Pratite nas

PORUKA GENERALA DRINJANINA HRVATIMA TORONTA

Objavljeno

na

(Potrebno je reći da ova generalova poruka iz godine 1966. nije njegov povijestno poznati govor Hrvatima Toronta iz godine 1968. Taj generalov govor je mnogima poznat i može se pronaći na You-Tube. Ova poruka je pisana pisaćim strojem na 8 stranica. Original je kod mene i mogu jamčiti da još nikada nije bio prikazan u javnosti, bilo u kojoj formi, osm što je pročitan nazočnim Hrvatima na proslavi 25 obljetnice DANA HRVATSKE DRŽAVNOSTI u Torontu 1966. Poruka počima ovako: Otporaš)

Četvrt stoljeća nas dijeli od dana kada je bila proglašena NEZAVISNA DRŽAVA HRVATSKA. Kroz ovih 25 godina dogodilo se mnogo toga i medju Vama ovdje ima ljudi, koji su bili medju stvaraocima Desetotravanjeske revolucije, ali ima i predstavnika jedne nove generacije, koja se rodila nakon toga dana. Prema tome imamo dovoljno kriterija da možemo analizirati značenje Desetog Travnja i povući potrebne zaključke.

U prvom redu bit će potrebno i još jednom obnoviti i ponoviti naš načelni stav u pogledu Desetog Travnja. On za nas predstavlja jednu raskrsnicu u modernoj povjesti hrvatskog naroda. Deseti Travnja je bio kulminacija jedne duge i naporne borbe, koju je vodio čitavi hrvatski narod. Griješe oni Hrvati, koji neće da vide veličinu toga dana iz sebičnjačkih razloga i stranačkih prestiža. Naime, kada ga nisu ostvarili oni, onda bi htjeli izbrisati taj dan i proglasiti ga danom sramote. Isto tako griješe oni, koji bi htjeli odijeliti taj dan od čovjeka, koji je vodio onu revolucionarnu elitu, koja je najviše učinila da dodje do Desetog Travnja. Radi se o Poglavniku Dr. Anti Paveliću.Griješe isto oni, koji bi htjeli Deseti Travnja proglasiti izključivo djelom Poglavnika i Ustaškog Pokreta, -ali ne toliko radi istih, nego da se proglase nasljednicima i baštinacima istih u svoje osobne i stranačke svrhe.

Nijekati zasluge hrvatskog naroda u tako velebnom aktu je proglasiti narod nezrelim i nesvijestnim narodom, kojemu su, eto, šaka ljudi uz pomoć Nijemaca i Talijana dali Državu. Istina je, da je cijeli hrvatski narod htio svoju državu, da se za nju borio, dao pola milijuna života, i istina je, da je na čelu borbene revolucionarne elitne manjine stao odvažan i hrabar muž, Poglavnik Dr. Ante Pavelić. Deseti je Travnja zato jedan povjestni dan, a na nama je, da ga obnovimo. Pokušat ćemo ovdje ukratko reći nekoliko ideja o tome što bi Vi, Hrvati Toronta, mogli učiniti u tom pravcu, koji je Vaš konkretni ulog, što imate pravo očekivati od nas, vojnika i revolucionaraca, i što bi mi, predstavnici ODPORA I HRVATSKIH ORUŽANIH SNAGA očekivali od Vas.

Rekli smo od Vas, od sviju prisutnih. Postizavanje i gubljenje slobode i Države jesu akti, koji se tiču cijelog narodnog kolektiva. Cijeli narodni kolektiv se raduje slobodi, uživa u njoj, bori se za istu i žrtvjuje u krvi, umnim, materijalnim i fizičkim vrednotama. isto tako čitavi kolektiv osjeća gubitak slobode, biva ponižavan od tudjina, biva ubijan od okupatora, biva pljačkan od nasilnika i izgnan iz svog vlastitog doma i domovine po onima, koji mu niječu pravo na vlastiti državni život.

Zato ste i Vi, braćo i sestre, dio toga narodnog kolektiva, jedna grana, ili jedna grančica narodnog stabla, koje se nije osušilo jer ima korjenja, ima proljeća, ima srčike, ima lišće, diše, razvija se, bori se za biološki opstanak. Zato je i važna Vaša funkcija, jer ono što Vi možete obaviti nemože nitko drugi. Ako sve grane i grančice, sve korjenje, lišće i srčike bubu izvršavale svoju misiju, naše će se stablo odhrvati i preživjeti sve silnike. Neka i ovo proljeće. prigodom 25 godišnjice bude dokaz, da je tako. Eto, uz veterane vidimo srčike, mlade Odporaše, koji su voljni ići stopama otaca. (“Stope otaca” o kojima general govori su stope borbe za Hrvatsku Državu, a ne kako to i danas naši neprijatelji i naši protivnici, govore da je ta borba za Hrvatsku Državu bila boraba za fašizam i nacizam, što je notorna LAŽ, mo). I tu i tamo već se čuju jeka o odjeci prvih pokušaja. Daljnje jeke i odjeci dogoditi će se u razmjeru prema onome, što naš hrvatski narodni kolektiv bude voljan i kadar učiniti.

Iz našega tiska mogli ste vidjeti da pišemo o VANJSKOM I UNUTARNJE FRONTU. Vjerujem da ste većina čitali i o našoj anketi o PROBLEMIMA HRVATSKE REVOLUCIJE. (Vidi OBRAN32/33 1966., pisac Dr. Miljenko Dabo Peranić, mo).U br. Znate da ljudi Odpora stvaraju svoje RADNE SKUPOVE. Pisali smo i o HORIZONTALNOJ DIPLOMACIJI. U posljednoj OBRANI mogli ste čitati i o PREDUVJETIMA hrvatske revolucije. (isti broj OBRANE i isti pisac, mo). Da, o preduvjetima. Htio bih Vam o svemu tome nešto reći, jer je svaki od Vas, mužko i ženski, stari i maldi, fizički i intelektualni radnici, Hrvati svih pokrajina, stališa, dobi i vjeroispovjesti, pozvani dati svoj dio u radu tog VANJSKOG FRONTA.

Jedan od preduvjeta za uspješni rat protivu Jugoslavije i mrzkog nam srbokomunizma jest, da stvorimo APARAT, koji će tu zadaću ostvariti. Naprama nama stoji jedan aparat sastavljen od raznovrstnih elemenata. Naprema njima treba pokrenuti hrvatski aparat, tehničare, snagu, koji će svladati taj postojeći srbokomunistički aparat. Sve drugo je pusto sanjarenje. Napravimo jednu usporedbu iz dnevnog života. Jedan lijep, mlad, sposoban, učen i prikladan čovjek ostvaruje svoje želje, pa i snove. Mlada i lijepa djevojka osvaja momka i uključuje se u božiji i naravni zakon radjanja, umnažanja i umiranja, osigurava kontinuitet obitelji kao osnovne ćelije ljudskog društva.

Rekli bi vrši jednu misiju, ili prema izrazu Oca Domovine Ante Starčevića, vrši svoje deržanstvo. U obitelji, u obrtu, zvanju, politici, oružanim snagama, na polju umjetnosti, znanosti i bilo koje grane ljudske djelatnosti. U tu svrhu, već prema grani života, rada i zvanja, napravi se plan, pripremi se stručno, intelektualno, fizički, duhovno i duševno. I pedalj po pedalj, korak po korak, ostvaruje svoj san, svoju želju, svoj životni plan. Superira one poteškoće, koje nailazi na putu ostvarenja. To se dogadja i u braku, u politici, u trgovini, u vojsci. To je životna borba. Pada se i podiže se. Udružuje se obitelj, pleme, skupine, grupa, stranka, pukovnija, sindikat, i što nije mogao čovjek izvršiti sam, pokušava u zajednici. Borba naroda za slobodu, udružuje narod u tom velebnom planu. Ta radi se o svima. Zato treba i organizirati ljude prema njihovim sposobnostima, izobrazbi, inklinacijama, željama, mogućnostima razne vrsti. Borba izbacuje naravne vodje, one sposobnije, jače, odvažnije, pozvanije. Pokreće se kolektiv. Organizirani kolektiv, prihvaća borbu. Tom kolektivu se suprostavlja drugi kolektiv kojemu želimo nametnuti svoju volju. To je rat. Sukob ideja, htijenja, kolektiva. U ratu se bori, trpi, pada, umire, pobjedjuje ili budi.

Oni imaju snage, uma, ideja i organizacija, ovako se spremaju za rat. Oni koji nemaju ideja, ili nemaju snage za ostvariti ih, ili motiva za pokretati duhove za konkretne ciljeve, oni se izživljavaju u brbljanju, u izvikivanju parola, krilatica, spominjanju imena iz prošlosti, kite se tudjim perjem i bježe od konkretnih problema. Ostaju apstraktni u izvodjenju. I da bi prikrili pomanjkanje plana, snage i konkretnih uspjeha, dreče u vjeri, da će nadvikati svoju vlastitu podsavjest, koja im u samoći veli, da to nevodi ničemu.

A da bi zaglušili glas savjesti onih, koji pitaju da im se odgovori konkretno : RECITE MI KAKO MISLITE DA ĆE SE HRVATSKI NAROD OSLOBODITI, optužuju te ljude, proglašuju ih ovakovima i onakovima, napadaju ih da su sišli sa linije, da su iznevjerili ovoga ili onoga, i da će za sve doći vrijeme. (Osobno sam prošao kroz ovakova prozivanja. Ovo ovdje govorim, danas, 9 kolovoza 2012., ne za mene niti za one koji su prošli kroz slične prozivke, nego za današnji novi hrvatski naraštaj koji, ni u snu, nije mogao naslućivati kroz kakove poteškoće je prolazila hrvatska politička emigracija u borbi za slobodu hrvatskog naroda i za uspostavu HRVATSKE DRŽAVE, mo).

Mnogo puta se radi o poštenim ljudima, pa ako ih pritisnete u četeri oka, reći će Vam, da jest, da je tako, ali da nemaju snage, da će umrijeti onakvi kakvi su bili, i dosta puta uz grižnju savjesti sprovode ostatak života u spominjanju tudjih imena, zasluga i djela. I onda zapadnu u duboki san, kao ljudi, koji moraju uzeti morfija, ili drugih droga, a da bi mogli zaspati. Tako čekaju konac vlastitog života. I kad je život gorak, stvarnost čemerna, kao što je gorka i čemerna stvarnost našega naroda, onda sanjaju ili pišu lijepe članke o tome, kako bi lijepo bilo kada bi bili slobodni, ili kako je lijepo bilo za vrijeme cara Franje Josipa (to su oni stari usidjelice sa kojima sam se često puta prepirao, baš i upravo zbog “cara Franje Josipa”, kao što danas Hrvati opranog mozga antifašističkom promidžbom govore kako je bilo lijepo za vrijeme Tita, mo) ili Padišaaha na Bosforu, ili se gledaju u ogledalu žmirećo i sanjajući, kako su na Markovu Trgu, u uniformi, s odlikovanjima, u društvu milih i dragih, koji su davno nestali u vrtlogu klanja, progona i bježanja.

Posljedice takovog izživljavanja i sanjearenja su mistifikacija i prazna obećanja, svadje, optuživanja, medjusobna blaćenja, i sve ono što danas vidimo oko sebe. Trebala je doći 1966. i navršiti se 25 godina od DESETOG TRAVNJA, i 21. od propasti NDH i Bleiburga, pa da mnogi naši politički ljudi dodju do spoznaje, da je dosta sanjarenja, mistifikacije i obmamljivanja sebe i drugih.

Eto to su konkretni problemi i preduvjeti. Jedan od preduvjeta naše hrvatske revolucije jest u tome, da se mi slobodni predstavnici hrvatske političke emigracije sastanemo, kao Vi ovdje danas, i porazgovaramo oko okruglog stola o tome ŠTO MOŽEMO I MORAMO UČINITI JOŠ DANAS, što sutra, što preksutra, tko i što može, mora i zna učiniti. Mi smo bili oni, koji smo u svoje vrijeme širili letke koje smo podpisivali sa naznakom SLUGE DOMOVINE. Mi smo uvjek bili i ostajemo prvi u zahtijevanju, da se hrvatski ljudi sastanu i slože i učine ne sve, ili mnogo, nego svaki na svom mjestu, ono što može.

Što možete učinit Vi ovdje, koji ste se sakupili da proslavite dan državnosti, uz spomen na hrvatskog kralja Tomislava i 25 godišnjicu Desetog Travnja.

Možete učiniti to što ste učinili, doći, manifestirati se, tako, pred desetak tisuća Hrvata u Torontu, pred vlastima slobodne zemlje KANADE, koja ne samo da Vam ne smeta u radu za Hrvatsku, nego to gleda i dobronamjerno i diže ugled Vaših sastanaka sa prisustvom svojih uglednih predstavnika. Time ste već učinili jedan akt. Posvjedočili ste javno, hrabro, dostojno, da ste sinovi onog naroda (Pitam se danas, 9 kolovoza 2012. koja se Hrvatica i Hrvat ne bi ponosili s ovim izlaganjem generala Drinjanina, koji nije govorio u svoje ime, nego u ime svih nas Hrvata, i s onim Hrvaticama i Hrvatima velegrada Toronta koji su svjedočili za HRVATSKU u ovoj slobodnoj zemlji Canadi, mo), koji je dao Kralja Tomislava i pred 25 godina stvorio i obnovio svoju Državu. Da ste braća, sinovi i djeca onih, koji su krvarili zato, da Hrvatska Država mogne 4 godine živjeti usprkos svih potežkoća. Tako će i hrvatski narod u Domovini saznati, da je u Torontu bilo 400 ili 500 osoba, koje su jednim političkim aktom u slobodnom svijetu protestirali protiv jedne mrzke tiranije, protiv jedne tamnice, jednog ropstva, protiv srbokomunističke i svake druge Jugoslavije. Potakli ste time i druge, da slijede Vaš čin. Dali ste primjer bratske snošljivosti, sloge i svijesti, jer znam da Vas ima, koji pripadate raznim hrvatskim strujama. Znam da se danas slavi Deseti Travnja u ovom istom gradu na drugom mjestu, a dogoditi će se to i u drugim mjestima. I na drugim mjestima neće se slaviti zato, jer se šaka Hrvata nije mogla složiti u tome, tko je od nas u našoj mizeriji veći, zaslužniji, pametniji ili čak ljepši i elegentniji, te prema tome pozvaniji da bude Predsjedatelj, govornik ili onaj, koji pusti, da ga aklamiraju, ili vole, ili slave, kao ono crnogorski serdari : ja tebi vojvodo, ti meni serdare, a kakve smo rdje, to vidi cijeli svijet i naš jadni narod, za koji nismo ništa učinili i čak ne mislimo činiti.

Možete, braćo i sestre, ovdje izvršiti i drugu misiju. Manje ili više svi vi radite, svi uživate prilično visoki standart života, mnogi imaju kuće, auta, frižidere, televizije, uštedjevina, i pravo je da ih imate, jer ste ih zaslužili svojim radom i žuljevima, u znoju i naporima bilo umnim ili fizičkim. Voljni ste i potrošiti za zabavu, koja je i te kako potrebna. Idete u kino i teatar, na izlete, zabave, plesove. Sve je to potrebno. Hrvatska će malo koristi imati od mističara, a sve ili mnogo može dobiti od normalnih gradjana, ljudi, žena i djece, koji rade, spavaju, misle, zabavljaju se, pa kako bi reka naš vrli fra Grga Martić: griješe i ispovjedaju se. I mnogi od Vas je dao za narodnu stvar više nego je mogao i imao. Neću spominjati primjere, iako bih mogao radi skromnosti tih osoba, koje su medju Vama…

Ne bih htio biti kao onaj pop, koji je psovao one, koji su došli na misu, s ciljem da to prenesu na one, koji nisu došli. Htio sam samo reći, ako samo jedan mali dio onoga, što imamo dadnemo za stvar tiska, bili bi kadri učiniti mnogo na tom polju.

Da, čujemo nekada da šta će nama piskaranje, jer da je dosta 1000 Ustaša, i da će Hrvatska biti slobodna. Te je riječi izrekao jedan dobar moj prijatelj, ugledan intelektualac i zaslužan muž. Ali nemojte zaboraviti, da je nas 6 svibnja 1945. godine bilo 17 divizija, 300.000 boraca sa puškama, topovima, avionima, glavnim stožerima, pod barjacima i pod vrhovnim vodstvom jednog velikog muža, Poglavnika, vlastite vlade i sposobnih generala. Pa šta se je dogodilo? Napustili smo, nakon dobivenih bitaka, svoju zemlju, predali se kao roblje, bili poklani kao janjci i tjerani kao obični zločinci i još duge godine nakon svršetka rata.

Volimo mi bacati krivnju i na strani svijet, na zapad, kršćanstvo, islam, civilizaciju, a eto nedavno smao doživili i to, da inače pametni ljudi i u jedno uglednoj reviji (Hrvatska Revija koju je uređivao prof. Vinko Nikolić, mo) napadaju Svetog Oca i Vatikan, jer da ne brane dovoljno Hrvatsku. Pitam ih, zašto bi Hrvatsku branili Vatikan i Sveti Otac, koji ne vrše političke misije ni za Hrvatsku, ni za Vatikan, pa ni za Jugoslaviju, – kad mi sami Hrvati u emigraciji, gdje smo slobodni, jedva što činimo, da bi taj strani svijet uvjerili u naše pravo.

Jedan hrvatski političar u svojoj revijici poručuje: da zašto se ne bi svadjali i zašto bi se slagali? Pa zašto da rimski, njemački, poljski, ili američki kardinali moraju biti složni u pitanju Hrvatske i Jugoslavije, kada nismo mi Hrvati, koji smo pozvani da se perom i mačem borimo za slobodu Hrvatske. Mjesto neodgovornog harangiranja na Crkvu, kardinale, Vatikan i svećenike na hrvatskom jeziku, ti naši veleumni trebali su na latinskom komponirati jedan apel na 3000 biskupa, koji su se bili našli na Vatikanskom koncilu, i u tom apelu govorili o Hrvatskoj i spominjali zasluge Hrvatske i vjernost Crkvi. I mjesto optuživanja hrvatskih svećenika da pale crkve (nesumnjivo se ovdje radi o hrvatskoj crkvi u Torontu koju je netko zapalio 1969 godine, i zli i zlonamjerni jezici okrivili hrvatskog župnika te crkve, vlč. dra. Charles Kambera, mo) i falsificiraju Papine izjave, mogli su, kao mi, mali ljudi, tiskati na stranim jezicima knjige i darovati iste uglednim predstavnicima stranih naroda. Pa ipak, solucija je tu, medju nama, ovdje medju Vama. Samo jednim malim naporom, mi smo kadri tiskati knjige, revije, novine, letke, memorandume, pozive i molbe na svim jezicima svijeta i poslati to onima, koji će i o nama odlučivati.

Govorili smo o preduvjetima. Da, preduvjetima. I to vanjskog fronta. Naših 17 divizija nisu pobjedili srbokomunisti, ali ih je uništio svijet, koji je o nama bio slabo ili nikako informiran. I dan danas, ovdje u Torontu, dobivate novine ne samo srbokomunističke, nego i one, koje izdaju hrvatski ljudi, pokreti, stranke, i u kojima se bezstidno optužuju ne srbokomunisti, nego oni hrvatski ljudi, koji su stajali na čelu hrvatskih postrojba, koje su se borile za Hrvatsku Državu čak i onda, kada iste nije bilo.

Iz blata i tmine najednom izgmiže netko, tko ponavlja ono, što Udba želi. Odjednom vidimo hrvatske novine, koje to ponavljaju u vjeri, da će time umanjiti vrijednost ljudi, čiji je jedini grijeh, da se nisu dali zauzdati od ovog ili onog političara, koji nije voljan s nama razgovarati o tome, što se treba i može napraviti danas, nego piše i sanjari o tome što će učiniti ako i kada Hrvatska bude slobodna.
Jedan se od tih čak i bavi i problemima kako će u novoj Hrvatskoj postaviti djecu u školu, i kako su djeca jednog generala samo toliko vrijedna koliko i jednog satnika ili radnika, a kako je u zboru pjevača satnik zborovodja, a ne general, iako još nikada nisam nigdje čitao da bi generali bili članovi pjevačkih zborova, niti je bilo problema sa satnicima koji su bili zborovodje, niti znam da bi bilo ikada čuda sa generalskom djecom u školama.

Eto, vidite, tu možete učinit svoje. Za naš tisak i u ovom konkretnom slučaju “Operaciju HISPANIA 23”. Mi smo već davno razaslali knjige i već smo dobili prva priznanja, zahvale i obećanja. Vidili ste učinak knjige u svim sektorima života, i danas u doba hladnog tj. psihološkog oružja. tj. riječi i pisana slova, ideje i misli, i znajte, da ako to mi ne napravimo, neće nitko drugi, pa ni rimski kardinali, mjesto nas.

Govorili smo i o HORIZONTALNOJ DIPLOMACIJI. Čitali ste u jednoj novini, koja izlazi u Torontu (koliko je meni poznato bile su samo dvije hrvatske novine koje su izlazile u Torontu, a to je najprije bila novina GLAS DOMOVINE 1960, zatim HRVATSKI PUT 1963 pa dalje. Obje novine su uređivali braća Rudi i Srećko Tomić, mo), da nema nikakva značenja činjenica, da se Vaš Predsjednik Gagro nadje na zasjedanjima, sastancima i dogovorima sa Predsjednikom Kanadske Vlade.
U isto vrijeme dobivamo MAKEDONSKU TRIBUNU, od 6.I.1966. br.2015 i koju čita pola milijuna izeljenih Macedonaca, i koja donosi na svojoj prvoj stranici iste te fotografije, i na obje brat Gagro, u društvu Predsjednika Vlade i ministra Gordona i vlč. Vasila Mihailova. Da, da je bilo Gagra, malih ljudi, koji bi kanadskim i drugim ministrima govorili o Hrvatskoj, mjeto hrvatskih banova i ministara u Vladi Draže Mihailovića i Subašića, onda nam se nebi 1945. dogodilo ono što se dogodilo, jer bi ti ljudi ipak nešto znali o Hrvatskoj. (Za današnji novi naraštaj Hrvata je potrebno reći da to oni znaju, da su u kraljevskoj jugoslavenskoj vladi Draže Mihailovića u Londonu bili istaknuti članovi HSS, koji su sustavno, i rame uz rame, sa Srbima u toj istoj srpskoj kraljevskoj vladi, radili proti Nezavisne države Hrvatske i svih onih Hrvata koji su se u bilo kojem obliku borili za opstanak svoje Hrvatske Države. General je htio reći da je Ratko Gagro bio na mjestu tih Hrvata u vladi Draže Mihailovića u Londonu, za sigurno se ne bi dogodio BLEIBURG, mo, Otporaš). A onako su znali da smo svašta, samo ne ljudi, koji su zaslužili biti slobodni u doba, kada se i afričkim divljim ljudožderima nameće sloboda. Eto, dokle može dovesti zagriženost, slab primjer, gore vodstvo i pomanjkanje karaktera.

Zato je potrebno stvoriti HRVATSKI VANJSKI FRONT, koji će rado i uspješno pred strancima braniti stare i nove borce. Neka se sutra baci u borbu elita Odpora i izgine u nejednakoj borbi, dignut će se sami Hrvati, kao i 1941. te će iz osobnih, stranačkih i nama nepoznatih razloga oblatiti i ove borce, da su fašisti, nacisti, koljači, razbojnici, kao što se dogodilo i onima, koji su bili blaćeni skupa sa pokojnim Kavranom, Milošem i drugima, dok su prelomljenih udova i rebara, izmučeni stajali pred vješalima srbokomunista, neprijatelja hrvatske državne misli.

I kao što se ti stranačari nisu digli 1941. u obranu NDH. ni 1945. u obranu pola milijuna izbjeglih Hrvata, nebi ni sutra ustali u obranu novih boraca. (to se najbolje može osjetiti danas kako vlada predsjednika RH Ive Josipovića i premjera Zorana Milanovića tretiraju hrvatske BRANITELJE hrvatsko/srpskog rata 1991/1995., mo). Znači da njihova žrtva nebi bila dostatno izkorišćena za Hrvatsku. A Hrvatska ima dosta martira, pa treba revolucionaraca, zapovjednika, tehničara revolucije, atentatora, komandosa, bomba, revolvera i drugih potrebština.

I na kraju : svaki od Vas kada izidje iz ove dvorane mora ići sa ovim idejama u sve grupe, stranke, pokrete, organizacije i društva. Mora pridobiti ljude u svim grupama. Ne zato da pridju u Odpor, nego zato, da u svojim organizacijama unesu duh bratske skoge, snošljivosti, potrebu suradnje i zajedničkih nastojanja. Kada se iz te bratske snošljivosti maknu iz svih organizacija lažni proporoci, Udbini agenti i nevjerni intereščije i brbljavci, koje će se lako razotkriti ispitivanjem njegove prošlosti, onda će i hrvatska emigracija moći stvoriti VANJSKI FRONT. Taj će onda VANJSKI FRONT podpomoći borce u domovini, a ne odmagati ih, i braniti njihovu svetu žrtvu pred svijetom, a ne blatiti ih, kao što rade danas. Nemojte zaboraviti da sve svjetske velesile prevode svaku napisanu riječ hrvatske emigracije, i u danom času o našem radu na VANJSKOM FRONTU će ovisiti, da li će nas strani svijet pomoći, ili će radije podržavati na našem području srbokomunizam i jugoslaviju.

Ja Vam se zahvaljujem za ono, što ste do sada učinili na tome polju i pozivam Vas u ime onih, koji su voljni poći u nove napore, da nastavite pojačanim radom. O tome će ovisiti planski rad na Unutarnjem domovinskom frontu. Hrvatski narod gleda na nas, koji smo u slobodnom svijetu, da govorimo i radimo u ime njegovo, jer on to nemože. Rekli smo u jednom članku, da je, prema jednoj kinenskoj poslovici, bolje zapaliti jednu jedinu svijeću, nego čitav život proklinjati tamu. ODPOR JU JE ZAPALIO. Snaga je u nama, našim idejama, našim organizacijama, našim žrtvama, našim umovima i mišicima. Imamo dovoljno snage za osloboditi se, imamo i sposobnih ljudi, koje je u školama i mimo škola odgojio narodni genij. Molimo se Bogu, ali uzdajmo se samo u ono, što smo sami sposobni, voljni i kadri učiniti. O tome, eto, ovisi HRVATSKA REVOLUCIJA.

Nemojte čekati ni časa. Naše je vrijeme davno došlo i može i proći, i ne zaboravite da nitko mjesto nas neće ostvariti našu slobodu. Mi vrijedimo pred Bogom i Narodom, pred Povješću, samo toliko, koliko smo voljni učiniti u budućnosti. Mi smo samo zbroj sveukupnih akcija koje ostvarimo danas i sjutra. Glave gore vitezovi nezasluženog poraza, i naprijed za Boga i Hrvatsku, svaki na svom mjestu, svaki prema svojim sposobnostima i mogućnostima. Tako nam i Bog pomogao!

general Drinjanin.

NB: 

(Kako ste mogli i pročitati ovdje u ovoj Poruki Hrvatima grada Toronta gdje general kaže: “… svaki od vas kada izidje iz ove sale MORA ići sa ovim idejama u sve grupe, stranke, pokrete, organizacije i društva…i MORA pridobiti ljude u svim grupama…” Tako isto i ja kažem svim onima koji imadnu priliku pročitati ovu poruku, koja nije PORUKA samo za tadašnje Hrvate Toronta, nego je PORUKA svim Hrvatima U HRVATSKOJ U SVIJETU da se promiče PORUKA IZMIRENJA MEĐU HRVATIMA. Otporaš/ekskluzivno za Kamenjar.com)

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Razgovor

U predmetu protiv Kordića i Čerkeza nastao zametak UZP-a

Objavljeno

na

Objavio

Moglo bi se reći da je upravo u predmetu Kordić Čerkez nastao zametak UZP-a, koji je kasnije primijenjen u predmetu Prlić i ostali, tvrdi odvjetnica Nika Pinter – Nika Pinter, odvjetnica preminulog generala Slobodana Praljka, u eksluzivnom intervjuu za Dnevnik.ba, govori o selektivnom pristupu haaškog tužiteljstva dokaznim materijala u predmetu “Prlić i ostali”, otkriva na kome je tužiteljstvo “kalilo” primjenu instituta udruženog zločinačkog pothvata kao oblika kaznene odgovornosti, zašto i kako je ratni Dnevnik Ratka Mladića  presudio hercegbosanskoj šestorci, zanemarenim ofenzivama i zločinima tzv. Armije BiH nad Hrvatima, haaškim navodima o mudžahedinima kao propagandi HVO-a Središnja Bosna.
Predmet „Prlić i ostali“ u kojem ste 14 godina branili generala Slobodana Praljka okončan je 29. studenog ove godine potvrđivanjem prvostupanjske presude o postojanju udruženog zločinačkog pothvata i međunarodnog oružanog sukoba u BiH. Čitanjem drugostupanjske presude hercegbosanskoj šestorci Haaški tribunal kakav smo poznavali kao instituciju nakon 24 godine, zatvorio je vrata.  Je li slučajno „hrvatska šestorka iz BiH“ ostavljena za kraj?
Moguće je, radilo se o opsežnom predmetu, a sud se zatvara. Ne vidim neke posebne razloge zbog kojih je predmet Prlić i ostali posljednji u radu MKSJ, osim opsega samog predmeta.
Šestorka je osuđena na 111 godina zatvorske kazne, što  je potvrđeno i u prvostupanjskoj presudi, kao i udruženi zločinački pothvat. Međutim, u drugostupanjskoj je međunarodni oružani sukob proširen i izvan teritorija Hrvatske Republike Herceg-Bosne, odnosno, na teritoriji cijele BiH? Što, uopće, znači pravni institut „UZP“ u ovoj konkretnoj presudi i predmetu?  Mislite li da bi šestorka bila oslobođena po svim točkama optužnice da se nije primijenjen UZP? Vidjeli smo kroz zasjedanja Raspravnog vijeća, izlaganja obrana, kako vaših, tako i kolega odvjetnika, da ne postoji nijedna izravna naredba nijednog od osuđenih za konkretna kaznena djela, koja su im, kasnije stavljena na teret?
– O presudi Žalbenog vijeća ne mogu govoriti jer je nisam niti pročitala niti analizirala, sažetak koji je čitan 29.studenog nije presuda  stoga ne bih bez čitanja i analize presude davala bilo kakve ocjene, pogotovo o dijelu pitanja o postojanju međunarodnog oružanog sukoba izvan teritorija HRHB.
S moje strane to bi bilo krajnje neprofesionalno govoriti i argumentirati zaključke koje nisam pročitala i ne znam jesu li uopće točno interpretirani. I ostali dio Vašeg pitanja , moram ostaviti bez odgovora. Presuda ima skoro 2000 strana, nisam je još ni pročitala, čitam je, ali ne mogu odgovarati na pitanja što bi bilo kad bi bilo. Ono što mogu reći, uvjerena sam da nije postojao UZP, da su dokazi obrana to pokazali, a kakav je rezon drugostupanjske presude tek ću saznati.
Ipak, moram reći da sam sigurna u tvrdnji da nije bilo UZP, a zanimaju me razlozi Žalbenog vijeća zbog čega su žalbe obrana odbijene i zašto nije prihvaćena argumentacija obrana. Svih šest osoba nije osuđeno kao neposredni izvršitelji zločina niti su kao neposredni izvršitelji optuženi. Nisam u stanju dokučiti kakva bi odluka MKSJ bila da nije bilo pozivanje na UZP, ali sam sigurna, svjesna svih dokaza, uzimajući u obzir navode optužnice, da je jedini, na dokazima utemeljen ishod, oslobađajuća presuda. No ona nije bila oslobađajuća i s tim sada moramo živjeti.
Što je navodila optužnica, a da je po Vašem mišljenju, bilo potpuno neutemeljeno, neargumentirano?
– Ne mogu u ovom kratkom tekstu elaborirati optužnicu jer je njezin vremenski, teritorijalni i personalni opseg iznimno opširan. Mogu samo reći da je optužnica potpuno zanemarila ofenzive i napade ARBIH. Prema optužnici, HVO je napadao nebranjenu civilnu populaciju što je neistinito. Prema optužnici HVO je propagandom o mudžahedinima provodio svoj plan premještanja Hrvata iz Srednje Bosne u svrhu stvaranja teritorija isključivo naseljenog Hrvatima, jer Hrvati nisu imali baš nikakav razlog da napuste područje Srednje Bosne, nisu bili ugroženi niti su bili izloženi napadima. Takva tvrdnja optužnice a i presude je činjenično netočna.
Ofenzivne operacije ABiH protiv HVO-a u Srednjoj Bosni, koje su trajale od ožujka 1993 do potpisivanja Washingtonskih sporazuma 1994. bile su vrlo intenzivne u ožujku i travnju 1993., zatim lipnju i srpnju, te rujnu i listopadu 1993. godine iako u cijelom tom razdoblju nisu prestajale. Hrvatski je narod etnički očišćen iz Srednje Bosne (samo je u Travniku smanjena populacija Hrvata za 20.000, u Kaknju za 15.000, u Bugojnu za 15000), a civilne i vojne žrtve bile su ogromne.
Ukupno je ubijena 1051 civilna osoba (od tog broja 121 dijete). Ubijeno je 644 zarobljenih vojnika HVO-a, odnosno ubijeno je civila i vojnika 1.695. Znam da pripadnici HVO ne vole čuti tvrdnju, da je zločina počinjenih od strane Hrvata i pripadnika HVO bilo, ali bilo ih je, to nije sporno i s tim se moramo suočiti. Nisam sklona manipulaciji s brojkama ,dovoljna je i jedna žrtva nastala protupravnim ponašanjem da bi zločin postojao.Sporan je način optuženja i oblik kaznene odgovornosti.
Postupak protiv Prlića i ostalih trajao je 14 godina. Kako je sve to skupa izgledalo, jesu li obrane zakinute za vrijeme izlaganja dokaza, ispitivanje svjedoka, uvođenje dokaznih materijala u spise? Rekli ste, primjerice, kako se pogrešno tvrdilo da je HVO u Srednjoj Bosni, izmislio mudžahedine. Što je od dokaznog materijala vezano za mudžahedine uopće prikazano u haaškoj sudnici?
Da, mislim da su zakinute. Svih šest optuženika tretirano je kao jedan optuženik, pa nam se i vrijeme za izvođenje dokaza obrane i vrijeme za unakrsno ispitivanje dijelilo sa 6. A svaki od optuženika je morao imati pravo svoju obranu cjelovito iznositi, svoja prava obrane cjelovito ostvariti, oni nisu bili jedna šestina optuženika.
Tužiteljstvo je bilo privilegirano od strane vijeća i  većine vijeća jer su njihovi dokazi uvođeni u predmet prilično nekritički, dok su dokazi obrane odbijani sa paušalnim obrazloženjiima. To se lako može provjeriti u odlukama o uvođenju dokaza, u izdvojenim mišljenjima predsjedavajućeg Sudskog vijeća i na kraju u njegovom izdvojenom mišljenju u odnosu na prvu presudu. Da, imali smo problema pri uvođenju dokaza o mudžahedinima, no ipak smo , neke od njih, uspjeli osigurati da budu uvršteni u sudski spis. Ali ti dokazi nisu po vijeću ocjenjivani.
Jeste li imali mogućnost koristiti dokazne materijale Tužiteljstva u predmetima protiv Rasima Delića, Envera Hadžihasanovića i Amira Kubure?
Da, jesmo i koristili smo ih. Upravo smo optužnicom protiv Hadžihasanovića dokazivali, naravno uz druge dokumente i izjave svjedoka, postojanje ofenzive ARBIH.
Koliki značaj je imao Dnevnik Ratka Mladića? Jeste li tražili ispitivanje Ratka Mladića kao svjedoka, je li bilo logično da Mladić u ovom predmetu, potvrdi ili negira autentičnost onog što je napisao, ili da obrane iznesu suprotne dokaze na tvrdnje iz Mladićevog Dnevnika?
Dnevnik Ratka Mladića, izvadci iz Dnevnika imali su u odnosu na generala Praljka ključni značaj, a general Praljak u odnosu na uvođenje tog dokaza bio je potpuno lišen svojeg prava obrane, prava da svjedok protiv njega bude ispitan i da ga on može unakrsno ispitati kao i prava da dokumentima pobija navode. Dnevnik je uveden u spis kada smo već završili obranu, kada se više nismo mogli očitovati na dokument koji direktno tereti generala.
Istovremeno, izjave svjedoka obrane generala Praljka, odbijene su jer ga se u tim izjavama spominje i vijeće je zaključilo da izjava koja spominje okrivljenog ne može biti uvedena kao dokaz bez unakrsnog ispitivanja. Tužiteljev dokaz, Dnevnik je ujedno i izjava koja  direktno spominje generala Praljka i prema odluci donesenoj u odnosu na naše svjedoke, takav dokaz, trebao je biti odbijen.
U Haaškoj sudnici mnogo smo puta čuli kako je HVO agresor na vlastitu zemlju, da je okupirao teritorij u Središnjoj Bosni, Hercegovini, da su sve jedinice na čelu s generalom Praljkom planirale i predvidjele napade na Muslimane, njihova etnička čišćenja… Jesu li ove teze Haaškog tužiteljstva zasnovane na „pretpostavci da je netko mogao pretpostaviti da će se možda negdje dogoditi zločin“? Kako je HVO-, odnosno, vojska bh. Hrvata, mogla okupirati recimo, Vitez, Stolac, Kiseljak, Ljubuški?
HVO je bio organizacija hrvatskog naroda koji žive u BiH i imaju državljanstvo BiH. Pravno i logički je nemoguće da HVO okupira prostor u kojem su Hrvati legitimno živjeli stoljećima. Hrvati u BiH, kao i bilo koji drugi narod, imali su  pravo da  slobodno određuju svoj politički položaj i slobodno nastave svoj gospodarski, društveni i kulturni razvoj. HVO  kao legitimno tijelo hrvatskog naroda u BiH imao je pravo nastojati ostvariti legitimna prava hrvatskog naroda koji živi u BiH, a koja su priznata i zajamčena od strane glavnih međunarodnih ugovora i ugovora ljudskih prava. Ciljevi HVO-a nisu bili usmjereni uništiti vlasti BiH, bili su isključivo za ostvarenje prava hrvatskog naroda koji živi u BiH u okviru BiH kao nezavisne države i unutar međunarodno priznatih granica.
Prema članku 42. Haških pravila  “Teritorij se smatra okupiranim kad je zapravo stavljena pod vlast neprijateljske vojske”. Dakle, za uspostavu stanja okupacije, međunarodno humanitarno pravo zahtijeva da neprijateljska vojska uspostavlja svoju vlast u  zamjeni za legitimne vlasti na području na kojem je izvršila invaziju. HVO, njegova vojna komponenta, je bio tijelo koje je priznato od strane civilnih  i vojnih vlasti  u BiH, a koji je od 1992. pa nadalje komponenta RBiH oružanih snaga, što je, dakle, pravno i činjenično nepojmljivo da je HVO mogao okupirati bilo koji teritorij BiH.
Prema Sporazumu potpisanom u travnju 1993, Armije BiH i HVO-a su oba legalne vojne snage RBiH i jednako su tretirani. U žalbi smo tvrdili da je Raspravno vijeće pogrešno zaključilo da je HVO bio neprijateljska vojska u smislu međunarodnog humanitarnog prava i napravilo je pogrešku kada je zaključilo postojanje stanja okupacije.
Obrane nisu negirale zločine koje su pripadnici HVO-a nesumnjivo počinili. Smještali ste zločine u kontekst ratnih zbivanja, ukupne vojne, političke, pa i sigurnosne situacije tih godina? Sudac Antonetti u izdvojenom mišljenju na prvostupanjsku presudu naveo je kako HVO nije mogao okupirati BiH sa 16 posto stanovništva, da je HVO gubio teritorij, a Armija BiH ga osvajala. Zašto Antonettijevo izdvojeno mišljenje nije imalo nikakvu težinu u procesu donošenja pravomoćne, presude?
Predsjedavajući sudskog vijeća bio je nadglasan, njegovi argumenti nisu prihvaćeni. Kako se nije slagao sa ocjenom većine vijeća, dao je svoje izdvojeno mišljenje i obrazloženje zašto smatra da većina vijeća nije u pravu. Izdvojeno mišljenje nije presuda koja se žalbom pobija. Žalbeno vijeće ne ocjenjuje argumente izdvojenog mišljenja, a detaljnije ću moći odgovoriti nakon što pročitam i analiziram cijelu žalbenu presudu.
Imate dugi staž pred Haaškim tribunalom. Zastupali ste i Maria Čerkeza u predmetu „Kordić/Čerkez“ za zločin u Ahmićima kod Viteza, odnosno, kako je presuđeno, „kampanju progona bosanskih Muslimana iz Lašvanske doline“. U presudi Kordić/Čerkez pojavljuje se i „element svijesti“, odnosno, zajedničke zločinačke namjere.  Možemo li povezivati predmet Kordić Čerkez i Prlić i ostali, i na koji način? Je li preteška kvalifikacija reći da se institut „UZP“ čeličio na neki način, upravo, na Lašvanskoj dolini, odnosno njenoj političkoj i vojnoj strukturi. Kordiću je, ipak, presuđeno kao potpredsjedniku Hrvatske Republike Herceg-Bosne, političaru, koji možda i nije imao efektivnu kontrolu nad vojnicima HVO-a u Središnjoj Bosni? U kontekstu činjenica kako je Prlić bio premijer Vlade Herceg-Bosne, Bruno Stojić, ministar obrane itd…
Element svijesti mora se pojavljivati u presudama, jer to je dio mens rea ili kako mi u našem pravnom sistemu kažemo namjere, umišljaja ili nehata, propusta.Moglo bi se reći da je upravo u predmetu Kordić Čerkez nastao zametak UZP-a, koji je  kasnije primijenjen u predmetu Prlić i ostali.
Prema Haaškom tribunalu, Hrvatska Republika- Herceg Bosna bila je nelegitimna tvorevina. Znači li to da je i taj hrvatski entitet osnovan u BiH, zločinačka organizacija, a da je šestorci presuđeno kao njenim dužnosnicima, i temeljem toga, je Sudskom vijeću, bilo vrlo lako, donijeti zaključak o postojanju udruženog zločinačkog pothvata? Član ste organizacije koju tretiramo kao zločinačku, a samim time imate i velike šanse biti dijelom zajedničkog zločinačkog plana?
Samoorganiziranje Hrvata u HZHB u obrani prostora na kome su živjeli i obrana od agresije snaga JNA 1992., bilo legitimno pravo prema tada važećem Ustavu SFRJ,da je 1993. HVO bio u sukobu sa ABIH a ne sa civilnom populacijom-Bošnjacima, ignorirala je činjenicu da su HVO i ABIH dvije vojske iste države i ignorirala je činjenice koje su prezentirane i koje pokazuju da civilni i vojni dio HVO-a i  predstavnici vlasti Republike Hrvatske nisu imali plan etničkog čišćenja prostora radi osnivanja hrvatskog entiteta. HZ-HB – stvorena je da brani BiH, niti u jednom dokumentu ne osporava se BiH, a stvorena je da Hrvati u 30 općina iskoriste temeljno pravo na obranu ne samo Hrvata nego svih ljudi koji žive na tom području.
U svim je međunarodnim planovima svaki od tri konstitutivna naroda imao pravo na svoj teritorij: provinciju, kanton ili republiku u BiH. Legitimno je da svako, pa tako i hrvatsko vodstvo (kako u BiH, tako i u RH – pogotovo jer je svo vrijeme vršena agresija  s teritorija BiH na RH) raspravlja o ustavnom ustrojstvu BiH i o teritoriju koji bi trebao tim planovima pripasti Hrvatima kao konstitutivnom narodu. Hrvatska strana i predsjednik Tuđman naglašavali su  poštivanje i priznavanje BiH u njezinim  granicama.
Razgovori, i rasprave, pregovori oteritorijalnom ustroju ne mogu se kategorizirati kao teritorijalne težnje za etnički čistim prostorima, jer ako bi to bilo točno  onda su sudionici podjele Bosne i Hercegovine  kako visoki međunarodni predstavnici (Cutilliero, Vance, Owen i ostali) tako i međunarodna zajednica EZ, SAD, UN i ostali. Predsjednik Tuđman je u svim svoim razgovorima i pregovorma zagovarao političko rješenje krize i rata u BiH, što su potvrdili i međunarodni predstavnici Cyrus Vance i lord Owen u svom izvješću Međunarodnoj konferenciji o bivšoj Jugoslaviji.
HRHB nije bile nelegitimna, nastala je na temeljima međunarodnog sporazuma nazvanog Owen Stotenbergov plan konačno definiran u  rujnu 1993. U njezinom kreiranju sudjelovali su predstavnici međunarodnih organizacija, sudjelovale su i sve tri strane u sukobu. Ako je na hrvatskoj strani postojao UZP, onda su njegovi članovi bili i svi ostali potpisnici sporazuma iz 9. mjeseca 1993. O ovoj temi vrijedi pročitati knjigu Mate Arlovića i Miroslava Tuđmana.
Kada se prvi puta pojavio UZP kao oblik kaznene odgovornosti pred Tribunalom? Simptomatično je kako se institut UZP-a od 2013. godine koristi i pred Sudom BiH, upravo kada je izrečena prvostupanjska presuda šestorci. Koristi li pravosuđe u Republici Hrvatskoj UZP kao oblik kaznene odgovornosti,i ako koristi, o kakvim je predmetima, ustvari, riječ?
U Republici Hrvatskoj ne koristi se oblik odgovornosti UZP, postoje u Kaznenom zakonu odredbe o saizvršiteljstvu, poticanju, pomaganju i zločinačkom udruženju. Pred Tribunalom prvi puta je uveden pojam UZP u žalbenoj presudi u predmetu Duško Tadić. Što se tiče korištenja UZP pred Sudom BiH tu je velika odgovornost na braniteljima da takav oblik odgovornosti pobijaju.
Naime, ne smije se zaboraviti da se radi o kaznenom postupku u kojem moraju biti utvrđeni baš svi elementi kaznene odgovornosti. To što je Tužiteljstvo „kreativno“ upozorava obranu da mora razgraditi tu kreativnost. Mislim da je veći problem u nejednakosti optuženih osoba pred sudom, u negiranju ofenzivnih akcija ARBIH, zbog čega se na pripadnike HVO primjenjuje zločin protiv čovječnosti (zločin nad civilnom populacijom u sistematskom  širokorasprostranjenom napadu), a u ono malo predmeta protiv pripadnika ARBIH primjenjuje se zakon koji zločin protiv čovječnosti ne poznaje, dakle, primjenjuje se blaži zakon na blaže činjenične supstrate, iako znamo da postoji niz zločina nad hrvatskim civilima i zarobljenicima nad kojima su izvršeni upravo zločini protiv čovječnosti. Za zločine izvršitelji moraju odgovarati a tužiteljstvo i sud nemaju pravo na arbitrarnost jer u tom slučaju postupaju protivno odredbama Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda.
Pripadnici HVO-a u BiH već su dugi niz žrtve pravosudnog progona u BiH. U kojoj će mjeri ova presuda doprinijeti nastavku tog progona, je li strah pripadnika HVO-a opravdan, znači li ovo da su na meti svi pripadnici HVO-a, od domobrana pa do zapovjednika pojedinih postrojbih?  Hoće li pravosuđe u BiH kao presuđenu činjenicu u postupcima uzimati postojanje međunarodnog oružanog sukoba i UZP? Ako im takav pristup pojedini pravni standardni omogućavaju, postoji li,  mehanizam zaštite od toga?
Ovdje je puno pitanja u jednom pitanju. Ja ne znam kako će postupati pravosuđe u BiH, no mogu, iz dosadašnje prakse reći da takvo postupanje  ne bi bilo opravdani niti zakonito. Za kazneno djelo i za ratni zločin i zločin protiv čovječnosti može odgovarati samo osoba kojoj se dokažu svi bitni elementi bića kaznenog djela, objektivni i subjektivni. Nema objektivne odgovornosti u kaznenom postupku.
Ne znam kako će pravosuđe u BiH uzimati i hoće li uzimati utvrđene činjenice, ali svaka se utvrđena činjenica može pobijati. Mi smo je pobijali i u MKSJ, jer kvaliteta pobijanja po sudu utvrđenih činjenica ovisila je i o aktivnosti obrana u tim predmetima. Ako međunarodni oružani sukob u predmetu  od strane obrane nije pobijan, kao u slučaju Blaškić, to ne znači da se on u drugom predmetu ne može pobijati. Interes obrane u predmetu Blaškić i predmetu Prlić i ostali nije bio isti, zato nam je vijeće i dozvolilo da ga pobijamo.
Na jednom te istom području, optuženi iz Prlić i ostali bili su u međunarodnom sukobu, a zapovjedni kadar ARBIH na tom istom području nije bio u međunarodnom sukobu. Činjenično, pravno i konvencijski to ukazuje na selektivnost i nejednakost optuženih osoba. Naime i HVO i ARBIH bile su dvije vojne komponente iste države.
Raspravno vijeće je prihvatilo tvrdnju da su časnici HV-a integrirani u HVO-a ostali istovremeno časnici HV-a, pri čemu je  propustilo prihvatiti da je  isti režim primijenjen na  časnika HV-a koji su otišli u ARBiH. Republika Hrvatska je nastavila plaćati plaće svima HV časnicima i pripadnicima HV-a  koji su otišli u HVO-a a časnici HV-a koji su otišli u ARBiH također su plaćeni od strane Republike Hrvatske  i   zadržali su svoj status u Hrvatskoj vojsci. Nije bilo razlike u tretmanu časnika HV-a koji su se pridružili HVO-a i onima koji su se pridružili u ARBiH.
Nedosljedan pristup Tužiteljstva o prirodi sukoba između Armije BiH i HVO-a može biti štetno za trajno održanje mira u regiji. U cilju saniranja nedosljednosti Tužiteljstva i kako bi se spriječile bilo kakve predrasude koje bi mogle nastati zbog nedosljednosti trebalo je  razmotriti s posebnom pažnjom ovo pitanje, uzimajući u obzir samo konkretne pouzdane dokaze koji su prezentirani pred njim.
U drugostupanjskoj presudi stoji kako su postrojbe HV-a sudjelovale u borbama protiv Armije BiH, na strani HVO-a, i da je Hrvatska imala stvarnu vlast u BiH preko HVO-a i Herceg-Bosne. Što znače uloge Tuđmana, Šuška i Bobetka u ovom kontekstu? Je li Hrvatskoj presuđenoj, kako se to laički, tvrdi, kao agresoru na BiH? Kako je, uopće,  došlo do ovakvih zaključaka Sudskog vijeća? Jesu li zanemarane činjenice da je Hrvatska priznala BiH, da je Armija BiH imala logističke centre po Hrvatskoj, čak i u Zagrebu, zajedničke akcije, poput one u Bihaću? Što je još prema vama dostupnim materijalima i dokazima Hrvatska učinila za BiH i današnje Bošnjake u BiH, a što je pogrešno utvrđeno prema Tribunalu?
Dokazi ne podržavaju zaključak da su HV i Hrvatska imali kontrolu nad vojnim operacijama. Hrvatskoj nije presuđeno, tako to javno na Vijeću sigurnosti UN-a kaže predsjednik Žalbenog vijeća, tako je rekao i tužitelj, a MKSJ nema ni mandat suditi Hrvatskoj. Franjo Tuđman, Gojko Šušak, Janko Bobetko nisu bili optužene osobe, a kako je presuda, opet prema najvišim dužnosnicima Tribunala, isključivo presuda šestorici optuženika, onda ona nije presuda dužnosnicima Republike Hrvatske.
Zadovoljit ću se tim tumačenjem, mada presuda, kako je napisana i kako je vođen postupak do njezinog donošenja, ne bi prošla provjeru na Europskom sudu za ljudska prava da se na tom sudu može pokrenuti postupak. Presuda u svakom segmentu osobi na koju se odnosi mora biti razumljiva, nedvosmislena i donesena u postupku kojim prava obrane nisu bila narušena.
S koliko je glasova uopće usvojena drugostupanjska presuda? Sudeći prema medijskim navodima, sudac Pocar je bio protiv, a sam Agius je rekao kako bi je trebalo ukinuti, no da će je svejedno izreći? Je li to indikativno?
Već sam na početku naglasila da nisam pročitala niti analizirala cijelu presudu, vrijeme je prekratko, a ozbiljnost analize zahtjeva detaljno čitanje a ne samo prelet preko teksta presude.
Po medijima se spominje mogućnost revizije postupka, a bošnjačke udruge proistekle iz rata najavljuju odštetne zahtjeve prema Hrvatskoj. Je li i prema kakvim mogućnostima revizija moguća? Mogu li bošnjačke udruge tražiti odštetu od Hrvatske u odnosu na činjenicu da Hrvatska nije bila strana u postupku?
Sukladno Pravilniku o postupku i dokazima moguće je tražiti reviziju presude. No, da bi taj zahtjev bio uspješan, obrane petorice optuženIh morale bi naći neki novi dokaz, koji , da je bio poznat u vrijeme suđenja,  bi doveo do drugačije odluke i do tog dokaza obrane nisu mogle ni uz najveću pažnju doći. Koliko poznajem predmet, nisam sigurna da postoji mogućnost revizije. No to ne znači da je nemoguće ishoditi reviziju.
Što se tiče odštetnih zahtjeva, prema izričitoj izjavi i suca Agiusa, predsjednika Žalbenog vijeća i tužitelja Bramertza, ova je presuda, presuda izrečena samo šestorki i ne odnosi se na Republiku Hrvatsku niti na hrvatski narod. Temeljem takve izjave, izgledi za naknadu štete ne postoje.
Na sjednici Vijeća sigurnosti UN-a posvećenoj Haaškom tribunalu,Serge Brammertz, glavni tužitelj, i Carmel Agius, istaknuli su kako je nasljeđe tribunala pozitivno u kontekstu pravde za žrtve u regiji. Pozvali su i Hrvatsku da surađuje s tužiteljstvima u BiH, Srbiji, ali i da DORH procesuira i ostale zapovjednike HVO-a. Haaško tužiteljstvo DORH je pozvalo već sat, dva, nakon što je izrečena presuda šestorci 29. studenog. Kako komentirane sveukupni rad Tribunala, presude koje su izrekli, ali i ove pozive DORH-u da, praktično, nastavi tamo gdje su oni stali glede HVO-a?
Pravda za žrtve u regiji, po meni nije nastupila, ako su presuđene osobe koje nisu direktni izvršitelj zločin. Žrtva ne može biti zadovoljna ako osoba koja je izvršitelj zločina slobodno šeće, a u zatvoru sjede osobe koje sa žrtvom ni u kojem obliku nisu imale kontakt.
Što se tiče poziva tužitelja, zanimljivo je da nije pozvao i tužiteljstvo BiH da nastavi sa postupcima ratnih zločina u kojima su žrtve Hrvati. Kako pravda može biti zadovoljena ako zločini ARBIH nisu procesuirani, ako hrvatske žrtve nisu dobile zadovoljštinu, ako tužiteljstvo selektivno bira počinitelje i potpuno ignorira hrvatske žrtve. Takav pristup ne doprinosi pomirenju, već ogorčenju i zabrinutosti.
Poziv tužitelja Bramertza ukazuje da i dalje provodi selektivan pristup, da mu pomirenje nije cilj, da se progon pripadnika HVO  treba nastavljati. Moj je stav da ova presuda u predmetu Prlić i ostali nije abolirala odgovorne zapovjednike i pripadnike ARBIH od zločina koji su počinili nad Hrvatima u Srednjoj Bosni i u Hercegovini i da je dužnost tužiteljstva te zločine procesuirati, jer su počinitelji poznati a poznate su i žrtve.
Napadi ABIH na HVO i Hrvate i prostore na kojima su živjeli i posljedice tih napada nisu procesuirani. Počinitelji tih zločina nisu izvedeni pred sud, nitko nije pozvan na odgovornost po zapovjednoj odgovornosti iako postoje dokazi za odgovornost vojnih i političkih dužnosnika Bošnjaka. Nisu procesuirani zločini nad Hrvatima u općini Konjic počinjeni u ožujku 1993  (znatno prije Ahmića), zločin u Uzdolu, Stipića livade, Buhine kuće, Križančevo selo, Guča Gora, zločini na području općine Čapljina i Stolac u 7. i 9. mjesecu 1993 i mnoga druga mjesta poput Travnika, Bugojna, Kaknja, Vareša, Zenice, Usore, Lašvanske doline, Fojnice i ubojstva fratara, Bihaća i ubojstva gen. Šantića, Sarajeva i ubojstva Joze Leotara, gdje su nad Hrvatima izvršeni zločini a za koje još nitko nije odgovarao.
Kako komentirate činjenice da su haaški tužitelji pripadnike Armije BiH nazivali braniteljima selima, Armiju BiH tretirali kao oružane snage Vlade BiH? Iako je riječ o krnjoj Vladi BiH i njenom Predsjedništvu jer su Srbi, a potom i Hrvati, napustili njene institucije? Je li takav „jezik“ doprinio ovakvim presudama i tumačenjima ratnih zbivanja u BiH?
Da , ARBIH nije bila jedina i isključiva oružana snaga BiH i zato nije primjereno zvati je oružanim snagama Vlade, iako je u optužnicama titulirana kao snage Vlade BiH. Da, u selima su bili civili i branitelji sela, po optužnicama, a mi smo kroz obranu pokazali da se radilo o jedinicama ARBIH. Ratni dokumenti,  dokumenti o pripadnosti oružanim snagama nedvojbeno govore da su u mjestima sukoba i sukobi bili sa ARBIH a ne sa civilima i ponekim naoružanim civilom.
Kako komentirate činjenicu da su iz Armije BiH odgovarala tek petorica, odnosno, Delić, Hadžihasanović i Kubura za zločine nad Hrvatima u Središnjoj Bosni? I to ukupno na 8 i pol godina, a HVO Središnja Bosna na 119 godina? Jesu li pripadnici Armije BiH iz rata u BiH izišli kao „dobri dečki“? Zašto je  Haško tužiteljstvo zanemarilo činjenice o islamiziranoj vojsci Alije Izetbegovića, pomoći bliskoistočnih zemalja, velikom broju mudžahedina u njihovim redovima, ritualnim odscijenjima glava po Središnjoj Bosni?
Ja ne mogu odgovarati na pitanje zašto netko nešto nije učinio, to može samo onaj tko nije nešto učinio. Slažem se da je tužitelj zanemario puno činjenica koje idu na štetu pripadnika ARBIH, a zašto je to učinio , to samo on zna. Međutim, činjenice su tvrdoglave i neumorne, kao i istina. Presude, takve kakve jesu ne mogu biti povjesne istine, a duboko se nadam a će nekad netko imati strpljenja pročitati zapisnike sa rasprava, pregledat dokumente, makar su nam i oni selektivno prihvaćani i tada ozbiljnom analizom, lišenom strasti, utjecaja i tko zna kakvih još okolnosti, utvrditi činjenice i istine-. Tribunal to nije učinio.
Hrvati u BiH smatraju kako su visoki časnici Armije BiH, zapravo, abolirani svake kaznene odgovornosti, i to zahvaljujući, upravom Tribunalu, ali i domaćem pravosuđu. Može li Republika Hrvatska procesuirati pojedine časnike Armije BiH za zločine nad Hrvatima u BiH i po kojem principu? Što je s kaznenim prijavama koje je DORH-u podnijela Udruga hrvatskih logoraša iz BiH? Znate li nešto o tome?
Nemam posebnih saznanja, ali Republika Hrvatska ima pravo štititi interese i prava svojih državljana pa ima pravo i pokretanja postupka pod određenim okolnostima. Već sam rekla visoki časnici ABIH nisu amnestirani, ako tužiteljstvo ne pokreće postupke, žrtve imaju pravo na podnošenje kaznenih prijava i traženje satisfakcije kroz sudske postupke. Samo, ništa se ne dešava samo od sebe, potrebna je aktivnost.
Neko ste vrijeme radili u i u BiH, točnije, vodili ste Ured za pravnu pomoć pripadnicima HVO-a pri Glavnom vijeću Hrvatskog narodnog sabora u BiH. Zbog čega je prekinut vaš angažman u Mostaru? Prema informacijama u hrvatskim medijima u BiH, ostvarili ste tada, kao voditeljica tog ureda, zapažene rezultate.
O rezultatima ne bih govorila, osobe koje su od Ureda imale pomoć i rezultate to znaju. Angažman je prekinut mojom odlukom nakon što sam dobivala udare sa svih strana i zaključila sam da moje znanje, moje iskustvo i moje godine ne mogu dozvoliti takvo ponašanje. Meni Mostar nije bio potreban, u zaštiti svojeg dostojanstva i znanja nisam željela niti mogla podnositi udare sitnih duša.
Kada smo već kod službenog Mostara, kakav su odnos hrvatski političari iz BiH, imali prema obrani generala Praljka, jesu li se uopće uključili, kada i na koji način?
Obrana generala Praljka od Hrvata, političara iz BiH ,nije imala nikakvu pomoć, ali su obrani generala Praljka znatan doprinos dali pripadnici HVO, vojnici, zapovjednici koji su nesebično pružali dragocjene podatke o činjenicama, spremno davali izjave za potrebe postupka. Kako u ratu tako i u pravosudnoj bitki za istinu stali su uz generala Praljka. Na tome im hvala.
Slobodan Praljak vam je ostavio pismo naslovljeno s „Nika“. Jeste li ga dobili? Što mislite, hoće li istraga nizozemskih institucija uroditi plodom? Postoji li šansa da netko iz Tribunala odgovara za njegovu smrt, tko uopće može biti odgovaran za ono što se dogodilo?
Nisam dobila pismo, još ga uvijek čekam. Nemam nikakvih saznanja o tijeku istrage, niti na ova pitanja mogu odgovoriti.
Nakon gotovo 20 godina rada u međunarodnom kaznenom pravu, što je po vašem mišljenju, dovelo do sukoba HVO-a i Armije BiH, što je u osnovi tog sukoba bilo? Jesu li se Hrvati u BiH već krajem 1992. osjećali izdano od središnje vlasti u Sarajevu?
Povjesničari će dati svoje analize i objasniti uzroke sukoba, a ono što ja zaključujem da je više faktora utjecalo na izbijanje sukoba. No, nisam ja pozvana davati povijesne ocjene. Ja mogu i želim baratati samo činjenicama.
Bošnjački politički predstavnici presudu šestorci već su najavili kao presudu ideji hrvatske jednokopravnosti u BiH. Je li Bakir Izetbegović nastavio politiku svog oca, Alije Izetbegovića?  Mitovi o podjeli Bosne između srbijanskog i hrvatskog rukovodstva, “agresijama združenih neprijatelja”. Mislite li kako su hrvatski politički predstavnici u BiH dorasli ovakvom vremenu? Smatrate li kako će se Hrvatska sada odlučnije zauzeti za Hrvate u BiH ili su to tek deklarativne izjave u tjednima kada je presuda još uvijek glavna tema?
Ja nisam političar i ne dajem političke ocjene niti uzimam za pravo da ocjenjujem političke poteze, a i ne znam dovoljno činjenica da bih mogla dati ocjenu. Kao pravnik suzdržavam se od ocjena bilo kojeg stanja ili pitanja o kojem ne znam dovoljno, o kojem ne vladam svim relevantnim činjenicama.
Ono što sigurno mogu tvrditi na temelju dokumenata koje sam proučila kao i na temelju činjeničnog stanja je da podjele BiH, onako kako to prikazuje tužitelj nije bilo, ne postoje dokazi u tom pravcu, a događaji nakon navodnog sastanka u Karađorđevu o podjeli BiH dokazuju sasvim suprotno. Svjedoka razgovora između Slobodana Miloševića i Franje Tuđmana nema, a svjedoka agresije na Republiku Hrvatsku ima,  granatiranja i ubijanja hrvatskih civila dokazuju upravo suprotno, a o razaranju Mostara i drugih djelova Bih od strane JNA i VRS ,nakon sastanka u Karađorđevu, da i ne govorim.

facebook komentari

Nastavi čitati

BiH

Zbog islamskog radikalizma u BiH, zabrinuta obavještajna služba Njemačke

Objavljeno

na

Objavio

Njemačka sigurnosno-obavještajna agencija BND sve se više fokusira na Balkan, a posebice na muslimansku “većinu” BiH, jer je sve više zabrinuta islamističkim tendencijama u ovoj državi, piše njemački list “Berliner Zeitung” pozivajući se na visoke izvore u BND-u, a čiji tekst prenose svjetski mediji.

Tumačenje islama

Već generacijama muslimansko stanovništvo u multietničkoj BiH pridržava se vrlo liberalnoga tumačenja islama, što je, po njima, bila tendencija u vrijeme bivše Jugoslavije. No nakon rata i vjerskih podjela koje su nastale raspadom socijalističke države u 1990-ima, i utjecaj religije sve više raste. List navodi općepoznatu činjenicu kako su tijekom rata dobrovoljci iz raznih zemalja bliskoistočne zemlje otputovali na Balkan kako bi udružili snage s muslimanskim Bošnjacima, prenosi Večernji list

Mnogima od njih su nakon rata izdane bh. putovnice i nastavili su regrutirati mlade ljude za vjersku borbu. Spominju da su Saudijska Arabija i ostale Zaljevske zemlje uložile mnogo novca kako bi potaknule mnogo strože, vehabijsko učenje sunitskoga islama u bh. društvu. Saudijske dobrotvorne organizacije također su prenosile sredstva za izgradnju bogoslužja, uključujući džamiju kralja Fahda u Sarajevu, najveću na Balkanu, u kojoj dominiraju vehabije.

Konstatiraju kako su stotine ljudi iz BiH putovale na Bliski istok kako bi se pridružile džihadističkim snagama posljednjih godina, a bilo je i sličnih slučajeva koji su prijavljivani u drugim balkanskim državama, Kosovu i Albaniji, u kojima dominiraju muslimani. Prema balkanskim medijima, rat u Siriji privukao je brojne branitelje iz jugoslavenskih ratova koji su se borili kao plaćenici.

Obavještajne službe

BND surađuje s drugim obavještajnim službama u svojim aktivnostima vezanim uz Balkan. Prije nekoliko tjedana čelnik BND-a Bruno Kahl opisao je BiH i nekoliko bivših jugoslavenskih zemalja kao potencijalno “krhke države” – navodi list “Berliner Zeitung” pozivajući se na izvore u njemačkoj sigurnosno-obavještajnoj službi.

Spomenimo da se velika politička i medijska bura podigla kad je objavljena informacija kako hrvatske sigurnosne službe raspolažu detaljnim informacijama o sve većem broju radikaliziranih stanovnika u BiH. Procjenjuju se da je između 5000 i 10.000 ljudi bliskih selefijama za koje se može reći da su radikali zadojeni islamskim fundamentalizmom.

Analize hrvatskih službi pokazuju da postoji i sve veći broj radikaliziranih skupina na granici s RH. Dio njih nije agresivan, ali među njima ima i onih koji zagovaraju život po šerijatskom zakonu i vrbuju sve veći broj sljedbenika i ističući kako je Islamska država ideal kojem treba težiti.

Postoje podaci o tome da se u zabačenim mjestima osnivaju škole koje rade po šerijatskom zakonu, u koje djevojčice ne mogu ići, a učenici ne smiju gledati TV ili slušati glazbu te se moraju pridržavati strogih vjerskih pravila.

Hrvatske službe posebnu pozornost poklanjaju praćenju aktivnosti pojedinaca koji žive uz hrvatsku granicu, a procjena je da su najveći problem oni koji se samoradikaliziraju preko interneta.

 

Čović pisao premijerima i/ili predsjednicima svih zemalja članica NATO-a: Problem u BiH su islamski radikalisti

 

Globus: Islamski radikali su na granicama Hrvatske

 

State Department: “BiH i dalje nema kapacitet za temeljitu istragu i procesuiranje stranih terorističkih boraca”

 

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Podržite nas

Podržite našu novu facebook stranicu jednom sviđalicom (like). Naša izvorna stranica je uslijed neviđene cenzure na facebooku blokirana.

Komentari