Pratite nas

Kolumne

Poslije detuđmanizacije suočavamo se i s depraljakizacijom

Objavljeno

na

Ničim se izvršna vlast nije bavila od „29. novembra“ do prošloga petka osim jednim pitanjem – kako sakriti generala Slobodana Praljka od hrvatskoga naroda i kako haaški otrov prepjevati u europski sladoled. Nije to bilo obično pitanje, to je bila i ostala trajna zapovijed koju su otpravnici poslova u Hrvatskoj, ponizivši državu kojom upravljaju i narod koji im je dao legitimitet, bespogovorno odradili. Nije tu u pitanju samo skrivanje informacija o tome što je s tijelom hrvatskoga generala, kad i gdje je preminuo, ili kad je sprovod. A, ne.

Utvrđena granica između gnjeva i bijesa

Puno je više u igri. Praljka treba izbaciti iz povijesti. Osobito nacionalne. A potom procesuirati sve one obuhvaćene nepostojećim a presuđenim zajedničkim zločinačkim pothvatom. Djelomično su to naši otpravnici u suradnji s judekima i yudekima odradili i s Tuđmanom, Šuškom, Bobanom, Bobetkom, Gotovinom, Čermakom – i brojnim znanim i neznanim Hrvatima u Bosni i Hercegovini…

Njih se prigodno spominje da se gnjev Hrvata ne pretvori u bijes. Otpravnici poslova, gubernatori, točno znaju granicu između gnjeva i bijesa. Toliko su puta već testirali donju granicu izdržljivosti, da im je taktika postala tragikomičnom farsom. Sada ćemo uživo pratiti jedan pomno osmišljeni proces koji se zove – depraljakizacija. On je započeo onoga trenutka kad je stanoviti dedek zapovjedio „spustite zastor“ nad poganski žrtvenik na kojemu su žrtvovani Hrvati Bosne i Hercegovine, a Hrvati iz Hrvatske preživjeli s počupanim noktima i narušenim mentalnim zdravljem.

Spuštanje zastora iz Haaga preseljeno je u isti tren i u poredak (režim) u Hrvatskoj. Da svijet i Hrvati ne bi, naime, vidjeli, kamoli pročitali poruku čina o tome kako hrvatski vojnik hrabro, spremno i bez ostatka pred očima svijeta daje život za istinu, za razliku od njegovih podobnih otpravničkih politelita, koje, o jada!, nisu u stanju dati ni pristojnu ostavku. Ili za razliku od „nizozemskoga bataljuna“ koji je trebao braniti „zaštićenu zonu“ a ne isporučiti ju srbijanskome stroju za ubijanje ustrojenom prema Titovom receptu.

U Hrvatskoj je optužnica davno priznata kao presuda. Da nije tako ne bi bilo rješenja o šundu i ovrsi. Ne bi bilo šutnje o procesu šestorici. Glumatanja s prekasnim pokušajima dobivanja statusa prijatelja suda. Ne bi bilo toliko očigledne izdaje. Mogao bih nabrajati do daljnjega, sve do završetka tragikomične depraljakizacije, koja će se urušiti sama u se. Kao što se urušila i detuđmanizacija. A onda podmuklo uskrsnula zadnjom presudom Hrvatima u haaškom kupleraju vijeća moralne i pravne nesigurnosti, osobito Hrvata „na ovim prostorima“. Nije za utjehu, ali je istina – kad patuljci otpravništva, osobito doma (ali i vani), pokušavaju svojom ideološkom retorikom okaljati gorostase poput Tuđmana i Praljka u pravilu ispadnu još neznatniji nego što to po svojemu, uglavnom jugoslavenskom habitusu jesu.

Ni s od svijeće, ni p od Praljka

Što je u tom pogledu radila nacionalna sigurnost da se ZZP u kupleraju mogao dogoditi? Ništa. Što su radila mjerodavna državna tijela? Ništa. Što su radile stranke? Ništa. Što su radile izdajice? Sve što su god mogle da bi došlo do „zajedničkoga zločinačkoga pothvata“.

Njima je država to bolja što lošije stoji na unutarnjem i vanjskom planu. Komunalna služba Zagreba još je tijekom komemoracije uklonila svijeće i lampaše s Trga bana Jelačića što ih je narod spontano ostavljao pred slikom generala Praljka na Trgu bana Jelačića. Bio je to ultimativni zahtjev druga Bojana Glavaševića, Pupovčeva studenta. Ne smije ostati ni s od svijeće, ni p od Praljka! S prijezirom odbacujem takvo stajalište.

Komemoracija s više tisuća ljudi za nevinoga Generala održana je umjesto na državnoj razini u organizaciji jedne udruge civilnoga društva braniteljske scene. Sramota, tuga, jad i bijeda. Da je komemoraciju održala državnim odličjem odlikovana Teršelićeva i njezina suspektna Documenta HTV bi je prenosio u izravnome prijenosu, makar se na njoj okupilo desetak aktivisteka – braco i seka Pusić, svjedok Puhovski, Josipovićev analitičar Pilsel, afežeova Borićeva, stručnjak za posmrtnu pripomoć Kregar i ostalo društvance upregnuto jučer u isplativu im detuđmanizaciju, danas u depraljakizaciju. Ovako nas je „javna kuća“ samo izvijestila da je „održana komemoracija“. Kao što nas je prošli tjedan haaški kupleraj izvijestio da smo dio zajedničkoga zločinačkoga pothvata. Svi! Osim detuđmanizatora i depraljakizatora. Jugoslavena i komunista, dakle.

Ništa bez Matoša, pa ni stoljeće kasnije

MatošNa dan nesuđene državne komemoracije Predsjednica je otišla u Bjelovar – posljednji grad koji još koliko toliko diše, sve istočnije od njega je opustošeno. Više bi napravila da je došla na komemoraciju, no, onda bi je dežurni higijeničari krvavih očiju proglasili „populistom“ što je korak od etikete „fašist“. Lakše je govoriti pred Vijećem sigurnosti, negoli u ideološki i izdajnički okupiranoj Hrvatskoj!

Plenković se igrao ministra vanjskih poslova „ove zemlje“ u „okviru europskih okvira“. Jandroković u mišjoj rupičici. Glavni stožer HV-a kalkulirao je u strahu da ga Mesić ne umirovi. Guverner Vujčić proizvodio je pristanak na uvođenje eura i odbacivanje kune. Novinarska radikalno lijevo nasađena klatež skrivala se iza prigodnih krinki.

Dan prije komemoracije Praljku vrlo dozirano, da ne izmakne trećejanuarskoj kontroli i otpravničkom voznom redu, obilježena je i obljetnica smrti predsjednika Tuđmana. I stabilna haaška kolonija nastavila se potom kotrljati utabanim stazama 3. siječnja 2000. Malo na portalima, puno na N1, po cenzuriranom facebooku, da bi se ohrabrili i zatražili da se oduzmu odličja hrvatskim junacima. Kako i ne bi, kad se država odrekla čak i komemoracije! Ni Milošević, niti Izetbegović ne bi smislili bolju „hrvatsku politiku“ od ove u kojoj se davimo već 17 godina.

Više je o sramotnoj presudi i položaju Hrvata rekao A. G. Matoš prije stotinjak i koju godinicu, negoli svi naši demokratski legitimiteti, što je odlično shvatio Zlatko Vitez izabravši Matoševe stihove za oproštaj od „ljudine“ kojega se država, za razliku od naroda, jednostavno odrekla još za života, a u smrti gotovo neljudski samo potvrdila prethodnu odluku „bivših vlada“. A borio se za nju! To vam je, dragi čitatelji, analogno SF-u o tomu da se Jugoslavija dvadeset godina poslije Drugoga svjetskoga rata odrekla Tita i svih komandanata I., II. i III armije. Kao što znamo, nije ih se odrekla do danas. Ma, kakav Praljak, em ti koprivu, imamo mi Ivu Lolu Ribara!

S prijezirom odbacujemo vaše podaništvo

Da nisu svi Hrvati pokoreni u onoj mjeri u kojoj im je loša vlast s još gorom oporbom dokaz je Predstavka koju su danas hrvatski sveučilištarci predali na prave adrese. Nju prenosim u cijelosti. Doživio sam je kao neokaljanu komemoraciju predsjedniku Tuđmanu i generalu Praljku. Više zbog sadržaja, a manje zbog odličnoga slogana „S prijezirom odbacujemo vaše podaništvo“. Da je zgurana pod informativni tepih, ne moram posebno naglašavati, depraljakizacija ne može ju provariti, a otpravnici ne smiju pustiti u širi javni prostor, jer bi za kaznu gazde umjesto njih mogle pripustiti novu garnituru bipolarnih otpravnika.

Nenad Piskač/HKV

PRILOG: PREDSTAVKA GRAĐANA VLASTIMA REPUBLIKE HRVATSKE

Uslijed dva desetljeća šutnje institucija Republike Hrvatske na protudržavno djelovanje pojedinih hrvatskih dužnosnika i izdaji interesa Republike Hrvatske te ponižavanju, degradiranju i oduzimanju kolektivnih, ljudskih, ekonomskih i političkih prava Hrvatima u Bosni i Hercegovini;

Imajući u vidu da su pojedini predsjednici Republike Hrvatske, ministri i predsjednici vlade Republike Hrvatske, saborski zastupnici i predsjednici Sabora te djelatnici sudskih vlasti u Republici Hrvatskoj otvoreno pomagali pri ponižavanju, degradiranju i oduzimanju prava Hrvatima u Bosni i Hercegovini;

Znajući kako su pojedini dužnosnici u Republici Hrvatskoj, izravno ili neizravno, u stranim veleposlanstvima i međunarodnim tijelima izglasavali, lobirali i zastupali interese protiv političkih i ustavnih prava Hrvata u Bosni i Hercegovini, te na taj način doveli u pitanje pravnu sigurnost pripadnika Hrvatske vojske i Hrvatskog vijeća obrane;
Znajući kako institucije Republike Hrvatske nisu učinile ništa što bi bilo dovoljno pred domaćim i međunarodnim tijelima kako bi se istražili i procesuirali zločini Armije BiH protiv Hrvata u BiH i časnika Armije BiH koji su sudjelovali u ratu protiv Republike Hrvatske 1991.-1992. godine;

Konstatirajući da se pojedini dužnosnici i institucije Republike Hrvatske zadovoljavaju i zadržavaju na deklarativnim načelima koja su nedovoljna za zaštitu pripadnika Hrvatske vojske i Hrvatskog vijeća obrane protiv političkih optužnica sudskih vlasti Bosne i Hercegovine;

Konstatirajući da pojedini politički dužnosnici i ministri Vlade Republike Hrvatske prihvaćaju posljednju sramotnu presudu Haaškog suda koja nije sudila za konkretne zločine protiv pripadnika Hrvatske vojske, Hrvatskog vijeća obrane i hrvatskih civila u BiH:

sukladno članku 63. Zakona o referendumu i drugim oblicima osobnog sudjelovanja u obavljanju državne vlasti i lokalne i područne (regionalne) samouprave

predajemo

Hrvatskom saboru

sljedeću predstavku građana i zahtijevamo od državnih tijela postupanje sukladno članku 64. spomenutog zakona:

(1) Donošenje legislativnog akta i formiranje instituta, u sklopu već postojeće institucije ili istraživačko-dokumentacijskog centra, zaduženog za istraživanje svih ratnih zločina Armije BiH nad Hrvatima u BiH, među kojima spadaju ubojstva 1.051 hrvatskog civila, od kojih 121 dijete, kao i uvjete u 331 logor Armije BiH u kojima je bilo zatočeno 14.444 Hrvata od kojih je 632 ubijeno;

(2) U skladu i prema točki (1) donošenje i aktivaciju optužnica te raspisivanje tjeralica protiv vojnika i časnika Armije BiH koji su sudjelovali u ratu protiv Republike Hrvatske 1991.-1992. i činili zločine nad Hrvatima u BiH;

(3) Reviziju i legalnu ocjenu svih hrvatskih državljanstava i oduzimanje istih bivšim pripadnicima Armije BiH koji su počinili zločine protiv Hrvata u BiH i Republike Hrvatske;

(4) Onemogućavanje pristupa Hrvatskom državnom arhivu i svim drugim arhivima, institutima i institucijama Republike Hrvatske osobama koji su u službi pisanja optužnica protiv pripadnika Hrvatske vojske i Hrvatskog vijeća obrane;

(5) Hitno donošenje obvezujuće deklaracije u svrhu zaštite zajamčenih prava Hrvata u BiH, modificiranje i proširenje Zakona o sustavu domovinske sigurnosti (NN 108/2017) i poduzimanje svih mjera u skladu s istim kako bi se garantirala sigurnost, opstojnost i ustavna prava Hrvata u BiH koje je Republika Hrvatska potpisala u Washingtonu 1994. i Daytonu 1995. godine;

(6) Sukladno činjenici da je Republika Hrvatska članica Vijeća za implementaciju mira u Bosni i Hercegovini (PIC), poduzimanje svih mjera pred Vijećem sigurnosti UN-a, Upravnim odborom PIC-a, Vijećem Europe, Europskom komisijom, Europskim vijećem i Vijećem Europske unije te drugim međunarodnim organizacijama da se nametnute odluke Visokih predstavnika za BiH, a koje su protivne ustavnim pravima Hrvata BiH, revidiraju, odbace i izmjene u korist interesa Republike Hrvatske i Hrvata u BiH;

(7) Republika Hrvatska, kao potpisnica Daytonskog sporazuma, članica PIC-a i najutjecajnijih međunarodnih organizacija, dužna je osigurati popis i provedbu revizije i smjene svih kadrova u sudbenim tijelima Bosne i Hercegovine koje je nametnula međunarodna zajednica i koji su sudjelovali u pisanju selektivnih političkih optužnica i tjeralica protiv pripadnika Hrvatske vojske i Hrvatskog vijeća obrane kojima se sudi pred bosanskohercegovačkim i međunarodnim sudovima;

(8) Budući da su pripadnici Hrvatske vojske i Hrvatskog vijeća obrane diskriminirani pred pravosuđem Bosne i Hercegovine, jer im se sudi po drukčijem i strožem zakonu u odnosu na pripadnike Armije BiH, Republika Hrvatska dužna je zaštititi svoje državljane od selektivnog pristupa pravosudnih organa BiH;

(9) Sankcioniranje pojedinaca, oduzimanje hrvatskog državljanstva te zabrana ulaska u Republiku Hrvatsku osobama koje aktivno zagovaraju i potiču kršenje temeljnih ljudskih prava, konstitutivnosti, političkih i drugih prava Hrvata u BiH koja im pripadaju prema ustavu BiH, što je Republika Hrvatska dužna i prema ratificiranim međunarodnim odlukama i sporazumima.

Glavašević pozivao na uklanjanje Praljkova plakata, pa se sada ruga

Marijan Knezović: Uz mlade, svijet neće moći ostati gluh

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Veliki trijumf hrvatske predsjednice

Objavljeno

na

Objavio

Foto: Hina

Inicijativa triju mora doživjela je ove godine u Bukureštu svoju potpunu afirmaciju. Osim dvanaest zemalja članica (Litva, Letonija, Estonija, Poljska, Češka, Slovačka, Mađarska, Austrija, Slovenija, Hrvatska, Rumunjska i Bugarska), inicijativu su podržali i ovogodišnjem zasjedanju nazočili predstavnici Europske unije (Jean-Claude Juncker, predsjednik EK), SAD-a (Rick Perry, ministar energetike) te Njemačke (Heiko Maas, ministar vanjskih poslova).

Dok Amerika nije iznenađenje, jer inicijativu podupire od početka, potpora EU-a i njezine najjače članice ipak to donekle jest, s obzirom na to da su na ovoj strani u početku sumnjičavo vrtjeli glavom, sumnjajući kako bi ona mogla biti usmjerena protiv samog EU-a. Takav je stav, primjerice, otvoreno izrazio Ivan Jakovčić, hrvatski zastupnik u Europskom parlamentu, piše Josip Jović / Slobodna Dalmacija

Europska unija priklonila se ovoj srednjoeuropskoj asocijaciji država sa spremnošću za financiranje njezinih projekata, shvativši kako je ne može zaustaviti i kako bi je, bude li se protivila, mogla čak i izgubiti na vlastitu štetu, a u korist američke ili čak ruske konkurencije.

Sama ideja o najprije dva, pa onda tri mora nekako je nastala nakon što se u “staroj” i bogatoj Europi počelo govoriti o dvije brzine unutar EU-a, pa su ove zemlje, uvidjevši kako je vrag odnio šalu, odlučile uzeti stvari u svoje ruke.

U Bukureštu je akceptirano 45 projekata, među kojima se jedanaest odnosi na Hrvatsku (LNG terminal, Luka Rijeka, Jonsko- jadranski plinovod…), vrijednih 45 milijardi eura, i to sve iz područja energetike, prometne i digitalne infrastrukture. I Hrvatska bi mogla imati velike koristi ne bude li unutarnje poslovične destrukcije, neorganiziranosti i sporosti.

Pogrešno bi bilo misliti kako su samo ekonomski interesi u pitanju. Postoji i nešto što se ne ističe u prvi plan, jer možda nije zgodno, nešto što djeluje i kad nije osviješteno ili pak nešto što se podrazumijeva.

Spomenute zemlje povezane su katoličkim tradicijama i vrijednostima nasuprot zapadnoeuropskom sekularizmu, te zajedničkim životom i sudbinom u austrougarskim ili sovjetskim okvirima.

Ključna osoba u ovom projektu je hrvatska predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović, od nje je sve krenulo, ona je, nasuprot dvojici svojih prethodnika, rekla: Mi nismo zapadni Balkan, mi smo Hrvatska i pripadamo regiji koja se zove Srednja Europa.

Za svoju ideju najprije je pridobila Poljsku, pa SAD, pa sve ostale, demonstrirajući kako i mala država može biti važan međunarodni igrač ako ima samouvjerene, inicijativne i sposobne političare koji drže do sebe i do svoje zemlje.

I zbog tog okretanja od Balkana (i od Jugoslavije) zaradila je u političkim i medijskim krugovima pregršt oštrih napada, kao nedavno u povodu jednog intervjua u Kleine Zeitungu. Ti će krugovi i nadalje forsirati “našu regiju”, koja, razumije se, nije Srednja Europa, piše Josip Jović / Slobodna Dalmacija

 

Hrvoje Mandić: Povijest nastanka inicijative ‘Tri mora’

 

 

Trump poslao poruku potpore sudionicima summita Inicijative tri mora

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Trebamo li se sramiti HR Herceg-Bosne 93.? (Odgovor Višnji Starešini)

Objavljeno

na

Objavio

Ne zaboravimo da je pred očima svijeta, kako kažu sveznalci, „Bosna šaptom pala“ u Karađorđevu već 1991. i da su čelnici HZ Herceg-Bosne i Republika Srpske „dijelili“ Bosnu u Grazu 1992. godine. Pritisci međunarodne zajednice rezolucijama 752, 757 i 787 Vijeća sigurnosti UN-a donesene u proljeću i jeseni 1992. najbolje pokazuju efekte razornih ciljeva nauštrb Hrvata i propagande kojoj se muslimanska strana, naravno, nikad nije opirala.

U kolumni “Zašto učiti iz Maestrala 95., a ne iz HR Herceg-Bosne 93.“, objavljenoj 9. rujna 2018. u Slobodnoj Dalmaciji, Višnja Starešina primjećuje kako se na svečanoj obljetnici proglašenja Hrvatske Republike Herceg-Bosne okupila “reprezentativna ekipa zimzelenih hrvatskih dužnosnika”. Starešina smatra kako je proglašenje HR Herceg-Bosne besmisleno i da “predstavlja jedno od najvećih promašaja hrvatske politike” jer je “to učinjeno usred pregovora o takozvanom Owen-Stoltenbergovu mirovnom paketu”. Piše Ivan Pepić/blog.vecernji.hr

Ona tvrdi da je Hrvatska “te jeseni bila pred slomom i pred povratkom u neku novu Jugoslaviju okolnim putom”. Proglašenje HR Herceg-Bosne “značilo je pojačati sve negativne aspekte katastrofalnog položaja: izazvati usporedbe s Karadžićevom Republikom Srpskom, dati Izetbegoviću alibi za ofenzivu prema moru, dati legitimitet Martićevoj Republici Srpskoj Krajini”. Starešina tvrdi i da je proglašena republika umanjila vrijednost Hrvatske zajednice Herceg-Bosne.

Kolumnistica tvrdi kako bi bilo “svrsishodnije crpiti političku inspiraciju iz pobjede 1995. nego iz poraza 1993.”, jer su operacije Maestral i Južni potez omogućile HV-u i HVO-u da postanu glavni američki partner.

Politički rezultati potvrđuju zimzelenost hrvatskih dužnosnika. Međutim, je li proglašenje HR Herceg-Bosne u to vrijeme doista bio toliki promašaj i problem?

Muslimansko i međunarodno izjednačavanje Srba i Hrvata

Starešina tvrdi da je proglašenje HR Herceg-Bosne izazivalo “usporedbe s Karadžićevom Republikom Srpskom” – kao da se to nije događalo prije uspostavljanja HR Herceg-Bosne.

Nacionalna politika Hrvata osuđivana je i prije i poslije Herceg-Bosne. Muslimansko izjednačavanje Srba i Hrvata formalizirano je 7. veljače 1992. donošenjem “Direktive za odbranu Republike Bosne i Hercegovine” muslimanske Patriotske lige Sefera Halilovića. U njoj su navedene tri “ukupne snage neprijatelja”: “Jugoslavenska armija, snage SDS-a i ekstremne snage HDZ-a”. Ciljevi neprijatelja su, navodi se, “priključenje Velikoj Srbiji i Velikoj Hrvatskoj”.

Muslimani i odbori SDA koji su surađivali s HDZ-om i vlastima HZ Herceg-Bosne redovito su raspuštani. Dok su se cijevi još hladile od Lipanjskih zora 1992., u Hercegovini Izetbegovićevi ljudi oduzeli su legalno izabranom odboru SDA pravo na “zaštitu muslimanskih interesa” zbog suradnje s Hrvatima. Naglašeno je kako se podržavaju “sve odluke legalnih organa RBiH vezano za HVO i tzv. Hrvatsku zajednicu Herceg-Bosnu” po kojima se HZ Herceg-Bosna podređuje muslimanskoj republici.

Ne zaboravimo da je pred očima svijeta, kako kažu sveznalci, “Bosna šaptom pala” u Karađorđevu već 1991. i da su čelnici HZ Herceg-Bosne i Republika Srpske “dijelili” Bosnu u Grazu 1992. godine. Pritisci međunarodne zajednice rezolucijama 752, 757 i 787 Vijeća sigurnosti UN-a donesene u proljeću i jeseni 1992. najbolje pokazuju efekte razornih ciljeva nauštrb Hrvata i propagande kojoj se muslimanska strana, naravno, nikad nije opirala.

Hrvatska pred slomom, Muslimani pred Jadranom. Je li kriva HR Herceg-Bosna?

Hrvatska je bila pred slomom i prije uspostavljanja HR Herceg-Bosne. UNPA, “ružičaste” i “zaštićene” zone, oštra pisma ministara vanjskih poslova EU i Državnog tajnika SAD-a Christophera Warrena krajem siječnja 1993. te Rezolucija 802 VS UN-a protiv Operacije Maslenica bili su prijetnja Hrvatskoj, i to nakon što su Hrvati i Muslimani potpisali kratkotrajno siječanjsko primirje u Ženevi, prije proglašenja HR Herceg-Bosne.

Starešina tvrdi da je HR Herceg-Bosna dala “Izetbegoviću alibi za ofenzivu prema moru” – kao da se taj plan nije počeo provoditi mnogo ranije uz pomoć međunarodnih aktera.

U siječnju 1993. muslimansko vodstvo obećalo je potpisati Vance-Owenov plan ako dobije posebna prava u luci Ploče i izlazak na Jadran. Postupno je međunarodna zajednica legitimirala taj bošnjački cilj. Glavni pregovarač EU, David Owen, 22. lipnja 1993. za BBC izjavljuje da “Muslimanima treba biti osiguran pristup na more, a moguće je da im se dade i Mostar”. Tri dana kasnije, Owen i njegov kolega iz UN-a Stoltenberg upućuju Tuđmanu pismo u kojem izražavaju “čvrsto uvjerenje da Muslimani moraju imati više od 30% teritorija… izlazak na Savi te osiguran pristup Jadranu”. Owen i Stoltenberg izražavaju uvjerenje da “što su Muslimani bliži moru, to je rješenje prihvatljivije svijetu”. Isto uvjerenje Tuđmanu prenose i ministri vanjskih poslova EU.

Međunarodna zajednica 25. i 27. lipnja 1993. traži čak ustupanje područja Republike Hrvatske sjeverno od Save kod Brčkog, Gunju, kako bi Muslimani imali nesmetan izlazak na Savu. Zanimljivo je kako je mjesec dana nakon tog zahtjeva SIS informirao hrvatske vlasti o učestalim provokacijama muslimanskih izbjeglica i pojačanom muslimanskom ekstremizmu u Gunji i Gašincima kod Đakova (6. kolovoza 1993).

Glavni međunarodni mediji svesrdno su prenosili muslimanske želje. Kratkotrajni član Predsjedništva BiH i poslijeratni Predsjednik Federacije BiH Ejup Ganić za bečki Kurier tvrdi kako “mi [Muslimani] bismo pobijedili rat da smo imali 20 kilometara slobodnog pristupa moru” (25. kolovoza 1993).

Starešina griješi kad tvrdi da je alibi za ofenzivu prema moru dala HR Herceg-Bosna. Blagonaklonost međunarodne zajednice i antihrvatska kampanja među muslimanskim vodstvom bili su dovoljni motivi za takve planove i ciljeve. Oni su se provodili znatno ranije uz pristanak međunarodne zajednice.

HR Herceg-Bosna u Uniji republika Bosne i Hercegovine

Herceg-Bosna je preimenovana u republiku nakon što je 31. srpnja 1993. potpisan mirovni sporazum Owen-Stoltenberg koji je predviđao Uniju republika BiH odnosno “konfederaciju republika čiji će ustav priznati tri konstitutivna naroda, a većinu vladinih dužnosti obnašat će njihove republike”. Hrvati su odmah prihvatili prijedlog da Muslimanima pripadne 30% teritorija Unije, bez obzira što se i tijekom pregovora to područje širilo uvijek nauštrb Hrvata.

Muslimanskim liderima ni to nije bilo dovoljno, ali su tad morali pridobiti srpsku stranu. Ganić je uoči potpisivanja sporazuma izjavio za hamburški Die Woche da “mi [Muslimani] možemo birati samo između dva neprijatelja. Mi ćemo odlučiti u korist Srba. Englezi bi rekli: ako ih ne možeš pobijediti, pridruži im se. Srbi su sve postigli i svijet ih podržava u vojnim pobjedama… Zato, mi ćemo s jačima. A to su Srbi…” (29. srpnja 1993).

Slično, bečki Der Standard i hamburški Die Woche prenose Ganićevu misao prema kojoj su “Muslimani islamizirani Srbi, i najveća greška koju smo mi učinili na početku rata bilo je stvaranje vojnog saveza s Hrvatima” te kako su Muslimani „bliži Srbima nego Slovencima i Hrvatima. Pričamo dijalekt koji je bliži srpskom nego hrvatskom. Isto vrijedi i za mentalitet, navike i običaje“ (30. srpnja 1993). “Alijin diplomata” Muhamed Filipović tvrdi da mu je Owen 26. srpnja 1993. u Ženevi obećao da “ako mi [Muslimani] pristanemo na ono što trebaju dobiti Srbi, tada će oni okrenuti leđa Hrvatima i mi se možemo namiriti na njihov račun”. Sumnjam da su Ganićevo bratimstvo sa Srbima i Owenov plan namirenja na račun Hrvata ovisili o HZ ili stvaranju HR Herceg Bosne.

Unatoč tome, 20. kolovoza odlučeno je da će sve tri strane predstaviti prijedlog svojim javnostima te kako će se 30. kolovoza vratiti natrag u Ženevu. Za razliku od Muslimana i Srba, Hrvati nisu imali dom u kojem bi mogli glasovati o takvom ili bilo kojem dokumentu, jer se politika provodila sukladno civilnoj vlasti HVO-a i predsjedništvu HZ Herceg-Bosne. Zbog toga, 24. kolovoza je uočena potreba i dogovoreno je proglašenje HR Herceg-Bosne, ni manje ni više, u skladu s međunarodnim sporazumima o Uniji republika BiH. Uslijedilo je donošenje “Temeljne odluke o uspostavi i proglašenju HR Herceg-Bosni” 28. kolovoza 1993. Njene institucije, poput Zastupničkog doma, nisu dovodile u pitanje postojanje, integraciju i podjelu ovlasti s Unijom republika BiH. Za razliku od proglašenja Republike Srpske 1992. i Martićeve RSK, HR Herceg-Bosna temeljila je svoje postojanje na međunarodnom ugovoru. Međunarodna zajednica nije nikad reagirala protiv preimenovanja HZ u HR Herceg-Bosnu. Bilo im je jasno kako taj čin nije bio uperen protiv nijedne strane, jer je HR Herceg-Bosna i dalje prihvaćala okvire Bosne i Hercegovine.

Srbi su prihvatili mirovni prijedlog na sjednici republičke skupštine 27. kolovoza. S druge strane, sve su strane znale da će muslimanska strana odbiti prijedlog. Izetbegović u svojim Sjećanjima svjedoči kako je “lord Owen očekivao završetak razgovora i prihvatanje njegova plana, ali, na njegovo zaprepaštenje, mi smo objavili da moramo ići na konsultacije u Sarajevo da za mirovni plan dobijemo suglasnost Skupštine BiH”. Konačno, muslimanska Skupština BiH odbila je plan o Uniji BiH krajem kolovoza 1993. (65 protiv, 0 za).

Vrijedi napomenuti i kako su početkom jeseni 1993. međunarodna zajednica i zapadni mediji imali sve manje strpljenja prema muslimanskim zahtjevima. Owen bilježi kako su muslimanski ratnici htjeli nastaviti rat s Hrvatima, a Burg i Shoup u knjizi The War in Bosnia-Herzegovina, pozivajući se na Washington Post i New York Times, tvrde kako su mediji pisali o “slavlju muslimanskih dužnosnika zbog rezultata glasovanja” o planu te kako je među Muslimanima sve manje interesa za dogovor.

Teško je dokazati kako je položaj Hrvatske u svijetu pogoršan stvaranjem HR Herceg-Bosne i da je taj potez besmislen. Naprotiv, Unija republika BiH bila je na UN-ovom stolu formalno sve do kraja prosinca 1993. godine.

Obljetnica HR Herceg-Bosne ne umanjuje pobjede u operacijama Maestral i Južni potez. One se, između ostalog, obilježavaju svake godine. Doduše, dogodi se da tih dana ponosa „lokalne“ vlasti koje naređuju postavljanje ratnih ljiljana “zaborave” pozvati pripadnike HVO-a i HV-a. Čini se kako su te operacije davno “zaboravili” i hrvatski partneri. To “zaboravljanje” nosi sa sobom ključno pitanje: je li crpljenje inspiracije iz izvrsnih operacija iz 1995. dovoljno za zaustavljanje današnjih bošnjačkih političkih napada na konstitutivnost i ravnopravnost, bez učenja iz HR Herceg-Bosne?

Ivan Pepić/blog.vecernji.hr


Ja ću samo nadopuniti ovaj izvrstan članak s još par dodataka. Piše Predrag Nebihi.
Prvi dodatak je knjiga Billa Clintona “My life”
https://is.muni.cz/…/pod…/MVZ253/um/Bill_Clinton_My_Life.pdf

Obratite pažnju na stranicu 404. ove knjige gdje Clinton spominje Mitteranda pa kaže:
“… he was more sympathetic to the Serbs than I was, and less willing to see a Muslim-led unified Bosnia.”

Dakle, Clinton kaže kako je Mitterand više simpatizirao Srbe od njega, ali da je je bio puno manje sklon “ujedinjenoj” (čitaj: unitarnoj) “Bosni” i to “pod vodstvom Muslimana” od njega.

Jednom ću o ovome napisati malo šire štivo, ali sad je dovoljno vidjeti kakav je bio stav Clintona odnosno SAD-a i to je dovoljan dokaz da Starešina piše gluposti koje nemaju nikakve veze s mozgom i ja ne znam što je toj ženi, je li joj netko prijetio, je li nju netko platio, je li nju netko ucjenjuje, ili je pak riječ samo o površnosti, jer ista ta Starešina je nakon presude Praljku pisala kako je Mesićevo svjedočenje u Haagu tajno i kako se do njega ne može iako je oznaka tajnosti s tog svjedočenja iako je svjedočenje dostupno na internetskim stranicama haškog suda još od 2005. godine.

Što se tiče Mitteranda, kad su četnici napravili pokolj u Vukovaru isti taj Mitterand (za one koji ne znaju, to je bio tadašnji francuski predsjednik) rekao je da “su Hrvati to i zaslužili jer su bili na pogrešnoj strani u drugom svjetskom ratu”. Dakle, u to vrijeme imamo Englesku i Francusku na strani Srba, Ameriku na strani muslimana, a na našoj strani nema ama baš nikoga.

Druga stvar kojom bih nadopunio ovaj odličan tekst je prvi stvarni dokaz o namjeri podjele BiH, i pazite sad ovo, tu nigdje nema Tuđmana, tu nigdje nema Hrvata, to je Alija Izetbegović predložio Srbima, točnije Radovanu Karadžiću u svibnju 1991. godine, i o tome postoji čak i onovremni dokaz u vidu tonskog zapisa:

Dakle, ovo što čujete na ovom video-zapisu je razgovor između Karadžića i Slobodana Miloševića iz svibnja 1991. u kojem Karadžić prepričava Miloševiću kako mu je dva dana prije toga Izetbegović ponudio da “podjelimo Bosnu”.
Pitanje koje se logično postavlja je zašto ljevičarsko-islamistička kamarila i čitav dijapazon od Sorosa preko Mesića sve do Bin Ladena skupa s njihovimm medijskim jurišnicima ignorira ovaj materijalni dokaz, koji je kronološki prvi po redu u kojem se spominje famozna “podjela Bosne”?
Treba li nekom nešto crtati?

Haška soroščad, kao i ovdašnja medijska soroščad i savoštrbčad prednost daje Mesićevom svjedočenju bez obzira na činjenicu da Mesić nije bio u Karađorđevu, da je njegovo svjedočenje po čuvenju odnosno iz druge i treće ruke, kao i to da se Mesić politički sukobio s Tuđmanom zbog čega je imao jasan motiv za lažno terećenje Tuđmana.

Za razliku od tog mita i Karađorđevu, gdje ni dan-danas nema nikakvog dokaza, nikakvih sporazuma, nikakvog ugovora, ničega, ovo je sasvim konkretan dokaz, nastao u onom vremenu, i gdje Karadžić apsolutno nije imao nikakvog razloga lagati Miloševiću.
I zato ja tvrdim da Zlatko Hasanbegović mulja kad optužuje Tuđmana da je ideja “podjele Bosne” inicijalno Tuđmanova, i za to vadi onaj feralovski “argument” da je Tuđman u intervjuu Slobodnoj Dalmaciji s kraja 1991. godine rekao kako Hrvatskoj treba zadebljanje pereca na jugu.

Problem s Hasanbegovićem je standardni problem s muslimanima,. “oni nikad ni za što nisu krivi, uvijek je kriv netko drugi, ali taj bezobrazluk kojim oni ignoriraju osnovna načela matematike i fizike da bi opravdali svoje glavosječstvo je ono što ih u mojim očima čini pokvarenijom od svih, uključujući i četnike”.

Činjenica je da je Dusina bila 80 dana prije Ahmića. Činjenica je da su Orlište i Buščak bili tri tjedna prije Sovića i Doljana a koji su bili isti dan kad i Ahmići ali i Trusina.  Činjenica je da je Alija Izetbegović ponudio Radovanu Karadžiću “podjelu Bosne” 7 mjeseci prije tog famoznog Tuđmanovog intervjua Slobodnoj Dalmaciji kojeg rado potežu sve jugoslavenčine koje mrze Tuđmana, od Mesića preko feralovih anarhističkih drogiranih i pijanih bandita pa sve do velikog “desničara” Hasanbegovića.

Činjenica je da je muslimansko-hrvatski rat počeo zato jer su Muslimani po strateškom ofenzivom vojnom planu napali Hrvate. http://www.hrsvijet.net/…/33079-muslimanski-strateki-ofenzi…

Činjenica je da su Muslimani ubili najmanje 5 puta više hrvatskih civila i ratnih zarobljenika nego obratno, isto tako i protjerali 5 puta više ljudi.
Činjenice su ono što apsolutno nikad ne ide u prilog četnicima, Bošnjacima, jugoslavenčinama, sorosoidima, kvazi-liberalima, komunjarama, antiteistima, sotonistima i toj ekipici…

Predrag Nebihi

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari