Pratite nas

U potrazi za Istinom

Porcija Mesićevih laži za Badnjak 2. dio

Objavljeno

na

Za sve koji su propustili prvi dio ove storije može se pronaći ovdje (1) Ova bilješka odnosi se na intervju u Jutarnjem listu objavljenom uoči samog Badnjaka (2)

Što se tiče Karađorđeva i čitave te priče, neću više puno duljiti, tek nekoliko napomena i zanimljivosti. Mit o Karađorđevu je već razvaljen neoborivim argumentima. Na primjer, tu je analiza prof. dr. Ive Lučića (3)

Također, kako bi shvatili sve Mesićeve manipulacije i laži toplo preporučam pročitati ovaj tekst prof. dr. Miroslava Tuđmana iz knjige “Vrijeme krivoklenika koji se nalazi na web-stranicama generala Praljka. (4)

U ovoj analizi profesora Tuđmana sve je posloženo kronološki i precizno, i kad ovo pročitate puno toga će vam biti jasnije. Pritom, meni je jasno da ljudi ne vole prviše čitati jer ne vole duge tekstove, ali to i je jedna od tragedija današnjeg doba, da se ljudima sve svelo na format sms-a ili twiter-objave, a na taj način se samo hrani površnost, i u takvoj površnosti takvim lažima i lažljivcima je puno lakše plivati. A znanje je moć. A do znanja se ne dolazi izbjegavajući čitanje nego upravo suprotno. Mogu svjedočiti iz osobnog iskustva, jer ja sam puno o tome čitao i zato točno znam da je Mesić i krivokletnik i veleizdajnik, kao što znam da je Praljak nevin čovjek, i to mogu napisati bez ikakvog kompleksa i ikakog straha, jer sam potpuno siguran u ono što pišem.

Primjerice, Mesić u svom (izmišljenom) razgovoru s Borisavom Jovićem kaže kako mu je Jović rekao
“… Odgovorio je – nama treba 63 posto Bosne i Hercegovine. To je, rekao mi je, bilo srpsko, jest srpsko i srpsko mora ostati.”

A sad pogledajmo što je istina.
Činjenica je da je Mesić u svom svjedočenju na suđenju Slobodanu Miloševiću početkom listopada 2002. godine više puta izjavio kako je cilj Miloševićeve politike i velikosrpske agresije bio realizacija projekta “Velike Srbije” na zapadnim granicama Karlobag-Karlovac-Virovitica (5)

Činjenica je isto tako da je Mesić u svom svjedočenju u slučaju Blaškić dana 17. ožujka 1998. ispričao ovaj svoj izmišljeni razgovor s Jovićem i tad je posvjedočio da mu je Jović rekao kako njih zanima 66% BiH. (6)

Dakle, kako god Mesić laže kad ničim izazvan Karađorđevo iz ožujka 1991. translatira u siječanj 1991., a očito s ciljem da se njegova laž o Kadijevićevom obećanju “da neće napasti” nekako uklopi, makar na silu, tako i ovdje Mesić čini nešto slično. U svjedočenju protiv Miloševića kaže da je cilj srpske politike bio Karlobag-Karlovac-Virovitica, što je točno (uzgred budi rečeno, kad god se sudilo bilo bosanskim Srbima bilo Srbima iz Srbije u svezi sukoba na području BiH, nikad tužiteljstvo nije kretalo od teze o “podjeli BiH u Karađorđevu” nego od činjenice da su Srbi pokušali stvoriti veliku srbiju upravo na granicama koje spominje Mesić. Dakle, više je nego očito da se ta izmišljotina koristila samo kako bi se moglo osuditi Hrvate. Pa ispada da su oni tu laž uspjeli dokazati, dok činjenicu koja je očito, o pokušaju stvaranja velike srbije na granicama Karlobag-Ogulin-Karlovac-Virovitica nisu uspjeli dokazati).

Međutim, svjedočeći u predmetu Blaškić, Mesić “umanjuje” srpske apetite i kaže kako ih Hrvatska nije zanimala već samo 66% BiH. Sada, u ovom intervjuu Jutarnjem, Mesić dodatno umanjuje srpske apetite i kaže da je to bilo 63%. Očito, Mesić ima cilj živjeti bar još 20 godina u kojima će u svakom narednom intervjuu nastaviti topiti volumen srpskih ratnih apetita, pa bi to dogodine moglo biti 61%, pa za dvije godine 55%, i tako, sve dok ne dođe na istu valnu dužinu s haškim sudom, koji je u svojim presudama dosudio kako Srbija ne samo što nema veze sa zločinima na teritoriju u BiH, nego nema nikakve veze s ratom u BiH, osim eventualno nešto malo 1992. godine (predmeti Tadić i Brđanin).
Dakle, ovaj blok možemo zaključiti činjenicom da Mesić laže kad Karađorđevo iz ožujka premješta u siječanj zato da bi nekako uklopio svoju laž o Kadijeviću, a srpske apetite umanjuje dok ih jednog dana totalno ne počne negirati zato da bi svoje laži uskladio s lažima iz presuda haškog suda.

Sad mogu nastaviti dalje sistemom,. Citat-komentar.

8. Početkom 2000. izabrani ste za predsjednika, na vlast je došla koalicija šestorke predvođena SDP-om. Često vam se predbacuje da su nakon vašeg dolaska na Pantovčak Tuđmanovi transkripti i ostali dokumenti iz Ureda predsjednika odlazili u Haag i mimo Vladina ureda za suradnju s Haaškim sudom. Čak je i Vladin Ured za odnose s javnošću negdje u studenom 2000. objavio priopćenje u kojem upozorava na to da Ured predsjednika ne smije samostalno slati dokumente u Haag. Kako objašnjavate to priopćenje?

– Ured predsjednika je slao u Haag samo one materijale koje je Vladin Ured za suradnju s Haaškim sudom s tim sudom i dogovorio. Uvijek je tužiteljica razgovarala s Vladinim Uredom, a zatim dolazila k nama. Ono što bi Vladin Ured dogovorio, mi bismo davali po utvrđenoj proceduri. Ništa mi nismo na svoju ruku davali Haagu.
Odakle onda optužbe te vrste?
– Ništa mi na svoju ruku nismo slali. To su obična podmetanja. Ja sam u politici uvijek imao dosta prijatelja, a još više neprijatelja. To me prati cijeli život.
Nakon dolaska na Pantovčak, Ured ste otvorili novinarima, uključujući i strane. Novinari Independenta, Channela 4 snimali su sobu s Tuđmanovim transkriptima. Neki su vam to jako zamjerili…
– Optužuju me da sam “dilao” te transkripte, da sam dovodio novinare. Novinari su pitali bi li mogli vidjeti gdje su prijepisi Tuđmanovih razgovora pohranjeni, jer znate, ako netko stvara arhivu transkripata svojih razgovora za povijest, ljude zanima koliko toga ima. To je bila cijela jedna prostorija puna transkripata. Ja to nisam ni vidio i rekao sam im da možemo pitati službenika zaduženoga za arhivu da im to pokaže. I taj službenik im je otvorio vrata sobe s transkriptima i oni su s ulaza snimili tu sobu s dosjeima. Nema tu nikakve enigme, ali zato uvijek postoje podmetanja. Ja nikad u toj prostoriji nisam bio.

Komentar:

Ovo je ključni dio intervjua, jer ovdje leži dokaz da je Mesić veleizdajnik. Mesić ovdje laže apsolutno u svemu. Najveći dio ovih laži već je pobijen ovim člankom (7)
Dakle, članci 2. i 3. Ustavnog zakona o suradnji s haškim sudom su više nego jasni: Sva suradnja se odvija preko Vlade RH. I lijepo piše u članku 2. da se suradnja državnih tijela RH odvija preko Vlade, ako Vlada ne odluči drugačije. Vlada nije odlučila drugačije jer takva odluka ne postoji. Mesić laže. Iz Vlade je upozoren da ne dila sam na svoju ruku zato jer je to činio, a ne zato jer je nekom u Vladi došlo iz čista mira prozivati Mesića. Po proceduri on je morao dostavljati dokumente Vladinom uredu za suradnju, a onda Vlada prvo mora te dokumente deklasificirati odnosno skinuti s njih oznaku tajnosti, a tek nakon toga odlučiti što i kako će slati u Haag.

Međutim, zbog svoje bolesne mržnje prema Tuđmanu i svoje opsjednutosti Tuđmanom, Mesić i njegov tim su odmah po dolasku na Pantovčak počeli raskopavati arhiv i tražiti sve što bi se moglo protumačiti na način da kompromitira Tuđmana, pogotovo ako se uklapa s Mesićevim lažima koje je ovaj izrekao kad je svjedočio protiv Blaškića.

Osim ovog što je već navedeno u ovom tekstu na Kamenjaru (7), mi imamo i činjenicu, u svezi svjedočenja Milana Kovača u predmetu Naletilić-Martinović, da tužitelj Bos uopće ne dvoji oko činjenice da je Mesić slao dokumente medijima i uredu tužitelja (8)

Dakle, mi prvo imamo činjenicu da je tužitelj pokazao Milanu Kovaču jedan dokument s kojeg nije skinuta oznaka tajnosti. Tad je Kovač počeo pitati odakle njima taj dokument jer on očito nije prošao kroz Vladu kao što to nalaže Ustavni zakon. Tužitelj Bos je pravnik po struci i on je bio svjestan da je Mesić prekršio Ustavni zakon, i zato se umjesto na zakon pozvao na “presedan” odnosno na činjenicu da je Mesić otvorio arhive s preko 17 tisuća dokumenata za britansku televizijsku kuću Chanel 4. (9)

Već ta Bosova izjava pokazuje da Mesić laže kad kaže da su ovi s Chanel 4 “samo s ulaza snimili prostoriju”. A Mesićevu laž prokazuje i sam tv-prilog kuće Chanel 4, u kojem se jasno vidi i čuje kako ovi citiraju djelove Tuđmanovih transkripata (10)

Kako je moguće da su ovi “samo snimajući s ulaza” dobili uvid u sadržaj transkripata? Ako nakon ovog nije jasno o kakvom se ovdje bolesnom lažljivcu radi, onda kad će to biti jasno?

On se kraj ovakvog očitog dokaza usuđuje ovako bezočno lagati. A svaki put po potrebi prilagođava priču. Jednom kaže da je slao transkripte u Haag ali zato da “narod vidi da su se odluke donosile gdje se ne smije donositi” misleći na VONS. Drugi put kaže da je sve išlo preko Vlade. Treći put da je Vlada rekla što on treba slati i da je to slao. Četvrti put on i njegovi trabanti tvrde da su slali jer da ti dokumenti nisu imali oznaku tajnosti (11).

A narod svaki put guta drugu laž. A što je najgore, pravosuđe ne poduzima ništa u svezi ovog više nego očitog kršenja zakona i veleizdaje.
Na kraju priče, pod jednom od ovih izlika, Mesić i sam priznaje da je otvorio arhive i djelio transkripte (12)

Što je s ovim transkriptima koji na sebi nisu imali oznaku tajnosti ali su bili u kovertama koji su na sebi nosile oznaku tajnosti? Kad Dekanić (koji bi btw trebao sjediti prvi do Mesića na optuženičkoj klupi zbog veleizdaje) kaže da je to “catch 22”, to uopće nije kvaka 22. Ako su transkripti unutar koverti na kojima stoji oznaka tajnosti ona je potpuno jasno da je riječ o dokumentima koji su bili predviđeni za proceduru klasifikacije. Riječ je dakle o dokumentima koji su nastali kasnije, 1998. i 1999. godine a koje jednostavno fizički nije uspjelo skroz provesti kroz proceduru klasifikacije svakog pojedinog dokumenta, i tu su Mesić, Dekanić i ostali iz Mesićeva okruženja vidjeli “rupu”, pokazali to medijima i narodu, i time stvorili uvjerenje da su svi dokumenti, pa i oni ratni bili tako sortirani. Naravno da to nije istina. Jer da je to istina onda ne bi Vlada morala retroaktivno legalizirati sve one dokumente koje je on poslao u Haag.

Brijunski transkript je ključni dokaz Mesićeve veleizdaje!

Naime, činjenica je da je Vlada RH u skladu sa svojim ovlastima i Ustavnim zakonom o suradnji s haškim sudom 1. veljače 2005. godine deklasificirala odnosno skinula oznaku tajnosti s tog dokumenta. Ali je isto tako činjenica da se u svojoj obrani pred haškim sudom tim istim brijunskim transkriptom služio Slobodan Milošević najkasnije 26. lipnja 2003. godine u svom protuispitivanju svjedoka tužiteljstva, američkog veleposlanika u RH Petera Galbraitha. Odakle Miloševiću brijunski tarnskript najmanje godinu i pol dana prije nego što ga je Vlada RH deklasificirala i ozakonila njegovu uporabu pred haškim sudom?

Oni koji bolje pamte znaju da je informacijski rat protiv operacije Oluja izvan Hrvatske počeo a da još Oluja nije nio završila. A oni koji još bolje pamte znaju da je informacijski rat protiv operacije Oluja u Republici Hrvatskoj počeo na HTV-u još 2000. godine emisijom “Latinica” u kojoj je prikazan KOS-ov filmski uradak pod naslovom “Oluja nad krajinom” kojeg su potpisali Nenad Puhovski i Božidar Knežević, iako je stvarni autor tog fila zapravo zamjenik načelnika VRSK-a i oficir KOS-a Kosta Novaković. (13)

Kako god su protiv Tomislava Merčepa i Mirka Norca optužnice za Pakračku poljanu i Gospić dignute na osnovu jednog intervjua i jednog članaka u Feralu, tako je i prva optužnica u Haagu za Oluju dignuta na osnovi ovog “filma”. I ta prva optužnica podignuta je protiv Petra Stipetića. Zašto baš protv njega? Pa zato jer je većina ovog filma snimljena u sjevernom sektoru kojim je zapovjedao Stipetić, jer je tamo bilo više zločina i nevojničkog ponašanja nego na jugu gdje je zapovjedao Gotovina, i to je Carli Del Ponte nakon gledanja ovog filma bilo dovoljno. Ta optužnica je zapečaćena stiga u Zagreb. Tad Mesić diže halabuku i pokušava spasiti Stipetića. Cijelu akciju Mesić će organizirati preko Grahama Blewitta, zamjenika svih glavnih haških tužitelja i tužiteljica. Mesić je jednostavno ponudio Antu Gotovinu i brijunski transkript u zamjenu za Stipetića. Usporedo s tom optužnicom za Stipetića došla je iz Haaga i optužnica protiv generala Norca za medački džep. Sve se to događalo krajem 2000. i početkom 2001. godine. A onda dolazi obrat. Na svojoj večernjoj sjednici dana 8. srpnja 2001. Vlada RH prihvaća haške optužnice protiv Ante Gotovine za Oluju i Rahima Ademija za medački džep, te za istima raspisuje tjeralicu i nalog za uhićenje i izručenje u Haag. Prije nego je Račanu uručila te optužnice, Carla Del Ponte mu je rekla: “”Nadam se da će vam ove optužnice politički odgovarati?”

To je stoga jer je Račan za neke optužnice prije ovih rekao da mu politički ne odgovaraju. A to su bile optužnice protiv Stipetića i Norca.
Dan nakon što je Vlada RH donijela odluku da se Gotovinu i Ademija uhiti i izruči u Haag, Slobodna Dalmacija javlja slijedeću vijest:

MESIĆ I BLEWITT NISU RAZGOVARALI O UHIĆENJIMA

ZAGREB — Iz Ureda predsjednika je potvrđeno da su se 29. lipnja sastali predsjednik Stjepan Mesić i zamjenik haaške tužiteljice Graham Blewitt, a opovrgnuto je da je tom prilikom Blewitt predsjednika Mesića potanko obavijestio o scenariju uhićenja hrvatskih generala, što u priopćenju tvrdi Udruga za zaštitu vrijednosti Domovinskog rata Honos.

Glasnogovornica Predsjednikova ureda Danijela Barišić izjavila je da je točno da je predsjednik Mesić 29. lipnja primio Blewitta na njegov zahtjev. Pojasnila je da se Blewitt htio ispričati Mesiću jer je prije razgovora haaških tužitelja s načelnikom Glavnog stožera HV-a generalom Petrom Stipetićem mislio da je on optuženik, što se poslije pokazalo netočnim. (14)

Zamislite sad, Graham Blewitt, koji je drugi čovjek tužiteljstva, glavni zamjenik svih haških tužitelja i tužiteljica nije “znao” da je protiv Stipetića podignuta optužnica, on je “mislio# da je podignuta ali “nije znao”:

Samo 4 dana kasnije, isti taj Mesić daje intervju istoj toj Slobodnoj Dalmaciji u čijem naslovu se krija jedna ogromna laž, ali u čijem sadržaju stoji i ovo:

“Nedavno je zamjenik glavne tužiteljice Graham Blewitt tražio kod mene prijem. Kada je došao, rekao mi je da mi nije vjerovao da je general Stipetić častan vojnik koji nije mogao počiniti nikakvo kazneno djelo i da je bio uvjeren da će ga “posaditi” na optuženičku klupu. Sada se zbog toga došao ispričati.” (15)

Kao što vidimo, Mesić je imao snažnu potrebu ponoviti ono što otprve nije ušlo u uho auditoriju, da je Stipetić častan, a u kontekstu optužnice protiv Gotovine, gdje se sugerira da je on nečastan. Osim toga, istog dana kad je objavljena i ova prva vijest da Blewitt jele, nije “znao” nego je “mislio” da je protiv Stipetića podignuta optužnica, imate Mesićevu “poslanicu” u kojoj on, u svjetlu činjenice da su protiv Gotovine i Ademija podignute optužnice kaže:

“ Individualiziranje krivnje sprječava uspostavljanje kolektivne odgovornosti, a hrvatski narod ne smije i neće biti talac onih koji su okrvavili ruke, sramoteći hrvatsko ime” (16)

Dakle, dok se s jedne strane apostrofira teza kako je Stipetić častan i bez mrlje, dotle je Gotovina netko tko je “okrvavio ruke, sramoteći hrvatsko ime”.

Na Stipetića i cijeli scenarij o tome kako je izbjegao optužnicu vratit ću se kasnije.

Sad moram reći odakle Slobodanu Miloševiću brijunski transkript najmanje godinu i pol dana prije nego ga je imala Vlada RH. Jer, osim Miloševića taj transkript je koristio i Branislav Tapušković, srbijanski odvjetnik koji je u tom slučaju nastupao kao amicus curiae odnosno u svojstvu “prijatelja suda”. On je tamo zastupao Vladu Republike Srbije. A to pak znači da je Vlada Republike Srbije imala u svom posjedu brijunski transkript najmanje godinu i pol dan a prije nego Vlada Republike Hrvatske. A obrana Miloševića najmanje godinu i pol dana prije nego obrana Ante Gotovine.

To su neoborive činjenice za koje dokazi postoje na stranicama haškog suda i svi su izlistani u ovom članku kojeg je objavio portal Kamenjar (7).
Međutim, istina je još teža po Mesića. Srbijanska vlada imala je taj transkript u svom posjedu 4 godine prije nego hrvatska vlada. To ću pokazati kad budem dokazao kako je tekla tehnologija povlačenja optužnice protiv Stipetića.

A srbijanska vlada dobila je taj transkript odmah čim ga je dobio i Graham Blewitt, jer je kao pomoćnik u njegovom uredu radio Savo Štrbac, a koji je u brijunskom transkriptu vidio priliku da se sudi za UZP. Naravno da je on odmah proslijedio kopiju tog transkripta srbijanskoj vladi. Tu nema ničeg čudnog.

Sad će netko postaviti pitanje kakve to veze ima s Praljkom i Hrvatima Herceg-Bosne. A riječ je o tome da se preko brijunskog transkripta najlakše može dokazati Mesićeva veleizdaja, i o tome da je to jednostavno lakši teren za dokazivanje te činjenice. Naime, Hrvati iz BiH su pravomoćno osuđeni, i Mesić se uvijek može vaditi na tu činjenicu, i reći da je možda, kad je kršio proceduru povrijedio slovo zakona, ali ne i duh zakona, jer duh zakona je u tome da se zločini kazne a da zločinci odgovaraju. I pritom se može pozivati na presudu šestorci koja je apsurdna, nepravedna, nelogična, negira činjenice, ali ona postoji.

Ali isto tako, postoji i presuda za Oluju u kojoj su sva trojica optuženih dobila oslobađajuće presude, a optužbe o UZP-u su odbačene. A budući da su njih trojica nevini sjedili u zatvoru ukupno nekih dvadesetak godina, za to netko mora odgovarati. I pritom se ne smije pozivati na dvosmislenu želju Ante Gotovine da se prijeđe preko toga i da se ide dalje. Jer, čak i ako se ta želja Ante Gotovine tako tumači, on može u svoje ime opraštati i ne pokretati postupke, ali njegove želje ne smiju usporiti, a kamoli zaustaviti djelovanje pravne države koja u ovom slučaju mora djelovati po službenoj dužnosti.

Sjetimo se samo onih suza, plača, one muke kad je 15. travnja 2011. došla nepravomoćna presuda za Oluju. Pa se sjetimo one erupcije veselja 16. studenog 2012. kad je došla pravomoćna oslobađajuća presuda. Zašto je narod tako reagirao? Pa zato jer je bio pod šokom i pod stresom, netko je taj narod puntao 11 i po godina da bi se na kraju reklo kako od svega toga nema ništa. U doktrini šoka inače, takve radnje nazivaju se “senzorna deprivacija” (XY)

I logika stvari kaže da za takvo nabijanje šokova i stresa čitavoj naciji netko jednostavno mora odgovarati, jer to ne smije proći nekažnjeno.
A prvi koji mora odgovarati je Mesić, jer je svojim dilanjem brijunskog transkripta povrijedio i slovo zakona (time što nije poštovao proceduru propisanu člancuima 2. i 3. Ustavnog zakona) ali i duh zakona (jer su kao posljedica tog kršenja procedure s jedne strane trojica nevinih ljudi morali provesti ukupno 20 godina u pritvoru, a srbijanska vlada je raspolagala dokumentom od najveće moguće važnosti 4 godine prije nego Vlada RH).

Osim toga, čak i da je Mesić postupio po zakonu i taj dokument dao Vladi, pa da je Vlada odlučivala o njemu, on nije smio biti poslan, jer se mogao štiti presedanom iz paragrafa 43. u slučaju Blaškić. Dakle, to je jedan dokument u kojem hrvatski državni i vojni vrh planira najveću ofenzivnu vojnu stratešku operaciju u povijesti hrvatskog naroda, i iz tog dokumena se da isčitati ne samo doktrina, ne samo strateške postavke HV-a, nego i taktičke postavke, karakteristike postrojbi, način planiranja, pripreme, provedbe, sustav vođenja i zapovjedanja, ali i činjenice o naoružavanju Hrvatske (primjerice vi u Brijunskom transkriptu imate generala Zagorca koji kaže kako je od Rusa nabavio sustav S-300 i da to još nije plaćeno) u kojima se da isčitati kako je jedna velika svjetska sila naoužavala Hrvatsku kršeći embargo UN-a. Dakle, takav dokument se ne daje ni pod cijenu uvođenja sankcija, i ne da se nikome, jer je to dokument s najvećim mogućim stupnjem tajnosti, koji je od prvorazrednog značaja za nacionalnu sigurnost Republike Hrvatske.

A Mesić ga dao Blewittu šeretski, kao da mu daje cigaretu ili bombon. U tekstu u Kamenjaru lijepo stoji kako je USA rješila problem dilanja diplomatskih depeša i kako je Bradley Manninog dobio 35 godina robije. A realno, riječ je o dokumentima šeste ili sedme klase po vrijednosti. Zato možemo biti sigurni, da je Mesić ovakvo što napravio u Americi, sve bi ovisilo o tome u kojoj bi mu se američkoj državi sudilo. Kad bi mu se sudilo u državi koja ima smrtnu kaznu on bio dobio smrtnu kaznu. U državi koje je nemaju, dobio bi najmanje jednu doživotnu robiju.
Naspram svih ovih argumenata, a i onih koji će tek uslijediti, Mesić ima samo ovo:

“ – Ništa mi na svoju ruku nismo slali. To su obična podmetanja. Ja sam u politici uvijek imao dosta prijatelja, a još više neprijatelja. To me prati cijeli život.”

To nije nikakav argument. To je osobni sud jednog patološkog lažljivca i notornog veleizdajnika. Naravno, bez ikave reference.

9. Za Hrvatsku je prilično nezgodan dio haaške presude šestorici bosanskih Hrvata u kojem se konstatira postojanje zločinačkog pothvata – sprege osoba iz tadašnjeg hrvatskog državnog vrha s HVO-om i spornim aktivnostima HVO-a na terenu. U hrvatskim medijima se ponavlja da ni u jednoj presudi Srbima osuđenima u Haagu nije konstatiran zločinački pothvat sa srbijanske strane. Kako to komentirate?

– To nije točno, u mnogim procesima koji su vođeni protiv Srba u Haagu isticana je i umiješanost srbijanskog državnog vrha u sukobe na prostoru bivše Jugoslavije. Milošević je bio suđen, ali nije dočekao presudu jer je 2006. umro u pritvoru, međutim, osuđen je Milan Milutinović kao i niz drugih funkcionara srbijanskog režima za zločine na prostoru bivše Jugoslavije. Međutim, Milošević je bio lukavac i on je gledao da iza sebe ne ostavi tragove.

Komentar;

Milošević je bioo suđen, ali ne i osuđen. Milutinović je bio osuđen za Kosovo, a to je rat koji nema veze s ratom na velikom ratištu, koji je odvojen i vremenski i kontekstualno. Milošević nije bio nikakav lukavac, nego njegovi nasljednici Koštunica, Đindđić, Drašković, Svilanović i ostali nisu bili osvetoljubivi izdajnici i nisu htjeli dilati dokumente koji dokazuju Miloševićevu, ali i umješanost Srbije u rat i zločine, dok je Mesić činio upravo suprotno, on je izmišljao optužbe a onda djelove dokumenata i transkripata izvlačio iz konteksta kako bi podupro svoje lažne optužbe protiv Tuđmana i Hrvatske. Haško tužiteljstvo samo je preuzelo njegov modus operandi, i negdje, kao u slučaju šestorke te su lažne optužbe uspjeli izgurati do kraja, a negdje, kao u slučaju Oluje te lažne optužbe su neslavno propale.

10. Koliko je Tuđmanova sklonost da snima i transkribira sve razgovore koje je vodio u predsjedničkom Uredu olakšala haaškom tužiteljstvu dokazivanje umiješanosti hrvatskog državnog vrha u ratne zločine u BiH?

– Pa gledajte, ako je on Paddyju Ashdownu dao salvetu na kojoj je nacrtao na koji način treba podijeliti Bosnu i Hercegovinu, onda je jasno da je to olakšalo posao haaškom tužiteljstvu. Tuđman je uvijek govorio o “hrvatskom perecu”, o tome kako je nepravda učinjena hrvatskom teritoriju i da bi to trebalo ispraviti ovako, ili onako, i smatrao da se to dogovorima može rješavati. Kad sam god u Beogradu nastupao, uvijek sam govorio – ako želimo mirno riješiti razlaz iz Jugoslavije, granice se ne smiju dirati. Onda bi Tuđman odmah telefonirao i govorio mi – pazi, ali zaboravio si reći da se samo dogovorom mogu mijenjati.

Komentar:

Dakle, što se tiče Paddyeve salvete, ta laž je odavno rastavljena na djeliće (17).
U kratkim crtama, Tuđman je Ashdownu nacrtao projekciju razgraničenja sfera utjecaja NATO-a s jedne i Rusije s druge strane za 20 godina, referirajući se na mapu koju je izdala jedna firma za strateške studije iz Bruxellesa 1993. godine. Međutim, čak i da je nacrtao “podjelu BiH na salveti” osim što to nije nikakav zločin po člancima 2. do 5. Statuta MKSJ, to ne može biti ni dokaz ne o zločinačkoj, nego o političkoj namjeri, jer je nastao 14 mjeseci nakon završetka muslimansko-hrvatskog sukoba. I upravo zato, zbog svih laži nabrojanih u članku (17) koji su suvereno pobijene, (članak je nastao na osnoi knjižice M. Tuđmana “Priča o Padyu Ashdownu i njegovoj salveti), sam Ashdown je zatražio da se njegovo svjedočenje ukloni sa stranica haškog suda, a što je haški sud mimo sih pravila i protokola i učinio (18)

Toliko o Ashdownu i salveti.

Što se tiče mjenjanja granica dogovorom, to nije nikakav zločin. Ubojstva, progoni, deoprtacije, palež, pljačka, nehumano postupanje itd su zločini. Traženje rješenja kroz dogovore i pregovore nije zločin. Mada je jasno zašto boljševički mozak poput Mesićevog nije sklon opciji dogovora i pregovora kao što je sklon opciji dogme. Uostalom, Nizozemska je kao članica-predsjedateljica EZ-a u drugoj polovici 1991. godine stavila na stol prijedlog koji uključuje i podjelu granica, a sve je i svojoj knjizi “Balkanska Odiseja” zapisao David Owen, britanski lord koji je bio jedan od supredsjedatelja mirovne konferencije o bivšoj jugoslaviji a koji je i sam u nekoliko navrata kao rješenje ponudio promjenu granica dogovorom.

11. Kad ste početkom 2000. ušli u Ured predsjednika, novinarima ste pokazali jedan crni telefon za koji ste ustvrdili da su putem njega Tuđman i Milošević izravno razgovarali.

– Tako je.
Međutim, nakon što ste taj telefon pokazali novinarima, Vesna Škare-Ožbolt koja je radila u Tuđmanovu kabinetu ustvrdila je da to nije točno te da je riječ o telefonu putem kojeg je Tuđman komunicirao s nizom osoba jer je telefon imao zaštitu od prisluškivanja. Jeste li ikad kasnije raščistili je li to doista bio telefon putem kojeg je Tuđman s Miloševićem izravno komunicirao tijekom ratnih godina?
– Sve vrijeme su oni komunicirali tom vezom, jer nakon njihovog sastanak u Tikvešu došla je jedna komisija iz Beograda, a i Tuđman je formirao svoju komisiju za razgraničenje u BiH. Beogradsku komisiju predvodila je akademkinja Smilja Avramov i ona se trebala usuglašavati s hrvatskom komisijom koju je vodio sveučilišni profesor Zvonko Lerotić. U toj hrvatskoj komisiji bio je i profesor Duško Bilandžić. Kad mi je rekao da je izabran u tu komisiju, rekao sam mu – Duško, jesi li ti normalan, pa to je komisija za podjelu Bosne, nakon čega se on povukao. Ono što treba znati jest da su specijalci iz Beograda došli u Tuđmanov ured uspostaviti taj crni telefon.
Kad se to dogodilo?

– Odmah poslije drugog sastanka Tuđman – Milošević u Tikvešu.
Postoje li transkripti njihovih telefonskih razgovora?
– To ja ne znam, to bi trebalo pogledati. Svi Tuđmanovi transkripti su predani Hrvatskom državnom arhivu.
Međutim, zatvoreni su, nedostupni…
– Ja sam za to da se ta arhiva otvori.

Komentar: Ovo s telefonom je bezočna laž koju Mesić nikad i ničim nije uspio dokazati. A nakon što je izdilao sve moguće transkripte iz Tuzđmanovog ureda sad se još pravi blesav i ciničan pa se “zalaže da se arhivi otvore”. Pitanje je zašto se ne založi da se javnosti pokaže transkrit s VNS-a od 4. veljače 2005. godine u kojem on prijeti Sanaderu i Šeksu da će sve prijaviti europskoj komisiji ako HDZ i dalje nastavi pomagati u skrivanju Ante Gotovine? To je onaj VNS nakon kojeg je Šeks izgovorio one 4 čuven e riječi “identificirati, otkriti uhiti transferirati” pa je sva krivnja pala na Šeksa umjesto na Mesića. Pogotovo je takva konstrukcija pala na plodno tlo na desnici. Pa nek Slavica Lukić i dalje insinuira da Mesiću “desnica” nešto podmeće. A ta famozna desnica je Mesića abolirala jednako ako ne i više puta nego ljevica.

Inače, na servisu you tube su postojali vrlo kvalitetni dokazi o tome zašto je ova Mesićeva konstrukcija o tajnom telefonu notorna laž. ali je taj video izbrisan. A budući da Mesić ne nudi nikakve dokaze o postojanju tog telefona, jer ih ne može nuditi, jer je sve izmišljeno, onda ja nemam što kontra-argumentirati.

Mogu tek podsjetiti na jedan sličan primjer, kad je na Pantovčak već zasjeo Josipović, pa je Mesić počeo prodavati priču o “tajnom Tuđmanovom sefu u kojeg je on gledao godinama i nije ga uspio otvoriti”. Stalno je insinuirao kako, kad bi se taj sef otvorio, našlo bi se dokaza da je Tuđman lopov, zločinac itd. I onda ga je Josipović otvorio. I unutra nije nađeno ništa što kompromitira Tuđmana, ali je zato nađeno nešto što samo potvrđuje koliki je Mesić patološki i bolesni lažljivac, jer su unutra nađeni dokazi da je on ranije otvarao sef (19).

Zato ja ne bih dalje o ovim Mesićevim lažima, nego o jednoj koja se ovdje u ovom djelu teksta krije a koja je puno opasnija. Naime, Mesić tvrdi da je postojala “komisija za razgraničenje”, a to je jednostavno laž. Naime, nakon sastanaka Tuđmana i Miloševića u Karađorđevu 25. ožujka 1991. i u Tikvešu 15. travnja 1991. zbog temeljnih razilaženja u stavovima u svezi tumačenja tada još važećeg jugoslavenskog ustava formirana je komisija čija je zadaća bila pokušaj približavanja i usuglašavanja stavova u pokušaju nalaženja mirnog političkog rješenja. Jer, Srbija i Milošević su čvrsto bili na stavu da su nositelji suvereniteta narodi, dok su Tuđman i Hrvatska čvrsto držali stajalište da su nositelji suvereniteta republike.
Budući da su se to komisije posvadile odmah na startu, jer približavanje stajališta nije bilo moguće, rad tih komisija završio je vrlo brzo.
Toj činjenici u prilog idu onovremeni iskazi Smilje Avramov i Dušana Bilandžića.

Prof.dr. Smilja Avramov: Predsednici dveju rapublika, Tuđman i Milošević, preduzeli su još jedan korak, ali ovoga puta neoficijelne prirode; oformili su dva tima sa ciljem da svestrano razmotre političke, ekonomske, ustavnopravne, i međunarodnopravne posledice eventualne dezintegracije Jugoslavije, i kroz tu prizmu potraže rešenje. Verovatno je da je odluka o tome doneta na sastanku dva lidera u karađorđevu marta 1991., ali o toku i rezultatima tih razgovora grupa nije obaveštena. Nažalost, ni ovaj pokušaj nije uspeo. Jedina tačka u kojoj su se dve strane složile bila je da glavna determinanta za razgovor mora biti 70 godina zajedničkog života; stavovi o svim ostalim pitanjima bili su veoma udaljeni.

Hrvatska strana je nastupala sa kategoričnim stavom da bilo kakva jugoslavenska opcija nema šanse, i da je za Hrvatsku jedino rešenje izdvajanje iz Jugoslavije i stvaranje samostalne države u postojećim republičkim granicama, na bazi odluka AVNOJ-a. pri tome su naglašavali da je suverena Hrvatska nastala još u toku narodnooslobodilačkog rata i revolucije,i da tako treba i da ostane. Svi drugi putevi, po njima, vode u građanski rat. Upali su pri tome u jednu protivrečnost, koja se protkiva u rešavanju nastalih problema do današnjeg dana. Gospodin Josip Šentija argumentovano je obrazlagao tezu da bi razbijanje postojećih struktura Jugoslavije bio najupečatljiviji udarac boljševizmu, ali se i pored toga hrvatska strana čvrsto držala tekovine boljševizma, tj. revolucije. Srpska strana pošla je od kontinuiteta države (ne režima), i u tom svetlu postavila problem granica kao otvoreno pitanje, koje bi se moralo rješavati u slučaju dezintegracije zemlje.

Drugim rečima, problem dezintegracije stavljen je u međunarodni kontekst, uz naglasak da je sve ono što se događa na prostoru Jugoslavije u dubokoj suprotnosti sa svetskim integracionim tokovima. Za hrvatsku stranu kategorije legaliteta i legitimiteta bile su irelevantne. Po shvatanju prof. Lerotića, ni Prvi ni Drugi svetski rat nisu rešili ni srpsko ni hrvatsko pitanje, te se, po njemu, i pri kraju hladnog rata nalazimo u “istom sosu”. Tu konstataciju niko nije osporavao, ali je problem bio u tome da je hrvatska strana srpsko-hrvatske odnose postavljala na jednoj vanistorijskoj i vanpravnoj ravni. Jedina politički relevantna činjenica bila je za njih revolucija. Insistirali su na tezi da je raspadom Istočnog bloka došlo do raspada čitave evropske strukture. Dva ključna problema izbila su na površinu tokom druge opšte diskusije: problem granica i problem državnopravnog kontinuiteta. Kada smo se konačno složili da o ovim problemima otpočnemo sasvim konkretnu diskusiju, na bazi dokumenata i etnokarata, hrvatska strana je prekinula pregovore krajem aprila 1991.

Bilo je iskričavih dvoboja kada su se pomenuli genocide nad srpskim narodom i diskriminacija i progon Srba u Hrvatskoj poslednjih meseci, posebno kada je dotaknut otpor srpskog naroda u Krajini protiv secesije, ali je atmosfera stišavana prelaskom na principijelan plan. Bilo je iskakanja iz tematike, npr. Kad je gosp. Šentija rekao da bi Hrvatska “žrtvovala” Antu Markovića, pod uslovom da se Srbija odrekne Krajine, što je akademik Mihajlović energično presekao, i odbio da se o tome i sličnim pitanjima diskutuje. Stoji činjenica da se diskusija vodila iza zatvorenih vrata, daleko od javnosti, ali nikakvih tajnih dogovora nije bilo, niti je bilo ičega šta bi trebalo skrivati od javnosti. Bila je to samo jedna epizoda u pokušaju iznalaženja rešenja, koja ne bi bila vredna pomena da o tome nisu iskrsle u štampi priče koje sa stvarnošću nemaju nikakve veze. (20)
Bilandžić je, svjedočeći kao svjedok-ekspert obrane Tihomira Blaškića u Haagu naveo:

Dušan Bilandžić: Ti razgovori između takozvanih delegacija, bile su to takozvane ekspertne grupe, pretvorili su se u oštri dijalog ili konfrontaciju tako da je glavna točka bila jesu li Hrvatska i Srbija ili obje ili jedna od njih suglasne oko nepovredivosti rezultata Drugog svjetskog rata. To je bio srž razgovora. Srpska strana nikada nije jasno i nedvojbeno rekla da će poštivati granice postojećih republika, jer da su to učinili, do rata ne bi došlo.

Pitanje: Dobro, doktore, sudjelovali ste na sastanku, ispričavam se za krivi izgovor imena tog grada, oprostite Tikves, T-I-K-V-E-S, koji je pored Osijeka, oko 10.travnja 1991., kao član hrvatske delegacije da raspravite mape i odredite koji će dio pripasti Srbiji a koji Hrvatskoj; je li to točno?
Dušan Bilandžić: Ne, to nije točno. Točno je da se sastanak održao. Ponavljam da se 95 posto razgovora vodio oko priznavanja ustava iz 1974. i granica formiranih kao rezultat Drugog svjetskog rata, a što se tiče mapa i nekih konkretnih podjela, to nije postojalo. Postojale su samo etničke mape, što je normalno da se o tome raspravlja, ali ponavljam, nije bilo drugih dokumenata, koliko ja znam. Mi nismo uopće raspravljali o podijeli u smislu crtanja granica između Srbije i Hrvatske u Bosni i Hercegovini jer ja i moji kolege nismo uopće vjerovali, a to je bilo prije rata, mi nismo vjerovali u realnost takve politike, i smatrali smo da u to uopće ne trebamo ulaziti. (21)

Dakle, ovdje se nema što dalje komentirati. Može se komentirati činjenica da je Bilandžić kasnije govorio suprotno, pogotovo kad je Mesić zasjeo na Pantovčak. Naime, Mesić ima veliki ugled među bivšim partizanskim borcima, a Bilandžić je i sam bio partizanski borac a koji bi o tim partizanskim epopejama mogao pričati od jutra do sutra. Njegov problem je u tome što to malo tko želi slušati. Pa kad mu je Mesić zaprijetio da će ostati i bez boračkog auditorija, a Bilandžić je takav da je bolje da mu oduzmete život nego da mu zabranite pričati partizanske bajke, on je počeo pričati da su ti ipak bile neke mape, da se djelilo BiH itd.

Međutim, jedino što je bitno je njegov onovremeni iskaz pred haškim sudm kojeg je ovaj dao pod prisegom, a budući da se to u potpunosti podudara s onim što je u svojoj knjizi pisala Smilja Avramov, svakom objektivnom je jasno što je tu istina a što tek (naknadna) konstrukcija.

12. Jeste li u sva tri postupka – Tihomiru Blaškiću, Slavku Dokmanoviću i Slobodanu Miloševiću – bili zaštićeni svjedok?

– Jesam.
Međutim, kad ste svjedočili na suđenju Miloševiću već ste bili predsjednik države. Zašto ste i tada bili zaštićeni svjedok?
– Po profesiji sam pravnik i kad svjedočim na sudu, a to pretpostavljam trebaju raditi i drugi, govorim o činjenicama koje su meni poznate. Ne kalkuliram kome one idu na štetu, a kome na korist. Dakle, ja nisam svjedok koji je unaprijed odlučio koga će teretiti. U svjedočenju se uvijek i do kraja nastojim držati istine.

Komentar:

Dakle, ovo je jednostavno laž! Svjedočenje Stjepana Mesića u slučaju Milošević direktno je prenosila Hrvatska televizija i to je neosporna činjenica. Vi i danas imate pun you tube video-klipova s tog svjedočenja (22). To svjedočenje i čitav njegov sadržaj oduvijek je na službenim web-stranicama haškog suda (5). Isto kao i svjedočenje u slučaju Dokmanović. (23)

Uostalom, Russell Hayman se i zapitao “treba li sud sudjelovati u ovakvoj vrsti prevare i obmane” upravo zato jer je Mesić došao svjedočiti kao tajni svjedok protiv Blaškića, dok se novinarima spremao reći kako je došao svjedočiti kao redovni svjedok bez ikakvih tajnih i zaštitnih mjera u slučaju Dokmanović. Zato i je ovo svjedočenje u slučaju Dokmanović bilo odmah dan nakon presude Blaškiću. Jer je sud pristao sudjelovati u takvoj vrsti prevare i obmane, a što opet dovoljno govori o samom sudu.
Međutim, zašto Mesić laže kad za to nema potrebe, i kad mu nitko nikad nije i neće prigovoriti jer je svjedočio protiv Miloševića i Dokmanovića? Odgovor je prilično jednostavan: Zato jer se radi o bolesnom patološkom lažljivcu koji laži i onda kad za to nema nikakve potrebe, kao u ovom konkretnom slučaju…

13. Predbacuju vam da ste ipak trebali štititi hrvatske državne interese?

– Ne znam koji su to interesi, ali znam da laž sigurno nije hrvatski interes.
Niste bili spremni lagati za domovinu?
– Ne, jer bi to bilo glupo. Ne može laž opstati zauvijek. Istina prije ili kasnije uvijek izađe na vidjelo.

Komentar:

Ono što je Mesić svjedočio u Haagu su sve same laži. Ovo što ja pišem je istina. Ja svaku svoju tvrdnju, svaku svoju tezu mogu poduprijeti najmanje jednim, a najčešće i s više argumenata, dokaza, kvalitetnih referenci. On svoje laži ne može poduprijeti ničim osim galamom, šarlatanstvom, pokojim lošim vicem i stalnim izvrdavanjem i mjenjanjem priče.

Nek pokaže referencu koja može poduprijeti da je on u Haagu rekao istinu npr kad je rekao da je Karađođrevo bilo 30. ožujka, ili da su Vice Vukojević i Ivan Tolj bili članovi HVO-a ili da su njih dvojica 1992. izabrani u sabor na listi za dijasporu (a činjenica i to neoboriva je da je sabor zakon o glasanju dijaspore donio 20. rujna 1995. i da se po tom zakonu prvi put glasalo na izborima održanim u jesen 1995. godine), nek pokaže dokaz da je bio predsjednik predsjedništva SFRJ “sve do kraja 1991”, nek pokaže dokaze da je bio predsjednik sabora od “1992. pa sve do 1993.” i za slične laži. Neće ih pokazati jer ne postoje, jer je sve laž. Eventualno bi mogao, ako bi nagovorio Milku Ukrajinku da da iskaz, dokazati da je istinita zadnja rečenica koju je izgovorio na tom suđenju a koja glasi:
“Samo mi moja žena vjeruje da uvijek govorim istinu”…

Pošto se tekst odužio, sad ću skratiti, preskočit ću ova njegova nadmudrivanja sa Šeksom, to nek Šeks sam s njim raspravi, a ja ću se osvrnuti na još svega dvije teze, jer mi Mesićeve laži oduzimaju previše vremena kojeg mogu utrošiti ne našto korisnije.

14. Jutarnji list je objavom priče o Vladimiru Šeksu kao suradniku jugoslavenskih tajnih službi pod kodnim nazivom “kolega” ponovno aktualizirao temu dosjea jugoslavenskih tajnih službi. Jugoslavenske tajne službe su vas pratile i SOA je prema dokumentaciji Hrvatskog državnog arhiva nakon 1990. vaš dosje predala na čuvanje Državnom arhivu, ali ga tamo danas nema. Jeste li iskoristili pravo uvida u svoj dosje i gdje bi se on mogao nalaziti danas?

– Kad je došlo do toga da svatko može vidjeti svoj dosje, mene to, iskreno, nije interesiralo, i nisam tražio uvid u dosje. Nije me zanimalo što je neka špijunska vucibatina mislila o meni. Ali, očito su moji politički protivnici vjerovali da će u mom dosjeu naći nešto što bi me kompromitiralo, pa kad to nisu našli, onda su ga negdje zadržali.

Komentar:

Krug oko Mesića je negdje sklonio ove dokumente jer oni van svake sumnje potvrđuju činjenicu da je Mesić bio udbaški doušnik kojeg je na vezi držao osobno Kolja Družić.
Iz tih dokumenata također je vidljivo kako se Mesić sam prijavio cinkati za UDBU Tuđmana, braću Veselica, Savku, Tripala, Srećka Bjelića i ostale koje je jugoslavenski totalitarni komunistički represivni sustav smatrao hrvatskim nacionalistima i voido ih kao predmete operativne obrade. Međutim, prije nego što su Mesićevi udbaški pobočnici negdje sklonili njegov dosje, većina sadržaja istih je izašla van, i ja donosim ovdje izbor “The best off”:

Da je Mesić za SDS bio važan izvor informacija govori i činjenica da su s njim redovito razgovarali najvažniji ljudi SDS-a: 1970.-ih to je bio Dmitar Šijan, a 1980.-ih načelnik zagrebačkog centra SDS-a Kolja Družić.

Godine 1985. Mesić tvrdi da ne želi biti cinkaroš, ali da je voljan prenositi politička stajališta pojedinaca s kojima kontaktira:
“Cijelo vrijeme razgovora Mesić je htio dati do znanja da je lojalan i patriotski orjentiran građanin ove zemlje, ali isto tako ne želi biti cinkaroš protiv bilo koga. Međutim, misli da može ostati i dalje u kontaktima sa Službom samo po problemima komentara i razmišljanja pojedinaca s kojima kontaktira, a koji su od sigurnosnog interesa za Službu. Također je pristao da se češće susreće sa poznanicima i da zajednički analiziraju i komentiraju pojedine događaje iz društveno-političkog života zemlje, a o kojima isto tako želi razgovarati sa pripadnicima SDS.”
(RSUP, Služba državne sigurnosti, Centar Zagreb, 13.6.1985. informacija broj 814. stranica 4.)
“Mesić je istakao da prihvaća ovaj način razgovora, ističući da svojoj radnoj sredini o ovim temama nema s kim razgovarati.”
(RSUP, Služba državne sigurnosti, Centar Zagreb, 18.6.1985. informacija broj 1141. stranica 4.)
I tri godine poslije toga ističe:

“Posebno je istakao da u strogoj diskreciji čuva kontakte i razgovore sa SDS koji se održavaju izvan službenih prostorija.”
(RSUP, SDS, Centar Zagreb, 10. rujna 1988. Inf. br. 1286. str. 4.)
Mesić je rekao da “ne treba trpati u isti koš” Miku Tripala i Savku Dabčević Kučar, sa Franjom Tuđmanom (OO) i Markom Veselicom (OO) i dr., jer su prvi ipak bili nosioci i kreatori određene politike, a ovi drugi kao izvršioci radikalizirali politiku do “maspoka”. Po njemu Savka i Mika su bili 1971. godine protiv načina i metoda s kojima su se služili Tuđman, Veselica i dr., kao i načina na koji su ova dvojica rasplamsavala tzv. “maspok” i posebnoj djelatnosti Matice hrvatske. (Izvor: RSUP SDS, Centar Zagreb, 13.6.1985. inf. br. 814. str. 2.)

U rujnu, godine 1998. Stjepan Mesić ograđuje se da dobro pozna doktora Franju Tuđmana:
Slijedeća tema razgovora odnosila se na Franju Tuđmana (OO). Mesić se ogradio da Tuđmana dobro ne pozna, ali načelno smatra da je Tuđman bio dobar naučni radnik, ali da nije bio svjesan vremena i uloge povijesne distance.
(Izvor: RSUP, SDS, Centar Zagreb, 10.9.1988. inf. br. 1286. str. 4.)

U nastavku razgovora Mesić je apostrofirao da velika većina novih saveza u osnivanju ima prevelik broj ljudi koji bi trebali biti lideri, a netko je i za to dao legitimitet. Posebno je istaknuo “da on sa tim novim pokretima ne bi ušao u isti tramvaj”. Ovakvom formulacijom prezentirao je stav šprema Vladi Veselici (OO) svoj negativni stav prema Veseličinoj frakciji u HDZ-u u ljeto ove godine.
Naime, Veselica je, prema mišljenju Mesića, želio dobiti Mesića u svoju frakciju što je ovaj odbio.

Mesić je nadalje, govorio o svojim kontaktima s hrvatskim nacinalistima, koji su uključeni u aktivnost oko formiranja novih stranaka. Blizak je sa Slobodanom Budakom (OO). Budaka su, kao i Mesića, zvali u Veseličinu frakciju. Mesiću je poznato da HDZ sada ima dvije frakcije. Iznio je da mu je poznato da jednu frakciju vodi Franjo Tuđman (OO), koja je izabrala rukovodstvo i zatražila registraciju u srpnju ove godine. Druga frakcija prema Mesiću je Veseličina frakcija, u kojoj je Vlado Veselica izabran za čelnika.
Oni ne priznaju Tuđmanovu skupštinunego idu u ponovno organiziranje.

Mesić smatra da je smješno što ljudi, koji se gotovo nikad nisu bavili politikom operativno, idu u formiranje stranke…
Unatoč svađi sa Veselicama, Mesić je s njima zadržao kontakte. Ujedno je izrazio čuđenje što ga Tuđman nije pozvao na osnivačku skupštinu, ali smatra da je to dobro jer se nije morao izjašnjavati…
Završavajući, naveo je: “Sve što se tiče ovih novih saveza ili opcija mogu reći da sam smatrao da bilo koja opcija može biti produktivna, i da donosi neka riješenja, ali razumna, ja bih se odmah prihvatio. Bez obzira na sve ja bih se prihvatio. Međutim, apsolutni sam uvjeren da je to stvaranje lidera, lažnih veličina. Uvjeren sam da će se nešto dogoditi, i sve ovo što se događa, rasplinuti će se kao sapunica”.
( Izvor: RSUP, Služba državne sigurnosti, Centar Zagreb, 11. 10. 1989. informacija broj 1407. str 2. – 4.)

Dakle, iz ovog je vidljivo da Mesić “ne želi biti cinkaroš”, ali da želi nastaviti razgovore s udbom odnosno SDS-om, jer “u svojoj radnoj sredini o ovim temama nema s kim razgovarati”. Isto tako, činjenica je da je ovu zadnju informaciju dao 11. listopada 1989. a tad je već bio član HDZ-a, odnosno u ekipi s kojom “ne bi ušao u isti tramvaj”. Dakle, to se sve pokušalo zataškati ali se neće moći zataškati, jer kopije takvih dokumenata o informacijama postoje svugdje (24)

15. Dio istaknutih pripadnika jugoslavenskih tajnih službi početkom devedesetih postavljen na ključne pozicije u hrvatskim tajnim službama. Koja je logika te kadrovske politike?

– Pa slušajte, ne možete vođenje očne klinike povjeriti nekome tko se bavio užarstvom. To morate dati nekome tko ima nekakva znanja o okulistici. Važan aparat koji ima ulogu bijelih krvnih zrnaca u organizmu ne možete prepustiti slučaju, to mora organizirati netko tko to zna raditi. To je bila logika. Pa i bitke koje smo dobili u ovom ratu, dobili su profesionalni oficiri.
Mislite li na one koji su na hrvatsku stranu prešli iz JNA?
– Da. Petru Stipetiću se u Oluji predao cijeli jedan korpus bez ikakvog zločina.

Komentar:

Ovaj dio je problematičan zbog nekoliko stvari. Kao prvo, od svih visokih časnika i generala U HV-u Stipetić se pokazao kao daleko najnesposobniji. To i nije čudo jer je on i po svom shvaćanju vojne doktrine, taktite i strategije, ali i po gardu, načinu držanja i govora, klasična jugo-oficirčina, a ne časnik Hratske vojske. Zato ga Mesić i voli.

A Stipetićevi “uspjesi” su zapravo najteži gafovi i neuspjesi OSRH u Domovinskom ratu. Kao što je primjerice operacija Vihor kad su on i Tus iz čista mira poslali momke iz 102. brigade HV-a da izginu totalno bez veze, forsirajući Kupu kod Karlovca . Da je ta akcija i uspjela mi ne bi dobili ništa. Međutim, tu akciju, kao i akciju napada na vojarnu u Bjelovaru, kao i akciju “Baranjski trokut” valja gledati u okviru tadašnjeg konteksta, jer, te te napade bi Tus i Stipetić redovito naređivali kad bi Tuđman potpisao primirje i pregovarao u Haagu, pa je Tuđmanu svaki put Lord Carrington mogao pudrati nos kako se mi ne držimo potpisanog primirja.

A sve zato da bi oni mogli realizirati svoje jugo-oficirske infišacije. Jer jugo-oficiri su takva škvadra kojima ljudi ne znače ništa. Za njih su vojnici samo brojevi i značke na mapama na kojima oni u toplim stožerima, ili kako bi oni rekli – štabovima, plnairaju kako će forsirati ovu ili onu rijeku, vršiti pokrete ovdje ili tamo, a koliko će ljudsih bića pritom izginuti to njih ne zanima. Uostalom, Stipetić nikad nije demnatirao onu pripovijest koju su novinarima Hrvatskog lista (danas Hrvatskog tjednika) ispripovjedali svjedoci događaja predaje Bulatovog krajiškog korpusa. Kad su potpisali, Čedo Bulat je rekao: “Sad ovo treba javno objaviti da ljudi više ne ginu bez veze kad je ionako sve gotovo”. Prema iskazima svjedoka Stipetić je odgovorio Bulatu “Nek se vojnici još malo tuku, ajmo mi nešto popiti”.
Dakle, čak i usporedbi s Čedom Bulatom, Stipetić je teška, klasična, zadrta jugo-oficirčina.

A najveći Stipetićev “uspjeh” je pad Bosanske Posavine. Naime, upravo Stipetić je bio zaužen za obranu Posavine i upravo zbog njegove nesposobnosti i neznanja Posavina je pala. Zapovjednu strukturu obrane Posavine 1992. na pitanje generala Petkovića u Haagu je do detalja prikazao general Praljak (25)

Svake godine u Hrvatskoj se obilježava obljetnica vojno-redarstvene operacije Oluja. Već je održano 5 obljetnica otkako je iz Haaga pušten najveći živući sumbol te operacije, general Ante Gotovina. S druge strane imao tu sliku s potpisivanja predaje 21. krajiškog korpusa VRSK gdje je Stipetić u glavnoj ulozi. Dakle, Stipetić bi, uz Gotovinu trebao biti najvažniji živući simbol operacije Oluja. Ali, unatoč tome, u ovih 5 godina vi niste vidjeli Gotovinu i Stipetića nigdje skupa, nigdje ih niste vidjeli da se rukuju, da se slikaju, pa su valjda Stipetić i Mesić jedina dva čovjeka u državi kojima Gotovina nije htio dati ruku nakon što se vratio iz Haaga. A podsjećam, Gotovina se rukovao čak i sa Šeksom, 10. prosinca 2012. na Tuđmanovom grobu. To je zato jer Gotovina jako dobro zna tko mu je radio o glavi, a te “identificirati-locirati”-spike njega, kao ni mene nimalo ne impresioniraju. I mene i njega zanimaju prave činjenice a ne hrana za površne idiote.

A da bi saznali istinu, valja se vratiti na “Oluju nad krajinom”.

Ono što je najzanimljivije iz ovog filma je to što se “inkriminirajući kadrovi” u 90% slučajeva nalazi u sektoru sjever, i to baš u dijelu koje je pokrivalo Zborno područje Zagreb, pa je zato Carla Del Ponte smatrala da ionako nema nikakvih dokaza ni protiv Gotovine ni protiv Stipetića, pa je na temelju onih snimaka iz ovog filma ipak odlučila prvo okriviti Stipetića. On je iz Haaga već dobio pozivb za razgovor u svojstvu okrivljenika, a najvjerovatnije je da je tog 15. siječnja 2001. godine za vrijeme svog posjeta Zagrebu, Carla Del Ponte donijela optužnice upravo protiv Stipetića za Oluju i Norca za medački džep.

Međutim, očito je da te i takve optužnice nekom iz državnog vrha “nisu politički odgovarale”. Odnosno, za Norca ih nije bilo briga, ali oko Stipetića je Mesić napravio frku. Sad ćemo na brzinu proći kroz arhivu Slobodne Dalmacije iz vremena kad se sve to skupa događalo.
Dakle, već krajem 2000. godine počelo se šuškati kako iz Haaga stižu optužnice, nakon što je trećesječanjska vlast svojom saborskom Deklaracijom od 14. travnja 2000. godine donijela zaključak, u članku 3. da Haag može suditi za Bljesak i Oluju (26)

A nakon prikazivanja dokumenatarca “Oluja nad krajinom” u Latinici Stipetić je prvi koji dobija poziv za ispitivanje u svojstvu okrivljenika. Inače, Mesić i slični često vole isticati laž da je Gotovina optužen zato jer je 1998. odbio razgovarati s haškim istražiteljima, a da Stipetić nije optužen zato jer je razgovarao te 1998. Naravno, takav argument je obična glupost jer na primjer Ivan Čermak je razgovarao s haškim istražiteljima pa je ipak optužen skupa s Gotovinom, dok neki koji nisu htjeli tad razgovarati s istražiteljima nisu optuženi. Isto tako, Stipetić je optužen, ali je Mesić uspio izlobirati da se protiv njega optužnica povuče prije javne objave. I na kraju je sredio Stipetiću da 2001. ponovo razgovara s haškim istražiteljima u svojstvu osumnjičenika a njegov ceh platio je Gotovina, i to je glavni razlog zašto Gotovina ne može vidjeti ni njega ni Mesića.

Gleano kronološki, a koristeći se arhivom Slobodne Dalmacije, to izgleda ovako:

Već od početka nove godine 2001. gotovo svaki dan stvarana je psihoza oko dolaska Carle Del Ponte u Zagreb 15. siječnja 2001. U isto to vrijeme pokušala se raspetljati preko pojedinih medija i Mesićeva veleizdajnička igra s dokumentima koji nose oznaku državne tajne. Primjer od 6. siječnja 2001 (27)

Zatim 8. siječnja imamo pokušaj da se iz haških krugova, kao i iz krugova bliskih vladi i Mesiću prikaže nešto drugo kao motiv sastanka, odnosno “suradnja koja se odvija preko medija” a ne onošto jest bila glavna tema tog sastanka, optužnica protiv Stipetića. (28)

Pa imamo 9. siječnja gdje Račan nemušto pokušava ponoviti isto, a donošenje optužnica u zagreb stavlja u kategoriju “ako” (29)

Na istoj stranici ako skrolamo naniže imamo još jedan članak koji je također vrlo zanimljiv i koji govori o nagodbenjaštvu koje je iz Zagreba očito upućeno prema Haagu. (30)

Skroz na dnu te iste stranice imamo izjavu Florance Hartman tadašnje glasnogovornice tužiteljstva koja također pokušava lažno prikazati motiv sastanka, a uz to dodaje i još nešto zanimljivo:

“Tom prilikom Carla del Ponte razgovarat će s najvišim predstavnicima hrvatske Vlade, premijerom Ivicom Račanom te njegovim zamjenikom i čelnikom Ureda za suradnju s Haaškim sudom Goranom Granićem, ministrom pravosuđa Stjepanom Ivaniševićem, no neće se susresti s hrvatskim šefom države Stjepanom Mesićem.”

Saga se nastavlja. 11.siječnja 2001. godine pukovnik Mirko Čondić ispred Stožera za zaštitu digniteta Domovinskog rata kaže:
“— Središnjem stožeru je oduvijek jasno da nema naših i njihovih kada je u pitanju nacionalni državni interes. S jednakim žarom branimo i branit ćemo Stipetića i Norca, Gotovinu i Tomca i druge, jer smo svjesni da suđenja za apstraktne i izmišljene krivnje nisu samo suđenja njima, nego i cijeloj Hrvatskoj, njezinoj vojsci, politici i narodu.” (31)

Zatim se 12. siječnja javlja glavom i bradom dikobraz, koji “zna” da Carla del Ponte neće donijeti optužnice, a zna jer se on s Grahamom Blewittom tako dogovorio (32)

To je trenutak kad je Mesić sklopio tal s Blewittom, i umjesto Stipetića ponudio Gotovinu i brijunski transkript skupa s njima. Samo pratite događaje dalje i sve će vam biti jasno.

Od tog istog 12. siječnja stavit ću i intervju s Joškom Kontićem, tadašnjim saborskim zastupnikom HSLS-a, stranke koja je do dolaska optužnice protiv generala Gotovine bila dio vladajuće koalicije a koji će dobro približiti i oslikati tadašnje stanje u vladajućoj koaliciji oko haških pitanja (33)

13. siječnja imamo članak o tome kako su se i Vlada i haško tužiteljstvo udružili u prikrivanju Mesićeve veleizdajničke rabote (34)

14. siječnja imamo zatišje pred buru, nema ničeg konkretnog.
15. siječnja održan je sastanak između Račana i Carle Del Ponte, a od tog datuma imamo samo nesuvislu Račanovu najavu sastanka (35)

I onda. 16. siječnja, dan nakon sastanka dolazi vijest: Petar Stipetić ne mora u Haag!! Dakle, Mesićeva inicijativa da se od optužnice spasi Stipetić, a koju je prihvatio i Račan, okončana je po njih uspješno. Vjerovatno je tad Račan rekao kako im takva optužnica politički ne odgovara, pa mu je carla Del Ponte, kad mu je donijela optužnice protiv Gotovine za Oluju, a uz koju je donijela i optužnicu protiv Ademija za medački džep rekla: “Nadam se da će vam ove optužnice politički odgovarati”. (36)

17. siječnja, s dva dana odmaka od sastanka Slobodna Dalmacija piše. Stipetić čeka potvrdu termina za susret s haškim istražiteljima (37)

Na dnu ove iste stranice, o svom osvrtu,. novinar Ante Gugo nije mogao ne primjetiti:
“Naime, pokazala se sasvim točna pretpostavka da politički vrh Hrvatske operira pojmom “naših i njihovih” generala. Zašto je pojašnjen, i to ne do kraja, samo status generala Stipetića, dok je lov na Norca, Gotovinu, Krstičevića i ostale i dalje otvoren?!”

Iz svega ovoga jasno je da je tad dogovoreno slijedeće:

– da se odustane od optužnice protiv Stipetića i da se ide s optužnicom protiv Gotovine iz više razloga, a između ostalog zato “jer to njima više politički odgovara” – da se Stipetić obvezao na suradnju s tužiteljstvom, da se Mesić obvezao doturiti svu moguću dokumentaciju koja se može protumačiti na način da tereti Tuđmana, Šuška i Gotovinu – da se odustane od optužnice protiv Norca za medački džep zbog “smirivanja desnice” s tim da su se oni obvezali da će mu sami suditi za jedan drugi predmet, Gospić 1991. godine a koji uopće nije bio tema haških istraga protiv generala Norca, te da će ga, kad se javnost smekša i smiri ponovo izručiti u Haag da mu se sudi i za medački džep. Na kraju su se i Norac i Ademi išli u Haag izjašnjavati o krivnji, a general Bobetko je to odbio, da bi na kraju u haškom tužiteljstvu shvatili da oni u procesu za medački džep uopće nemaju slučaj, da su sve informacije koje su dobile od poznatih antihrvatskih izvora netočne, kao i da im izvješće američkog vojnog izaslanstva na čelu s pukovnikom Johnom Herrickom od kojeg je general Bobetko zatražio istragu, kao i izvješće posebnog tima UN-a poznatog kao Annex VII nikako ne idu u prilog.

Naime, u prilogu anex VII kojeg je radio poseban tim UN-a koji je istraživao te zločine, jasno stoji da tu nema neksusa zločina koji je dovoljan da bi se isti propitivali po zapovjednoj odgovornosti ili drugim rječima rečeno, u akciji “Džep 93” poznatijoj kao “medački džep” nije bilo zločina nego samo pojedinačnih incidenata (38).

I sad, vi imate onaj serijal Hrvoja Zovka “Generali” koji vrvi sličnim mesićevskim lažima, gdje oni okreću pilu naopako, slave Stipetića, a za Gotovinu tvrde kako je bio “prestrašen i izmanipuliran”. U toj igri sudjelovali su i Željko Peratović i Ivica Đikić i slični, ali to ću analizirati jednom drugom zgodom. Ovdje je sad bitna Stipetićeva i Mesićeva uloga u cijeloj priči. Naime, kad je haško tužiteljstvo shvatilo da za “medački džep” uopće nema slučaj, da uopće nema dokaza, oni su to predali “hrvatskom” pravosuđu. I to pravosuđe je presudilo da je kriv general Norac po zapovjednoj odgovornosti, i to kao netko tko je bio u “dvostrukoj liniji zapovjedanja” a koja da je vodila do Tuđmana, Šuška i Bobetka. Takav sramni nalaz, tu presudu donio je sudac Marin Mrčela koji je tom presudom kupio ulazak u Vrhovni sud. Vrhovni sud je potvrdio takvu presudu, i to je dačleko najsramniji trenutak pravosuđa u Hrvatskoj. Kad su došle optužnice za Gotovini u Ademija koje je Del Ponte predala Račanu uz napomenu “nadam se da će vam ove optužnice politički odgovarati”, nije Gotovina taj koji je bio preplašen i izmanipuliran, nego upravo Ademi. Njega su Mesić i Stipetić uplašili i izmanipulirali sugeriravši mu da za odvjetnika uzme notornog Čedu Prodanovića koji će, baš poput Nobila u predmetu Blaškić iskonstruirati uvredljivu i apsurdnu tezu o “dvostrukoj liniji zapovjedanja”. Cilj svih tih rabota je naravno, napad na pokojnog Tuđmana.

A Stipetić je tu, vraćajući uslugu Mesiću i haškom tužiteljstvu odigrao nekolio rola koje je očito morao odigrati. Pvo je zavrbovao Ademija kako bi skupa montiračli Norcu. On ga je osobno vodio kod Mesića na taj razgovor, a slika u članku sama priča priču (39)

Osim ovoga, Stipetić je dobio zadaću svake godine na obljetnicu Oluje ili na dane oo obljetnice Oluje kao mantru ponavljati tezu “…ali, u sektoru sjever nije bilo zločina..”

Iza toga bi obavezno u zraku ostalo stajati nešto nalik trotočju, njegov izraz lica koji sugerira “znate što vam želim reći, tamo gdje sam ja školovani jugo-oficir vodio nije bilo zločina, za razliku od sektora jug gdje je vodio Gotovina iz legije stranaca pa je tamo bilo zločina”.

Uostalom, nikakav spektakl Stipetić u Oluji nije napravio, jer kad je on preuzeo zapovjedanje njemu su generali Džanko s lijevog i Crnjac s desnog krila već odradili većinu posla, a on je samo, konačno i za tu prigodu, odustao od jugo-oficirske doktrine i umjesto fronlatno vojku poslao u stupcima odnosno klinovima, i tu je stvar bila rješena.
A većina zločina i “zločina” iz filma “Oluja nad krajinom” snimljena je u sektoru sjever, tamo gdje je zapovjedao Stipetić, realno preko 80% tog filma.

Gotovina se ne želi ni slikati ni rukovati sa Stipetićem (kao uostalom ni s Mesićem) ne samo zato jer je ovaj uporno ponavljao tu mantru kako “u sektoru sjever nije bilo zločina”.

Postoji još jedan razlog zbog kojeg se Stipetić zamjerio Gotovini ali ja ga ne smijem odati.
Mogu reći da je Stipetić na suđenju Norcu i Ademiju za medački džep svjedočio javno i bez tajnih mjera, kao uostalom i Mesić na suđenjima Dokmanoviću i Miloševiću.
Ali na suđenju Gotovini nije. Stipetiću je uzor Mesić. A na suđenju Blaškiću Mesić je bio tajni i zaštićeni svjedok, na vlastiti zahtjev. Shvatit ćete što ne smijem reći.

Osim toga, svi pamte onaj događaj kad je Mesić umirovio 7 generala HV-a, uz obrazloženje da su “se htjeli baviti politikom pa im je on to omogućio” To je bilo 30. rujna 2000. godine (40)

Niti godinu dana kasnije, početkom listopada 2001. godine, Stipetić se bavio politikom, i to tako što je napao predsjednika Tuđmana, ali opet inverzijom, dodvoravajući se nepismenom dijelu desnice koja uporno guta takve podvale po KOS-ovom receptu. On se naime hvalio time što je odbio poslušnost vrhovnom zapovjedniku i skupa s Tusom zapovjedio napad na vojarnu u Bjelovaru. (41)

Naravno, ljudi koji ne znaju širi kontekst te priče lako će popušiti ovu priču, a riječ je bila o tome da je Tuđman potpisao primirje i otišao na pregovore u Haag, ovi su mu iza leđa napravili diverziju, i Hrvatska je u oku međunarodne zajednice postala kriva za kršenje potpisanog primirja, i ta šteta je puno veća od tih nekoliko tenkova i topova koji su tamo uzapćeni. Ali KOS-ovi i udbaški šegrtlije jako dobro znaju da ogromna većina običnih ljudi vidi samo tih par tenkova i topova, ali ne i širu sliku, i oni uvijek i redovito love u tako mutnoj vodi. Time čine za sebe duplu korist, jer ljude koji vide što se događa i otkrivaju njihove namjere prikazuju kao neprijatelje Hrvatske, jer, reći će, “njima je žao što je osvojena vojarna u Bjelovaru, oni bi voljeli da je ostala u rukama JNA”.

I to je ono što oni znaju, muljati, lagati, okretati pilu naopako, a kad se postavi pitanje zašto na Stipetića nije primjenjen isti kriterij kao i na Gotovinu, Domazeta, Krstičevića, Norca,. Čosića, Kapulara i Filipovića, onda će vam promrmljati nešto u stilu:

“ To su obična podmetanja. Ja sam u politici uvijek imao dosta prijatelja, a još više neprijatelja. To me prati cijeli život.”

A narod će i dalje guati te laži, a pravosuđe će prikrivati kršenje zakona koje je za posljedicu imalo veleizdaju nevjerojatnih i neopisivih razmjera
Pametnom dosta, i previše…

Predrag Nebihi/Kamenjar.com

 

Reference:
(5) Svjedočenje S. Mesića u postupku protiv Miloševića u kojem Mesić spominje crtu Karlovac-Karlobag-Virovitica. Transkript svjedočenja od 1. listopada 2002. stranica 10530 redovi 14. i 15., str. 10596. red. 16., str. 10598 red 5. i 6. http://www.icty.org/x/cases/sloboda… Transkript od 2. listopada 2002. str. 10665. red 5., str. 10703. red 18., str. 10731. red 25. http://www.icty.org/x/cases/sloboda… (6) Svjedočenje S. Mesića u slučaju Blaškić, 17. ožujka 1998. gdje kaže kako mu je Jović rekao da ih “zanima 66% BiH, stranica 7134, redovi od 22. do 25. http://www.icty.org/x/cases/blaskic… (7) https://kamenjar.com/stjepan-mesic-… (8) npr. Tužitelj Bos u predmetu Naletilić-Martinović, 13. svibnja 2002. tijekom proptuispitivanja svjedoka obrane Milana Kovača, stranica 11224 redovi 13. – 19. http://www.icty.org/x/cases/naletil… (9) Isto, stranice 11215. – 11216. (10) https://www.youtube.com/watch?v=tOe…
(11) https://www.youtube.com/watch?v=Yot… (12) https://www.jutarnji.hr/vijesti/hrv… (13) https://www.youtube.com/watch?v=H0o… (14) Napomena, skrolati do pred sam kraj stranice http://arhiv.slobodnadalmacija.hr/2… (15) http://arhiv.slobodnadalmacija.hr/2… (16) http://arhiv.slobodnadalmacija.hr/2… (17) http://www.hrsvijet.net/index.php/v… (18) http://www.icty.org/x/cases/blaskic… (19) https://www.vecernji.hr/vijesti/na-… http://net.hr/danas/hrvatska/mesic-… http://www.slobodnadalmacija.hr/nov… https://www.hrvatska-rijec.com/mesi… (20) Smilja Avramov, “Postherojski rat Zapada protiv Jugoslavije”, str 140.-141. (21) Akademik Dušan Bilandžić, svjedočenje u slučaju Blaškić, početak na stranici transkripta 1365 red 4. do stranice 1366. red 11. http://www.icty.org/x/cases/blaskic… (22) https://www.youtube.com/results?sea… (23) Mesićevo svjedočenje u slučaju Dokmanović. Da je riječ o Mesiću imate odmah na stranici 1624. redovi od 22. do 25. http://www.icty.org/x/cases/dokmano… (24) https://kamenjar.com/mesic-dousnik-… (25) https://www.youtube.com/watch?v=c7G… (26) https://narodne-novine.nn.hr/clanci… (27) http://arhiv.slobodnadalmacija.hr/2… (28) http://arhiv.slobodnadalmacija.hr/2… (29) http://arhiv.slobodnadalmacija.hr/2… (30) http://arhiv.slobodnadalmacija.hr/2… (31) http://arhiv.slobodnadalmacija.hr/2… (32) http://arhiv.slobodnadalmacija.hr/2… (33) http://arhiv.slobodnadalmacija.hr/2… (34) http://arhiv.slobodnadalmacija.hr/2… (35) http://arhiv.slobodnadalmacija.hr/2…
(XY) Senzorna deprivacija, instrument doktrine šoka kojom se stalnim šokiranjem, i šokom na šok pokušava proizvesti stanje totalne monotonije, gubitka sposobnosti prosuđivanja i jasnog razmišljanja (Bes)Korisni linkovi: 1. Uklonjen video s you tube u kojem Mesić izjavljuje da je akcija Bljesak etničko čišćenje https://www.youtube.com/watch?v=z5y… 2. http://www.novilist.hr/Vijesti/Hrva… 3. Uklonjen članak s Jutarnjeg u kojem Mesić Gotovinu eksplicitno naziva ratnim zločincem https://www.jutarnji.hr/mesic–netk… 4. Uklonjen tekst s HRT-a, u kojem Mesić vrši najveći informacijski napad na Domovinski rat 2005. godine optužujući Gotovinu i Bobetka besramnim lažima i svezi akcije Maslenica http://www.hrt.hr/arhiv/2005/04/27/… 5. Još jedan uklonjen tekst s Jutarnjeg lista gdje se iz bilješki Wikileaksa vidi kako je Mesić Haagu cinkao Račana kad je ovaj odluči povući ručnu i ne slijediti Mesića na putu veleizdaje https://www.jutarnji.hr/carla-del-p… 6. Izgleda da jedino Index odbija skrivati Mesićeve svinjarije http://www.index.hr/Vijesti/clanak/… 7. https://www.vecernji.hr/vijesti/got… 8. https://www.vecernji.hr/vijesti/grd…

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Reagiranja

Odgovor Ivi Goldsteinu – Tko se uistinu borio za ‘etničku homogenizaciju BiH’

Objavljeno

na

Objavio

ilustracija Globus

Renomirani povijesni falsifikator i samoprozvani povjesničar znanstvenik Ivo Goldstein, prije nekoliko dana je za Globus objavio tekst „Zašto vatreni zagovornici Herceg-Bosne šute o tragediji vareških Hrvata“. Po standardnom receptu, uzme se djelić istine, nekoliko stvarnih kronoloških podataka, te oko njih konstruira gomila povijesnih gluposti, nelogičnosti, kako bi se potkrijepile teze koje su u biti notorne laži, piše Slaven Raguž/Dnevnik.ba

Goldstein postavlja pravo pitanje: „Zašto se šuti o tragediji vareških Hrvata“. To je jedino istinito što je napisao. Čim je postavio to pitanje, krenuo je sa lažima. Po njemu, sve je počelo (hrvatsko-bošnjački sukob u BiH) u listopadu 1992. napadom HVO-a na Prozor.

Je li sve počelo u Prozoru Rami?

Prva nelogičnost koja znanstveniku povjesničaru ne bi smjela promaći jeste kako to HVO može napasti mjesto u kojem su Hrvati po popisu 1991. bili većina i bili jedina organizirana vojna jedinica u tom mjestu u trenucima dok tadašnji Muslimani još uvijek nisu imali jasnu predodžbu o karakteru rata i do zadnjeg trena su polagali vjeru u dotadašnji JNA sustav? Hrvati, ispada, sami sebe napali.

Incidenti koji su se dogodili u listopadu 1992. u Rami samo su zadnji u nizu incidenata, koji su kulminirali u otvoreni sukob nakon što Armija BiH nije dopustila prolazak pojačanja braniteljima Jajca preko svog teritorija i nakon topničkog napada na ratnu bolnicu i benzinsku crpku u Novom Travniku. Topnički napad rezultat je zapovjedi Sefera Halilovića, koji je do tog trenutka dobrano koordinirao nebrojenim incidentima u Lašvanskoj dolini, Uskoplju, Vitezu i drugim mjestima Središnje Bosne gdje su dotadašnji saveznici iz Armije BiH okrenuli cijevi protiv HVO-a.

Tragedija i egzodus Vareških Hrvata

Čelništvo Operativne zone Sjeverozapadna Hercegovina (u kojoj je Rama i pripadala) pokušava baš u Prozoru Rami ispregovarati prestanak svih sukoba između HVO-a i ABiH. Dok su trajali pregovori, Armija BiH je po ulicama radila vojne parade i postrojavanja, dok se po selima ukopavali položaji prema većinski hrvatskim naseljima.

Hrvatska strana je svejedno inzistirala na mirnom rješenju, o čemu postoje brojni dokumenti. Bez obzira na dokumente Goldstein govori kako su Tuđman, „baš kao i njihovi adlatusi u Herceg-Bosni“, imali fiksnu ideju kako se „hrvatski perec mora podebljati“, koju potkrjepljuje izmišljenim dijalogom Tuđmana i Izetbegovića. Koliko je ta teza besmislena najbolje govori zapovijed Glavnog stožera iz 18.10.1992. za usmjeravanje svih snaga na zajedničku operaciju s HV-om na Južnom bojištu prema snagama Hercegovačkog korpusa VRS-a u Podveležju, na osnovu koje se sve topništvo iz OZSZ Hercegovina prebacilo u Čapljinu. Dakle, planira se podebljavanje pereca protiv Muslimana u sukobu koji je počeo Prozoru Rami, organiziranjem napada protiv VRS-a u Podveležju kod Mostara?! Bitno je spomenuti kako u trenutku kada su pregovori u Rami trebali biti uspješno okončani, mučki je ubijen hrvatski branitelj Frano Zadro, kada predstavnici HVO-a napuštaju pregovore.

Prema tome, prva laž je kako je sukob počeo u Prozor Rami, a drugo, sve i da je to istina, neistina je kako je HVO krenuo prvi, jer je prva žrtva bio branitelj HVO-a.

Plansko neplanski napadi za „podebljanje pereca“

Goldstein sam sebi kontrira. Dok iznad govori kako je Tuđman, zajedno sa političkim vodstvom Herceg Bosne imao „fiksnu ideju“ i planove „podebljanja pereca“, najednom sada govori kako je nadiranje Armije BiH u Središnjoj Bosni „bila posljedica činjenice da u Zagrebu i Širokom Brijegu ozbiljniji planovi o tome što će se odvijati u mogućem hrvatsko-bošnjačkom sukobu nikad nisu pravljeni“.

Ne mari Goldstein što sam sebe demantira, pa te planove, kojih i po njemu nije bilo, za što veću samostalnost i odcjepljenju potkrjepljuje po njemu „prvim masovnim zločinom, i to onim HVO-a u Ahmićima“.

Zločin u Ahmićima se dogodio 16. travnja 1993. Do tog datuma dogodili su se: 12.01.1993. zločin u Lužanima (Uskoplje), 19.01.1993. Gusti Grab (Busovača), 26.01.1993. Dusina (Dolina Lašve), 23.03.1993 Orlište (Konjic), Sušanj (Zenica) 05.04.1993., 08.04.1993 Maljine (Travnik), te na isti dan Ahmića 16.04.1993. zločin u Trusini. Svi ovi zločini djelo su Armije BiH i mudžahedina koji su bili njihova sastavna jedinica. Prvi put se događaju i masovna zatvaranja Hrvata u logore, poput onog u Kaćunima kod Busovače.

Povjesničar Goldstein ne priznaje ove zločine, jer bi i oni pokazali neutemeljenost njegovih tvrdnji i svjesno iskrivljavanje činjenica. No, ako ih ne priznaje, ne znači da ih ne poznaje, jer svi su oni navedeni u knjizi „Zločin s pečatom“ Ivice Mlivončića, odakle Goldstein doslovno prepisuje kronologiju događanja koji su doveli do etničkog čišćenja Vareša i golgote Hrvata tog mjesta koji se dogodio.

No, Goldstein se ne zaustavlja samo na ignoriranju činjenica koje mu ne idu u prilog, on ide dalje. Svjesno laže kako je Milivoj Petković naredio Ivici Rajiću da preuzme kontrolu u Varešu, uz napomenu kako je i Slobodan Praljak Rajiću naredio da „sredi situaciju u Varešu“ i da ne pokaže „milosti prema nikome“. Nakon te zapovjedi dogodio se Stupni do. U čemu stoji Goldsteinova laž?

Praljkova retroaktivna naredba zločina u Stupnom dolu

Zločin u Stupnom dolu dogodio se u noći sa 22. na 23. listopada 1993., za kojeg je osuđen Ivica Rajić, po svom priznanju, a učinile su ga postrojbe za specijalne namjene „Maturice“ i „Apostoli“. Dana 23. listopada Rajić izvještava „dopredsjednika Hrvatske zajednice Herceg-Bosne Darija Kordića, načelnika Glavnog stožera HVO-a, generala Milivoja Petkovića, zapovjednika ZP SB-a Vitez, pukovnika Tihomira Blaškića, i Marija Bradaru, zapovjednika brigade HVO-a Ban Josip Jelačić“ kako je „Izvršio procjenu i u jutarnjim satima izveo napadno djelovanje na Stupni Do i Bogoš“. To izvješće, odnosno „Informacija o borbenim djelovanjima“ kako je stajalo u naslovu dokumenta, dostavljeno je u večernjim satima toga dana Glavnom stožeru HVO-a u Čitluku.

General Praljak u večer toga dana zaprima tu Informaciju, te na istom listu papira dopisuje: „Srediti situaciju u Varešu bez milosti prema bilo kome, pronaći ljude koji su dorasli i vremenu i zadacima.“ Dakle, zločin u Stupnom dolu se već dogodio u trenutku kada Praljak dopisuje ove riječi. Kako je onda moguće da je on naredio počinjenje zločina nakon samog zločina? Valjalo bi to upitati Goldsteina i one koji tvrde kako ga je Praljak naredio. No, važno je kazati kome su ove Praljkove riječi bile upućene, a itekako ima veze sa Goldsteinovim člankom.

Naime, kalvarija Hrvata Vareša vodila je preko sela Brgule i drugih teritorija koja su bila pod srpskom okupacijom, što spominje i Goldstein. Prema njemu, a i prema mnogima, srpska vojska pljačka i dobro naplaćuje svaki prolaz kroz svoj teritorij, no istina je malo drugačija.

Daleko više nego vojska RS-a, hrvatske izbjeglice i prognanike su pljačkali sami Hrvati, i to pojedini pripadnici Rajićevih „Maturica“, o čemu postoje i svjedočenja i živi svjedoci. Pljačkanja i krijumčarenja su se događala ne samo pri povlačenju iz Vareša, nego i ranije. Bez ikakve koordinacije sa lokalnom vlašću, ali i Glavnim Stožerom HVO-a, Ivica Rajić provodi strahovladu, pljačka ne samo Muslimane, nego i Hrvate, pa čak i svećenike.

Nakon protivljenja tadašnje lokalne vlasti, on ih jednostavno silom pritvara, što i sam priznaje u spomenutom Izvješću: „Zbog pokušaja opstrukcije planiranih aktivnosti stavio sam u izolaciju gospodu Antu Pejčinovića, Zvonka Dužnovića i Ivicu Gavrana. Zapovjednik brigade Bobovac u teškom je depresivnom stanju i nije sposoban obnašati dužnost“.

General Praljak naređuje Milivoju Petkoviću „sređivanje stanja bez pokazivanja milosti“ ne prema Muslimanima, nego prema onima unutar svojih redova, koji nisu „dorasli vremenu i zadacima“ i koji pljačkaju i zlostavljaju svoj narod.

Dok je bilo Herceg Bosne, bilo je i hrvatskog Vareša

Završava Goldstein: „U posljednje vrijeme javljaju se, više nego proteklih godina, oni koji tvrde da je Herceg-Bosna za vrijeme rata branila interese bosanskohercegovačkih Hrvata, a da ih brani i danas. Danas će ti i takvi obranu koncepcije Herceg-Bosne zaogrnuti u plašt “borbe za prava Hrvata u BiH”, prikrivenog ili otvorenog zagovaranja “trećeg entiteta”. No, zagovornicima Herceg-Bosne nije bilo do ljudi za vrijeme rata, a nije im ni sada. Prvenstveno su promovirali neke svoje fiksne ideje ili se brinuli za svoje interese, često puke materijalne, te kako da se obrane od moralne odgovornosti, a neki i od kaznene.“ .

Godinu i pol dana perioda pod Herceg Bosnom, do pada pod Armiju BiH, je period kojeg se s nostalgijom sjećaju svi stanovnici Vareša. Osiguran je rad svih institucija, pokrenuto je gospodarstvo u mjeri koja je omogućavala minimum normalnog života, škole rade po hrvatskom planu i programu, u koje idu i djeca iz okolnih muslimanskih sela, kojima je bio osiguran besplatan prijevoz. Čak se za oko 3000 umirovljenika osigurala mirovina od 30 KM, neovisno o nacionalnosti.

Sve se to financiralo iz Mostara i Gruda i o tome će posvjedočiti svatko tko je u tom periodu bio u Varešu.

Nakon pada Vareša pod Armiju BiH, događaju se brojni zločini Armije BiH koji su trajali sve do 1997., i to od u suradnji sa policijom i općinskom vlasti. Spaljene su sve hrvatske kuće, silovanja i premlaćivanja bila su svakodnevnica onih Hrvata koji su se usudili ostati, a zlostavljanja nisu zaobišla niti svećenike. Na oko 14 km četvornih (rubni dio općine, sela Prizići, Višnjići, Daštansko i planina Zvijezda) formirana je hrvatska općina Vareš u koje su se preselile sve hrvatske institucije (općina, policija, bolnica, škole, itd) i koja je opstala sve do potpisivanja Washingtonskog sporazuma.

Sve te institucije su financirane, plaće redovito isplaćivane i održavane od strane sjedišta Herceg Bosne u Mostaru. Koliko je i što značilo tih 14 četvornih kilometara za žitelje Vareša govori podatak da je u tom periodu postojanja „skučene“ Herceg Bosne u Varešu, po podacima ministarstva civilnih poslova, a i UNHCR-a iz tog vremena, koeficijent povratka prognanih i izbjeglih Hrvata Vareša bio veći nego svih godina nakon Daytona do danas, kada bi ih se zbrojilo skupa. Ne samo to, u Varešu je bio ured Herceg Bosne za Hrvate Tuzle, Zenice i drugih mjesta koji su bili pod kontrolom Armije BiH do ulaska u Federaciju, odakle se koordinirao povratak i u ta mjesta. Sve to financirano iz Mostara.

O svemu ovome Goldstein, ali i drugi goldsteini ne pišu. Dovoljno bi bilo da porazgovara sa svjedocima vremena, ali onima koji danas žive u ovom etnički očišćenom mjestu. Da živi svjedoci usporede ratni period pod Herceg Bosnom i današnji.

Herceg Bosna kao model – u funkcionalnom dijelu, ne rajićevsko zločinačkom

Zaključak Goldsteinovog teksta je kako je tragedija Vareša „posljedica zločinačke Tuđmanove politike etničke homogenizacije“, i to potkrepljuje (ponovno) izmišljenim sastancima, dijalozima i kronološkim rokadama. U jednome se djelomično slažem sa Goldsteinom, a to je da su Hrvati Vareša ostavljeni na milost i nemilost samima sebi, u ratu, tako i u miru.

No za razliku od Goldsteina koji u tome vidi belosvetsku zaveru protiv Bošnjaka u cilju „podebljavanja pereca“, ja to pripisujem čistom neznanju i tipičnoj hrvatskoj neorganiziranosti. Činjenica je kako su tadašnji Muslimani strateški svjesno i organizirano ušli u sukob sa Hrvatima. Sjetimo se samo kada je datirana Seferova „Direktiva za obranu suvereniteta BiH“ (25.02.1992.), te kako postoje dokumenti pisanih naredbi (poput one s početka kolovoza 1993. Saliha Cilaša iz Kiseljaka o izviđačkim radnjama prema HVO-u) o izviđačkim vojnim aktivnostima prema HVO-u. Sve to u tijeku najžešćih sukoba sa JNA i srpskim paravojnim jedinicama. Sukob se morao predvidjeti i sa obavještajnog i sa vojnog aspekta.

Govoriti kako se HVO u sukob sa Armijom BiH uvukao kao posljedica Tuđmanove politike mogu samo zlonamjernici i povijesni falsifikatori poput Goldsteina, jer za to ne postoje niti pisani dokumenti, niti materijalni dokazi. Dapače, postoje dokumenti koji tvrde suprotno. Problem kojeg smo mi Hrvati imali tada, imamo i danas. Pad Vareša nije ništa drugo nego posljedica nepostojanja ikakve strategije. Onda, kao i danas, vodila se reaktivna politika. Politika stihije, reagiranja na vanjske podražaje, bez ikakve vizije, koncepta i plana.

Ovo se mora glasno priznati, jer je jedino to razlog zbog kojeg su Hrvati Vareša, ali i drugdje u Središnjoj Bosni bili prepušteni stihiji i zašto se danas rijetki od najodgovornijih Hrvata se uopće prisjećaju kalvarije Hrvata tog kraja. Tu leži odgovor na jedino dobro što je Goldstein napisao, a to je ono početno pitanje: Zašto se šuti o tragediji Hrvata Vareša? Kad bi se o njoj govorilo, moralo bi se priznati vođenje politike bez vizije, onda kao i danas.

No, poanta je nešto drugo. Poanta je kako je Herceg Bosna model! Naravno u onom svom organizacijskom i funkcionalnom dijelu, ne u onom rajićevsko zločinačkom. Pozivam Goldsteina i slične da prouče malo podatke sa popisa iz 2013. i usporedi ih sa ratnim kartama, pa da vidi koja su to područja uistinu „etnički homogenizirana“, a koja ne. Jesu li to teritoriji koji su bili pod „zločinačkim HVO-om“ koji se borio za „što veću samostalnost ili odcjepljenje“ ili patriotskom Armijom BiH koja se borila za „jedinstvenu BiH“).

Teritorijalno-administrativno preuređenje BiH je jednostavno model! To moraju shvatiti oni koji se tobože bore za budućnost BiH, inače BiH neće imati budućnosti uopće. Međutim, prije svih to moraju shvatiti, na glas govoriti i hrabro se za to zalagati najodgovorniji kod hrvatskog naroda u BiH.

Da bi se to dogodilo, najodgovorniji moraju biti i najučeniji, stručniji i domoljubno/intelektualno potkovaniji, a ne ljudi bez vizije, vođeni prizemnim krijumčarskim nagonima. Dok god to ne bude tako, razni Rajići, zločinci i izdajnici će nam blatiti ostavštinu generala Praljka, a povijest će nam pisati kvazi povjesničari poput Goldsteina.

Slaven Raguž/Dnevnik.ba

Vareš – Zaboravljeni grad, zaboravljeni ljudi, zaboravljeni zločini

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

U potrazi za Istinom

Zašto nema suđenja Stjepanu Mesiću za veleizdaju, jer taj je nije počinio samo jednom

Objavljeno

na

Objavio

Moram komentirati sinoćnju epizodu “Rat prije rata” jer je tu ipak riječ o prebitnim stvarima iz novije hrvatske povijesti, a Manjkas je ovdje napravio do sad najviše grešaka, netočnosti i propusta.

Prvo ovo s Bogićem Bogičevićem. To nije točno, to se nije dogodilo u siječnju 1991. nego u ožujku, točnije 12. ožujka 1991. Najbolje od svega je što se ta sjednica predsjedništva kojoj su nazočili Kadijević i Adžić spominje ovdje, u djelu u kojem se kaže da je tu sjednicu praktički sazvao vrh JNA i to u prostoriji bez grijanja, gdje je bilo jako hladno, piše Predrag Nebihi.

Ovo je taj događaj:

Dakle, lijepo možete vidjeti kako Bućin, Kostić i “predstavnik Kosova” Riza Sapunxhiju – onovremena verzija Željka Komšića, sjede u kaputima.

Ne znam koliko je Manjkas toga svjestan, ali ovo je teška greška, jer istu stvar, samo u suprotnom pravcu, činio je i Mesić, koji je svjedočeći u Haagu protiv Blaškića miksao događaje iz ožujka i siječnja 1991. stvarajući konstrukciju koja njemu odgovara, pa je tako recimo rekao “Tuđman se vratio iz Karađorđeva sretan jer je dobio jamstva od Kadijevića da neće napasti”. Dakle, Karađorđevo je bilo 25. ožujka 1991. (iako Mesić u Haagu laže i tvrdi da je to bilo 30. ožujka) i Kadijević uopće nije bio u Karađorđevu, nego je Mesić u svojoj bolesnoj lažljivoj glavi složio konstrukciju koristeći se događajima iz različitih vremenskih konteksta sabijajući sve u jedno.

Druga stvar, ogroman propust kojeg je ovdje napravio Manjkas, je u tome što nije spomenuo srpsko-slovenski sporazum. Jer, spomenti priopćenje JNA od 23. siječnja, a zatim opisati dramatičmne događaje u Beogradu od 25. siječnja, i pritom težište staviti na Matu Laušića ili Milu Ćuka i činjenicu da mu je ispao okvir iz UZI-a, a ne spomenuti sporazum Milošević-Kučan koji je potpisan 24. siječnja 1991. je već blagi pokazatelj površnosti i diletantizma.
Par linkova o slovensko-srpskom sporazumu tako da oni koje zanima, a ponavljam, ovo su ključne stvari jer onaj tko ovo ne shvati ništa neće shvatiti, mogu pročitati i informirati se:
https://www.youtube.com/watch?v=e7Vg5ki7-rs

Prešućeni sporazum Kučan – Milošević majka svih velikosrpskih konstrukcija o razgovorima i dogovorima

http://hrsvijet.net/…/33558–preueni-sporazum-kuan-miloevi-…
Imate toga još, samo u google ukucajte “sporazum milošević-kučan”.

I onda kad se netko pita zašto je sin ratnog zločinca Mitje Ribičića, Ciril Ribičić bio “svjedok ekspert” tužiteljstva u Haagu u svim političkim procesima protiv Hrvata u BiH, nikad neće doći do točnog zaključka ako zaobilazi činjenice u svezi s ovim srpsko-slovenskim sporazumom.

Zatim, iako je pokušao, Majnkas nije uspio dočarati nevjerojatnu hrabrost koju je Tuđman tada pokazao, i zbog čega je Tuđman jednostavno Tuđman, a sve ostalo mahom jalnuški diletanti i stoka sitnog zuba. Sjećam se tog dana kao da je danas bilo. Nismo imali ni praćke, a čekali smo da oni krenu i da uhite cijeli državni vrh a onog tko bi se pobunio da potamane kao muhe. Cijela država paralizirana, nitko ne zna što će, samo je Tuđmanu jasno da postoji samo jedan izlaz, a to je otići u Beograd i odigrati visoki presing na gostujućem terenu, te se nadati izvući barem neodlučeno. Točno to se i dogodilo. Manjkas je po mome trebao napraviti igranu scenu s tim što se događalo unutra, a ne s onim što je bilo dolje u predvorju. Jer, prema svjedočenjima nazočnih, s obje strane, Tuđman je unutra uletio kao tornado i odmah krenuo s napadima na Kadijevića. Tuđmanu je bilo jasno da je Kadijević među njima najlabilnija osoba i najslabija karika. Ono što je Mamula rekao o Kadijeviću a što ovdje citira Hudelist je čista istina: Kadijević nije bio čovjek odluke nego čovjek provedbe. Osim toga, Kadijević je bio klasična jugoslavenčina koja je bila u stanju sama sebe uvjeriti da bi mogli “CIA, Vatikan i Nemačka da izvrše agresiju na jugoslaviju i bombarduju Srbiju”, a Tuđmanu je i to bilo poznato pa je upravo na taj način hranio njegovu paranoju.

Domljan ovdje iskrenoi priznaje da je mislio kako će se Tuđman braniti, jer bi to napravio sve do jedan jalnuški diletant, međutim, Tuđman je Tuđman upravo zbog toga, jer on nije kmet kao ostali, jer se on vrhunski razumio u nogomet, i bilo mu je jasno da ako stoperski par gurne u krilo vrataru da mi gol nećemo zabiti nikad a utrpat će nam punu mrežu. Međutim, ako se stoperski par digne visoko, i mi zaigramo presing na njihovoj polovici, na njihovom terenu, i to napadajući njihovog najslabijeg igrača, to će kod njih izazvati iznenađenje i svojevrsni šok. I tako smo u toj situaciji izvukli nerješeno.

Treba reći da ono što govori Tus o Rusiji, to je teška hrpa gluposti koja nema veze s mozgom. Istina je da je Kadijević u ožujku 1991. išao u Rusiju tražiti od Jazova potporu za vojni udar, ali je nije dobio jer je Rusija bila u težim problemima. O tome Jović govori istinitije nego Tus. Štoviše, nas su Rusi spasili, konkretno Gorbačov, kad je nakon isteka moratorija 7. listopada 1991. pozvao u Moskvu Tuđmana i Miloševića, i praktički nam kupio dva tjedna u situaciji kad smo morali kupovati vrijeme i kad nam je svaka sekunda koju smo mogli kupiti bila iznimno dragocjena. S tim u svezi, ne bi se moglo reći da su svi djelovi Mamulinog plana propali, jer obratite pozornost na onaj dio u kojem on traži od međuanrodne zajednice 6 mjeseci za “sređivanje stanja”. Vjerovali ili ne, oni su i dobili tih 6 mjeseci, ali ne od UN-a u kojeg se Mamula kleo, nego od EZ-a (današnja EU, tad još Europska zajednica) odnosno njenog predstavnika, britanskog lorda Petera Carringtona. Prvo im je 7. srpnja 1991. moratorijem na odluke o neovisnosti Hrvatske i Slovenije a nakon završetka operetnog “rata” u Sloveniji kupio 3 mjeseca, a nakon toga još tri mjeseca sve dok sredinom siječnja 1992. Hrvatska konačno nije priznata.

Komunisti u Hrvatskoj od Tusa do Tvrtka Jakovine taj susret Kadijevića s Jazovim u ožujku 1991. stalno spominju i naglašavaju iz jednog posve drugog razloga. Naime, kako bi prikrili činjenicu pravog razloga odlaska Kadijevića u Moskvu, JNA je izbacila dezinformaciju da je Kadijević otišao u Moskvu dogovoriti transfer oružja iz Rusije u vrijednosti od 2 milijarde dolara. Osobno, nikad mi neće biti jasno zašto je Ante Nazor u jednoj od svojih knjiga, u kronologiju, upisao ovu izmišljotinu KOS-a kao gotovu činjenicu. Prava istina je da je 24. rujna 1991. godine Vijeće sigurnosti UN-a uvelo embargo na uvoz oružja, a ključnu ulogu za donošenje te Rezolucije broj 713. odigrao je tadašnji ministar vanjskih poslova SFRJ i čelnik SID-a Budimir Lončar. Kad je 2006. godine Večernji list objavio tu činjenicu https://www.vecernji.hr/…/loncar-91-osudio-hrvatsku-na-smrt…   nastao je lom.

Mesić je za sve optužio “ustašiode iz večernjaka koji lažima napadaju Budu”. Mesić je ciljao na autora teksta Ivankovića, i tadašnjeg glavnog urednika Večernjeg lista – Miljenka Manjkasa istog onog koji je autor ovog serijala. Tad je Manjkas u dnevniku NOVE-tv rekao da ga je nazvao Budimir Lončar i zaprijetio mu da će ga smjeniti. Par dana kasnije Manjkas je smjenjen, a s obzirom na činjenicu da je Mesić u međuvremenu, nakon što je polijepio ustašoidne etikete, pročitao članak i vidio da tu činjenicu o Lončarovoj ulozi u uvođenju embarga ne iznosi nikakav “ustašoid” nego britanska znanstvenica Carole Hodge, naglo je promjenio ploču i rekao da je “Buda zaslužan za tu Rezoluciju 713.” jer da nije toga da bi se “Srbi bili naoružali” jer da su “već dogovorili transfer s Rusijom u iznosu od dvije milijarde dolara”. Pametnom dosta.

Imalo bi se još puno toga dodati ovdje, ali samo ću još jednu stvar spomenuti, a to je akcija “Štit”, odnosno prva namjera izvršenja vojnog udara, a to je ovo o čemu se govori odmah na početku ove epizode. Dakle, ta operacija trebala je biti provedena 3. prosinca 1990. godine. Vasiljević se ili pravi da ne zna, ili mu do danas nije jasno zašto je Kadijević to odgodio. Naime, 9. prosinca te iste 1990. godine bili su održani prvi demokratski izbori u Srbiji. Po nekim procjenama, a više po bojaznima jugoslavena tipa Kadijević, moglo se dogoditi da te izbore dobije tada neprikriveni i deklarirani četnik Vuk Drašković. Da se to dogodilo, Kadijević bi možda večć tad krenuo, a prema vani bi to iskomunicirao kao da se bori protiv “fašističkih elemenata i u Hrvatskoj i u Srbiji”. Međutim, Milošević je na tim izborima pregazio kokurenciju, pa je novi pokušaj puča predviđen onako kako bi se i dogodio da ga Tuđman činom nevjerojatne hrabrosti nije spriječio. Jer, nisu tada samo Šeks i Savka imali tu bojazan da će Tuđmana ubiti u Beogradu, cijela Hrvatska je djelila taj osjećaj, da će u najmanju ruku biti uhićen ako ne i ubijen.

Međutim, ono što je Manjkas preskočio je uloga hrvatskog člana predsjedništva SFRJ Stjepana Mesića u akciji “Štit”.
O tome je u intervjuu beogradskom tjedniku NIN 1995. godine sam Aleksandar Vasiljević rekao slijedeće:

“Sve što je Mesić govorio bilo je u sklopu nastojanja da napravi provokaciju i spreči donošenje bilo kakve razumne odluke. mesić je svakog prekidao, pa i Gračanina, narodnog heroja i starijeg čoveka, koji je mogo otac da mu bude.
Ni na koga se nije obazirao.

Kasnije smo ipak uspeli da uspostavimo odnos sa Mesićem, kojega smo čak jednim delom pridobili za ideju saradnje sa armijom.
Sa Mesićem sam kao glavni čovek KOS-a imao dvadesetak sastanaka na kojima smo razmenili informacijei podatke jer smo mislili da sprečimo sukobe i ekstremizam. Mnogo smo upravo od Mesića doznali o ustrojavanju paravojnih jedinica u Hrvatskoj, naoružavanju HDZ-ovaca. Mesić nam je poslužio kao HDZ-ovski insajder i informator. Mnogo su nam koristile tih dana informacije i podaci koje sam dobijao od Mesića. U jednom našem razgovoru Mesić je rekao kako bi tolerisao hapšenja svih funkcionara MUP-a i odbrane iz Hrvatske osim Špegelja i Boljkovca. Inzistirao je na njihovoj zaštiti. Složili smo se oko toga.
Razmena informacija i podataka sa Mesićemipak nam je bila mnogo važnija i nismo hteli da ugrozimo te kanale.
Mesić je u tajnosti dao zeleno svetlo za akciju “Štit” i hapšenja.
Kad je utvrđen tačan datum, požurili smo, svako na svoje mesto, da obavimo poslednje pripreme.
Poslednji dogovor svih učesnika u akciji bio je 30. novembra u Zagrebu.
na tom sastanku je svaki detalj, po ko zna koji put, ponovo proveren.
Svesni da je to bio početak kraja “slučaja Špegelj”, nismo želeli da nam neka mala neopreznost upropasti ogroman višenedeljni trud.
-Tada nastaje veliki obrat. Umesto da u 18 časova krenem u akciju, ja u isto vreme letim iz Zagreba specijalnim avionom za Beograd.
-Zašto za Beograd?

-Tako je naredio Veljko Kadijević, savezni sekretar za narodnu odbranu.
Pozvao me i rekao da hitno dođem na sastanak kolegijuma koji počinje u 18 časovau zgradi SSNO-a u Beogradu. Avion kojim ću poleteti za Beograd već me čekao na aerodromu “Pleso”.
-Šta se događa sa ekipom specijalaca?

Njima saopštavam da krenu na teren, ali da ništa ne preduzimaju, već da čekaju nova naređenja, u Beograd dolazim sa zebnjom da će početak akcije biti odložen.

Posle kraćeg referisanja, gde posebno ističem da je sve spremno za početak akcije, Kadijević odlučuje da se sačeka još nekoliko dana.
Kaže kako je neophodno da se zatraži suglasnost od predsedništva države.

Moja primedba da u tom kolektivnom predsedništvu sedi i jedan Stipe Mesić, i da Mesić ne sme javno da pristane na akciju ne menja tok stvari.”

I opet, pametnom dosta. Pametan se jedino ne može prestati čuditi zašto nema suđenja Stjepanu Mesiću za veleizdaju, jer taj je nije počinio samo jednom….

Predrag Nebihi

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari