Pratite nas

Kronika

PORUKA MRTVOGA STJEPANA ĐUREKOVIĆA

Objavljeno

na

I ONI SU STVARALI HRVATSKU – HRVATSKE EMIGRANTSKE PRIČE

Sedam dana prije ubojstva ugostili smo u svom domu jednog Hrvata iz Petrovaradina, gospodina Stjepana Đurekovića. Premda je već izvjesno vrijeme boravio u Njemačkoj, za njegov dolazak tek smo doznali od jednog našeg zajedničkog prijatelja gosp. Jankeca R.

Život hrvatskih političkih emigranata, prepun je neizvjesnosti, straha za goli opstanak, straha od izručenja ili ubojstva, ali usprkos svemu, prepun je i neizmjerne energije, mudrosti u nastojanju da se argumentima istine upozna svjetska javnost sa devijacijama jugoslavenskog režima i pravom hrvatskog naroda na slobodnu, neovisnu državu.

A sve to skupa, uz redoviti posao, nije ostavljalo puno slobodnog vremena za druženja, odlazak u kazalište, kino ili pak na miran vikend u krugu najbližih.

Nakon što nas je prijatelj gosp. Jankec obavijestio o dolasku gospodina S. Đurekovića u Njemačku, počele su i jugoslavenske novine izvješćivati da je Stjepan Đureković pobjegao iz Jugoslavije, da je, navodno, kao direktor INA-e pronevjerio svu silu novca, da je kriminalac itd. No gospodin Jankec, koji nije prekidao ni svoju vezu s mladim Damirom, sinom gosp. Stjepana Đurekovića, jednoga dana nas je nazvao i rekao da bi se gosp. Đureković rado upoznao s nama. I tako se, nedugo nakon što je već bio objavio svoje knjige “Ja, Josip Broz Tito”, “Crveni manageri”, “Sinovi orla”, “Komunizam-velika prevara” te se već zdušno uključio u rad Hrvatskoga narodnog vijeća, gosp. Đureković našao u našem skromnom stanu.

Istinski nas je počastio svojim dolaskom, jer se među nama poznatim emigrantima bio pronio glas da gosp. Đureković kontaktira samo s onima, koji su mu preporučeni kao osobe od povjerenja. Znao je, naime, da se prijetnje jugo-režima ne smiju olako uzimati te da je oprez jedina mogućnost izbjegavanja onoga najgorega.

Moj suprug Božo, inače vrlo nepovjerljiv i šutljiv, prihvatio je gospodina Đurekovića kao starog znanca i prijatelja te ubrzo nakon što je “led bio probijen”, započeo s njim živahan razgovor. Bilo je samo po sebi razumljivo da je jedina tema razgovora bila, život i rad hrvatske političke emigracije. Kako sam osobno bila zauzeta pripremanjem objeda, iz kuhinje sam mogla čuti samo dijelove razgovora. Razgovor o tome, kako se zajednički angažirati u radu HNV-a, što činiti za promicanje istine o Hrvatskoj, kako se kandidirati za Sabor HNV-a, komu vjerovati, koga izbjegavati i sl.

Iako su zveckanje tanjurima i priborom za jelo zaglušivali tijek razgovora, ipak mi je doprla do ušiju priča gosp. Đurekovića o tome, kako ga jugo-vlasti neosnovano optužuju za pronevjeru. “Vjerujte mi, Božo, – gotovo opravdavajući se pričao je gosp. Đureković – ja nisam ništa otuđio. Bio sam direktor Ine i sve što sam uspio prištedjeti jesu 32 tisuće maraka.” Već je odavno bilo poznato da jugoslavenske vlasti svakog iskrenog hrvatskog domoljuba nastoje optužiti za kriminal, kako bi ga mogli progoniti diljem svijeta i na kraju, možda, i ubiti“.

Nakon što sam servirala juhu, i sama sam sjela i zauzela mjesto za stolom. I dok je moj Božo zamišljeno i nekako nevoljko jeo, nije opažao kako ja uporno promatram našega gosta. U jednom trenutku, premda dijalog između njih dvojice još nije bio završio, ne mogavši se suzdržati, upitala sam: “Zar ste Vi, gospodine Đureković, pravi ljevak?” Uočila sam, naime, kako lijevom rukom nespretno pridržava žlicu i još nespretnije zahvaća juhu iz tanjura. Očekivala sam kratko, jednostavno objašnjenje – no gosp. Đureković se digao, maknuo od stola, razgrnuo lijevu stranu svoga kaputića i… ispod lijevog pazuha, u kožnoj futroli, ukazao se mali revolver. “Znate, gospođo, ja namjerno jedem lijevom rukom, kako bih, u slučaju nevolje, desnom što prije mogao dohvatiti revolver” – objasnio je i nervozno počeo hodati po sobi pričajući kako ga je njemačka policija već upozorila da ga prate jugo-agenti, kako se mora čuvati ali i kako je sama njemačka policija spremna zaštiti ga.

Djurekovic-pogrebPogreb Stjepana Đurekovića u Münchenu 1983. godine

A onda je zastao kraj Bože i doslovno rekao: “Znate, Božo, ja znam da će nas oni ubiti. I Vas. I mene. Ali ja se ne bojim. Radim po 16 sati na dan, a radit ću još i više”.

Bilo nam je dobro poznato da je samo u nekoliko mjeseci boravka u Njemačkoj objavio pet knjiga, želeći iznijeti njemu dobro poznatu istinu o tzv. jugoslavenskoj vrhuški. Nismo ga htjeli opterećivati vlastitim strahovima, jer smo oboje već bili djelomično prebrodili uzbuđenja iz 1978. godine kada bješe zatraženo Božino izručenje Jugoslaviji, a i priča o “revolveru u loncu” postajala nam je sve bljeđom i bljeđom.
Nakon objeda, uz moje molećivo navaljivanje da ipak treba iznijeti u javnost svu istinu koju je doznao kroz svoja poznanstva s jugo-moćnicima – sve troje smo se na kraju oprostili, kao stari dobri prijatelji.

Godina je 1983. Svoj godišnji odmor odlučili smo provesti u Italiji, u Fanu, malom mjestancu kraj Riminija. Srpanj je. Već drugi tjedan boravimo na moru. Kupamo se, sunčamo – snatrimo svoj san o Hrvatskoj koja je, kako se odavde čini, tu, preko puta, na dohvat ruke, a ipak tako daleko, daleko… Ponijeli smo mnogo knjiga te svako poslijepodne, u vrijeme kada sunce najjače žeže, u svojoj ugodnoj hotelskoj sobici – čitamo. Svaki dan kupujemo i njemačke novine, jer želimo biti o svemu informirani. Božo, kao i obično, kupuje “Bild-Zeitung” i prvi čita. Tako je bilo i toga poslijepodneva. Ležala sam kraj njega i čitala. Iznenada me Božo uhvati za ruku i reče: “Ženo, prekriži se.” Misleći da se šali, izmaknem se i upitam: “Zašto bih se po Tvojoj naredbi križala?” Tihim glasom punim očaja, jedva izusti: “Prekriži se i pomoli za dušu Stjepana Đurekovića. Ubili su ga. Gadovi!!!” Ostadoh kao skamenjena. A crna, sitna slova novinskog članka u mojim rukama, javljala su o mućnom ubojstvu hrvatskog političkog emigranta, Stjepana Đurekovića.

Za dolazak na sprovod nije bilo dovoljno vremena. Ipak smo već sljedeći dan prekinuli svoj odmor i vratili se u Njemačku. Ubojstva naših suboraca, hrvatskih političkih emigranata, premda su postajala skoro svakodnevnicom, unosili su među nas nemir i strah. I ostavljali duboke tragove u našoj duši.
Nismo o tome puno pričali. Šutnjom smo iskazivali svoj očaj i bespomoćnost. I šutnjom se zavjetovali da ćemo ustrajati – sve do slobode.

Nekoliko dana nakon našeg povratka u Stuttgart, poštar nam je uručio knjigu Stjepana Đurekovića “Slom ideala”, s njegovom vlastoručno, s nadnevkom od 21. srpnja 1983. god., napisanom posvetom.

A tko je od nas tada mogao i naslutiti da će samo 7 dana kasnije, 28. srpnja 1983., pasti od ruke krvnika. Tko je tada mogao i znati da će jedan takav čovjek, ovdje u tuđem svijetu, zauvijek i zaklopiti oči.
Otišao je Stjepan Đureković, čovjek beskrajno zaljubljen u Hrvatsku. Otišao je veliki čovjek i pravi Hrvat. HRVAT Iz Petrovaradina.
I eto, tako je i poslije smrti Stjepana Đurekovića, njegova poruka slobode, došla u prave ruke. I tako je njegova poruka ostavila zapisane tragove. Sve do dana današnjeg.

Malkica Dugeč/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kronika

Nedopustivo je da ljudi iz Prijedora, iz cijeloga banjolučkoga kraja, nakon 27 godina ne mogu doći svojim domovima

Objavljeno

na

Objavio

Neki dan su me tijekom Okruglog stola o Ovčari, na kojemu sam boravio kao zainteresirani promatrač i na kojem se govorilo o trenutnoj situaciji oko neprocesuiranja zločina iz Domovinskoga rata zamolili ljudi iz Udruge Altruist kod Prijedora da sagledam njihovu trenutnu situaciju te da pokušam pomoći koliko mogu.

Nedopustivo je da ljudi iz Prijedora, iz cijeloga banjolučkoga kraja, nakon 27 godina ne mogu doći svojim domovima te da im nakon toliko vremena se ne dozvoljava da mogu izvaditi katastarske podatke o svojoj imovini. Mnogobrojni ne mogu izvaditi niti osobna dokumenta. Nakon silnih stradanja oni još uvijek ne mogu svojim ognjištima. Prije 27 godina jedno su cijelo selo izbrisali. Znakovito, to se selo zove Briševo.

Nedopustivo je da danas ne mogu obnoviti svoje domove te da zbog izuzetno teške situacije u odnosima sa Srbima koji žive na tim terenima i oni koji imaju obnovljene kuće u istima ne mogu spavati od straha te žive u društvenim domovima.

Apeliram na predstavnike vlasti hrvatskoga naroda u Republici Srpskoj te ih molim da snime situaciju na terenu, vide kako se tim ljudima može pomoći te da koordiniranim aktivnostima sa Središnjim državnim uredom za Hrvate izvan RH pokušamo pomoći koliko možemo.

Mislim da hrvatski predstavnici u vlasti Republike Srpske trebaju više koordinirati s RH u rješavanju ovih problema ili ako to ne mogu učiniti iz nekih razloga, pomoć potraže od međunarodne zajednice i RH koja je obvezana Daytonskim mirovnim sporazumom pomoći Hrvatima u BiH.

Grozna je činjenica da ljudi umiru zbog toga što su cestovno osječeni i zbog činjenice da im hitna pomoć ne može doći na vrijeme.

O ovome treba obavijestiti UNHCR i međunarodne predstavnike, jer se ovakve stvari ne smiju tolerirati. Mi smo ljudi i ne smijemo dopustiti toliku ljudsku patnju.

Ivica Mišić, zastupnik u Saboru RH

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kronika

Predsjednica pridržavala stradalog vojnika dok je palio svijeću za žrtve Vukovara

Objavljeno

na

Objavio

U Koloni sjećanja u ponedjeljak je koračao cijeli državni vrh, predsjednica Republike Kolinda Grabar-Kitarović, predsjednik Sabora Gordan Jandroković i predsjednik Vlade Andrej Plenković, uz još desetke tisuća građana koji su se došli pokloniti žrtvi Vukovara.

Osim što je u koloni sjećanja predsjednica hodala u Zengama, položila ih je na Ovčari.

Predsjednica je već prijašnjih godina objasnila da time želi poručiti kako su Vukovaru potrebna radna mjesta za bolju budućnost. Žute cipele Zenge iz Borova postale su simbolom branitelja Vukovara. Proizvodila ih je obuća Borovo.

Prilikom paljenja svijeća na Ovčari predsjednica Republike iznenadila je i jednom gestom, piše RTL.

Naime, vojnika ranjenog u Afganistanu, koji se vratio s bojišnice te na štakama stigao u Vukovar, čitavo je vrijeme pridržavala, pomažući mu da zapali svijeću te se pokloni žrtvi Vukovara.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari