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari