Pratite nas

Povijesnice

Poruka Zvonka Bušića Hrvatima iz zatvora Lompac, Kalifornija

Objavljeno

na

poruka zvonka bušića
Poslije punih 38 godina iznosim hrvatskom općinstvu ovu poruku  Zvonke Bušića Hrvatima kao jedan povijesni dokumenat hrvatske političke emigracije u borbi za Obnovu Hrvatske Države

(Kontinentalni Pročelnik Hrvatskog Narodnog Otpora, za sjevernu Ameriku Mile Boban i tajnik HNO Velimir Sulić su bili u posjeti kod Zvonka Bušić. Više puta smo ga išli posjetiti kao Hrvata i kao dobra prijatelja, a usput od njega tražili smo savjete, jer je Zvonko Bušić bio Pročelnik Hrvatskog Narodnog Otpora za sjeverni Američki Kontinent,  kako najbolje postupati u tada već vrlo dobro polariziranoj hrvatskoj političkoj emigraciji. Zvonko je uvijek bio hrabar i ponosit čovjek.

Uz mnoge razgovore dogovorili smo se da bi dobro bilo da se on obrati Hrvatima s jednom oćenitom porukom. Pristao je i za nekoliko dana dobili smo o čemu smo razgovarali. Poslali smo to uredništvu časopisa OTPOR u Chicago bratu Vladi Glavašu koji je bio glavni i odgovorni urednik časopisa OTPOR. Prenosim ovdje na Kamenjaru doslovno “PORUKA ZVONKE BUŠIĆA HRVATIMA” koja je izišla u časopisu OTPOR br. 5, svibanj 1979., st. 5. 

Poslije punih 38 godina iznosim hrvatskom općinstvu ovu Zvonke Bušića Poruku Hrvatima kao jedan povijestni dokumenat hrvatske političke emigracije u borbi za Obnovu Hrvatske Države. Čisto sumnjam da je ova Zvonke Bušića Poruka ikada igdje bila objavljena osim u spomenutom časopisu. Mile Boban, Otporaš.)

PORUKA ZVONKE BUŠIĆA HRVATIMA

Hrvati i Hrvatice, razvoj događaja u svijetu nedvojbeno svjedoči da ni duge godine porobljenosti i okupacije nisu uništile osjećaj i želju za slobodom. Danas se jasnije nego ikada ranije u povijesti, poput udruženih krikova iz mnogih krajeva svijeta čuju odlučni zahtjeviza ljudskim pravima, političkim promjenama, individualnom i nacionalnom slobodom.

Ekonomske krize i politički nemiri su već zahvatili dobar dio svijeta. Iz dana u dan odjekuju novi pucnjevi, pojavljuju se novi sukobi, otvoraju se nova bojišta. Izrabljivani se bune protiv izrabljivača, okupirani ustaju protiv okupatora. Traže se prava, hoće se sloboda, pa makar po cijenu života. Čežnja za slobodom je postala vrlo značajnom činjenicom u međunarodnoj politiki. I zato su danas, alarmirani čuvari diktatorskih režima: i umjetno stvorenih državnih tvorevina. Ti vječni čuvari nasilnog i nepravednog mira, zabrinuti uglavnom za svoje političke interese, pokušavaju preispitati svoje dosadašnje stavove, jer i njima postaje potpuno jasno, da je ne samo uzaludno nego i pogubno opirati se neizbježnom pohodu suverene povijesti. te današnje napetosti i sukobi u svijetu kao i neprekidna politička previranja su izazvala posebnu krizu i zabrinutost kod beogradske čaršije.

Suočeni sa činjenicom, da su odbrojeni dani njihovu pašaluku u panici i strahu pred neizvjesnosti za vlastitu budućnost ti današnji nosioci beogradskog veliko-srpstva, kao i njihovi predhodnici uoči Drugod svjetskog rata, zaklinju se da će čuvati i braniti Jugoslaviju. Tko ima imalo uvida u slabosti i probleme takozvane jugoslavenske vojske i čuje kako čaršija izvikuje jedinstvo i sposobnost, snagu i spremnost jugo-armije, taj ne može a da ne prizna, da je beogradska čaršija, u svojoj megalomaniji, nadmašila i Idi Amina, doživotnog predsjednika Ugande.

Svakom razumnom čovjeku i političaru na Istoku i Zapadu, dovoljno je prisjetiti se totalnog rasula starojugoslavenske vojske pa da sa sigurnošću predvidi što čeka današnju jugo-armiju. Dugogodišnji pasivni otpor hrvatskog naroda u Domovini, uspon i pad Hrvatskog Proljeća a i događaja nakom Proljeća , te živost i aktivnost hrvatske emigracije, jasno pokazuje i političkim slijepcima, da je danas cijeli hrvatski narod jedinstven u zahtjevu  za Hrvatsku Državu i da se sinovi hrvatskog naroda, koji se danas nalaze u jugoarmiji i pod zapovjedništvom srpskih generala, neće boriti za očuvanje nikakve Jugoslavije ni pod kakvim uvjetima, za čije interese i račune, nego će zajedno sa sinovima ostalih porobljenih naroda sikoristiti svaku priliku da sruše taj veliko-srpski pašaluk i zauvijek unište megalomanske ideje i namjere beogradske čaršije.

Danas se u jugoslavenskom političkom vrhu vode žestoke borbe za vlast i nasljedstvo na jednoj strani dok beogradska čaršija na drugoj strani, sa svojim podmuklim i zakulisnim igrama pokušava Hrvate, još jednom, žedne prevesti preko vode ili hrvatsko nacionalno pitanje riješti Đilasovim ili Rankovićevim krvavim metodama. Jugoslavenski je izrazit primjer koji svijet upozorava, da nema bratstva između okupatora i okupiranih i današnje rasplamsavanje nacionalno osloboditeljskih pregnuća kod porobljenih nesrpskih naroda je proces, kojeg više nitko i ništa zaustavite neće i niti može. Kako u Jugoslaviji, tako i u drugim krajevima svijeta, svi nasilno udruženi narodi moraju biti osamostaljeno. Trebaju izboriti svoje neotuđivo pravo na samoodređenje. Dok su svi nasilno podjeljeni narodi kao Albanci, Makedonci, te Nijemci, Koreanci i slični drugi u svijetu, moraju imati pravo na ujedinjenje. To je neizbježni hod suverene povijesti. I u tom smislu se hrvatski narod istinski bori za temeljna ljudska i narodna  prava hrvatskog i svih drugih porobljenih i obespravljenih naroda.

Zbog političke nedozrelosti podaničkog duha i iluzija svojih političkih vođa, naša je Hrvatska, kroz dugu i tešku povijest, prečesto služila tuđim interesima i tuđe račune plaćala krvlju svog vlastitrog naroda. Međutim, Hrvatska se je konačno oslobodila svih dojučerašnjih kobnih oluzija i znanja, a gola i opipljiva okupacijska zbilja je otrijeznila iz devet-stoljetnog podaničnog sna, te probudila sve slojeve hrvatskog naroda. Danas se je hrvatska intelegencija stavila u službu svog potlačenog naroda, u obranu njegovih kulturnih, povijesnih i drugih nacionalnih vrijednosti. Učvrstila se je na staze s kojih hrvatski radnici i seljaci, u našoj mukotrpnoj tisućljetnoj nacionalnoj osloboditeljskoj borbi, nikada ne siđoše. Godine 1971. pokret hrvatskih sveučilištaraca postavio je našu borbu, na široke narodne temelje, na podlogu općehrvatskog izmirenja i opraštaja. (Vidi Poruka Izmirenja…Istarska Drina br. 3/4 1964., st. 18-21., mo. Otporaš.) Ta je ideja u Domovini postala općim nacionalnim pokretom a morala bi jače i gorljivije prožeti i emigraciju, jer to je najispravniji putokaz naše borbe i jamstvo hrvatske pobjede. (Poruka Izmirenja je djelo hrvatske političke emigracije koju je hrvatska državotvorna platforma u Domovini obje ručke prihvatila. Mo.)

Do danas, u hrvatskom narodu, nije nitko pobjednik niti bi itko trebao o sebi pripisivati neke ratne zasluge jer od jednih, napuštena od drugih prevarena Hrvatska je još uvijek u najcrnjem ropstvu iz kojeg nju jedino pomirena braća sa zajedničkim snagama i novim pregnućima spasiti mogu. Svi smo krivi i svi smo odgovorni ali sada nema koristi kukati, niti nojevski stavljati glavu u pjesak nego jedni druge trebamo hrabriti, jedni drugima pomoći osloboditi se kompleksa krivnje prema vlastitom narodu i straha od vlastite domovine. Isto se tako, kao narod, moramo osloboditi kompleksa nacionalne krivnje kojeg su nam naši nacionalni neprijatelji i njihovi pomagači uspjeli nametnuti do te mjere, da su neki čak ISTAKNUTI Hrvati, ovdje u Ameriki, i sami počeli vjerovati u te izmišljene priče o tobožnjem hrvatskom terorizmu, te su i samim Amerikancima postali smješni oni i njihova sluganska poniznost. Jer – stalno isticati slobodu i prava koja Hrvati uživaju u slobodnoj demokratskoj Ameriki, a ne usuditi se otvoreno napisati i osuditi službenu politiku Washingtona koji šalje oružje beogradu i otvoreno zagovara i podržava genocidno jugoslavenstvo, može samo podanički ropski duh, koji slobodu doživljava kao luksuz, jer je rođen na koljenima, živi na koljenima i umire na koljenima. Tako su se neki pobornici mira raspisali o revoluciji a neki sami sebe proglasiše ovcama i koješto drugo.

Hrvatice i Hrvati, unatoč svih tragedija, patnji i stradanja hrvatskog naroda, ako prelistamo hrvatsku povijest, ako zagrnemo crne zastore hrvatske prošlosti, vidjet ćemo da mi nismo potomci kukavica i plašljivica. Saznat ćemo, da je hrvatski narod od prvih početaka do dana današnjega uvijek imao uzgoritih i uzornih sinova koji su se čvrstim sjajem svog imena lavovski borilii časno ginuli na braniku hrvatske slobode visoko cijeneći sveti ideal nacije. Domovina Hrvatska, zemlja predaka koji su je nama u amanet ostavili, zahtjevala je, i danas zahtjeva, da je se njezini sinovi pokažu dostojni, a da je očuvaju i obrane.

Ratni sukobi na komunističkom dalekom Istoku te širem svijeta, mnoga već otvorena bojišta, i ona koja su u pripremnom stanju i koja će se uskoro i neminovno otvoriti, kao i kriza u Jugoslaviji koja se svakog dana može pretvoriti u otvoreni sukob, sve nas to upućuje, da su u svijetu nadošla nemirna vremena i da trebamo cijeli hrvatski narod upozoravati na stalnu budnost. Ovi događaji u svijetu i naše tragično povijestno iskustvo također nas upućuju i opominju, da se hrvatski rodoljubi danas ne smiju dijeliti po liniji Istok – Zapad, kao što ni naša borba ne smije biti uperena proti Istoka niti protiv Zapada.

Duhovno ujedinjeni hrvatski narod, na zajedničkoj političkoj platformi, okupiti i organizirati sve raspoložive hrvatske snage i tako ojačan odlučno se oprijeti beogradskoj čaršiji i njezinoj Jugoslaviji, a što se tiče odnosa prema Istoku i Zapadu, imperativ je hrvatskog trenutka sadašnjosti, da naša borba bude nacionalno osloboditeljska i prema Moskvi i prema Washingtonu, jer porobljeni hrvatski narod se neće i ne može boriti za tuđe imperijalističke interese, nego traži načina, da konačno izbori svoju slobodu i svoju slobodnu i suverenu državu Hrvatsku.

U tom smislu kada Iseljena Hrvatska uskoro bude birala svoje prvake u vodstvu HNV-a, neka ima na umu, da ovo naše današnje vrijeme i ozbiljna situacija traže bezkompromisne političare, odgovorne i odvažne hrvatske muževe, odlučne praktičare i aktiviste trenutne sadašnjosti, a ne puzavce, na koljenima ishitrene teoretičare, častohlepne bijednike i osvetničke tumače minule prošlosti. pametno i sretno izabrano vodstvo HNV-a treba oživjeti hrvatske redove, uposliti i na konkretan rad poticati hrvatske rodoljube, promičući istinski osjećaj zajedništva, ljubavi, razumijevanja, snošljivosti i praštanja.

Treba kroz cijelu hrvatsku dijasporu pronijeti optimizam. Treba konstruktivnim radom, novim inicijativama i objektivnim uspjesima uvijek nanovo iznenaditi i obradovati Domovinu, a hrvatskim borcima i rodoljubima učvršćavati vjeru i poticati na akciju. I tako, u suradnji s Domovinom, na zajedničkoj platformi i u duhu pravog borbenog zajedništva, pripremiti teren za hrvatsku revoluciju, jer bez revolucije Hrvatskoj slobode nema. Težak, opasan i krvav je put revolucije, ali je to jedini put koji vodi u slobodu i hrvatski ga narod mora proći, ako želi biti slobodan i živjeti u svojoj slobodnoj Domovini. Na tom putu trebamo ujediniti i organizirati sve raspložive snage u domovini i u iseljeništvu, sve hrvatsko što miče, jer što nas bude više i što budemo bolje organizirani, trebat će nam manje krvi i s manje žrtava ćemo izvojevati slobodu.

Nedavno je na tom putu okrutna sudbina zadesila Brunu Bušića, (ovo je pisano ni punih sedam (7) mjeseci poslije Brunine pogibije, mo. Otporaš.) našeg najslobodoumnijeg pisca i intelektualca. Njegov duboki i intiuitivni duh pokrećao je mlade hrvatske naraštaje, prožimao ih nacionalnom i političkom mudrošću. Njegov blistavi i jezgroviti stil, njegova naučna darovita razglabanja i raščlanjivanja naše prošlosti i sadašnjosti pripremala su općehrvatsku sintezu današnjice i sutrašnjice. kako u okupiranoj Domovini tako i u rastrganoj emigraciji, pažljivo i oprezno, ali odlučno i neustrašivo išao je Bruno tim smrtonosnim putem prema slobodi, nosio je zastavu hrvatskih ustaša i hrvatskih komunista. (Znam da će sada mnogi pomisliti da su hrvatski komunisti nosili jugoslavensku zastavu i pod njom se borili za komunističku Jugoslaviju. To stoji. Ali stoji također isto i to što je Zvonko rekao, jer to je DUH I PORUKA IZMIRENJA USTAŠA I HRVATSKIH PARTIZANA, a izvor se zna kada je ta poruka napisana, tko ju je napisao i gdje je tiskana. Mo. Otporaš,) Iz krvavog raskola braće podigao je zastavu hrvatskog borbenog zajedništva i nosio je, uzorito i uzgorito, ne prema Moskvi i Washingtonu, ne prema Rimu i berlinu, nego prema nikad pokorenom Zagrebu.

pao je Bruno smrtno pogođen od istog neprijatelja od kojeg je, točno 50 godina prije njega bio pogođen i pao Stjepan Radić. Njihove smrti poput Rakovačkih, Blajburških, Lipanjskih Bugojanskih i Velebitskih, mada bolne i tragične, gospodare našim životima i zadužuju nas da nastavimo s beskopromisnom borbom do hrvatske narodne i državne slobode. Iz grobova palih hrvatskih vitezova i mučenika nicale su i niču legije hrvatskih boraca, znanih i neznanih junaka koje ideja slobode i sreće uvijek nanovo potiče i povezuje. Tako će i svježi grob Brune Bušića u parizu hrvatske kćeri i sinove, rasijane po cijelom svijetu, povezati s majkom Hrvatskom, a njegov veliki duh će zračiti snagom i osvjetljivati tamne staze budućim borcima za slobodu Hrvatske.

Hrvatice i Hrvati, prognani građani Hrvatske, eto opet na pragu 10 TRAVNJA, dan kada svi Hrvati slave obnovu Hrvatske Države. Na ovogodišnjim proslavama 10 Travnja ne smije se zadoraviti, da taj dan i njegovo slavlje ima značenje tek onda, ako smo nešto kadri pridonijeti za njegovu obnovu. Neka se u tom smislu i duhu hrvatskog borbenog zajedništva dostojanstveno proslavi taj dan hrvatske državnosti s nadom i vjerom da to bude poljednji u tuđini. (Neka nam danas, Hrvatima u Domovini Hrvatskoj ova Zvonkina molba da se dostojanstveno proslavi dan hrvatske državnosti 10 TRAVNJA bude očiti znak da Hrvati u Domovini Hrvatskoj još uvijek nisu politički i nacionalno hrvatski slobodni da mogu nesmetano slaviti najslavniji hrvatski državni praznik hrvatske povijesti. Mo. Otporaš.)

I na koncu Vam, hrvatska braćo i prijatelji, želim reći samo nekoliko riječi o stvari koja me je ponukala, da vam se upravo sada i na ovaj način javim. S obzirom na vrlo zategnutu situaciju i konkretne okolnosti u svijetu, a poznajući vrlo teško stanje hrvatskog naroda i smrtne opasnosti koje su se ovih dana nadvile nad Hrvatskom, imperativna dužnost se nameće cijeloj iseljenoj Hrvatskoj, da pojedinačno i organizirano prosvjedujemo, demonstriramo i na Hrvatsku upozoravamo sve humanističke organizacije i vlade, da im ukazujemo na tragičnu istinu hrvatskog naroda i da svjetsku javnost stalno upoznajemo s hrvatskim željama  i htijenjime. Hrvatska je okupirana i ne može javno i otvoreno prosvjedovati niti pred svijet iznijeti svoj problem.

Zato se prognanim i po cijelom svijetu raseljenim hrvatskim građanima nameće sveta dužnost, da u ime potlačene domovine, naše Hrvatske, našeg hrvatstva, naše nacionalnosti i u ime budućnosti našeg naroda i domovine Hrvatske, iskorištavamo svaku prigodu i cijeli svijet uvijek nanovo upozoravamo, a posewbno one vlade koje i danas oružjem pomažu velikosrpsku vladu u Beogradu; da ih ozbiljno i odlučno opomenemo, da bi se ta njihova politika mogla tragično osvetiti nad hrvatskim narodom, da će ta politika dovesti do novog Irana na Balkanu, koji će zbog heterogenosti tog područja i nacionalne netrepljivosti biti daleko strašniji i mnogo krvaviji.

Kako vam je već poznato, ja sam sa svojim suborcima i riječu i djelom upozorio američku vladu, da preispitaju svoje stavove prema Beogradu, jer propast Jugoslavije je pitanje vrlo kratkog vremena. Mi smo se s našom akcijom i na izuzetno dramatičan način takožer obratili slobodoljubivom američkom narodu i cijelom svijetu, tražeći razumijevanje za našu Hrvatsku.

pozivamo vas da još jednom dokažete svim negatorima hrvatske slobode, da će svijet uskoro morati računati s hrvatskom voljom i s hrvatskom mišicom, da se u tom smislu solidarizirate s Vašim zatvorenicima i kroz jedinstvenu manifestaciju hrvatstva dokažete razbuktali i nikad ugađeni hrvatski državotvorni planem.

Hvala i hrvatskoj odani –
ZVONKO BUŠIĆ.

 
 
Prepisao Mile Boban za Kamenjar.com/ Otporaš iz časopisa OTPOR br. 5., svibanj 1979., strana 4,5,6

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

Na današnji dan umro dr. Ante Starčević, utemeljitelj Stranke prava i jedan od najutjecajnijih političara u hrvatskoj povijesti

Objavljeno

na

Objavio

Posljednja želja dr. Ante Starčevića bila je biti ukopan na groblju tada medvedničkog sela ponad starog Zagreba u Šestinama, a ne u arkadama Mirogoja uz druge velikane hrvatske povijesti. Želio je počinuti tamo gdje mu je bilo srce – u hrvatskoj zemlji uz hrvatskog čovjeka. Pokopan je uz crkvu sv. Mirka u Šestinama (danas na sjeveru Zagreba).

Njegov grob bilo je mjesto hodočašća brojnih Hrvata u vrijeme komunističkog zatiranja hrvatske svijesti, a nakon II. svjetskog rata UDBA je dugo pratila tko posjećuje posljednje počivalište „Oca domovine“.

Na današnji dan umro je dr. Ante Starčević, utemeljitelj Stranke prava i jedan od najutjecajnijih političara u hrvatskoj povijesti. Umro je u zgradi koja nosi naziv Starčevićev dom i nalazi se u blizini zagrebačkog Glavnog kolodvora. Tu su zgradu izgradili hrvatski pravaši 1894./1895. prema projektu arhitekata Lea Hönigsberga i Julia Deutscha i specijalno su namijenili jedan stan u njoj za svog osnivača Antu Starčevića.

U tom je stanu on proživio posljednju godinu pred smrt. Umro je u 73. godini života.

U namjeri da postane katolički svećenik otišao je u sjemenište u Senj, a potom je u Budimpešti upisao studij teologije i filozofije. Doktorsku titulu iz filozofije stekao je 1846. S obzirom na društveno-političke okolnosti Starčević je odustao od svoje prvotne namjere i odlučio posvetiti svoj život borbi za neovisnu i samostalnu Hrvatsku.

U čemu se sastoji politička mudrost ovog hrvatskog velikana?

Osnovno načelo pravaša i Ante Starčevića bilo je: „Ni pod Beč, ni pod Peštu, nego za slobodnu i samostalnu Hrvatsku!“ Stranka prava postala je najznačajnija politička organizacija tog razdoblja u Hrvatskoj zahvaljujući prije svega svojem osnivaču i vođi, Anti Starčeviću. Naime, razdoblje zrelog hrvatskog domoljublja vezano je nedvojbeno uz ideju pravaštva.

Ideal buduće hrvatske države bio je Starčeviću apsolutan kriterij za vrednovanje svega što se događalo u njegovo vrijeme i što se moglo nazrijeti u prošlosti. Slijedeći vlastiti ideal, on je raspravljao o problemima, tražio odgovore i predlagao promjene, koje bi potlačenu Hrvatsku i njen narod izvele na pravi put, utemeljen na slavnoj hrvatskoj prošlosti.

Proročke riječi Ante Starčevića bile su kasnije putokaz i nadahnuće Hrvatima u najtežim trenucima njegove povijesti pod velikosrpskim šovinizmom i pogromima komunista: “Narod hrvatski sačuvao si je u svim nevoljama, koje nepravedno trpi od Austrije, još jedno neprocjenjivo dobro, a to je vjera u Boga i u svoje desnice (ruke). Narod hrvatski vjeruje, bez da mu itko kaže, da je Providnost njemu, koji je 300-godišnje sužanjstvo Austrije preživio, njemu, koji se je u duhu kršćanskom za druge vazda žrtvovao, lijepu budućnost odredila. Narod hrvatski vjeruje da tu budućnost, to poslanstvo, ne će odkazivati Austrija, nego Bog i Hrvati.”

Narod.hr / Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Povijesnice

27. veljače 1397. Križevci – Jedan od najstravičnijih pokolja u hrvatskoj povijesti

Objavljeno

na

Objavio

27. veljače 1397. – Krvavi Sabor u Križevcima

Velika hrvatsko-ugarska i turska vojska sukobile su se potkraj rujna 1396. u krvavoj bici kod Nikopolja. Glavninu kršćanskih snaga vodio je hrvatsko-ugarski kralj Žigmund, jedno krilo vojske Herman Celjski, a drugo hrvatski ban Stjepan Lacković.

Na današnji se dan, 27. veljače 1397. u Križevcima dogodio jedan od najstravičnijih pokolja u hrvatskoj povijesti.

Sabor u Križevcima na kojemu je ugarsko-hrvatski kralj i njemački car Žigmund Luksemburški okrutno i mučki pobio cvijet hrvatskog plemstva, među kojima je bio i tadašnji hrvatski ban Stjepan Lacković.

Nakon smrti kralja Bele IV. na ugarsko – hrvatskom prijestolju našli su se slabi vladari, što je dovodilo do prijestolnih borbi u koje su se počeli miješati i susjedi. Zemljom je zavladala feudalna anarhija, a moć hrvatskih velikaša toliko je narasla da su najmoćniji od njih, Šubići Bribirski, vladali poput samostalnih vladara.

Konačno će upravo oni na ugarsko – hrvatsko prijestolje dovesti novu dinastiju, napuljske Anžuvince. Između Anžuvinaca i hrvatskih plemića došlo je do sukoba jer ni hrvatski ali niti ugarski velikaši nisu bili zadovoljni načinom i dugogodišnjim apsolutističkim vladanjem Anžuvinaca.

Kako Ludovik I. nije imao muških potomaka, prije svoje smrti naredio je da ga na prijestolju naslijedi njegova kći Marija. Njoj je tada bilo 12 godina pa je vlast umjesto nje preuzela njezina majka Elizabeta Kotromanić, što je dovelo do novih sukoba oko vlasti.

Dio plemića kao što su hrvatski ban Stjepan Lacković, bosanski kralj Stjepan Tvrtko I., a osobito Hrvoje Vukčić Hrvatinić, podržavao je kraljice. Na čelu nezadovoljnika bili su braća Horvat i vranski prior Ivan od Palizne.

Kandidati za prijestolje uz kraljice Mariju i Elizabetu bili su i vojvoda Karlo Drački Anžuvinac kao i njegov sin Ladislav Napuljski, te Marijin zaručnik, a kasnije i suprug Žigmund Luksemburški, sin češkog kralja.

U građanskom ratu i sukobima oko prijestolja pobijedio je Žigmund, pogubivši tridesetak hrvatskih velikaša. Time je prva etapa protudvorskog pokreta, pobune hrvatskih i slavonskih velikaša protiv apsolutističke vladavine dvora, završena Žigmundovim uspjehom.

Osim borbi oko ugarsko – hrvatskog prijestolja, Hrvatskoj je počela prijetiti i nova opasnost – Turci Osmanlije. Kako bi popravio svoj ugled, Žigmund je skupio veliku vojsku i krenuo u pohod protiv Turaka, namjeravajući ih odbaciti s Balkana.

Godine 1396. kod grada Nikopolja u Bugarskoj Žigmund je doživio katastrofalan poraz. Jedva se uspio spasiti otplovivši na nekom brodiću niz Dunav u Crno More. U Hrvatskoj i Ugarskoj se nekoliko mjeseci nije znalo je li kralj preživio bitku.

Ta je neizvjesnost dala novi poticaj pobuni, jer je dio slavonskog i ugarskog plemstva počeo pristajati uz Ladislava. Kada se kralj Žigmund u veljači 1397. godine vratio u Hrvatsku preko Dubrovnika, sazvao je slavonsko plemstvo u Križevce, gdje se po običaju održavao sabor.

Na saboru u Križevcima sastale su se pristalice dviju protivničkih strana od kojih je jedna pristajala uz Žigmunda Luksemburškog, a druga uz Ladislava Napuljskog – njoj je vođa bio ban Stjepan Lacković.

Žigmund je dao pismeno jamstvo (saluus conductus) da se neće svetiti pobunjenicima i da im se neće dogoditi nikakvo zlo. Lacković je doista i povjerovao kraljevoj riječi, pa je sa svojim pristašama došao u Križevce. Posljednjih dana veljače 1397. godine započeo je sabor na kojem je bilo više pristaša kralja Žigmunda (oba bana, braća Kaniski, celjski grof Herman i dr.) koji su uglavnom pohitali pozdraviti kralja i gospodara. Isprva je sabor tekao u redu, ali je odjednom došlo do oštre svađe i međusobnih optužbi među stranama.

Kako su Lackovićeve čete ostale izvan grada, ohrabreni kraljevi pristaše počeli su spočitavati Lackoviću da je izdajica, jer je Turke domamio u svoju domovinu, dok su Lackovićevi privrženici Žigmunda optuživali za poraz kod Nikopolja. Svađa je konačno dovela do sukoba i krvoprolića u kojem su Žigmundovi pristaše izvukli mačeve i sasjekli Lackovića i njegove pristaše, među kojima je bio i Lackovićev sinovac Andrija. Nakon pokolja tijela ubijenih pobacana su kroz prozor sabornice. Krvoproliće se dogodilo u utorak 27. veljače 1397. godine, a u hrvatskoj povijesti taj događaj se naziva Krvavi sabor križevački.

Kada su Lackovićeve čete utaborene izvan grada saznale za ubojstvo svoga vođe, stali su ljutito jurišati na Križevce. No Žigmundovi su ljudi bacili truplo ubijenog Lackovića s visoke kule u gradske opkope te počeli dovikivati jurišajućim četama: “Manite se bijednici, što uludo ginete; zar ne vidite da se s dušom rastavio onaj za koga bi morali pograbiti oružje?!” Nakon toga umjesto da nastave jurišati, Lackovićeve čete su se u strahu razbježale svojim kućama.

Osim što se Žigmund bojao osvete Lackovićevih pristalica, posljedice “Krvavog sabora križevačkog” bile su ponovna razbuktavanja velikaških ustanaka u Hrvatskoj i Bosni, pogubljenje 170 bosanskih velikaša od strane Žigmunda i prodaja Dalmacije, koju je za 100 000 dukata Ladislav Napuljski dao Veneciji. Međutim, Žigmund je nakon 25 godina borbi uspio ojačati vlast i time konačno bio priznat za kralja.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari