Pratite nas

Razgovor

Poruke koje je poslala fondacija Heritage jasno govore da SAD želi naoružati hrvatsku novim borbenim avionima

Objavljeno

na

Razgovor s vojnim analitičarom Janom Ivanjekom

Nedavno je „Deutsche Welle“ objavio članak u kojemu analizira utrku u naoružanju u (jugo)istočnoj Europi. U članku se ističe da NATO jača u srednjoj i jugoistočnoj Europi, a Rusija parira preko Srbije kojoj Moskva poklanja oružje. O ovoj temi kratko samo razgovarali s vojnim analitičarom Janom Ivanjekom, čije komentare i analize možete pratiti na njegovoj stranici na Facebooku.

Kako komentirate tvrdnje Deutsche Wellea o tome da Rusija naoružava Srbiju?

Važno je da se na međunarodnoj razini i u velikim stranim medijima prepoznaje ekspanzionistička velikosrpska politika iz prošlosti i isključiva srpska odgovornost za izazivanje svih ratova tijekom raspada Jugoslavije. Ta politika nije zamrla i ovaj put se pokušava ostvariti iskorištavanjem ruskih geopolitičkih interesa i težnji na Balkanu.

Hoće li SAD reagirati na rusko naoružavanje Srbije, kao što je reagirao na tursku nabavu S-400 time što je Grčkoj nedavno isporučio 70 izviđačko-borbenih zrakoplova OH-58D Kiowa Warrior?

Možda primjer Kiowa za grčku nije najbolji, jer je riječ o oportunističkoj nabavi potrebnih helikoptera po istom principu kako ih je i Hrvatska nabavila, a nikako sredstvu koje može u bilo kojem obliku parirati S-400. O tome ćemo moći govoriti uključi li se Grčku u program nabave F-35 ili novim narudžbama F-16, dok postojeće modernizira.

SAD i NATO su već angažirani u nizu velikih vježbi koje se odvijaju u Hrvatskoj i predstavljaju upozorenje Srbiji i Vučićeu režimu. Poruke koje je nedavno javno poslala fondacija Heritage, konzervativni think-tank koji kroji dobar dio američke vanjske politike, jasno govore da SAD želi naoružati hrvatsku novim borbenim avionima.

Razgovara se i o donaciji borbenih vozila pješaštva Bradley i drugim sustavima i sposobnostima koje su ključne u održavanju tehnološke, doktrinarne i strateške nadmoći HV-a.

Vjerujem da će se izravna američka pomoć intenzivirati kad Vučićev režim zbaci maske, jer ni Moskva neće još dugo trpjeti njihovo sjedenje na dvije stolice, no da bi bili ozbiljan saveznik ne možemo samo moliti donacije, već ponekad trebamo i pošteno platiti nužne sustave i sposobnosti.

U posljednje vrijeme jača vojna industrija u Srbiji i BiH, kako u RS-u tako i u FBiH koja teško da je međunarodno konkurentna na tržištu. Što nam to govori, spremaju li se neki novi konflikti?

Obrasci razvoja vojne industrije u dvama entitetima BiH, pod bošnjačkom i srpskom kontrolom, svakako govore u prilog vjerojatnosti da je riječ o pripremama za buduće sukobe, koji postaju gotovo izvjesni kada pogledamo retoriku koja vlada u BiH, od prijetnji odcjepljenja RS, do velikobošnjačkog unitarizma i političkog nasilja nad hrvatskim narodom, pa i divljačkih uvreda izrečenih nedavno na račun Hrvatske i predsjednice Republike, a na temelju lažne vijesti. Bojim se da je točka bez povratka prijeđena, i da su budući sukobi u BiH pitanje vremena.

Nedavno su se pojavile špekulacije da bi Mađarska mogla čuvati hrvatsko nebo. O čemu se sada radi? U kojoj je fazi nabava borbenih zrakoplova?

Sporazum s Mađarskom je recipročan, i uloga mu je uklanjanje administrativnih prepreka brzim prekograničnim reakcijama, kako mađarskog, tako i hrvatskog zrakoplovstva. Mađarska nikako ne preuzima nadzor nad hrvatskim nebom, no zbog našeg predsjedanja EU nužna je 24 zaštita Zagreba, koju HRZ na žalost ne može pružiti jer MiG-ovi ne djeluju noću.

Sporazum omogućava mađarskima avionima da u slučaju nužde izvrše presretanje tokom noći. To zorno pokazuje apsolutnu neophodnost nabave novih aviona za HRZ, za što je postupak u tijeku. O detaljima ne možemo govoriti jer se sve radi iza zatvorenih vrata, kako i priliči ovakvim nabavama, ali vjerujem da će rezultat biti sasvim pozitivan i da će HRZ dobiti višenamjenske borbene avione.

Davor Dijanović / HKV

 

Novi borbeni zrakoplovi moraju stići do 2023.?

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Razgovor

Ivan Penava: Svakako će biti određena reakcija na ovo stanje

Objavljeno

na

Objavio

Za nekoliko tjedana bit će točno godinu dana otkako je u Vukovaru organiziran prosvjed zbog neprocesuiranja ratnih zločina. Gradonačelnik Ivan Penava tada je najavio da će se nastaviti boriti sve dok se stvari ne pokrenu nabolje. A koliko je u ovih godinu dana učinjeno? Penava kaže – vrlo malo – te najavljuje nove korake.

– Nakon prosvjeda prošle godine, koji je održan 13. listopada, sve riječi su suvišne. Ono što smo trebali vidjeti su djela i rezultati, a to je izostalo. Svakako će biti određena reakcija na ovo stanje i na činjenicu da je u proteklih godinu dana država, nažalost, ostala slijepa i gluha. A kakva će reakcija biti, to ćemo vidjeti. Sasvim je sigurno da nećemo zaboraviti te ljude, žrtve i građane Vukovara – kaže gradonačelnik i dodaje kako je “jedina prava korist od prosvjeda bila to što se ta problematika aktualizirala i što se pokazalo da je ta tema vrlo živa u mislima i emocijama velikog broja hrvatskih građana”, piše Jutarnji list

Ističe kako su nakon prosvjeda izostali rezultati što se tiče institucija.

– Određenu suradnju imali smo samo s policijom i ministrom Davorom Božinovićem. A što se tiče pravosudnih institucija, i odvjetništva i sudova, tu apsolutno nailazimo na zid šutnje. Moj je dojam da se sve te institucije neprestano skrivaju iza svoje zakonom propisane neovisnosti i autonomije u radu, a da se ta neovisnost, zapravo, koristi za nedjelovanje, odnosno selektivno djelovanje – kaže Penava, dodajući da se u ovih godinu dana, ako već nema konkretnih rezultata, trebalo barem razmisliti da se “promijeni okvir u kojem funkcioniramo”.

Kaže kako kroz cijelo to vrijeme nismo svjedočili ni raspravama u javnom prostoru, niti želji i volji s bilo koje instance, počevši od Sabora pa do bilo koje političke opcije, da se bilo što pokrene nabolje.

Slučaj Pajičić

– Možda je to najbolje promatrati kroz situaciju prosvjeda protiv uvođenja dvojezičnosti na području grada Vukovara gdje imamo situaciju da je isti sustav donio presude za tridesetak ljudi koji su razbijali te ploče. Radi se uglavnom o hrvatskim braniteljima, dragovoljcima i sada se približava kraj ročišta, zadnjem od njih trideset – Marijanu Živkoviću. To znači da su institucije u tim slučajevima radile jako brzo kad je riječ o kažnjavanju branitelja.

S druge strane, imamo slučaj Igora Gilje, mladog policajca čiji je otac poginuo u Domovinskom ratu i koji je automatski dobio otkaz zbog kršenja pravila službe, i slučaj gdje je razbijena glava hrvatskog dragovoljca, i to, nažalost, sa smrtnim ishodom, gdje te institucije i sudovi nisu promptno reagirali oko policajca koji je to napravio, a koji je bio zatečen i na okupiranom području. Tako da bi taj proces sada lako mogao završiti u zastari – kaže vukovarski gradonačelnik, dodajući kako ispada “da je puno veći grijeh razbiti ploču nego glavu”. Posebno ističe slučaj pok. Darka Pajičića.

Mediji su svojedobno opširno izvještavali o slučaju Pajičića i njegova prijatelja Roberta Horvata koji su 12. studenoga 2013. kamenom razbili plastičnu ploču postavljenu na Policijskoj postaji Vukovar.

Došlo je do naguravanja s policajcima, a nakon što je gurnut s leđa, Pajičić je udario u pročelje zgrade te od siline udarca pao na pod i zadobio frakturu lubanje. Završio je na oporavku, ali je uslijedio novi pad u jednom kafiću, zbog čega mu se stanje pogoršalo, što je dovelo do njegove trajne invalidnosti.

Iako je u oba ta slučaja Pajičić bio pod utjecajem alkohola, njegovi kolege iz Vukovara kažu kako je uzrok tog drugog pada bio epileptični napadaj. Dvije godine nakon što je s Horvatom razbio ploču, 21. studenoga 2015. Pajičić je preminuo.

Što najviše boli

U izvješću je kao uzrok smrti navedeno zatajenje srca nastalo uslijed životnog stila i oštećenja glave koja su dovela do patoloških procesa s posljedicom smrtnog ishoda te je smrt okarakterizirana kao nasilna.

U međuvremenu pokrenuti su i sudski postupci. Policija u Vukovaru, isti dan kad je razbijena ploča, 12. studenoga 2013., podnijela je kaznenu prijavu protiv Pajičića, i to zbog oštećenja tuđe stvari, te protiv Horvata zbog oštećenja tuđe stvari, prijetnje i napada na službenu osobu. Horvat je, naime, prema vlastitom iskazu, tog dana pokušao pomoći Pajičiću koji je nakon pada ostao ležati na cesti bez svijesti.

Policija je pozvala Hitnu pomoć, ali do njihova dolaska, kako je rekao, nisu pomogli Pajičiću, zbog čega mu je život bio ugrožen. Horvat je kazao da je tada, kako bi prišao Pajičiću koji je krvario na cesti, odgurnuo jednog policajca i udario ga, zbog čega je poslije optužen za prijetnje i napad na službenu osobu. Pajičić je, pak, 28. srpnja 2014. optužen, ali je poslije sve obustavljeno zbog njegove smrti.

Pajičićevi kolege iz Vukovara kažu da su svjesni da je on imao problema te neke njegove postupke ne opravdavaju. No, kažu da je ono što ih najviše boli, a isto to ističe i Penava, činjenica da su postupci protiv hrvatskih branitelja vođeni puno učinkovitije od postupaka protiv policajca koji je sudjelovao u incidentu. Kažu kako protiv policajca Saše Sabadoša policijska postaja Vukovar nikad nije podnijela kaznenu prijavu, niti je protiv njega pokrenula disciplinski postupak, piše Jutarnji list

 

Mučno suđenje i šlampavost na suđenju Marijanu Živkoviću samo je pravi prikaz površnosti pravosudnog sustava u cijelini

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Razgovor

Marija Pejčinović Burić iz Ljubuškog, preko Pariza do Strasbourga

Objavljeno

na

Objavio

Marija Pejčinović Burić, glavna tajnica Vijeća Europe gostovala je u prvoj ovosezonskoj emisiji HRT-a U svom filmu u kojoj je otkrila kako je izgledao njezin put iz malog hercegovačkog mjesta Klobuka do Strasbourga.

Taj put nije bio uobičajen za to podneblje i to vrijeme. Ideja da ću ići van postojala je još od osnovne škole, rekla je Marija Pejčinović Burić. Željela je otići u Pariz.

– Iz perspekrive Klobuka mogla sam samo željeti to napraviti, nisam tada znala kako to napraviti, kako doći do Pariza. Ali znala sam da ću studirati. Moji roditelji, oboje prosvjetari, su uz rad završili još jedan fakultet i tada je bilo jasno da ću i ja studirati i doći u Zagreb.

Što se tiče dijela oko odlaska u Pariz kako bi usavršila francuski jezik, Pejčinović Burić ističe kako je u taj jezik bila zaljubljena, a možda je na to, kaže, utjecala i njezina profesorica.

– Mislim da vas uvijek netko uzme pod ruku i prepozna. Ja sam imala više takvih.

Bila je odličan učenik i voljela je školu.

– To je bio samo moj posao, nikad nitko nije znao ni što ni kako radim. Za mene je učenje išlo puno dalje, bila sam u svim aktivnostima, od sporta do knjižničarskih aktivnosti. Jedino su knjige bile prozor u svijet, televizija u jednom malom dijelu. Otišla sam u knjižničarsku sekciju da bih vidjela koje sve knjige postoje.

Pejčinović Burić je završila dva razreda u jednoj godini, sedmi i osmi. Sedmi je redovno pohađala, a za osmi je po završetku prethodnog samo polagala sve predmete. Uz to, bila je među dvoje najmlađih u razredu jer je krenula ranije u školu. Te dvije godine bile su “jocker” jer je znala da neće ništa izgubiti u odnosu na svoju generaciju.

– Velika je prednost kad ste mladi jer ne vidite puno toga, jer vas nosi taj san. Na dan kad sam diplomirala sam odlučila pronaći kolege da ih počastim. Moja prijateljica Sonja je znala za moj san i pitala i kad ideš u Pariz, i onda je rekla znaš imam tetu Mariju i strica Josipa. Nije bilo mobitela, otišle smo u Jurišićevu zvati tetu Mariju…

Tako je Pejčinović Burić dogovorila put u Pariz i pronašla obitelj koja će ju primiti.

– Došla sam roditeljima reći da sam kupila kartu i idem u Pariz. Ocu nije bilo svejedno i postavio mi je tisuću i jedno pitanje. Rekla sam mu ja sam punoljetna i samo sam došla po tvoj blagoslov. Nije se protivio nego se brinuo.

Osim u Francuskoj, Pejčinović Burić bila je i u Engleskoj. Jedna od njih je bila obitelj Ecclestone. Ondje je čuvala djecu.

– Ovdje sam bila u poslu i bila posvećena čuvanju djece. Nisam imala vremena za učenje.

Boravila je i u obiteljima bankara, brokera…

– Bilo je poučno živjeti uz tada tako nezamislivo bogate ljude i izvući svoj stav o životu. Moja obitelj je bila samozatajna. Imala sam sreću rasti uz roditelje koji su bili skromni, pošteni ali intelektualno jaki. Što se tiče ponašanja, bilo kakva arognacija je bila nepoželjna, uvijek se puno razgovaralo. Ovo što sam imala u Parizu, je obitelj koja je bila bogata, ali su odlučili živjeti na jednostavan način. Kod njih sam nastavila učiti ono što sam ponijela od kuće.

Marija voli kuhati i da ju je put drugačije vodio vjerojatno bi kaže tada poželjela biti vrhunska kuharica, a rukomet je posebna ljubav.

Ona je u svom filmu, a njezin film se zove život je lijep, ona je učinila sve da isprovocira uspjeh i ne možemo reći da joj se dogodio, nego ga je zasluženo dobila, tako o njoj govore oni koji ju poznaju cijeli život i njezini najbliži suradnici.

Pejčinović Burić zaključuje kako su energija i posvećen rad nužni za rezultate. Ne znam nikoga, kaže, tko je postigao rezultate, a da je radio prosječno.

Sada, kada je postala glavna tajnica Vijeća Europe, živjet će na dvije adrese, između Strasbourga i Zagreba.

(HRT)

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari