Pratite nas

Kronika

PORUKA MRTVOGA STJEPANA ĐUREKOVIĆA

Objavljeno

na

I ONI SU STVARALI HRVATSKU – HRVATSKE EMIGRANTSKE PRIČE

Sedam dana prije ubojstva ugostili smo u svom domu jednog Hrvata iz Petrovaradina, gospodina Stjepana Đurekovića. Premda je već izvjesno vrijeme boravio u Njemačkoj, za njegov dolazak tek smo doznali od jednog našeg zajedničkog prijatelja gosp. Jankeca R.

Život hrvatskih političkih emigranata, prepun je neizvjesnosti, straha za goli opstanak, straha od izručenja ili ubojstva, ali usprkos svemu, prepun je i neizmjerne energije, mudrosti u nastojanju da se argumentima istine upozna svjetska javnost sa devijacijama jugoslavenskog režima i pravom hrvatskog naroda na slobodnu, neovisnu državu.

A sve to skupa, uz redoviti posao, nije ostavljalo puno slobodnog vremena za druženja, odlazak u kazalište, kino ili pak na miran vikend u krugu najbližih.

Nakon što nas je prijatelj gosp. Jankec obavijestio o dolasku gospodina S. Đurekovića u Njemačku, počele su i jugoslavenske novine izvješćivati da je Stjepan Đureković pobjegao iz Jugoslavije, da je, navodno, kao direktor INA-e pronevjerio svu silu novca, da je kriminalac itd. No gospodin Jankec, koji nije prekidao ni svoju vezu s mladim Damirom, sinom gosp. Stjepana Đurekovića, jednoga dana nas je nazvao i rekao da bi se gosp. Đureković rado upoznao s nama. I tako se, nedugo nakon što je već bio objavio svoje knjige “Ja, Josip Broz Tito”, “Crveni manageri”, “Sinovi orla”, “Komunizam-velika prevara” te se već zdušno uključio u rad Hrvatskoga narodnog vijeća, gosp. Đureković našao u našem skromnom stanu.

Istinski nas je počastio svojim dolaskom, jer se među nama poznatim emigrantima bio pronio glas da gosp. Đureković kontaktira samo s onima, koji su mu preporučeni kao osobe od povjerenja. Znao je, naime, da se prijetnje jugo-režima ne smiju olako uzimati te da je oprez jedina mogućnost izbjegavanja onoga najgorega.

Moj suprug Božo, inače vrlo nepovjerljiv i šutljiv, prihvatio je gospodina Đurekovića kao starog znanca i prijatelja te ubrzo nakon što je “led bio probijen”, započeo s njim živahan razgovor. Bilo je samo po sebi razumljivo da je jedina tema razgovora bila, život i rad hrvatske političke emigracije. Kako sam osobno bila zauzeta pripremanjem objeda, iz kuhinje sam mogla čuti samo dijelove razgovora. Razgovor o tome, kako se zajednički angažirati u radu HNV-a, što činiti za promicanje istine o Hrvatskoj, kako se kandidirati za Sabor HNV-a, komu vjerovati, koga izbjegavati i sl.

Iako su zveckanje tanjurima i priborom za jelo zaglušivali tijek razgovora, ipak mi je doprla do ušiju priča gosp. Đurekovića o tome, kako ga jugo-vlasti neosnovano optužuju za pronevjeru. “Vjerujte mi, Božo, – gotovo opravdavajući se pričao je gosp. Đureković – ja nisam ništa otuđio. Bio sam direktor Ine i sve što sam uspio prištedjeti jesu 32 tisuće maraka.” Već je odavno bilo poznato da jugoslavenske vlasti svakog iskrenog hrvatskog domoljuba nastoje optužiti za kriminal, kako bi ga mogli progoniti diljem svijeta i na kraju, možda, i ubiti“.

Nakon što sam servirala juhu, i sama sam sjela i zauzela mjesto za stolom. I dok je moj Božo zamišljeno i nekako nevoljko jeo, nije opažao kako ja uporno promatram našega gosta. U jednom trenutku, premda dijalog između njih dvojice još nije bio završio, ne mogavši se suzdržati, upitala sam: “Zar ste Vi, gospodine Đureković, pravi ljevak?” Uočila sam, naime, kako lijevom rukom nespretno pridržava žlicu i još nespretnije zahvaća juhu iz tanjura. Očekivala sam kratko, jednostavno objašnjenje – no gosp. Đureković se digao, maknuo od stola, razgrnuo lijevu stranu svoga kaputića i… ispod lijevog pazuha, u kožnoj futroli, ukazao se mali revolver. “Znate, gospođo, ja namjerno jedem lijevom rukom, kako bih, u slučaju nevolje, desnom što prije mogao dohvatiti revolver” – objasnio je i nervozno počeo hodati po sobi pričajući kako ga je njemačka policija već upozorila da ga prate jugo-agenti, kako se mora čuvati ali i kako je sama njemačka policija spremna zaštiti ga.

Djurekovic-pogrebPogreb Stjepana Đurekovića u Münchenu 1983. godine

A onda je zastao kraj Bože i doslovno rekao: “Znate, Božo, ja znam da će nas oni ubiti. I Vas. I mene. Ali ja se ne bojim. Radim po 16 sati na dan, a radit ću još i više”.

Bilo nam je dobro poznato da je samo u nekoliko mjeseci boravka u Njemačkoj objavio pet knjiga, želeći iznijeti njemu dobro poznatu istinu o tzv. jugoslavenskoj vrhuški. Nismo ga htjeli opterećivati vlastitim strahovima, jer smo oboje već bili djelomično prebrodili uzbuđenja iz 1978. godine kada bješe zatraženo Božino izručenje Jugoslaviji, a i priča o “revolveru u loncu” postajala nam je sve bljeđom i bljeđom.
Nakon objeda, uz moje molećivo navaljivanje da ipak treba iznijeti u javnost svu istinu koju je doznao kroz svoja poznanstva s jugo-moćnicima – sve troje smo se na kraju oprostili, kao stari dobri prijatelji.

Godina je 1983. Svoj godišnji odmor odlučili smo provesti u Italiji, u Fanu, malom mjestancu kraj Riminija. Srpanj je. Već drugi tjedan boravimo na moru. Kupamo se, sunčamo – snatrimo svoj san o Hrvatskoj koja je, kako se odavde čini, tu, preko puta, na dohvat ruke, a ipak tako daleko, daleko… Ponijeli smo mnogo knjiga te svako poslijepodne, u vrijeme kada sunce najjače žeže, u svojoj ugodnoj hotelskoj sobici – čitamo. Svaki dan kupujemo i njemačke novine, jer želimo biti o svemu informirani. Božo, kao i obično, kupuje “Bild-Zeitung” i prvi čita. Tako je bilo i toga poslijepodneva. Ležala sam kraj njega i čitala. Iznenada me Božo uhvati za ruku i reče: “Ženo, prekriži se.” Misleći da se šali, izmaknem se i upitam: “Zašto bih se po Tvojoj naredbi križala?” Tihim glasom punim očaja, jedva izusti: “Prekriži se i pomoli za dušu Stjepana Đurekovića. Ubili su ga. Gadovi!!!” Ostadoh kao skamenjena. A crna, sitna slova novinskog članka u mojim rukama, javljala su o mućnom ubojstvu hrvatskog političkog emigranta, Stjepana Đurekovića.

Za dolazak na sprovod nije bilo dovoljno vremena. Ipak smo već sljedeći dan prekinuli svoj odmor i vratili se u Njemačku. Ubojstva naših suboraca, hrvatskih političkih emigranata, premda su postajala skoro svakodnevnicom, unosili su među nas nemir i strah. I ostavljali duboke tragove u našoj duši.
Nismo o tome puno pričali. Šutnjom smo iskazivali svoj očaj i bespomoćnost. I šutnjom se zavjetovali da ćemo ustrajati – sve do slobode.

Nekoliko dana nakon našeg povratka u Stuttgart, poštar nam je uručio knjigu Stjepana Đurekovića “Slom ideala”, s njegovom vlastoručno, s nadnevkom od 21. srpnja 1983. god., napisanom posvetom.

A tko je od nas tada mogao i naslutiti da će samo 7 dana kasnije, 28. srpnja 1983., pasti od ruke krvnika. Tko je tada mogao i znati da će jedan takav čovjek, ovdje u tuđem svijetu, zauvijek i zaklopiti oči.
Otišao je Stjepan Đureković, čovjek beskrajno zaljubljen u Hrvatsku. Otišao je veliki čovjek i pravi Hrvat. HRVAT Iz Petrovaradina.
I eto, tako je i poslije smrti Stjepana Đurekovića, njegova poruka slobode, došla u prave ruke. I tako je njegova poruka ostavila zapisane tragove. Sve do dana današnjeg.

Malkica Dugeč/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kronika

Na današnji dan 1992. u obrani Posavine poginuo legendarni Lovac na tenkove, Andrija Andabak

Objavljeno

na

Objavio

Na današnji je dan 1992. u obrani Posavine poginuo legendarni Lovac na tenkove, Andrija Andabak. Ovaj je heroj Domovinskog rata u samo 8 mjeseci ratovanja uništio 32 neprijateljska oklopna vozila. Neka mu je vječna hvala i slava!

U Nuštru je u tijeku 26. memorijal “Andrija Andabak” u počast tom legendarnom hrvatskom branitelju. Nuštarac Andrija Andabak od prvoga dana uključio se u obranu domovine te je kao vrsni operator na protuoklopnim raketama tipa 9M14 Maljutka izrastao u jednog od najvećih junaka Domovinskoga rata. Priznato mu je uništavanje 32 oklopa, od čega 30 tenkova, a njegovo ime danas nosi priznanje OS RH za uništavanje tri i više oklopa. Poginuo je 7. srpnja 1992. godine u Posavini kada mu je otkriven položaj nakon što je uništio svoj posljednji oklop, T-84. Posmrtno unaprijeđen je u čin bojnika, a potom i pukovnika, odlikovan je Redom kneza Domagoja s ogrlicom, Redom Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana te Spomenicom Domovinskog rata.

Nositelji organizacije Memorijala, koji se održava u počast legendarnom lovcu na tenkove, ali i svim hrvatskim braniteljima, sinovi su Andrije Andabaka, Marko Andabak i Stjepan Andabak, ponosni na svoga oca, ali ponosni i na svoju majku Nadu, koja im je nakon očeve pogibije postala glavni oslonac u životu.

“Brat i ja ovo radimo sa srcem i jako puno nam znači to što Memorijal iz godine u godinu raste i uz nas koji smo ovdje, dolaze ljudi iz Šibenika, Zadra, Splita, Zagreba, Osijeka…, iz svih dijelova Hrvatske. Time oni pokazuju da se takav podvig kao što je napravio Andrija Andabak ne smije zaboraviti, da se nijedan branitelj poput Andrije ne smije zaboraviti”, istaknuo je Marko Andabak

“Od velikog je značaja da se ne zaboravi, ne samo naš otac, nego i svi branitelji i vrijednosti proistekle iz Domovinskoga rata. Baš zato smo se brat i ja aktivno uključili u organizaciju Memorijala “Andrija Andabak” i pokušavamo ga dovesti na jednu posebnu razinu, a želimo ponajprije da na naša djeca i mladež kroz različite aktivnosti uče o vrijednostima Domovinskoga rata”, istaknuo je Stjepan Andabak.

26. memorijal “Andrija Andabak”, koji se održava pod visokim pokroviteljstvom predsjednice Republike Hrvatske Kolinde Grabar Kitarović, počeo je jučer na Trgu dr. Franje Tuđmana gdje su sadržaje za najmlađe priredili pripadnici Hrvatske vojske, članovi DVD-a Nuštar, Bibliobusna služba Gradske knjižnice i čitaonice Vinkovci i Gradsko kazalište “Joza Ivakić” Vinkovci. Jutros su na grob Andrije Andabaka položeni vijenci i upaljene svijeće, a potom je u crkvi Duha Svetoga župnik Slavko Vranjković služio misu zadušnicu. Za 11 sati u Domu kulture najavljena je svečana akademija i otvaranje izložbe “Lica rata” Hrvatskog povijesnog muzeja Zagreb, a za 15 sati najavljen je okrugli stol “Protuoklopna borba – protuoklopni vođeni raketni sustavi” u prostorijama DVD-a Nuštar.

26. memorijalu “Andrija Andabak” uz obitelj, suborce, prijatelje, predstavnike udruga proisteklih iz Domovinskoga rata, predstavnike lokalne vlasti, ustanova i institucija, među ostalima, nazoče i visoki državni dužnosnici i predstavnici vojske i policije. Među ostalima, počast Andriji Andabaku došli su odati i ministar branitelja Tomo Medved i zapovjednik Hrvatske kopnene vojske brigadni general Siniša Jurković.

“Danas se sjećamo jednog velikog junaka, hrabrog hrvatskog branitelja, časnika, našeg dragog prijatelja pukovnika Andabaka, koji je u Domovinskom ratu ostavio zaista iznimno veliki trag i prenio na sve nas koji smo preživjeli Domovinski rat i na buduće generacije, obvezu čuvanja sjećanja na sve ono što su on i svi naši poginuli hrvatski branitelji ostavili kao zalog za budućnost. Ono što je on činio kroz Domovinski rat svojim sposobnostima uništavajući neprijateljska oklopna vozila i tenkove zaista je respektabilno i proučava se i danas kroz program vojne izobrazbe”, istaknuo je ministar Medved.

“Andrija Andabak je heroj Domovinskog rata i obljetnice kao što je ova trebaju pokazati svima kolika je velika žrtva plaćena za slobodu i neovisnost Republike Hrvatske. Neka mladi vide, neka znaju kakvi su ljudi iznijeli pobjedu u Domovinskom ratu”, istaknuo je brigadni general Siniša Jurković, izaslanik predsjednice RH.

Memorijal “Andrija Andabak” nastavlja se sutra sportskim natjecanjima. U 9 sati počinje turnir u praktičnom streljaštvu na Streljani u Nuštru, u 9,30 turnir u stolnom tenisu u dvorani OŠ Zrinskih Nuštar, a u 10 sati malonogometni turnir na stadionu NK “Nosteria” Nuštar.

Program 26. memorijala “Andrija Andabak” uz visoko pokroviteljstvo predsjednice RH Kolinde Grabar-Kitarović ima potporu Ministarstva branitelja, Ministarstva obrane, Ministarstva unutarnjih poslova, Ministarstva kulture, Hrvatskog povijesnog muzeja, Vukovarsko-srijemske županije, Općine Nuštar, Grada Vinkovaca, Grada Vukovara i Grada Zagreba. (novosti.hr)

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kronika

JOSIPA KOŽIĆ – PRVA POGINULA HRVATSKA BRANITELJICA

Objavljeno

na

Objavio

portal53.hr

U spomen na Josipu Kožić, prvu žrtvu Domovinskog rata s petrinjskog područja i prvu poginulu braniteljicu u Republici Hrvatskoj, počast je odana u petrinjskom naselju Budičina

Na mjestu pogibije, nadomak obiteljske kuće, u obilježavanju su sudjelovala brojna izaslanstva, uz obitelj vijence su položili i zapalili svijeće: sisačko-moslavački župan Ivo Žinić, izaslanik hrvatske predsjednice Kolinde Grabar Kitarović, saborska zastupnica Željka Josić, izaslanica predsjednika Hrvatskog sabora Gordana Jandrokovića, savjetnica u Ministarstvu hrvatskih branitelja Tatjana Pogačić, izaslanica ministra Tome Medveda, Magdalena Komes, predsjednica Gradskog vijeća Grada Petrinje, petrinjski gradonačelnik Darinko Dumbović, predsjednici bošnjačkih i srpskih Vijeća nacionalnih manjina Grada Petrinje Hajrudin Kulašić i Branislav Sekulić, te predstavnici udruga proisteklih iz Domovinskog rata, Hrvatske vojske, Policije i političkih stranaka.

Nakon polaganja župan Žinić je kazao: „Ovo  je tek početak onoga što se događalo kasnije 91.  godine i u nevjerici kada smo čuli za tu tužnu vijest da je ubijena Josipa Kožić na današnji dan prije 27 godina. Nismo mogli vjerovati da će se to događati u našoj Petrinji, u našoj Hrvatskoj. Nažalost kasnije, narod ovog kraja, Hrvati, bili su prognani i protjerani. Oni koji su ostali bili su ubijeni i nažalost, moram to reći, Josipa nije jedina žrtva.“

Podsjetio je i kako je nakon njezine smrti na ovom području stradalo više od 1600 civila, a u Domovinskom ratu i oslobađanju život je izgubilo više od 560 branitelja, te je naglasio kako je to velika cijena za današnju slobodu i nastavio: „Uvijek nam je teško kada dođemo, kada se prisjetimo tih dana, a pogotovo kada se sretnemo s obitelji pokojne Josipe koji i nakon 27 godina proživljavaju teške trenutke i boli koje su proživjeli i tadašnji dan 1991. godine. Naravno da se sjećanja ne mogu izbrisati i sve ostalo pomalo odlazi u zaborav, ali ovo se trenuci kada se prisjećamo tih dana i patnji Hrvata ovdje u Budičini, Petrinji i Hrvatskoj. Danas smo se došli pokloniti da i obitelji damo nadu da budu ponosni na svoju Josipu i da svi budemo ponosni na sve ono što se događalo u stvaranju naše Hrvatske, ali moramo misliti i na budućnost i vjerujem da će nas se svake godine okupiti još više i da je to dokaz da svi oni koji su poginuli neće nikada biti zaboravljeni.“

Na značaj ovog spomendana osvrnula se i Željka Josić, izaslanica predsjednika Hrvatskog sabora: „Nažalost ovo je spomendan na, kako znamo, prvu hrvatsku braniteljicu. Naravno, svima je teško, a najviše obitelji, ali ovo nam je jedan podsjetnik da ne smijemo sigurno zaboraviti sve naše žrtve, ne samo branitelje i braniteljice, već i one naše civilne žrtve i ranjene, sve one koji su ustvari pomogli u stvaranju hrvatske države jer mi se čini da ponekad zaboravimo koliko je muke i krvi moralo biti proliveno da bi se stvorila hrvatska država.“

Petrinjski gradonačelnik Darinko Dumbović je podsjetio i na proglašenje spomendana: „Spomendan je, na kraju krajeva, došao prema inicijativi Koordinacije udruga proisteklih iz Domovinskog rata i što sam kao gradonačelnik na kraju predložio da to prođe na Gradskom vijeću i spomen je nešto što je definitivno ne samo trajna vrijednost i ne samo pijetet, ne samo sjećanje, to je simbol stradanja u Domovinskom ratu i simbol početaka nečega što definitivno nije bilo ljudski. To je bilo ono što smo proživjeli i kroz mladu žrtvu Josipu Kožić i smatram da dizanjem razine prve žrtve našega Grada u Domovinskom ratu je jedna trajna obveza.“

Još je naglasio: „To će ostati za sva vremena i ostat će na kraju ono što je najvažnije kada se pogleda obitelj koja trpi i koja živi pokraj ovog mjesta pogibije i svaki dan im je u sjećanju. Znači, ako budemo imali one ljudske i civilizirane vrijednosti uz pijetet to će osjetiti oni koji su ostali bez svojih najbližih. Ako to ne budemo gajili kroz vrijednosti svake godine, kroz institucije i Grada i Županije i države i resornih ministarstava, to je ono što želim kao gradonačelnik podići na višu razinu i da se ovdje okupimo i da damo one snažne poruke koje se zaslužuju jer u tom jutru kada je Josipa ostala bez života, kada je pokošena rafalom agresora koji je došao ovdje i ubio mladi život. Taj mladi život je najveća ljudska tragedija koja se mogla desiti, ali kada gledamo to je simbol stvaranja Republike Hrvatske i to je ta trajna poruka: ovdje se stvarala domovina, ovdje smo mi platili jednu od najvećih cijena. Hvala svima koji su danas bili ovdje i koji su dali ogroman doprinos, prije svega svim udrugama koje su proistekle iz Domovinskog rata, koje pomažu Gradu Petrinji da ovakve stvari ostanu u nezaboravu. U tom dijelu mogu se zahvaliti predsjedniku Koordinacije Darku Dumboviću koji je i u protokolu pokazao veliki senzibilitet i sve ono što smo doveli na jednu razinu, a ovdje obećavam da ovaj spomen na Josipu Kožić mora biti još više obilježen u uređenju okoliša oko ovog spomenika koji treba proširiti i ograditi da na njemu vijore hrvatske zastave.“

Darko Dumbović, predsjednik Koordinacije udruga proisteklih iz Domovinskog rata, na kraju je podsjetio na tragičan događaj prije 27 godina: „12. listopada 2015. godine Gradsko vijeće Grada Petrinje jednoglasno je donijelo odluku da se 5. srpnja proglasi spomendanom na Josipu Kožić, nažalost po događaju koji se dogodio na taj datum 1991.  godine kada je pokojna Josipa ovdje ubijena i kada je njezina sestra Snježana teško ranjena, kao i tadašnji pričuvni policajac Policijske postaje Petrinja Vlado Dumbović. Ono što je važno reći Josipa Kožić je prva žrtva na području Petrinje, ali i prva braniteljica koja je smrtno stradala u Domovinskom ratu. Tada, kada je donesena odluka Gradskog vijeća, još nismo imali taj podatak i sada nemamo službeno, ali u Ministarstvu smo pregledali svu arhivu i nismo našli niti jednu braniteljicu da je smrtno stradala prije nje. Nažalost, to nije podatak za hvalu ali je nepromjenjiv i kao takav mi ćemo nastojati ovaj događaj, kako je rekao i gradonačelnik, podignuti na još višu razinu. Kao sudionici toga doba i kao sudionici stvaranja Republike Hrvatske mi ćemo to dostojanstveno obilježiti i čuvati uspomenu i te vrednote prenijeti na naše naraštaje da znaju da je Hrvatska stvorena u obrambenom Domovinskom ratu na krvi hrvatskih građana i da kao takva nema cijenu i ne smije biti licitirana ni za što i ni od koga.“

U sklopu odavanja počasti zapaljene su i svijeće kod spomenika poginulim braniteljima u Donjoj Budičini, a na oba mjesta u molitvi su sudjelovali generalni vikar Sisačke biskupije mons. Marko Cvitkušić, župnik iz Hrastovice fra Igor Barišić i trajni đakon Vjekoslav Uvalić. (Portal53.hr)

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori
Sponzori