Pratite nas

Kolumne

Poskočiše progresivci na zadnje noge. Vratio se vojvoda – Voja. Čist k’o da si ga oprao vimom

Objavljeno

na

“Kad vidite Hrvata, ubijte ga kao kera pored tarbe!”.

Izjava je to časnog Vojislava Šešelja, bivšeg branjenika Vladimira Šeksa, iz nekih nekima dragih vremena. Predsjednik srpske vlade Vučić zaželio je dobrodošlicu svom bivšem šefu i junačko zdravlje. Vesna Pusić nije studirala pravo, uostalom kao ni Josip Kregar, ali oboje nastupaju s pozicije pravnih stručnjaka. U Hrvatskoj i inače svi su stručnjaci za pravo i nogomet. Kaže Vesna na RTL-u: “Protiv njega ne postoji presuda pa ga i ne možemo smatrati ratnim zločincem”.

Seselj-nikolic-vucic-dnevne

I tako Hrvati dočekuju ratnog zločinca Darija Kordića, a Srbi vojvodu Voju koji je pravno čist. Usprkos tomu “pravni stručnjaci” idalje misle kako je Haaški sud ipak sud. Neki su pomalo konfuzni, skoro izluđeni. Recimo Vesna Teršelič, Vesnin braco Zoran, Dragec Pilsel, sudija iz Zadra Savo Štrbac, Oli Frljić, čitava postava časne Documente, milijunsko gledalište Žikine dinastije itd., itd. U jednom trenutku Haaški sud je iznevjerio čiste i časne nade Sneške Pavić te gore spomenutih, koji inače svaki mjesec s ljubavlju trpaju u džepove ustaške kune. Neki američki sudac, za kojeg ni danas nisu sigurni jeli bolovao od Alzheimerove ili Ajzenhauerove bolesti, oslobodio evidentne ratne zločince Gotovinu, Čermaka i Markača. “Kakav je to sud, kakav je to sudija” pitali se Savo Štrbac i Zoran Pusić. Oliver Frljić je hrabro u ime progresivnih i antifašističkih umjetnika posalao poruku svima – ne priznaje ni sud ni presudu. On priznaje samo sud svoje partije. Ogorčeni antifašisti prekrižiše, a neki prekrstiše Haški sud kao takav. Više nije postojao ni kao misaona imenica. Prisjete ga se tek tu i tamo. Više tu nego tamo. “Vratio se ubojica iz Ahmića Dario Kordić koji Ahmiće nikada nije ni vidio”. Odslužio 17 godina i vratio se u Hrvatsku kako bi provocirao naše boljševike, partizane, orjunaše te gledatelje Žikine dinastije. Opet kao da gledamo film “K’o to tamo peva?”. Ubojica iz Ahmića, koji u Ahmićima nikada nije bio, odslužio je samo 17 godina. Novinari Rječkog Novog lista i Juratnjeg izgledali su tih dana kao da ih je napala ebola. Prosto ne mogu da veruju! Za to vrijeme desničari, ognjištari, neoustaška gamad, kako umiljato vukovarske ratnike naziva Drago Pilsel i ostali zapjenjeni slušatelji Thompsonovih pjesama, likuju. E, sad se karta malo promjenila! Živnula je udruga koja nas suočava s našom prošlošću, ali u sadašnjosti nam muze veliku lovu. Poskočiše progresivci na zadnje noge. Vratio se vojvoda – Voja. Čist k’o da si ga oprao vimom. Nema presude! Voja u Srebrenici nije ni bio! Kao ni Kordić u Ahmićima! Za razliku od telepatskog ubice Kordića, Voja nema hartiju na kojoj piše kriv je… Mi pak znamo što znači “lege artis” (po pravilima struke). Bez obzira što smo država sa posebnim potrebama, s pravom (i nogometom) uvjek smo bili na ti.

Winston Churchill jednom je rekao: “Laž prođe pola svijeta dok istina uspije navući hlače”.

redaljkeSrećom u RH nema Haaškog suda. Imamo naš hrvatski sud iz kojeg izlazi čista destilirana pravda. Za sve, a osobito neke! Bez obzira na sve te i takve presude moramo kao legalisti prihvatiti. Marijan Bertalanić je sudac Općinskog kaznenog suda u Zagrebu. Da je naš Marjan nogometni sudac on bi dosudio jedanaesterac za njemu dragu momčad i prije nego bi lopta krenula sa centra. Naime, dragi prijatelj našeg predsjednika Ive Josipovića, Dragec Carlos Zvonimir Pilsel – zvan Molotovljev koktel – nema dlake na svom progresivnom jeziku. Postao je popularan u braniteljskoj populaciji s izjavom da “neprekidno hrvatsko spominjanje Vukovara ustvari govori o hrvatskom fašizmu”. Ni danas mi nije jasno kako tako analitički pametna osoba nije odmah postala ministar branitelja. Ali naš Dragec je dosljedan. Nedavno je, u času inspiracije, u jednom svom tekstuljku članove Sožera za obranu hrvatskog Vukovara i širu braniteljsku populaciju nazvao “neoustaškom gamadi”. Rekao bih da se radi o vrlo hrabroj izjavi. Stožer uzeo odvjetnika pa tužio našeg Carlosa. Obzirom da je Carlos Dragec prijatelj Predsjednika države, a i s obzirom na do sada poznate presude hrvatskih sudova, tužba je bila hrabra odluka.

Privatni tužitelj Tomislav Josić, predsjednik Stožera kao i njegov odvjetnik Jurica Barbarić pojaviše se neki dan na sazvanoj raspravi kod suca Bertalanića. On je sa zanimanjem pogledao Josića i postavio mu još zanimljivije pitanje: “Gospodine Josiću, čemu grotesknost vođenja ovog postupka ?” I dok je nesretni Josić počeo razmišljati o tome što je sudac ustvari htio reći, uslijedilo je slijedeće pitanje-zagonetka: “Jel’ vi znate tko je Drago Pilsel?” Da ne duljim, časni sudac časnog suda dok si rek’o “keks” oslobodio našeg Drageca. Sudac je vjerojatno zaključio da nazvati branitelje “neoustaškom gamadi” nije ni uvreda ni kleveta nego vrijednosni sud! Zato “neoustaška gamad” idalje prosvjeduje pred Fredovim ministarstvom. Onako opasni u kolicima, često bez nogu i ruku, remete miran i spokojan san ne samo Fredu nego i, po svemu sudeći, sucu Marjanu Bertalaniću. Stožer i Josić spremaju žalbu. Ne znam… ali znam da je Haaški sud pustio četničkog koljača Šešelja na slobodu zbog bolesti. Isto tako znam da je hrvatski sud bolesnog hrvatskog branitelja Đuru Brodarca pustio da teško bolestan umre u zatvoru. Kako bi rekao Krleža “ni med cvetjem ni pravice” a kamoli u hrvatskom sudstvu.

Zagonetna pitanja koja je sudac postavljao Tomislavu Josiću podsjetiše me na stari dobri vic o Muji I Hasi. Pita Haso Muju: “Mujo što je to u šumi šum šum, a u vodi pljus pljus?” “Da nije zagonetka?” odgovori Mujo!

Gordana Sabol jedna je od popularnijih političarki. Znate one priče o štangi za istezanje i sl. Razljutio ju je odvjetnik Siniša Pavlović zastupnik Gizele Đureković. Skoro k’o Josić suca Bertalanića. Odmah je prokužila da nepoznati odvjetnik želi ispolitizirati suđenje Josipu Perkoviću. Misli si Gordana: “Kakve veze ima to suđenje s politikom i sa SDP-om. Pa Perković je čitav život bio u HDZ-u. Bio je osobni i intimni prijatelj Franje Tuđmana, a poznavao je iz viđenja i Gojka Šuška”. To je špranca u koju svaki pošteni SDP-ovac vjeruje k’o u svetog Ivicu. Stoga je Gordana postavila pitanje svih pitanja: “Zar itko misli da je CK SKH raspravljao koga ubiti?” E sad, da postoji neka signifikantna anketa koja bi pokazala tko tako misli, naša bi Gordana pala sa štange. Ja tako mislim, misli tako i gospođa Đureković kao i njeni odvjetnici, misli tako i “neoustaška gamad”, a misle tako i svi oni koji su 1991. godine krenuli u rat za obranu ove države. Uostalom, tako misli i njemačko pravosuđe što dokazuje i suđenje Perkoviću, Mustaču i Pratesu. Tako misle i potomci onih osamdesetak smaknutih Hrvata u zapadnoj Europi. No, ostavimo Gordanu da u miru vježba na svojoj štangi. U zdravom duhu zdravo tijelo!

Zastupnica Gordana Sabol govori u Hrvatskom saboru nepropisnom brzinom. No, štiti je zastupnički imunitet.

Što će sada športski novinari? Dinamo popušio pet komada u Zagrebu s red Bullom, a glavni krivac za tu sramotu Joe Šimunić uopće nije igrao. Štoviše nije bio ni na klupi. Svaki posrtaj plavih u zadnje vrijeme pratilo je mudrovanje športskih novinara. Te Šimunić je prestar za ozbiljan nogomet; vrijeme mu je da se sa 35 godina povuče; trebaju igrati mladi Travel i Šimunović te slične tirade. Meksički reprezentativac Rafael Marquez, stariji je od Joa Šimunića, ali je nakon zadnjeg Svjetskog prvenstva u Brazilu pronašao angažman u talijanskoj Seriji A gdje današnji Dinamo ne može ni primirisati. Maldini, branič Milana, igrao je do četrdesete godine. Najdalje je otišao jedan nogometni idiot iz portala Index. Bljezgareći zašto Šimunić nije više za ozbiljan nogomet, tip je napisao da je Šimunićev definitivni pad kao igrača počeo u Beogradu na utakmici Srbija-Hrvatska i to kad je Šimunić grubo faulirao srpskog fudbalera Sulejmanija. Da nije bilo tog faula srpski igrač otišao bi sam pred Pletikosu i to bi bilo 2:1 za Srbiju. Tada bi komšije otišle u Brazil umjesto Hrvatske. Znači tobožnji športski novinar, a u stvarigledatelj Žikine dinastije, ne može prežaliti taj glupi faul zbog kojeg su se “Vatreni” plasirali na svjetsko prvenstvo. Nakon 100 utakmica za hrvatsku reprezentaciju i visoke klase koju je iskazivao, Šimuniću je zaista vrijeme da naruči pjesmu “Rastajem se Cigani sa vama…” Koliko su pojedini novinari stručni i objektivni, najbolje dokazuje utakmica s Red Bullom u kojoj su Austrijanci imali krila, a Dinamovci pokazali da volovima ni krila ne pomažu.

Engleski nogometaš Boby Charlton jednom je rekao: “Neki tvrde da su u modernom nogometu igrači robovi. Ako je to istina onda molim da me se odmah osudi na doživotnu robiju”.

Napokon dobra vijest iz komšiluka. Iz Begrada se javlja, u Jutarnjem, Miljenko Jergović. Sav plamti od ushićenja!. “S naslovnica dvaju glavnih beogradskih političkih magazina gledaju nas Igor Mandić i Ante Tomić. Eto istinskog triumfa hrvatske književnosti”. Dobro ste pročitali – govori o hrvatskoj književnosti. Bilo bi bliže istini proglasiti Dobricu Ćosića hrvatskim književnikom, a Boru Čorbu hrvatskim glazbenikom. Trumf hrvatske književnosti i Igor Mandić??!! Lik koji otvoreno piše da je Hrvatska nepotrebna država! Da nam je bilo daleko bolje kad je Beograd bio glavni grad i da bi ponovno trebali početi razmišljati u tom pravcu.

Zamislite sad onu zavedenu “ustašoidnu gamad” koja se borila i ginula za tu “nepotrebnu” Hrvatsku, pa danas u invalidskim kolicima prosvjeduje u Savskoj. Nju, preko hrvatske književnosti na sajmu knjiga u Beogradu, predstavljaju orjunaš Igor Mandić koji mrzi ovu državu te podoficir JNA Ante Tomić čija nostalgija za Jugom postaje predmetom opće sprdnje. Da bi sprdnja bila potpuna, nedostajao je još samo beogradski politički magazin sa slikama Miljenka Jergovića i Jurice Pavičića… a slike Slobodana Novaka i Ivana Aralice mogle bi biti objavljene kao potjernice.

U nemogućnosti da se zahvali svakom napose, HDZ se ovim putem zahvaljuje svima koji su se na tu stranku nabacivali blatom koje je, sudeći po djelovanju, ljekovito.

Zvonimir Hodak/Dnevno.hr

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Fra Mario Knezović: Skončavamo u Njemačkoj i kanalizaciji

Objavljeno

na

Objavio

Izumiremo. Na čudan način nestajemo. Dok jedni iseljavaju, drugi u pobačajima ubijaju. Zato fra Mario Knezović zaključuje da narod skončava u Njemačkoj i kanalizaciji. Javna televizija u emisiji Aleksandra Stankovića propagira iseljavanje. U novoj kolumni čitajte i o tome kako se mogu povezati pravosuđe i pečena janjetina. Mediji se hrane jalovim izjavama odvjetnika, a drugi „janjetinom“ plaćaju jamčevinu, piše fra Mario.

Skončavamo u Njemačkoj i kanalizaciji

Čija su djeca njihovi će biti i orasi. Tako kaže narodna mudrost. Na prostoru Bosne i Hercegovine i Hrvatske vođeni su česti ratovi za orahe. Borba za teritorij je sudba koja prati ove prostore. No, podatci govore, da će u budućnosti orahe brati nečija tuđa djeca koja će bez ispaljena metka osvojiti našu djedovinu. Podatci iseljavanja i izumiranja su apokaliptičkih razmjera. Prema podatcima statističkoga zavoda ove godine je u škole u Bosni i Hercegovini 7.153 učenika upisano manje nego prošle godine. Ali iz toga brojčanoga podatka čupamo i drugi važan podatak da je u srednje škole, od te brojke, upisano manje 6.263 učenika, a u osnovne škole 890 učenika manje.

Logičan je zaključak da mnogi odlaze i tijekom osnovne škole ili nakon nje napuštaju BiH. Na Sveučilište u Mostaru, jedino na hrvatskome jeziku u BiH, upisalo se oko 450 studenata manje nego prošle godine. To su podatci koji vape da se svi alarmi uključe. U Hrvatskoj je stanje slično. Prošle godine je rođeno 36.372 djece, a umrle su 52.043 osobe. Uz to, što je prijavljeno, odselilo je 16.789 osoba. Te brojke su i poraznije jer neki ne prijavljuju odlazak.

I, onda, kad to sve vidimo, čudi što i javna televizija neposredno propagira odlazak, iseljavanje i širenje beznađa. Tako na Hrvatskoj televiziji (dalekostidnici) Aleksandar Stanković ugosti osobe koje pričaju o odlasku i šire tu propagandu. Možemo li zamisliti da Aleksandar Stanković u jednoj emisiji ugosti nekoga od TV urednika koji su u svojoj zemlji i na javnoj televiziji propagirali beznađe, bijeg iz zemlje, govor da u vlastitoj državi nema budućnosti, da mladi moraju otići itd.

Takvoga novinara na javnom medijskome servisu u normalnim državama nema. I umjesto da konačno Stanković ode barem s HTV-a on nam u emisiju dovodi osobe koje propagiraju napuštanje Hrvatske. Propagirati bilo koji oblik seljenja je nehumano i može se svesti pod neku vrstu etničkoga čišćenja. Pitam se za koga to Stanković, i slični njemu, i po čije nalogu, rade i pripremaju Hrvatsku? Za koga to pripremaju Slavoniju? Potpuno sam uvjeren da oni koji će se u budućnosti tamo doseliti već postoje. Za nekoga se u geostrateškim planovima priprema hrvatska žitnica.

Ključno je pitanje kako ćemo stvoriti uvjete za dobar život u vlastitoj zemlji dok ima toliko onih koji je istinski ne vole i javno preziru. On novcu pretplatnika i o javnome novcu propagira se kako je unosan i ponosan posao u tuđoj zemlji prati stražnjice, dok se želi ogaditi mogućnost da se u vlastitoj zemlji pokuša dostojanstvenim radom uspjeti. Čast emisije, samo u manjoj mjeri, spasio je mladić koji ostaje u Domovini i pokazuje da se može uspjeti tko hoće raditi. Osobno ne želim da Aleksandar Stanković napusti Hrvatsku.

Želim da napusti propagandni rad protiv Hrvatske. Vrijeme je da to učini dok nas ne protjeraju on i slični njemu! I da ne bih svalio svu krivicu na medije valja reći da je za demografsku katastrofu još mnogo drugih faktora krivo. Sustav na vlasti, osobito u nekim županijama u BiH, ne isplaćuje redovite dječje doplatke, skupa je školarina na fakultetima jer ih država i županije ne sufinanciraju, ignoriraju se majke kao odgojiteljice, težak je dolazak do zaposlenja itd.

Demografskoj slici negativni biljeg daju i oni koji olako odlaze i bez pravoga razloga napuštaju svoje pradjedovske prostore. Ispada da mnogi postupaju po izreci: „Vidjela žaba da konja potkivaju pa i ona digla nogu.“ Uz sve to, demografskoj katastrofi doprinose brojni pobačaji – čedomorstva. Tako možemo, s knedlom u grlu, zaključiti da, što je gnjusno, najviše završavamo u Njemačkoj i kanalizaciji.

 

Sudska jamčevina i pečena janjetina

Osoba je uplatila jamčevinu i puštena da se brani sa slobode. To je čest slučaj kad su u pitanju imućni okrivljenici. Što je jamčevina? Naravno da neću tumačiti općepoznate činjenice da je to novčani ili imovinski polog kao jamstvo da će se osoba odazvati sudu i da neće pobjeći pravnome postupku. Međutim, u moru pojmova izgubila se bistrina koja nam plastično objašnjava što je jamčevina. Moje objašnjenje je slijedeće. Nekom zgodom u parku se skupilo divno društvo i prigodno su stavili janje na ražanj.

Dok su u veselom društvu samo za tren zanemarili janje na ražnju kradljivac je došao i ukrao ga. Ubrzo su okrivili čovjeka koji je ukrao janje, podigli optužnicu i stavili ga u pritvor. Onda dolazi osoba u ime suda i pušta čovjeka na slobodu pod uvjetom da dva kilograma pečene janjetine ostavi na sudu kao jamstvo. Eto to je jamčevina u kontekstu modernih sudskih postupaka. Polog su mrvice od ukradenoga ili zloporabom položaja stečenoga.

Ova priča uopće nije banalna, premda se takvom čini. Da. Upravo se po ovom modelu događaju stvari. Čovjek se nepošteno i krađom obogati, a onda od toga ukradenoga plaća sitnu jamčevinu da se brani sa slobode. Pitanja je mnogo u toj izopačenoj logici i moralnoj nakazi od postupanja. Osnovno je pitanje je li moralno i pravno dopustivo primiti jamčevinu od osobe koju se privodi upravo zbog toga što je istu jamčevinu nepošteno ili krađom stekla? Drugo važno pitanje je kakvu jamčevinu može ostaviti osoba koja nema ništa, koja je uhvaćena u maloj krađi i nema niotkud namiriti niti ponuditi jamčevinu? Pisati o tome da su jamčevine model po kojem „bogatuni“ mogu uživati slobodu nije ni potrebno. Gledano s moga kuta stvari trebaju biti potpuno drugačije i upravo ne bi, s moralnoga gledišta, bilo dopustivo da jamčevinu uplaćuju oni koji su u mutnom poslovanju došli do kapitala. To je plaćanje od svojevrsne krvarine.

Uz ove pravne procedure i zavrzlame oko jamčevine, čudi još jedna stvar. Čovjek sam medija i ako je išta apsurdno i pristrano to su medijske izjave odvjetnika okrivljenih. Ako želimo zemlju prava i pravičnosti odvjetnici i sudionici u sudskim procesima ne smiju biti dionici javnih rasprava i televizijskih emisija na temu koja se tiče određenoga sudskoga predmeta. Što branitelji imaju reći osim toga da iznose teze u korist okrivljenika i da pritom za svoga klijenta kažu da je nevin. Mediji se hrane jalovim izjavama odvjetnika. Također u medijima ne bi trebali sudjelovati ni članovi tužiteljstva jer se tako izriče javna presuda, a postupak je u tijeku. Ako je osoba nevina dok joj se ne dokaže krivnja, onda svaki javni istup koji sliči na parnicu je krivično djelo i utjecaj na pravičnost postupka. Sudcima i odvjetnicima je mjesto u sudnici, a kriminalcima u pritvoru. Do takvoga smo apsurda došli da bi trebali u Hrvata pjevati srpsku himnu “Bože pravde”!

Fra Mario Knezović/Naša ognjišta/fratar.net

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

HITREC: Hrvatska stenje od tereta veleizdajnika i sitnije medijske izdajničke klateži

Objavljeno

na

Objavio

Oče naš i očenaš

Vrijeme prosinačko, svršetkom prošloga tjedna palo nešto snijega i u ravnicama, a dosta napadalo u neravnim dijelovima ostataka Hrvatskoga kraljevstva koje danas nazivamo Republikom Hrvatskom, čiji me oblik uvijek podsjeća na vodenog konjića. Valjda se zato u nas sve brzo razvodnjava, no o tome ću poslije.

U ovim i inače turobnim danima, jedva prikrivenim adventskom rasvjetom, kuhanim vinom i kobasicama, stigla je iz Vatikana i druga ofenziva na – ni više ni manje – prastaru našu molitvu poznatu pod imenom Očenaš. Prva je primjedba bila usmjerena protiv zla, to jest da se ne bi trebalo moliti „očuvaj nas od zla“, nego „od Zloga“, personificiranoga zla u obliku palog anđela. To jest individualiziranoga zla. U drugoj ofenzivi protiv Očenaša našao je papa Argentinac, onaj koji je rasrdio hrvatski narod, s porukom da nije dobro ni ispravno moliti se Bogu „ne uvedi nas u napast“, jer kakav je to dobri Bog, razmišlja Franjo iz zemlje srebrenice, koji nas uvodi u napast.

Želeći svjesno biti papskiji od pape, kažem ovo: nema ništa pogrješno u riječima „ne uvedi nas u napast“. Bog je dao ljudima ono najviše i najstrašnije, slobodnu volju. S tim darom čovjek može raditi što želi, okrenuti se dobru ili zlu. Istodobno, Bog je u svim vremenima – pa će tako i do kraja povijesti – iskušavao ljude, a ta su iskušenja, osobna ili opća, mnogokad bila toliko nepodnošljiva i neizdrživa da su ljudi u očaju dolazili u napast da i samoga Boga svojega negiraju ili su, i nadalje vjerujući u njegovo postojanje, držali da je pretjerao u iskušenjima toliko da, dovodeći ih u naoko bezizlazno stanje, vodi prema koracima i postupcima koje vjera i Njegove zapovijedi zabranjuju. I zato „ne uvedi nas u napast“ ima svoju dramatičnu logiku , jer sažima molbu koja bi opširnije glasila: „Ne iskušavaj nas toliko bezmjerno teško i stalno, jer smo samo ljudi pa u nevoljama i nesrećama koje nam smute um možemo pasti u mrežu svakovrsnih napasti. Zato Te molimo da nas ne uvodiš (uvedeš )u napast.“

Elem, ja ću moliti Očenaš kao i do sada, bez obzira kako se stvari budu razvijale, a vidim da neki već padaju pod Franjin utjecaj premda ne razmišlja točno. U trećoj rundi revizije Očenaša može se lako dogoditi da ono malo vjernika koji pristaju uz rodnu ideologiju, dovedu u pitanje i prve riječi, znači Oče naš, jer zašto bi Svemogući morao biti otac, znači po ljudskom poimanju muškarac, a ne žena. Zaključak može biti kompromisan, da je riječ o transrodnoj transcendentalnoj osobi, čime bi svi napokon bili zadovoljni, a prve riječi Očenaša bile bi preskočene poradi političke korektnosti. Nepotrebno je također spominjati „koji (koja) jesi na nebesima“, jer gdje bi Bog bio nego na nebesima, nije valjda u čistilištu ili nedajbože niže. Posebno u balkaniziranoj sadašnjoj jezičnoj praksi u Hrvatskoj, upitno je i „sveti se ime Tvoje“, jer neuki novinari umjesto glagola „osvetiti se“ pišu „svetiti se“, pa može doći do neugodnih interpretacija da se tu netko nekomu osvećuje. Idemo dalje: „dođi kraljevstvo Tvoje“? Zašto kraljevstvo, zašto ne „dođi republika Tvoja“? A „budi volja Tvoja kako na nebu tako i na Zemlji (zemlji?)“, nije posve precizna jer je Bog, kao što rekoh, dao ljudima slobodnu volju pa se na ovom svijetu i ona pita. Također nešto ne štima ni s onim riječima „kao što mi opraštamo dužnicima svojim“, jer će skočiti na noge bankari, lihvari, poreznici I tako dalje. Još nekoliko papa Franja i od nama dragog, starog Očenaša ne će ostati ništa. Osim riječi Amen.

Poslije smrti

Poslije smrti ponosnoga čovjeka Slobodana Praljka za kojega slobodna Hrvatska za čiju se slobodu borio nije maknula ni prstom, stvari su se počele razvodnjavati, kao što sam u prošloj rubrici i nagovijestio, znajući u dušu geste i grimase hrvatskih političara novoga kova. U prvi mah neprihvatljiva presuda postala je u drugom mahu prihvaćenom, s manjim ogradama glede umiješanosti RH. Tako smo mi iz devedesetih mogli pustiti da vojni sud JNA sudi i presudi tzv. „virovitičkoj skupini“, presudu gunđajući prihvatiti i – ode sve dođavola. Nema Hrvatske. A nismo to dopustili, razbili smo ne samo ploču u Gajevoj nego i uverenje armije i njezinih pravih pokrovitelja da njihova agresivnost i nabusitost ne će proći, da njihov sud ne priznajemo. Pa su se povukli, poslije se povukli i iz kasarna. Tako isto je trebalo, jasno i bespogovorno, reći da mi presudu Praljku i ostalima ne priznajemo i nikada ju ne ćemo priznati ne samo zato što je politička, ne samo što je nepravedna i besmislena, ne samo zato što je haaški sud unazadio međunarodno kazneno pravo i uveo pojmove i postupke koji sa suvremenom pravnom teorijom i praksom nemaju nikakve veze, nego što su izmišljotine izvan svake sumnje nastale da se osude Hrvati, hrvatska država i svaki pokušaj stvaranja hrvatske republike unutar granica fiktivne BiH. Nije ta moja tvrdnja ni pretjerana ni neistinita: na svršetku „rada“ haaškoga sudišta upravo je to što rekoh generalno presuđeno: jedino je Hrvatska bila agresor, Srbija nije imala pojma što se događa u Bosni, a unutar BiH samo su Hrvati (i nešto malo bosanski Srbi) bili loši momci. Muslimani su skupa s mudžahedinima jeli burek i čekali rasplet, Hrvate nisu ni pipnuli. Ako su kojemu odrubili glavu, omaklo im se.

Proradila je u međuvremenu i nečista krv, što bi rekao Stanković (ne Aca nego Bora) u samoj Hrvatskoj. Ona stenje od tereta veleizdajnika i sitnije medijske izdajničke klateži koja je napokon došla na svoje, pa se razvaganila – ne još posve otvoreno likujući jer su emocije hrvatskoga naroda za sada presnažne, ali nudeći svaki dan publici fotografske i pisane prikaze o hrvatskim nedjelima u BiH, plašeći narod odštetama što će ih od RH tražiti muslimani koji su u vrijeme rata kao izbjeglice potrošili četvrtinu tadašnjeg ionako tankog hrvatskog budžeta, u svakom slučaju podmuklo podržavajući i slaveći presudu Hrvatima, Hrvatskoj i Herceg Bosni kao apoteozu i međunarodno priznanje njihovih vlastitih laži i podmetanja.

Hrvatska je predsjednica jedina u vrlo dobrom govoru pred Vijećem sigurnosti, sjedeći uz glavnoga haaškog tužitelja koji ne zna razlikovati Hrvatsku od Srbije, suzdržanim doduše i diplomatskim riječima odlučno izrazila nezadovoljstvo presudama hrvatskim zapovjednicima u Herceg Bosni. Vijeće sigurnosti – to jest velike sile koje su haaško sudište i instalirale pa i njime gospodarile – isto je tako suzdržano primilo na znanje što Hrvatska ima reći, i na tomu je ostalo. Hrvatska je platila danak sveopćoj nezainteresiranosti njezinih političara za haaški proces u zadnjih trinaest godina i njima je, između ostaloga, bio upućen Praljkov prijezir. Sada se govori o „evaluaciji“, o reviziji, pa i tu ima svakojakih razmišljanja, od uvjeravanja pravnika da reviziju mora pokrenuti netko od odvjetnika osuđenih, do ideje da „UN treba inicirati reviziju Haaga“. Ovo zadnje je, čast svima, ali… Ujedinjeni narodi bit će vjerojatno ujedinjeni u odbijanju zamisli da budu poticatelji revizije, mnogi ondje i ne znaju o čemu se radi niti ih zanima, osim toga ondje sjede i europske zemlje koje su vrlo iznenađene hrvatskim reakcijama i podižu prst prema toj južnoj koloniji što se uzjogunila, barem njezin narod, a tako je iz njihove perspektive neznatna i na dnu zamućenoga mora da se ne smije ni usuditi ići protiv „međunarodne pravde“. Nije samo Europa koja je sto posto kriva za nesprječavanje srpske agresije na Hrvatsku i BIH – agresije koja je odgovorna za sve što se u Bosni potom događalo- nije samo Europa, velim, konsternirana uzbuđenjem Hrvata i njihovom potporom „zločincima“ nego se umiješala i zuckerbergerovska klatež gušeći sve na „fejsu“ koji su u pozitivnom smislu pisali o generalu Praljku. Velik brat trijumfira, pjeva svoju verziju pjesme „Ima samo jedna istina“. Svijet se skonča, rekli bi naši prastari.

HTV i Slobodan Praljak

Ono što u općoj nervozi i gnjevu nije pravično komentirano, sada nadoknađujem: ona ista HTV koja je više od desetljeća pod pritiskom indiferentnih političara bagatelizirala suđenje šestorici iz Herceg Bosne, te je hrvatska javnost na žličice saznavala što se u Haagu događa – uoči i nakon tragedije pokazala se u boljem svjetlu. Branimir Farkaš uživo je vrlo pribrano izvještavao o onome što se događa, koliko je mogao smješten ispred zgrade, u sljedećim informativnim emisijama govorilo se u generalu Praljku i sudrugovima s poštovanjem, u sjedećim emisijama puštani da govore oni koji su Praljka poznavali i oni koji iz prve ruke znaju kontekst ratnih zbivanja, povijesnu istinu. Prikazan je i igrani film redatelja Praljka „Povratak Katarine Kožul“, premda debitantski ipak vrlo dojmljiv, snimljen 1989., aktualan upravo sada opet kada Hrvati odlaze u Njemačku, kao i u filmu koji završava tragično. Praljak je bio nadaren kazališni i filmski redatelj, pa je i svoju smrt veličanstveno režirao.

Kažem, na trenutak je Hrvatska radiotelevizija bila doista hrvatska i u dosluhu sa svojom publikom, kao što bi uvijek trebala biti, a nije. No stvari se popravljaju, pa je ravnateljstvo reagiralo na Acin građanski rat. Programsko je vijeće reagiralo na istup ravnateljstva, to jest partijska ćelija unutar vijeća pokazala je da ima većinu, a u manjini se našao i predsjednik Vijeća. I tu je potrebna „evaluacija“. I revizija… I jedno pitanje: kako se Farkaš opet našao na ulici (na katalonskim i haaškim ulicama)? Dodajem informacije za one koji nisu pratili: udruga Hrvatski novinari i publicisti dala je vrlo dobro i snažno priopćenje o neprihvatljivoj presudi, za razliku od tzv. Hrvatskog novinarskog društva čije članove vuče za nos jugofilna bratija. Čvrsto priopćenje došlo je i iz udruge hrvatskih umjetnika dragovoljaca Domovinskoga rata, u kojemu se tekstu zahtijevaju kazneni postupci protiv lažnih svjedoka, zna se kojih. Lažovi šute ili ispod glasa govore o besmislicama, čekaju da se duhovi smire. Znaju oni Hrvatsku. Dilanje transkripata se osim toga i sada nastavlja, izvučen je Tuđmanov sastanak svršetkom 1991. s političarima iz Herceg Bosne, valjda kao novi krunski dokaz o zamisli velike Hrvatske, uključujući Posavinu s bosanske strane.

A što je Tuđman odmah zatim, u veljači 1992. sugerirao Hrvatima u BiH da na referendumu glasuju za nezavisnost BiH u tadanjim njezinim granicama (i sadanjim), jednostavno se zaboravlja. Tako mala braća Velikoga brata u Hrvatskoj kopaju rupe zemlji u kojoj se nalaze, to jest u podzemlju, slijepi kao krtice, poznavajući samo avnojske granice, bez povijesnog pamćenja o doista velikoj Hrvatskoj koja se u srednjem vijeku u nekoliko navrata prostirala od rijeke Morave do mora, kako slikovito piše Vjekoslav Klaić. Pa ako je Tuđman i imao pričuvnu ideju o povratku hrvatskih teritorija unutar tzv. BiH u granice hrvatske države i da je ta zamisao nekom srećom ostvarena, ne bi to ni tada bila velika pa ni srednja Hrvatska.

Slobodan Praljak se nije bavio politikom, nije ga bilo ni na kojoj razini politike. On se bavio Hrvatskom i obranom hrvatskoga naroda, na najbolji mogući način, racionalno i časno, načinom nadarenoga vojskovođe. Lijepe su riječi o njemu izgovorene na komemoraciji u Lisinskom, bio sam ondje (naravno). Sve vrlo dostojanstveno i decentno čak, Ave Marija i hrvatska himna, general Miljavac i Miro Tuđman govorili što je i narod osjećao, posebno Praljkov prijatelj Tuđman, čvrst i potresen. Sjajni naši glumci Dragan Despot i Zlatko Vitez snažnim su glasovima dozvali Gundulića i Matoša. „Mora“ A. G. Matoša sadrži baš sve što se može reći o današnjem stanju, s riječima kao što su klatež, izdajnici i glupost. Takozvana visoka politika se otklatarila u drugim pravcima da njezina nazočnost na komemoraciji ne bi bila krivo protumačena na dvorovima sadanjih gospodara Hrvatske (čast iznimkama).

Hrvoje Hitrec/HKV

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Podržite nas

Podržite našu novu facebook stranicu jednom sviđalicom (like). Naša izvorna stranica je uslijed neviđene cenzure na facebooku blokirana.

Komentari