Pratite nas

U potrazi za Istinom

Porcija Mesićevih laži za Badnjak 2. dio

Objavljeno

na

Za sve koji su propustili prvi dio ove storije može se pronaći ovdje (1) Ova bilješka odnosi se na intervju u Jutarnjem listu objavljenom uoči samog Badnjaka (2)

Što se tiče Karađorđeva i čitave te priče, neću više puno duljiti, tek nekoliko napomena i zanimljivosti. Mit o Karađorđevu je već razvaljen neoborivim argumentima. Na primjer, tu je analiza prof. dr. Ive Lučića (3)

Također, kako bi shvatili sve Mesićeve manipulacije i laži toplo preporučam pročitati ovaj tekst prof. dr. Miroslava Tuđmana iz knjige “Vrijeme krivoklenika koji se nalazi na web-stranicama generala Praljka. (4)

U ovoj analizi profesora Tuđmana sve je posloženo kronološki i precizno, i kad ovo pročitate puno toga će vam biti jasnije. Pritom, meni je jasno da ljudi ne vole prviše čitati jer ne vole duge tekstove, ali to i je jedna od tragedija današnjeg doba, da se ljudima sve svelo na format sms-a ili twiter-objave, a na taj način se samo hrani površnost, i u takvoj površnosti takvim lažima i lažljivcima je puno lakše plivati. A znanje je moć. A do znanja se ne dolazi izbjegavajući čitanje nego upravo suprotno. Mogu svjedočiti iz osobnog iskustva, jer ja sam puno o tome čitao i zato točno znam da je Mesić i krivokletnik i veleizdajnik, kao što znam da je Praljak nevin čovjek, i to mogu napisati bez ikakvog kompleksa i ikakog straha, jer sam potpuno siguran u ono što pišem.

Primjerice, Mesić u svom (izmišljenom) razgovoru s Borisavom Jovićem kaže kako mu je Jović rekao
“… Odgovorio je – nama treba 63 posto Bosne i Hercegovine. To je, rekao mi je, bilo srpsko, jest srpsko i srpsko mora ostati.”

A sad pogledajmo što je istina.
Činjenica je da je Mesić u svom svjedočenju na suđenju Slobodanu Miloševiću početkom listopada 2002. godine više puta izjavio kako je cilj Miloševićeve politike i velikosrpske agresije bio realizacija projekta “Velike Srbije” na zapadnim granicama Karlobag-Karlovac-Virovitica (5)

Činjenica je isto tako da je Mesić u svom svjedočenju u slučaju Blaškić dana 17. ožujka 1998. ispričao ovaj svoj izmišljeni razgovor s Jovićem i tad je posvjedočio da mu je Jović rekao kako njih zanima 66% BiH. (6)

Dakle, kako god Mesić laže kad ničim izazvan Karađorđevo iz ožujka 1991. translatira u siječanj 1991., a očito s ciljem da se njegova laž o Kadijevićevom obećanju “da neće napasti” nekako uklopi, makar na silu, tako i ovdje Mesić čini nešto slično. U svjedočenju protiv Miloševića kaže da je cilj srpske politike bio Karlobag-Karlovac-Virovitica, što je točno (uzgred budi rečeno, kad god se sudilo bilo bosanskim Srbima bilo Srbima iz Srbije u svezi sukoba na području BiH, nikad tužiteljstvo nije kretalo od teze o “podjeli BiH u Karađorđevu” nego od činjenice da su Srbi pokušali stvoriti veliku srbiju upravo na granicama koje spominje Mesić. Dakle, više je nego očito da se ta izmišljotina koristila samo kako bi se moglo osuditi Hrvate. Pa ispada da su oni tu laž uspjeli dokazati, dok činjenicu koja je očito, o pokušaju stvaranja velike srbije na granicama Karlobag-Ogulin-Karlovac-Virovitica nisu uspjeli dokazati).

Međutim, svjedočeći u predmetu Blaškić, Mesić “umanjuje” srpske apetite i kaže kako ih Hrvatska nije zanimala već samo 66% BiH. Sada, u ovom intervjuu Jutarnjem, Mesić dodatno umanjuje srpske apetite i kaže da je to bilo 63%. Očito, Mesić ima cilj živjeti bar još 20 godina u kojima će u svakom narednom intervjuu nastaviti topiti volumen srpskih ratnih apetita, pa bi to dogodine moglo biti 61%, pa za dvije godine 55%, i tako, sve dok ne dođe na istu valnu dužinu s haškim sudom, koji je u svojim presudama dosudio kako Srbija ne samo što nema veze sa zločinima na teritoriju u BiH, nego nema nikakve veze s ratom u BiH, osim eventualno nešto malo 1992. godine (predmeti Tadić i Brđanin).
Dakle, ovaj blok možemo zaključiti činjenicom da Mesić laže kad Karađorđevo iz ožujka premješta u siječanj zato da bi nekako uklopio svoju laž o Kadijeviću, a srpske apetite umanjuje dok ih jednog dana totalno ne počne negirati zato da bi svoje laži uskladio s lažima iz presuda haškog suda.

Sad mogu nastaviti dalje sistemom,. Citat-komentar.

8. Početkom 2000. izabrani ste za predsjednika, na vlast je došla koalicija šestorke predvođena SDP-om. Često vam se predbacuje da su nakon vašeg dolaska na Pantovčak Tuđmanovi transkripti i ostali dokumenti iz Ureda predsjednika odlazili u Haag i mimo Vladina ureda za suradnju s Haaškim sudom. Čak je i Vladin Ured za odnose s javnošću negdje u studenom 2000. objavio priopćenje u kojem upozorava na to da Ured predsjednika ne smije samostalno slati dokumente u Haag. Kako objašnjavate to priopćenje?

– Ured predsjednika je slao u Haag samo one materijale koje je Vladin Ured za suradnju s Haaškim sudom s tim sudom i dogovorio. Uvijek je tužiteljica razgovarala s Vladinim Uredom, a zatim dolazila k nama. Ono što bi Vladin Ured dogovorio, mi bismo davali po utvrđenoj proceduri. Ništa mi nismo na svoju ruku davali Haagu.
Odakle onda optužbe te vrste?
– Ništa mi na svoju ruku nismo slali. To su obična podmetanja. Ja sam u politici uvijek imao dosta prijatelja, a još više neprijatelja. To me prati cijeli život.
Nakon dolaska na Pantovčak, Ured ste otvorili novinarima, uključujući i strane. Novinari Independenta, Channela 4 snimali su sobu s Tuđmanovim transkriptima. Neki su vam to jako zamjerili…
– Optužuju me da sam “dilao” te transkripte, da sam dovodio novinare. Novinari su pitali bi li mogli vidjeti gdje su prijepisi Tuđmanovih razgovora pohranjeni, jer znate, ako netko stvara arhivu transkripata svojih razgovora za povijest, ljude zanima koliko toga ima. To je bila cijela jedna prostorija puna transkripata. Ja to nisam ni vidio i rekao sam im da možemo pitati službenika zaduženoga za arhivu da im to pokaže. I taj službenik im je otvorio vrata sobe s transkriptima i oni su s ulaza snimili tu sobu s dosjeima. Nema tu nikakve enigme, ali zato uvijek postoje podmetanja. Ja nikad u toj prostoriji nisam bio.

Komentar:

Ovo je ključni dio intervjua, jer ovdje leži dokaz da je Mesić veleizdajnik. Mesić ovdje laže apsolutno u svemu. Najveći dio ovih laži već je pobijen ovim člankom (7)
Dakle, članci 2. i 3. Ustavnog zakona o suradnji s haškim sudom su više nego jasni: Sva suradnja se odvija preko Vlade RH. I lijepo piše u članku 2. da se suradnja državnih tijela RH odvija preko Vlade, ako Vlada ne odluči drugačije. Vlada nije odlučila drugačije jer takva odluka ne postoji. Mesić laže. Iz Vlade je upozoren da ne dila sam na svoju ruku zato jer je to činio, a ne zato jer je nekom u Vladi došlo iz čista mira prozivati Mesića. Po proceduri on je morao dostavljati dokumente Vladinom uredu za suradnju, a onda Vlada prvo mora te dokumente deklasificirati odnosno skinuti s njih oznaku tajnosti, a tek nakon toga odlučiti što i kako će slati u Haag.

Međutim, zbog svoje bolesne mržnje prema Tuđmanu i svoje opsjednutosti Tuđmanom, Mesić i njegov tim su odmah po dolasku na Pantovčak počeli raskopavati arhiv i tražiti sve što bi se moglo protumačiti na način da kompromitira Tuđmana, pogotovo ako se uklapa s Mesićevim lažima koje je ovaj izrekao kad je svjedočio protiv Blaškića.

Osim ovog što je već navedeno u ovom tekstu na Kamenjaru (7), mi imamo i činjenicu, u svezi svjedočenja Milana Kovača u predmetu Naletilić-Martinović, da tužitelj Bos uopće ne dvoji oko činjenice da je Mesić slao dokumente medijima i uredu tužitelja (8)

Dakle, mi prvo imamo činjenicu da je tužitelj pokazao Milanu Kovaču jedan dokument s kojeg nije skinuta oznaka tajnosti. Tad je Kovač počeo pitati odakle njima taj dokument jer on očito nije prošao kroz Vladu kao što to nalaže Ustavni zakon. Tužitelj Bos je pravnik po struci i on je bio svjestan da je Mesić prekršio Ustavni zakon, i zato se umjesto na zakon pozvao na “presedan” odnosno na činjenicu da je Mesić otvorio arhive s preko 17 tisuća dokumenata za britansku televizijsku kuću Chanel 4. (9)

Već ta Bosova izjava pokazuje da Mesić laže kad kaže da su ovi s Chanel 4 “samo s ulaza snimili prostoriju”. A Mesićevu laž prokazuje i sam tv-prilog kuće Chanel 4, u kojem se jasno vidi i čuje kako ovi citiraju djelove Tuđmanovih transkripata (10)

Kako je moguće da su ovi “samo snimajući s ulaza” dobili uvid u sadržaj transkripata? Ako nakon ovog nije jasno o kakvom se ovdje bolesnom lažljivcu radi, onda kad će to biti jasno?

On se kraj ovakvog očitog dokaza usuđuje ovako bezočno lagati. A svaki put po potrebi prilagođava priču. Jednom kaže da je slao transkripte u Haag ali zato da “narod vidi da su se odluke donosile gdje se ne smije donositi” misleći na VONS. Drugi put kaže da je sve išlo preko Vlade. Treći put da je Vlada rekla što on treba slati i da je to slao. Četvrti put on i njegovi trabanti tvrde da su slali jer da ti dokumenti nisu imali oznaku tajnosti (11).

A narod svaki put guta drugu laž. A što je najgore, pravosuđe ne poduzima ništa u svezi ovog više nego očitog kršenja zakona i veleizdaje.
Na kraju priče, pod jednom od ovih izlika, Mesić i sam priznaje da je otvorio arhive i djelio transkripte (12)

Što je s ovim transkriptima koji na sebi nisu imali oznaku tajnosti ali su bili u kovertama koji su na sebi nosile oznaku tajnosti? Kad Dekanić (koji bi btw trebao sjediti prvi do Mesića na optuženičkoj klupi zbog veleizdaje) kaže da je to “catch 22”, to uopće nije kvaka 22. Ako su transkripti unutar koverti na kojima stoji oznaka tajnosti ona je potpuno jasno da je riječ o dokumentima koji su bili predviđeni za proceduru klasifikacije. Riječ je dakle o dokumentima koji su nastali kasnije, 1998. i 1999. godine a koje jednostavno fizički nije uspjelo skroz provesti kroz proceduru klasifikacije svakog pojedinog dokumenta, i tu su Mesić, Dekanić i ostali iz Mesićeva okruženja vidjeli “rupu”, pokazali to medijima i narodu, i time stvorili uvjerenje da su svi dokumenti, pa i oni ratni bili tako sortirani. Naravno da to nije istina. Jer da je to istina onda ne bi Vlada morala retroaktivno legalizirati sve one dokumente koje je on poslao u Haag.

Brijunski transkript je ključni dokaz Mesićeve veleizdaje!

Naime, činjenica je da je Vlada RH u skladu sa svojim ovlastima i Ustavnim zakonom o suradnji s haškim sudom 1. veljače 2005. godine deklasificirala odnosno skinula oznaku tajnosti s tog dokumenta. Ali je isto tako činjenica da se u svojoj obrani pred haškim sudom tim istim brijunskim transkriptom služio Slobodan Milošević najkasnije 26. lipnja 2003. godine u svom protuispitivanju svjedoka tužiteljstva, američkog veleposlanika u RH Petera Galbraitha. Odakle Miloševiću brijunski tarnskript najmanje godinu i pol dana prije nego što ga je Vlada RH deklasificirala i ozakonila njegovu uporabu pred haškim sudom?

Oni koji bolje pamte znaju da je informacijski rat protiv operacije Oluja izvan Hrvatske počeo a da još Oluja nije nio završila. A oni koji još bolje pamte znaju da je informacijski rat protiv operacije Oluja u Republici Hrvatskoj počeo na HTV-u još 2000. godine emisijom “Latinica” u kojoj je prikazan KOS-ov filmski uradak pod naslovom “Oluja nad krajinom” kojeg su potpisali Nenad Puhovski i Božidar Knežević, iako je stvarni autor tog fila zapravo zamjenik načelnika VRSK-a i oficir KOS-a Kosta Novaković. (13)

Kako god su protiv Tomislava Merčepa i Mirka Norca optužnice za Pakračku poljanu i Gospić dignute na osnovu jednog intervjua i jednog članaka u Feralu, tako je i prva optužnica u Haagu za Oluju dignuta na osnovi ovog “filma”. I ta prva optužnica podignuta je protiv Petra Stipetića. Zašto baš protv njega? Pa zato jer je većina ovog filma snimljena u sjevernom sektoru kojim je zapovjedao Stipetić, jer je tamo bilo više zločina i nevojničkog ponašanja nego na jugu gdje je zapovjedao Gotovina, i to je Carli Del Ponte nakon gledanja ovog filma bilo dovoljno. Ta optužnica je zapečaćena stiga u Zagreb. Tad Mesić diže halabuku i pokušava spasiti Stipetića. Cijelu akciju Mesić će organizirati preko Grahama Blewitta, zamjenika svih glavnih haških tužitelja i tužiteljica. Mesić je jednostavno ponudio Antu Gotovinu i brijunski transkript u zamjenu za Stipetića. Usporedo s tom optužnicom za Stipetića došla je iz Haaga i optužnica protiv generala Norca za medački džep. Sve se to događalo krajem 2000. i početkom 2001. godine. A onda dolazi obrat. Na svojoj večernjoj sjednici dana 8. srpnja 2001. Vlada RH prihvaća haške optužnice protiv Ante Gotovine za Oluju i Rahima Ademija za medački džep, te za istima raspisuje tjeralicu i nalog za uhićenje i izručenje u Haag. Prije nego je Račanu uručila te optužnice, Carla Del Ponte mu je rekla: “”Nadam se da će vam ove optužnice politički odgovarati?”

To je stoga jer je Račan za neke optužnice prije ovih rekao da mu politički ne odgovaraju. A to su bile optužnice protiv Stipetića i Norca.
Dan nakon što je Vlada RH donijela odluku da se Gotovinu i Ademija uhiti i izruči u Haag, Slobodna Dalmacija javlja slijedeću vijest:

MESIĆ I BLEWITT NISU RAZGOVARALI O UHIĆENJIMA

ZAGREB — Iz Ureda predsjednika je potvrđeno da su se 29. lipnja sastali predsjednik Stjepan Mesić i zamjenik haaške tužiteljice Graham Blewitt, a opovrgnuto je da je tom prilikom Blewitt predsjednika Mesića potanko obavijestio o scenariju uhićenja hrvatskih generala, što u priopćenju tvrdi Udruga za zaštitu vrijednosti Domovinskog rata Honos.

Glasnogovornica Predsjednikova ureda Danijela Barišić izjavila je da je točno da je predsjednik Mesić 29. lipnja primio Blewitta na njegov zahtjev. Pojasnila je da se Blewitt htio ispričati Mesiću jer je prije razgovora haaških tužitelja s načelnikom Glavnog stožera HV-a generalom Petrom Stipetićem mislio da je on optuženik, što se poslije pokazalo netočnim. (14)

Zamislite sad, Graham Blewitt, koji je drugi čovjek tužiteljstva, glavni zamjenik svih haških tužitelja i tužiteljica nije “znao” da je protiv Stipetića podignuta optužnica, on je “mislio# da je podignuta ali “nije znao”:

Samo 4 dana kasnije, isti taj Mesić daje intervju istoj toj Slobodnoj Dalmaciji u čijem naslovu se krija jedna ogromna laž, ali u čijem sadržaju stoji i ovo:

“Nedavno je zamjenik glavne tužiteljice Graham Blewitt tražio kod mene prijem. Kada je došao, rekao mi je da mi nije vjerovao da je general Stipetić častan vojnik koji nije mogao počiniti nikakvo kazneno djelo i da je bio uvjeren da će ga “posaditi” na optuženičku klupu. Sada se zbog toga došao ispričati.” (15)

Kao što vidimo, Mesić je imao snažnu potrebu ponoviti ono što otprve nije ušlo u uho auditoriju, da je Stipetić častan, a u kontekstu optužnice protiv Gotovine, gdje se sugerira da je on nečastan. Osim toga, istog dana kad je objavljena i ova prva vijest da Blewitt jele, nije “znao” nego je “mislio” da je protiv Stipetića podignuta optužnica, imate Mesićevu “poslanicu” u kojoj on, u svjetlu činjenice da su protiv Gotovine i Ademija podignute optužnice kaže:

“ Individualiziranje krivnje sprječava uspostavljanje kolektivne odgovornosti, a hrvatski narod ne smije i neće biti talac onih koji su okrvavili ruke, sramoteći hrvatsko ime” (16)

Dakle, dok se s jedne strane apostrofira teza kako je Stipetić častan i bez mrlje, dotle je Gotovina netko tko je “okrvavio ruke, sramoteći hrvatsko ime”.

Na Stipetića i cijeli scenarij o tome kako je izbjegao optužnicu vratit ću se kasnije.

Sad moram reći odakle Slobodanu Miloševiću brijunski transkript najmanje godinu i pol dana prije nego ga je imala Vlada RH. Jer, osim Miloševića taj transkript je koristio i Branislav Tapušković, srbijanski odvjetnik koji je u tom slučaju nastupao kao amicus curiae odnosno u svojstvu “prijatelja suda”. On je tamo zastupao Vladu Republike Srbije. A to pak znači da je Vlada Republike Srbije imala u svom posjedu brijunski transkript najmanje godinu i pol dan a prije nego Vlada Republike Hrvatske. A obrana Miloševića najmanje godinu i pol dana prije nego obrana Ante Gotovine.

To su neoborive činjenice za koje dokazi postoje na stranicama haškog suda i svi su izlistani u ovom članku kojeg je objavio portal Kamenjar (7).
Međutim, istina je još teža po Mesića. Srbijanska vlada imala je taj transkript u svom posjedu 4 godine prije nego hrvatska vlada. To ću pokazati kad budem dokazao kako je tekla tehnologija povlačenja optužnice protiv Stipetića.

A srbijanska vlada dobila je taj transkript odmah čim ga je dobio i Graham Blewitt, jer je kao pomoćnik u njegovom uredu radio Savo Štrbac, a koji je u brijunskom transkriptu vidio priliku da se sudi za UZP. Naravno da je on odmah proslijedio kopiju tog transkripta srbijanskoj vladi. Tu nema ničeg čudnog.

Sad će netko postaviti pitanje kakve to veze ima s Praljkom i Hrvatima Herceg-Bosne. A riječ je o tome da se preko brijunskog transkripta najlakše može dokazati Mesićeva veleizdaja, i o tome da je to jednostavno lakši teren za dokazivanje te činjenice. Naime, Hrvati iz BiH su pravomoćno osuđeni, i Mesić se uvijek može vaditi na tu činjenicu, i reći da je možda, kad je kršio proceduru povrijedio slovo zakona, ali ne i duh zakona, jer duh zakona je u tome da se zločini kazne a da zločinci odgovaraju. I pritom se može pozivati na presudu šestorci koja je apsurdna, nepravedna, nelogična, negira činjenice, ali ona postoji.

Ali isto tako, postoji i presuda za Oluju u kojoj su sva trojica optuženih dobila oslobađajuće presude, a optužbe o UZP-u su odbačene. A budući da su njih trojica nevini sjedili u zatvoru ukupno nekih dvadesetak godina, za to netko mora odgovarati. I pritom se ne smije pozivati na dvosmislenu želju Ante Gotovine da se prijeđe preko toga i da se ide dalje. Jer, čak i ako se ta želja Ante Gotovine tako tumači, on može u svoje ime opraštati i ne pokretati postupke, ali njegove želje ne smiju usporiti, a kamoli zaustaviti djelovanje pravne države koja u ovom slučaju mora djelovati po službenoj dužnosti.

Sjetimo se samo onih suza, plača, one muke kad je 15. travnja 2011. došla nepravomoćna presuda za Oluju. Pa se sjetimo one erupcije veselja 16. studenog 2012. kad je došla pravomoćna oslobađajuća presuda. Zašto je narod tako reagirao? Pa zato jer je bio pod šokom i pod stresom, netko je taj narod puntao 11 i po godina da bi se na kraju reklo kako od svega toga nema ništa. U doktrini šoka inače, takve radnje nazivaju se “senzorna deprivacija” (XY)

I logika stvari kaže da za takvo nabijanje šokova i stresa čitavoj naciji netko jednostavno mora odgovarati, jer to ne smije proći nekažnjeno.
A prvi koji mora odgovarati je Mesić, jer je svojim dilanjem brijunskog transkripta povrijedio i slovo zakona (time što nije poštovao proceduru propisanu člancuima 2. i 3. Ustavnog zakona) ali i duh zakona (jer su kao posljedica tog kršenja procedure s jedne strane trojica nevinih ljudi morali provesti ukupno 20 godina u pritvoru, a srbijanska vlada je raspolagala dokumentom od najveće moguće važnosti 4 godine prije nego Vlada RH).

Osim toga, čak i da je Mesić postupio po zakonu i taj dokument dao Vladi, pa da je Vlada odlučivala o njemu, on nije smio biti poslan, jer se mogao štiti presedanom iz paragrafa 43. u slučaju Blaškić. Dakle, to je jedan dokument u kojem hrvatski državni i vojni vrh planira najveću ofenzivnu vojnu stratešku operaciju u povijesti hrvatskog naroda, i iz tog dokumena se da isčitati ne samo doktrina, ne samo strateške postavke HV-a, nego i taktičke postavke, karakteristike postrojbi, način planiranja, pripreme, provedbe, sustav vođenja i zapovjedanja, ali i činjenice o naoružavanju Hrvatske (primjerice vi u Brijunskom transkriptu imate generala Zagorca koji kaže kako je od Rusa nabavio sustav S-300 i da to još nije plaćeno) u kojima se da isčitati kako je jedna velika svjetska sila naoužavala Hrvatsku kršeći embargo UN-a. Dakle, takav dokument se ne daje ni pod cijenu uvođenja sankcija, i ne da se nikome, jer je to dokument s najvećim mogućim stupnjem tajnosti, koji je od prvorazrednog značaja za nacionalnu sigurnost Republike Hrvatske.

A Mesić ga dao Blewittu šeretski, kao da mu daje cigaretu ili bombon. U tekstu u Kamenjaru lijepo stoji kako je USA rješila problem dilanja diplomatskih depeša i kako je Bradley Manninog dobio 35 godina robije. A realno, riječ je o dokumentima šeste ili sedme klase po vrijednosti. Zato možemo biti sigurni, da je Mesić ovakvo što napravio u Americi, sve bi ovisilo o tome u kojoj bi mu se američkoj državi sudilo. Kad bi mu se sudilo u državi koja ima smrtnu kaznu on bio dobio smrtnu kaznu. U državi koje je nemaju, dobio bi najmanje jednu doživotnu robiju.
Naspram svih ovih argumenata, a i onih koji će tek uslijediti, Mesić ima samo ovo:

“ – Ništa mi na svoju ruku nismo slali. To su obična podmetanja. Ja sam u politici uvijek imao dosta prijatelja, a još više neprijatelja. To me prati cijeli život.”

To nije nikakav argument. To je osobni sud jednog patološkog lažljivca i notornog veleizdajnika. Naravno, bez ikave reference.

9. Za Hrvatsku je prilično nezgodan dio haaške presude šestorici bosanskih Hrvata u kojem se konstatira postojanje zločinačkog pothvata – sprege osoba iz tadašnjeg hrvatskog državnog vrha s HVO-om i spornim aktivnostima HVO-a na terenu. U hrvatskim medijima se ponavlja da ni u jednoj presudi Srbima osuđenima u Haagu nije konstatiran zločinački pothvat sa srbijanske strane. Kako to komentirate?

– To nije točno, u mnogim procesima koji su vođeni protiv Srba u Haagu isticana je i umiješanost srbijanskog državnog vrha u sukobe na prostoru bivše Jugoslavije. Milošević je bio suđen, ali nije dočekao presudu jer je 2006. umro u pritvoru, međutim, osuđen je Milan Milutinović kao i niz drugih funkcionara srbijanskog režima za zločine na prostoru bivše Jugoslavije. Međutim, Milošević je bio lukavac i on je gledao da iza sebe ne ostavi tragove.

Komentar;

Milošević je bioo suđen, ali ne i osuđen. Milutinović je bio osuđen za Kosovo, a to je rat koji nema veze s ratom na velikom ratištu, koji je odvojen i vremenski i kontekstualno. Milošević nije bio nikakav lukavac, nego njegovi nasljednici Koštunica, Đindđić, Drašković, Svilanović i ostali nisu bili osvetoljubivi izdajnici i nisu htjeli dilati dokumente koji dokazuju Miloševićevu, ali i umješanost Srbije u rat i zločine, dok je Mesić činio upravo suprotno, on je izmišljao optužbe a onda djelove dokumenata i transkripata izvlačio iz konteksta kako bi podupro svoje lažne optužbe protiv Tuđmana i Hrvatske. Haško tužiteljstvo samo je preuzelo njegov modus operandi, i negdje, kao u slučaju šestorke te su lažne optužbe uspjeli izgurati do kraja, a negdje, kao u slučaju Oluje te lažne optužbe su neslavno propale.

10. Koliko je Tuđmanova sklonost da snima i transkribira sve razgovore koje je vodio u predsjedničkom Uredu olakšala haaškom tužiteljstvu dokazivanje umiješanosti hrvatskog državnog vrha u ratne zločine u BiH?

– Pa gledajte, ako je on Paddyju Ashdownu dao salvetu na kojoj je nacrtao na koji način treba podijeliti Bosnu i Hercegovinu, onda je jasno da je to olakšalo posao haaškom tužiteljstvu. Tuđman je uvijek govorio o “hrvatskom perecu”, o tome kako je nepravda učinjena hrvatskom teritoriju i da bi to trebalo ispraviti ovako, ili onako, i smatrao da se to dogovorima može rješavati. Kad sam god u Beogradu nastupao, uvijek sam govorio – ako želimo mirno riješiti razlaz iz Jugoslavije, granice se ne smiju dirati. Onda bi Tuđman odmah telefonirao i govorio mi – pazi, ali zaboravio si reći da se samo dogovorom mogu mijenjati.

Komentar:

Dakle, što se tiče Paddyeve salvete, ta laž je odavno rastavljena na djeliće (17).
U kratkim crtama, Tuđman je Ashdownu nacrtao projekciju razgraničenja sfera utjecaja NATO-a s jedne i Rusije s druge strane za 20 godina, referirajući se na mapu koju je izdala jedna firma za strateške studije iz Bruxellesa 1993. godine. Međutim, čak i da je nacrtao “podjelu BiH na salveti” osim što to nije nikakav zločin po člancima 2. do 5. Statuta MKSJ, to ne može biti ni dokaz ne o zločinačkoj, nego o političkoj namjeri, jer je nastao 14 mjeseci nakon završetka muslimansko-hrvatskog sukoba. I upravo zato, zbog svih laži nabrojanih u članku (17) koji su suvereno pobijene, (članak je nastao na osnoi knjižice M. Tuđmana “Priča o Padyu Ashdownu i njegovoj salveti), sam Ashdown je zatražio da se njegovo svjedočenje ukloni sa stranica haškog suda, a što je haški sud mimo sih pravila i protokola i učinio (18)

Toliko o Ashdownu i salveti.

Što se tiče mjenjanja granica dogovorom, to nije nikakav zločin. Ubojstva, progoni, deoprtacije, palež, pljačka, nehumano postupanje itd su zločini. Traženje rješenja kroz dogovore i pregovore nije zločin. Mada je jasno zašto boljševički mozak poput Mesićevog nije sklon opciji dogovora i pregovora kao što je sklon opciji dogme. Uostalom, Nizozemska je kao članica-predsjedateljica EZ-a u drugoj polovici 1991. godine stavila na stol prijedlog koji uključuje i podjelu granica, a sve je i svojoj knjizi “Balkanska Odiseja” zapisao David Owen, britanski lord koji je bio jedan od supredsjedatelja mirovne konferencije o bivšoj jugoslaviji a koji je i sam u nekoliko navrata kao rješenje ponudio promjenu granica dogovorom.

11. Kad ste početkom 2000. ušli u Ured predsjednika, novinarima ste pokazali jedan crni telefon za koji ste ustvrdili da su putem njega Tuđman i Milošević izravno razgovarali.

– Tako je.
Međutim, nakon što ste taj telefon pokazali novinarima, Vesna Škare-Ožbolt koja je radila u Tuđmanovu kabinetu ustvrdila je da to nije točno te da je riječ o telefonu putem kojeg je Tuđman komunicirao s nizom osoba jer je telefon imao zaštitu od prisluškivanja. Jeste li ikad kasnije raščistili je li to doista bio telefon putem kojeg je Tuđman s Miloševićem izravno komunicirao tijekom ratnih godina?
– Sve vrijeme su oni komunicirali tom vezom, jer nakon njihovog sastanak u Tikvešu došla je jedna komisija iz Beograda, a i Tuđman je formirao svoju komisiju za razgraničenje u BiH. Beogradsku komisiju predvodila je akademkinja Smilja Avramov i ona se trebala usuglašavati s hrvatskom komisijom koju je vodio sveučilišni profesor Zvonko Lerotić. U toj hrvatskoj komisiji bio je i profesor Duško Bilandžić. Kad mi je rekao da je izabran u tu komisiju, rekao sam mu – Duško, jesi li ti normalan, pa to je komisija za podjelu Bosne, nakon čega se on povukao. Ono što treba znati jest da su specijalci iz Beograda došli u Tuđmanov ured uspostaviti taj crni telefon.
Kad se to dogodilo?

– Odmah poslije drugog sastanka Tuđman – Milošević u Tikvešu.
Postoje li transkripti njihovih telefonskih razgovora?
– To ja ne znam, to bi trebalo pogledati. Svi Tuđmanovi transkripti su predani Hrvatskom državnom arhivu.
Međutim, zatvoreni su, nedostupni…
– Ja sam za to da se ta arhiva otvori.

Komentar: Ovo s telefonom je bezočna laž koju Mesić nikad i ničim nije uspio dokazati. A nakon što je izdilao sve moguće transkripte iz Tuzđmanovog ureda sad se još pravi blesav i ciničan pa se “zalaže da se arhivi otvore”. Pitanje je zašto se ne založi da se javnosti pokaže transkrit s VNS-a od 4. veljače 2005. godine u kojem on prijeti Sanaderu i Šeksu da će sve prijaviti europskoj komisiji ako HDZ i dalje nastavi pomagati u skrivanju Ante Gotovine? To je onaj VNS nakon kojeg je Šeks izgovorio one 4 čuven e riječi “identificirati, otkriti uhiti transferirati” pa je sva krivnja pala na Šeksa umjesto na Mesića. Pogotovo je takva konstrukcija pala na plodno tlo na desnici. Pa nek Slavica Lukić i dalje insinuira da Mesiću “desnica” nešto podmeće. A ta famozna desnica je Mesića abolirala jednako ako ne i više puta nego ljevica.

Inače, na servisu you tube su postojali vrlo kvalitetni dokazi o tome zašto je ova Mesićeva konstrukcija o tajnom telefonu notorna laž. ali je taj video izbrisan. A budući da Mesić ne nudi nikakve dokaze o postojanju tog telefona, jer ih ne može nuditi, jer je sve izmišljeno, onda ja nemam što kontra-argumentirati.

Mogu tek podsjetiti na jedan sličan primjer, kad je na Pantovčak već zasjeo Josipović, pa je Mesić počeo prodavati priču o “tajnom Tuđmanovom sefu u kojeg je on gledao godinama i nije ga uspio otvoriti”. Stalno je insinuirao kako, kad bi se taj sef otvorio, našlo bi se dokaza da je Tuđman lopov, zločinac itd. I onda ga je Josipović otvorio. I unutra nije nađeno ništa što kompromitira Tuđmana, ali je zato nađeno nešto što samo potvrđuje koliki je Mesić patološki i bolesni lažljivac, jer su unutra nađeni dokazi da je on ranije otvarao sef (19).

Zato ja ne bih dalje o ovim Mesićevim lažima, nego o jednoj koja se ovdje u ovom djelu teksta krije a koja je puno opasnija. Naime, Mesić tvrdi da je postojala “komisija za razgraničenje”, a to je jednostavno laž. Naime, nakon sastanaka Tuđmana i Miloševića u Karađorđevu 25. ožujka 1991. i u Tikvešu 15. travnja 1991. zbog temeljnih razilaženja u stavovima u svezi tumačenja tada još važećeg jugoslavenskog ustava formirana je komisija čija je zadaća bila pokušaj približavanja i usuglašavanja stavova u pokušaju nalaženja mirnog političkog rješenja. Jer, Srbija i Milošević su čvrsto bili na stavu da su nositelji suvereniteta narodi, dok su Tuđman i Hrvatska čvrsto držali stajalište da su nositelji suvereniteta republike.
Budući da su se to komisije posvadile odmah na startu, jer približavanje stajališta nije bilo moguće, rad tih komisija završio je vrlo brzo.
Toj činjenici u prilog idu onovremeni iskazi Smilje Avramov i Dušana Bilandžića.

Prof.dr. Smilja Avramov: Predsednici dveju rapublika, Tuđman i Milošević, preduzeli su još jedan korak, ali ovoga puta neoficijelne prirode; oformili su dva tima sa ciljem da svestrano razmotre političke, ekonomske, ustavnopravne, i međunarodnopravne posledice eventualne dezintegracije Jugoslavije, i kroz tu prizmu potraže rešenje. Verovatno je da je odluka o tome doneta na sastanku dva lidera u karađorđevu marta 1991., ali o toku i rezultatima tih razgovora grupa nije obaveštena. Nažalost, ni ovaj pokušaj nije uspeo. Jedina tačka u kojoj su se dve strane složile bila je da glavna determinanta za razgovor mora biti 70 godina zajedničkog života; stavovi o svim ostalim pitanjima bili su veoma udaljeni.

Hrvatska strana je nastupala sa kategoričnim stavom da bilo kakva jugoslavenska opcija nema šanse, i da je za Hrvatsku jedino rešenje izdvajanje iz Jugoslavije i stvaranje samostalne države u postojećim republičkim granicama, na bazi odluka AVNOJ-a. pri tome su naglašavali da je suverena Hrvatska nastala još u toku narodnooslobodilačkog rata i revolucije,i da tako treba i da ostane. Svi drugi putevi, po njima, vode u građanski rat. Upali su pri tome u jednu protivrečnost, koja se protkiva u rešavanju nastalih problema do današnjeg dana. Gospodin Josip Šentija argumentovano je obrazlagao tezu da bi razbijanje postojećih struktura Jugoslavije bio najupečatljiviji udarac boljševizmu, ali se i pored toga hrvatska strana čvrsto držala tekovine boljševizma, tj. revolucije. Srpska strana pošla je od kontinuiteta države (ne režima), i u tom svetlu postavila problem granica kao otvoreno pitanje, koje bi se moralo rješavati u slučaju dezintegracije zemlje.

Drugim rečima, problem dezintegracije stavljen je u međunarodni kontekst, uz naglasak da je sve ono što se događa na prostoru Jugoslavije u dubokoj suprotnosti sa svetskim integracionim tokovima. Za hrvatsku stranu kategorije legaliteta i legitimiteta bile su irelevantne. Po shvatanju prof. Lerotića, ni Prvi ni Drugi svetski rat nisu rešili ni srpsko ni hrvatsko pitanje, te se, po njemu, i pri kraju hladnog rata nalazimo u “istom sosu”. Tu konstataciju niko nije osporavao, ali je problem bio u tome da je hrvatska strana srpsko-hrvatske odnose postavljala na jednoj vanistorijskoj i vanpravnoj ravni. Jedina politički relevantna činjenica bila je za njih revolucija. Insistirali su na tezi da je raspadom Istočnog bloka došlo do raspada čitave evropske strukture. Dva ključna problema izbila su na površinu tokom druge opšte diskusije: problem granica i problem državnopravnog kontinuiteta. Kada smo se konačno složili da o ovim problemima otpočnemo sasvim konkretnu diskusiju, na bazi dokumenata i etnokarata, hrvatska strana je prekinula pregovore krajem aprila 1991.

Bilo je iskričavih dvoboja kada su se pomenuli genocide nad srpskim narodom i diskriminacija i progon Srba u Hrvatskoj poslednjih meseci, posebno kada je dotaknut otpor srpskog naroda u Krajini protiv secesije, ali je atmosfera stišavana prelaskom na principijelan plan. Bilo je iskakanja iz tematike, npr. Kad je gosp. Šentija rekao da bi Hrvatska “žrtvovala” Antu Markovića, pod uslovom da se Srbija odrekne Krajine, što je akademik Mihajlović energično presekao, i odbio da se o tome i sličnim pitanjima diskutuje. Stoji činjenica da se diskusija vodila iza zatvorenih vrata, daleko od javnosti, ali nikakvih tajnih dogovora nije bilo, niti je bilo ičega šta bi trebalo skrivati od javnosti. Bila je to samo jedna epizoda u pokušaju iznalaženja rešenja, koja ne bi bila vredna pomena da o tome nisu iskrsle u štampi priče koje sa stvarnošću nemaju nikakve veze. (20)
Bilandžić je, svjedočeći kao svjedok-ekspert obrane Tihomira Blaškića u Haagu naveo:

Dušan Bilandžić: Ti razgovori između takozvanih delegacija, bile su to takozvane ekspertne grupe, pretvorili su se u oštri dijalog ili konfrontaciju tako da je glavna točka bila jesu li Hrvatska i Srbija ili obje ili jedna od njih suglasne oko nepovredivosti rezultata Drugog svjetskog rata. To je bio srž razgovora. Srpska strana nikada nije jasno i nedvojbeno rekla da će poštivati granice postojećih republika, jer da su to učinili, do rata ne bi došlo.

Pitanje: Dobro, doktore, sudjelovali ste na sastanku, ispričavam se za krivi izgovor imena tog grada, oprostite Tikves, T-I-K-V-E-S, koji je pored Osijeka, oko 10.travnja 1991., kao član hrvatske delegacije da raspravite mape i odredite koji će dio pripasti Srbiji a koji Hrvatskoj; je li to točno?
Dušan Bilandžić: Ne, to nije točno. Točno je da se sastanak održao. Ponavljam da se 95 posto razgovora vodio oko priznavanja ustava iz 1974. i granica formiranih kao rezultat Drugog svjetskog rata, a što se tiče mapa i nekih konkretnih podjela, to nije postojalo. Postojale su samo etničke mape, što je normalno da se o tome raspravlja, ali ponavljam, nije bilo drugih dokumenata, koliko ja znam. Mi nismo uopće raspravljali o podijeli u smislu crtanja granica između Srbije i Hrvatske u Bosni i Hercegovini jer ja i moji kolege nismo uopće vjerovali, a to je bilo prije rata, mi nismo vjerovali u realnost takve politike, i smatrali smo da u to uopće ne trebamo ulaziti. (21)

Dakle, ovdje se nema što dalje komentirati. Može se komentirati činjenica da je Bilandžić kasnije govorio suprotno, pogotovo kad je Mesić zasjeo na Pantovčak. Naime, Mesić ima veliki ugled među bivšim partizanskim borcima, a Bilandžić je i sam bio partizanski borac a koji bi o tim partizanskim epopejama mogao pričati od jutra do sutra. Njegov problem je u tome što to malo tko želi slušati. Pa kad mu je Mesić zaprijetio da će ostati i bez boračkog auditorija, a Bilandžić je takav da je bolje da mu oduzmete život nego da mu zabranite pričati partizanske bajke, on je počeo pričati da su ti ipak bile neke mape, da se djelilo BiH itd.

Međutim, jedino što je bitno je njegov onovremeni iskaz pred haškim sudm kojeg je ovaj dao pod prisegom, a budući da se to u potpunosti podudara s onim što je u svojoj knjizi pisala Smilja Avramov, svakom objektivnom je jasno što je tu istina a što tek (naknadna) konstrukcija.

12. Jeste li u sva tri postupka – Tihomiru Blaškiću, Slavku Dokmanoviću i Slobodanu Miloševiću – bili zaštićeni svjedok?

– Jesam.
Međutim, kad ste svjedočili na suđenju Miloševiću već ste bili predsjednik države. Zašto ste i tada bili zaštićeni svjedok?
– Po profesiji sam pravnik i kad svjedočim na sudu, a to pretpostavljam trebaju raditi i drugi, govorim o činjenicama koje su meni poznate. Ne kalkuliram kome one idu na štetu, a kome na korist. Dakle, ja nisam svjedok koji je unaprijed odlučio koga će teretiti. U svjedočenju se uvijek i do kraja nastojim držati istine.

Komentar:

Dakle, ovo je jednostavno laž! Svjedočenje Stjepana Mesića u slučaju Milošević direktno je prenosila Hrvatska televizija i to je neosporna činjenica. Vi i danas imate pun you tube video-klipova s tog svjedočenja (22). To svjedočenje i čitav njegov sadržaj oduvijek je na službenim web-stranicama haškog suda (5). Isto kao i svjedočenje u slučaju Dokmanović. (23)

Uostalom, Russell Hayman se i zapitao “treba li sud sudjelovati u ovakvoj vrsti prevare i obmane” upravo zato jer je Mesić došao svjedočiti kao tajni svjedok protiv Blaškića, dok se novinarima spremao reći kako je došao svjedočiti kao redovni svjedok bez ikakvih tajnih i zaštitnih mjera u slučaju Dokmanović. Zato i je ovo svjedočenje u slučaju Dokmanović bilo odmah dan nakon presude Blaškiću. Jer je sud pristao sudjelovati u takvoj vrsti prevare i obmane, a što opet dovoljno govori o samom sudu.
Međutim, zašto Mesić laže kad za to nema potrebe, i kad mu nitko nikad nije i neće prigovoriti jer je svjedočio protiv Miloševića i Dokmanovića? Odgovor je prilično jednostavan: Zato jer se radi o bolesnom patološkom lažljivcu koji laži i onda kad za to nema nikakve potrebe, kao u ovom konkretnom slučaju…

13. Predbacuju vam da ste ipak trebali štititi hrvatske državne interese?

– Ne znam koji su to interesi, ali znam da laž sigurno nije hrvatski interes.
Niste bili spremni lagati za domovinu?
– Ne, jer bi to bilo glupo. Ne može laž opstati zauvijek. Istina prije ili kasnije uvijek izađe na vidjelo.

Komentar:

Ono što je Mesić svjedočio u Haagu su sve same laži. Ovo što ja pišem je istina. Ja svaku svoju tvrdnju, svaku svoju tezu mogu poduprijeti najmanje jednim, a najčešće i s više argumenata, dokaza, kvalitetnih referenci. On svoje laži ne može poduprijeti ničim osim galamom, šarlatanstvom, pokojim lošim vicem i stalnim izvrdavanjem i mjenjanjem priče.

Nek pokaže referencu koja može poduprijeti da je on u Haagu rekao istinu npr kad je rekao da je Karađođrevo bilo 30. ožujka, ili da su Vice Vukojević i Ivan Tolj bili članovi HVO-a ili da su njih dvojica 1992. izabrani u sabor na listi za dijasporu (a činjenica i to neoboriva je da je sabor zakon o glasanju dijaspore donio 20. rujna 1995. i da se po tom zakonu prvi put glasalo na izborima održanim u jesen 1995. godine), nek pokaže dokaz da je bio predsjednik predsjedništva SFRJ “sve do kraja 1991”, nek pokaže dokaze da je bio predsjednik sabora od “1992. pa sve do 1993.” i za slične laži. Neće ih pokazati jer ne postoje, jer je sve laž. Eventualno bi mogao, ako bi nagovorio Milku Ukrajinku da da iskaz, dokazati da je istinita zadnja rečenica koju je izgovorio na tom suđenju a koja glasi:
“Samo mi moja žena vjeruje da uvijek govorim istinu”…

Pošto se tekst odužio, sad ću skratiti, preskočit ću ova njegova nadmudrivanja sa Šeksom, to nek Šeks sam s njim raspravi, a ja ću se osvrnuti na još svega dvije teze, jer mi Mesićeve laži oduzimaju previše vremena kojeg mogu utrošiti ne našto korisnije.

14. Jutarnji list je objavom priče o Vladimiru Šeksu kao suradniku jugoslavenskih tajnih službi pod kodnim nazivom “kolega” ponovno aktualizirao temu dosjea jugoslavenskih tajnih službi. Jugoslavenske tajne službe su vas pratile i SOA je prema dokumentaciji Hrvatskog državnog arhiva nakon 1990. vaš dosje predala na čuvanje Državnom arhivu, ali ga tamo danas nema. Jeste li iskoristili pravo uvida u svoj dosje i gdje bi se on mogao nalaziti danas?

– Kad je došlo do toga da svatko može vidjeti svoj dosje, mene to, iskreno, nije interesiralo, i nisam tražio uvid u dosje. Nije me zanimalo što je neka špijunska vucibatina mislila o meni. Ali, očito su moji politički protivnici vjerovali da će u mom dosjeu naći nešto što bi me kompromitiralo, pa kad to nisu našli, onda su ga negdje zadržali.

Komentar:

Krug oko Mesića je negdje sklonio ove dokumente jer oni van svake sumnje potvrđuju činjenicu da je Mesić bio udbaški doušnik kojeg je na vezi držao osobno Kolja Družić.
Iz tih dokumenata također je vidljivo kako se Mesić sam prijavio cinkati za UDBU Tuđmana, braću Veselica, Savku, Tripala, Srećka Bjelića i ostale koje je jugoslavenski totalitarni komunistički represivni sustav smatrao hrvatskim nacionalistima i voido ih kao predmete operativne obrade. Međutim, prije nego što su Mesićevi udbaški pobočnici negdje sklonili njegov dosje, većina sadržaja istih je izašla van, i ja donosim ovdje izbor “The best off”:

Da je Mesić za SDS bio važan izvor informacija govori i činjenica da su s njim redovito razgovarali najvažniji ljudi SDS-a: 1970.-ih to je bio Dmitar Šijan, a 1980.-ih načelnik zagrebačkog centra SDS-a Kolja Družić.

Godine 1985. Mesić tvrdi da ne želi biti cinkaroš, ali da je voljan prenositi politička stajališta pojedinaca s kojima kontaktira:
“Cijelo vrijeme razgovora Mesić je htio dati do znanja da je lojalan i patriotski orjentiran građanin ove zemlje, ali isto tako ne želi biti cinkaroš protiv bilo koga. Međutim, misli da može ostati i dalje u kontaktima sa Službom samo po problemima komentara i razmišljanja pojedinaca s kojima kontaktira, a koji su od sigurnosnog interesa za Službu. Također je pristao da se češće susreće sa poznanicima i da zajednički analiziraju i komentiraju pojedine događaje iz društveno-političkog života zemlje, a o kojima isto tako želi razgovarati sa pripadnicima SDS.”
(RSUP, Služba državne sigurnosti, Centar Zagreb, 13.6.1985. informacija broj 814. stranica 4.)
“Mesić je istakao da prihvaća ovaj način razgovora, ističući da svojoj radnoj sredini o ovim temama nema s kim razgovarati.”
(RSUP, Služba državne sigurnosti, Centar Zagreb, 18.6.1985. informacija broj 1141. stranica 4.)
I tri godine poslije toga ističe:

“Posebno je istakao da u strogoj diskreciji čuva kontakte i razgovore sa SDS koji se održavaju izvan službenih prostorija.”
(RSUP, SDS, Centar Zagreb, 10. rujna 1988. Inf. br. 1286. str. 4.)
Mesić je rekao da “ne treba trpati u isti koš” Miku Tripala i Savku Dabčević Kučar, sa Franjom Tuđmanom (OO) i Markom Veselicom (OO) i dr., jer su prvi ipak bili nosioci i kreatori određene politike, a ovi drugi kao izvršioci radikalizirali politiku do “maspoka”. Po njemu Savka i Mika su bili 1971. godine protiv načina i metoda s kojima su se služili Tuđman, Veselica i dr., kao i načina na koji su ova dvojica rasplamsavala tzv. “maspok” i posebnoj djelatnosti Matice hrvatske. (Izvor: RSUP SDS, Centar Zagreb, 13.6.1985. inf. br. 814. str. 2.)

U rujnu, godine 1998. Stjepan Mesić ograđuje se da dobro pozna doktora Franju Tuđmana:
Slijedeća tema razgovora odnosila se na Franju Tuđmana (OO). Mesić se ogradio da Tuđmana dobro ne pozna, ali načelno smatra da je Tuđman bio dobar naučni radnik, ali da nije bio svjesan vremena i uloge povijesne distance.
(Izvor: RSUP, SDS, Centar Zagreb, 10.9.1988. inf. br. 1286. str. 4.)

U nastavku razgovora Mesić je apostrofirao da velika većina novih saveza u osnivanju ima prevelik broj ljudi koji bi trebali biti lideri, a netko je i za to dao legitimitet. Posebno je istaknuo “da on sa tim novim pokretima ne bi ušao u isti tramvaj”. Ovakvom formulacijom prezentirao je stav šprema Vladi Veselici (OO) svoj negativni stav prema Veseličinoj frakciji u HDZ-u u ljeto ove godine.
Naime, Veselica je, prema mišljenju Mesića, želio dobiti Mesića u svoju frakciju što je ovaj odbio.

Mesić je nadalje, govorio o svojim kontaktima s hrvatskim nacinalistima, koji su uključeni u aktivnost oko formiranja novih stranaka. Blizak je sa Slobodanom Budakom (OO). Budaka su, kao i Mesića, zvali u Veseličinu frakciju. Mesiću je poznato da HDZ sada ima dvije frakcije. Iznio je da mu je poznato da jednu frakciju vodi Franjo Tuđman (OO), koja je izabrala rukovodstvo i zatražila registraciju u srpnju ove godine. Druga frakcija prema Mesiću je Veseličina frakcija, u kojoj je Vlado Veselica izabran za čelnika.
Oni ne priznaju Tuđmanovu skupštinunego idu u ponovno organiziranje.

Mesić smatra da je smješno što ljudi, koji se gotovo nikad nisu bavili politikom operativno, idu u formiranje stranke…
Unatoč svađi sa Veselicama, Mesić je s njima zadržao kontakte. Ujedno je izrazio čuđenje što ga Tuđman nije pozvao na osnivačku skupštinu, ali smatra da je to dobro jer se nije morao izjašnjavati…
Završavajući, naveo je: “Sve što se tiče ovih novih saveza ili opcija mogu reći da sam smatrao da bilo koja opcija može biti produktivna, i da donosi neka riješenja, ali razumna, ja bih se odmah prihvatio. Bez obzira na sve ja bih se prihvatio. Međutim, apsolutni sam uvjeren da je to stvaranje lidera, lažnih veličina. Uvjeren sam da će se nešto dogoditi, i sve ovo što se događa, rasplinuti će se kao sapunica”.
( Izvor: RSUP, Služba državne sigurnosti, Centar Zagreb, 11. 10. 1989. informacija broj 1407. str 2. – 4.)

Dakle, iz ovog je vidljivo da Mesić “ne želi biti cinkaroš”, ali da želi nastaviti razgovore s udbom odnosno SDS-om, jer “u svojoj radnoj sredini o ovim temama nema s kim razgovarati”. Isto tako, činjenica je da je ovu zadnju informaciju dao 11. listopada 1989. a tad je već bio član HDZ-a, odnosno u ekipi s kojom “ne bi ušao u isti tramvaj”. Dakle, to se sve pokušalo zataškati ali se neće moći zataškati, jer kopije takvih dokumenata o informacijama postoje svugdje (24)

15. Dio istaknutih pripadnika jugoslavenskih tajnih službi početkom devedesetih postavljen na ključne pozicije u hrvatskim tajnim službama. Koja je logika te kadrovske politike?

– Pa slušajte, ne možete vođenje očne klinike povjeriti nekome tko se bavio užarstvom. To morate dati nekome tko ima nekakva znanja o okulistici. Važan aparat koji ima ulogu bijelih krvnih zrnaca u organizmu ne možete prepustiti slučaju, to mora organizirati netko tko to zna raditi. To je bila logika. Pa i bitke koje smo dobili u ovom ratu, dobili su profesionalni oficiri.
Mislite li na one koji su na hrvatsku stranu prešli iz JNA?
– Da. Petru Stipetiću se u Oluji predao cijeli jedan korpus bez ikakvog zločina.

Komentar:

Ovaj dio je problematičan zbog nekoliko stvari. Kao prvo, od svih visokih časnika i generala U HV-u Stipetić se pokazao kao daleko najnesposobniji. To i nije čudo jer je on i po svom shvaćanju vojne doktrine, taktite i strategije, ali i po gardu, načinu držanja i govora, klasična jugo-oficirčina, a ne časnik Hratske vojske. Zato ga Mesić i voli.

A Stipetićevi “uspjesi” su zapravo najteži gafovi i neuspjesi OSRH u Domovinskom ratu. Kao što je primjerice operacija Vihor kad su on i Tus iz čista mira poslali momke iz 102. brigade HV-a da izginu totalno bez veze, forsirajući Kupu kod Karlovca . Da je ta akcija i uspjela mi ne bi dobili ništa. Međutim, tu akciju, kao i akciju napada na vojarnu u Bjelovaru, kao i akciju “Baranjski trokut” valja gledati u okviru tadašnjeg konteksta, jer, te te napade bi Tus i Stipetić redovito naređivali kad bi Tuđman potpisao primirje i pregovarao u Haagu, pa je Tuđmanu svaki put Lord Carrington mogao pudrati nos kako se mi ne držimo potpisanog primirja.

A sve zato da bi oni mogli realizirati svoje jugo-oficirske infišacije. Jer jugo-oficiri su takva škvadra kojima ljudi ne znače ništa. Za njih su vojnici samo brojevi i značke na mapama na kojima oni u toplim stožerima, ili kako bi oni rekli – štabovima, plnairaju kako će forsirati ovu ili onu rijeku, vršiti pokrete ovdje ili tamo, a koliko će ljudsih bića pritom izginuti to njih ne zanima. Uostalom, Stipetić nikad nije demnatirao onu pripovijest koju su novinarima Hrvatskog lista (danas Hrvatskog tjednika) ispripovjedali svjedoci događaja predaje Bulatovog krajiškog korpusa. Kad su potpisali, Čedo Bulat je rekao: “Sad ovo treba javno objaviti da ljudi više ne ginu bez veze kad je ionako sve gotovo”. Prema iskazima svjedoka Stipetić je odgovorio Bulatu “Nek se vojnici još malo tuku, ajmo mi nešto popiti”.
Dakle, čak i usporedbi s Čedom Bulatom, Stipetić je teška, klasična, zadrta jugo-oficirčina.

A najveći Stipetićev “uspjeh” je pad Bosanske Posavine. Naime, upravo Stipetić je bio zaužen za obranu Posavine i upravo zbog njegove nesposobnosti i neznanja Posavina je pala. Zapovjednu strukturu obrane Posavine 1992. na pitanje generala Petkovića u Haagu je do detalja prikazao general Praljak (25)

Svake godine u Hrvatskoj se obilježava obljetnica vojno-redarstvene operacije Oluja. Već je održano 5 obljetnica otkako je iz Haaga pušten najveći živući sumbol te operacije, general Ante Gotovina. S druge strane imao tu sliku s potpisivanja predaje 21. krajiškog korpusa VRSK gdje je Stipetić u glavnoj ulozi. Dakle, Stipetić bi, uz Gotovinu trebao biti najvažniji živući simbol operacije Oluja. Ali, unatoč tome, u ovih 5 godina vi niste vidjeli Gotovinu i Stipetića nigdje skupa, nigdje ih niste vidjeli da se rukuju, da se slikaju, pa su valjda Stipetić i Mesić jedina dva čovjeka u državi kojima Gotovina nije htio dati ruku nakon što se vratio iz Haaga. A podsjećam, Gotovina se rukovao čak i sa Šeksom, 10. prosinca 2012. na Tuđmanovom grobu. To je zato jer Gotovina jako dobro zna tko mu je radio o glavi, a te “identificirati-locirati”-spike njega, kao ni mene nimalo ne impresioniraju. I mene i njega zanimaju prave činjenice a ne hrana za površne idiote.

A da bi saznali istinu, valja se vratiti na “Oluju nad krajinom”.

Ono što je najzanimljivije iz ovog filma je to što se “inkriminirajući kadrovi” u 90% slučajeva nalazi u sektoru sjever, i to baš u dijelu koje je pokrivalo Zborno područje Zagreb, pa je zato Carla Del Ponte smatrala da ionako nema nikakvih dokaza ni protiv Gotovine ni protiv Stipetića, pa je na temelju onih snimaka iz ovog filma ipak odlučila prvo okriviti Stipetića. On je iz Haaga već dobio pozivb za razgovor u svojstvu okrivljenika, a najvjerovatnije je da je tog 15. siječnja 2001. godine za vrijeme svog posjeta Zagrebu, Carla Del Ponte donijela optužnice upravo protiv Stipetića za Oluju i Norca za medački džep.

Međutim, očito je da te i takve optužnice nekom iz državnog vrha “nisu politički odgovarale”. Odnosno, za Norca ih nije bilo briga, ali oko Stipetića je Mesić napravio frku. Sad ćemo na brzinu proći kroz arhivu Slobodne Dalmacije iz vremena kad se sve to skupa događalo.
Dakle, već krajem 2000. godine počelo se šuškati kako iz Haaga stižu optužnice, nakon što je trećesječanjska vlast svojom saborskom Deklaracijom od 14. travnja 2000. godine donijela zaključak, u članku 3. da Haag može suditi za Bljesak i Oluju (26)

A nakon prikazivanja dokumenatarca “Oluja nad krajinom” u Latinici Stipetić je prvi koji dobija poziv za ispitivanje u svojstvu okrivljenika. Inače, Mesić i slični često vole isticati laž da je Gotovina optužen zato jer je 1998. odbio razgovarati s haškim istražiteljima, a da Stipetić nije optužen zato jer je razgovarao te 1998. Naravno, takav argument je obična glupost jer na primjer Ivan Čermak je razgovarao s haškim istražiteljima pa je ipak optužen skupa s Gotovinom, dok neki koji nisu htjeli tad razgovarati s istražiteljima nisu optuženi. Isto tako, Stipetić je optužen, ali je Mesić uspio izlobirati da se protiv njega optužnica povuče prije javne objave. I na kraju je sredio Stipetiću da 2001. ponovo razgovara s haškim istražiteljima u svojstvu osumnjičenika a njegov ceh platio je Gotovina, i to je glavni razlog zašto Gotovina ne može vidjeti ni njega ni Mesića.

Gleano kronološki, a koristeći se arhivom Slobodne Dalmacije, to izgleda ovako:

Već od početka nove godine 2001. gotovo svaki dan stvarana je psihoza oko dolaska Carle Del Ponte u Zagreb 15. siječnja 2001. U isto to vrijeme pokušala se raspetljati preko pojedinih medija i Mesićeva veleizdajnička igra s dokumentima koji nose oznaku državne tajne. Primjer od 6. siječnja 2001 (27)

Zatim 8. siječnja imamo pokušaj da se iz haških krugova, kao i iz krugova bliskih vladi i Mesiću prikaže nešto drugo kao motiv sastanka, odnosno “suradnja koja se odvija preko medija” a ne onošto jest bila glavna tema tog sastanka, optužnica protiv Stipetića. (28)

Pa imamo 9. siječnja gdje Račan nemušto pokušava ponoviti isto, a donošenje optužnica u zagreb stavlja u kategoriju “ako” (29)

Na istoj stranici ako skrolamo naniže imamo još jedan članak koji je također vrlo zanimljiv i koji govori o nagodbenjaštvu koje je iz Zagreba očito upućeno prema Haagu. (30)

Skroz na dnu te iste stranice imamo izjavu Florance Hartman tadašnje glasnogovornice tužiteljstva koja također pokušava lažno prikazati motiv sastanka, a uz to dodaje i još nešto zanimljivo:

“Tom prilikom Carla del Ponte razgovarat će s najvišim predstavnicima hrvatske Vlade, premijerom Ivicom Račanom te njegovim zamjenikom i čelnikom Ureda za suradnju s Haaškim sudom Goranom Granićem, ministrom pravosuđa Stjepanom Ivaniševićem, no neće se susresti s hrvatskim šefom države Stjepanom Mesićem.”

Saga se nastavlja. 11.siječnja 2001. godine pukovnik Mirko Čondić ispred Stožera za zaštitu digniteta Domovinskog rata kaže:
“— Središnjem stožeru je oduvijek jasno da nema naših i njihovih kada je u pitanju nacionalni državni interes. S jednakim žarom branimo i branit ćemo Stipetića i Norca, Gotovinu i Tomca i druge, jer smo svjesni da suđenja za apstraktne i izmišljene krivnje nisu samo suđenja njima, nego i cijeloj Hrvatskoj, njezinoj vojsci, politici i narodu.” (31)

Zatim se 12. siječnja javlja glavom i bradom dikobraz, koji “zna” da Carla del Ponte neće donijeti optužnice, a zna jer se on s Grahamom Blewittom tako dogovorio (32)

To je trenutak kad je Mesić sklopio tal s Blewittom, i umjesto Stipetića ponudio Gotovinu i brijunski transkript skupa s njima. Samo pratite događaje dalje i sve će vam biti jasno.

Od tog istog 12. siječnja stavit ću i intervju s Joškom Kontićem, tadašnjim saborskim zastupnikom HSLS-a, stranke koja je do dolaska optužnice protiv generala Gotovine bila dio vladajuće koalicije a koji će dobro približiti i oslikati tadašnje stanje u vladajućoj koaliciji oko haških pitanja (33)

13. siječnja imamo članak o tome kako su se i Vlada i haško tužiteljstvo udružili u prikrivanju Mesićeve veleizdajničke rabote (34)

14. siječnja imamo zatišje pred buru, nema ničeg konkretnog.
15. siječnja održan je sastanak između Račana i Carle Del Ponte, a od tog datuma imamo samo nesuvislu Račanovu najavu sastanka (35)

I onda. 16. siječnja, dan nakon sastanka dolazi vijest: Petar Stipetić ne mora u Haag!! Dakle, Mesićeva inicijativa da se od optužnice spasi Stipetić, a koju je prihvatio i Račan, okončana je po njih uspješno. Vjerovatno je tad Račan rekao kako im takva optužnica politički ne odgovara, pa mu je carla Del Ponte, kad mu je donijela optužnice protiv Gotovine za Oluju, a uz koju je donijela i optužnicu protiv Ademija za medački džep rekla: “Nadam se da će vam ove optužnice politički odgovarati”. (36)

17. siječnja, s dva dana odmaka od sastanka Slobodna Dalmacija piše. Stipetić čeka potvrdu termina za susret s haškim istražiteljima (37)

Na dnu ove iste stranice, o svom osvrtu,. novinar Ante Gugo nije mogao ne primjetiti:
“Naime, pokazala se sasvim točna pretpostavka da politički vrh Hrvatske operira pojmom “naših i njihovih” generala. Zašto je pojašnjen, i to ne do kraja, samo status generala Stipetića, dok je lov na Norca, Gotovinu, Krstičevića i ostale i dalje otvoren?!”

Iz svega ovoga jasno je da je tad dogovoreno slijedeće:

– da se odustane od optužnice protiv Stipetića i da se ide s optužnicom protiv Gotovine iz više razloga, a između ostalog zato “jer to njima više politički odgovara” – da se Stipetić obvezao na suradnju s tužiteljstvom, da se Mesić obvezao doturiti svu moguću dokumentaciju koja se može protumačiti na način da tereti Tuđmana, Šuška i Gotovinu – da se odustane od optužnice protiv Norca za medački džep zbog “smirivanja desnice” s tim da su se oni obvezali da će mu sami suditi za jedan drugi predmet, Gospić 1991. godine a koji uopće nije bio tema haških istraga protiv generala Norca, te da će ga, kad se javnost smekša i smiri ponovo izručiti u Haag da mu se sudi i za medački džep. Na kraju su se i Norac i Ademi išli u Haag izjašnjavati o krivnji, a general Bobetko je to odbio, da bi na kraju u haškom tužiteljstvu shvatili da oni u procesu za medački džep uopće nemaju slučaj, da su sve informacije koje su dobile od poznatih antihrvatskih izvora netočne, kao i da im izvješće američkog vojnog izaslanstva na čelu s pukovnikom Johnom Herrickom od kojeg je general Bobetko zatražio istragu, kao i izvješće posebnog tima UN-a poznatog kao Annex VII nikako ne idu u prilog.

Naime, u prilogu anex VII kojeg je radio poseban tim UN-a koji je istraživao te zločine, jasno stoji da tu nema neksusa zločina koji je dovoljan da bi se isti propitivali po zapovjednoj odgovornosti ili drugim rječima rečeno, u akciji “Džep 93” poznatijoj kao “medački džep” nije bilo zločina nego samo pojedinačnih incidenata (38).

I sad, vi imate onaj serijal Hrvoja Zovka “Generali” koji vrvi sličnim mesićevskim lažima, gdje oni okreću pilu naopako, slave Stipetića, a za Gotovinu tvrde kako je bio “prestrašen i izmanipuliran”. U toj igri sudjelovali su i Željko Peratović i Ivica Đikić i slični, ali to ću analizirati jednom drugom zgodom. Ovdje je sad bitna Stipetićeva i Mesićeva uloga u cijeloj priči. Naime, kad je haško tužiteljstvo shvatilo da za “medački džep” uopće nema slučaj, da uopće nema dokaza, oni su to predali “hrvatskom” pravosuđu. I to pravosuđe je presudilo da je kriv general Norac po zapovjednoj odgovornosti, i to kao netko tko je bio u “dvostrukoj liniji zapovjedanja” a koja da je vodila do Tuđmana, Šuška i Bobetka. Takav sramni nalaz, tu presudu donio je sudac Marin Mrčela koji je tom presudom kupio ulazak u Vrhovni sud. Vrhovni sud je potvrdio takvu presudu, i to je dačleko najsramniji trenutak pravosuđa u Hrvatskoj. Kad su došle optužnice za Gotovini u Ademija koje je Del Ponte predala Račanu uz napomenu “nadam se da će vam ove optužnice politički odgovarati”, nije Gotovina taj koji je bio preplašen i izmanipuliran, nego upravo Ademi. Njega su Mesić i Stipetić uplašili i izmanipulirali sugeriravši mu da za odvjetnika uzme notornog Čedu Prodanovića koji će, baš poput Nobila u predmetu Blaškić iskonstruirati uvredljivu i apsurdnu tezu o “dvostrukoj liniji zapovjedanja”. Cilj svih tih rabota je naravno, napad na pokojnog Tuđmana.

A Stipetić je tu, vraćajući uslugu Mesiću i haškom tužiteljstvu odigrao nekolio rola koje je očito morao odigrati. Pvo je zavrbovao Ademija kako bi skupa montiračli Norcu. On ga je osobno vodio kod Mesića na taj razgovor, a slika u članku sama priča priču (39)

Osim ovoga, Stipetić je dobio zadaću svake godine na obljetnicu Oluje ili na dane oo obljetnice Oluje kao mantru ponavljati tezu “…ali, u sektoru sjever nije bilo zločina..”

Iza toga bi obavezno u zraku ostalo stajati nešto nalik trotočju, njegov izraz lica koji sugerira “znate što vam želim reći, tamo gdje sam ja školovani jugo-oficir vodio nije bilo zločina, za razliku od sektora jug gdje je vodio Gotovina iz legije stranaca pa je tamo bilo zločina”.

Uostalom, nikakav spektakl Stipetić u Oluji nije napravio, jer kad je on preuzeo zapovjedanje njemu su generali Džanko s lijevog i Crnjac s desnog krila već odradili većinu posla, a on je samo, konačno i za tu prigodu, odustao od jugo-oficirske doktrine i umjesto fronlatno vojku poslao u stupcima odnosno klinovima, i tu je stvar bila rješena.
A većina zločina i “zločina” iz filma “Oluja nad krajinom” snimljena je u sektoru sjever, tamo gdje je zapovjedao Stipetić, realno preko 80% tog filma.

Gotovina se ne želi ni slikati ni rukovati sa Stipetićem (kao uostalom ni s Mesićem) ne samo zato jer je ovaj uporno ponavljao tu mantru kako “u sektoru sjever nije bilo zločina”.

Postoji još jedan razlog zbog kojeg se Stipetić zamjerio Gotovini ali ja ga ne smijem odati.
Mogu reći da je Stipetić na suđenju Norcu i Ademiju za medački džep svjedočio javno i bez tajnih mjera, kao uostalom i Mesić na suđenjima Dokmanoviću i Miloševiću.
Ali na suđenju Gotovini nije. Stipetiću je uzor Mesić. A na suđenju Blaškiću Mesić je bio tajni i zaštićeni svjedok, na vlastiti zahtjev. Shvatit ćete što ne smijem reći.

Osim toga, svi pamte onaj događaj kad je Mesić umirovio 7 generala HV-a, uz obrazloženje da su “se htjeli baviti politikom pa im je on to omogućio” To je bilo 30. rujna 2000. godine (40)

Niti godinu dana kasnije, početkom listopada 2001. godine, Stipetić se bavio politikom, i to tako što je napao predsjednika Tuđmana, ali opet inverzijom, dodvoravajući se nepismenom dijelu desnice koja uporno guta takve podvale po KOS-ovom receptu. On se naime hvalio time što je odbio poslušnost vrhovnom zapovjedniku i skupa s Tusom zapovjedio napad na vojarnu u Bjelovaru. (41)

Naravno, ljudi koji ne znaju širi kontekst te priče lako će popušiti ovu priču, a riječ je bila o tome da je Tuđman potpisao primirje i otišao na pregovore u Haag, ovi su mu iza leđa napravili diverziju, i Hrvatska je u oku međunarodne zajednice postala kriva za kršenje potpisanog primirja, i ta šteta je puno veća od tih nekoliko tenkova i topova koji su tamo uzapćeni. Ali KOS-ovi i udbaški šegrtlije jako dobro znaju da ogromna većina običnih ljudi vidi samo tih par tenkova i topova, ali ne i širu sliku, i oni uvijek i redovito love u tako mutnoj vodi. Time čine za sebe duplu korist, jer ljude koji vide što se događa i otkrivaju njihove namjere prikazuju kao neprijatelje Hrvatske, jer, reći će, “njima je žao što je osvojena vojarna u Bjelovaru, oni bi voljeli da je ostala u rukama JNA”.

I to je ono što oni znaju, muljati, lagati, okretati pilu naopako, a kad se postavi pitanje zašto na Stipetića nije primjenjen isti kriterij kao i na Gotovinu, Domazeta, Krstičevića, Norca,. Čosića, Kapulara i Filipovića, onda će vam promrmljati nešto u stilu:

“ To su obična podmetanja. Ja sam u politici uvijek imao dosta prijatelja, a još više neprijatelja. To me prati cijeli život.”

A narod će i dalje guati te laži, a pravosuđe će prikrivati kršenje zakona koje je za posljedicu imalo veleizdaju nevjerojatnih i neopisivih razmjera
Pametnom dosta, i previše…

Predrag Nebihi/Kamenjar.com

 

Reference:
(5) Svjedočenje S. Mesića u postupku protiv Miloševića u kojem Mesić spominje crtu Karlovac-Karlobag-Virovitica. Transkript svjedočenja od 1. listopada 2002. stranica 10530 redovi 14. i 15., str. 10596. red. 16., str. 10598 red 5. i 6. http://www.icty.org/x/cases/sloboda… Transkript od 2. listopada 2002. str. 10665. red 5., str. 10703. red 18., str. 10731. red 25. http://www.icty.org/x/cases/sloboda… (6) Svjedočenje S. Mesića u slučaju Blaškić, 17. ožujka 1998. gdje kaže kako mu je Jović rekao da ih “zanima 66% BiH, stranica 7134, redovi od 22. do 25. http://www.icty.org/x/cases/blaskic… (7) https://kamenjar.com/stjepan-mesic-… (8) npr. Tužitelj Bos u predmetu Naletilić-Martinović, 13. svibnja 2002. tijekom proptuispitivanja svjedoka obrane Milana Kovača, stranica 11224 redovi 13. – 19. http://www.icty.org/x/cases/naletil… (9) Isto, stranice 11215. – 11216. (10) https://www.youtube.com/watch?v=tOe…
(11) https://www.youtube.com/watch?v=Yot… (12) https://www.jutarnji.hr/vijesti/hrv… (13) https://www.youtube.com/watch?v=H0o… (14) Napomena, skrolati do pred sam kraj stranice http://arhiv.slobodnadalmacija.hr/2… (15) http://arhiv.slobodnadalmacija.hr/2… (16) http://arhiv.slobodnadalmacija.hr/2… (17) http://www.hrsvijet.net/index.php/v… (18) http://www.icty.org/x/cases/blaskic… (19) https://www.vecernji.hr/vijesti/na-… http://net.hr/danas/hrvatska/mesic-… http://www.slobodnadalmacija.hr/nov… https://www.hrvatska-rijec.com/mesi… (20) Smilja Avramov, “Postherojski rat Zapada protiv Jugoslavije”, str 140.-141. (21) Akademik Dušan Bilandžić, svjedočenje u slučaju Blaškić, početak na stranici transkripta 1365 red 4. do stranice 1366. red 11. http://www.icty.org/x/cases/blaskic… (22) https://www.youtube.com/results?sea… (23) Mesićevo svjedočenje u slučaju Dokmanović. Da je riječ o Mesiću imate odmah na stranici 1624. redovi od 22. do 25. http://www.icty.org/x/cases/dokmano… (24) https://kamenjar.com/mesic-dousnik-… (25) https://www.youtube.com/watch?v=c7G… (26) https://narodne-novine.nn.hr/clanci… (27) http://arhiv.slobodnadalmacija.hr/2… (28) http://arhiv.slobodnadalmacija.hr/2… (29) http://arhiv.slobodnadalmacija.hr/2… (30) http://arhiv.slobodnadalmacija.hr/2… (31) http://arhiv.slobodnadalmacija.hr/2… (32) http://arhiv.slobodnadalmacija.hr/2… (33) http://arhiv.slobodnadalmacija.hr/2… (34) http://arhiv.slobodnadalmacija.hr/2… (35) http://arhiv.slobodnadalmacija.hr/2…
(XY) Senzorna deprivacija, instrument doktrine šoka kojom se stalnim šokiranjem, i šokom na šok pokušava proizvesti stanje totalne monotonije, gubitka sposobnosti prosuđivanja i jasnog razmišljanja (Bes)Korisni linkovi: 1. Uklonjen video s you tube u kojem Mesić izjavljuje da je akcija Bljesak etničko čišćenje https://www.youtube.com/watch?v=z5y… 2. http://www.novilist.hr/Vijesti/Hrva… 3. Uklonjen članak s Jutarnjeg u kojem Mesić Gotovinu eksplicitno naziva ratnim zločincem https://www.jutarnji.hr/mesic–netk… 4. Uklonjen tekst s HRT-a, u kojem Mesić vrši najveći informacijski napad na Domovinski rat 2005. godine optužujući Gotovinu i Bobetka besramnim lažima i svezi akcije Maslenica http://www.hrt.hr/arhiv/2005/04/27/… 5. Još jedan uklonjen tekst s Jutarnjeg lista gdje se iz bilješki Wikileaksa vidi kako je Mesić Haagu cinkao Račana kad je ovaj odluči povući ručnu i ne slijediti Mesića na putu veleizdaje https://www.jutarnji.hr/carla-del-p… 6. Izgleda da jedino Index odbija skrivati Mesićeve svinjarije http://www.index.hr/Vijesti/clanak/… 7. https://www.vecernji.hr/vijesti/got… 8. https://www.vecernji.hr/vijesti/grd…

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

U potrazi za Istinom

Kakva je veza BiH i newyorških ‘blizanaca’?

Objavljeno

na

Objavio

foto EPA

U travnju 2008., Richard Holbrooke je tvrdio “da nije bilo Daytonskog mirovnog sporazuma, vjerojatno bi 11. rujan bio planiran u Bosni, a ne u Afganistanu.”

Brojne bosanske veze s oba napada na Svjetski trgovinski centar sugeriraju da je situacija bila vjerojatno čak i ozbiljnija nego što je Holbrooke shvaćao. Prema svjedočenju bivšeg operativca Al Qaede Ali Hamada, tijekom Izetbegovića, operativci Al Qaede u Bosnu su dolazili s “državnom zaštitom” , a i američka i saudijska vlada optužile su njegovu vladu  za davanje putnih isprava poznatim teroristima, objavljeno je 2014. na stranicama American centar for democracy., piše bljesak.info

Kako i zašto je Bosna postala ono što je vjerojatno glavno sigurno utočište i operativna baza Al-Qaede u Europi, komplicirana je priča, o kojoj rat u Bosni devedesetih godina sigurno igra veliku ulogu.

Bosanske veze s najvećim masovnim ubojstvom u američkoj povijesti jednako su izravne.  Prema Izvješću  zajedničke Komisije američkog Senata i Kongresa neposredno nakon terorističkih napada 11. rujna čak šestorica napadača na Svjetski trgovinski centar u New Yorku bili su pripadnici odreda El Mudžahid, ili su nakon rata bili obučavani u kampovima na teritoriji BiH.

Khalid Sheikh Muhammed, vođa napada 11. rujna, borio se u bosanskom džihadu i dobio je bosansko državljanstvo. Dva druga bombaša iz 11. rujna, Khalid al Mindhar i Nawaf al Hamzi, također su se borili u Izetbegovićevoj vojsci.

Halid Al Midhar, pilot koji se zrakoplovom zabio u WTC u New Yorku i Muhamed Ata, koji poginuo tijekom terorističkog napada, bili su pripadnici Odreda El Mudžahid i imali su putovnicu BiH, navedeno je u Izvještaju zajedničke Komisije američkog Senata i Kongresa neposredno nakon terorističkih napada 11. rujna, tvrdi za “Glas Srpske” Dževad Galijašević, ekspert za borbu protiv terorizma.

On je naglasio da je ovaj izvještaj završen praktično tek u ožujku 2004, i da je utvrđeno da je i drugi pilot, Navak Elhamzi, također sudjelovao u ratu u BiH kao pripadnik Odreda El Mudžahedin.

I Zijad Jarah, jedan od 19 napadača na SAD, također je bio pripadnik Odreda El Mudžahedin – tvrdi Galijašević. Nakon što je 2002. u Pakistanu uhićen Halid Šeik Muhamed, „mozak” terorističkih napada i Remzi Bin Elsibiha, zaokružen je popis terorista koji su imali izravne ili posredne veze s BiH.

“Dakle šest osoba, odnosno trećina svih napadača na SAD 11. rujna, bilo je izravno povezano sa BiH jer su bili pripadnici Odreda El Mudžahedin ili su imali bh putovnice koji su tek u trećoj reviziji oduzeti”, tvrdi Galijašević.

Osnovna skupina koja je stajala iza napada 11. rujna bila je takozvana “Hamburška ćelija” , koju je vodio bosanski veteran džihada Mohammed Haydar Zammar, navodno čovjek koji je regrutirao Mohammeda Attu, vođu napada 11. rujna prenosi ACD.

Zammar je različito opisan kao “zaštitnik” Hamburške ćelije, čovjek “pod čijom je skrbništvom” djelovao  i “vrsta surogat oca pilotima koji okružuju Mohammeda Attu.”

Ramzi Bin al- Shibh, “koordinator” napada 11. rujna, viđen je u Bosni u ljeto 1996. Izvještava se da su ostali sudionici 11. rujna imali i bosanske veze.

U prosincu 2013., Apelacijski sud SAD-a za drugi distrikt obnavljao je tužbu 9/11 obitelji i žrtava koji su Saudijsku visoku komisiju za pomoć Bosni i Hercegovini imenovali okrivljenikom u predmetu koji su pokrenuli američki savezni sud.

Prema nedavnom austrijskom obavještajnom izvješću, pokret u kojem raste militantni islamizam u jugoistočnoj Europi, vehabijski pokret, nastavlja rasti u Bosni i gradi nove zajednice a jedna procjena sugerira da je Bosna pridonijela više volontera za sirijski džihad (po glavi stanovnika) od bilo koje druge zemlje u Europi, objavlio je American centar for democracy, prenosi bljesak.info

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

U potrazi za Istinom

Talijanska retorika glede Istre, Primorja i Dalmacije se ne mijenja

Objavljeno

na

Objavio

U Italiji   ništa novo, retorika  i folklor svojatanja hrvatskog teritorija  su konstanta talijanske politike.

Međutim pokazalo se da je talijanska retorika posijala sjeme i među mladom generacijom pa se redaju incidenti na hrvatskom teritoriju od strane talijanskih državljana i pri obilježavanju drugih obljetnica.

Piše: Lili Benčik

Karakterističan je jedan komentar na koji sam naišla na Facebooku, koji pokazuje na stvarno razmišljanje talijanskih državljanja;

“Cara vecchia Italia,ci fossi ancora tu! Il nostro sogno di ogni Istriano e Delmato e rivedere la bandiera italiana sventolare. Per quanto i nostri padri ,nonni siamo andati via per noi rimarra sempre Italia. Ma abbiamo un dovere nei confronti dei nostri figli ,ricordagli che questa tera stata italiana e mai croata.E coloro che que oggi pensanodi essere i padroni ,non solo,niente altro che occupanti e questa per quanto dicono non sara mai la loro terra.”

-Stara Italia san si  svakog Istrijana i Dalmatinca ,da vidi kako se vije talijanski barjak. Od kako su otišli naši očevi  i djedovi za nas zauvijek ostaje  Italia.Ali mi imamo obavezu  našu  djecu učiti da je to talijanska zemlja i da nije nikada bila hrvatska. I svi oni koji misle da su vlasnici, nisu ništa doli okupatori, jer to nikada neće biti njihova zemlja.-

I vidi se iz priloženog da uspješno uče svoju djecu da je to talijanska zemlja ! le terre nostre”

Tako su trojica Talijana 30.lipnja 2019.godine postavili talijansku zastavu na Trsatsku Gradinu (vidikovac na 138 metara visokom brijegu koji dominira Rijekom) spominjući  i veliku Italiju, d’Annunzia i talijansku Rijeku i sve objavili na You Tube i Facebooku.

Ponovno je grupa mladih Talijana objesila talijansku zastavu na Guvernerovu palaču u Rijeci i to na dan stote godišnjice okupacije Rijeke od strane talijanskog začetnika fašizma talijanskog  pjesnika Gabriela D’Annunzija.

12. rujna navršilo  se 100 godina otkad je talijanski pjesnik Gabriele D’Annunzio, na poziv riječkih iredentista, sa svojim paravojnim postrojbama crnokošuljaša umarširao u Rijeku i potom proglasio vlastitu nezavisnu državu pod nazivom Talijanska uprava za Kvarner. Taj je pohod, koji je uz klicanje dočekalo 30-ak tisuća tadašnjih Riječana, Benitu  Mussoliniju bio inspiracija za fašistički marš na Rim 1922.godine.

O toj temi pisala sam više puta i konstatirala poznavajući povijesni kontekst, kao rođena Istranka, da Talijani ni nakon protoka vremena ne odustaju od svojatanja hrvatskih teritorija, koja se kratko između dva svjetska rata bili dodijeljeni Italiji.

Predsjednik Europskog parlamenta Antonio Tajani govorio je 10. veljače 2019.godine, na Danu sjećanja na žrtve fojbi u Bazovici i govor završio usklikom “Živio Trst, živjela talijanska Istra, živjela talijanska Dalmacija!” Ništa novo, ni iznenađujuće,  u odnosu na protekle godine. Talijani kažu da su to” le nostre terre”, naše zemlje. Nikada se oni nisu pomirili sa gubitkom teritorija sa druge strane Jadranskog mora.

Čemu se čudite”poniženoj i osakaćenoj Italiji u njezinoj istočnoj regiji”?

velika italia

2007. godine izbio je veliki skandal i diplomatski sukob na relaciji tadašnji predsjednik RH Stjepan Mesić i tadašnji predsjednik Italije Giorgio Napolitano. Bilo je razmjena oštrih riječi i povišenih tonova.

Povod je bio naravno Dan sjećanja, kada si talijanski političari daju oduška i ustvari govore ono što misle.

Talijanski predsjednik Giorgio Napolitano, rekao je tada kako je u Ugovoru o miru iz 1947. godine prevladao “pokret mržnje i krvoločnog bijesa”, te “slavenski aneksionistički plan”,nazvao je egzodus Talijana “barbarstvom stoljeća”, “slavenskom krvoločnom mržnjom” i težnjom za pripajanjem teritorija,  iznosio je je teze o”poniženoj i osakaćenoj Italiji u njezinoj istočnoj regiji”. Jasno dajući na znanje da ne priznaje Pariški mirovni sporazum iz 1947. godine.

Naravno tadašnji hrvatski predsjednik Stjepan Mesić je u svom stilu odgovorio da su te izjave  Giorgia Napolitana “natruhe otvorenog rasizma, povijesnog revizionizma i političkog revanšizma”, što je izazvalo opće “zgražanje “ u Europskoj diplomaciji, pa čak i packe dužnosnika Europske unije.

Talijanski premijer Romano Prodi izjavio je da je zgrožen i ogorčen izjavom predsjednika Stjepana Mesića o talijanskom revanšizmu.

Europski povjerenik Franco Frattini izjavio je kako je iznenađen napadom zemlje koja želi u Europsku Uniju.

htps://www.jutarnji.hr/arhiva/prodi-mesic-me-zgrozio/3271343

Reakcija je bilo mnogo, sa svih strana, kao i povodom ove jučerašnje izjave Antonia Tajana, pa je trebalo dvije godine da se taj sukob smiri i normaliziraju odnosi.

Očito je da se u suštini Talijani nikako ne mogu pomiriti sa gubitkom teritorija, koji oni smatraju povijesno svojim, a usput ne priznaju zločine koje su počinili talijanski fašisti, ne priznaju talijanizaciju, jer je to za njih bilo normalno, pa to njihova zemlja. Oni i dalje imaju općinske i gradske vlasti, istarskih i dalmatinskih općina i gradova u egzilu, koji slobodno dolaze u Hrvatsku.

Evo primjer;

18. kolovoza 1946. godine u 14.10 sati, na tadašnjem popularnom gradskom kupalištu Vergarola u Puli, došlo je do eksplozije protu-brodskih  mina. Prema službenim podacima poginulo je 116 osoba, ali dvadesetak tijela nije bilo moguće identificirati, pa ih je možda bilo i više, a ranjeno je 216 osoba. Nemili se događaj dogodio u nedjelju, kada je područje bilo puno kupača i izletnika koji su s toga položaja pratili regatu pulskoga veslačkoga kluba Pietas Julia, a koja je bila nastavak proslave blagdana Velike Gospe.

Svake godine ta tragedija obilježava se komemoracijom,. 2018. godine uz predstavnike Grada Pule, ceremoniji su prisustvovali i predsjednik Talijanske unije Furio Radin, predstavnici pulske Zajednice Talijana, konzulata Republike Italije, Slobodne Općine Pula u egzilu, Istarske županije te članovi obitelji žrtava.

Vijećnik Petar Ćurić postavio je vječničko pitanje gradonačelniku Pule Borisu Miletiću;

“Uz dužni pijetet koji iskazujemo nesretno poginulima i njihovim obiteljima, postavljamo pitanje gradonačelniku da nam objasni: Što je to Slobodna Općina Pula u egzilu? Kakav je to pravni subjekt, nekakva paralelna vlast Pule u Italiji? Tko je pozvao iredentističku organizaciju na proslavu koja na svoje skupštine nosi  tri zastave: zastavu Slobodne općine Pula u egzilu, talijansku državnu zastavu i zastavu Istarske županije na talijanskom jeziku? Da li su predstavnici gradskih vlasti svjesni političke odgovornosti koju obnašaju u ovoj državi, Republici Hrvatskoj?”

Gradonačelnik Boris Miletić odgovorio je da je Pula grad koji je prevladao podjele i postigao visoki nivo konsnezusa kada se radi o davanju pijeteta žrtvama svih ratova te da Slobodna Općina Pula u egzilu nije institucija, nego udruga građana i to u poodmakloj dobi, koji dolaze položiti cvijeće.

Na što mu je vjećnik Petar Ćurić odgovorio;

Probajte na trenutak zamisliti da, recimo u Zagrebu postoji Slobodna Općina Zemun u egzilu i da se svake godine pojavljuje u Zemunu na službenim skupovima te ih tamošnje lokalne vlasti još stave u službeni protokol! Mislite da bi to Republika Srbija dopustila?“

https://istarski.hr/node/45106-petar-curic-sto-iredentisticka-opcina-pula-u-egzilu-radi-na-vergaroli

Čemu se čude hrvatski političari, ne događa se prvi put?

Zar ne prate u kojem okruženju žive?

 Čemu se čudi Vlast u Zagrebu, zar ne poznaju iredentističku politiku  IDS-a, koji surađuje sa tim talijanskim strankama, općinama u egzilu i pojedincima.

Talijanska iredenta danas

  • Godine 2001., talijanski predsjednik Carlo Azeglio Ciampi dao je zlatno odličje (Medaglia d’oro al valor militare) Slobodnoj talijanskoj općini Zadar u egzilu. Znači da ne priznaje suverenitet Republike Hrvatske nad gradom  Zadrom.
  • Potpredsjednik talijanske Vlade Gianfranco Fini izjavio je za Slobodnu Dalmaciju na 51. okupljanju talijanskih esula u Senigalliju 2004.: “Od sina jednog Talijana iz Rijeke sam naučio da su ti krajevi bili i jesu talijanski, ali ne zato što su u određenom povijesnom trenutku naše vojske tamo posadile Talijane. Ta je zemlja bila venecijanska, prije toga rimska.”Carlo Giovanardi, ministar za odnose sa Parlamentom, hladno je potvrdio Finijeve riječi rekavši da je “Fini rekao istinu”
  • Alleanza Nazionale ne priznaje Pariški mirovni sporazum iz 1947. godine, već stalno pogledava  prema istočnoj obali Jadrana, ponavljajući povijesni revizionizam, tvrdeċi da je Dalmacija ukradena Italiji. Godine 2005. Menia je izjavio da će “Italija povratiti Istru, Rijeku i Dalmaciju kad Hrvatska uđe u EU”.
  • 12. prosinca 2007., Talijanska pošta je izdala marku s fotografijom grada Rijeke uz popratni tekst “Rijeka – istočna zemlja nekoć dio Italije” (Fiume-terra orientale già italiana). Hrvatsko ministarstvo vanjskih poslova uputilo je prosvjednu notu Italiji zbog poštanske marke s nacionalističkim natpisom. Težina tog čina se može vidjeti u uporabi prijedloga i pridjeva – “già italiana” može također značiti i “već talijanska”. Marka je izdana u 3,5 milijuna primjeraka, ali na kraju nije puštena u optjecaj kako ne bi izazvala diplomatski sukob s hrvatskim i slovenskim vlastima.
  • 12. veljače 2008, gradonačelnik Rijeke, Vojko Obersnel, uputio je prosvjedno pismo gradu Milana i talijanskom veleposlanstvu u RH zbog teksta pozivnice za proslavu imenovanja Ulice grada Rijeke u Milanu u kojoj se povijest Rijeke za vrijeme fašističke vladavine D’Annunzia veliča i lažno prikazuje kao “razdoblje napretka” U pozivnici je, između ostalog, stajalo i da su “građani Rijeke više stoljeća bili Talijani i govornici talijanskog”, a mirovne ugovore Italije i Jugoslavije nakon 2. svjetskog rata se naziva “ponižavajućim i sramotnim dokumentima za Italiju” Hrvate se naziva “osvajačima koji nisu podnosili suživot s Talijanima.”

https://hr.wikipedia.org/wiki/Talijanski_iredentizam

Mene osobno ne začuđuje talijanska retorika , jer sam kao rođena Istranka upoznata sa tim djelom povijesti Istre i Italije, pa evo svoja saznanja prenosim i vama koji čitate ovaj tekst. Da vidimo  kroz povijest jesu li i u kojoj mjeri to talijanske ” le nostre terre”?

U povijesti Istre dogodila su se dva velika egzodusa  i mnogo promjena sastava stanovništva.

U povijesti Istre dogodile su se velike promjene u sastavu stanovništa, od raznih seoba do pomora od kuge u srednjem vijeku, ali masovno iseljavanje zbilo se dva puta i oba nakon dva svjetska rata.. Prvi se dogodio  nakon 1.svjetskog rata i propasti Austro-ugarske monarhije, a drugi nakon 2.svjetskog rata i kapitulacije Italije .U oba slučaja trajno je narušen i promijenjen sastav stanovništva u Istri.

Stanovništvo Istre kroz povijest do 1.svjetskog rata.

U Istri je živjelo miješano stanovništvo, uvjetovano povijesnim zbivanjima .Nakon propasti Rimskog carstva za prvih seoba naroda Istra je bila pošteđena velikih provala. Padom Zapadnog Rimskog carstva 476.godine Istra je došla pod vlast germanskog vojskovođe Odoakara, a ostrogotski kralj Teodorik uključio ju je u Istočnogotsku državu i tada dolazi do miješanja stanovništva .Bizant je 538.godine zavladao Istrom koja je postala dio Ravenskog egzarhata. Gradovi su imali položaj municipija (lat.municipium,od munia:dužnost+capere:uzeti) i uživali su samoupravu. U tom razdoblju Istra je doživjela gospodarski, graditeljski  i kulturni procvat, o čemu svjedoče mnogi sačuvani spomenici (Eufrazijeva bazilika u Poreču, bazilika sv.Marije Formoze u Puli)

U drugoj polovici 6.stoljeća i  početkom 7, Istru je pogodilo nekoliko epidemija kuge, koje su doslovno ispraznile gradove. U isto vrijeme došlo je i do napada Langobarda 599-611 i do prvih naseljavanja Slavena sve do juga Istre. Papa Grgur I žalio se solinskom biskupu Maksimu da su Slaveni „već preko istarskog prijelaza počeli ulaziti u Italiju“ Doseljenici su ubrzo prihvatili kršćanstvo. Izmjenjivale su se vlasti u Istri, a prema pisanju Konstantina VII Porfirogeneta,  granice Istre sezale su do planine na sjeveru. 1040. godine Istra je postala samostalna markgrofovija rimsko-njemačkog cara Henrika III, međutim zbog udaljenosti centralne vlasti, vladala je samovolja i sukobi lokalnih feudalaca međusobno i sa Akvilejskim patrijarhom, koji je vladao Krasom i gradovima Kastvom i Rijekom.I kod doseljenika Slavena došlo je do razdvajanja, ako da su Slovenci otišli na sjever, a Hrvati u središnju i južnu Istru.

Gradovi na zapadnoj obali Istre, pretežno naseljeni romanskim stanovništvom u tim su sukobima nastojali sačuvati autonomiju, međutim pojavio se novi osvajač ,a to je Mletačka Republika. Ratovima između akvilejske patrijaršije i Mlečana postepeno je Venecija ovladala skoro cijelom Istrom .Jedinstvenu upravu osim vojne nije uspostavljala  Nije mijenjala ni upravni sustav koji su činili gradovi sa višim stupnjem municipalnog uređenja, manji gradovi sa ograničenim  pravima, sela s djelomično očuvanom hrvatskom samoupravom te feudalni posjedi.

1466. godine po ugovoru o nasljedstvu Istra je podijeljena za slijedeća tri stoljeća između Venecije i Habsburgovaca .Romansko stanovništvo, polako je zaboravljalo istroromanski govor i prihvatilo mletački , živeći tada najvećim dijelom u gradovima zapadne obale Istre. Seosko pretežno hrvatsko stanovništvo živjelo je u seoskim općinama (komun) kojima je na čelu bio župan.

O općinama, društvenim odnosima i granicama između posjeda u 14.stoljeću svjedoči Istarski razvod, prvi pravni dokument, pored Vinodolskog zakonika pisan i na hrvatskom jeziku. O tom razdoblju istarske povijesti svjedoči niz glagoljaških natpisa (plominski natpis),a već u 16.stoljeću tiskaju se prve inkunabule sa  protestantizmom  Matije Vlačića Ilirika .

Uslijedilo je niz ratova između Austrije i Venecije, osmanlijskih pohoda u 15.stoljeću u kojima je razoreno mnogo sela, a neka su i potpuno nestala. U Uskočkom ratu 1615-1617 zadržane su stare granice, a manji dio iseljenih senjskih uskoka nastanio se u srednjoj Istri. Sela opustošena ratovima i razbojštvima, dodatno je opustošila i velika epidemija kuge 1629-1631 godine, koja je sa malarijom prouzročila i propadanje gradova.

Sustavno naseljavanje opustjele zemlje, Venecija je započela 1556 kada je osnovala Magistrat za napuštena dobra. Trajno ili privremeno u Istru su doselile manje skupine Crnogoraca (koji su se održali u Peroju),Talijana ,Albanaca ,Grka i Morlaka ,po jeziku rumunjskih Vlaha (koji su se održali kao Istrorumunji u području Ćićarije-Žejane) Istra je tada imala oko 1640 godine,  svega 51 600 stanovnika ,a do kraja 18.stoljeća taj broj je porastao  na  oko 130 000 ,od toga u mletačkoj Istri 95 000 stanovnika. Najviše doseljenika stiglo je iz zapadne Bosne, Hercegovine ,Like ,Dalmacije i drugih hrvatskih krajeva ugroženih turskim osvajanjima.

Napoleon I Buonaparte  ukinuo je Mletačku Republiku i mirom u Campoformiju 17.listopada 1797.godine Austrija je zadržala cijelu Istru. Ali iz Italije su stalno stizali teritorijalni zahtjevi, koji su začetak talijanskog svojatanja Istre, iako Italija nije sljednica Mletačke Republike. Kratko vrijeme Istra je bila u Napoleonovoj Iliriji, međutim porazom i zatvaranjem Napoleona , Pariškim mirom 1814 i Bečkim kongresom 1815 potvrđena je Austrijska vlast u Istri .Osnovano je Austrijsko primorje sa sjedištem u Trstu 1814 godine, Kraljevstvo Ilirija 1816, Rijeka je vraćena Hrvatskoj 1822.godine, a kvarnerski otoci pridruženi Istri pa su zajedno činili od 1825-1860 godine  Pazinski okrug Austrijskog primorja.

Preustrojena je i crkvena podjela :Pićanska i Novigradska biskupija pripojene su Tršćansko-koparskoj biskupiji i sa Porečko-pulskom biskupijom  podređene Goričkoj metropoliji.

Prema popisu iz 1846.godine u Istri je živjelo 228 033 stanovnika ,od toga Hrvata 134 455,Talijana 60 040 i Slovenaca 31 995.

No javni i kulturni život imao je tada talijansko obilježje . Talijani su uglavnom stanovali u gradovima, imali su nacionalno svjesnu inteligenciju i raspolagali su kapitalom i obrazovnim sustavom. Talijanski intelektualci držali su da su Talijani starosjedioci ,baštinici starog Rima i Venecije i kao takvi nositelji kulture.

Za razliku od njih Hrvati iako brojniji, najvećim dijelom bili su seljaci, neobrazovani i bez škola na svom jeziku. Nisu imali razvijenu kulturnu i političku elitu, malobrojni koji su bili pismeni, bili su svećenici.

Jačanjem ilirskog pokreta i previranjima 1848 godine ,javljaju se prvi otpori talijanizaciji i zahtjevi za uvođenjem hrvatskog jezika . Općine Lovran i Kastav prosvjedovale su protiv talijanskog kao jedinog službenog jezika 1849 godine, ali im je Beč odbio zahtjev za dvojezičnost.

No hrvatski narodni preporod nitko nije mogao zaustaviti. Konačno su i Hrvati imali svoje hrvatske intelektualce i proces nacionalne integracije u Istri je krenuo. Predstavnici hrvatske inteligencije u Istri koji su se okupili oko biskupa Jurja Dobrile ,počeli su otvarati hrvatske čitaonice (Kastav 1866, Pula 1869) ,tiskati kalendar „Istran“,list „Naša sloga“(1870 )godine.  1854 godine tiskan je prvi molitvenik za široke mase kojeg napisao biskup Juraj Dobrila „Oče budi volja tvoja“ koji je prešao dvadesetak izdanja do današnjih dana (2006.godine izdano je 25.izdanje molitvenika)

Prvi je u Istarskom Saboru u Poreču progovorio hrvatskim jezikom dr.Matko Laginja 21.kolovoza 1883 godine. Tada su se digli talijanski zastupnici i uzvikujući „fora, fora“ (van,van)  napustili Sabornicu . Dr.Matko Laginja nastavio je govor na talijanskom jeziku ,iako mu je predsjedavajući dopustio govoriti na hrvatskom jeziku, jer mu je bilo bitno da obrazloži svoje stavove. Talijanski su se zastupnici vratili u Sabornicu ,ali su organizirali talijanske građane ,koji su bili većina u Poreču, da na izlasku iz Sabornice gađaju hrvatske zastupnike ,trulim“ voćem.

Napokon je donesen 1883.godine  i Zakon o ravnopravnosti pokrajinskih jezika ,no on nije saživio u javnom životu.

Proces ujedinjenja Italije pojačao je talijanske iredentističke težnje prema Istri ,koje su naročito ojačale pred 1.svjetski rat.

Smrću Biskupa Jurja Dobrile završilo se prvo razdoblje preporoda istarskih Hrvata  kojeg su uglavnom  prema Strossmayerovim zamislima vodili svećenici (Ivan Josip Vitezić ,Ante Karabaić, Bartul Bozanić .,Dinko Vitezić i dr. ), a zanosili su se idejom ujedinjenja Južnih Slavena.

Drugu skupinu preporoditelja predvodio je dr.Matko Laginja i sa Vjekoslavom Spinčićem i Matkom Mandićem gradili su narodni preporod na pravaškoj ideji dr.Ante Starčevića ,prilagođenoj istarskim prilikama surađujući sa slovenskim preporoditeljima.

Postigli su znatan uspjeh i na izborima . 1886 godine Hrvatsko-slovenska stranka osvojila je većinu u općini Buzet, a godinu dana kasnije i u općini Pazin.

1884 godine u Istarskom saboru osnovan je Hrvatsko-slovenski klub ,a 1889 na Zemaljskom saboru stranka dobiva veći broj mandata, pa vladin komesar prvi put u povijesti Sabora drži pozdravni govor i na hrvatskom jeziku. 1891 godine u Carevinsko vijeće izabrani su Vjekoslav Spinčić i Matko Laginja kao predstavnici seoskih općina. Te godine prigodom posjeta gospodarskoj izložbi u Zagrebu ,Vjekoslav Spinčić javno iznosi želju istarskih Hrvata za sjedinjenjem Istre sa Hrvatskom. Isti zahtjev ponovio je i  dr.Matko Laginja u bečkom Carskom vijeću.

Probuđena hrvatska većina u Istri bilježila je sve veće uspjehe u realizaciji svojih nacionalnih težnji, dok je nasuprot tomu rasla i talijanska iredenta i njihova težnja za nadmoći. To je neminovno produbljivalo jaz između dva kulturno/etnička dijela stanovništva u Istri.

Pula je otvaranjem brodogradilišta 1856. godine, postavši tako ratna luka Austro-Ugarske monarhije doživjela procvat i postala političko i gospodarsko središte istarskih Hrvata. 1893 godine osnovana je Družba sv.Ćirila i Metoda za Istru koja je radila na otvaranju hrvatskih škola, a prva škola Družbe sv.Ćirila i Metoda otvorena je 1898 godine u radničkom predgrađu Šijana u Puli. Osnovano je društvo Hrvatski sokol 1897, Savez istarskih hrvatskih zadruga 1903,Narodna radnička organizacija 1907 i mnoga druga društva. Izgrađena je željeznička pruga koja je Istru povezivala sa svim europskim željeznicama.

1899.godine otvorena je prva Državna gimnazija u Istri na hrvatskom jeziku u Pazinu,  do 1913 ,godine hrvatski školski sustav u Istri činilo je 167 škola sa više od 20 000 učenika. Po popisu stanovnika 1910 godine u Istri je bilo ukupno 264 836 stanovnika,od toga Hrvata 126 478 ,Talijana 98 520,Slovenaca 10 254,Njemaca 12 452 i ostalih 17 132.Kako se vidi Hrvati su najbrojniji,a malo manje ima Talijana.

Razdoblje u godinama 1.svjetskog rata donijelo je istarskom stanovništvu internaciju u Moravsku, kada su zbog straha od ratnih stradavanja Austrijske vlasti donijele odluku da se oko 60 000 stanovnika Istre prebaci u unutrašnjost Monarhije. Zbog oskudice i teških uvjeta života oko 10 000 njih se nije vratilo svojim domovima. Moja prabaka i dio obitelji vratili su se i kao dijete sjećam se tih priča o životu u Moravskoj.

Londonskim ugovorom od 26.travnja 1915. između sila Antante (Velike Britanije ,Francuske i Rusije )i Italije ustupile su Italiji područja koja nisu bila naseljena Talijanima, u cilju ulaska Italije u rat na njihovoj strani, pa je Italija time ostvarila svoje teritorijalne pretenzije, kako bi proširila svoje kolonijalne posjede.

Kako je Italija odmah nakon završetka 1.svjetkog rata prisvojila Istru.

Mornarička flota bivše Austro-ugarske monarhije prešla je u hrvatske ruke, odnosno Državi SHS. Tek što se na admiralskom brodu Viribus Unitis zavijorio hrvatski barjak, u tijeku noći su talijanski diverzanti postavili podvodne mine i 1.studenog 1918. godine ,admiralski brod je neslavno završio na dnu pulske luke povukavši za sobom oko 400 mornara uglavnom Hrvata i admirala Janka Vuković Podkapelskog.

Tom akcijom ,nazvanom Prepad na Pulu ,Talijani su i prije formalno potpisanih Rapallskih ugovora ušli u Pulu ,odnosno Istru.

Razdoblje između dva svjetska rata  u Istri do kapitulacije Italije 8.rujna 1943.godine.

Talijanski odredi( Squadre di combatimento) upali  su u Istru odmah po završetku rata (1918-1920) i započeli nasilje nad hrvatskim pukom, prisilnu talijanizaciju i stalno maltretiranje, jer su „Slavi“ za njih bili niža vrsta „schiavi-robovi“

12.studenog 1920 . godine, potpisan je u gradiću Rapallu, blizu Genove ugovor između Italije i Kraljevine SHS, kojim su definirane granice po Londonskom ugovoru. iz 1915.godine. Time je Istra i formalno pripala Italiji. Nastavila se nasilna politika talijanizacije u Istri. zatvaraju se hrvatske pučke škole i klasična gimnazija u Pazinu, protjeruju se učitelji i profesori i dovode se  talijanski iz raznih dijelova Italije. Zatvaraju se čitaonice, zabranjuje se tiskanje novina na hrvatskom jeziku.

13.srpnja 1920 godine zapaljen je hrvatski Narodni dom  u Puli ,koji je do temelja izgorio ,a u njemu i 7 000 knjiga u knjižnici koja je bila u domu. Zapaljeni su i izgorjeli Narodni dom u Trstu ,te hrvatska Tiskara u Pazinu. U ožujku 1923 godine Perfekt Julijske Venecije pod koju je pripadala Istra zabranjuje upotrebu hrvatskog jezika u javnoj upravi, a 1925 godine kraljevim dekretom i na sudovima. Konačni udarac hrvatskom jeziku zadan je Školskom reformom ministra Giovannija Gentilea od 1.listopada 1923 godine, kojoj se potpuno zabranjuje upotreba hrvatskog jezika u školama. Zabranjena je i međusobna komunikacija na narječju hrvatskog jezika, istarskoj čakavici kojom su djeca međusobno razgovarala. Djeca kao djeca međusobno su pričali „ po našu-domaću“, na što bi im maestra (učiteljica) govorila „parlate italiano“ i sa šibom ih tukla po dlanovima ( po svjedočenju moje mame koja sada ima 89 godina), mnogi su morali klečati na krupnoj soli, a ponavljače toga „teškog „ kaznenog djela često odvodili i karabinjerima na ispitivanje.

Tu i takvu politiku najavio je i sam Benito Mussolini prigodom posjeta Puli 20.rujna 1920 .godine. Tada je održao govor u pulskom kazalištu i rekao „Pred rasom kao što je slavenska, inferiorna i barbarska, ne treba slijediti politiku mrkve, nego politiku batine .Granice Italije moraju biti Brenner, Snježnik i dinarske Alpe : vjerujem da se može žrtvovati 500 000 slavenskih barbara za 50 000 Talijana“  Kada je izlazio iz kazališta netko je iz gomile u gužvi Mussoliniju opalio dva šamara i taj je događaj postao mit.

Taj je događaj navjestio da istarski narod neće pognute glave trpjeti zatiranje svog identiteta, ponižavanje i zlostavljanje. Ubrzo su se pobunili seljaci na Proštini i rudari u rudniku u Labinu. Proštinska buna obuhvatila je sela Kavran, Šegotići, Pavićini, Vareški veliki i mali, Jovići, Peruški, Išići, Krnica, Rakalj, Cveki, Cokuni i Mutvoran. Počela je u veljači 1921 godine i ugušena 5.travnja 1921. godine. To je bila prva pobuna protiv fašizma u Europi. Talijanske fašističke squadre upale su u sela, odveli 400 seljaka u pulski zatvor i zapalili selo Šegotići i još nekoliko kuća u drugim selima i tako je pobuna ugušena. Optužena su samo 12 vođa pobune, a ostale su seljake pustili kućama, kasnije su i ta 12-torica pomilovani i pušteni kućama.

Zbog svega toga istarski Hrvati počeli su se iseljavati iz Istre. Veliki broj, a među njima i intelektualci bježe preko granice na Sušaku u Jugoslaviju. Najviše ih se smjestilo u Zagrebu, na Bukovcu i na Trešnjevki . Među njima su bili Mijo Mirković ( Mate Balota), književnik i ekonomista, Tone Peruško, utemeljitelj Pedagoške akademije u Puli(današnji  Filozofski  fakultet) i Slavko Zlatić, profesor i kompozitor. Jedan dio iselio se i u Slavoniju ,tako ima u osječkim predgrađima Višnjevac i Josipovac još potomaka iz Istre. Dosta ih je emigriralo i u   Ameriku, Švedsku i druge europske zemlje. Računa se sve zajedno da se iz Istre iselilo oko 53 000 stanovnika ( po prof. povijesti Neviju Šetiću). U isto su vrijeme Talijani  doveli oko 30 000 Talijana i tako se promjenio sastav stanovništva .

Razdoblje od kapitulacije Italije do pripojenja Istre Hrvatskoj, odnosno FNRJ.

8.rujna 1943. godine Italija je kapitulirala. Istarski rodoljubi (tako su se nazivali) spremno su i organizirano dočekali kapitulaciju . Razoružali su talijanske vojnike i karabinjere, zauzeli  vojarne i naoružali 10-15 tisuća ljudi. Narodni ustanak naišao je na sveopće odobravanje naroda, pa su do 11 rujna oslobodili gotovo cijelu Istru, osim jakog uporišta u Puli i Vodnjanu .13,rujna održan je veliki skup pod vodstvom Joakima Rakovca na kojem je pročitan proglas kojeg je sastavio Ljubo Drndić pod nazivom ” Istarski narode”

Međutim kada je Tito saznao za masovni ustanak u Istri i to bez organizacije KPJ odmah je poslao svoje političke komesare Savu Vukelića kao zapovjednika i Jožu Skočilića kao političkog komesara novoosnovanog Operativnog štaba NOV Hrvatske za Istru, da stave te istarske ustanike pod svoje zapovjedništvo, nekoga milom, nekoga silom! Na brzinu je organiziran Sabor narodnih predstavnika Istre u Pazinu 25. i 26.rujna 1943.godine gdje su potvrđene odluke od 13.rujna 1943. godine. U prvoj odluci govori se o prisajedinjenju matici hrvatskoj, nigdje se ne spominje Jugoslavija, dok se u drugoj pod utjecajem KPJ ,naravno spominje i Jugoslavija i NOV..

Istarski rodoljubi nisu bili komunisti, bili su pod utjecajem starćevićanske ideje dr.Matka Laginje . Komunistička ideologija nije bila prihvaćena kod istarskih seljaka, dok je kod radništva bila bolje prihvaćena, naročito među rudarima u Labinu i Raši. Istarski seljak bio je vezan za svoje svećenstvo, koje je bilo uz narod za vrijeme talijanskog fašizma, pa su zbog toga i hrvatski svećenici bili proganjani i maltretirani.

Međutim kratko je trajala sloboda! Već krajem rujna  krenula je Romelova ofenziva, Nijemci su u ofenzivi savladali istarske ustanike, pri čemu je poginulo oko 3 000 Istrana ,popaljena su mnoga sela i pobijeno mnogo civila. Jedan dio ustanika uspio je pobjeći u Gorski Kotar, pa je tamo u travnju 1944 .godine osnovana 43.Istarska divizija. Ratnim operacijama NOV u proljeće 1945 godine oslobođena je Istra i Trst. U Istri je tada po završetku rata 1945 godine bilo ukupno  232 767 stanovnika, Hrvata 161 872, Talijana 58 691, što se vidi da je njihov broj osjetno pao, Slovenaca 2771 i ostalih 10 443. Kako se vidi Njemaca nema, ili su se zbog straha vjerojatno izjasnili pod ostalo.

E tek tada počinje diplomatska borba za priključenje Istre Hrvatskoj, odnosno tadašnjoj FNRJ. Saveznici nisu bili za to da ti krajevi pripadnu Jugoslaviji, iako ih je NOV oslobodila. Formirane su dvije okupacijske zone;

  1. Zona A, koja je obuhvaćala područje Trsta, Pulu, Tržić, Goricu i dijelove južne Slovenije, kojom je upravljala Saveznička vojna uprava i
  2. Zona B, u kojoj je ostao preostali dio Istre i Slovenskog primorja, kojom je upravljala FNRJ.

Kada  je komunističko vodstvo Jugoslavije sa Titom uvidjelo da samo vojnim putem neće uspjeti zadržati te krajeve, morali su iznaći rješenje i za diplomatsku ofenzivu. Kako je istarsko svećenstvo cijelo vrijeme talijanske vladavine bilo uz narod, tako je Tito uputio svoje emisare Dušana Diminića i Ivana Motiku u Trst kod msgn. Bože Milanovića, bi li on vodio pregovore sa Saveznicima . Msgn.Božo Milanović pristao je uz obećanje da će Crkva moći normalno pastoralno djelovati. Božo Milanović i Zbor svećenika Sv,Pavla Istre sačinili su Memorandum po kojem bi hrvatski i slovenski svećenici  podržali jugoslavenske vlasti, ali da im se dopusti pastoralni rad. Naivno su vjerovali da je to moguće. Spomenicu svećenika Sv.Pavla potpisalo je 55 istarskih svećenika sa zahtjevom da se Istra priključi Hrvatskoj

.Uz tu Spomenicu priloženi su dokazi po matičnim knjigama da u Istri ima  75% hrvatskih i slovenskih župa, 12% talijanskih župa i 13% mješovitih .Sa tim  je  dokumentima Božo Milanović otišao u Pariz na Mirovnu konferenciju kao član delegacije koju je vodio Edvard Kardelj. Božo Milanović zdušno je lobirao u svećeničkim i diplomatskim krugovima da je Istra hrvatska. Nakon žestoke diplomatske ofenzive koju je poduzela jugoslavenska delegacija, konačno je 10.veljače 1947 godine potpisan Mirovni sporazum kojim su  Istra, otoci Cres i Lošinj pripali Hrvatskoj odnosno FNRJ.

No političko se ozračje promjenilo, počeli su progoni vjernika i svećenika, istarskih rodoljuba-narodnjaka, pripadnika talijanske nacionalnosti, gdje se u mnogo slučajeva radilo o osveti na osobnoj razini. Ljudi su nestajali, punile su se kraške jame (fojbe) sa svima koji nisu prihvaćali komunističku ideologiju.

Talijansko stanovništvo se zastrašivalo i time poticalo na iseljavanje različitim metodama . Strah je ljude poticao na odlazak, ne samo Talijane, nego i Hrvate koji nisu prihvatili komunističku ideoligiju. Bilo je tada svakakvih metoda zastrašivanja ,iživljavanja, mučenja i ubijanja . Broj stanovnika je već osjetno pao, pa je ukupno u Istri te 1948 .godine bilo 206 653 stanovnika, Hrvata 155 701, nije puno pao broj, Talijana 42 727, što je dvostruko manje u odnosu na 1910 godinu, Slovenaca 4 606 i pod ostalo 3 619 . Iz navedenih brojki jasno je koliko je ljudi otišlo iz Istre.

Osobito je žalosno i teško seliti se i napustiti sve što imaš, život koji si vodio, sa malo osobnih stvari koje stanu u jedan ili više kufera i ideš u nepoznato. To je popratna pojava u svim ratovima u kojima stradava i civilno stanovništvo. I u Domovinskom ratu su se ponavljale takve slike kolone izbjeglica, koji su morali napustiti svoje domove i imanja samo sa vrećicom u ruci!

Točan broj stradalih u fojbama teško je utvrditi, kao i točan broj iseljenih, pa prema dostupnoj literaturi može se govoriti o procjeni. Talijanska strana uveličava brojke ,komunisti ih smanjuju, stoga se brojke i razlikuju.

Utemeljenije procjene variraju između 4 500 -6 000 ljudi na cijelom području Istre i Julijske krajine kao žrtve fojbi, a procjena iseljenih -esula kreće se od 200 do čak 350 tisuća ljudi, to je ustvari nerealno s obzirom da je Istra imala ukupno oko 230 tisuća stanovnika .Ukupan broj stanovnika 1948 u odnosu na 1945 je pao, isto je tako pao i po nacionalnosti, ali ne u stotinu tisuća kako Talijani prikazuju.

1953 godine u Istri je ukupno bilo 199 278, što je manje nego 1948 godine, Hrvata je približno isti broj 155 063, Talijana puno manje 23 934, Slovenaca isto manje 5 552, a ostalih 14 729. Sve ove brojke ne potvrđuju tezu o 250-300 tisuća iseljenih, već se brojka vjerojatno kreće do 200 tisuća ljudi koji su napustili svoje domove i iselili-optirali.

Dan sjećanja u Italiji

Dana 10.ožujka 2004 .godine Donji dom talijanskog parlamenta izglasao je zakon kojim se 10.veljače proglašava nacionalnim Danom sjećanja na istarske, riječke i dalmatinske -esule i žrtve fojbi ( kraške jame) Taj dan je izabran jer je 10.veljače 1947.godine potpisan Mirovni sporazum u Parizu. Međutim ovim Mirovnim sporazumom nije do kraja riješeno pitanje granice između Italije i Jugoslavije. 1952.godine izbila je tzv. Tršćanska kriza koja je prijetila oružanim sukobom, a riješena je tako da je vodeći se metodom većinskog stanovništva Trst pripao Italiji.

Pitanje granice riješeno je tek Osimskim sporazumima od 10.studenog 1975.godine potpisanim u gradiću Osimu kraj Ancone. Tim sporazumima dogovorena su sva prava talijanske nacionalne manjine u Istri i Hrvatskoj. Nakon raspada Jugoslavije Hrvatska i Slovenija preuzele su obveze iz Osimskih sporazuma. Slovenija je preuzela obvezu isplatiti Italiji 65 milijuna, a Hrvatska 35 milijuna američkih dolara.

Zaključak

Retorika koja se čuje na Dan sjećanja u Italiji je kao što smo vidjeli, često veoma neprimjerena . Osimskim sporazumima, definirana su sva prava Talijanske nacionalne manjine u Istri i Hrvatskoj. Ta su im prava i potvrđena Ustavnim zakonom o nacionalnim manjinama koji je donio Hrvatski Sabor 29,srpnja 2011.godine. Čitajući izjave u talijanskim medijima ispunjene netrpeljivošću i mržnjom zbog „gubitka teritorija“  kojeg Talijani smatraju svojim, jer se oni drže  sljednicima  starog Rima i Mletačke republike, njihova se retorika u odnosu prema Slavenima (Hrvatima i Slovencima) nije promjenila. Mi smo i dalje za njih „Slavi -schiavi „ ili Cigani „ Quardate che Sloveno e sinonimo da Sempre di Zingano .Non vi scandalizzate Sloveni“ Slaven je sinonim za Cigana.

Kojeg li cinizma ! Mi smo za njih „zingani -schiavi „,a oni su nas htjeli samo naučiti kulturi ! Pa su valjda u cilju da nas nauče kulturi spalili Narodni dom u Puli sa bibliotekom od oko 7 000 knjiga. Ne znam za takve metode kulturnog uzdizanje jednog naroda, da mu se kultura donosi paljenjem knjiga, zatvaranjem škola ,zabranom korištenja materinjeg jezika, progonom intelektualaca, zatvaranjem tiskara i zabranom tiskanja novina i drugih tiskovina .

Talijanska nacionalna manjina ima u Istri i Hrvatskoj sva prava, čak i veća od hrvatskog stanovništva. Imaju škole na talijanskom jeziku, tisak, radio i TV emisije ,dvojezičnost, svoja kulturno -umjetnička društva, pa čak i mise na talijanskom jeziku u lokalnim crkvama!

Sve su to oduzeli hrvatskom i slovenskom stanovništvu u vrijeme kada su bili na vlasti u Istri, otocima i gradu Zadru između dva rata od 1918-1943. godine.

Stoga osim sjećanja i suosjećanja sa žrtvama nikakvim  drugim namjerama  i neprimjerenim  izjavama nema mjesta ni opravdanja.

Može se Antonio Tajani pravdati koliko god hoće i izmišljati razna opravdanja, ali  njegove riječi ostaju kao nepobitna činjenica ;

“Živio Trst! Živjela talijanska Istra! Živjela talijanska Dalmacija! Živjeli talijanski esuli i vrijednosti naše domovine!”. 

” Bio je to nesporazum, kriva interpretacija. Izvučene su iz konteksta dvije riječi iz mog govora. To što pozdravljam Talijane iz Istre i Dalmacije ne znači da sam želio predstaviti pretenzije na njihov teritorij.”izjavio je Antonio Tajani.

Razvidno je kako se nastoji nevješto  opravdati.  Nije Antonio Tajani pozdravljao Talijane iz Istre, nego ” živjela talijanska  Istra”, nije pozdravljao talijane iz Dalmacije, nego” živjela  talijanska Dalmacija” To je tako jasno vidljivo!

Piše: Lili Benčik

Literatura: Arrigo Petacco-Egzodus ;

Nevio Šetić-Iz Istarskog novovjekovlja;

Božo Milanović-Istra u dvadesetom stoljeću;

Darko Dukovski-Fašizam u Istri 1918-1943 ;

Giacomo Scotti-Krik iz fojbi

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari