Pratite nas

U potrazi za Istinom

Porcija Mesićevih laži za Badnjak 2. dio

Objavljeno

na

Za sve koji su propustili prvi dio ove storije može se pronaći ovdje (1) Ova bilješka odnosi se na intervju u Jutarnjem listu objavljenom uoči samog Badnjaka (2)

Što se tiče Karađorđeva i čitave te priče, neću više puno duljiti, tek nekoliko napomena i zanimljivosti. Mit o Karađorđevu je već razvaljen neoborivim argumentima. Na primjer, tu je analiza prof. dr. Ive Lučića (3)

Također, kako bi shvatili sve Mesićeve manipulacije i laži toplo preporučam pročitati ovaj tekst prof. dr. Miroslava Tuđmana iz knjige “Vrijeme krivoklenika koji se nalazi na web-stranicama generala Praljka. (4)

U ovoj analizi profesora Tuđmana sve je posloženo kronološki i precizno, i kad ovo pročitate puno toga će vam biti jasnije. Pritom, meni je jasno da ljudi ne vole prviše čitati jer ne vole duge tekstove, ali to i je jedna od tragedija današnjeg doba, da se ljudima sve svelo na format sms-a ili twiter-objave, a na taj način se samo hrani površnost, i u takvoj površnosti takvim lažima i lažljivcima je puno lakše plivati. A znanje je moć. A do znanja se ne dolazi izbjegavajući čitanje nego upravo suprotno. Mogu svjedočiti iz osobnog iskustva, jer ja sam puno o tome čitao i zato točno znam da je Mesić i krivokletnik i veleizdajnik, kao što znam da je Praljak nevin čovjek, i to mogu napisati bez ikakvog kompleksa i ikakog straha, jer sam potpuno siguran u ono što pišem.

Primjerice, Mesić u svom (izmišljenom) razgovoru s Borisavom Jovićem kaže kako mu je Jović rekao
“… Odgovorio je – nama treba 63 posto Bosne i Hercegovine. To je, rekao mi je, bilo srpsko, jest srpsko i srpsko mora ostati.”

A sad pogledajmo što je istina.
Činjenica je da je Mesić u svom svjedočenju na suđenju Slobodanu Miloševiću početkom listopada 2002. godine više puta izjavio kako je cilj Miloševićeve politike i velikosrpske agresije bio realizacija projekta “Velike Srbije” na zapadnim granicama Karlobag-Karlovac-Virovitica (5)

Činjenica je isto tako da je Mesić u svom svjedočenju u slučaju Blaškić dana 17. ožujka 1998. ispričao ovaj svoj izmišljeni razgovor s Jovićem i tad je posvjedočio da mu je Jović rekao kako njih zanima 66% BiH. (6)

Dakle, kako god Mesić laže kad ničim izazvan Karađorđevo iz ožujka 1991. translatira u siječanj 1991., a očito s ciljem da se njegova laž o Kadijevićevom obećanju “da neće napasti” nekako uklopi, makar na silu, tako i ovdje Mesić čini nešto slično. U svjedočenju protiv Miloševića kaže da je cilj srpske politike bio Karlobag-Karlovac-Virovitica, što je točno (uzgred budi rečeno, kad god se sudilo bilo bosanskim Srbima bilo Srbima iz Srbije u svezi sukoba na području BiH, nikad tužiteljstvo nije kretalo od teze o “podjeli BiH u Karađorđevu” nego od činjenice da su Srbi pokušali stvoriti veliku srbiju upravo na granicama koje spominje Mesić. Dakle, više je nego očito da se ta izmišljotina koristila samo kako bi se moglo osuditi Hrvate. Pa ispada da su oni tu laž uspjeli dokazati, dok činjenicu koja je očito, o pokušaju stvaranja velike srbije na granicama Karlobag-Ogulin-Karlovac-Virovitica nisu uspjeli dokazati).

Međutim, svjedočeći u predmetu Blaškić, Mesić “umanjuje” srpske apetite i kaže kako ih Hrvatska nije zanimala već samo 66% BiH. Sada, u ovom intervjuu Jutarnjem, Mesić dodatno umanjuje srpske apetite i kaže da je to bilo 63%. Očito, Mesić ima cilj živjeti bar još 20 godina u kojima će u svakom narednom intervjuu nastaviti topiti volumen srpskih ratnih apetita, pa bi to dogodine moglo biti 61%, pa za dvije godine 55%, i tako, sve dok ne dođe na istu valnu dužinu s haškim sudom, koji je u svojim presudama dosudio kako Srbija ne samo što nema veze sa zločinima na teritoriju u BiH, nego nema nikakve veze s ratom u BiH, osim eventualno nešto malo 1992. godine (predmeti Tadić i Brđanin).
Dakle, ovaj blok možemo zaključiti činjenicom da Mesić laže kad Karađorđevo iz ožujka premješta u siječanj zato da bi nekako uklopio svoju laž o Kadijeviću, a srpske apetite umanjuje dok ih jednog dana totalno ne počne negirati zato da bi svoje laži uskladio s lažima iz presuda haškog suda.

Sad mogu nastaviti dalje sistemom,. Citat-komentar.

8. Početkom 2000. izabrani ste za predsjednika, na vlast je došla koalicija šestorke predvođena SDP-om. Često vam se predbacuje da su nakon vašeg dolaska na Pantovčak Tuđmanovi transkripti i ostali dokumenti iz Ureda predsjednika odlazili u Haag i mimo Vladina ureda za suradnju s Haaškim sudom. Čak je i Vladin Ured za odnose s javnošću negdje u studenom 2000. objavio priopćenje u kojem upozorava na to da Ured predsjednika ne smije samostalno slati dokumente u Haag. Kako objašnjavate to priopćenje?

– Ured predsjednika je slao u Haag samo one materijale koje je Vladin Ured za suradnju s Haaškim sudom s tim sudom i dogovorio. Uvijek je tužiteljica razgovarala s Vladinim Uredom, a zatim dolazila k nama. Ono što bi Vladin Ured dogovorio, mi bismo davali po utvrđenoj proceduri. Ništa mi nismo na svoju ruku davali Haagu.
Odakle onda optužbe te vrste?
– Ništa mi na svoju ruku nismo slali. To su obična podmetanja. Ja sam u politici uvijek imao dosta prijatelja, a još više neprijatelja. To me prati cijeli život.
Nakon dolaska na Pantovčak, Ured ste otvorili novinarima, uključujući i strane. Novinari Independenta, Channela 4 snimali su sobu s Tuđmanovim transkriptima. Neki su vam to jako zamjerili…
– Optužuju me da sam “dilao” te transkripte, da sam dovodio novinare. Novinari su pitali bi li mogli vidjeti gdje su prijepisi Tuđmanovih razgovora pohranjeni, jer znate, ako netko stvara arhivu transkripata svojih razgovora za povijest, ljude zanima koliko toga ima. To je bila cijela jedna prostorija puna transkripata. Ja to nisam ni vidio i rekao sam im da možemo pitati službenika zaduženoga za arhivu da im to pokaže. I taj službenik im je otvorio vrata sobe s transkriptima i oni su s ulaza snimili tu sobu s dosjeima. Nema tu nikakve enigme, ali zato uvijek postoje podmetanja. Ja nikad u toj prostoriji nisam bio.

Komentar:

Ovo je ključni dio intervjua, jer ovdje leži dokaz da je Mesić veleizdajnik. Mesić ovdje laže apsolutno u svemu. Najveći dio ovih laži već je pobijen ovim člankom (7)
Dakle, članci 2. i 3. Ustavnog zakona o suradnji s haškim sudom su više nego jasni: Sva suradnja se odvija preko Vlade RH. I lijepo piše u članku 2. da se suradnja državnih tijela RH odvija preko Vlade, ako Vlada ne odluči drugačije. Vlada nije odlučila drugačije jer takva odluka ne postoji. Mesić laže. Iz Vlade je upozoren da ne dila sam na svoju ruku zato jer je to činio, a ne zato jer je nekom u Vladi došlo iz čista mira prozivati Mesića. Po proceduri on je morao dostavljati dokumente Vladinom uredu za suradnju, a onda Vlada prvo mora te dokumente deklasificirati odnosno skinuti s njih oznaku tajnosti, a tek nakon toga odlučiti što i kako će slati u Haag.

Međutim, zbog svoje bolesne mržnje prema Tuđmanu i svoje opsjednutosti Tuđmanom, Mesić i njegov tim su odmah po dolasku na Pantovčak počeli raskopavati arhiv i tražiti sve što bi se moglo protumačiti na način da kompromitira Tuđmana, pogotovo ako se uklapa s Mesićevim lažima koje je ovaj izrekao kad je svjedočio protiv Blaškića.

Osim ovog što je već navedeno u ovom tekstu na Kamenjaru (7), mi imamo i činjenicu, u svezi svjedočenja Milana Kovača u predmetu Naletilić-Martinović, da tužitelj Bos uopće ne dvoji oko činjenice da je Mesić slao dokumente medijima i uredu tužitelja (8)

Dakle, mi prvo imamo činjenicu da je tužitelj pokazao Milanu Kovaču jedan dokument s kojeg nije skinuta oznaka tajnosti. Tad je Kovač počeo pitati odakle njima taj dokument jer on očito nije prošao kroz Vladu kao što to nalaže Ustavni zakon. Tužitelj Bos je pravnik po struci i on je bio svjestan da je Mesić prekršio Ustavni zakon, i zato se umjesto na zakon pozvao na “presedan” odnosno na činjenicu da je Mesić otvorio arhive s preko 17 tisuća dokumenata za britansku televizijsku kuću Chanel 4. (9)

Već ta Bosova izjava pokazuje da Mesić laže kad kaže da su ovi s Chanel 4 “samo s ulaza snimili prostoriju”. A Mesićevu laž prokazuje i sam tv-prilog kuće Chanel 4, u kojem se jasno vidi i čuje kako ovi citiraju djelove Tuđmanovih transkripata (10)

Kako je moguće da su ovi “samo snimajući s ulaza” dobili uvid u sadržaj transkripata? Ako nakon ovog nije jasno o kakvom se ovdje bolesnom lažljivcu radi, onda kad će to biti jasno?

On se kraj ovakvog očitog dokaza usuđuje ovako bezočno lagati. A svaki put po potrebi prilagođava priču. Jednom kaže da je slao transkripte u Haag ali zato da “narod vidi da su se odluke donosile gdje se ne smije donositi” misleći na VONS. Drugi put kaže da je sve išlo preko Vlade. Treći put da je Vlada rekla što on treba slati i da je to slao. Četvrti put on i njegovi trabanti tvrde da su slali jer da ti dokumenti nisu imali oznaku tajnosti (11).

A narod svaki put guta drugu laž. A što je najgore, pravosuđe ne poduzima ništa u svezi ovog više nego očitog kršenja zakona i veleizdaje.
Na kraju priče, pod jednom od ovih izlika, Mesić i sam priznaje da je otvorio arhive i djelio transkripte (12)

Što je s ovim transkriptima koji na sebi nisu imali oznaku tajnosti ali su bili u kovertama koji su na sebi nosile oznaku tajnosti? Kad Dekanić (koji bi btw trebao sjediti prvi do Mesića na optuženičkoj klupi zbog veleizdaje) kaže da je to “catch 22”, to uopće nije kvaka 22. Ako su transkripti unutar koverti na kojima stoji oznaka tajnosti ona je potpuno jasno da je riječ o dokumentima koji su bili predviđeni za proceduru klasifikacije. Riječ je dakle o dokumentima koji su nastali kasnije, 1998. i 1999. godine a koje jednostavno fizički nije uspjelo skroz provesti kroz proceduru klasifikacije svakog pojedinog dokumenta, i tu su Mesić, Dekanić i ostali iz Mesićeva okruženja vidjeli “rupu”, pokazali to medijima i narodu, i time stvorili uvjerenje da su svi dokumenti, pa i oni ratni bili tako sortirani. Naravno da to nije istina. Jer da je to istina onda ne bi Vlada morala retroaktivno legalizirati sve one dokumente koje je on poslao u Haag.

Brijunski transkript je ključni dokaz Mesićeve veleizdaje!

Naime, činjenica je da je Vlada RH u skladu sa svojim ovlastima i Ustavnim zakonom o suradnji s haškim sudom 1. veljače 2005. godine deklasificirala odnosno skinula oznaku tajnosti s tog dokumenta. Ali je isto tako činjenica da se u svojoj obrani pred haškim sudom tim istim brijunskim transkriptom služio Slobodan Milošević najkasnije 26. lipnja 2003. godine u svom protuispitivanju svjedoka tužiteljstva, američkog veleposlanika u RH Petera Galbraitha. Odakle Miloševiću brijunski tarnskript najmanje godinu i pol dana prije nego što ga je Vlada RH deklasificirala i ozakonila njegovu uporabu pred haškim sudom?

Oni koji bolje pamte znaju da je informacijski rat protiv operacije Oluja izvan Hrvatske počeo a da još Oluja nije nio završila. A oni koji još bolje pamte znaju da je informacijski rat protiv operacije Oluja u Republici Hrvatskoj počeo na HTV-u još 2000. godine emisijom “Latinica” u kojoj je prikazan KOS-ov filmski uradak pod naslovom “Oluja nad krajinom” kojeg su potpisali Nenad Puhovski i Božidar Knežević, iako je stvarni autor tog fila zapravo zamjenik načelnika VRSK-a i oficir KOS-a Kosta Novaković. (13)

Kako god su protiv Tomislava Merčepa i Mirka Norca optužnice za Pakračku poljanu i Gospić dignute na osnovu jednog intervjua i jednog članaka u Feralu, tako je i prva optužnica u Haagu za Oluju dignuta na osnovi ovog “filma”. I ta prva optužnica podignuta je protiv Petra Stipetića. Zašto baš protv njega? Pa zato jer je većina ovog filma snimljena u sjevernom sektoru kojim je zapovjedao Stipetić, jer je tamo bilo više zločina i nevojničkog ponašanja nego na jugu gdje je zapovjedao Gotovina, i to je Carli Del Ponte nakon gledanja ovog filma bilo dovoljno. Ta optužnica je zapečaćena stiga u Zagreb. Tad Mesić diže halabuku i pokušava spasiti Stipetića. Cijelu akciju Mesić će organizirati preko Grahama Blewitta, zamjenika svih glavnih haških tužitelja i tužiteljica. Mesić je jednostavno ponudio Antu Gotovinu i brijunski transkript u zamjenu za Stipetića. Usporedo s tom optužnicom za Stipetića došla je iz Haaga i optužnica protiv generala Norca za medački džep. Sve se to događalo krajem 2000. i početkom 2001. godine. A onda dolazi obrat. Na svojoj večernjoj sjednici dana 8. srpnja 2001. Vlada RH prihvaća haške optužnice protiv Ante Gotovine za Oluju i Rahima Ademija za medački džep, te za istima raspisuje tjeralicu i nalog za uhićenje i izručenje u Haag. Prije nego je Račanu uručila te optužnice, Carla Del Ponte mu je rekla: “”Nadam se da će vam ove optužnice politički odgovarati?”

To je stoga jer je Račan za neke optužnice prije ovih rekao da mu politički ne odgovaraju. A to su bile optužnice protiv Stipetića i Norca.
Dan nakon što je Vlada RH donijela odluku da se Gotovinu i Ademija uhiti i izruči u Haag, Slobodna Dalmacija javlja slijedeću vijest:

MESIĆ I BLEWITT NISU RAZGOVARALI O UHIĆENJIMA

ZAGREB — Iz Ureda predsjednika je potvrđeno da su se 29. lipnja sastali predsjednik Stjepan Mesić i zamjenik haaške tužiteljice Graham Blewitt, a opovrgnuto je da je tom prilikom Blewitt predsjednika Mesića potanko obavijestio o scenariju uhićenja hrvatskih generala, što u priopćenju tvrdi Udruga za zaštitu vrijednosti Domovinskog rata Honos.

Glasnogovornica Predsjednikova ureda Danijela Barišić izjavila je da je točno da je predsjednik Mesić 29. lipnja primio Blewitta na njegov zahtjev. Pojasnila je da se Blewitt htio ispričati Mesiću jer je prije razgovora haaških tužitelja s načelnikom Glavnog stožera HV-a generalom Petrom Stipetićem mislio da je on optuženik, što se poslije pokazalo netočnim. (14)

Zamislite sad, Graham Blewitt, koji je drugi čovjek tužiteljstva, glavni zamjenik svih haških tužitelja i tužiteljica nije “znao” da je protiv Stipetića podignuta optužnica, on je “mislio# da je podignuta ali “nije znao”:

Samo 4 dana kasnije, isti taj Mesić daje intervju istoj toj Slobodnoj Dalmaciji u čijem naslovu se krija jedna ogromna laž, ali u čijem sadržaju stoji i ovo:

“Nedavno je zamjenik glavne tužiteljice Graham Blewitt tražio kod mene prijem. Kada je došao, rekao mi je da mi nije vjerovao da je general Stipetić častan vojnik koji nije mogao počiniti nikakvo kazneno djelo i da je bio uvjeren da će ga “posaditi” na optuženičku klupu. Sada se zbog toga došao ispričati.” (15)

Kao što vidimo, Mesić je imao snažnu potrebu ponoviti ono što otprve nije ušlo u uho auditoriju, da je Stipetić častan, a u kontekstu optužnice protiv Gotovine, gdje se sugerira da je on nečastan. Osim toga, istog dana kad je objavljena i ova prva vijest da Blewitt jele, nije “znao” nego je “mislio” da je protiv Stipetića podignuta optužnica, imate Mesićevu “poslanicu” u kojoj on, u svjetlu činjenice da su protiv Gotovine i Ademija podignute optužnice kaže:

“ Individualiziranje krivnje sprječava uspostavljanje kolektivne odgovornosti, a hrvatski narod ne smije i neće biti talac onih koji su okrvavili ruke, sramoteći hrvatsko ime” (16)

Dakle, dok se s jedne strane apostrofira teza kako je Stipetić častan i bez mrlje, dotle je Gotovina netko tko je “okrvavio ruke, sramoteći hrvatsko ime”.

Na Stipetića i cijeli scenarij o tome kako je izbjegao optužnicu vratit ću se kasnije.

Sad moram reći odakle Slobodanu Miloševiću brijunski transkript najmanje godinu i pol dana prije nego ga je imala Vlada RH. Jer, osim Miloševića taj transkript je koristio i Branislav Tapušković, srbijanski odvjetnik koji je u tom slučaju nastupao kao amicus curiae odnosno u svojstvu “prijatelja suda”. On je tamo zastupao Vladu Republike Srbije. A to pak znači da je Vlada Republike Srbije imala u svom posjedu brijunski transkript najmanje godinu i pol dan a prije nego Vlada Republike Hrvatske. A obrana Miloševića najmanje godinu i pol dana prije nego obrana Ante Gotovine.

To su neoborive činjenice za koje dokazi postoje na stranicama haškog suda i svi su izlistani u ovom članku kojeg je objavio portal Kamenjar (7).
Međutim, istina je još teža po Mesića. Srbijanska vlada imala je taj transkript u svom posjedu 4 godine prije nego hrvatska vlada. To ću pokazati kad budem dokazao kako je tekla tehnologija povlačenja optužnice protiv Stipetića.

A srbijanska vlada dobila je taj transkript odmah čim ga je dobio i Graham Blewitt, jer je kao pomoćnik u njegovom uredu radio Savo Štrbac, a koji je u brijunskom transkriptu vidio priliku da se sudi za UZP. Naravno da je on odmah proslijedio kopiju tog transkripta srbijanskoj vladi. Tu nema ničeg čudnog.

Sad će netko postaviti pitanje kakve to veze ima s Praljkom i Hrvatima Herceg-Bosne. A riječ je o tome da se preko brijunskog transkripta najlakše može dokazati Mesićeva veleizdaja, i o tome da je to jednostavno lakši teren za dokazivanje te činjenice. Naime, Hrvati iz BiH su pravomoćno osuđeni, i Mesić se uvijek može vaditi na tu činjenicu, i reći da je možda, kad je kršio proceduru povrijedio slovo zakona, ali ne i duh zakona, jer duh zakona je u tome da se zločini kazne a da zločinci odgovaraju. I pritom se može pozivati na presudu šestorci koja je apsurdna, nepravedna, nelogična, negira činjenice, ali ona postoji.

Ali isto tako, postoji i presuda za Oluju u kojoj su sva trojica optuženih dobila oslobađajuće presude, a optužbe o UZP-u su odbačene. A budući da su njih trojica nevini sjedili u zatvoru ukupno nekih dvadesetak godina, za to netko mora odgovarati. I pritom se ne smije pozivati na dvosmislenu želju Ante Gotovine da se prijeđe preko toga i da se ide dalje. Jer, čak i ako se ta želja Ante Gotovine tako tumači, on može u svoje ime opraštati i ne pokretati postupke, ali njegove želje ne smiju usporiti, a kamoli zaustaviti djelovanje pravne države koja u ovom slučaju mora djelovati po službenoj dužnosti.

Sjetimo se samo onih suza, plača, one muke kad je 15. travnja 2011. došla nepravomoćna presuda za Oluju. Pa se sjetimo one erupcije veselja 16. studenog 2012. kad je došla pravomoćna oslobađajuća presuda. Zašto je narod tako reagirao? Pa zato jer je bio pod šokom i pod stresom, netko je taj narod puntao 11 i po godina da bi se na kraju reklo kako od svega toga nema ništa. U doktrini šoka inače, takve radnje nazivaju se “senzorna deprivacija” (XY)

I logika stvari kaže da za takvo nabijanje šokova i stresa čitavoj naciji netko jednostavno mora odgovarati, jer to ne smije proći nekažnjeno.
A prvi koji mora odgovarati je Mesić, jer je svojim dilanjem brijunskog transkripta povrijedio i slovo zakona (time što nije poštovao proceduru propisanu člancuima 2. i 3. Ustavnog zakona) ali i duh zakona (jer su kao posljedica tog kršenja procedure s jedne strane trojica nevinih ljudi morali provesti ukupno 20 godina u pritvoru, a srbijanska vlada je raspolagala dokumentom od najveće moguće važnosti 4 godine prije nego Vlada RH).

Osim toga, čak i da je Mesić postupio po zakonu i taj dokument dao Vladi, pa da je Vlada odlučivala o njemu, on nije smio biti poslan, jer se mogao štiti presedanom iz paragrafa 43. u slučaju Blaškić. Dakle, to je jedan dokument u kojem hrvatski državni i vojni vrh planira najveću ofenzivnu vojnu stratešku operaciju u povijesti hrvatskog naroda, i iz tog dokumena se da isčitati ne samo doktrina, ne samo strateške postavke HV-a, nego i taktičke postavke, karakteristike postrojbi, način planiranja, pripreme, provedbe, sustav vođenja i zapovjedanja, ali i činjenice o naoružavanju Hrvatske (primjerice vi u Brijunskom transkriptu imate generala Zagorca koji kaže kako je od Rusa nabavio sustav S-300 i da to još nije plaćeno) u kojima se da isčitati kako je jedna velika svjetska sila naoužavala Hrvatsku kršeći embargo UN-a. Dakle, takav dokument se ne daje ni pod cijenu uvođenja sankcija, i ne da se nikome, jer je to dokument s najvećim mogućim stupnjem tajnosti, koji je od prvorazrednog značaja za nacionalnu sigurnost Republike Hrvatske.

A Mesić ga dao Blewittu šeretski, kao da mu daje cigaretu ili bombon. U tekstu u Kamenjaru lijepo stoji kako je USA rješila problem dilanja diplomatskih depeša i kako je Bradley Manninog dobio 35 godina robije. A realno, riječ je o dokumentima šeste ili sedme klase po vrijednosti. Zato možemo biti sigurni, da je Mesić ovakvo što napravio u Americi, sve bi ovisilo o tome u kojoj bi mu se američkoj državi sudilo. Kad bi mu se sudilo u državi koja ima smrtnu kaznu on bio dobio smrtnu kaznu. U državi koje je nemaju, dobio bi najmanje jednu doživotnu robiju.
Naspram svih ovih argumenata, a i onih koji će tek uslijediti, Mesić ima samo ovo:

“ – Ništa mi na svoju ruku nismo slali. To su obična podmetanja. Ja sam u politici uvijek imao dosta prijatelja, a još više neprijatelja. To me prati cijeli život.”

To nije nikakav argument. To je osobni sud jednog patološkog lažljivca i notornog veleizdajnika. Naravno, bez ikave reference.

9. Za Hrvatsku je prilično nezgodan dio haaške presude šestorici bosanskih Hrvata u kojem se konstatira postojanje zločinačkog pothvata – sprege osoba iz tadašnjeg hrvatskog državnog vrha s HVO-om i spornim aktivnostima HVO-a na terenu. U hrvatskim medijima se ponavlja da ni u jednoj presudi Srbima osuđenima u Haagu nije konstatiran zločinački pothvat sa srbijanske strane. Kako to komentirate?

– To nije točno, u mnogim procesima koji su vođeni protiv Srba u Haagu isticana je i umiješanost srbijanskog državnog vrha u sukobe na prostoru bivše Jugoslavije. Milošević je bio suđen, ali nije dočekao presudu jer je 2006. umro u pritvoru, međutim, osuđen je Milan Milutinović kao i niz drugih funkcionara srbijanskog režima za zločine na prostoru bivše Jugoslavije. Međutim, Milošević je bio lukavac i on je gledao da iza sebe ne ostavi tragove.

Komentar;

Milošević je bioo suđen, ali ne i osuđen. Milutinović je bio osuđen za Kosovo, a to je rat koji nema veze s ratom na velikom ratištu, koji je odvojen i vremenski i kontekstualno. Milošević nije bio nikakav lukavac, nego njegovi nasljednici Koštunica, Đindđić, Drašković, Svilanović i ostali nisu bili osvetoljubivi izdajnici i nisu htjeli dilati dokumente koji dokazuju Miloševićevu, ali i umješanost Srbije u rat i zločine, dok je Mesić činio upravo suprotno, on je izmišljao optužbe a onda djelove dokumenata i transkripata izvlačio iz konteksta kako bi podupro svoje lažne optužbe protiv Tuđmana i Hrvatske. Haško tužiteljstvo samo je preuzelo njegov modus operandi, i negdje, kao u slučaju šestorke te su lažne optužbe uspjeli izgurati do kraja, a negdje, kao u slučaju Oluje te lažne optužbe su neslavno propale.

10. Koliko je Tuđmanova sklonost da snima i transkribira sve razgovore koje je vodio u predsjedničkom Uredu olakšala haaškom tužiteljstvu dokazivanje umiješanosti hrvatskog državnog vrha u ratne zločine u BiH?

– Pa gledajte, ako je on Paddyju Ashdownu dao salvetu na kojoj je nacrtao na koji način treba podijeliti Bosnu i Hercegovinu, onda je jasno da je to olakšalo posao haaškom tužiteljstvu. Tuđman je uvijek govorio o “hrvatskom perecu”, o tome kako je nepravda učinjena hrvatskom teritoriju i da bi to trebalo ispraviti ovako, ili onako, i smatrao da se to dogovorima može rješavati. Kad sam god u Beogradu nastupao, uvijek sam govorio – ako želimo mirno riješiti razlaz iz Jugoslavije, granice se ne smiju dirati. Onda bi Tuđman odmah telefonirao i govorio mi – pazi, ali zaboravio si reći da se samo dogovorom mogu mijenjati.

Komentar:

Dakle, što se tiče Paddyeve salvete, ta laž je odavno rastavljena na djeliće (17).
U kratkim crtama, Tuđman je Ashdownu nacrtao projekciju razgraničenja sfera utjecaja NATO-a s jedne i Rusije s druge strane za 20 godina, referirajući se na mapu koju je izdala jedna firma za strateške studije iz Bruxellesa 1993. godine. Međutim, čak i da je nacrtao “podjelu BiH na salveti” osim što to nije nikakav zločin po člancima 2. do 5. Statuta MKSJ, to ne može biti ni dokaz ne o zločinačkoj, nego o političkoj namjeri, jer je nastao 14 mjeseci nakon završetka muslimansko-hrvatskog sukoba. I upravo zato, zbog svih laži nabrojanih u članku (17) koji su suvereno pobijene, (članak je nastao na osnoi knjižice M. Tuđmana “Priča o Padyu Ashdownu i njegovoj salveti), sam Ashdown je zatražio da se njegovo svjedočenje ukloni sa stranica haškog suda, a što je haški sud mimo sih pravila i protokola i učinio (18)

Toliko o Ashdownu i salveti.

Što se tiče mjenjanja granica dogovorom, to nije nikakav zločin. Ubojstva, progoni, deoprtacije, palež, pljačka, nehumano postupanje itd su zločini. Traženje rješenja kroz dogovore i pregovore nije zločin. Mada je jasno zašto boljševički mozak poput Mesićevog nije sklon opciji dogovora i pregovora kao što je sklon opciji dogme. Uostalom, Nizozemska je kao članica-predsjedateljica EZ-a u drugoj polovici 1991. godine stavila na stol prijedlog koji uključuje i podjelu granica, a sve je i svojoj knjizi “Balkanska Odiseja” zapisao David Owen, britanski lord koji je bio jedan od supredsjedatelja mirovne konferencije o bivšoj jugoslaviji a koji je i sam u nekoliko navrata kao rješenje ponudio promjenu granica dogovorom.

11. Kad ste početkom 2000. ušli u Ured predsjednika, novinarima ste pokazali jedan crni telefon za koji ste ustvrdili da su putem njega Tuđman i Milošević izravno razgovarali.

– Tako je.
Međutim, nakon što ste taj telefon pokazali novinarima, Vesna Škare-Ožbolt koja je radila u Tuđmanovu kabinetu ustvrdila je da to nije točno te da je riječ o telefonu putem kojeg je Tuđman komunicirao s nizom osoba jer je telefon imao zaštitu od prisluškivanja. Jeste li ikad kasnije raščistili je li to doista bio telefon putem kojeg je Tuđman s Miloševićem izravno komunicirao tijekom ratnih godina?
– Sve vrijeme su oni komunicirali tom vezom, jer nakon njihovog sastanak u Tikvešu došla je jedna komisija iz Beograda, a i Tuđman je formirao svoju komisiju za razgraničenje u BiH. Beogradsku komisiju predvodila je akademkinja Smilja Avramov i ona se trebala usuglašavati s hrvatskom komisijom koju je vodio sveučilišni profesor Zvonko Lerotić. U toj hrvatskoj komisiji bio je i profesor Duško Bilandžić. Kad mi je rekao da je izabran u tu komisiju, rekao sam mu – Duško, jesi li ti normalan, pa to je komisija za podjelu Bosne, nakon čega se on povukao. Ono što treba znati jest da su specijalci iz Beograda došli u Tuđmanov ured uspostaviti taj crni telefon.
Kad se to dogodilo?

– Odmah poslije drugog sastanka Tuđman – Milošević u Tikvešu.
Postoje li transkripti njihovih telefonskih razgovora?
– To ja ne znam, to bi trebalo pogledati. Svi Tuđmanovi transkripti su predani Hrvatskom državnom arhivu.
Međutim, zatvoreni su, nedostupni…
– Ja sam za to da se ta arhiva otvori.

Komentar: Ovo s telefonom je bezočna laž koju Mesić nikad i ničim nije uspio dokazati. A nakon što je izdilao sve moguće transkripte iz Tuzđmanovog ureda sad se još pravi blesav i ciničan pa se “zalaže da se arhivi otvore”. Pitanje je zašto se ne založi da se javnosti pokaže transkrit s VNS-a od 4. veljače 2005. godine u kojem on prijeti Sanaderu i Šeksu da će sve prijaviti europskoj komisiji ako HDZ i dalje nastavi pomagati u skrivanju Ante Gotovine? To je onaj VNS nakon kojeg je Šeks izgovorio one 4 čuven e riječi “identificirati, otkriti uhiti transferirati” pa je sva krivnja pala na Šeksa umjesto na Mesića. Pogotovo je takva konstrukcija pala na plodno tlo na desnici. Pa nek Slavica Lukić i dalje insinuira da Mesiću “desnica” nešto podmeće. A ta famozna desnica je Mesića abolirala jednako ako ne i više puta nego ljevica.

Inače, na servisu you tube su postojali vrlo kvalitetni dokazi o tome zašto je ova Mesićeva konstrukcija o tajnom telefonu notorna laž. ali je taj video izbrisan. A budući da Mesić ne nudi nikakve dokaze o postojanju tog telefona, jer ih ne može nuditi, jer je sve izmišljeno, onda ja nemam što kontra-argumentirati.

Mogu tek podsjetiti na jedan sličan primjer, kad je na Pantovčak već zasjeo Josipović, pa je Mesić počeo prodavati priču o “tajnom Tuđmanovom sefu u kojeg je on gledao godinama i nije ga uspio otvoriti”. Stalno je insinuirao kako, kad bi se taj sef otvorio, našlo bi se dokaza da je Tuđman lopov, zločinac itd. I onda ga je Josipović otvorio. I unutra nije nađeno ništa što kompromitira Tuđmana, ali je zato nađeno nešto što samo potvrđuje koliki je Mesić patološki i bolesni lažljivac, jer su unutra nađeni dokazi da je on ranije otvarao sef (19).

Zato ja ne bih dalje o ovim Mesićevim lažima, nego o jednoj koja se ovdje u ovom djelu teksta krije a koja je puno opasnija. Naime, Mesić tvrdi da je postojala “komisija za razgraničenje”, a to je jednostavno laž. Naime, nakon sastanaka Tuđmana i Miloševića u Karađorđevu 25. ožujka 1991. i u Tikvešu 15. travnja 1991. zbog temeljnih razilaženja u stavovima u svezi tumačenja tada još važećeg jugoslavenskog ustava formirana je komisija čija je zadaća bila pokušaj približavanja i usuglašavanja stavova u pokušaju nalaženja mirnog političkog rješenja. Jer, Srbija i Milošević su čvrsto bili na stavu da su nositelji suvereniteta narodi, dok su Tuđman i Hrvatska čvrsto držali stajalište da su nositelji suvereniteta republike.
Budući da su se to komisije posvadile odmah na startu, jer približavanje stajališta nije bilo moguće, rad tih komisija završio je vrlo brzo.
Toj činjenici u prilog idu onovremeni iskazi Smilje Avramov i Dušana Bilandžića.

Prof.dr. Smilja Avramov: Predsednici dveju rapublika, Tuđman i Milošević, preduzeli su još jedan korak, ali ovoga puta neoficijelne prirode; oformili su dva tima sa ciljem da svestrano razmotre političke, ekonomske, ustavnopravne, i međunarodnopravne posledice eventualne dezintegracije Jugoslavije, i kroz tu prizmu potraže rešenje. Verovatno je da je odluka o tome doneta na sastanku dva lidera u karađorđevu marta 1991., ali o toku i rezultatima tih razgovora grupa nije obaveštena. Nažalost, ni ovaj pokušaj nije uspeo. Jedina tačka u kojoj su se dve strane složile bila je da glavna determinanta za razgovor mora biti 70 godina zajedničkog života; stavovi o svim ostalim pitanjima bili su veoma udaljeni.

Hrvatska strana je nastupala sa kategoričnim stavom da bilo kakva jugoslavenska opcija nema šanse, i da je za Hrvatsku jedino rešenje izdvajanje iz Jugoslavije i stvaranje samostalne države u postojećim republičkim granicama, na bazi odluka AVNOJ-a. pri tome su naglašavali da je suverena Hrvatska nastala još u toku narodnooslobodilačkog rata i revolucije,i da tako treba i da ostane. Svi drugi putevi, po njima, vode u građanski rat. Upali su pri tome u jednu protivrečnost, koja se protkiva u rešavanju nastalih problema do današnjeg dana. Gospodin Josip Šentija argumentovano je obrazlagao tezu da bi razbijanje postojećih struktura Jugoslavije bio najupečatljiviji udarac boljševizmu, ali se i pored toga hrvatska strana čvrsto držala tekovine boljševizma, tj. revolucije. Srpska strana pošla je od kontinuiteta države (ne režima), i u tom svetlu postavila problem granica kao otvoreno pitanje, koje bi se moralo rješavati u slučaju dezintegracije zemlje.

Drugim rečima, problem dezintegracije stavljen je u međunarodni kontekst, uz naglasak da je sve ono što se događa na prostoru Jugoslavije u dubokoj suprotnosti sa svetskim integracionim tokovima. Za hrvatsku stranu kategorije legaliteta i legitimiteta bile su irelevantne. Po shvatanju prof. Lerotića, ni Prvi ni Drugi svetski rat nisu rešili ni srpsko ni hrvatsko pitanje, te se, po njemu, i pri kraju hladnog rata nalazimo u “istom sosu”. Tu konstataciju niko nije osporavao, ali je problem bio u tome da je hrvatska strana srpsko-hrvatske odnose postavljala na jednoj vanistorijskoj i vanpravnoj ravni. Jedina politički relevantna činjenica bila je za njih revolucija. Insistirali su na tezi da je raspadom Istočnog bloka došlo do raspada čitave evropske strukture. Dva ključna problema izbila su na površinu tokom druge opšte diskusije: problem granica i problem državnopravnog kontinuiteta. Kada smo se konačno složili da o ovim problemima otpočnemo sasvim konkretnu diskusiju, na bazi dokumenata i etnokarata, hrvatska strana je prekinula pregovore krajem aprila 1991.

Bilo je iskričavih dvoboja kada su se pomenuli genocide nad srpskim narodom i diskriminacija i progon Srba u Hrvatskoj poslednjih meseci, posebno kada je dotaknut otpor srpskog naroda u Krajini protiv secesije, ali je atmosfera stišavana prelaskom na principijelan plan. Bilo je iskakanja iz tematike, npr. Kad je gosp. Šentija rekao da bi Hrvatska “žrtvovala” Antu Markovića, pod uslovom da se Srbija odrekne Krajine, što je akademik Mihajlović energično presekao, i odbio da se o tome i sličnim pitanjima diskutuje. Stoji činjenica da se diskusija vodila iza zatvorenih vrata, daleko od javnosti, ali nikakvih tajnih dogovora nije bilo, niti je bilo ičega šta bi trebalo skrivati od javnosti. Bila je to samo jedna epizoda u pokušaju iznalaženja rešenja, koja ne bi bila vredna pomena da o tome nisu iskrsle u štampi priče koje sa stvarnošću nemaju nikakve veze. (20)
Bilandžić je, svjedočeći kao svjedok-ekspert obrane Tihomira Blaškića u Haagu naveo:

Dušan Bilandžić: Ti razgovori između takozvanih delegacija, bile su to takozvane ekspertne grupe, pretvorili su se u oštri dijalog ili konfrontaciju tako da je glavna točka bila jesu li Hrvatska i Srbija ili obje ili jedna od njih suglasne oko nepovredivosti rezultata Drugog svjetskog rata. To je bio srž razgovora. Srpska strana nikada nije jasno i nedvojbeno rekla da će poštivati granice postojećih republika, jer da su to učinili, do rata ne bi došlo.

Pitanje: Dobro, doktore, sudjelovali ste na sastanku, ispričavam se za krivi izgovor imena tog grada, oprostite Tikves, T-I-K-V-E-S, koji je pored Osijeka, oko 10.travnja 1991., kao član hrvatske delegacije da raspravite mape i odredite koji će dio pripasti Srbiji a koji Hrvatskoj; je li to točno?
Dušan Bilandžić: Ne, to nije točno. Točno je da se sastanak održao. Ponavljam da se 95 posto razgovora vodio oko priznavanja ustava iz 1974. i granica formiranih kao rezultat Drugog svjetskog rata, a što se tiče mapa i nekih konkretnih podjela, to nije postojalo. Postojale su samo etničke mape, što je normalno da se o tome raspravlja, ali ponavljam, nije bilo drugih dokumenata, koliko ja znam. Mi nismo uopće raspravljali o podijeli u smislu crtanja granica između Srbije i Hrvatske u Bosni i Hercegovini jer ja i moji kolege nismo uopće vjerovali, a to je bilo prije rata, mi nismo vjerovali u realnost takve politike, i smatrali smo da u to uopće ne trebamo ulaziti. (21)

Dakle, ovdje se nema što dalje komentirati. Može se komentirati činjenica da je Bilandžić kasnije govorio suprotno, pogotovo kad je Mesić zasjeo na Pantovčak. Naime, Mesić ima veliki ugled među bivšim partizanskim borcima, a Bilandžić je i sam bio partizanski borac a koji bi o tim partizanskim epopejama mogao pričati od jutra do sutra. Njegov problem je u tome što to malo tko želi slušati. Pa kad mu je Mesić zaprijetio da će ostati i bez boračkog auditorija, a Bilandžić je takav da je bolje da mu oduzmete život nego da mu zabranite pričati partizanske bajke, on je počeo pričati da su ti ipak bile neke mape, da se djelilo BiH itd.

Međutim, jedino što je bitno je njegov onovremeni iskaz pred haškim sudm kojeg je ovaj dao pod prisegom, a budući da se to u potpunosti podudara s onim što je u svojoj knjizi pisala Smilja Avramov, svakom objektivnom je jasno što je tu istina a što tek (naknadna) konstrukcija.

12. Jeste li u sva tri postupka – Tihomiru Blaškiću, Slavku Dokmanoviću i Slobodanu Miloševiću – bili zaštićeni svjedok?

– Jesam.
Međutim, kad ste svjedočili na suđenju Miloševiću već ste bili predsjednik države. Zašto ste i tada bili zaštićeni svjedok?
– Po profesiji sam pravnik i kad svjedočim na sudu, a to pretpostavljam trebaju raditi i drugi, govorim o činjenicama koje su meni poznate. Ne kalkuliram kome one idu na štetu, a kome na korist. Dakle, ja nisam svjedok koji je unaprijed odlučio koga će teretiti. U svjedočenju se uvijek i do kraja nastojim držati istine.

Komentar:

Dakle, ovo je jednostavno laž! Svjedočenje Stjepana Mesića u slučaju Milošević direktno je prenosila Hrvatska televizija i to je neosporna činjenica. Vi i danas imate pun you tube video-klipova s tog svjedočenja (22). To svjedočenje i čitav njegov sadržaj oduvijek je na službenim web-stranicama haškog suda (5). Isto kao i svjedočenje u slučaju Dokmanović. (23)

Uostalom, Russell Hayman se i zapitao “treba li sud sudjelovati u ovakvoj vrsti prevare i obmane” upravo zato jer je Mesić došao svjedočiti kao tajni svjedok protiv Blaškića, dok se novinarima spremao reći kako je došao svjedočiti kao redovni svjedok bez ikakvih tajnih i zaštitnih mjera u slučaju Dokmanović. Zato i je ovo svjedočenje u slučaju Dokmanović bilo odmah dan nakon presude Blaškiću. Jer je sud pristao sudjelovati u takvoj vrsti prevare i obmane, a što opet dovoljno govori o samom sudu.
Međutim, zašto Mesić laže kad za to nema potrebe, i kad mu nitko nikad nije i neće prigovoriti jer je svjedočio protiv Miloševića i Dokmanovića? Odgovor je prilično jednostavan: Zato jer se radi o bolesnom patološkom lažljivcu koji laži i onda kad za to nema nikakve potrebe, kao u ovom konkretnom slučaju…

13. Predbacuju vam da ste ipak trebali štititi hrvatske državne interese?

– Ne znam koji su to interesi, ali znam da laž sigurno nije hrvatski interes.
Niste bili spremni lagati za domovinu?
– Ne, jer bi to bilo glupo. Ne može laž opstati zauvijek. Istina prije ili kasnije uvijek izađe na vidjelo.

Komentar:

Ono što je Mesić svjedočio u Haagu su sve same laži. Ovo što ja pišem je istina. Ja svaku svoju tvrdnju, svaku svoju tezu mogu poduprijeti najmanje jednim, a najčešće i s više argumenata, dokaza, kvalitetnih referenci. On svoje laži ne može poduprijeti ničim osim galamom, šarlatanstvom, pokojim lošim vicem i stalnim izvrdavanjem i mjenjanjem priče.

Nek pokaže referencu koja može poduprijeti da je on u Haagu rekao istinu npr kad je rekao da je Karađođrevo bilo 30. ožujka, ili da su Vice Vukojević i Ivan Tolj bili članovi HVO-a ili da su njih dvojica 1992. izabrani u sabor na listi za dijasporu (a činjenica i to neoboriva je da je sabor zakon o glasanju dijaspore donio 20. rujna 1995. i da se po tom zakonu prvi put glasalo na izborima održanim u jesen 1995. godine), nek pokaže dokaz da je bio predsjednik predsjedništva SFRJ “sve do kraja 1991”, nek pokaže dokaze da je bio predsjednik sabora od “1992. pa sve do 1993.” i za slične laži. Neće ih pokazati jer ne postoje, jer je sve laž. Eventualno bi mogao, ako bi nagovorio Milku Ukrajinku da da iskaz, dokazati da je istinita zadnja rečenica koju je izgovorio na tom suđenju a koja glasi:
“Samo mi moja žena vjeruje da uvijek govorim istinu”…

Pošto se tekst odužio, sad ću skratiti, preskočit ću ova njegova nadmudrivanja sa Šeksom, to nek Šeks sam s njim raspravi, a ja ću se osvrnuti na još svega dvije teze, jer mi Mesićeve laži oduzimaju previše vremena kojeg mogu utrošiti ne našto korisnije.

14. Jutarnji list je objavom priče o Vladimiru Šeksu kao suradniku jugoslavenskih tajnih službi pod kodnim nazivom “kolega” ponovno aktualizirao temu dosjea jugoslavenskih tajnih službi. Jugoslavenske tajne službe su vas pratile i SOA je prema dokumentaciji Hrvatskog državnog arhiva nakon 1990. vaš dosje predala na čuvanje Državnom arhivu, ali ga tamo danas nema. Jeste li iskoristili pravo uvida u svoj dosje i gdje bi se on mogao nalaziti danas?

– Kad je došlo do toga da svatko može vidjeti svoj dosje, mene to, iskreno, nije interesiralo, i nisam tražio uvid u dosje. Nije me zanimalo što je neka špijunska vucibatina mislila o meni. Ali, očito su moji politički protivnici vjerovali da će u mom dosjeu naći nešto što bi me kompromitiralo, pa kad to nisu našli, onda su ga negdje zadržali.

Komentar:

Krug oko Mesića je negdje sklonio ove dokumente jer oni van svake sumnje potvrđuju činjenicu da je Mesić bio udbaški doušnik kojeg je na vezi držao osobno Kolja Družić.
Iz tih dokumenata također je vidljivo kako se Mesić sam prijavio cinkati za UDBU Tuđmana, braću Veselica, Savku, Tripala, Srećka Bjelića i ostale koje je jugoslavenski totalitarni komunistički represivni sustav smatrao hrvatskim nacionalistima i voido ih kao predmete operativne obrade. Međutim, prije nego što su Mesićevi udbaški pobočnici negdje sklonili njegov dosje, većina sadržaja istih je izašla van, i ja donosim ovdje izbor “The best off”:

Da je Mesić za SDS bio važan izvor informacija govori i činjenica da su s njim redovito razgovarali najvažniji ljudi SDS-a: 1970.-ih to je bio Dmitar Šijan, a 1980.-ih načelnik zagrebačkog centra SDS-a Kolja Družić.

Godine 1985. Mesić tvrdi da ne želi biti cinkaroš, ali da je voljan prenositi politička stajališta pojedinaca s kojima kontaktira:
“Cijelo vrijeme razgovora Mesić je htio dati do znanja da je lojalan i patriotski orjentiran građanin ove zemlje, ali isto tako ne želi biti cinkaroš protiv bilo koga. Međutim, misli da može ostati i dalje u kontaktima sa Službom samo po problemima komentara i razmišljanja pojedinaca s kojima kontaktira, a koji su od sigurnosnog interesa za Službu. Također je pristao da se češće susreće sa poznanicima i da zajednički analiziraju i komentiraju pojedine događaje iz društveno-političkog života zemlje, a o kojima isto tako želi razgovarati sa pripadnicima SDS.”
(RSUP, Služba državne sigurnosti, Centar Zagreb, 13.6.1985. informacija broj 814. stranica 4.)
“Mesić je istakao da prihvaća ovaj način razgovora, ističući da svojoj radnoj sredini o ovim temama nema s kim razgovarati.”
(RSUP, Služba državne sigurnosti, Centar Zagreb, 18.6.1985. informacija broj 1141. stranica 4.)
I tri godine poslije toga ističe:

“Posebno je istakao da u strogoj diskreciji čuva kontakte i razgovore sa SDS koji se održavaju izvan službenih prostorija.”
(RSUP, SDS, Centar Zagreb, 10. rujna 1988. Inf. br. 1286. str. 4.)
Mesić je rekao da “ne treba trpati u isti koš” Miku Tripala i Savku Dabčević Kučar, sa Franjom Tuđmanom (OO) i Markom Veselicom (OO) i dr., jer su prvi ipak bili nosioci i kreatori određene politike, a ovi drugi kao izvršioci radikalizirali politiku do “maspoka”. Po njemu Savka i Mika su bili 1971. godine protiv načina i metoda s kojima su se služili Tuđman, Veselica i dr., kao i načina na koji su ova dvojica rasplamsavala tzv. “maspok” i posebnoj djelatnosti Matice hrvatske. (Izvor: RSUP SDS, Centar Zagreb, 13.6.1985. inf. br. 814. str. 2.)

U rujnu, godine 1998. Stjepan Mesić ograđuje se da dobro pozna doktora Franju Tuđmana:
Slijedeća tema razgovora odnosila se na Franju Tuđmana (OO). Mesić se ogradio da Tuđmana dobro ne pozna, ali načelno smatra da je Tuđman bio dobar naučni radnik, ali da nije bio svjesan vremena i uloge povijesne distance.
(Izvor: RSUP, SDS, Centar Zagreb, 10.9.1988. inf. br. 1286. str. 4.)

U nastavku razgovora Mesić je apostrofirao da velika većina novih saveza u osnivanju ima prevelik broj ljudi koji bi trebali biti lideri, a netko je i za to dao legitimitet. Posebno je istaknuo “da on sa tim novim pokretima ne bi ušao u isti tramvaj”. Ovakvom formulacijom prezentirao je stav šprema Vladi Veselici (OO) svoj negativni stav prema Veseličinoj frakciji u HDZ-u u ljeto ove godine.
Naime, Veselica je, prema mišljenju Mesića, želio dobiti Mesića u svoju frakciju što je ovaj odbio.

Mesić je nadalje, govorio o svojim kontaktima s hrvatskim nacinalistima, koji su uključeni u aktivnost oko formiranja novih stranaka. Blizak je sa Slobodanom Budakom (OO). Budaka su, kao i Mesića, zvali u Veseličinu frakciju. Mesiću je poznato da HDZ sada ima dvije frakcije. Iznio je da mu je poznato da jednu frakciju vodi Franjo Tuđman (OO), koja je izabrala rukovodstvo i zatražila registraciju u srpnju ove godine. Druga frakcija prema Mesiću je Veseličina frakcija, u kojoj je Vlado Veselica izabran za čelnika.
Oni ne priznaju Tuđmanovu skupštinunego idu u ponovno organiziranje.

Mesić smatra da je smješno što ljudi, koji se gotovo nikad nisu bavili politikom operativno, idu u formiranje stranke…
Unatoč svađi sa Veselicama, Mesić je s njima zadržao kontakte. Ujedno je izrazio čuđenje što ga Tuđman nije pozvao na osnivačku skupštinu, ali smatra da je to dobro jer se nije morao izjašnjavati…
Završavajući, naveo je: “Sve što se tiče ovih novih saveza ili opcija mogu reći da sam smatrao da bilo koja opcija može biti produktivna, i da donosi neka riješenja, ali razumna, ja bih se odmah prihvatio. Bez obzira na sve ja bih se prihvatio. Međutim, apsolutni sam uvjeren da je to stvaranje lidera, lažnih veličina. Uvjeren sam da će se nešto dogoditi, i sve ovo što se događa, rasplinuti će se kao sapunica”.
( Izvor: RSUP, Služba državne sigurnosti, Centar Zagreb, 11. 10. 1989. informacija broj 1407. str 2. – 4.)

Dakle, iz ovog je vidljivo da Mesić “ne želi biti cinkaroš”, ali da želi nastaviti razgovore s udbom odnosno SDS-om, jer “u svojoj radnoj sredini o ovim temama nema s kim razgovarati”. Isto tako, činjenica je da je ovu zadnju informaciju dao 11. listopada 1989. a tad je već bio član HDZ-a, odnosno u ekipi s kojom “ne bi ušao u isti tramvaj”. Dakle, to se sve pokušalo zataškati ali se neće moći zataškati, jer kopije takvih dokumenata o informacijama postoje svugdje (24)

15. Dio istaknutih pripadnika jugoslavenskih tajnih službi početkom devedesetih postavljen na ključne pozicije u hrvatskim tajnim službama. Koja je logika te kadrovske politike?

– Pa slušajte, ne možete vođenje očne klinike povjeriti nekome tko se bavio užarstvom. To morate dati nekome tko ima nekakva znanja o okulistici. Važan aparat koji ima ulogu bijelih krvnih zrnaca u organizmu ne možete prepustiti slučaju, to mora organizirati netko tko to zna raditi. To je bila logika. Pa i bitke koje smo dobili u ovom ratu, dobili su profesionalni oficiri.
Mislite li na one koji su na hrvatsku stranu prešli iz JNA?
– Da. Petru Stipetiću se u Oluji predao cijeli jedan korpus bez ikakvog zločina.

Komentar:

Ovaj dio je problematičan zbog nekoliko stvari. Kao prvo, od svih visokih časnika i generala U HV-u Stipetić se pokazao kao daleko najnesposobniji. To i nije čudo jer je on i po svom shvaćanju vojne doktrine, taktite i strategije, ali i po gardu, načinu držanja i govora, klasična jugo-oficirčina, a ne časnik Hratske vojske. Zato ga Mesić i voli.

A Stipetićevi “uspjesi” su zapravo najteži gafovi i neuspjesi OSRH u Domovinskom ratu. Kao što je primjerice operacija Vihor kad su on i Tus iz čista mira poslali momke iz 102. brigade HV-a da izginu totalno bez veze, forsirajući Kupu kod Karlovca . Da je ta akcija i uspjela mi ne bi dobili ništa. Međutim, tu akciju, kao i akciju napada na vojarnu u Bjelovaru, kao i akciju “Baranjski trokut” valja gledati u okviru tadašnjeg konteksta, jer, te te napade bi Tus i Stipetić redovito naređivali kad bi Tuđman potpisao primirje i pregovarao u Haagu, pa je Tuđmanu svaki put Lord Carrington mogao pudrati nos kako se mi ne držimo potpisanog primirja.

A sve zato da bi oni mogli realizirati svoje jugo-oficirske infišacije. Jer jugo-oficiri su takva škvadra kojima ljudi ne znače ništa. Za njih su vojnici samo brojevi i značke na mapama na kojima oni u toplim stožerima, ili kako bi oni rekli – štabovima, plnairaju kako će forsirati ovu ili onu rijeku, vršiti pokrete ovdje ili tamo, a koliko će ljudsih bića pritom izginuti to njih ne zanima. Uostalom, Stipetić nikad nije demnatirao onu pripovijest koju su novinarima Hrvatskog lista (danas Hrvatskog tjednika) ispripovjedali svjedoci događaja predaje Bulatovog krajiškog korpusa. Kad su potpisali, Čedo Bulat je rekao: “Sad ovo treba javno objaviti da ljudi više ne ginu bez veze kad je ionako sve gotovo”. Prema iskazima svjedoka Stipetić je odgovorio Bulatu “Nek se vojnici još malo tuku, ajmo mi nešto popiti”.
Dakle, čak i usporedbi s Čedom Bulatom, Stipetić je teška, klasična, zadrta jugo-oficirčina.

A najveći Stipetićev “uspjeh” je pad Bosanske Posavine. Naime, upravo Stipetić je bio zaužen za obranu Posavine i upravo zbog njegove nesposobnosti i neznanja Posavina je pala. Zapovjednu strukturu obrane Posavine 1992. na pitanje generala Petkovića u Haagu je do detalja prikazao general Praljak (25)

Svake godine u Hrvatskoj se obilježava obljetnica vojno-redarstvene operacije Oluja. Već je održano 5 obljetnica otkako je iz Haaga pušten najveći živući sumbol te operacije, general Ante Gotovina. S druge strane imao tu sliku s potpisivanja predaje 21. krajiškog korpusa VRSK gdje je Stipetić u glavnoj ulozi. Dakle, Stipetić bi, uz Gotovinu trebao biti najvažniji živući simbol operacije Oluja. Ali, unatoč tome, u ovih 5 godina vi niste vidjeli Gotovinu i Stipetića nigdje skupa, nigdje ih niste vidjeli da se rukuju, da se slikaju, pa su valjda Stipetić i Mesić jedina dva čovjeka u državi kojima Gotovina nije htio dati ruku nakon što se vratio iz Haaga. A podsjećam, Gotovina se rukovao čak i sa Šeksom, 10. prosinca 2012. na Tuđmanovom grobu. To je zato jer Gotovina jako dobro zna tko mu je radio o glavi, a te “identificirati-locirati”-spike njega, kao ni mene nimalo ne impresioniraju. I mene i njega zanimaju prave činjenice a ne hrana za površne idiote.

A da bi saznali istinu, valja se vratiti na “Oluju nad krajinom”.

Ono što je najzanimljivije iz ovog filma je to što se “inkriminirajući kadrovi” u 90% slučajeva nalazi u sektoru sjever, i to baš u dijelu koje je pokrivalo Zborno područje Zagreb, pa je zato Carla Del Ponte smatrala da ionako nema nikakvih dokaza ni protiv Gotovine ni protiv Stipetića, pa je na temelju onih snimaka iz ovog filma ipak odlučila prvo okriviti Stipetića. On je iz Haaga već dobio pozivb za razgovor u svojstvu okrivljenika, a najvjerovatnije je da je tog 15. siječnja 2001. godine za vrijeme svog posjeta Zagrebu, Carla Del Ponte donijela optužnice upravo protiv Stipetića za Oluju i Norca za medački džep.

Međutim, očito je da te i takve optužnice nekom iz državnog vrha “nisu politički odgovarale”. Odnosno, za Norca ih nije bilo briga, ali oko Stipetića je Mesić napravio frku. Sad ćemo na brzinu proći kroz arhivu Slobodne Dalmacije iz vremena kad se sve to skupa događalo.
Dakle, već krajem 2000. godine počelo se šuškati kako iz Haaga stižu optužnice, nakon što je trećesječanjska vlast svojom saborskom Deklaracijom od 14. travnja 2000. godine donijela zaključak, u članku 3. da Haag može suditi za Bljesak i Oluju (26)

A nakon prikazivanja dokumenatarca “Oluja nad krajinom” u Latinici Stipetić je prvi koji dobija poziv za ispitivanje u svojstvu okrivljenika. Inače, Mesić i slični često vole isticati laž da je Gotovina optužen zato jer je 1998. odbio razgovarati s haškim istražiteljima, a da Stipetić nije optužen zato jer je razgovarao te 1998. Naravno, takav argument je obična glupost jer na primjer Ivan Čermak je razgovarao s haškim istražiteljima pa je ipak optužen skupa s Gotovinom, dok neki koji nisu htjeli tad razgovarati s istražiteljima nisu optuženi. Isto tako, Stipetić je optužen, ali je Mesić uspio izlobirati da se protiv njega optužnica povuče prije javne objave. I na kraju je sredio Stipetiću da 2001. ponovo razgovara s haškim istražiteljima u svojstvu osumnjičenika a njegov ceh platio je Gotovina, i to je glavni razlog zašto Gotovina ne može vidjeti ni njega ni Mesića.

Gleano kronološki, a koristeći se arhivom Slobodne Dalmacije, to izgleda ovako:

Već od početka nove godine 2001. gotovo svaki dan stvarana je psihoza oko dolaska Carle Del Ponte u Zagreb 15. siječnja 2001. U isto to vrijeme pokušala se raspetljati preko pojedinih medija i Mesićeva veleizdajnička igra s dokumentima koji nose oznaku državne tajne. Primjer od 6. siječnja 2001 (27)

Zatim 8. siječnja imamo pokušaj da se iz haških krugova, kao i iz krugova bliskih vladi i Mesiću prikaže nešto drugo kao motiv sastanka, odnosno “suradnja koja se odvija preko medija” a ne onošto jest bila glavna tema tog sastanka, optužnica protiv Stipetića. (28)

Pa imamo 9. siječnja gdje Račan nemušto pokušava ponoviti isto, a donošenje optužnica u zagreb stavlja u kategoriju “ako” (29)

Na istoj stranici ako skrolamo naniže imamo još jedan članak koji je također vrlo zanimljiv i koji govori o nagodbenjaštvu koje je iz Zagreba očito upućeno prema Haagu. (30)

Skroz na dnu te iste stranice imamo izjavu Florance Hartman tadašnje glasnogovornice tužiteljstva koja također pokušava lažno prikazati motiv sastanka, a uz to dodaje i još nešto zanimljivo:

“Tom prilikom Carla del Ponte razgovarat će s najvišim predstavnicima hrvatske Vlade, premijerom Ivicom Račanom te njegovim zamjenikom i čelnikom Ureda za suradnju s Haaškim sudom Goranom Granićem, ministrom pravosuđa Stjepanom Ivaniševićem, no neće se susresti s hrvatskim šefom države Stjepanom Mesićem.”

Saga se nastavlja. 11.siječnja 2001. godine pukovnik Mirko Čondić ispred Stožera za zaštitu digniteta Domovinskog rata kaže:
“— Središnjem stožeru je oduvijek jasno da nema naših i njihovih kada je u pitanju nacionalni državni interes. S jednakim žarom branimo i branit ćemo Stipetića i Norca, Gotovinu i Tomca i druge, jer smo svjesni da suđenja za apstraktne i izmišljene krivnje nisu samo suđenja njima, nego i cijeloj Hrvatskoj, njezinoj vojsci, politici i narodu.” (31)

Zatim se 12. siječnja javlja glavom i bradom dikobraz, koji “zna” da Carla del Ponte neće donijeti optužnice, a zna jer se on s Grahamom Blewittom tako dogovorio (32)

To je trenutak kad je Mesić sklopio tal s Blewittom, i umjesto Stipetića ponudio Gotovinu i brijunski transkript skupa s njima. Samo pratite događaje dalje i sve će vam biti jasno.

Od tog istog 12. siječnja stavit ću i intervju s Joškom Kontićem, tadašnjim saborskim zastupnikom HSLS-a, stranke koja je do dolaska optužnice protiv generala Gotovine bila dio vladajuće koalicije a koji će dobro približiti i oslikati tadašnje stanje u vladajućoj koaliciji oko haških pitanja (33)

13. siječnja imamo članak o tome kako su se i Vlada i haško tužiteljstvo udružili u prikrivanju Mesićeve veleizdajničke rabote (34)

14. siječnja imamo zatišje pred buru, nema ničeg konkretnog.
15. siječnja održan je sastanak između Račana i Carle Del Ponte, a od tog datuma imamo samo nesuvislu Račanovu najavu sastanka (35)

I onda. 16. siječnja, dan nakon sastanka dolazi vijest: Petar Stipetić ne mora u Haag!! Dakle, Mesićeva inicijativa da se od optužnice spasi Stipetić, a koju je prihvatio i Račan, okončana je po njih uspješno. Vjerovatno je tad Račan rekao kako im takva optužnica politički ne odgovara, pa mu je carla Del Ponte, kad mu je donijela optužnice protiv Gotovine za Oluju, a uz koju je donijela i optužnicu protiv Ademija za medački džep rekla: “Nadam se da će vam ove optužnice politički odgovarati”. (36)

17. siječnja, s dva dana odmaka od sastanka Slobodna Dalmacija piše. Stipetić čeka potvrdu termina za susret s haškim istražiteljima (37)

Na dnu ove iste stranice, o svom osvrtu,. novinar Ante Gugo nije mogao ne primjetiti:
“Naime, pokazala se sasvim točna pretpostavka da politički vrh Hrvatske operira pojmom “naših i njihovih” generala. Zašto je pojašnjen, i to ne do kraja, samo status generala Stipetića, dok je lov na Norca, Gotovinu, Krstičevića i ostale i dalje otvoren?!”

Iz svega ovoga jasno je da je tad dogovoreno slijedeće:

– da se odustane od optužnice protiv Stipetića i da se ide s optužnicom protiv Gotovine iz više razloga, a između ostalog zato “jer to njima više politički odgovara” – da se Stipetić obvezao na suradnju s tužiteljstvom, da se Mesić obvezao doturiti svu moguću dokumentaciju koja se može protumačiti na način da tereti Tuđmana, Šuška i Gotovinu – da se odustane od optužnice protiv Norca za medački džep zbog “smirivanja desnice” s tim da su se oni obvezali da će mu sami suditi za jedan drugi predmet, Gospić 1991. godine a koji uopće nije bio tema haških istraga protiv generala Norca, te da će ga, kad se javnost smekša i smiri ponovo izručiti u Haag da mu se sudi i za medački džep. Na kraju su se i Norac i Ademi išli u Haag izjašnjavati o krivnji, a general Bobetko je to odbio, da bi na kraju u haškom tužiteljstvu shvatili da oni u procesu za medački džep uopće nemaju slučaj, da su sve informacije koje su dobile od poznatih antihrvatskih izvora netočne, kao i da im izvješće američkog vojnog izaslanstva na čelu s pukovnikom Johnom Herrickom od kojeg je general Bobetko zatražio istragu, kao i izvješće posebnog tima UN-a poznatog kao Annex VII nikako ne idu u prilog.

Naime, u prilogu anex VII kojeg je radio poseban tim UN-a koji je istraživao te zločine, jasno stoji da tu nema neksusa zločina koji je dovoljan da bi se isti propitivali po zapovjednoj odgovornosti ili drugim rječima rečeno, u akciji “Džep 93” poznatijoj kao “medački džep” nije bilo zločina nego samo pojedinačnih incidenata (38).

I sad, vi imate onaj serijal Hrvoja Zovka “Generali” koji vrvi sličnim mesićevskim lažima, gdje oni okreću pilu naopako, slave Stipetića, a za Gotovinu tvrde kako je bio “prestrašen i izmanipuliran”. U toj igri sudjelovali su i Željko Peratović i Ivica Đikić i slični, ali to ću analizirati jednom drugom zgodom. Ovdje je sad bitna Stipetićeva i Mesićeva uloga u cijeloj priči. Naime, kad je haško tužiteljstvo shvatilo da za “medački džep” uopće nema slučaj, da uopće nema dokaza, oni su to predali “hrvatskom” pravosuđu. I to pravosuđe je presudilo da je kriv general Norac po zapovjednoj odgovornosti, i to kao netko tko je bio u “dvostrukoj liniji zapovjedanja” a koja da je vodila do Tuđmana, Šuška i Bobetka. Takav sramni nalaz, tu presudu donio je sudac Marin Mrčela koji je tom presudom kupio ulazak u Vrhovni sud. Vrhovni sud je potvrdio takvu presudu, i to je dačleko najsramniji trenutak pravosuđa u Hrvatskoj. Kad su došle optužnice za Gotovini u Ademija koje je Del Ponte predala Račanu uz napomenu “nadam se da će vam ove optužnice politički odgovarati”, nije Gotovina taj koji je bio preplašen i izmanipuliran, nego upravo Ademi. Njega su Mesić i Stipetić uplašili i izmanipulirali sugeriravši mu da za odvjetnika uzme notornog Čedu Prodanovića koji će, baš poput Nobila u predmetu Blaškić iskonstruirati uvredljivu i apsurdnu tezu o “dvostrukoj liniji zapovjedanja”. Cilj svih tih rabota je naravno, napad na pokojnog Tuđmana.

A Stipetić je tu, vraćajući uslugu Mesiću i haškom tužiteljstvu odigrao nekolio rola koje je očito morao odigrati. Pvo je zavrbovao Ademija kako bi skupa montiračli Norcu. On ga je osobno vodio kod Mesića na taj razgovor, a slika u članku sama priča priču (39)

Osim ovoga, Stipetić je dobio zadaću svake godine na obljetnicu Oluje ili na dane oo obljetnice Oluje kao mantru ponavljati tezu “…ali, u sektoru sjever nije bilo zločina..”

Iza toga bi obavezno u zraku ostalo stajati nešto nalik trotočju, njegov izraz lica koji sugerira “znate što vam želim reći, tamo gdje sam ja školovani jugo-oficir vodio nije bilo zločina, za razliku od sektora jug gdje je vodio Gotovina iz legije stranaca pa je tamo bilo zločina”.

Uostalom, nikakav spektakl Stipetić u Oluji nije napravio, jer kad je on preuzeo zapovjedanje njemu su generali Džanko s lijevog i Crnjac s desnog krila već odradili većinu posla, a on je samo, konačno i za tu prigodu, odustao od jugo-oficirske doktrine i umjesto fronlatno vojku poslao u stupcima odnosno klinovima, i tu je stvar bila rješena.
A većina zločina i “zločina” iz filma “Oluja nad krajinom” snimljena je u sektoru sjever, tamo gdje je zapovjedao Stipetić, realno preko 80% tog filma.

Gotovina se ne želi ni slikati ni rukovati sa Stipetićem (kao uostalom ni s Mesićem) ne samo zato jer je ovaj uporno ponavljao tu mantru kako “u sektoru sjever nije bilo zločina”.

Postoji još jedan razlog zbog kojeg se Stipetić zamjerio Gotovini ali ja ga ne smijem odati.
Mogu reći da je Stipetić na suđenju Norcu i Ademiju za medački džep svjedočio javno i bez tajnih mjera, kao uostalom i Mesić na suđenjima Dokmanoviću i Miloševiću.
Ali na suđenju Gotovini nije. Stipetiću je uzor Mesić. A na suđenju Blaškiću Mesić je bio tajni i zaštićeni svjedok, na vlastiti zahtjev. Shvatit ćete što ne smijem reći.

Osim toga, svi pamte onaj događaj kad je Mesić umirovio 7 generala HV-a, uz obrazloženje da su “se htjeli baviti politikom pa im je on to omogućio” To je bilo 30. rujna 2000. godine (40)

Niti godinu dana kasnije, početkom listopada 2001. godine, Stipetić se bavio politikom, i to tako što je napao predsjednika Tuđmana, ali opet inverzijom, dodvoravajući se nepismenom dijelu desnice koja uporno guta takve podvale po KOS-ovom receptu. On se naime hvalio time što je odbio poslušnost vrhovnom zapovjedniku i skupa s Tusom zapovjedio napad na vojarnu u Bjelovaru. (41)

Naravno, ljudi koji ne znaju širi kontekst te priče lako će popušiti ovu priču, a riječ je bila o tome da je Tuđman potpisao primirje i otišao na pregovore u Haag, ovi su mu iza leđa napravili diverziju, i Hrvatska je u oku međunarodne zajednice postala kriva za kršenje potpisanog primirja, i ta šteta je puno veća od tih nekoliko tenkova i topova koji su tamo uzapćeni. Ali KOS-ovi i udbaški šegrtlije jako dobro znaju da ogromna većina običnih ljudi vidi samo tih par tenkova i topova, ali ne i širu sliku, i oni uvijek i redovito love u tako mutnoj vodi. Time čine za sebe duplu korist, jer ljude koji vide što se događa i otkrivaju njihove namjere prikazuju kao neprijatelje Hrvatske, jer, reći će, “njima je žao što je osvojena vojarna u Bjelovaru, oni bi voljeli da je ostala u rukama JNA”.

I to je ono što oni znaju, muljati, lagati, okretati pilu naopako, a kad se postavi pitanje zašto na Stipetića nije primjenjen isti kriterij kao i na Gotovinu, Domazeta, Krstičevića, Norca,. Čosića, Kapulara i Filipovića, onda će vam promrmljati nešto u stilu:

“ To su obična podmetanja. Ja sam u politici uvijek imao dosta prijatelja, a još više neprijatelja. To me prati cijeli život.”

A narod će i dalje guati te laži, a pravosuđe će prikrivati kršenje zakona koje je za posljedicu imalo veleizdaju nevjerojatnih i neopisivih razmjera
Pametnom dosta, i previše…

Predrag Nebihi/Kamenjar.com

 

Reference:
(5) Svjedočenje S. Mesića u postupku protiv Miloševića u kojem Mesić spominje crtu Karlovac-Karlobag-Virovitica. Transkript svjedočenja od 1. listopada 2002. stranica 10530 redovi 14. i 15., str. 10596. red. 16., str. 10598 red 5. i 6. http://www.icty.org/x/cases/sloboda… Transkript od 2. listopada 2002. str. 10665. red 5., str. 10703. red 18., str. 10731. red 25. http://www.icty.org/x/cases/sloboda… (6) Svjedočenje S. Mesića u slučaju Blaškić, 17. ožujka 1998. gdje kaže kako mu je Jović rekao da ih “zanima 66% BiH, stranica 7134, redovi od 22. do 25. http://www.icty.org/x/cases/blaskic… (7) https://kamenjar.com/stjepan-mesic-… (8) npr. Tužitelj Bos u predmetu Naletilić-Martinović, 13. svibnja 2002. tijekom proptuispitivanja svjedoka obrane Milana Kovača, stranica 11224 redovi 13. – 19. http://www.icty.org/x/cases/naletil… (9) Isto, stranice 11215. – 11216. (10) https://www.youtube.com/watch?v=tOe…
(11) https://www.youtube.com/watch?v=Yot… (12) https://www.jutarnji.hr/vijesti/hrv… (13) https://www.youtube.com/watch?v=H0o… (14) Napomena, skrolati do pred sam kraj stranice http://arhiv.slobodnadalmacija.hr/2… (15) http://arhiv.slobodnadalmacija.hr/2… (16) http://arhiv.slobodnadalmacija.hr/2… (17) http://www.hrsvijet.net/index.php/v… (18) http://www.icty.org/x/cases/blaskic… (19) https://www.vecernji.hr/vijesti/na-… http://net.hr/danas/hrvatska/mesic-… http://www.slobodnadalmacija.hr/nov… https://www.hrvatska-rijec.com/mesi… (20) Smilja Avramov, “Postherojski rat Zapada protiv Jugoslavije”, str 140.-141. (21) Akademik Dušan Bilandžić, svjedočenje u slučaju Blaškić, početak na stranici transkripta 1365 red 4. do stranice 1366. red 11. http://www.icty.org/x/cases/blaskic… (22) https://www.youtube.com/results?sea… (23) Mesićevo svjedočenje u slučaju Dokmanović. Da je riječ o Mesiću imate odmah na stranici 1624. redovi od 22. do 25. http://www.icty.org/x/cases/dokmano… (24) https://kamenjar.com/mesic-dousnik-… (25) https://www.youtube.com/watch?v=c7G… (26) https://narodne-novine.nn.hr/clanci… (27) http://arhiv.slobodnadalmacija.hr/2… (28) http://arhiv.slobodnadalmacija.hr/2… (29) http://arhiv.slobodnadalmacija.hr/2… (30) http://arhiv.slobodnadalmacija.hr/2… (31) http://arhiv.slobodnadalmacija.hr/2… (32) http://arhiv.slobodnadalmacija.hr/2… (33) http://arhiv.slobodnadalmacija.hr/2… (34) http://arhiv.slobodnadalmacija.hr/2… (35) http://arhiv.slobodnadalmacija.hr/2…
(XY) Senzorna deprivacija, instrument doktrine šoka kojom se stalnim šokiranjem, i šokom na šok pokušava proizvesti stanje totalne monotonije, gubitka sposobnosti prosuđivanja i jasnog razmišljanja (Bes)Korisni linkovi: 1. Uklonjen video s you tube u kojem Mesić izjavljuje da je akcija Bljesak etničko čišćenje https://www.youtube.com/watch?v=z5y… 2. http://www.novilist.hr/Vijesti/Hrva… 3. Uklonjen članak s Jutarnjeg u kojem Mesić Gotovinu eksplicitno naziva ratnim zločincem https://www.jutarnji.hr/mesic–netk… 4. Uklonjen tekst s HRT-a, u kojem Mesić vrši najveći informacijski napad na Domovinski rat 2005. godine optužujući Gotovinu i Bobetka besramnim lažima i svezi akcije Maslenica http://www.hrt.hr/arhiv/2005/04/27/… 5. Još jedan uklonjen tekst s Jutarnjeg lista gdje se iz bilješki Wikileaksa vidi kako je Mesić Haagu cinkao Račana kad je ovaj odluči povući ručnu i ne slijediti Mesića na putu veleizdaje https://www.jutarnji.hr/carla-del-p… 6. Izgleda da jedino Index odbija skrivati Mesićeve svinjarije http://www.index.hr/Vijesti/clanak/… 7. https://www.vecernji.hr/vijesti/got… 8. https://www.vecernji.hr/vijesti/grd…

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

U potrazi za Istinom

MUČENIK KOJI JE OPROSTIO SVOJIM KRVNICIMA – ISTARSKI BLAŽENIK MIROSLAV BULEŠIĆ

Objavljeno

na

Objavio

72 GODINE OD MUČENIČKE SMRTI ZA VJERU I KRISTA

Katolički svećenik Miroslav Bulešić zaklan je od strane komunističkog krvnika Slavka Sankovića, u dobi od samo 27 godina. Zločinac je žrtvu lišio života bešćutno i okrutno, s dva uboda nožem u grlo – onako kako to krivolovci čine s divljim životinjama. Jedina “krivnja” mladoga istarskog svećenika sastojala se u tomu što je vršio svoju pastoralnu dužnost i ni po cijenu života se nije htio odreći svoje Crkve, vjere i puka kojemu je do zadnjeg trena odano služio. Rulja opijena mržnjom i željna krvi, bez ikakvoga povoda i razloga upala je tog 24. kolovoza 1947. godine u prostorije župnog dvora u Lanišću, izubijala ga i potom zaklala na očigled “narodne milicije” i teško pretukla delegata Svete Stolice monsinjora Jakoba Ukmara.

Nevina krv pravednika Bulešića trajno je svjedočanstvo nesebične ljubavi prema bližnjima i sjeme iz kojega rastu novi izdanci Kristove vjere… žive vjere koja nadahnjuje, oplemenjuje, pobjeđuje smrt i prašta svako zlo i nepravdu…

Hrvatstvo i katolička vjera temelj su identiteta Istre
Hrvatski narod na području Istre kroz duga stoljeća burne povijesti ustrajno se borio za svoju opstojnost i identitet plaćajući za to visoku cijenu. Na tom putu jedini pravi i pouzdani oslonac bila mu je Katolička crkva koja je pružala duhovnu okrjepu i utočište pred svim ovozemaljskim pošastima.
Mučeništvo blaženika Bulešića neraskidivo je vezano za sudbu istarskog hrvatskog i katoličkog puka koji stoljećima prolazi svoj Križni put na vlastitoj grudi i zemlji na kojoj je niknuo – našeg ponosnog, čestitog i hrabrog naroda pripravnog podnijeti sve kako bi bio i ostao ono što jeste.
Mnogi hrvatski sinovi dali su nemjerljiv i dragocjen doprinos stoljetnim naporima za samoodržanjem svoga puka na povijesnoj vjetrometini koja je na istarskom poluotoku kao malo gdje bila ispunjena burama i olujama i samo zahvaljujući tim naporima naš je narod usprkos svim krajnje nepovoljnim okolnostima koje su ga pratile uspio opstati.

Na ovom mjestu bit će spomenuti samo neki od njih, poput odvjetnika Dinka Vitezića, znamenitog istarskog svećenika Mate Baštijana i karizmatičnog biskupa Jurja Dobrile – dobrotvora, prosvjetitelja i narodnog preporoditelja koji je u drugoj polovici XIX. stoljeća (skupa s ostalim narodnjacima) predvodio tu borbu na području vjere, obrazovanja i kulture. Njegovi molitvenici tiskani na hrvatskome jeziku (Otče, budi volja Tvoja iz 1854. i Mladi Bogoljub objavljen 1889.), kao i prvi hrvatski list u Istri (Naša sloga) koji pokreće 1870. godine, te zbirka narodnih bajki i poslovica Različno cvijeće, imali su toliko utjecaja na hrvatski puk da je to iz današnje perspektive gotovo nepojmljivo. Naraštaji istarskih domoljuba ljubomorno su čuvali ove tiskovine koje su za svaku hrvatsku obitelj predstavljale dragocjenost čiju vrijednost nije bilo moguće izraziti nikakvim materijalnim mjerilima. Ono što su u svoje vrijeme činili biskup Dobrila, svećenik Baštijan i drugi sljedbenici Kristove vjere nastavili su tijekom i nakon Drugoga svjetskog rata svećenici Miroslav Bulešić, Božo Milanović, Zvonimir Brumnić, Ivan Pavić, Antun Kres, Josip Turčinović, Antun Hek, kao i biskupi Dragutin Nežić, Ivan Milovan i mnogi drugi.
Kroz narodnu riječ, obrazovanje na hrvatskome jeziku, pjesmu, njegovanje običaja, molitvu i zajedničke odlaske na svete Mise i crkvene svetkovine, narod je ispunjavao duhovne potrebe i napajao se snagom i nadom, ali i njegovao svoje zajedništvo sa svećenstvom s kojim su ga spajale neraskidive i duboke veze. Svećenici i biskupi, časne sestre i redovnici bili su uz narod i s narodom u dobru i zlu, dijeleći zajedničku sudbinu i ublažavajući patnju i nesreće kako i koliko su mogli. Uvijek su bili tu i nisu napuštali svoje stado, čak ni onda kad su im životi dolazili u opasnost. Narod je bio svjestan toga i cijenio je ovu žrtvu. Jedinstvo hrvatskih vjernika i Katoličke crkve i upućenost svećenstva i naroda jednih na druge – što je stoljećima bilo izgrađivano kao spontani odnos uvjetovan brojnim okolnostima – predstavljalo je neku vrstu prešutnog, neraskidivog saveza i uzajamnog povjerenja koje je nadilazilo sve ideologije i sve društvene i političke sustave i taj savez ostao je čvrst i postojan uvijek, čak i u vremenima najvećih ratnih stradanja i krvoprolića.

Dvadeseto stoljeće istarskim je Hrvatima donijelo nova, teška i bolna iskušenja. Bilo je to vrijeme kad se o njihovoj sudbini ponovno odlučivalo izvan Hrvatske i mimo narodne volje. Austro-Ugraska se nije ni raspala, a već su se krojili planovi o otimačini zemalja koje su se nalazile unutar njezinih granica.
Trgovina hrvatskim priobaljem i otocima započela je već tijekom Prvoga svjetskog rata, sklapanjem tajnog „Londonskog ugovora“ (26. travnja 1915.) između zemalja Antante (Rusije, Velike Britanije i Francuske) i Kraljevine Italije. U zamjenu za ulazak u rat na strani saveznika, Italiji su tada obećani dijelovi istočnog Jadrana koji su trebali biti podijeljeni između nje i Srbije. Ovaj tajni ugovor nikad nije stupio na snagu, ali su Italija i Srbija (uz potporu spomenutih sila) nastavile sa zakulisnim igrama i nisu se odricale svojih pretenzija. O tomu zorno svjedoči Rapallski ugovor između Kraljevine SHS i Kraljevine Italije (od 12. studenoga 1920. godine).1 Mada je od Narodne skupštine Kraljevine SHS odbačen (zbog velikog nezadovoljstva koje je izazvao u državi), on je (26. lipnja 1921.) ozakonjen bez rasprave i točno godinu dana nakon sklapanja potpisan od kralja Aleksandra Karađorđevića. Londonski i Rapallski ugovor ostale su do danas uporišne točke teritorijalnih aspiracija, kako talijanskih, tako i srpskih fašista.

U okrilju Kraljevine SHS i pod pokroviteljstvom Beograda započinje žestoka talijanizacija Istre, Rijeke i otoka uz progon hrvatskoga i slovenskog življa što na kraju završava fašističkom okupacijom istočno-jadranske obale i velikih dijelova zaleđa nakon sloma Kraljevine Jugoslavije. Za slavenski živalj u Istri, poglavito većinski narod Hrvate, nastupaju posebno teška vremena odnarođivanja i svakovrsnog nasilja što je na djelu puna dva desetljeća prije početka Drugoga svjetskog rata. S jačanjem talijanskog fašizma taj se položaj iz dana u dan drastično pogoršavao.
Budući da niti jedan od totalitarističkih sustava čiji su se interesi tijekom XX. stoljeća prelamali na području Hrvatske i Istre (fašizam, nacizam, komunizam) nije bio u suglasju s temeljnim vrednotama i univerzalnim načelima što ih je zastupalo kršćanstvo, Katolička crkva je objektivno, od samoga početka bila u opreci sa svakim od njih. Papa Pio XI. u svojoj je enciklici iz 1931. godine Non abbiamo bisogno javno i bez ikakovih dvojbi osudio talijanski fašizam, 1937. enciklikom Mit brennender Sorge nacionalsocijalizam i njegovu rasnu teoriju, a iste godine enciklikom Divini Redemptoris i komunizam. U rasprave o osudi fašizma i nacizma uključili su se i brojni hrvatski franjevci, dominikanci, isusovci, bogoslovi, katolički laici i sveučilišni profesori, a neki od njih napisali su i vrijedne radove na tu temu (hrvatski dominikanac, teolog svjetskog ugleda Hijacint Ante Bošković, objavio je u Zagrebu 1939. godine zapaženu knjigu Filozofski izvori fašizma i nacionalnog socijalizma).

Kad je komunizam u pitanju, on je u samoj svojoj srži revolucionarna ideologija protivna Bogu, ideologija nasilja, bezboštva i ateizma te stoga nije čudno da je svaku vjeru i crkvu pa tako i Katoličku doživljavao kao svog prirodnog neprijatelja. Samim time što je imala ambiciju u cijelosti ovladati ljudima i njihovom sviješću te stvoriti od njih klasno-ideološka bića, komunistička totalitarna doktrina nije trpjela takmaca ni na jednom pa niti na duhovnom planu.

Teror komunista nad katoličkim svećenstvom i civilnim stanovništvom Istre započeo je već u razdoblju kratkotrajnog pokušaja uspostave njihove vlasti neposredno poslije kapitulacije Italije (13.09. – 2.10. 1943.), dok su ostaci fašističkih snaga i njihovi suradnici u panici napuštali ove prostore. Brojni talijanski garnizoni s golemim količinama naoružanja i opreme padaju u ruke partizana, a veliki dio naroda (izmučen fašističkom diktaturom i uvjeren kako je konačno došlo vrijeme slobode) podržava ih i u njima gleda stvarne osloboditelje koji će u Istru donijeti pravu narodnu vlast. Međutim, u samo 20-ak dana (do početka njemačke ofenzive 2. listopada) komunisti su počinili brojne zločine nad civilnim stanovništvom i svećenstvom i zatim pobjegli pred njemačkim trupama koje su izvršile nemilosrdnu odmazdu nad nedužnim narodom. Komunisti se ponovno vraćaju nakon sloma Trećeg Reicha i tek tada u potpunosti uspostavljaju svoju vlast. Ukratko rečeno iskoristili su opravdano ogorčenje istarskog puka prema fašistima i naklonost saveznika i stavljajući se na čelo antifašističkog pokreta diktaturu fašističke Italije zamijenili svojom.2

Prve poratne godine u Istri (slično kao i u drugim krajevima Hrvatske) bile su, nažalost, također obilježene krvavim tragovima zločina što su ih u ime svoje ideologije činili oni koji su sebe zvali „antifašistima“. Tako je nakon dugih godina okupacije od strane fašističke Italije i brojnih masovnih zločina koje su nad narodom počinile Mussolinijeva soldateska i nacističke postrojbe poslije kapitulacije Italije (pri čemu su Nijemci okrutno ubijali narod, razarali i spaljivali čitava naselja) istarski puk doživio novi val nasilja, ovoga puta od „osloboditelja“.
Na udaru su naročito bili „popovi“ koje se nastojalo zastrašiti i protjerati u Italiju kako bi se zatrla Crkva i onemogućio vjerski život puka. Mada je (u formalnom smislu) Katoličkoj crkvi (čije su zasluge u sjedinjenju Istre i matice Hrvatske nesporne) bila zakonom „dopuštena sloboda djelovanja“, u stvarnosti se činilo sve da se ona potisne i onemogući u svojoj pastoralnoj misiji.3

Uhićenja, zatvaranja, tajne likvidacije (po pravilu bez ikakvih istražnih ili sudskih postupaka) i masovni teror nad građanstvom uz pomoć represije i medijske propagande, postali su dijelom istarske svakodnevice u čemu su zapaženu ulogu igrali OZNA/UDBA i Agitprop4. Progoni su se odvijali pod krinkom „kažnjavanja suradnika okupatora“ ili „fašističkih slugu“ i kad se jednom ta etiketa nalijepila bilo komu, njegova je sudbina bila zapečaćena. Najčešće bez dokaza, uz iskonstruiranu krivnju i lažne svjedoke, ljudima se presuđivalo po kratkom postupku ili su jednostavno odvođeni bez ikakvoga objašnjenja i sudbina im je ostajala nepoznata. Diljem Istre razašiljane su skupine komunističkih uhoda i aktivista čija je zadaća bila raznim provokacijama izazivati nerede i incidente i (ako treba i uz primjenu sile) onemogućavati crkvene obrede i normalan život vjernika i svećenstva.

Tako je stvarano ozračje nesigurnosti, straha i neizvjesnosti, ne samo u redovima klera nego i u najširim slojevima naroda. U skladu s oprobanim i prokušanim staljinističkim obrascima, krivnja za posljedice izazvane ovim provokacijama prebacivala se na „klero-fašiste“ i „reakcionarne elemente“, odnosno na žrtve koje su potom dodatno stigmatizirane i još žešće progonjene kao „narodni neprijatelji“.

Biljeg kojim je komunistička propaganda označila nadbiskupa Alojzija Stepinca kao „zločinca“ i „suradnika ustaškog režima“ bio je stigma za cijelu Crkvu i sav katolički puk i svećenstvo u Hrvatskoj, a ujedno i znak da se prema tim „reakcionarima“, „klero-fašistima“ i „narodnim neprijateljima“ imaju primjenjivati „revolucionarne“ metode – a sve u ime „obrane naroda i tekovina revolucije“. Svaki komunist ili simpatizer Partije mogao je nekažnjeno i prema vlastitom nahođenju biti „sudac“ i krojiti „pravdu“ gotovo bez ikakvih ograničenja i to je bila ta njihova “pravda” i njihovo “oslobođenje”.

Kao i toliko puta tijekom povijesti svećenici su na sebe preuzeli najveći teret odmazde koja se nesmiljeno provodila. Pod krinkom „antifašizma“ okrutno su progonjeni i izvrgnuti teroru svi oni koji nisu bespogovorno i pokorno prihvaćali ateistički svjetonazor i komunističku ideologiju što je između vjerničkog puka i njihovog klera na jednoj i „narodne vlasti“ na drugoj strani stvorilo nepremostivi jaz. Već sama činjenica da nametnuti sustav nije imao kontrolu nad Crkvom, bila je dovoljna da se KPJ i njezin propagandni stroj svom silinom obruše na ovu instituciju, u prvom redu na najuglednije svećenike i biskupe. Pokušaj Crkve da svojim Pastirskim pismom (iz rujna 1945.) upozori na ovaj teror iskorišten je za nastavak još veće represije.

Kad je Istra u pitanju mora se, međutim, naglasiti još jedna činjenica:

unatoč agresivnoj fašističkoj propagandi tijekom gotovo četvrt stoljeća, u Katoličkoj crkvi nije dolazilo do raskola između svećenstva talijanske etničke pripadnosti i ostalih. Pomutnju nisu uspjela unijeti ni sva potonja (ništa bezazlenija) nastojanja komunista da Crkvu odvoje od Svete Stolice i podrede je svojim interesima. Mati Crkva ostala je imuna na sve podjele i pritiske i velika većina njezinih pastira svoju je misiju unatoč svemu obavljala držeći se čvrsto temelja Kristove vjere.

Prisjećanje na blaženikov životni i svećenički put

Ova obljetnica mučeničke smrti blaženika Miroslava Bulešića prigoda je da se podsjetimo njegovog kratkog životnog puta i plodnog djelovanja u svećeničkom zvanju, kao i muke koju je podnio za vjeru, Krista i svoj narod.

Rođen je 13. svibnja (na blagdan Gospe Lurdske) 1920. godine u selu Čabrunići (istarska župa Svetvinčenat) od majke Marije i oca Miha kao treće po redu od ukupno petero djece u siromašnoj i pobožnoj obitelji istarskih težaka. Kršten je deset dana poslije u Juršićima, mjestu u kojemu kasnije pohađa i osnovnu školu. Bilo je to vrijeme kad su iz najvećeg dijela Istre protjerani gotovo svi Hrvati,5 a crkva u Juršićima bila je jedna od rijetkih u kojima se još uvijek služila liturgija na hrvatskom jeziku, najviše zahvaljujući hrabrom župniku Ivanu Paviću. Prve molitve mali Miroslav čita iz molitvenika kojega je za potrebe istarskih vjernika (u XIX. stoljeću) sastavio biskup Juraj Dobrila. Te knjižice tiskane na hrvatskom jeziku u njihovom domu imaju status relikvija koje se ljubomorno čuvaju, paze i prenose s naraštaja na naraštaj. Već s nepunih 10 godina ovaj bistri, skromni i samozatajni dječak osjetio je Božji poziv i opredijelio se za školovanje u sjemeništu.

Poslije godine provedene Gorici (u pripravnici „Alojzjevišče“), školske 1931./32. godine odlazi u sjemenište u Kopru gdje boravi do 1939. godine, završava pet razreda gimnazije i tri razreda liceja i polaže veliku maturu. Naviknut na oskudicu i siromaštvo i duboko suosjećajući s obitelji koja teško živi, mladi sjemeništarac koristi svaku mogućnost kako bi im se pridružio u težačkim poslovima na imanju. Ove njegove vrline, kao i urođena inteligencija, poniznost i skromnost, ne ostaju nezapažene.
Na preporuku svećenika Pavića porečki i pulski biskup upućuje ga na studij u Rim (1939.), gdje na poznatoj Gregoriani studira filozofiju i teologiju. Školovanje mladog, revnog, pobožnog i bistrog mladića pomagao je i nadbiskup Alojzije Stepinac (što dokazuje pismo isusovca Stjepana Sakača iz siječnja 1940. godine).

U Vječnom Gradu Bulešić provodi nepune 4 godine i to svakako doprinosi njegovom daljnjem intelektualnom, duhovnom i pastoralnom sazrijevanju. U kontemplacijama, molitvama i dubokim promišljanjima, dok obilazi impresivne bazilike, Koloseum i katakombe u kojima su stradavali i boravili ranokršćanski mučenici, on na izvoru kršćanstva krijepi, jača svoju vjeru i napaja se novom snagom pripremajući se tako za vlastiti križni put.
Po uspješnom svršetku studija na poziv svoga biskupa iz Rima se u rano proljeće 1943. godine vraća u Istru i već 11. travnja zaređen je za svećenika u župnoj crkvi u Svetvinčenatu, a dva tjedna poslije, u rodnoj župi slavi svoju Mladu misu. U jesen iste godine postavljen je za župnika u Baderni. Ubrzo je preuzeo pastoralnu skrb za još dvije župe (Muntrilja i sv. Ivan od Šterne).
Bila su to teška vremena za narod, a naročito za Hrvate i katoličko svećenstvo. Na području Istre djeluju tri vojske: talijanski fašisti, njemačke trupe i partizani. Mladi svećenik svjedok je golemih ljudskih patnji s kojima suosjeća i čini sve da ih ublaži (tako, u pismu svećeniku Ivanu Paviću, od 27. svibnja 1944. godine, kaže među ostalim: „Između žalosnog, tužnog, krvlju natopljenog naroda mi moramo biti dobri Samaritanci, koji tješimo, liječimo, pridižemo, zavijemo svaku ranu u bijeli omot ljubavi, jer mržnja uzrokuje krvarenje a ljubav zacjeljuje rane. Ljubavi, ljubavi treba danas u nama, da je možemo širiti riječju a osobito djelom“). Vjeran načelima kršćanske vjere i svom svećeničkom pozivu, on na svako ljudsko biće gleda kao na sliku Božju, a tako i postupa („Ja sam katolički svećenik i podijelit ću svete sakramente svima koji ih zatraže: i Hrvatu i Nijemcu i Talijanu“).

Prema svemu što se o njegovom životu i pastoralnom radu zna, mladi svećenik Bulešić je bio posve prožet evanđeoskom ljubavlju i brigom za ljude i poznat po požrtvovnom zauzimanju za one koji su u nevolji. Posebice skrbi o najtežim i najugroženijim ratnim stradalnicima. Svjedoci tvrde kako je i u najtežim trenucima oskudice pozivao potrebite, govoreći da su njegova vrata uvijek širom otvorena svakom, naročito siromasima („Siromah neka se ne boji prekoračiti moj prag. Dok imam ja bilo što, imat će i on“). I doista je dijelio koliko god je mogao, od hrane, novca, do odjeće i kućnih potrepština; darovao je milosrdno, s ljubavlju i čista srca i narod je to znao i osjećao.

Skupa sa svećenikom Božom Milanovićem i mnogim drugim domoljubima iz redova Katoličke crkve Miroslav Bulešić se nalazi u krugu onih koji čvrsto stoje iza povratka Istre u granice Hrvatske.

Monsinjor Milanović bio je jedan od predstavnika Istre na Mirovnoj konferenciji u Parizu (1946.), gdje se de iure donosila odluka o sudbini ove regije po pitanju njezinoga pripojenja Italiji ili Hrvatskoj. Podaci koje su prikupili monsinjor Milanović, Zvonimir Brumnić i brojni drugi hrvatski katolički svećenici bili su glavna argumentacija za pripojenje Istre Hrvatskoj, budući da se poštivalo etničko načelo „spornih područja“.

U Pazinu je 12. veljače 1946. godine sačinjen dokument: „Spomenica hrvatskog svećenstva u Istri Savezničkoj komisiji za razgraničenje Julijske krajine“. Njega je donio „Zbor svećenika sv. Pavla za Istru“, a potpisan je od predsjednika Tome Banka, tajnika Miroslava Bulešića te odbornika Bože Milanovića, Leopolda Jurca, Srećka Štifanića, Josipa Pavlišića, Antuna Cukarića i još 48 članova odbora. Pored ostaloga svećenici su u ovoj „Spomenici“ kratko prikazali kroz koje su sve strahote hrvatski narod i njegovo svećenstvo prolazili pod talijanskim terorom i okupacijom (od 1918. do 1943.), ali su isto tako i konkretnim brojkama i činjenicama dokazali da je i pored svega Istra ostala većinski nastanjena Hrvatima te da zbog toga mora pripasti Hrvatskoj – što je bilo od velike važnosti za odluku Mirovne konferencije.6
Svjesni uloge katoličkog svećenstva u vraćanju Istre matici, komunisti su obećali (i zakonski, formalno) urediti slobodu djelovanja Katoličke crkve i slobodu vjere.

No, kako se uskoro pokazalo, bila su to ipak prazna obećanja. Odmah po
svršetku rata na velikom skupu u pulskoj Areni (12. svibnja 1945.) koji je okupio oko 30.000 građana Istre tadašnji čelnik JNOF za Istru Josip Šestan i tajnik iste organizacije Dušan Diminić teško su optužili najuglednije istarske svećenike Božu Milanovića i Zvonimira Brumnića kao „reakcionare“ i „suradnike okupatora“.7

Bilo je to u onom vremenu euforije koja je zahvatila partizanske i komunističke redove ravno javnom pozivu na linč.
Objektivno, Katolička crkva i istarski kler u cjelini su proglašeni „klero-fašistima“ i „narodnim neprijateljima“, a Bulešića je kao i mnoge druge istaknute svećenike OZN-a pratila u stopu. Usporedo s kampanjom koja se vodila protiv kardinala Stepinca pogoršavao se i položaj Crkve. Bio je to samo nastavak onoga što se činilo tijekom rata i nasilje nije jenjavalo s učvršćivanjem komunističke vlasti, nego naprotiv. Nasilnički postupci pojedinaca i skupina su ne samo tolerirani, nego i poticani s najviših mjesta u samoj Komunističkoj partiji s tim što je provedba tog paklenog plana smišljeno prepuštana „narodu“ – pri čemu se „narodnom voljom“ smatralo svako djelovanje bilo koje skupine ili pojedinca ako je bilo na „liniji Partije“. Tako su najodgovorniji u političkom i državnom vrhu na vrlo jednostavan način izbjegavali bilo kakvu – pa čak i moralnu odgovornost – za ono što su njihovi aktivisti činili na terenu, zaštićeni zakonskim odredbama o „slobodi vjere“ koje su ostajale mrtvo slovo na papiru.
Kako drugačije objasniti činjenicu da nije poznat niti jedan jedini slučaj u kojemu je „narodna vlast“ (uključujući i „narodne sudove“ i „narodnu miliciju“) omogućila provedbu vlastitih zakona i zaštitila prava vjernika – katolika ili klerika onda kad je to bilo potrebno?

Bila su to okrutna vremena u kojima je ubiti ili pretući „ustaškog popa“, zapaliti ili oskvrnaviti „ustašku crkvu“ ili srušiti „švapskog Isusa“ (raspelo) – pa čak i preorati „ustaško“ ili „švapsko“ groblje bilo dokaz „revolucionarne“ i partijske pravovjernosti, gotovo pitanje „časti“ i ideološke „čistoće“. Teror nad „narodnim neprijateljima“ i „reakcionarnim elementima“ tumačio se kao „opravdani gnjev naroda“ i tako predstavljao samo produžetak „revolucionarne borbe“.

Stoga nije čudo da je karizmatični mladi svećenik kojemu je ugled u narodu stalno rastao postao trn u oku onih koji su htjeli zatrti katoličku vjeru i Crkvu.
U svome je Dnevniku sluteći što će se dogoditi već u proljeće 1944. godine Bulešić zapisao: „Uz tvoju milost, i ako me Ti učiniš dostojnim, ne bojim se mučeništva, već ga žudim. Neka bude volja Tvoja.“ I potom, kao da se osjeća dužnim sam pred sobom do kraja pojasniti izrečeno, piše: „Želim umrijeti samo za slavu Božju i spasenje duše svoje i duše svojih vjernika.“ 8

Poslije učestalih kleveta, potpuno neutemeljenih optužbi i brojnih prijetnji smrću, u propovijedi (za Božić 1944. godine) svećenik Bulešić je otvoreno poručio vjernicima: „Ničega se ne bojim jer znam da činim u svemu svoju dužnost i miran sam pred Bogom i pred ljudima. Puštam vama da sudite i da prosudite moje djelovanje. Ja, znajte, da ću se uvijek držati vjere, držati svojega poštenja, koje neću prodati za ikakvu zemaljsku cijenu; bez straha ću svakome kazati ono što je pošteno i ono što nije pošteno. Prema tim načelima ću uvijek živjeti. A to su načela Kristova.“ U svome Dnevniku (travnja 1945.), sluteći čemu sve što se događa vodi, zapisuje: „Svima pitam oproštenje. A moja osveta je oprost.“9

U jesen 1945. godine Bulešić je imenovan župnikom u Kanfanaru, u župi kojoj su pripadale i dvije velike kapelanije – Sošići i Barat. Ubrzo, usprkos tomu što su komunisti činili sve da to spriječe, župljani hrle u crkvu čuti njegove riječi osjećajući s koliko ih on žara i iskrenosti izgovara na narodnom (hrvatskom) jeziku što je u to vrijeme u Istri bila prava rijetkost. Vjerski život dobiva novi i potpuniji smisao i sadržaj jer svećenik uvodi zajedničku molitvu krunice, crkveno pjevanje, češću ispovijed i svetu pričest, vjeronauk, posebne pobožnosti Srca Isusovog i Srca Marijinog. Oživljava i karitativna djelatnost pri čemu se nesebično pomaže svima koji su u potrebi. Kao tajnik Svećeničkog zbora sv. Pavla Bulešić se ustrajno zalaže za slobodu vjere i nesmetano djelovanje Crkve.
Sve skupa, od strane komunističkih vlasti nije dočekano sa simpatijama. Naročito im je smetalo to što je narod volio i poštivao svoga svećenika i vjerovao mu. A on je znao približiti se svakomu svomu župljaninu, na neposredan, običan i topao način, a bio je pun životne snage i nade koja ga usprkos svemu nije napuštala ni u najtežim trenucima. Kako bi ga se riješili, lokalni komunistički moćnici pokušali su mu posredno (putem rodbine) poručiti da ode u Italiju, što on odbija, iako je svjestan u kakvoj se opasnosti nalazi.
Mnogi svjedoci potvrđuju kako su prijetnje izgovarane i javno te da su Bulešiću stizale učestale poruke kako će, ostane li u župi, biti ubijen.
“Ako me ubiju, ubit će me za vjeru i Boga!”, odgovarao je on.

Iz Kanfanara ipak odlazi u Pazin u veljači 1947. godine i tamo nastavlja svoj rad kao profesor i doravnatelj sjemeništa. Pun entuzijazma odgaja prve poratne naraštaje bogoslova, ali i nastavlja svoje uporno zalaganje za obranu svećenika koji su izvrgnuti progonu. „Biti svećenik znači biti mučenik“, govorio je svojim sjemeništarcima pripremajući ih za svećenički poziv.

Mučeništvo: u Lanišću je prolivena nevina krv

Budući da zbog ratnih neprilika punih 7 godina (od 1940. godine) nisu dijeljeni sakramenti Svete potvrde (Krizme) na što su čekale tisuće djece u Istri, narod je tražio od svećenika da se to konačno (sad kad je rat svršio) obavi, a ovi su zamolili tršćansko-koparskog biskupa Antonia Santina da se taj sakrament počne dijeliti. Obredi su se trebali odvijati na području od Žminja do Lanišća, u ukupno 34 župe sjeverne i središnje Istre.

Biskup je, međutim, fizički napadnut već u Kopru i tako spriječen da krene na put pa je ova dužnost povjerena delegatu Svete Stolice dr. Jakobu Ukmaru. U njegovoj pratnji našao se doravnatelj Pazinskog sjemeništa svećenik Miroslav Bulešić koji mu je trebao biti pri ruci i pomoći prigodom planiranih obreda.

U početku je u Pazinu i pet okolnih župa sve prošlo u najboljem redu uz veliku nazočnost naroda u crkvama. Prvi problemi javili su se u Tinjanu (19. kolovoza) u koji monsinjor Ukmar i svećenik Bulešić nisu ni ušli jer su doznali kako se pred tamošnjom crkvom okupila gomila ljudi koja je zapriječila ulaz i nisu dopuštali ulazak krizmanicima, kumovima i vjernicima. U svoje kolo koje su igrali ispred crkve prosvjednici su na silu uvukli i dva svećenika koje su pritom izrugivali i ponižavali, a ulaz u crkvu držali su zapriječen do podneva.
U Buzetu je 23. kolovoza na Krizmu čekalo oko 500 djece s kumovima i rodbinom i tamošnja crkva bila je prepuna naroda. Ubrzo nakon početka misnog slavlja unutra je upala razularena gomila pjevajući borbene (partizanske) pjesme, psujući i vrijeđajući vjernike i zasipajući ih jajima i rajčicama. Skakali su oko bočnih oltara, uništavali sakralni inventar i u crkvi zaigrali svoje kolo. Očevidci se sjećaju kako se kroz sve to vrijeme svećenik Bulešić po strani mirno molio čekajući da to divljanje prestane. Međutim, u trenutku kad je rulja krenula prema prezbiteriju, u očitoj nakani oskvrnuća Svetohraništa, ustao je i ispriječio im se na putu govoreći: „Ovuda možete prijeći samo preko mene mrtvoga!“ Nasilnici su na kraju odustali od daljnjeg pohoda, ali su već rastjerali veliku većinu vjernika i uspjeli u svojoj nakani da spriječe Krizmu. Dio krizmanika ipak je naknadno primio sakrament u obližnjem selu Črnici.

Komunisti su nerede organizirali preko omladinske organizacije u kojoj je glavnu riječ vodila aktivistkinja Dina Zlatić (koja je inače bila na izravnoj vezi s Vladimirom Bakarićem – tada predsjednikom Vlade NR Hrvatske).

Ohrabreni uspjehom od prethodnog dana i izostankom bilo kakve reakcije „narodne milicije“ – koja se nije ni pojavljivala u Buzetu, sutradan su nasilnici na isti način krenuli pred mjesnu crkvu u Lanišću gdje je sveta Misa započela sat ranije upravo ne bi li se izbjegli neredi. Oko 240 krizmanika čekalo je na sakrament. Službu je predvodio svećenik Bulešić. Skupina mladih ljudi naoružana kolcima i raznim poljoprivrednim alatkama uskoro je opkolila crkvu. Predvodila su ih dvojica najratobornijih od kojih je jedan pucao iz pištolja u crkveni prozor, a drugi bio naoružan bombom. Uslijedio je napad skupine koja je imala očitu namjeru ući u crkvu, a sve se odvijalo uz psovke, pogrde i galamu. Nekolicina vjernika cijelo je vrijeme svojim tijelima sprječavala upad na misno slavlje tako da je ono privedeno kraju, a podijeljen je i sakrament Svete potvrde unatoč neredu i kaosu koji su stvoreni. Nekoliko branitelja crkve moralo se pri tomu poslužiti priručnim oružjem – kolcima i motkama jer se drugačije nije moglo na kraj s napadačima. Mnogi od njih su bili izranjavani i izudarani, a lakše je ozlijeđeno i nekoliko napasnika.

Župna crkva u Lanišću u kojoj je bl. Miroslav Bulešić služio svoju posljednju svetu Misu

Po izlasku iz crkve pronio se glas da je u Lanišće stigla milicija pa se narod razišao kućama uvjeren kako više nema nikakve opasnosti. Svećenici (Bulešić i lokalni župnik Cek) s delegatom Svete Stolice dr. Ukmarom uputili su se ka župnoj kući.
Evo kako daljnji tijek događaja opisuje sam dr. Jakob Ukmar u svome izvješću Biskupskom ordinarijatu u Trstu (od 12. studenoga iste godine):

„Nakon završetka krizme u crkvi i mise koju je služio vlč. Miroslav Bulešić, uputili smo se ka župnoj kući. Nakon četvrt sata, kad su bili krizmani i oni koji su naknadno prispjeli – bilo je to oko jedanaest sati – pobunjenici su ušli u kuću i ubili nožem vlč. g. Bulešića koji je bio kraj vratiju. Ja osobno izišao sam iz župnog ureda u predvorje i vidio ga mrtva kako leži na tlu među zlikovcima koji su zaposjeli kuću; povukao sam se u spavaću sobu, gdje sam nakon minute vremena i sam teško izudaran i ostao sam ležeći u krvi. Smatrajući da sam mrtav, ostavili su mene i potražili župnika, ali ga nisu pronašli jer se bio sakrio. Kroz dvadeset sati ostao sam u nesvijesti…“10

Prema svjedočanstvima očevidaca, posljednje riječi mučenika Miroslava Bulešića (koji je ubijen s dva uboda nožem u grlo) bile su: „Isuse, primi dušu moju“. Zaklan je na blagdan mučenika Crkve svetoga Bartola, svjedoka prvoga Isusovog čuda i njegovog apostola.

Rulja je demolirala župni dvor, porazbijala i izlomila sve što se moglo uništiti, a svećeničke odore i drugi inventar slavodobitno su izbacili kroz prozore uz uvrede i psovke „popovima“ i usklike odobravanja istomišljenika koji su čekali okupljeni ispred zgrade.
Istoga dana popodne u župnoj crkvi u Lanišću ožalošćeni vjernici došli su u velikom broju na molitvu. Ostali su dostojanstveni u svojoj boli moleći za dušu omiljenog don Mira.
Saznavši za nemili događaj, zatočeni kardinal Stepinac poslao je pismo svećeniku Ivanu Paviću u kojemu među ostalim kaže:

„S velikom boli doznao sam nakon svog dolaska iz tamnice da je ubijen vlč. g. Bulešić, taj dobri i idealni mladi svećenik. To umorstvo neće donijeti blagoslova ubojicama niti onima po čijim su direktivama izvršili to gadno umorstvo. Žao mi je veoma da je jedan dobar radnik manje na njivi Gospodnjoj u dragoj Istri.“ 11

Pokop

Obitelj ubijenog svećenika molila je predstavnike vlasti da im se dopusti pokop pokojnika u rodnoj župi (u Svetvičentu), ali tomu nije udovoljeno. Naredba je bila da se to ima obaviti na mjesnom groblju u Lanišću.
Tijelo je najprije preneseno iz župnog dvora u crkvu gdje je upriličen svečani oproštaj uz molitvu i crkvene pjesme. Masovni odziv mještana (unatoč svim pritiscima kojima su bili izvrgnuti) potvrdio je kako je narod bio od početka itekako svjestan žrtve svojeg pastira i koliko je duboko suosjećao s ožalošćenom obitelji.
Svećenik Ivan Pavić bio je ovlašten predvoditi obred, a dolazak je dopušten samo još dvojici svećenika (Ratku Udovičiću iz Roča) i Petru Matijašiću (iz Sluma), dok je župnik iz Svetvičenta (Antun Cukarić) bio zaustavljen u blizini Lanišća i tako spriječen u nakani odavanja posljednje počasti pokojniku.

Kako bi se onemogućio dolazak još većeg broja ljudi, ceste su blokirane, a vlakovi se na postajama od Vodnjana do Buzeta nisu zaustavljali. Pored spomenutih svećenika pokopu su uz Lanišćane nazočili samo članovi najuže obitelji. Na groblje su stigli kamionom skupa s lijesom za pokojnika.
Majka, sestre i brat kraj groba su ostali do sumraka. Njihov obožavani i dobri Miro pokopan je daleko od svoga doma, u brdima sjeverne Istre. Od tada nadalje, posjećivali su ga prelazeći gotovo cijelu Istru – od Čabrunića na jugu do Lanišća na sjeveru. Majka je do groblja dolazila uvijek pješice, preko polja kako se ne bi sretala s mještanima jer o svećeniku Bulešiću i njegovoj sudbini bilo je zabranjeno govoriti, a obitelj je bila pod stalnom prismotrom.

Sramotni sudski proces koji je kaznio žrtve a oslobodio nasilnike

Odmah poslije tragičnih događaja uslijedio je novi progon vjernika u Lanišću i okolnim mjestima, ovoga puta od „narodne vlasti“. Uhićeno je 30-ak osoba koje su privedene i saslušane dok je veći broj njih završio u pritvoru već 26./28. kolovoza.
Potom je u Pazinu upriličen sramotni montirani sudski proces na kojemu se sudilo i žrtvama i izgrednicima s tim što su njihove uloge bile zamijenjene. Naime, oni koji su branili crkvu i svećenici stavljeni su u ulogu krivaca, a nasilnici prikazani kao žrtve.
U knjizi Krvava krizma – Lanišće 1947., autora Mate Žmaka (tiskana 2007.) svjedoka ovih događaja, nalazimo detaljnije podatke o presudi koja je izrečena 2. listopada.

Oni koji su branili crkvu stigmatizirani su kao „fašistički provokatori“ koji su „smišljeno i planski organizirali i izazvali incidente“. Dakle, incidente su „izazvali“ oni koji su branili crkvu i vjernike, a ne oni koji su ih napadali?!

Župnik Stjepan Cek optužen je za četiri djela „protiv države i naroda“ (kao organizator „napada“ na okupljene „antifašiste“) i osuđen je na jedinstvenu kaznu lišenja slobode s prisilnim radom u trajanju od (6) šest godina te gubitak političkih i građanskih prava u trajanju od (2) dvije godine nakon izdržane kazne;

Dr. Jakob Ukmar optužen je da „nije spriječio provokacije“ i primjenom čl. 21. Zakona o vrstama kazni osuđen na kaznu lišenja slobode u trajanju od (1) jedan mjesec;

Optuženi Grbac Ivan ‘Zvanuc’ osuđen je na kaznu lišenja slobode s prisilnim radom u trajanju od (10) deset mjeseci;

Optuženi Žmak Josip osuđen je na kaznu lišenja slobode s prisilnim radom u trajanju (8) osam mjeseci;

Optuženi Grbac Joakim osuđen je na kaznu lišenja slobode s prisilnim radom u trajanju od (8) osam mjeseci;

Optuženi Grbac Anton osuđen je na kaznu lišenja slobode s prisilnim radom u trajanju od (7) sedam mjeseci;

Optuženi Žmak Petar osuđen je na kaznu lišenja slobode s prisilnim radom u trajanju od (7) sedam mjeseci;

Optuženi Krizmančić Josip osuđen je na kaznu lišenja slobode s prisilnim radom u trajanju od (8) osam mjeseci;

Optuženi Grbac Ivan ‘Ivić’ osuđen je na kaznu lišenja slobode s prisilnim radom u trajanju od (6) šest mjeseci.

Glavni vinovnici napada, nasilja i zločina Slavko Sanković 12 (koji je zaklao svećenika Bulešića), Elvis Medica, Srećko Brajković i Josip Božić koji su priznali svoje sudjelovanje u napadu na župni dvor proglašeni su krivima, ali ne zbog zločina nego zato što su „nasjeli na provokaciju“ župnika Ceka i „narušavali javni red i mir“. Ubojica Sanković je oslobođen (jer sud je zaključio kako je „u općem metežu slučajno zadao smrtne udarce svećeniku Bulešiću“), a ostali osuđeni na kazne od 3 do 5 mjeseci zatvora.13
Svećenik Bulešić je posmrtno optužen za teška djela protiv „naroda i države“, „suradnju s fašistima“ te za „zločine ubojstva 11 partizana“ što je na više mjesta čitano u optužnici, ali nije upisano u presudu?!

Evo kako cijeli slučaj suđenja opisuje jedan crkveni izvor:
„(…) Osim štete još i ruglo: osuđene su žrtve. Odmah nakon ubojstva svećenika Bulešića komunističke su vlasti započele silovitim progonom Crkve optužujući je da je ona izazvala tragične događaje u Lanišću. Uhitile su župnika Stjepana Ceka, teško izranjenog djelitelja krizme mons. Ukmara i veći dio muškaraca koji su surađujući sa župnikom bili obranili crkvu na dan krizme.

Čak je i pokojni Bulešić javno optužen u komunističkim novinama za teške zločine. I sam je predsjednik Narodne Republike Hrvatske Vladimir Bakarić u službenoj izjavi od 28. kolovoza 1947. optužio svećenike pripisujući njima odgovornost za događaje u Lanišću. Sav je komunistički propagandni stroj prenosio ovu izjavu. Dan nakon toga 29. kolovoza 1947. vojna uprava u Opatiji ‘po nalogu iz Zagreba’ ukinula je i Zbor svećenika sv. Pavla. Novinar Zvane Črnja je za dnevnik ‘Vjesnik’ (Zagreb) napisao čanak objavljen dva puta uzastopice: 31. kolovoza i 1. rujna 1947. –pod naslovom ‘Pozadina provokacije u Lanišću’ u kojemu optužuje Bulešića za teška nedjela suprotstavljajući ga ‘poštenim narodnim svećnicima’. ‘Svećenik Bulešić je rimski đak koji se tek god. 1944. vratio iz Vatikana. Pošteni narodni svećenici čude se njegovom naglom usponu. On je za tri godine od kapelana postao najprije tajnik poznatog biskupa fašiste Radossija, a potom profesor na sveučilištu u Pazinu. Međutim, narod zna tajnu njegova uspjeha. Tu tajnu dovoljno je razotkrila činjenica da je Bulešić bio desna ruka Radossija u pitanju borbe protiv Narodno oslobodilačkog pokreta od 1944. godine do danas. On je bio podmukli kovač svih mogućih protunarodnih parola koje su se širile u Istri i jedan od glavnih akulisnih rukovodilaca imperijalističke agenture.’

Od 29. rujna do 2. listopada 1947. u Pazinu je održan montirani proces, na kojem je župnik Cek kao glavni krivac osuđen na 6 godina prisilnog rada. Oni koji su bili obranili Crkvu bili su osuđeni na više mjeseci zatvora, a mons. Ukmar na jedan mjesec. Nitko nije osuđen za ubojstvo Miroslava Bulešića. U optužnici Javnog Tužilaštva (od 22. rujna 1947.) stoji da je ‘Optuženi Sanković Slavko, tukući zajedno s drugim učesnicima gomile svećenika Bulešića, nanio ovome sa dva uboda nožem u vrat teške tjelesne povrede, od kojih je nastupila smrt.’ Ali suci su oslobodili Slavka Sankovića optužbe za ubojstvo i osudili ga zajedno s drugim napadačima na posve laku kaznu zbog ‘krivičnog djela protiv javnoga reda.’ U istoj se optužnici tvrdi da je Miroslav Bulešić tijekom rata 1944. surađivao s Nijemcima koji su kraj sela Rakovci pobili 11 partizana, a nakon rata da se protivio ‘narodnoj vlasti’ i ‘antifašističkim organizacijama“. Na procesu se (30. rujna 1947.) pojavilo čak pet (lažnih) svjedoka koji su izjavili da su ‘vidjeli’ kako je Bulešić surađivao s Nijemcima kod ubijanja 11 partizana. U samoj presudi Okružnog Suda od 2. listopada 1947. nema ni riječi o krivnji Bulešića. Ali tijekom suđenja on je više puta spomenut kao krivac, a njegovi su protivnici otvoreno govorili: ‘dobio je ono šo je tražio!‘“ 14

Istina je ipak izašla na vidjelo

Mada su komunističke vlasti desetljećima skrivale pravu istinu o zločinu u Lanišću i svojim propagandnim pamfletima nastojale izvrnuti činjenice, sve je izašlo na vidjelo u godinama poslije raspada SFRJ.
O mučeništvu svećenika Bulešića napisane su brojne knjige, snimljeni dokumentarni filmovi i objavljena mnoga svjedočenja očevidaca tako da je već u godinama prije njegovog proglašenja blaženim cjelokupna hrvatska javnost bila dobro upoznata s činjenicama.
Iz obilja izvora vrijedno je izdvojiti jedan od najnovijih koji sadrži izvornu, autentičnu građu – pa i javnosti nepoznata dokumenta od kojih su mnoga prikupljena u procesu kauze za proglašenje blaženikom istarskog Mučenika.
U izdanju Porečke i Pulske biskupije 2013. godine iz tiska je izašla knjiga Miroslav Bulešić, svećenik i mučenik – Znakoviti lik moderne povijesti Istre autora Fabijana Veraje.

Prvi dio donosi kratki životopis mučenika od rođenja do nasilne smrti i tijek montiranog sudskog procesa koji je uslijedio poslije zločina, brojna svjedočanstva suvremenika o njegovom svetačkom životu kao i tragičnoj nasilnoj smrti. Drugi dio obrađuje povijesne prilike iz razdoblja talijanske okupacije Istre, događanja u vrijeme rata, ulogu istarskih katoličkih svećenika u ublažavanju ratnih posljedica i očuvanju vjerskog i nacionalnog identiteta hrvatskoga naroda i vrijeme poratnih progona klera i Crkve.
Autor je knjigu obogatio brojnim fotografijama i dokumentima koji do tada (2013. godine) nisu objavljivani (Bulešićev krsni list, studentski indeks s Papinskog sveučilišta Gregoriana, zapisnike o uviđaju i istrazi u crkvi i župnom dvoru u Lanišću – što su ih provele tadašnje vlasti poslije tragičnih događaja od 24. kolovoza 1947. godine – kao i medijske odjeke vezano za zločin, izjavu tadašnjeg predsjednika vlade Narodne republike Hrvatske Vladimira Bakarića u kojoj on krivnju za sve svaljuje na svećenike, itd.

Posebno su zanimljivi tekstovi koji u cijelosti izvrću istinu i bacaju ljagu na žrtve, a objavljeni su neposredno nakon zločina u listu Osservatore Romano i zagrebačkom Vjesniku. U tom pogledu znakovit je članak pod naslovom: „Pozadina provokacije u Lanišću“ (Vjesnik od 31. kolovoza 1947.) kojega se sam autor odrekao (1990. godine) svojim pismom (i čiji je faksimil također objavljen u knjizi) izjavljujući kako je tekst pisao ‘po nalogu redakcije’ i ograđuje se od svega što je u njemu naveo te 1947. godine.

Na kraju evo jednog kratkog citata iz recenzije:
„Ova knjiga, koja se još naziva i ‘Pozicija’ je službeni dokument – Pozicija o svetosti ili mučeništvu kandidata za kanonizaciju (Positio super martyrio). Napisana je temeljem dokumenata prikupljenih za vrijeme biskupijskog istraživanja u procesu kauze sluge Božjega Miroslava Bulešića kojeg je 2000. godine pokrenuo tadašnji biskup mons. Ivan Milovan, a koji je završen 2004. godine te drugih dostupnih dokumenata. Temeljem tih dokumenata, Kongregacija za svete se izjasnila o mučeništvu Miroslava Bulešića. Studija je djelo mons. Fabijana Veraje, svećenika splitsko-makarske nadbiskupije, nekadašnjeg podtajnika Kongregacije za proglašenje svetima, koji je slične studije priredio i u kauzama Bartola Longa, Nielsa Stensena, Petra Friedhofena i Ivana Merza. Knjigu je preveo vicepostulator mons. Vjekoslav Milovan, koji je i sam pridonio prikupljanju građe.“15

Komunisti su nastojali svim silama izokrenuti istinu pa su čak prisiljavali doktore-patologe na krivotvorenje nalaza obdukcije tijela žrtve i tražili da upišu kako je Bulešić umro od srčanog udara na što ovi nisu htjeli pristati. Tako je i taj dokument (pored svega ostalog) jedan od vjerodostojnih dokaza što se ustvari dogodilo tog 24. kolovoza daleke 1947. godine.

Po tko zna koji put pokazalo se da nijedan sustav koliko god bio organiziran i kakvim god se metodama služio nije u stanju potisnuti i prikriti istinu koja izađe na vidjelo kad-tad.
Ono što je za nas Hrvate naročito porazno i mnogima nerazumljivo, sastoji se u činjenici da smo i danas svjedoci kako se mnogi događaji iz prošlosti izvrću i prikazuju u posve iskrivljenom svijetlu, a u stanovitom smislu nastoji se čak održati lažna slika nametnute nam povijesti koja je bila na snazi do 1990. godine.
U godinama nakon proglašenja samostalne i neovisne Republike Hrvatske, kompletan spis krivičnog postupka vezano za ubojstvo svećenika Miroslava Bulešića (br. K-65/47) netragom je nestao iz sudskog arhiva. Oni koji žele sakriti istinu i zataškati je, smetnuli su, međutim s uma, da su krvavi tragovi njihovih ideoloških otaca tako očiti i brojni, a dokaza i činjenica je toliko, da je to nemoguće učiniti, koliko god se trudili.

Beatifikacija

Iz prolivene nevine krvi našega mučenika Miroslava Bulešića isklijali su novi izdanci vjere pa je nedugo poslije njegove smrti Lanišće dalo 7 novih svećenika. Tako se i u ovom slučaju potvrdila istina koju nam donosi Ivanovo evanđelje: „Ako pšenično zrno, pavši u zemlju, umre, donosi obilat plod.“ (Iv 12, 20-33)

Sve do 1958. godine kada je u tajnosti obavljena ekshumacija (na rođendan pokojnika 13. svibnja), a njegovi posmrtni ostaci preneseni u Svetvičent, majka i najbliža rodbina posjećivali su grob gotovo u tajnosti. Nedugo pošto je njegovo tijelo našlo svoj mir u rodnoj župi, majka je umrla. Godine 2003. posmrtni ostaci pokojnog Bulešića premješteni su u župnu crkvu mučenika sv. Vincencija čime su mu vjernici ovog kraja odali posebnu počast i štovanje.
U vrijeme dok su komunističke vlasti vladale Istrom, bilo je zabranjeno svako spominjanje Miroslava Bulešića pa je onemogućen i postupak njegove beatifikacije kojega je 1956. godine započeo biskup Dragutin Nežić. Ipak, već sljedeće godine on je otvoren u Rimu, a 28. ožujka 2000. pulski biskup Ivan Milovan prebacio ga je u Hrvatsku da bi bio zaključen već 2004., a sva dokumentacija proslijeđena vatikanskoj Kongregaciji za kauze svetih. Istina o ovom kršćanskom mučeniku koja se godinama pronosila šapatom u Istri i među vjerničkim pukom u Hrvatskoj ugledala je svjetlo dana. Jezikom istine i činjenica konačno je potvrđeno kakav je uistinu bio njegov životni put i pastoralni rad.

Sveti Otac Benedikt XVI. odobrio je 20. prosinca 2012. godine izdavanje dekreta o mučeništvu sluge Božjega Miroslava Bulešića.

U Porečkoj i Pulskoj biskupiji 28. rujna 2013. godine obavljen je obred proglašenja blaženim, uz prisustvo predstavnika Svetog Oca uzoritog gospodina Angela kardinala Amata, prefekta Kongregacije za kauze svetih. Velebna svečanost održana je u prepunoj pulskoj Areni dok je brojno mnoštvo koje je ostalo izvan nje pratilo misno slavlje preko posebnih ekrana postavljenih za tu prigodu. Pored Kardinala Amata beatifikaciji su nazočila 33 nadbiskupa, preko 700 svećenika i više od 20 tisuća vjernika.

Tako je i simbolično slugi Božjem i mučeniku Katoličke crkve, Miroslavu Bulešiću ukazana posebna čast da u svojoj rodnoj Istri i pred svojim istarskim pukom na mjestu na kojemu je prije 68 godina teško oklevetano i optuženo svećenstvo od komunističkih vlasti, ali i tamo gdje su mučeničkom smrću stradavale tisuće prvih kršćana on, koji je isto tako podnio za Krista najveću moguću žrtvu, bude proglašen blaženikom – na slavu matere Crkve i svoga hrvatskoga naroda.

BILJEŠKE:
1.Tajni „Lonodnski sporazum“ svodio je Hrvatsku na dio oko Zagreba, Liku i primorje – od Rijeke do sjeverne granice Dalmacije – dok bi preostali dijelovi priobalja i otoka bili podijeljeni između Italije i Srbije. Mada je bio tajan i bez ikakvog uporišta u međunarodnom pravu, ovaj ugovor trebao je poslužiti za zadovoljenje talijansko-srpskih interesa na račun poražene Austro-Ugarske (odnosno Hrvatske) što potvrđuju i praktični politički i diplomatski postupci zainteresiranih zemalja koji su uslijedili kasnije. Već 1916. godine (dok se s Narodnim vijećem Države SHS vode pregovori o mogućem ujedinjenju južnoslavenskih područja koja se nalaze u sastavu Austro-Ugarske s Kraljevinom Srbijom u novu državu), predsjednik Vlade Kraljevine Srbije Nikola Pašić u svojoj izjavi Petrogradskim novinama potvrđuje „pravo“ Italije na dijelove istočno-jadranske obale. Slijedi potpisivanje Rapallskog ugovora (1920.) između Italije i Kraljevine SHS. Njime su Italiji pripali Istra (bez Kastva),Trst, Gorica, Gradiška i dio Kranjske, Zadar te otoci: Lošinj, Cres, Unije, Susak, Lastovo, Palagruža i neki manji nenastanjeni, priznata je „Slobodna Država Rijeka“ (koja je obuhvaćala grad Rijeku i dio sjeveroistočne Istre). Rijekom je upravljao Rim, dok je Sušak središnju državnu upravu imao u Beogradu. Dakle, talijanski imperijalizam udružen s velikosrpskim osvajačkim pretenzijama, uz pomoć zapadnih sila, nastojao je zadovoljiti svoje aspiracije zajedničkim snagama na štetu hrvatskoga naroda i njegovih zemalja. To su bile uporišne točke svih kasnijih posezanja za hrvatskim područjima na istočnom Jadranu pa i onih koje je od 1922. godine nadalje provodila fašistička – Mussolinijeva Italija.
2.„ Nova, revolucionarna vlast stvarana po modelu ruske boljševičke vlasti još je tijekom rata po kratkom postupku obračunavala s ‘narodnim neprijateljima’ među koje su ubrojeni mnogi svećenici samo zato što nisu ‘jasno i glasno’ podržali tu vlast. Za vrijeme kratkotrajne partizanske vlasti od 13. rujna do početka listopada 1943. po istarskim je mjestima kružio ‘sablasni autobus smrti’ koji je ‘narodne neprijatelje’ odvodio u pazinski Kaštel odakle su mnogi bez ikakva sudskog procesa osuđeni na smrt i bačeni u neku od istarskih kraških jama. Župnik u Rovinjskom Selu Angelo Tarticchio bačen je u boksitnu jamu na Lindaršćini 19. rujna 1943. godine. Biskup Radossi od slične je sudbine spasio župnika u Šišanu Camilla Ammirattija, također zatočenog u pazinskom Kaštelu. Bogoslova Vladimira Vivodu i oca mu Anselma partizani su noću krajem kolovoza 1944. uhitili u rodnoj kući u Štrpedu (kod Buzeta) i obojicu nakon zvjerskog mučenja strijeljali na rubu Motovunske šume. Na listi bujske OZNA-e godine 1946. našli su se Libero Colomban, upravitelj župe Nova Vas (nad Mirnom), Giuseppe Rocco, župnik u Grožnjanu te Francesco Bonifacio, kapelan u Krasici (Umaški dekanat). Označeni kao neprijatelji narodne vlasti i protivnici priključenja Istre Jugoslaviji trebali su biti likvidirani od narodne straže. Unatoč prijetnjama sva trojica su odlučila ostati. U to da im se ozbiljno radi o glavi prvi se uvjerio Bonifacio. U predvečerje 11. rujna 1946. dok se pješice vraćao iz Grožnjana gdje se ispovjedio kod tamošnjeg župnika i zadržao u dužem razgovoru, dočekala ga je narodna straža i odvela ga u nepoznatom pravcu. Neki svjedoci potvrdili su da su ga vidjeli ‘u društvu’ dvojice jugoslavenskih milicionera, a nekoliko metara dalje primijetili su još dvojicu milicionera. Otada se Bonifaciju izgubio svaki trag, a s vremenom su se proširile verzije o izdavačima naredbâ, načinu i izvršiteljima, kao i o mjestu njegova ubojstva. Pretpostavlja se da je bačen u neku od tamošnjih jama. Strahujući da bi i njih mogla progutati noć, Colomban i Rocco u listopadu su napustili Istru i spas potražili u obližnjem Trstu.“ (dr. sc. Stipan Trogrlić, viši znanstveni suradnik Institut društvenih znanosti Ivo Pilar – Područni centar Pula Izvorni znanstveni rad UDK: 94(497.5 ISTRA)”1945/1947” [272:262.3 POREČ- KA I PULSKA] (000.282)(000.322)(091) Primljeno: 15. 03. 2014.; http://hrcak.srce.hr/file/188770;; str. 15-16.; stranica posjećena 14.8.2016.; istaknuo: Z.P.)
3.„Za samo dvije i pol godine života pod zvijezdom petokrakom (od sredine 1945. do kraja 1947.), kao znakom novog vremena, Katolička Crkva u Istri bila je istraumatizirana raznim oblicima progona sve do fizičkih likvidacija. Umjesto obećane slobode i blagostanja u praksi je carevala represija prema drugim i drugačijim te opća materijalna bijeda. Iako je car bio gol, o tome se nije smjelo govoriti. Jedina stvarnost nad kojom državni aparat nije imao kontrolu bila je Crkva. Sama ta činjenica bila je dovoljna da se na Crkvu gleda kao na protivnika uvijek spremnog na podrivanje državne vlasti i društvenog poretka. Unatoč zaslugama istarskoga svećenstva u borbi za sjedinjenje Istre s maticom Hrvatskom i njegovoj benevolentnosti prema vlasti, ta se ista vlast, kako na državnoj tako i na lokalnoj razini, nije uspijevala osloboditi svoje ideološke, komunističko-ateističke matrice iz koje je onda izvirao pogled i praktično ponašanje prema Crkvi kao ‘unutarnjem neprijatelju’, uvijek spremnom, u sprezi s ‘vanjskim neprijateljem’ (Vatikanom), predvodnikom međunarodne reakcije, podrivati i rušiti državnu vlast i društveni poredak. Taj temeljni određujući stav prema Crkvi nije uspijevala prekriti ni idilična slika koja je stvarana prema van. Svećenici, naime, sudjeluju u općenarodnim slavljima, pozdravljaju narod sa svečano urešenih tribina, a uglednici nove vlasti mogli su se vidjeti na vjerskim manifestacijama, primjerice na tijelovskim procesijama.“ (isto, str. 38.; stranica posjećena 14.8.2016.; istaknuo: Z.P.)
4. U sladu sa staljinističkom doktrinom psihološko-propagandni rat bio je oslonac jugoslavenske komunističke vlasti koja je uvodeći strah i nesigurnost u društvo stvarala uvjete za potpunu kontrolu – ne samo nad ponašanjem i postupcima svojih podanika, nego i u pogledu nadzora njihovih političkih stavova. Iz današnje perspektive to (možda) zvuči nestvarno, ali radilo se o evidentnom nastojanju da se svijest svakog pojedinca podvrgne nadzoru i kreira na poželjan i ideooški prihvatljiv način.
5. Godine 1927. talijanski fašisti su iz sela Juršići protjerali zadnju hrvatsku obitelj (Brdar). Diljem Istre prijetili su silom svima koji su govorili drugi jezik osim talijanskog, čak i obavijestima na javnim mjestima (poput ove istaknute u Vodnjanu u kojoj se uz prijetnju silom zabranjivala svaka javna uporaba „slavenskih jezika“): “Attenzione! Si proibisce nel modo piu assoluto che nei ritrovi pubblici e per le strade di Dignano si canti o si parli in lingua slava. Anche nei negozi di qualsiasi genere deve essere una buona volta adoperata SOLO LA LINGUA ITALIANA. Noi Squadristi, con metodi persuasivi, faremo rispettare il presente ordine. GLI SQUADRISTI.” (Luigi Bongiorno, I Križari, California – SAD, 2013:, str.117. https://books.google.hr/books?isbn=1291492917)
6.Iako svećenstvo nije bilo sklono izražavati svoja politička opredjeljenja, istarski svećenici nisu mogli tek tako ignorirati volju tamošnjeg puka pa su u razgovorima s čelnicima tadašnjeg NOO za Istru ipak pristali da i tako (pismenim dokumentom) podupru vraćanje Istre u okrilje matice. Zbog iznimnih zasluga na Mirovnoj konferenciji u Parizu i ukupnog djelovanja tijekom svećeničkog rada, 1962. godine svećenik Božo Milanović dobio je i počasni doktorat zagrebačkog sveučilišta, a u Kringi je u njegovu čast (2015. godine) postavljena spomen-ploča na zgradi u kojoj je živio i radio. Kako onda protumačiti one silne, monstruozne optužbe koje su na njegov kao i na račun mnogih drugih narodnih svećenika izricali komunistički prvaci na javnim skupovima u prvim poratnim godinama?
7.„U euforičnim trenutcima oslobođenja Istre nije se zaboravio ‘neprijateljski rad’ dijela svećenika. Na središnjoj proslavi koja se održala u pulskoj Areni 12. svibnja 1945. Josip Šestan, predsjednik Jedinstvene Narodnooslobodilačke fronte za Istru (dalje: JNOFI), u nazočnosti 30.000 ljudi nije mogao ne spomenuti djelatnost reakcije kojoj su se pridružili ‘nekoji nazovi narodni svećenici’. Poimence su apostrofirani tršćanski i koparski biskup Antonio Santin te svećenici Zvonimir Brumnić i Božo Milanović. Može se samo pretpostaviti kako su na dio indoktrinirane mase djelovale Šestanove riječi da su spomenuti svećenici i biskup surađivali s okupatorom, šaljući vjernike u SS-odrede i TODT te im govoreći kako ih partizani vode u propast. Prema Milanoviću, Brumniću i ‘nekoliko prodanih duša oko njih’, još je oštriji je bio istup Dušana Diminića, tajnika JNOFI-je, i to na Prvoj konferenciji Plenuma Oblasnog odbora JNOFI-je koja se održala u Poreču 21. svibnja 1945. Diminić je spomenuo da su svećenici imali štab u Trstu koji je pod izlikom širenja hrvatske riječi surađivao s Nijemcima i pisao laži o progonima Crkve te da su ‘blebetali o boljševizmu’, a sve s ciljem razbijanja NOP-a.“ (dr. sc. Stipan Trogrlić, viši znanstveni suradnik Institut društvenih znanosti Ivo Pilar – Područni centar Pula Izvorni znanstveni rad UDK: 94(497.5 ISTRA)”1945/1947” [272:262.3 POREČ- KA I PULSKA] (000.282)(000.322)(091) Primljeno: 15. 03. 2014.; http://hrcak.srce.hr/file/188770; str. 19-20.; stranica posjećena 14.8.2016.
8. https://www.bitno.net/vjera/upoznajte-novog-hrvatskog-blazenika-tko-je-bio-miroslav-bulesic/; istaknuo: Z.P.; stranica posjećena 21.08.2016.)
9. isto
10. https://www.bitno.net/vjera/upoznajte-novog-hrvatskog-blazenika-tko-je-bio-miroslav-bulesic/; istaknuo: Z.P.; stranica posjećena 21.08.2016.)
11. http://www.sveti-jeronim.org/razgovor-s-postulatorom-blazenog-miroslava-bulesica-povodom-beatifikacije/; stranica posjećena 12.8.2016.; istaknuo: Z.P.)
12. Zločinac Slavko Sanković ostatak je života proveo mirno u selu Brgudac (kraj Lanišća). Nije poznato da li je ikad shvatio kakvo je nedjelo napravio i je li imao grižnju savjesti. Navodno je krstio neku od svoje djece (već u odrasloj dobi, u crkvi u Brgudcu). Poslije jednog takvog obreda (kako svjedoče sugrađani) pozvao je svećenika „na čašu vina“, ali nikad nije ulazio u crkvu. Prije smrti tražio je sakrament svete ispovijedi. Postoje neprovjerene tvrdnje kako je za vrijeme rata mijenjao strane pa je stoga bio ucijenjen od komunista za koje je morao odrađivati ono što su od njega tražili.
13. dr. sc. Stipan Trogrlić, viši znanstveni suradnik Institut društvenih znanosti Ivo Pilar – Područni centar Pula Izvorni znanstveni rad UDK: 94(497.5 ISTRA)”1945/1947” [272:262.3 POREČ- KA I PULSKA] (000.282)(000.322)(091) Primljeno: 15. 03. 2014., http://hrcak.srce.hr/file/188770; str. 27-29.; stranica posjećena 14.08.2016.
14. www.heartofmary.ca/dmsdocument/98 ; župni list hrvatske župe Prečistog Srca Marijina, godina 52, broj 51/2283 od 22. prosinca 2013.; stranica posjećena 11.8.2016. godine; istaknuo: Z.P.
15. http://ipress.rtl.hr/istra/objavljena-knjiga-o-miroslavu-bulesicu-novi-dokumenti-i-svjedocanstva-o-zivotu-i-smrti-ubijenog-svecenika-28543.pdf?eprivacy=1: objava 1.8.2013.; stranica posjećena 10.08.2016. godine; istaknuo: Z.P.

Zlatko Pinter

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Feljton

Kako je Udba smjestila šestorki iz Sydneya?

Objavljeno

na

Objavio

Foto: Knjiga "Reasonable Doubt: Spies, Police and the Croatian Six"

Odjednom se cijeli pakao otvorio u ulici Livingstone 9. Dvije su žene u prednjem dijelu kuće začule glasno lupanje na vratima.

Christine je prišla otvoriti ih, Lydia se primaknula vratima svoje sobe s noseći kćer Biserku. Četiri krupna muškarca u civilnoj odjeći, neki, prema Lydijinu sjećanju, s pištoljima u rukama upadaju u kuću. Predvodi ih riđokosi čovjek u svijetlom odijelu. Kasnije će ga upoznati kao detektiva Rogera Rogersona, čija će policijska karijera za nekoliko godina završiti neslavno. Poslije će dvije žene posvjedočiti kako se niti u jednom trenutku ti muškarci nisu predstavili, a da su u rukama doista imali pištolje. Rogerson i ostali policajci to će opovrgnuti. Christine je vikala. Rogerson je napredovao kroz hodnik. Drugi policajac ušao je u Lydijinu sobu, s pištoljem u ruci, pogledao uokolo. Lydia je također počela vikati, rasplakala se i Biserka, piše

Na dnu hodnika Joe Kokotović je vikao: ‘Udba, Udba!’ Bila je to uobičajena kratica za jugoslavensku službu državne sigurnosti, koja je zadužena za osujećivanje planova disidenata unutar i izvan granica zemlje, policiji u tom trenutku ta kratica nije značila ništa. Na tavanu, Mile Nekić i Ilija Kokotović začuli su vikanje i brzo se spustili niz stepenice. Do tada još pet detektiva u civilu ušlo na stražnji ulaz kuće. Mile se sjeća kako se na pola stuba našao licem u lice s Rogersonom koji mu je uperio pištolj u trbuh i rekao mu da se vrati gore. Ilija je dvojicu uspio zaobići, ali je također vraćen gore. Pola sata su Rogerson i ostali detektivi rivali kroz knjige u sobi, uzevši nešto od literature. Mile je na njihov zahtjev otisnuo kopiju dokumenta koji je ostao u fotokopirnom aparatu. Muškarce odvode dolje. Mile je uzeo svojeg sina i s njime sjeo na stepenice. Kroz vrata dnevne sobe mogao je vidjeti Joea Kokotovića, vezanog lisičinama kako sjedi na sofi između dva detektiva. Detektiv Robert Godden zatražio je Milu njegove ključeve pa ga je s ostalim policajcima, među kojima je i detektiv Graham Crothers, odvezao u njegov stan na Eurella Street. Policija je oduzela više materijala na hrvatskom i neke priručnike australske vojske.

– Znaš me, Mile, rekao je Crothers, kasnije će svjedočiti Mile Nekić. Mile odgovara kako nije siguran, ali da ga je možda vidio na demonstracijama.

– Ja sam detektiv Crothers iz specijalnog odjela, željeli bismo ti postaviti nekoliko pitanja, rekao je Crothers.

– Pa pitajte me, odgovorio je Mile.

– Ne, bolje je da odemo u CIB. Bez brige, vratit ćemo se brzo, inzistirao je policajac. U ulici Livingstone, Joe i Ilija sjedili su šokirani i zbunjeni, a žene su i dalje plakale.

Lydia kaže kako je jedan od policajaca govorio maloj Biserki: – Bit ćeš odrasla žena kada se tvoj tata vrati kući. U međuvremenu dok se odvija ova drama u vlažnoj i vreloj noći, iz policijske stanice u Burwoodu dolazi i uniformirana policija koju su pozvali susjedi uznemireni bukom. Zapovjeđeno im je da se vrate. Nešto prije ponoći, ostali detektivi odvode vezanog Joea i Iliju do svojih automobila i posjedaju ih na stražnja sjedala, dok zaplijenjeni materijal stavljaju u prtljažnike. Odvezeni su u Criminal Investigation Branch u gradu, ofucanu uredsku zgradu do Središnjeg prekršajnog suda i Središnje policijske postaje u ulici Liverpool. Kako su odlazili, Lydia je izašla na ulicu i gledala kako vozila nestaju iza ugla. Sjeća se kako su u prtljažnike stavljeni jedino dokumenti. Vratila se u kuću i nazvala lokalnu policiju i rodbinu. Rečeno joj je kako će muškarci izaći pred suca sljedeće jutro.

S drugim članovima obitelji stigla je na Središnji prekršajni sud na početak saslušanja u 10 sati ujutro sljedećeg dana. Trojica ljudi iz ulice Livingstone dopraćeni su u sudnicu zajedno s Josephom Stipićem, 22-godišnjim studentom strojarstva koji je oglašavao njihove demonstracije, te još dvojicom koje su ovlaš poznavali s okupljanja hrvatske zajednice i demonstracija, 19-godišnjeg Vjekoslava Vica Brajkovića i 31-godišnjeg Antona Zvirotića.

Do tada je već na kioscima bilo prvo izdanje Daily Mirrora, jednog od dva sydneyska tabloida, s naslovnicom na kojoj je stajalo: osujećena bombaška zavjera u Sydneyu. Nekoliko paragrafa upućivalo je na priču unutra koja se temeljila na informacijama od neimenovanih policajaca. Hitne policijske racije noć prije u gradiću Lithgowu i Sydneyu spriječile su plan hrvatskih “terorista” da postave četiri bombe u Sydneyju protiv meta koje su uključivale jugoslavenske turističke agencije, prepuno kazalište pa čak i dio gradskog vodovoda kroz koji je tekla voda iz akumulacije brane Warragamba.

– Bomba postavljena pred Hiltom bila bi kao petarda u usporedbi s onima koje su planirali postaviti danas, citiran je navodni detektiv misleći na bombu koja je bila detonirana godinu dana prije ovog događaja u kanti za smeće ispred hotela gdje je trebao početi susret lidera zemalja Commonwealtha. Poginula su dva smetlara i policajac. U kratkom sažetku dokaza predstavljenih sudu, policija je izjavila kako je pronađen eksploziv i odgovarajući detonatori u tri kuće u Sydneyu, u jednoj od tih kuća i pištolj te detonatori u četvrtoj kući. Povezana racija u Lithgowu rezultirala je uhićenjem još tri Australca hrvatskog podrijetla te pronalaženjem još veće količine eksploziva. U ulici Livingstone, stajalo je u policijskom zapisniku, Rogersonova grupa pronašla je dva štapina gelignita, mješavine nitroglicerina i bezdimnog baruta ili nitroceluloze, na stolu u podrumu, zajedno s detonatorima i vodičima. Sve je to stiglo u CIB noć prije s Ilijom i Joeom.

Slučajno naletio na priču

Svi su optuženi izgledali umorno i neuredno nakon noći provedene u sydneyskoj kriminalističkoj policiji i pritvoru u Središnjoj policijskoj postaji. Brajković je izgledao kao da su ga tukli, imao je podljev na oku, masnice po licu, modrocrvenu liniju oko vrata. Šestorica su zadržana u pritvoru, optužena za posjedovanje eksploziva s namjerom izazivanja ozljeda. Na kasnijim saslušanjima, Lydia je čula kako je, prema policiji, njezin muž koji je vrijedni radnik predan obitelji u CIB-u priznao da je s ostalima planirao postavljati bombe po Sydneyu prije zore sljedećeg dana, uključujući kazalište gdje je trebao gostovati plesno-glazbeni ansambl iz Jugoslavije i to pred publikom od 1500 ljudi.

– Moramo nešto učiniti za godine koje je naš narod sluga u vlastitoj zemlji. Uhvatili ste nas, ali stotine će zauzeti naše mjesto – tvrdila je policija da su Joeove riječi. Zavjerenici su namjeravali izvršiti atentate na dva ugledna člana hrvatske zajednice u Sydneyu kao i oteti američki putnički avion na sydneyskom aerodromu kako bi iznudili dva milijuna dolara. Košmar je bio stvaran i postajao još gorim za mladu obitelj kao i cijelu hrvatsku zajednicu u Australiji.

Dio je ovo prvog poglavlja knjige “Reasonable Doubt: Spies, Police and the Croatian Six” australskog istraživačkog novinara Hamisha McDonalda. Australski novinar nije tek netko kome se priča oko uhićenja šestorice australskih Hrvata učinila dovoljno zanimljivom. McDonald iza sebe ima nekoliko knjiga u kojima se bavio Suhartovom Indonezijom gdje je radio kao dopisnik australskih medija, slično kao i u Japanu, Hong Kongu, Kini, Indiji…

Riječ je o čovjeku bogata novinarskog iskustva u svakom slučaju osposobljenog da uroni duboko u kompliciranu temu kao što je to bivša država, njezine tajne službe, njihov odnos prema hrvatskim emigrantima. Na slučaj je naletio, kako to često biva, sasvim slučajno, istražujući nešto sasvim drugo, ubojstvo pet australskih novinara u Istočnom Timoru. Njegov je interes za hrvatsku šestorku urodio velikim člankom u Sydney Morning Heraldu 2012. godine zbog kojega je Vrhovni sud države Novi Južni Wales razmatrao reviziju procesa. No to se nije dogodilo.

Mogućnost uvida u tajne arhive australske obavještajne službe Australian Security Intelligence Organisation ponukalo ga je i da napiše ovu knjigu koja je izašla krajem ožujka, a za koju se hrvatska zajednica u Australiji nada da će ipak, nakon 40 godina, dovesti do revizije procesa nakon što je McDonald u njoj utvrdio niz nepravilnosti u radu policije i australskih službi sigurnosti. Ali i miješanje jugoslavenske službe sigurnosti, onoga što se danas kolokvijalno naziva Udba.

Knjiga je vrlo temeljito napisana, očito prije svega namijenjena australskoj javnosti jer se u njoj McDonald dobrim dijelom bavi poviješću nekadašnje države. Ove je krajeve McDonald i posjetio, obišavši mnoge lokacije, i Jasenovac, te se unatoč nekim netočnostima ili slobodnijim tumačenjima može reći uspio prilično dobro predočiti kompliciranu povijest koja nas nekako odbija otpustiti iz svojih ruku.

Čitajući njegovu knjigu, vidi se zašto je potrebno ozbiljan dio sadržaja potrošiti na povijest, jedan je od razloga promašaja australskog pravosudnog sustava u ovom slučaju i prilično temeljito nerazumijevanje odnosa ljudi koji su stizali u Australiju s prostora bivše Jugoslavije, njih oko 160.000, ponajviše Hrvata. Poslijeratnoj Australiji nije bilo toliko bitno tko si sve dok si obrazovan i – bijel. Eventualni problemi koje bi nekakvi Hrvati ili Srbi donosili sa sobom nisu australskim vlastima bili poznati niti ih previše zanimali. Tako nije bilo kraja čuđenju zašto se navijači dva kluba s pridjevima “Croatia” i “Serbian” tako žestoko tuku! Australcima nije bilo jasno kako svoje razmirice ti emigranti ne mogu ostaviti za sobom. I onda na sve to dolazi nova država Jugoslavija sa svojim utjecajnim liderom Titom i njezine sigurnosne službe.

Na primjeru hrvatske šestorke pokazat će se kako je to za australsku policiju, sigurnosni i pravosudni sustav bio prevelik zalogaj. Slučaj koji je započeo u veljači 1979. godine dugo je glasio kao najveći protuteroristički uspjeh australskog sigurnosnog aparata da bi 40 godina kasnije od istog tog aparata bio prešućivan. Iako je svaki od optuženih osuđen na 15 godina zatvora čemu nisu pomogle ni žalbe. Max Bebic, Vic Brajkovic, Tony Zvirotic, Joe Kokotovic i njegov brat Ilija te Mile Nekic dobar su dio tih kazni i izdržali. Interes je Udbe za Australiju jasan, mahom su novopridošli Hrvati protujugoslavenski nastrojeni, ali i aktivni pa tamo plodno tlo nailaze i ekstremnije hrvatske emigrantske organizacije. Na kraju, u Bugojanskoj skupini čak su devetorica imala australske putovnice što je imalo nimalo povoljan utjecaj na odnose Australije s Titovom Jugoslavijom do kojih je državi-kontinentu bilo stalo.

Bilo je to politički važno jer Australija na taj način dobiva ugled kao država koja može posegnuti iza Željezne zavjese. Ili barem u njezino predvorje. Pogotovo je to bilo važno za novu laburističku vladu Gougha Whitlama. Jugoslavenska se diplomacija pobrinula da slučaj Bugojanske skupine dospije u australsku javnost te tako napravila pritisak na tamošnje sigurnosne službe da počnu istraživati hrvatsku emigraciju. I interna slavljenja ustaške države po nekim hrvatskim klubovima sada postaju vrlo nesimpatične, pa su sada i aktivnosti političkog dijela emigracije stavljene pod povećalo, opisuje autor u knjizi o slučaju. Navodi se i zanimljiv CIA-in izvještaj deklasificiran 2010. godine kako je prisluškivanje dovelo do osujećenja pokušaja da se u Jugoslaviju ubaci 109 obučenih emigranata. To se događa uoči dolaska u Australiju Džemala Bijedića, premijera Jugoslavije. Pojavile su se sumnje kako je na njega planiran atentat snajperom ili eksplozivom. Osiguranje je bilo kao da je došao američki predsjednik, a sasvim je moguće da je takvo bilo jer je vrh australske vlasti znao kako je Bijedić i visokorangirani oficir Udbe.

Klasična obavještajna akcija

Nisu svi u Australiji, međutim, uvjereni da su sve akcije usmjerene protiv jugoslavenskih predstavništava i organizacija djelo isključivo hrvatskih organizacija. Odnosno da veće i ozbiljnije organizacije s takvim namjerama i osposobljenošću uopće postoje. Pogotovo je takvo mišljenje podgrijavalo i saznanje kako je u jugoslavenske poslovne i diplomatske krugove u Australiji uključen i veliki broj agenata sigurnosnih službi Titove države, navodno čak trećina osoblja. Upravo za slučaj hrvatske šestorke Hamish McDonald utvrđuje kako je rezultat djelovanja jugoslavenskog sigurnosnog aparata. Bila je to, po svemu, jedna klasična obavještajna operacija s ciljem difamacije hrvatske zajednice, odnosno njezina označavanja plodnim tlom za terorizam.

Slučaj je zasnovan na iskazu stanovitog Vice Virkeza koji je tog 8. veljače 1979. ušetao u policijsku postaju u Lithgowu te objavio kako je uključen u zavjeru koja je trebala rezultirati fatalnim terorističkim napadima, no da se pokajao i odlučio sve priznati i tako spriječiti akciju. McDonald, međutim, dokazuje kako je australska policija već tog dana znala kako se Virkez zapravo uopće tako ne zove, nego da mu je pravo ime Vitomir Misimović, te je iz sjeverne Bosne. Pa što bi to neki Srbin radio u društvu hrvatske emigracije u doba netom prije smrti lidera države koja je već tada u ozbiljnim problemima? Taj ili je opasniji od Jamesa Bonda ili je jednostavno lud. Ispalo je ovo drugo. Već nakon godine dana u Australiji zaprimljen je u psihijatrijsku bolnicu Callan Park gdje mu je ustanovljena preliminarna dijagnoza paranoidne shizofrenije. Iz Jugoslavije je pobjegao jer je izbjegao služenje vojnog roka. Vrati li se, čeka ga tri godine zatvora. Bio je savršen materijal za Udbu.

McDonald u knjizi navodi kako je pri pretresu njegove kuće kada je privedeni on i Maksim Bebić doista i pronađen eksplozivni materijal. Bebić, međutim, policiji sve vrijeme tvrdi kako ga je s Virkezom ukrao iz obližnjeg skladišta kako bi vadili opale iz jednog nalazišta. Nisu dokazane Virkezove tvrdnje kako grupa raspolaže s ukupno 50 kg eksploziva, bilo je nekoliko kilograma, sasvim sigurno nedovoljno da se obavi ono za što se šestorku optuživalo.

Ono što McDonald dokazuje jest živi kontakt s Udbom u jugoslavenskom konzulatu u Sydneyu kojim je rukovodio generalni konzul Georgi Trajkovski za kojeg je tajna služba ASIO smatrala kako je visoki oficir jugoslavenske tajne službe. Prošle je godine australski novinar dobio uvid u još neke dosjee koji potvrđuju kako je ASIO sve vrijeme znao za Virkezov kontakt s određenim ljudima u konzulatu te da im je čak i potvrđeno kako se radi o ubačenom agentu. Nezgodno bi za Australiju bilo da se u doba suđenja koje je do tada bilo najdulje u australskoj povijesti sve to otkrije pa je sva dokumentacija maknuta i od odvjetnika i od javnosti. Događaju se i zanimljive podudarnosti. Virkez dobiva tek dvije godine zatvora, vraća se natrag u Jugoslaviju gdje i umire u svojem zavičaju u Bosni. Nekoliko dana nakon presude, mijenja se osoblje jugoslavenskog konzulata u Sydneyu pa i sam Trajkovski.

Osim Bebića, nitko od optuženih Hrvata nije potpisao svoje priznanje, ona su u dokaznom materijalu predočena kao zapisi usmenih iskaza. On sam je, navodi se u knjizi priznanje potpisao, tek poslije, pod prisilom. Time je zanimljiviji slučaj glavnog policajca u slučaju, Rogera Rogersona. On je zbog krivotvorenja dokaza završio u zatvoru, provođene su istrage i u CIB-u i u Specijalnom odjelu zbog koruptivnih radnji u istragama koje su, izgleda, bile dio normalne policijske prakse. Ipak, australsko pravosuđe nije odobrilo novi proces. Vidljivo je i zašto.

Priznati kako su šestorica ljudi zatvoreni na temelju iskaza i radnji svjedoka koji je suradnik strane službe, priznanja koja nisu potpisana, dokaza koji su sumnjivi, bilo bi previše za australsku javnost. Jer, ono za što se tvrdilo da je najveći uspjeh u borbi protiv terorizma ispao je najveći uspjeh Udbe koja je postigla daljnju diskreditaciju hrvatske zajednice u Australiji.

Hamish McDonald: Nadam se da će knjiga pokrenuti reviziju procesa

Australskog novinara Hamisha McDonalda uspjeli smo uhvatiti u priličnoj gužvi, no ipak nam je odgovorio na nekoliko pitanja. Pitali smo ga zašto je jugoslavenska služba sigurnosti bila tako zainteresirana za hrvatsku zajednicu u Australiji.

– Udba je ciljala sve etničke dijaspore a ona u Australiji bila je jedna od najvećih. I djeca prvog vala migranata također su bila strastveno motivirana za ideju hrvatske nezavisnosti. Obilježavajući ih kao teroriste, Udba je namjeravala diskreditirati ih u očima australskih vlasti i javnosti, rekao je Hamish McDonald. Drugo je pitanje zašto su australske tajne službe bile zainteresirane za hrvatske emigrante.

– Obavještajne službe željele su pokazati kako dobro motre na desni ‘terorizam’ kao i na uobičajenu komunističku subverzivnu djelatnost. Državna policija radila je svoj posao, hvatala je ljude za koje su joj govorili da su teroristi, objašnjava novinar koji je, dakle, na priču naišao slučajno.

– Došao sam do reference na taj slučaj istražujući jedan sasvim nepovezan slučaj iz 2007. godine.Bilo je očito kako je svjedok koristio status nekažnjivosti što me natjeralo da posumnjam u podbačaj pravde. Počeo sam istraživati i postupno gradio ovu knjigu, govori McDonald o tome kako je uopće došao do slučaja hrvatske šestorke.

– Osoba zbog koje su osuđeni bio je bosanski Srbin ubačen u hrvatske krugove u Australiji koji je onda fabricirao uvjerljiv slučaj. Nije bilo oslobađajućih presuda ili pomilovanja. Svaki od njih dobio je 15 godina. I dalje imaju taj kriminalni dosje zbog kojega su ispitivana i njihova djeca koja se javljaju za posao u državnoj službi, objašnjava. Široki povijesni dio namijenjen je, kaže, ponajprije australskoj publici. Mnogo je sličnih slučajeva čije su presude naknadno preokrenute.

– Bilo je dosta slučajeva podbačaja pravde, uključujući pristranost protiv Aboridžina, primjerice, ali ovo je gotovo jedinstven primjer s političkog gledišta, kaže Hamish McDonald. Jesu li australske vlasti nešto poduzele nakon što je otkrivena prava priroda slučaja.

– Nije bilo oslobađajućih presuda, one i dalje stoje. Nadam se da će ova knjiga uroditi novim zahtjevima za reviziju procesa, završava autor knjige o hrvatskoj šestorki.

Autor:

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari