Pratite nas

Kronika

PORUKA MRTVOGA STJEPANA ĐUREKOVIĆA

Objavljeno

na

I ONI SU STVARALI HRVATSKU – HRVATSKE EMIGRANTSKE PRIČE

Sedam dana prije ubojstva ugostili smo u svom domu jednog Hrvata iz Petrovaradina, gospodina Stjepana Đurekovića. Premda je već izvjesno vrijeme boravio u Njemačkoj, za njegov dolazak tek smo doznali od jednog našeg zajedničkog prijatelja gosp. Jankeca R.

Život hrvatskih političkih emigranata, prepun je neizvjesnosti, straha za goli opstanak, straha od izručenja ili ubojstva, ali usprkos svemu, prepun je i neizmjerne energije, mudrosti u nastojanju da se argumentima istine upozna svjetska javnost sa devijacijama jugoslavenskog režima i pravom hrvatskog naroda na slobodnu, neovisnu državu.

A sve to skupa, uz redoviti posao, nije ostavljalo puno slobodnog vremena za druženja, odlazak u kazalište, kino ili pak na miran vikend u krugu najbližih.

Nakon što nas je prijatelj gosp. Jankec obavijestio o dolasku gospodina S. Đurekovića u Njemačku, počele su i jugoslavenske novine izvješćivati da je Stjepan Đureković pobjegao iz Jugoslavije, da je, navodno, kao direktor INA-e pronevjerio svu silu novca, da je kriminalac itd. No gospodin Jankec, koji nije prekidao ni svoju vezu s mladim Damirom, sinom gosp. Stjepana Đurekovića, jednoga dana nas je nazvao i rekao da bi se gosp. Đureković rado upoznao s nama. I tako se, nedugo nakon što je već bio objavio svoje knjige “Ja, Josip Broz Tito”, “Crveni manageri”, “Sinovi orla”, “Komunizam-velika prevara” te se već zdušno uključio u rad Hrvatskoga narodnog vijeća, gosp. Đureković našao u našem skromnom stanu.

Istinski nas je počastio svojim dolaskom, jer se među nama poznatim emigrantima bio pronio glas da gosp. Đureković kontaktira samo s onima, koji su mu preporučeni kao osobe od povjerenja. Znao je, naime, da se prijetnje jugo-režima ne smiju olako uzimati te da je oprez jedina mogućnost izbjegavanja onoga najgorega.

Moj suprug Božo, inače vrlo nepovjerljiv i šutljiv, prihvatio je gospodina Đurekovića kao starog znanca i prijatelja te ubrzo nakon što je “led bio probijen”, započeo s njim živahan razgovor. Bilo je samo po sebi razumljivo da je jedina tema razgovora bila, život i rad hrvatske političke emigracije. Kako sam osobno bila zauzeta pripremanjem objeda, iz kuhinje sam mogla čuti samo dijelove razgovora. Razgovor o tome, kako se zajednički angažirati u radu HNV-a, što činiti za promicanje istine o Hrvatskoj, kako se kandidirati za Sabor HNV-a, komu vjerovati, koga izbjegavati i sl.

Iako su zveckanje tanjurima i priborom za jelo zaglušivali tijek razgovora, ipak mi je doprla do ušiju priča gosp. Đurekovića o tome, kako ga jugo-vlasti neosnovano optužuju za pronevjeru. “Vjerujte mi, Božo, – gotovo opravdavajući se pričao je gosp. Đureković – ja nisam ništa otuđio. Bio sam direktor Ine i sve što sam uspio prištedjeti jesu 32 tisuće maraka.” Već je odavno bilo poznato da jugoslavenske vlasti svakog iskrenog hrvatskog domoljuba nastoje optužiti za kriminal, kako bi ga mogli progoniti diljem svijeta i na kraju, možda, i ubiti“.

Nakon što sam servirala juhu, i sama sam sjela i zauzela mjesto za stolom. I dok je moj Božo zamišljeno i nekako nevoljko jeo, nije opažao kako ja uporno promatram našega gosta. U jednom trenutku, premda dijalog između njih dvojice još nije bio završio, ne mogavši se suzdržati, upitala sam: “Zar ste Vi, gospodine Đureković, pravi ljevak?” Uočila sam, naime, kako lijevom rukom nespretno pridržava žlicu i još nespretnije zahvaća juhu iz tanjura. Očekivala sam kratko, jednostavno objašnjenje – no gosp. Đureković se digao, maknuo od stola, razgrnuo lijevu stranu svoga kaputića i… ispod lijevog pazuha, u kožnoj futroli, ukazao se mali revolver. “Znate, gospođo, ja namjerno jedem lijevom rukom, kako bih, u slučaju nevolje, desnom što prije mogao dohvatiti revolver” – objasnio je i nervozno počeo hodati po sobi pričajući kako ga je njemačka policija već upozorila da ga prate jugo-agenti, kako se mora čuvati ali i kako je sama njemačka policija spremna zaštiti ga.

Djurekovic-pogrebPogreb Stjepana Đurekovića u Münchenu 1983. godine

A onda je zastao kraj Bože i doslovno rekao: “Znate, Božo, ja znam da će nas oni ubiti. I Vas. I mene. Ali ja se ne bojim. Radim po 16 sati na dan, a radit ću još i više”.

Bilo nam je dobro poznato da je samo u nekoliko mjeseci boravka u Njemačkoj objavio pet knjiga, želeći iznijeti njemu dobro poznatu istinu o tzv. jugoslavenskoj vrhuški. Nismo ga htjeli opterećivati vlastitim strahovima, jer smo oboje već bili djelomično prebrodili uzbuđenja iz 1978. godine kada bješe zatraženo Božino izručenje Jugoslaviji, a i priča o “revolveru u loncu” postajala nam je sve bljeđom i bljeđom.
Nakon objeda, uz moje molećivo navaljivanje da ipak treba iznijeti u javnost svu istinu koju je doznao kroz svoja poznanstva s jugo-moćnicima – sve troje smo se na kraju oprostili, kao stari dobri prijatelji.

Godina je 1983. Svoj godišnji odmor odlučili smo provesti u Italiji, u Fanu, malom mjestancu kraj Riminija. Srpanj je. Već drugi tjedan boravimo na moru. Kupamo se, sunčamo – snatrimo svoj san o Hrvatskoj koja je, kako se odavde čini, tu, preko puta, na dohvat ruke, a ipak tako daleko, daleko… Ponijeli smo mnogo knjiga te svako poslijepodne, u vrijeme kada sunce najjače žeže, u svojoj ugodnoj hotelskoj sobici – čitamo. Svaki dan kupujemo i njemačke novine, jer želimo biti o svemu informirani. Božo, kao i obično, kupuje “Bild-Zeitung” i prvi čita. Tako je bilo i toga poslijepodneva. Ležala sam kraj njega i čitala. Iznenada me Božo uhvati za ruku i reče: “Ženo, prekriži se.” Misleći da se šali, izmaknem se i upitam: “Zašto bih se po Tvojoj naredbi križala?” Tihim glasom punim očaja, jedva izusti: “Prekriži se i pomoli za dušu Stjepana Đurekovića. Ubili su ga. Gadovi!!!” Ostadoh kao skamenjena. A crna, sitna slova novinskog članka u mojim rukama, javljala su o mućnom ubojstvu hrvatskog političkog emigranta, Stjepana Đurekovića.

Za dolazak na sprovod nije bilo dovoljno vremena. Ipak smo već sljedeći dan prekinuli svoj odmor i vratili se u Njemačku. Ubojstva naših suboraca, hrvatskih političkih emigranata, premda su postajala skoro svakodnevnicom, unosili su među nas nemir i strah. I ostavljali duboke tragove u našoj duši.
Nismo o tome puno pričali. Šutnjom smo iskazivali svoj očaj i bespomoćnost. I šutnjom se zavjetovali da ćemo ustrajati – sve do slobode.

Nekoliko dana nakon našeg povratka u Stuttgart, poštar nam je uručio knjigu Stjepana Đurekovića “Slom ideala”, s njegovom vlastoručno, s nadnevkom od 21. srpnja 1983. god., napisanom posvetom.

A tko je od nas tada mogao i naslutiti da će samo 7 dana kasnije, 28. srpnja 1983., pasti od ruke krvnika. Tko je tada mogao i znati da će jedan takav čovjek, ovdje u tuđem svijetu, zauvijek i zaklopiti oči.
Otišao je Stjepan Đureković, čovjek beskrajno zaljubljen u Hrvatsku. Otišao je veliki čovjek i pravi Hrvat. HRVAT Iz Petrovaradina.
I eto, tako je i poslije smrti Stjepana Đurekovića, njegova poruka slobode, došla u prave ruke. I tako je njegova poruka ostavila zapisane tragove. Sve do dana današnjeg.

Malkica Dugeč/Kamenjar.com

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Kronika

‘Kod nas su jeli i pili, pa nas pobili…’

Objavljeno

na

Objavio

Reporteri Slobodne Dalmacije razgovarali su s ljudima koji su ispričali više o događajima kada su Pripadnici Armije BiH pobili 33 civila hrvatske nacionalnosti u selu na sjeveru Hercegovine, nadomak Jablanice, ali u mostarskoj općini. Donosimo vam tekst u cijelosti:

“Nas je dočekalo očajno prosinačko vrijeme: najprije teška kiša s juga, kao da vam div na glavu cijedi spužvu punu Neretve, a onda zovne kolegu sjeverca da sve to raspuše i pospe s malo snijega. Ko što naše stare matere siju štaub šećer po kolačima…

Kažu mještani da je onoga dana, a tek se rujan bio zametnuo, sunce grijalo bašće i tjeralo šipke da zore. Ima tu još Mediterana, eno smokve za svjedoka, neka se nad selom dižu i Sokolje i Vidova, obronci Čvrsnice i Prenja.

– Ponijet ćete dva šipka, eno ih još u kući… Glavaši su, nisu sladuni, ali valjaju. Ja sam lani i bananu posadio, dao mi jedan kolega, dolje niže, u njega je i rodila. Moja je nikla jedan metar i po, ali se osušila. Led je ubio – kaže nam Ante Marić.

– Reko, dan je baš lijep bio osvanuo. Jedna žena, izbjeglica je bila, od Stoca, ponijela šaku kafe da s mojom majkom popije. I jedan iz Armije koku donio, da im moja mater napravi ručak. Znali su se oni, to je tako bilo mjesecima… Dolazi druga grupa, jedan među njima iz potaje daje mome bratu signal rukom da bježi. Tu su nam onda ubili roditelje, Ljubicu i Živka, pred kućom. Brat im je umakao… Ona je izbjeglica isto pobjegla, a poslije se na sudu u Sarajevu ničega nije mogla sjetiti. Šta ćeš, svakome na njegovu dušu – priča nam Josip Drežnjak.

Zapamtit će Grabovica 8. i 9. rujna te 93. Pripadnici Armije BiH pobili su – mrtvi-hladni – 33 civila hrvatske nacionalnosti u tom selu na sjeveru Hercegovine, nadomak Jablanice, ali u mostarskoj općini. Neke su mještane otjerali u susjednu Drežnicu i mučili ih u crkvi, neke opet zatvarali i zlostavljali u Jablanici, u onom Muzeju bitke na Neretvi i u Rogića kućama.

– Ovo je važno: Armija je selo uzela u akciji 10. svibnja i tu se smjestila. Naše vojske je bilo vrlo malo i morali su se povući. Dio mještana je izbjegao, a dio je ostao u selu, vjerujući da su civili sigurni. Ovi iz Armije bili su raspoređeni po kućama, sve se zna gdje je tko bio smješten. I tako četiri mjeseca… Nije bilo borbi u Grabovici, reko sam ti i za onu kafu i za kokoš, a onda su jednog dana ljude pobili u miru, kod njihovih kuća – ističe Drežnjak, koji je i predsjednik Udruge “Grabovica 93”.

– Evo, u ovoj kući gdje mi sada sjedimo, spavali su vojnici Armije, a u staroj su mi bili majka Ilka i sestra Ruža. Još im tijela tražim… Ja i moje noći najbolje znamo kako mi je – kaže Ante Marić.

Od 33 žrtve 18 su ženske osobe. Tamo još 1994. bila je razmjena i Grabovičanima je predano 12 vreća s dijelovima tijela. U međuvremenu su još neka pronađena, ali mještane mori pitanje gdje su kosti još 18 članova njihovih obitelji.

– Njih ko da bog nikad nije dao, a prođe i nama život tražeći ih. Dokrajči te to. Ja suosjećam sa svakom žrtvom, ali mi moja najteže pada. Moglo se dosad sto puta pronaći ubijene i sto puta presuditi odgovornima. Ne treba narod osuditi, ali zločinca moramo, a vidi se po rezultatima kakvo je to naše jadno sudstvo – govori Marić.

Dok Ante u porušenoj staroj kući, u kojoj je i šuma već narasla, pali svijeću izgubljenoj majci i sestri, a kiša se miješala sa snijegom, Josip nam šapće:

– Antina strina Cvitanovica meni je pupak vezivala…

Uz željezničku prugu koja veže Sarajevo i Mostar prati nas Tigar. Nisu mu baš ime najbolje pogodili, prije bi bio obični domaći Žućo, veseljak po naravi, ali – eto… Maše repom, trči oko nas i drži nas na okupu, ko da stado čuva. Ničiji je i svačiji, jedan susjed pazi na Tigra i druga mu Garu, skuha im u kanti od 25 litara, da imaju za neko vrijeme…

– Vidiš ovu stanicu, bio je jedan otpravnik vlakova, pošo čovjek da drva usiječe, kad ugleda lubanju Mare Drežnjak. Nikad ti ne znaš gdje će se ovdje kost ukazat. Svećeniku don Stjepanu Ravliću našli su oca Franju 40. dan poslije zločina u Neretvi, desetak kilometara nizvodno. Među vrbama je bio – govori Josip.

Čuli ste sigurno za onu crnu rečenicu: “Ne daj bože da ti Jarak izvještava pred kućom…” E, vrijeme je da upoznate Gorana Zadru:

– Meni je, bolan, CNN u kuću dolazio…

Ako imate živac, evo i zašto:

– Najprije su mi ubili tatu Mladena, baku Matiju i djeda Ivana. Trojica su bila, došli su pitati gdje držimo hajvan, a živina nam je bila eto tu, pored kuće. Onda su mi pod ovim drijenom ubili mamu Ljubicu i sestru Mladenku, bila je materi u naručju, četiri godine je imala. Još ih nismo našli… Ostali smo skriveni brat mi Zoran i ja. Djeca, desetak-dvanajst godina. Onda smo pobjegli i lutali okolo. Na kraju se predali. Kad su nas ispitivali, vidjeli smo gdje vode i našu kravu. Odvelo nas je u Rogića kuće, u Zukinu bazu u Donjoj Jablanici, tu smo bili dva tjedna, prenoćili smo dvije noći i u Muzeju, što oni kažu da nije bio logor, a onda nas je Zuka odveo stricu Dragi – kazuje nam Goran Zadro.

O svemu je svjedočio i u Haagu. Najprije su ga danima ispitivali i po sto puta ista pitanja mu ponavljali: što je bilo, kako je bilo, koliko je bilo, tko je bio, kada je bio, zašto je bio…

– U sudnici sam svjedočio tri-četiri sata, mučno je to iskustvo, a kad me na kraju tužitelj pitao kako znam da je to bila Armija BiH, ja sam njemu odgovorio da šta on misli koji bi drugi bili. Skinuo sam one slušalice i napustio sudnicu – prisjeća se Goran.
Ni sam ne zna kako je sve uspio preživjeti i ostati normalan. Ipak, misli da je i bratu i njemu pomoglo što je odrastao u stričevoj obitelji, a ne po domovima.

– Bude tih snova i košmara, ali nekako čovjek izdura, možda i dječji mozak sve to nekako lakše savlada, teško ti je oko toga bit pametan – kaže Zadro.

Danas u Grabovici praktički nitko i ne živi. Dio kuća je obnovljen, a Dragan Mandić ljetos je u svojoj otvorio konobu i dao joj ime Vidova, po planini na kojoj mu je baština. Nudi domaću kozletinu i vino. To mu je udarno.

– Bi li vjerovao da sam se ja 29 dana krio kad je Armija u svibnju 93. zauzela Grabovicu? Ovu su mi kuću zapalili, a kad su mi došli materi reći da sam ubijen, ja sam bio živ pod stolom. Mater je počela kukati, samo da ih zavara. Jednom su i snajperom pucali na mene. Drugi put sam haljine obukao i maramu svezao oko glave, pa otišao kositi travu, valjalo je živinu nahraniti i u takvim uvjetima. Naletjela vojska i pitaju me s puta: “Baba, đe su ustaše?” Ja im samo rukom pokazao u šumu i oni odoše, nisu me bili skontali – priča nam Dragan.

I Josip, i Ante, i Goran, i Dragan kažu da Grabovičani neće biti spokojni dok se zapovjednici, organizatori pokolja, ne kazne i dok se sve žrtve ne pronađu. Bez toga nema pomirenja među ljudima. Ne može se, ističu, kažnjavati samo na jednoj strani, kad svi znaju da je i druga činila zločine, pa spominju nedaleka stratišta Hrvata – Uzdol, Trusinu, Doljane, Stipića livade…

– Ja svojim kćerima nikada nisam rekao – to su bili muslimani, pa sad njih mrzite. Treba bit isti kriterij prema svakom zločinu jer svaki zločin ima ime i prezime. Jedino nas istina zanima – naglašava Josip Drežnjak.

Svatko je čuo za besramnu parolu “Nož, žica, Srebrenica”, a preživjelima iz sela u kanjonu Neretve jednako je teško čuti lokalnu provokativnu varijaciju koja kaže: “Nož, žica, Grabovica”.

Izvor: narod.hr/Slobodna Dalmacija

facebook komentari

Nastavi čitati

Kronika

Zlatko Vitez: Praljak će se ubrojiti među hrvatske mučenike

Objavljeno

na

Objavio

Komemoracija generalu Slobodanu Praljku održana je u dvorani “Vatroslav Lisinski”. Ondje su došli mnogi njegovi prijatelji i suborci među kojima su i Milijan Brkić, Vladimir Šeks, Luka Bebić, Davor Domazet Lošo, Dario Kordić, Ivan Penić, Zdravko Tomac, Pero Kovačević, Đuro Glogoški, Marko Perković Thompson, Mirko Norac, Andrija Hebrang i drugi.

Miroslav Tuđman u svom je govoru na komemoraciji istaknuo kako su se okupili da izraze sućut Praljkovoj obitelji i odaju počast suborcu i prijatelju.

“Ljudini poput Slobodana nitko nije ravan. Njegov čin nije bio teatralna gesta, niti bijeg, ni potez očajnika. Njegova poruka kristalno je jasna: Slobodan Praljak nije ratni zločinac. S prijezirom odbacujem vašu presudu”, rekao je Tuđman. Istaknuo je da je tim činom odbacio presudu koja nije potvrdila povijesne činjenice o ratu Hrvata i muslimana u Bosni i Hercegovini. Odbacio je nepravednu presudu. Njegova presuda je uvreda za svaku pravdu. To je teatar apsurda”, rekao je Tuđman.

“Slobodan Praljak nijednu minutu nije želio živjeti kao ratni zločinac, jer to nije niti bio”, rekao je Tuđman.

“Slobodan Praljak bio je čovjek pun života, a nadasve je plijenio neskrivenim domoljubljem i bio nam je primjer do zadnjeg trenutka svog života. Bio je general koji je branio domovinu i čast vojske na čijem je čelu bio”, rekao je predsjednik Hrvatskog generalskog zbora general Pavao Miljavac.

Podsjetio je kako je Praljak završio tri fakulteta te pokazao da se ne zadovoljava prosječnošću. “Imao je snažnu ličnost i čeličnu volju. Vrlo brzo se nametnuo kao vođa, iako bez formalnog vojnog znanja. Osobine dobrog vojskovođe je pokazao u operaciji Lipanjska zora”, rekao je Miljavac.

“Na žalost, suđenje u Haagu nije bila poštena bitka. U takvim okolnostima učinio je nevjerojatan potez dostojan samo povijesno najhrabrijih vojskovođa i hrvatskih vitezova. Demonstrativno je odbacio optužbe protiv sebe da bi zaštitio čast ljudi kojima je zapovijedao, nije se bojao poginuti. Sebi je demonstrativno oduzeo život pred zapanjenim očima onih koji su mu hladnokrvno nanosili nepravdu misleći da nema načina da ih pobijedi, ali nisu bili u pravu”, rekao je Miljavac. Oni, kazao je, nisu znali da Slobodan Praljak ne zna za poraz i da uvijek pobjeđuje.

“Pao je za obranu voljene domovine kao ratnik, vojnik i general do zadnjeg daha. Generale i prijatelju, ponovno si zadužio Hrvatsku dugom koji se ničim ne može vratiti”, poručio mu je Miljavac.

Glumac Zlatko Vitez rekao je da će se Praljak ubrojiti među hrvatske mučenike.

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Podržite nas

Podržite našu novu facebook stranicu jednom sviđalicom (like). Naša izvorna stranica je uslijed neviđene cenzure na facebooku blokirana.

Komentari