Pratite nas

Povijesnice

Poruka Zvonka Bušića Hrvatima iz zatvora Lompac, Kalifornija

Objavljeno

na

poruka zvonka bušića
Poslije punih 38 godina iznosim hrvatskom općinstvu ovu poruku  Zvonke Bušića Hrvatima kao jedan povijesni dokumenat hrvatske političke emigracije u borbi za Obnovu Hrvatske Države

(Kontinentalni Pročelnik Hrvatskog Narodnog Otpora, za sjevernu Ameriku Mile Boban i tajnik HNO Velimir Sulić su bili u posjeti kod Zvonka Bušić. Više puta smo ga išli posjetiti kao Hrvata i kao dobra prijatelja, a usput od njega tražili smo savjete, jer je Zvonko Bušić bio Pročelnik Hrvatskog Narodnog Otpora za sjeverni Američki Kontinent,  kako najbolje postupati u tada već vrlo dobro polariziranoj hrvatskoj političkoj emigraciji. Zvonko je uvijek bio hrabar i ponosit čovjek.

Uz mnoge razgovore dogovorili smo se da bi dobro bilo da se on obrati Hrvatima s jednom oćenitom porukom. Pristao je i za nekoliko dana dobili smo o čemu smo razgovarali. Poslali smo to uredništvu časopisa OTPOR u Chicago bratu Vladi Glavašu koji je bio glavni i odgovorni urednik časopisa OTPOR. Prenosim ovdje na Kamenjaru doslovno “PORUKA ZVONKE BUŠIĆA HRVATIMA” koja je izišla u časopisu OTPOR br. 5, svibanj 1979., st. 5. 

Poslije punih 38 godina iznosim hrvatskom općinstvu ovu Zvonke Bušića Poruku Hrvatima kao jedan povijestni dokumenat hrvatske političke emigracije u borbi za Obnovu Hrvatske Države. Čisto sumnjam da je ova Zvonke Bušića Poruka ikada igdje bila objavljena osim u spomenutom časopisu. Mile Boban, Otporaš.)

PORUKA ZVONKE BUŠIĆA HRVATIMA

Hrvati i Hrvatice, razvoj događaja u svijetu nedvojbeno svjedoči da ni duge godine porobljenosti i okupacije nisu uništile osjećaj i želju za slobodom. Danas se jasnije nego ikada ranije u povijesti, poput udruženih krikova iz mnogih krajeva svijeta čuju odlučni zahtjeviza ljudskim pravima, političkim promjenama, individualnom i nacionalnom slobodom.

Ekonomske krize i politički nemiri su već zahvatili dobar dio svijeta. Iz dana u dan odjekuju novi pucnjevi, pojavljuju se novi sukobi, otvoraju se nova bojišta. Izrabljivani se bune protiv izrabljivača, okupirani ustaju protiv okupatora. Traže se prava, hoće se sloboda, pa makar po cijenu života. Čežnja za slobodom je postala vrlo značajnom činjenicom u međunarodnoj politiki. I zato su danas, alarmirani čuvari diktatorskih režima: i umjetno stvorenih državnih tvorevina. Ti vječni čuvari nasilnog i nepravednog mira, zabrinuti uglavnom za svoje političke interese, pokušavaju preispitati svoje dosadašnje stavove, jer i njima postaje potpuno jasno, da je ne samo uzaludno nego i pogubno opirati se neizbježnom pohodu suverene povijesti. te današnje napetosti i sukobi u svijetu kao i neprekidna politička previranja su izazvala posebnu krizu i zabrinutost kod beogradske čaršije.

Suočeni sa činjenicom, da su odbrojeni dani njihovu pašaluku u panici i strahu pred neizvjesnosti za vlastitu budućnost ti današnji nosioci beogradskog veliko-srpstva, kao i njihovi predhodnici uoči Drugod svjetskog rata, zaklinju se da će čuvati i braniti Jugoslaviju. Tko ima imalo uvida u slabosti i probleme takozvane jugoslavenske vojske i čuje kako čaršija izvikuje jedinstvo i sposobnost, snagu i spremnost jugo-armije, taj ne može a da ne prizna, da je beogradska čaršija, u svojoj megalomaniji, nadmašila i Idi Amina, doživotnog predsjednika Ugande.

Svakom razumnom čovjeku i političaru na Istoku i Zapadu, dovoljno je prisjetiti se totalnog rasula starojugoslavenske vojske pa da sa sigurnošću predvidi što čeka današnju jugo-armiju. Dugogodišnji pasivni otpor hrvatskog naroda u Domovini, uspon i pad Hrvatskog Proljeća a i događaja nakom Proljeća , te živost i aktivnost hrvatske emigracije, jasno pokazuje i političkim slijepcima, da je danas cijeli hrvatski narod jedinstven u zahtjevu  za Hrvatsku Državu i da se sinovi hrvatskog naroda, koji se danas nalaze u jugoarmiji i pod zapovjedništvom srpskih generala, neće boriti za očuvanje nikakve Jugoslavije ni pod kakvim uvjetima, za čije interese i račune, nego će zajedno sa sinovima ostalih porobljenih naroda sikoristiti svaku priliku da sruše taj veliko-srpski pašaluk i zauvijek unište megalomanske ideje i namjere beogradske čaršije.

Danas se u jugoslavenskom političkom vrhu vode žestoke borbe za vlast i nasljedstvo na jednoj strani dok beogradska čaršija na drugoj strani, sa svojim podmuklim i zakulisnim igrama pokušava Hrvate, još jednom, žedne prevesti preko vode ili hrvatsko nacionalno pitanje riješti Đilasovim ili Rankovićevim krvavim metodama. Jugoslavenski je izrazit primjer koji svijet upozorava, da nema bratstva između okupatora i okupiranih i današnje rasplamsavanje nacionalno osloboditeljskih pregnuća kod porobljenih nesrpskih naroda je proces, kojeg više nitko i ništa zaustavite neće i niti može. Kako u Jugoslaviji, tako i u drugim krajevima svijeta, svi nasilno udruženi narodi moraju biti osamostaljeno. Trebaju izboriti svoje neotuđivo pravo na samoodređenje. Dok su svi nasilno podjeljeni narodi kao Albanci, Makedonci, te Nijemci, Koreanci i slični drugi u svijetu, moraju imati pravo na ujedinjenje. To je neizbježni hod suverene povijesti. I u tom smislu se hrvatski narod istinski bori za temeljna ljudska i narodna  prava hrvatskog i svih drugih porobljenih i obespravljenih naroda.

Zbog političke nedozrelosti podaničkog duha i iluzija svojih političkih vođa, naša je Hrvatska, kroz dugu i tešku povijest, prečesto služila tuđim interesima i tuđe račune plaćala krvlju svog vlastitrog naroda. Međutim, Hrvatska se je konačno oslobodila svih dojučerašnjih kobnih oluzija i znanja, a gola i opipljiva okupacijska zbilja je otrijeznila iz devet-stoljetnog podaničnog sna, te probudila sve slojeve hrvatskog naroda. Danas se je hrvatska intelegencija stavila u službu svog potlačenog naroda, u obranu njegovih kulturnih, povijesnih i drugih nacionalnih vrijednosti. Učvrstila se je na staze s kojih hrvatski radnici i seljaci, u našoj mukotrpnoj tisućljetnoj nacionalnoj osloboditeljskoj borbi, nikada ne siđoše. Godine 1971. pokret hrvatskih sveučilištaraca postavio je našu borbu, na široke narodne temelje, na podlogu općehrvatskog izmirenja i opraštaja. (Vidi Poruka Izmirenja…Istarska Drina br. 3/4 1964., st. 18-21., mo. Otporaš.) Ta je ideja u Domovini postala općim nacionalnim pokretom a morala bi jače i gorljivije prožeti i emigraciju, jer to je najispravniji putokaz naše borbe i jamstvo hrvatske pobjede. (Poruka Izmirenja je djelo hrvatske političke emigracije koju je hrvatska državotvorna platforma u Domovini obje ručke prihvatila. Mo.)

Do danas, u hrvatskom narodu, nije nitko pobjednik niti bi itko trebao o sebi pripisivati neke ratne zasluge jer od jednih, napuštena od drugih prevarena Hrvatska je još uvijek u najcrnjem ropstvu iz kojeg nju jedino pomirena braća sa zajedničkim snagama i novim pregnućima spasiti mogu. Svi smo krivi i svi smo odgovorni ali sada nema koristi kukati, niti nojevski stavljati glavu u pjesak nego jedni druge trebamo hrabriti, jedni drugima pomoći osloboditi se kompleksa krivnje prema vlastitom narodu i straha od vlastite domovine. Isto se tako, kao narod, moramo osloboditi kompleksa nacionalne krivnje kojeg su nam naši nacionalni neprijatelji i njihovi pomagači uspjeli nametnuti do te mjere, da su neki čak ISTAKNUTI Hrvati, ovdje u Ameriki, i sami počeli vjerovati u te izmišljene priče o tobožnjem hrvatskom terorizmu, te su i samim Amerikancima postali smješni oni i njihova sluganska poniznost. Jer – stalno isticati slobodu i prava koja Hrvati uživaju u slobodnoj demokratskoj Ameriki, a ne usuditi se otvoreno napisati i osuditi službenu politiku Washingtona koji šalje oružje beogradu i otvoreno zagovara i podržava genocidno jugoslavenstvo, može samo podanički ropski duh, koji slobodu doživljava kao luksuz, jer je rođen na koljenima, živi na koljenima i umire na koljenima. Tako su se neki pobornici mira raspisali o revoluciji a neki sami sebe proglasiše ovcama i koješto drugo.

Hrvatice i Hrvati, unatoč svih tragedija, patnji i stradanja hrvatskog naroda, ako prelistamo hrvatsku povijest, ako zagrnemo crne zastore hrvatske prošlosti, vidjet ćemo da mi nismo potomci kukavica i plašljivica. Saznat ćemo, da je hrvatski narod od prvih početaka do dana današnjega uvijek imao uzgoritih i uzornih sinova koji su se čvrstim sjajem svog imena lavovski borilii časno ginuli na braniku hrvatske slobode visoko cijeneći sveti ideal nacije. Domovina Hrvatska, zemlja predaka koji su je nama u amanet ostavili, zahtjevala je, i danas zahtjeva, da je se njezini sinovi pokažu dostojni, a da je očuvaju i obrane.

Ratni sukobi na komunističkom dalekom Istoku te širem svijeta, mnoga već otvorena bojišta, i ona koja su u pripremnom stanju i koja će se uskoro i neminovno otvoriti, kao i kriza u Jugoslaviji koja se svakog dana može pretvoriti u otvoreni sukob, sve nas to upućuje, da su u svijetu nadošla nemirna vremena i da trebamo cijeli hrvatski narod upozoravati na stalnu budnost. Ovi događaji u svijetu i naše tragično povijestno iskustvo također nas upućuju i opominju, da se hrvatski rodoljubi danas ne smiju dijeliti po liniji Istok – Zapad, kao što ni naša borba ne smije biti uperena proti Istoka niti protiv Zapada.

Duhovno ujedinjeni hrvatski narod, na zajedničkoj političkoj platformi, okupiti i organizirati sve raspoložive hrvatske snage i tako ojačan odlučno se oprijeti beogradskoj čaršiji i njezinoj Jugoslaviji, a što se tiče odnosa prema Istoku i Zapadu, imperativ je hrvatskog trenutka sadašnjosti, da naša borba bude nacionalno osloboditeljska i prema Moskvi i prema Washingtonu, jer porobljeni hrvatski narod se neće i ne može boriti za tuđe imperijalističke interese, nego traži načina, da konačno izbori svoju slobodu i svoju slobodnu i suverenu državu Hrvatsku.

U tom smislu kada Iseljena Hrvatska uskoro bude birala svoje prvake u vodstvu HNV-a, neka ima na umu, da ovo naše današnje vrijeme i ozbiljna situacija traže bezkompromisne političare, odgovorne i odvažne hrvatske muževe, odlučne praktičare i aktiviste trenutne sadašnjosti, a ne puzavce, na koljenima ishitrene teoretičare, častohlepne bijednike i osvetničke tumače minule prošlosti. pametno i sretno izabrano vodstvo HNV-a treba oživjeti hrvatske redove, uposliti i na konkretan rad poticati hrvatske rodoljube, promičući istinski osjećaj zajedništva, ljubavi, razumijevanja, snošljivosti i praštanja.

Treba kroz cijelu hrvatsku dijasporu pronijeti optimizam. Treba konstruktivnim radom, novim inicijativama i objektivnim uspjesima uvijek nanovo iznenaditi i obradovati Domovinu, a hrvatskim borcima i rodoljubima učvršćavati vjeru i poticati na akciju. I tako, u suradnji s Domovinom, na zajedničkoj platformi i u duhu pravog borbenog zajedništva, pripremiti teren za hrvatsku revoluciju, jer bez revolucije Hrvatskoj slobode nema. Težak, opasan i krvav je put revolucije, ali je to jedini put koji vodi u slobodu i hrvatski ga narod mora proći, ako želi biti slobodan i živjeti u svojoj slobodnoj Domovini. Na tom putu trebamo ujediniti i organizirati sve raspložive snage u domovini i u iseljeništvu, sve hrvatsko što miče, jer što nas bude više i što budemo bolje organizirani, trebat će nam manje krvi i s manje žrtava ćemo izvojevati slobodu.

Nedavno je na tom putu okrutna sudbina zadesila Brunu Bušića, (ovo je pisano ni punih sedam (7) mjeseci poslije Brunine pogibije, mo. Otporaš.) našeg najslobodoumnijeg pisca i intelektualca. Njegov duboki i intiuitivni duh pokrećao je mlade hrvatske naraštaje, prožimao ih nacionalnom i političkom mudrošću. Njegov blistavi i jezgroviti stil, njegova naučna darovita razglabanja i raščlanjivanja naše prošlosti i sadašnjosti pripremala su općehrvatsku sintezu današnjice i sutrašnjice. kako u okupiranoj Domovini tako i u rastrganoj emigraciji, pažljivo i oprezno, ali odlučno i neustrašivo išao je Bruno tim smrtonosnim putem prema slobodi, nosio je zastavu hrvatskih ustaša i hrvatskih komunista. (Znam da će sada mnogi pomisliti da su hrvatski komunisti nosili jugoslavensku zastavu i pod njom se borili za komunističku Jugoslaviju. To stoji. Ali stoji također isto i to što je Zvonko rekao, jer to je DUH I PORUKA IZMIRENJA USTAŠA I HRVATSKIH PARTIZANA, a izvor se zna kada je ta poruka napisana, tko ju je napisao i gdje je tiskana. Mo. Otporaš,) Iz krvavog raskola braće podigao je zastavu hrvatskog borbenog zajedništva i nosio je, uzorito i uzgorito, ne prema Moskvi i Washingtonu, ne prema Rimu i berlinu, nego prema nikad pokorenom Zagrebu.

pao je Bruno smrtno pogođen od istog neprijatelja od kojeg je, točno 50 godina prije njega bio pogođen i pao Stjepan Radić. Njihove smrti poput Rakovačkih, Blajburških, Lipanjskih Bugojanskih i Velebitskih, mada bolne i tragične, gospodare našim životima i zadužuju nas da nastavimo s beskopromisnom borbom do hrvatske narodne i državne slobode. Iz grobova palih hrvatskih vitezova i mučenika nicale su i niču legije hrvatskih boraca, znanih i neznanih junaka koje ideja slobode i sreće uvijek nanovo potiče i povezuje. Tako će i svježi grob Brune Bušića u parizu hrvatske kćeri i sinove, rasijane po cijelom svijetu, povezati s majkom Hrvatskom, a njegov veliki duh će zračiti snagom i osvjetljivati tamne staze budućim borcima za slobodu Hrvatske.

Hrvatice i Hrvati, prognani građani Hrvatske, eto opet na pragu 10 TRAVNJA, dan kada svi Hrvati slave obnovu Hrvatske Države. Na ovogodišnjim proslavama 10 Travnja ne smije se zadoraviti, da taj dan i njegovo slavlje ima značenje tek onda, ako smo nešto kadri pridonijeti za njegovu obnovu. Neka se u tom smislu i duhu hrvatskog borbenog zajedništva dostojanstveno proslavi taj dan hrvatske državnosti s nadom i vjerom da to bude poljednji u tuđini. (Neka nam danas, Hrvatima u Domovini Hrvatskoj ova Zvonkina molba da se dostojanstveno proslavi dan hrvatske državnosti 10 TRAVNJA bude očiti znak da Hrvati u Domovini Hrvatskoj još uvijek nisu politički i nacionalno hrvatski slobodni da mogu nesmetano slaviti najslavniji hrvatski državni praznik hrvatske povijesti. Mo. Otporaš.)

I na koncu Vam, hrvatska braćo i prijatelji, želim reći samo nekoliko riječi o stvari koja me je ponukala, da vam se upravo sada i na ovaj način javim. S obzirom na vrlo zategnutu situaciju i konkretne okolnosti u svijetu, a poznajući vrlo teško stanje hrvatskog naroda i smrtne opasnosti koje su se ovih dana nadvile nad Hrvatskom, imperativna dužnost se nameće cijeloj iseljenoj Hrvatskoj, da pojedinačno i organizirano prosvjedujemo, demonstriramo i na Hrvatsku upozoravamo sve humanističke organizacije i vlade, da im ukazujemo na tragičnu istinu hrvatskog naroda i da svjetsku javnost stalno upoznajemo s hrvatskim željama  i htijenjime. Hrvatska je okupirana i ne može javno i otvoreno prosvjedovati niti pred svijet iznijeti svoj problem.

Zato se prognanim i po cijelom svijetu raseljenim hrvatskim građanima nameće sveta dužnost, da u ime potlačene domovine, naše Hrvatske, našeg hrvatstva, naše nacionalnosti i u ime budućnosti našeg naroda i domovine Hrvatske, iskorištavamo svaku prigodu i cijeli svijet uvijek nanovo upozoravamo, a posewbno one vlade koje i danas oružjem pomažu velikosrpsku vladu u Beogradu; da ih ozbiljno i odlučno opomenemo, da bi se ta njihova politika mogla tragično osvetiti nad hrvatskim narodom, da će ta politika dovesti do novog Irana na Balkanu, koji će zbog heterogenosti tog područja i nacionalne netrepljivosti biti daleko strašniji i mnogo krvaviji.

Kako vam je već poznato, ja sam sa svojim suborcima i riječu i djelom upozorio američku vladu, da preispitaju svoje stavove prema Beogradu, jer propast Jugoslavije je pitanje vrlo kratkog vremena. Mi smo se s našom akcijom i na izuzetno dramatičan način takožer obratili slobodoljubivom američkom narodu i cijelom svijetu, tražeći razumijevanje za našu Hrvatsku.

pozivamo vas da još jednom dokažete svim negatorima hrvatske slobode, da će svijet uskoro morati računati s hrvatskom voljom i s hrvatskom mišicom, da se u tom smislu solidarizirate s Vašim zatvorenicima i kroz jedinstvenu manifestaciju hrvatstva dokažete razbuktali i nikad ugađeni hrvatski državotvorni planem.

Hvala i hrvatskoj odani –
ZVONKO BUŠIĆ.

 
 
Prepisao Mile Boban za Kamenjar.com/ Otporaš iz časopisa OTPOR br. 5., svibanj 1979., strana 4,5,6

 

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

Tuđmanov najveći proročki govor: Prije 21 godina shvatio je tko su ‘JUGOKOMUNISTIČKI OSTACI’ i ‘DILETANTI’

Objavljeno

na

Objavio

Od brojnih govora prvog hrvatskog predsjednika, dr. Franje Tuđmana, teško je izdvojiti jedan koji bi kao malo koji oslikao situaciju koja je i danas u Hrvatskoj aktualna, međutim, moguće je iako baš taj govor neće mnogima ostati u sjećanju kao pozitivan, s obzirom da su ga mediji u ono vrijeme pokopali te je medijski godinama tretiran kao ‘buncanje’ čovjeka koji je ‘ishlapio’ i koji ne zna što govori.

Nažalost, rijetko kada je predsjednik Tuđman bio u pravu kao te 1996., u vrijeme vlastitog suočavanja s teškom bolešću.

Povod govora Franje Tuđmana u Zračnoj luci Pleso tog 23. studenoga 1996. godine možda je bio prosvjed u Zagrebu za takozvani spas Radija 101, međutim, stvarni uzroci nešto su dublje prirode, iako su Tuđmanove emocije izbile na površinu svakako saznanjem da mu je dijagnosticiran rak u Americi, odakle, se vratio u Hrvatsku, piše kamenjar.com

– Nećemo dopustiti ostacima jugokomunističkog sustava, niti jugosrpskog, stanje kakvo smo bili zatekli u Hrvatskoj uspostavom hrvatske slobode i demokracije.
Nećemo dopustiti da nam sve to dovedu u pitanje.

Nećemo to dopustiti tim jugokomunističkim ostacima, ali ni onim političkim diletantima, bezglavim smušenjacima koji ne vide o čemu se zapravo radi danas u Hrvatskoj i u svijetu sa kojekakvim regionalnim planovima…

Nećemo dopustiti onima koji se vežu i sa crnim vragom protiv hrvatske slobode i hrvatske nezavisnosti, ne samo sa crnim, nego i zelenim i žutim vragovima…

Nećemo dopustiti onim koji se povezuju sa svima protivnicima hrvatske samostalnosti, ne samo povezuju nego im se nude, ne samo da im se nude nego im se prodaju za Judine škude, kao što se i sami hvale da dobivaju dotacije iz svih centara svijeta, a povezuju se od fundamentalističkih ekstremista, do kojekakvih lažnih propovjednika, pseudodemokratskih obmanjivača koji nam danas propovijedaju velike ideje o ljudskim pravima i slobodama medija.

Da! Mi smo stvarali svoju Hrvatsku za ljudska prava i za slobodu medija, ali za ljudska prava prije svega većine hrvatskoga naroda.

Ali ćemo, razumije se, mi sa tom hrvatskom slobodom i demokracijom osigurati i manjini ta ljudska prava i slobodu medija.

Ali nećemo dopustiti da nam ti sa strane rješavaju, odnosno nameću rješenja. Hrvatska neće biti ničija kolonija. Hrvatska je dosta bila i pod Mlečanima i pod Stambolom, i pod Bečom i pod Peštom, i pod Beogradom.

Hrvatska je izvojevala svoju slobodu, svoju samostalnost, svoje pravo da sama odlučuje o svojoj sudbini – rekao je prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman.

Da je Tuđman bio u pravu danas je jasnije no ikad.

Zamislite što bi Tuđmanu hrvatski novinari rekli i da li bi ga proglasili neuračunljivim da je 1996. godine rekao kako će u budućnosti, i to vrlo skoroj, jedan intendant HNK govoriti o Hrvatima kao o izmišljenoj naciji, Hrvatskoj kao fašističkoj državi i Jugoslaviji kao budućnosti?

Dakle, nema dvojbe, Franjo Tuđman je apsolutno bio u pravu s obzirom da je shvatio kamo Hrvatska ide i gdje bi mogla stići. Bilo je to vrijeme kada se u Hrvatskoj pojavio zloglasni George Soros, samozvani borac za demokraciju, mešetar i tajkun koji je svojim novcem upropastio hrvatsko novinarstvo, zapravo, koji je financirajući ekstremiste i ulične štemere stvorio medijsku rulju koja je uglavnom dobivala novce iz njegove sumnjive blagajne kako bi linčovali Tuđmana.

Dakle, to je činjenica koja je zapravo danas lako dokaziva, neki koji su bili Sorosevi plaćenici zapravo su notorni ratni profiteri.

Tuđman, naravno, kao državnik, kao povjesničar, nikada nije govorio o Jugoslaviji kao neposrednoj ponovnoj opasnosti, ali jeste o jugoslavenskom ekstremizmu kao o potencijalnoj opasnosti u budućnosti?

Međutim, danas, iz ove perspektive, Tuđman je bio vizionar. Budimir Lončar, koji je 1991. bio praktički veleizdajnik, s obzirom da je bio jedan od najzaslužnijih za nametanja embarga na oružje Hrvatskoj, a onda i za pad Vukovara, godinama je u neposrednoj blizini Tuđmanovih nasljednika, Stjepana Mesića i Ive Josipovića.

Što bi tek rekli na priču o Dejanu Joviću ili na tvrdnje nekih srpskih ekstremista u Hrvatskoj koji tvrde da je Oluja bila etničko čišćenje? Danas neki komunisti i novokomponirani fašisti čak razmatraju promjenu imena Domovinskom ratu, takve čak i Hrvatska kroz državnu blagajnu financiraju, a sve to zato što Domovinski rat, pazite sada, ‘iritira Srbe.’

Ukratko, i ovako površno sve je jasno, uz dodatak, a to nažalost medijski ratni profiteri namjerno zaboravljaju, da Franjo Tuđman nikada hrvatski narod nije nazvao ‘stokom sitnog zuba’, on je isključivo govorio o onima koje je i spomenuo u svom govoru 1996. prije točno 21 godinu, nikako i nikada o narodu.

Kamenjar.com

facebook komentari

Nastavi čitati

Povijesnice

Jean Michel Nicolier – simbol hrabrosti i mučeništva Vukovara

Objavljeno

na

Objavio

Autor: Damir Kukavica (Ulje na platnu)

Jean Michel Nicolier, francuski dragovoljac Domovinskog rata, vukovarski borac i mučenik sa Ovčare.

Pogubljen je od srpske vojske u noći s 20. na 21. studenoga 1991. na Ovčari zajedno sa ostalim ranjenicima, civilima i zarobljenicima vukovarske bolnice.

Jean-Michel Nicolier rodio se u Vesoulu u Francuskoj, 1966. godine. Bio je jedan od 481 stranih dragovoljaca domovinskog rata (od kojih je 72 poginulo a 88 ih je ranjeno) iz 35 zemalja koji su branili Hrvatsku.

Iako Francuz po nacionalnosti, krajem kolovoza 1991. godine, pristupio je redovima HOS-a u Mejaškom Selu, općina Barilović kod Duge Rese, s kojima je kasnije dragovoljno otišao braniti Hrvatsku u Vukovaru, potaknut televizijskim snimkama i nepravdom prema braniteljima.

Bio je mlad i neiskusan u ratovanju, ali se pokazao vrlo dobrim i hrabrim bojovnikom koji nije odstupao u borbi te je ostao do kraja u Vukovaru. Jean-Michel ratovao je na vukovarskom Sajmištu, a ranjen je 9. studenoga te je morao ostati u bolnici.

Nakon pada Vukovara i ulaska JNA u Opću bolnicu Vukovar (iako je JNA potpisala sporazum s hrvatskom stranom da neće ulaziti u bolnicu) odveden je zajedno s ostalim ranjenicima, bolesnicima, medicinskim osobljem i civilima i pogubljen na Ovčari u noći s 20. na 21. studenoga 1991. godine.

Dragutin Berghofer-Beli, jedan od sedmorice preživjelih, svjedoči kako su četnici Francuza tukli, kao i Sinišu Glavaševića, a polumrtvoga Jean-Michela izvukao je iz mučionice logora na Ovčari Spasoje Petković zvani “Štuka” i ubio metkom. U podrumu vukovarske bolnice, nekoliko sati pred smrt, u kratkome intervjuu francuskim reporterima rekao je:

“Izgubio sam previše prijatelja, vidio sam previše ljudi kako plaču, previše patnji. Više su mi puta predložili da izađem iz Vukovara i vratim se u Francusku, ali ja sam ostao. Izgubili smo. Znao sam da će biti teško, ali nisam mislio da će biti tako strašno, osobito za civile. Ja sam kao dragovoljac došao u Vukovar. To je moj izbor, i u dobru i u zlu. Zašto kao dragovoljac? Jer mislim da im treba pomoći. Zbog toga sam izabrao njihovu stranu. Što za vas zapravo simbolizira Vukovar? Klaonicu. Klaonicu. Klaonicu.”

Još uvijek se ne zna gdje su pokopani njegovi posmrtni ostatci jer su tijela iz skupne grobnice prijeko puta hangara na Ovčari odvezena na nepoznato mjesto

Kamenjar.com

Dragutin Berghofer: Gledao sam kako tuku Sinišu Glavaševića i onog Francuza

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari