Pratite nas

Kronika

PORUKA MRTVOGA STJEPANA ĐUREKOVIĆA

Objavljeno

na

I ONI SU STVARALI HRVATSKU – HRVATSKE EMIGRANTSKE PRIČE

Sedam dana prije ubojstva ugostili smo u svom domu jednog Hrvata iz Petrovaradina, gospodina Stjepana Đurekovića. Premda je već izvjesno vrijeme boravio u Njemačkoj, za njegov dolazak tek smo doznali od jednog našeg zajedničkog prijatelja gosp. Jankeca R.

Život hrvatskih političkih emigranata, prepun je neizvjesnosti, straha za goli opstanak, straha od izručenja ili ubojstva, ali usprkos svemu, prepun je i neizmjerne energije, mudrosti u nastojanju da se argumentima istine upozna svjetska javnost sa devijacijama jugoslavenskog režima i pravom hrvatskog naroda na slobodnu, neovisnu državu.

A sve to skupa, uz redoviti posao, nije ostavljalo puno slobodnog vremena za druženja, odlazak u kazalište, kino ili pak na miran vikend u krugu najbližih.

Nakon što nas je prijatelj gosp. Jankec obavijestio o dolasku gospodina S. Đurekovića u Njemačku, počele su i jugoslavenske novine izvješćivati da je Stjepan Đureković pobjegao iz Jugoslavije, da je, navodno, kao direktor INA-e pronevjerio svu silu novca, da je kriminalac itd. No gospodin Jankec, koji nije prekidao ni svoju vezu s mladim Damirom, sinom gosp. Stjepana Đurekovića, jednoga dana nas je nazvao i rekao da bi se gosp. Đureković rado upoznao s nama. I tako se, nedugo nakon što je već bio objavio svoje knjige “Ja, Josip Broz Tito”, “Crveni manageri”, “Sinovi orla”, “Komunizam-velika prevara” te se već zdušno uključio u rad Hrvatskoga narodnog vijeća, gosp. Đureković našao u našem skromnom stanu.

Istinski nas je počastio svojim dolaskom, jer se među nama poznatim emigrantima bio pronio glas da gosp. Đureković kontaktira samo s onima, koji su mu preporučeni kao osobe od povjerenja. Znao je, naime, da se prijetnje jugo-režima ne smiju olako uzimati te da je oprez jedina mogućnost izbjegavanja onoga najgorega.

Moj suprug Božo, inače vrlo nepovjerljiv i šutljiv, prihvatio je gospodina Đurekovića kao starog znanca i prijatelja te ubrzo nakon što je “led bio probijen”, započeo s njim živahan razgovor. Bilo je samo po sebi razumljivo da je jedina tema razgovora bila, život i rad hrvatske političke emigracije. Kako sam osobno bila zauzeta pripremanjem objeda, iz kuhinje sam mogla čuti samo dijelove razgovora. Razgovor o tome, kako se zajednički angažirati u radu HNV-a, što činiti za promicanje istine o Hrvatskoj, kako se kandidirati za Sabor HNV-a, komu vjerovati, koga izbjegavati i sl.

Iako su zveckanje tanjurima i priborom za jelo zaglušivali tijek razgovora, ipak mi je doprla do ušiju priča gosp. Đurekovića o tome, kako ga jugo-vlasti neosnovano optužuju za pronevjeru. “Vjerujte mi, Božo, – gotovo opravdavajući se pričao je gosp. Đureković – ja nisam ništa otuđio. Bio sam direktor Ine i sve što sam uspio prištedjeti jesu 32 tisuće maraka.” Već je odavno bilo poznato da jugoslavenske vlasti svakog iskrenog hrvatskog domoljuba nastoje optužiti za kriminal, kako bi ga mogli progoniti diljem svijeta i na kraju, možda, i ubiti“.

Nakon što sam servirala juhu, i sama sam sjela i zauzela mjesto za stolom. I dok je moj Božo zamišljeno i nekako nevoljko jeo, nije opažao kako ja uporno promatram našega gosta. U jednom trenutku, premda dijalog između njih dvojice još nije bio završio, ne mogavši se suzdržati, upitala sam: “Zar ste Vi, gospodine Đureković, pravi ljevak?” Uočila sam, naime, kako lijevom rukom nespretno pridržava žlicu i još nespretnije zahvaća juhu iz tanjura. Očekivala sam kratko, jednostavno objašnjenje – no gosp. Đureković se digao, maknuo od stola, razgrnuo lijevu stranu svoga kaputića i… ispod lijevog pazuha, u kožnoj futroli, ukazao se mali revolver. “Znate, gospođo, ja namjerno jedem lijevom rukom, kako bih, u slučaju nevolje, desnom što prije mogao dohvatiti revolver” – objasnio je i nervozno počeo hodati po sobi pričajući kako ga je njemačka policija već upozorila da ga prate jugo-agenti, kako se mora čuvati ali i kako je sama njemačka policija spremna zaštiti ga.

Djurekovic-pogrebPogreb Stjepana Đurekovića u Münchenu 1983. godine

A onda je zastao kraj Bože i doslovno rekao: “Znate, Božo, ja znam da će nas oni ubiti. I Vas. I mene. Ali ja se ne bojim. Radim po 16 sati na dan, a radit ću još i više”.

Bilo nam je dobro poznato da je samo u nekoliko mjeseci boravka u Njemačkoj objavio pet knjiga, želeći iznijeti njemu dobro poznatu istinu o tzv. jugoslavenskoj vrhuški. Nismo ga htjeli opterećivati vlastitim strahovima, jer smo oboje već bili djelomično prebrodili uzbuđenja iz 1978. godine kada bješe zatraženo Božino izručenje Jugoslaviji, a i priča o “revolveru u loncu” postajala nam je sve bljeđom i bljeđom.
Nakon objeda, uz moje molećivo navaljivanje da ipak treba iznijeti u javnost svu istinu koju je doznao kroz svoja poznanstva s jugo-moćnicima – sve troje smo se na kraju oprostili, kao stari dobri prijatelji.

Godina je 1983. Svoj godišnji odmor odlučili smo provesti u Italiji, u Fanu, malom mjestancu kraj Riminija. Srpanj je. Već drugi tjedan boravimo na moru. Kupamo se, sunčamo – snatrimo svoj san o Hrvatskoj koja je, kako se odavde čini, tu, preko puta, na dohvat ruke, a ipak tako daleko, daleko… Ponijeli smo mnogo knjiga te svako poslijepodne, u vrijeme kada sunce najjače žeže, u svojoj ugodnoj hotelskoj sobici – čitamo. Svaki dan kupujemo i njemačke novine, jer želimo biti o svemu informirani. Božo, kao i obično, kupuje “Bild-Zeitung” i prvi čita. Tako je bilo i toga poslijepodneva. Ležala sam kraj njega i čitala. Iznenada me Božo uhvati za ruku i reče: “Ženo, prekriži se.” Misleći da se šali, izmaknem se i upitam: “Zašto bih se po Tvojoj naredbi križala?” Tihim glasom punim očaja, jedva izusti: “Prekriži se i pomoli za dušu Stjepana Đurekovića. Ubili su ga. Gadovi!!!” Ostadoh kao skamenjena. A crna, sitna slova novinskog članka u mojim rukama, javljala su o mućnom ubojstvu hrvatskog političkog emigranta, Stjepana Đurekovića.

Za dolazak na sprovod nije bilo dovoljno vremena. Ipak smo već sljedeći dan prekinuli svoj odmor i vratili se u Njemačku. Ubojstva naših suboraca, hrvatskih političkih emigranata, premda su postajala skoro svakodnevnicom, unosili su među nas nemir i strah. I ostavljali duboke tragove u našoj duši.
Nismo o tome puno pričali. Šutnjom smo iskazivali svoj očaj i bespomoćnost. I šutnjom se zavjetovali da ćemo ustrajati – sve do slobode.

Nekoliko dana nakon našeg povratka u Stuttgart, poštar nam je uručio knjigu Stjepana Đurekovića “Slom ideala”, s njegovom vlastoručno, s nadnevkom od 21. srpnja 1983. god., napisanom posvetom.

A tko je od nas tada mogao i naslutiti da će samo 7 dana kasnije, 28. srpnja 1983., pasti od ruke krvnika. Tko je tada mogao i znati da će jedan takav čovjek, ovdje u tuđem svijetu, zauvijek i zaklopiti oči.
Otišao je Stjepan Đureković, čovjek beskrajno zaljubljen u Hrvatsku. Otišao je veliki čovjek i pravi Hrvat. HRVAT Iz Petrovaradina.
I eto, tako je i poslije smrti Stjepana Đurekovića, njegova poruka slobode, došla u prave ruke. I tako je njegova poruka ostavila zapisane tragove. Sve do dana današnjeg.

Malkica Dugeč/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kronika

Zločin muslimanskih postrojbi u selu Uzdol 14. 09. 1993

Objavljeno

na

Objavio

Na današnji dan 14.09 1993 pripadnici “Prozorskog bataljona”, uz sudjelovanje još nekoliko postrojbi u ranim jutarnjim satima upadaju u selo Uzdol i pri tome čine nezapamćen zločin. Kolju, masakriraju i ubijaju sve što su stigli. Također, pljačkaju I pale sve što im dolazi pod ruku. Ubijaju starce od osamdeset godina, ali i djecu od desetak. U svom krvavom piru ubili su 41 Hrvata, 29 civila i 12 vojnika HVO-a.

Ovaj dokument je od 12. rujna 1993. kojeg Rasim Delić šalje Seferu Haliloviću kao “načelniku štaba vrhovne komande” i Salku Gušiću kao “komandantu 6. korpusa”, u kojem zapravo kaže da je onaj opseg operacije Neretva kojeg je zamislio Sefer Halilović, a taj opseg je kao što znamo “od Bugojna do Mostara” nerealan, i da se svede u okvire realnih mogućnosti, ili drugim rječima, da napadnu s težištem na Prozor i Mostar.

To je potvrdio i Šefko Hodžić u svom iskazu ali i u feljtonu o toj operaciji za koju je haški sud utvrdio kako “nema dokaza da se uopće odigrala” primjerice na stranici 26. u poglavlju pod naslovom “Svjedok operacije “Neretva93″ (11)”, gdje kaže:

“U ponedjeljak 13. septembra ´93. godine počela je operacija “Neretva”. Upravo tog jutra Sefer je od komandanta Delića dobio onaj telegram u kome Delić naređuje sizavanje operacije jer njen obim smatra nerealnim” (dokument ovdje)

U produžetku ovog dokumenta na stranici 28. i dalje pod naslovom “Svjedok operacije “Neretva93″ (12)” možete pročitati vrlo čudan pogled na krvnički masakr u Uzdolu.

U svezi s tim, da se vratim na ovaj gore dokument, u točki 2. stoji:

“Ispitati tačnost podataka o izvršenom genocidu nad civilima od strane pripadnika 9. bbr 1. korpusa”.

Dakle, 9. brigada ABiH koji je jedan dan “brdska” a drugi dan “motorizovana” pa je 12. 9. očito opet došao red na “brdsku” to je ona koju je vodio Ramiz Delalić zvani Ćelo kad je izvršila pokolj u Grabovici. Dakle, čak i Rasim Delić taj zločin u Grabovici naziva genocidom, jer to i je zločin sa svim obilježjima genocida.

Dalje u točki 2. kaže:

“Ukoliko se ustanovi tačnom počinioce izolovati i preduzeti energične mjere. Učiniti sve da se ovakvi postupci spriječe”.

To je šuplja priča, ne samo da ovakvi postupci nisu spriječeni, nego će se oni ponoviti već sutradan, odnosno 14. rujna 1993. u Uzdolu kad će bivši pripadnik HOS-a a sad pripadnik Armije BiH Enver Buza odvesti svoje zločince u krvavi zločinački pir u selu Uzdol, u kojem je ubijeno 29 hrvatskih civila, od čega 3 djece koje su ubijena puščanom vatrom iz neposredne blizine.

I to je zločin, a ne briljantna, kirurški čista, u skladu s ratnim pravom i ženevskim konvencijama preventivna osloboditeljska operacija HV-a “Džep 93“!!

Predrag Nebihi / Kamenjar.com

Da se nikad ne zaboravi: Krvavi blagdan Uzvišenja svetoga križa u Uzdolu 14. Rujna 1993.

Stanovnici Uzdola, starci, žene i djeca zvjerski su ubijeni u ranu zoru, zatečeni na spavanju. Najstarija žrtva imala je 87 godina, a najmlađa 10. Dio vojnika HVO-a bio je zarobljen i ubijen.

Masakr u Uzdolu nije izoliran slučaj. Samo par dana ranije, u Grabovici, Muslimani su pobili više od 30 civila hrvatske nacionalnosti.

Napadi na Uzdol i Grabovicu, bili su dio operacije ABiH Neretva 93, a cilj je bio prodor Armije prema Prozoru i Mostaru, razbijanje snaga HVO-a i protjerivanje hrvatskih snaga prema Zapadnoj Hercegovini.

Za ovaj zločin nitko nije odgovarao. Sefer Halilović u Haagu je oslobođen optužbi za oba zločina. Enveru Buzi, zapovjedniku prozorskog bataljuna, još se uvijek sudi u BiH.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kronika

Masovni pretresi i uhićenja u zadarskom zaleđu zbog grafita u Pupovčevom selu

Objavljeno

na

Objavio

Policija je pretražila više kuća, te privela više osoba sa šireg područja Zadarske županije zbog prijetećih grafita i plakata koji su prije četiri dana osvanuli na ulazu u Ceranje Donje, rodno selo predsjednika SDSS-a Milorada Pupovca.

Iako neslužbeno doznaje zadarski.hr da je na obavijesne razgovore tijekom srijede i četvrtka privedeno desetak osoba, u policiji u petak to nisu htjeli potvrditi.

– Kriminalističko istraživanje još traje i u tijeku su izvidi cijelog slučaja. Ništa više od toga ne možemo reći – rekli su kratko u zadarskoj policiji.

Opsežna policijska istraga počela je odmah nakon što je mjesto oblijepljeno uvredljivim plakatima s Pupovčevom fotografijom i tekstom kojeg se saborskog zastupnika SDSS-a proziva za teror i naziva velikosrpskim luđakom.

– Teror velikosrpskoga luđaka nad cijelom Hrvatskom, posljedica je bolesne Plenkovićeve politike istjerivanja ekstremizma, klerofašizma i nacionalizma iz HDZ-a i Hrvatske – stajalo je na plakatima. Uz to je i preko ploče s imenom mjesta ispisan i grafit „Ubi Srbina“ s krilatim U.

Pretresi kuća i uhićenja više osoba uzbunili su stanovnike zadarskog zaleđa koji negoduju jer se nad njima, kako smatraju, vrši neviđeni progon policijske države.

– Došli su u četvrtak oko 18 sati i počeli nasumično kupiti ljude. Prijatelja su mi svezali na pumpi di radi. Odveli ga doma u lisicama, a onda isprevratali kuću. Išli su od sobe do sobe. Uzeli mu neke majice i odveli ga. Ovom drugom automehaničaru uzeli su sprejeve, a on ih mora imati jer s tim radi – ispričao je Zadarskom svjedok jednog od pretresa, koji se odigravao u četvrtak u Vrani u blizini Ceranja Donjih. Navodi kako su tu večer iz Vrane odveli sveukupno trojicu mještana, a iz drugih sela, kaže, još najmanje osmoricu.

– Pokupili ih sve. Većinu ih znam. Nemaju oni veze s tim. Dobri su to momci, ne mrze nikoga. – kaže mještanin Vrane. Iako smatra kako se svaki čovjek mora zaštiti, bio on Hrvat, Srbin, Musliman, drži da je ovakava način postupanja zapravo znak – policijske države.

– U redu je da se ljudi zaštite, ali po svemu ovome ovo je policijska država, a ne Hrvatska kakva bi trebala biti. Nije bitno koje je kazneno djelo počinjeno nego kome je napravljeno. Nitko ovdje Srbe ne dira. Mi smo prošli križni put zbog tog sela, a sada kupe dečke. To je suludo – kaže mjšetanin Vrane koja se nalazi između Ceranja Donjih i Benkovca.

Prijeteći grafiti i plakati u rodnom selu predsjednika SDSS-a pojavili su se nedugo nakon incidenta u kafiću u Uzdolju pokraj Knina gdje su huligani pretukli Srbe koji su gledali utakmicu Crvene zvezde.

Zbog tog napada Pupovac je usporedio Hrvatsku s NDH i izjavio da Hrvatska postaje faktor nestabilnosti u regiji. Aplelirao je tada da se prestane s revizijom prošlosti, te ujedno pozvao da se uklone ušata, ustaška ‘U’ s fasada zgrada i prometnih znakova, uniforme s ustaškim pozdravom ZDS, te da se sankcionira izvikivanje ili ispisivanje popraćeno prijetnjama smrću, da se prestane biti slijep i gluh na poruke poput ‘Ubij Srbina’.

– Nitko od mene ne treba tražiti da ne poistovjećujem demokratsku, europsku Hrvatsku s nedemokratskom NDH i njihovom zločinačkom ustaškom ideologijom jer ja isuviše dobro znam tu razliku i ja to živim’ – rekao je tada predsjednik SDSS-a.

Prijeteći natpisi u rodnom selu Milorada Pupovca najviše koriste njemu

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari