Pratite nas

Kronika

PORUKA MRTVOGA STJEPANA ĐUREKOVIĆA

Objavljeno

na

I ONI SU STVARALI HRVATSKU – HRVATSKE EMIGRANTSKE PRIČE

Sedam dana prije ubojstva ugostili smo u svom domu jednog Hrvata iz Petrovaradina, gospodina Stjepana Đurekovića. Premda je već izvjesno vrijeme boravio u Njemačkoj, za njegov dolazak tek smo doznali od jednog našeg zajedničkog prijatelja gosp. Jankeca R.

Život hrvatskih političkih emigranata, prepun je neizvjesnosti, straha za goli opstanak, straha od izručenja ili ubojstva, ali usprkos svemu, prepun je i neizmjerne energije, mudrosti u nastojanju da se argumentima istine upozna svjetska javnost sa devijacijama jugoslavenskog režima i pravom hrvatskog naroda na slobodnu, neovisnu državu.

A sve to skupa, uz redoviti posao, nije ostavljalo puno slobodnog vremena za druženja, odlazak u kazalište, kino ili pak na miran vikend u krugu najbližih.

Nakon što nas je prijatelj gosp. Jankec obavijestio o dolasku gospodina S. Đurekovića u Njemačku, počele su i jugoslavenske novine izvješćivati da je Stjepan Đureković pobjegao iz Jugoslavije, da je, navodno, kao direktor INA-e pronevjerio svu silu novca, da je kriminalac itd. No gospodin Jankec, koji nije prekidao ni svoju vezu s mladim Damirom, sinom gosp. Stjepana Đurekovića, jednoga dana nas je nazvao i rekao da bi se gosp. Đureković rado upoznao s nama. I tako se, nedugo nakon što je već bio objavio svoje knjige “Ja, Josip Broz Tito”, “Crveni manageri”, “Sinovi orla”, “Komunizam-velika prevara” te se već zdušno uključio u rad Hrvatskoga narodnog vijeća, gosp. Đureković našao u našem skromnom stanu.

Istinski nas je počastio svojim dolaskom, jer se među nama poznatim emigrantima bio pronio glas da gosp. Đureković kontaktira samo s onima, koji su mu preporučeni kao osobe od povjerenja. Znao je, naime, da se prijetnje jugo-režima ne smiju olako uzimati te da je oprez jedina mogućnost izbjegavanja onoga najgorega.

Moj suprug Božo, inače vrlo nepovjerljiv i šutljiv, prihvatio je gospodina Đurekovića kao starog znanca i prijatelja te ubrzo nakon što je “led bio probijen”, započeo s njim živahan razgovor. Bilo je samo po sebi razumljivo da je jedina tema razgovora bila, život i rad hrvatske političke emigracije. Kako sam osobno bila zauzeta pripremanjem objeda, iz kuhinje sam mogla čuti samo dijelove razgovora. Razgovor o tome, kako se zajednički angažirati u radu HNV-a, što činiti za promicanje istine o Hrvatskoj, kako se kandidirati za Sabor HNV-a, komu vjerovati, koga izbjegavati i sl.

Iako su zveckanje tanjurima i priborom za jelo zaglušivali tijek razgovora, ipak mi je doprla do ušiju priča gosp. Đurekovića o tome, kako ga jugo-vlasti neosnovano optužuju za pronevjeru. “Vjerujte mi, Božo, – gotovo opravdavajući se pričao je gosp. Đureković – ja nisam ništa otuđio. Bio sam direktor Ine i sve što sam uspio prištedjeti jesu 32 tisuće maraka.” Već je odavno bilo poznato da jugoslavenske vlasti svakog iskrenog hrvatskog domoljuba nastoje optužiti za kriminal, kako bi ga mogli progoniti diljem svijeta i na kraju, možda, i ubiti“.

Nakon što sam servirala juhu, i sama sam sjela i zauzela mjesto za stolom. I dok je moj Božo zamišljeno i nekako nevoljko jeo, nije opažao kako ja uporno promatram našega gosta. U jednom trenutku, premda dijalog između njih dvojice još nije bio završio, ne mogavši se suzdržati, upitala sam: “Zar ste Vi, gospodine Đureković, pravi ljevak?” Uočila sam, naime, kako lijevom rukom nespretno pridržava žlicu i još nespretnije zahvaća juhu iz tanjura. Očekivala sam kratko, jednostavno objašnjenje – no gosp. Đureković se digao, maknuo od stola, razgrnuo lijevu stranu svoga kaputića i… ispod lijevog pazuha, u kožnoj futroli, ukazao se mali revolver. “Znate, gospođo, ja namjerno jedem lijevom rukom, kako bih, u slučaju nevolje, desnom što prije mogao dohvatiti revolver” – objasnio je i nervozno počeo hodati po sobi pričajući kako ga je njemačka policija već upozorila da ga prate jugo-agenti, kako se mora čuvati ali i kako je sama njemačka policija spremna zaštiti ga.

Djurekovic-pogrebPogreb Stjepana Đurekovića u Münchenu 1983. godine

A onda je zastao kraj Bože i doslovno rekao: “Znate, Božo, ja znam da će nas oni ubiti. I Vas. I mene. Ali ja se ne bojim. Radim po 16 sati na dan, a radit ću još i više”.

Bilo nam je dobro poznato da je samo u nekoliko mjeseci boravka u Njemačkoj objavio pet knjiga, želeći iznijeti njemu dobro poznatu istinu o tzv. jugoslavenskoj vrhuški. Nismo ga htjeli opterećivati vlastitim strahovima, jer smo oboje već bili djelomično prebrodili uzbuđenja iz 1978. godine kada bješe zatraženo Božino izručenje Jugoslaviji, a i priča o “revolveru u loncu” postajala nam je sve bljeđom i bljeđom.
Nakon objeda, uz moje molećivo navaljivanje da ipak treba iznijeti u javnost svu istinu koju je doznao kroz svoja poznanstva s jugo-moćnicima – sve troje smo se na kraju oprostili, kao stari dobri prijatelji.

Godina je 1983. Svoj godišnji odmor odlučili smo provesti u Italiji, u Fanu, malom mjestancu kraj Riminija. Srpanj je. Već drugi tjedan boravimo na moru. Kupamo se, sunčamo – snatrimo svoj san o Hrvatskoj koja je, kako se odavde čini, tu, preko puta, na dohvat ruke, a ipak tako daleko, daleko… Ponijeli smo mnogo knjiga te svako poslijepodne, u vrijeme kada sunce najjače žeže, u svojoj ugodnoj hotelskoj sobici – čitamo. Svaki dan kupujemo i njemačke novine, jer želimo biti o svemu informirani. Božo, kao i obično, kupuje “Bild-Zeitung” i prvi čita. Tako je bilo i toga poslijepodneva. Ležala sam kraj njega i čitala. Iznenada me Božo uhvati za ruku i reče: “Ženo, prekriži se.” Misleći da se šali, izmaknem se i upitam: “Zašto bih se po Tvojoj naredbi križala?” Tihim glasom punim očaja, jedva izusti: “Prekriži se i pomoli za dušu Stjepana Đurekovića. Ubili su ga. Gadovi!!!” Ostadoh kao skamenjena. A crna, sitna slova novinskog članka u mojim rukama, javljala su o mućnom ubojstvu hrvatskog političkog emigranta, Stjepana Đurekovića.

Za dolazak na sprovod nije bilo dovoljno vremena. Ipak smo već sljedeći dan prekinuli svoj odmor i vratili se u Njemačku. Ubojstva naših suboraca, hrvatskih političkih emigranata, premda su postajala skoro svakodnevnicom, unosili su među nas nemir i strah. I ostavljali duboke tragove u našoj duši.
Nismo o tome puno pričali. Šutnjom smo iskazivali svoj očaj i bespomoćnost. I šutnjom se zavjetovali da ćemo ustrajati – sve do slobode.

Nekoliko dana nakon našeg povratka u Stuttgart, poštar nam je uručio knjigu Stjepana Đurekovića “Slom ideala”, s njegovom vlastoručno, s nadnevkom od 21. srpnja 1983. god., napisanom posvetom.

A tko je od nas tada mogao i naslutiti da će samo 7 dana kasnije, 28. srpnja 1983., pasti od ruke krvnika. Tko je tada mogao i znati da će jedan takav čovjek, ovdje u tuđem svijetu, zauvijek i zaklopiti oči.
Otišao je Stjepan Đureković, čovjek beskrajno zaljubljen u Hrvatsku. Otišao je veliki čovjek i pravi Hrvat. HRVAT Iz Petrovaradina.
I eto, tako je i poslije smrti Stjepana Đurekovića, njegova poruka slobode, došla u prave ruke. I tako je njegova poruka ostavila zapisane tragove. Sve do dana današnjeg.

Malkica Dugeč/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kronika

Na današnji dan 1993. – masakr nad hrvatskim braniteljima u selu Dragišići (Vodice)

Objavljeno

na

Objavio

isječak/HRT

Nakon šestosatnog otpora, ponestalo im je streljiva i zbog nedobivanja adekvatne pomoći opkoljeni su, te primorani na predaju. Iako im se u pregovorima jamčio tretman propisan Ženevskom konvencijom, nakon predaje razjareni Srbi su ih skinuli do gola, vezali žicom i uz stalno udaranje tjerali pješke prema obližnjoj Čistoj Maloj. Tu su mučeni i ubijeni.

Na današnji dan 1993. godine dogodio se masakr nad hrvatskim braniteljima zarobljenima u selu Dragišići u zaleđu Vodica. Paravojne jedinice i lokalne milicije srpske paradržave tzv. ‘SAO Krajine’ zarobila je deset hrvatskih branitelja koji su nakon šestosatne borbe ostali bez streljiva. Iz bezobzirne osvete zbog gubitaka koje su im nanijeli u borbi, četnici su napravili pokolj među zarobljenicima. Do zatvora u Kninu živa su stigla samo šestorica.

Tijela mučki ubijenih Jakova Crvelina iz Tisnog  i Borisa Kartela iz Vodica također su razmijenjena, dok se sudbine i posljednja počivališta Borisa Troskota iz Kašića Banjevačkog i Borislava Periše iz Krkovića ni danas ne znaju.

Nakon velikih gubitaka u bitci za Maslenicu neprijatelji su izvršili protuudar napadom na vodičko zaleđe. Iskoristili su pri tome loše vremenske uvjete i nedovoljnu opremljenost i malobrojnost pripadnika 15. pukovnije te u ranim jutarnjim satima velikim snagama zauzeli su dominantnu kotu Gradinu iznad Čiste Male i Dragišića i pri tome uništili sustav veza. Uz snažnu topničku potporu, pješaštvom, transporterima i tenkovima krenuli su u napad na Dragišiće. Hrabri branitelji pružili su herojski otpor iako su pri tome bili slabo naoružani i uspjeli su nanijeti brojnijem neprijatelju značajne gubitke u ljudstvu i tehnici.

Nakon šestosatnog otpora, ponestalo im je streljiva i zbog nedobivanja adekvatne pomoći opkoljeni su, te primorani na predaju. Iako im se u pregovorima jamčio tretman propisan Ženevskom konvencijom, nakon predaje razjareni Srbi su ih skinuli do gola, vezali žicom i uz stalno udaranje tjerali pješke prema obližnjoj Čistoj Maloj.

U samoj Čistoj Maloj ubijen je hrvatski vitez Boris Kartelo iz Vodica, a njegov ratni drug Jakov Crvelin iz Tisnog izdahnuo je na putu od mučenja. Boris Troskot iz Kašića Banjevačkog i Borislav Periša iz Krkovića izdvojeni su od grupe, odvedeni i predani snagama ratnog zločinca kapetana Dragana nakon čega im se gubi svaki trag.

Do zatvora u Kninu stigla su šestorica gdje su bili izloženi svakodnevnim torturama i razmijenjeni su nakon par mjeseci. Tijela Jakova Crvelina i Borisa Kartela također su razmijenjena dok su sudbine Troskota i Periše još uvijek nepoznate.

Izvor: narod.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kronika

Gdje su danas progonitelji Marka Veselice?

Objavljeno

na

Na današnji dan umro je prof. dr. Marko Veselica (Sinj, 9. siječnja 1936. – Zagreb, 17. veljače 2017.) Riječ je o povijesno nezaobilaznoj ličnosti, žrtvi komunističkog terora, koji se čitav život borio za slobodnu, samostalnu i neovisnu hrvatsku državu, i koji je na kraju krajeva, za svoje ideale,  najljepše godine svoga života proveo u najstrašnijim logorima Josipa Broza Tita, od Lepoglave do Stare Gradiške.

U vrijeme njegova života, čini se, nismo ga dovoljno nagradili (možda ni poznavali!), pa je red da mu  sada, kad ga na žalost više nema među živima, još jednom kažemo – hvala, tim prije što je ova  legenda novije hrvatske povijesti ostavila neizbrisivi trag.

Veselica je simbol borbe protiv komunizma. Osudili su ga (drugi put) 1980., nakon smrti Tita, čak na 11 godina teške robije (!) samo i iz razloga što je dao intervju zapadnonjemačkom časopisu „Der Spiegel“! Nu, neprestano se pitamo, što, poglavito, mladi, znaju o tom olovnom vremenu?

U Zagrebu i dalje postoji i ulice i trgovi nazvane po komunističkoj prošlosti. Taj veliki hrvatski rodoljub nije mogao čak ništa znanstveno i javno objavljivati i na bilo koji način se pojavljivati u javnosti, od 1972. do 1990. Stoga, danas dok se sjećamo ovog iznimnog čovjeka među ostalim se moramo zapitati: gdje su i što rade njegovi progonitelji? A Veselica je bio samo jedna u nepreglednom nizu komunističkih žrtava, prije svega, „Hrvatskog proljeća“.

Sve u svemu, nismo mu se dovoljno odužili. Njegov lik i djelo mora i treba biti nezaboravno u hrvatskoj povijesti, tim prije što taj čovjek nikada nije pružao ruke da bi grabio, već da bi podao ljubav.

Oni koji odlučuju o nazivima ulica, trgova, pa i istaknutih državnih ustanova već sutra moraju iznaći način (prijedlog) da se ime Marka Veselice nikada ne izbriše, kao što je to slučaj i s nekim drugim hrvatskim velikanima, pa i Junacima hrvatskog obrambenog Domovinskoga rata za koje više nitko, na žalost, ne zna ni tko su ni što su!

Mladen Pavković

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari