Pratite nas

Kolumne

Poslije detuđmanizacije suočavamo se i s depraljakizacijom

Objavljeno

na

Ničim se izvršna vlast nije bavila od „29. novembra“ do prošloga petka osim jednim pitanjem – kako sakriti generala Slobodana Praljka od hrvatskoga naroda i kako haaški otrov prepjevati u europski sladoled. Nije to bilo obično pitanje, to je bila i ostala trajna zapovijed koju su otpravnici poslova u Hrvatskoj, ponizivši državu kojom upravljaju i narod koji im je dao legitimitet, bespogovorno odradili. Nije tu u pitanju samo skrivanje informacija o tome što je s tijelom hrvatskoga generala, kad i gdje je preminuo, ili kad je sprovod. A, ne.

Utvrđena granica između gnjeva i bijesa

Puno je više u igri. Praljka treba izbaciti iz povijesti. Osobito nacionalne. A potom procesuirati sve one obuhvaćene nepostojećim a presuđenim zajedničkim zločinačkim pothvatom. Djelomično su to naši otpravnici u suradnji s judekima i yudekima odradili i s Tuđmanom, Šuškom, Bobanom, Bobetkom, Gotovinom, Čermakom – i brojnim znanim i neznanim Hrvatima u Bosni i Hercegovini…

Njih se prigodno spominje da se gnjev Hrvata ne pretvori u bijes. Otpravnici poslova, gubernatori, točno znaju granicu između gnjeva i bijesa. Toliko su puta već testirali donju granicu izdržljivosti, da im je taktika postala tragikomičnom farsom. Sada ćemo uživo pratiti jedan pomno osmišljeni proces koji se zove – depraljakizacija. On je započeo onoga trenutka kad je stanoviti dedek zapovjedio „spustite zastor“ nad poganski žrtvenik na kojemu su žrtvovani Hrvati Bosne i Hercegovine, a Hrvati iz Hrvatske preživjeli s počupanim noktima i narušenim mentalnim zdravljem.

Spuštanje zastora iz Haaga preseljeno je u isti tren i u poredak (režim) u Hrvatskoj. Da svijet i Hrvati ne bi, naime, vidjeli, kamoli pročitali poruku čina o tome kako hrvatski vojnik hrabro, spremno i bez ostatka pred očima svijeta daje život za istinu, za razliku od njegovih podobnih otpravničkih politelita, koje, o jada!, nisu u stanju dati ni pristojnu ostavku. Ili za razliku od „nizozemskoga bataljuna“ koji je trebao braniti „zaštićenu zonu“ a ne isporučiti ju srbijanskome stroju za ubijanje ustrojenom prema Titovom receptu.

U Hrvatskoj je optužnica davno priznata kao presuda. Da nije tako ne bi bilo rješenja o šundu i ovrsi. Ne bi bilo šutnje o procesu šestorici. Glumatanja s prekasnim pokušajima dobivanja statusa prijatelja suda. Ne bi bilo toliko očigledne izdaje. Mogao bih nabrajati do daljnjega, sve do završetka tragikomične depraljakizacije, koja će se urušiti sama u se. Kao što se urušila i detuđmanizacija. A onda podmuklo uskrsnula zadnjom presudom Hrvatima u haaškom kupleraju vijeća moralne i pravne nesigurnosti, osobito Hrvata „na ovim prostorima“. Nije za utjehu, ali je istina – kad patuljci otpravništva, osobito doma (ali i vani), pokušavaju svojom ideološkom retorikom okaljati gorostase poput Tuđmana i Praljka u pravilu ispadnu još neznatniji nego što to po svojemu, uglavnom jugoslavenskom habitusu jesu.

Ni s od svijeće, ni p od Praljka

Što je u tom pogledu radila nacionalna sigurnost da se ZZP u kupleraju mogao dogoditi? Ništa. Što su radila mjerodavna državna tijela? Ništa. Što su radile stranke? Ništa. Što su radile izdajice? Sve što su god mogle da bi došlo do „zajedničkoga zločinačkoga pothvata“.

Njima je država to bolja što lošije stoji na unutarnjem i vanjskom planu. Komunalna služba Zagreba još je tijekom komemoracije uklonila svijeće i lampaše s Trga bana Jelačića što ih je narod spontano ostavljao pred slikom generala Praljka na Trgu bana Jelačića. Bio je to ultimativni zahtjev druga Bojana Glavaševića, Pupovčeva studenta. Ne smije ostati ni s od svijeće, ni p od Praljka! S prijezirom odbacujem takvo stajalište.

Komemoracija s više tisuća ljudi za nevinoga Generala održana je umjesto na državnoj razini u organizaciji jedne udruge civilnoga društva braniteljske scene. Sramota, tuga, jad i bijeda. Da je komemoraciju održala državnim odličjem odlikovana Teršelićeva i njezina suspektna Documenta HTV bi je prenosio u izravnome prijenosu, makar se na njoj okupilo desetak aktivisteka – braco i seka Pusić, svjedok Puhovski, Josipovićev analitičar Pilsel, afežeova Borićeva, stručnjak za posmrtnu pripomoć Kregar i ostalo društvance upregnuto jučer u isplativu im detuđmanizaciju, danas u depraljakizaciju. Ovako nas je „javna kuća“ samo izvijestila da je „održana komemoracija“. Kao što nas je prošli tjedan haaški kupleraj izvijestio da smo dio zajedničkoga zločinačkoga pothvata. Svi! Osim detuđmanizatora i depraljakizatora. Jugoslavena i komunista, dakle.

Ništa bez Matoša, pa ni stoljeće kasnije

MatošNa dan nesuđene državne komemoracije Predsjednica je otišla u Bjelovar – posljednji grad koji još koliko toliko diše, sve istočnije od njega je opustošeno. Više bi napravila da je došla na komemoraciju, no, onda bi je dežurni higijeničari krvavih očiju proglasili „populistom“ što je korak od etikete „fašist“. Lakše je govoriti pred Vijećem sigurnosti, negoli u ideološki i izdajnički okupiranoj Hrvatskoj!

Plenković se igrao ministra vanjskih poslova „ove zemlje“ u „okviru europskih okvira“. Jandroković u mišjoj rupičici. Glavni stožer HV-a kalkulirao je u strahu da ga Mesić ne umirovi. Guverner Vujčić proizvodio je pristanak na uvođenje eura i odbacivanje kune. Novinarska radikalno lijevo nasađena klatež skrivala se iza prigodnih krinki.

Dan prije komemoracije Praljku vrlo dozirano, da ne izmakne trećejanuarskoj kontroli i otpravničkom voznom redu, obilježena je i obljetnica smrti predsjednika Tuđmana. I stabilna haaška kolonija nastavila se potom kotrljati utabanim stazama 3. siječnja 2000. Malo na portalima, puno na N1, po cenzuriranom facebooku, da bi se ohrabrili i zatražili da se oduzmu odličja hrvatskim junacima. Kako i ne bi, kad se država odrekla čak i komemoracije! Ni Milošević, niti Izetbegović ne bi smislili bolju „hrvatsku politiku“ od ove u kojoj se davimo već 17 godina.

Više je o sramotnoj presudi i položaju Hrvata rekao A. G. Matoš prije stotinjak i koju godinicu, negoli svi naši demokratski legitimiteti, što je odlično shvatio Zlatko Vitez izabravši Matoševe stihove za oproštaj od „ljudine“ kojega se država, za razliku od naroda, jednostavno odrekla još za života, a u smrti gotovo neljudski samo potvrdila prethodnu odluku „bivših vlada“. A borio se za nju! To vam je, dragi čitatelji, analogno SF-u o tomu da se Jugoslavija dvadeset godina poslije Drugoga svjetskoga rata odrekla Tita i svih komandanata I., II. i III armije. Kao što znamo, nije ih se odrekla do danas. Ma, kakav Praljak, em ti koprivu, imamo mi Ivu Lolu Ribara!

S prijezirom odbacujemo vaše podaništvo

Da nisu svi Hrvati pokoreni u onoj mjeri u kojoj im je loša vlast s još gorom oporbom dokaz je Predstavka koju su danas hrvatski sveučilištarci predali na prave adrese. Nju prenosim u cijelosti. Doživio sam je kao neokaljanu komemoraciju predsjedniku Tuđmanu i generalu Praljku. Više zbog sadržaja, a manje zbog odličnoga slogana „S prijezirom odbacujemo vaše podaništvo“. Da je zgurana pod informativni tepih, ne moram posebno naglašavati, depraljakizacija ne može ju provariti, a otpravnici ne smiju pustiti u širi javni prostor, jer bi za kaznu gazde umjesto njih mogle pripustiti novu garnituru bipolarnih otpravnika.

Nenad Piskač/HKV

PRILOG: PREDSTAVKA GRAĐANA VLASTIMA REPUBLIKE HRVATSKE

Uslijed dva desetljeća šutnje institucija Republike Hrvatske na protudržavno djelovanje pojedinih hrvatskih dužnosnika i izdaji interesa Republike Hrvatske te ponižavanju, degradiranju i oduzimanju kolektivnih, ljudskih, ekonomskih i političkih prava Hrvatima u Bosni i Hercegovini;

Imajući u vidu da su pojedini predsjednici Republike Hrvatske, ministri i predsjednici vlade Republike Hrvatske, saborski zastupnici i predsjednici Sabora te djelatnici sudskih vlasti u Republici Hrvatskoj otvoreno pomagali pri ponižavanju, degradiranju i oduzimanju prava Hrvatima u Bosni i Hercegovini;

Znajući kako su pojedini dužnosnici u Republici Hrvatskoj, izravno ili neizravno, u stranim veleposlanstvima i međunarodnim tijelima izglasavali, lobirali i zastupali interese protiv političkih i ustavnih prava Hrvata u Bosni i Hercegovini, te na taj način doveli u pitanje pravnu sigurnost pripadnika Hrvatske vojske i Hrvatskog vijeća obrane;
Znajući kako institucije Republike Hrvatske nisu učinile ništa što bi bilo dovoljno pred domaćim i međunarodnim tijelima kako bi se istražili i procesuirali zločini Armije BiH protiv Hrvata u BiH i časnika Armije BiH koji su sudjelovali u ratu protiv Republike Hrvatske 1991.-1992. godine;

Konstatirajući da se pojedini dužnosnici i institucije Republike Hrvatske zadovoljavaju i zadržavaju na deklarativnim načelima koja su nedovoljna za zaštitu pripadnika Hrvatske vojske i Hrvatskog vijeća obrane protiv političkih optužnica sudskih vlasti Bosne i Hercegovine;

Konstatirajući da pojedini politički dužnosnici i ministri Vlade Republike Hrvatske prihvaćaju posljednju sramotnu presudu Haaškog suda koja nije sudila za konkretne zločine protiv pripadnika Hrvatske vojske, Hrvatskog vijeća obrane i hrvatskih civila u BiH:

sukladno članku 63. Zakona o referendumu i drugim oblicima osobnog sudjelovanja u obavljanju državne vlasti i lokalne i područne (regionalne) samouprave

predajemo

Hrvatskom saboru

sljedeću predstavku građana i zahtijevamo od državnih tijela postupanje sukladno članku 64. spomenutog zakona:

(1) Donošenje legislativnog akta i formiranje instituta, u sklopu već postojeće institucije ili istraživačko-dokumentacijskog centra, zaduženog za istraživanje svih ratnih zločina Armije BiH nad Hrvatima u BiH, među kojima spadaju ubojstva 1.051 hrvatskog civila, od kojih 121 dijete, kao i uvjete u 331 logor Armije BiH u kojima je bilo zatočeno 14.444 Hrvata od kojih je 632 ubijeno;

(2) U skladu i prema točki (1) donošenje i aktivaciju optužnica te raspisivanje tjeralica protiv vojnika i časnika Armije BiH koji su sudjelovali u ratu protiv Republike Hrvatske 1991.-1992. i činili zločine nad Hrvatima u BiH;

(3) Reviziju i legalnu ocjenu svih hrvatskih državljanstava i oduzimanje istih bivšim pripadnicima Armije BiH koji su počinili zločine protiv Hrvata u BiH i Republike Hrvatske;

(4) Onemogućavanje pristupa Hrvatskom državnom arhivu i svim drugim arhivima, institutima i institucijama Republike Hrvatske osobama koji su u službi pisanja optužnica protiv pripadnika Hrvatske vojske i Hrvatskog vijeća obrane;

(5) Hitno donošenje obvezujuće deklaracije u svrhu zaštite zajamčenih prava Hrvata u BiH, modificiranje i proširenje Zakona o sustavu domovinske sigurnosti (NN 108/2017) i poduzimanje svih mjera u skladu s istim kako bi se garantirala sigurnost, opstojnost i ustavna prava Hrvata u BiH koje je Republika Hrvatska potpisala u Washingtonu 1994. i Daytonu 1995. godine;

(6) Sukladno činjenici da je Republika Hrvatska članica Vijeća za implementaciju mira u Bosni i Hercegovini (PIC), poduzimanje svih mjera pred Vijećem sigurnosti UN-a, Upravnim odborom PIC-a, Vijećem Europe, Europskom komisijom, Europskim vijećem i Vijećem Europske unije te drugim međunarodnim organizacijama da se nametnute odluke Visokih predstavnika za BiH, a koje su protivne ustavnim pravima Hrvata BiH, revidiraju, odbace i izmjene u korist interesa Republike Hrvatske i Hrvata u BiH;

(7) Republika Hrvatska, kao potpisnica Daytonskog sporazuma, članica PIC-a i najutjecajnijih međunarodnih organizacija, dužna je osigurati popis i provedbu revizije i smjene svih kadrova u sudbenim tijelima Bosne i Hercegovine koje je nametnula međunarodna zajednica i koji su sudjelovali u pisanju selektivnih političkih optužnica i tjeralica protiv pripadnika Hrvatske vojske i Hrvatskog vijeća obrane kojima se sudi pred bosanskohercegovačkim i međunarodnim sudovima;

(8) Budući da su pripadnici Hrvatske vojske i Hrvatskog vijeća obrane diskriminirani pred pravosuđem Bosne i Hercegovine, jer im se sudi po drukčijem i strožem zakonu u odnosu na pripadnike Armije BiH, Republika Hrvatska dužna je zaštititi svoje državljane od selektivnog pristupa pravosudnih organa BiH;

(9) Sankcioniranje pojedinaca, oduzimanje hrvatskog državljanstva te zabrana ulaska u Republiku Hrvatsku osobama koje aktivno zagovaraju i potiču kršenje temeljnih ljudskih prava, konstitutivnosti, političkih i drugih prava Hrvata u BiH koja im pripadaju prema ustavu BiH, što je Republika Hrvatska dužna i prema ratificiranim međunarodnim odlukama i sporazumima.

Glavašević pozivao na uklanjanje Praljkova plakata, pa se sada ruga

Marijan Knezović: Uz mlade, svijet neće moći ostati gluh

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Hitrec: Hrvatska desnica treba ostati samostalnom i autohtonom

Objavljeno

na

Objavio

Kiša, snijeg, poplave i hladnoće, uobičajene prirodne pojave u zimskom mjesecu svibnju. Na bleiburškom je polju srećom svanulo stabilno dopodne, što je ponešto išlo na ruku i austrijskim snagama sigurnosti kojima je s višega mjesta rečeno da mogu očekivati strahotno mnoštvo fašista, nacista, ustaša, nastaša i uopće razularenih pristaša svih ideologija od kojih se Austrija, Bogu budi hvala, uspjela sačuvati u prošlosti i sadašnjosti. Angažirano je pet stotina policajaca i poneka policajka, opasni psi vučjaci koji prepoznaju miris Hrvata nervozno su njuškali i režali. Navodno je u pripremi bila i vojska, a ako i to ne bude dovoljno, bio je dogovor da se angažira i engleska vojska koja ima najviše iskustva s Hrvatima u Koruškoj.

No, prošlo je i bez Engleza, naši prijatelji Austrijanci izgledali su i sami dovoljno opasno, naoružani do zuba, a je li na obližnjim brdima bilo kakva haubica, nije se moglo opaziti. Uz domaće novinare, stigle su i novinske perjanice iz Hrvatske njuškajući i oni, pomalo očajni, ne bi li pronašli kakav barem mali incident na polju gdje spomenik kaže da je podignut poginuloj hrvatskoj vojsci, što je također kompromis jer poginuti se može u ratu, u srazu dviju (ili više) vojska, a tu se, i na Križnim putovima još mnogo više, radilo o masakru razoružane hrvatske vojske i obitelji vojnika koje su slijedile svoje, nastojeći se spasiti u krilu saveznika koji su, pokazalo se, imali savez s đavlom.

Odnos prema Hrvatima u svibnju 2019. bio je otprilike kao u vrijeme i poslije pobune Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana. Biskup Petanjak, koji je prošvercan na bleiburško polje maskiran u bogoslova, nije doduše odveden u Bečki Novigrad, pa je ipak održao govor, i to vrlo dobar govor, pitajući se zašto se uvijek ponižavamo, zašto nam drugi sude i nameću svoju istinu, zašto se mi ne smijemo ni sjećati, pa nas tako svrstavaju u rang ispod životinja koje imaju nekakvu memoriju, čak i zlatne ribice, makar i nekoliko sekunda. Odgovori na ta pitanja vrlo su jednostavni: zato što sve to dopuštamo, zato što su naše političke, znanstvene i kulturne „strukture“ prepune onih koji razmišljaju na stazićevski način, ali budući da znaju raspoloženje naroda koji ipak izlazi na birališta i zato treba biti oprezan – pokušavaju prikriti mržnju prema masakriranima, koji su to (po njima) zaslužili, ali i ne pokazivati preveliku ljubav prema komunističkim ubojicama jer su potonji, na žalost, ostavili previše tragova i ne može ih se radosno ekskulpirati. Pa zato svi nešto maglovito govore, spominju „bleiburšku tragediju“ kao da se dogodila prirodna katastrofa, poplava ili slično, u kojoj su stradali hrvatski putnici.

Jest, točna se definicija nikada ne artikulira, a ona glasi: jugoslavenska komunistička vojska i njezino političko vodstvo izvršili su najveći genocid nad hrvatskim narodom u povijesti, koja povijest ni do tada nije mazila Hrvate, od Dobora i Krbave sve do prokletoga dvadesetog stoljeća. Takva definicija, praćena detaljima, treba stajati u udžbenicima i nikakva „povjerenstva“ i licemjerna suočavanja s prošlošću ne bi ju smjela izbrisati. Naša djeca moraju znati što se zbivalo, ne ona najmanja, ali već u višim razredima osnovne škole, jer tako se realizira „pravo na sjećanje“ o kojemu je govorio biskup Petanjak, potomak prognanih Zrinjana koji su svoj Bleiburg doživjeli već 1943. Ili to pravo treba ostati samo u domeni obitelji, kao u vrijeme hrvatske nesamostalnosti?

Kako je s javnim glasilima? Nisam vidio feljtone, ni povijesno-političke napise koji bi u vrijeme sjećanja na masakr podsjetili na sve što se zbivalo, a podloga ima, cijela jedna biblioteka do sada objavljenih knjiga o Bleiburgu, pa i dokumenata i svjedočenja s partizanske strane. Vrlo je zanimljivo bilo ponašanje Hrvatske televizije, koja sa svim silnim novcima i kadrovima kojima raspolaže, očito nije voljna proizvesti jednu seriju ili barem cjelovečernji dokumentarni film, profesionalno produciran, sa svim čudima današnje tehnologije koja mogu vjerno i dojmljivo rekonstruirati događaje. I što je onda preostalo? Da bi nekako bila barem malo zadovoljena hrvatska publika – prikazana su, u razmacima, dva filma, jedan o Bleiburgu općenito, drugi o masovnim stratištima (tek manjim dijelom otkopanim) u Macelju, u Hrvatskoj. Filmove je producirala televizija Laudato, sve više gledana i cijenjena, što drugim riječima znači da je nacionalna televizija morala posuditi od jedne manje, još u nastanku, e da bi ipak imala u programu ponešto o Križnim putovima. Pa dobro, barem i tako, filmovi o kojima govorim solidno su sročeni i u njima protagonisti govore o Titu, o pokoljima, o masovnosti zločina, onako kako bi trebalo vazda govoriti da se sačuva sjećanje i da nam „drugi ne nameću istinu“.

Istini za volju, treba odati priznanje HTV-u na dobro obavljenom izravnom prijenosu komemoracije, to jest da Hrvatska televizija nije odustala od Bleiburga, kao što nije ni Hrvatski sabor koji je ostao pokroviteljem, premda je na polje poslao izaslanike nižega ranga, kao o cijeli državni vrh, uostalom, koji je našao dobru izliku u izvana potpomognutoj Ciboni. (HTV je na svršetku prijenosa citirala pismo ili razglednicu Vanjskih poslova upućenu nekoliko dana prije komemoracije Austrijancima, prilično prihvatljivo sročenu, osim jednoga detalja da je 1945. bila riječ o „desetinama tisuća ubijenih“. Dvostruka neistina, gramatička i povijesna: desetina je deseti dio cjeline, pa je trebalo stajati „nekoliko desetaka tisuća“, a glede povijesnih činjenica trebalo je stajati „nekoliko stotina tisuća“.)

Bleiburg se, za čudo Božje, spominjao i u Ciboni, u koju je Plenković priveo glavom (ne i bradom) Angelu Merkel, ali i Manfreda Webera, bilo je nešto i Thompsona jer se u svako predizborno vrijeme s njega privremeno miče embargo, a spominjao se i stanoviti Franjo Tuđman, koji u svim vremenima i izborima biva izvučen kao as iz rukava, čim se dvorana malo utiša. Angela je progovorila hrvatski, nekoliko rečenica, dovoljno da domorodci padnu u afan.

Vazalna zemlja Hrvatska bijaše oduševljena, što su govornici iskoristili da zagrme protiv nacionalista, suverenista i slične bagre koja nema iste ideje o „Europi“ kao velike europske sile koje sile manje zemlje na novo jednoumlje. Nameću ga. Kao što nam drugi nameću istinu o prošlosti (Petanjak). Kao što su nam nametnuli rat koji nismo željeli, kao što strane banke nameću svoje dosjetke kako bi izvukle što više iz Hrvatske, kao što nam se nameće politička korektnost, rodna ideologija i slične blagodati, marakeške i druge. I kao što se, a to je možda najopasnije, Hrvatskoj nameće vizija europske naddržave, iza koje se skriva (i ne skriva previše) novi imperijalizam onih europskih zemalja koje su izgubile kolonije na drugim kontinentima, pa su se usmjerile na domicilnu Europu. Zbog toga toliki povici na nacionalizam, na suverenizam, uostalom ne govorim ništa novo, svakoj budali je sve jasno.

Sadašnji trenutak Europe jest bitka između nacionalizma velikih i obrambenog nacionalizma malenih, u kojoj potonji trebaju biti zauvijek uništeni da bi Europa krenula prema svijetloj budućnosti. Mi se, gospođe i gospodo, opet jednom borimo protiv unitarizma. Isti je vrag kao s Jugoslavijom, u kojoj je (u obje) velikosrpski nacionalizam gutao duše, živote i blaga ostalih naroda i narodnosti, a kada bi se pobunili, nazivani su nacionalistima i strpani u kazamate, skupa s Franjom Tuđmanom. Iz dvadesetoga stoljeća viri u ovo naše neprevladani strah od te opasne atribucije, pa je dovoljno i samo malo vatre iz Cibone da se strah razbukta.

Riječ je o terminologiji, o prijetvornom baratanju terminima iz prošloga stoljeća. Nazivajući ljude, vlade ili narode nacionalistima, današnji strašitelji izjednačuju ih u stvari s nacistima, izbjegavajući usput puni naziv, to jest nacionalsocijalisti. Budući da je nacionalsocijalizam doista donio neviđene strahote, današnji naraštaji ne bi željeli s njim imati veze pa mnogi – da ne bi bili prokazani – odlaze u drugu krajnost i postaju prijemčivi za poruke iz Cibone, ne razmišljajući, ne shvaćajući da ih zastrašuju u ime neke nove totalitarnosti koja već ima svoje svete knjige, svoje procedure i ciljeve.

U tom strahu, a vidjevši da je novi totalitarizam u nekim oblicima privlačan, odriču se zdravog, pozitivnog i obrambenog (kao što rekoh ne jednom) nacionalizma koji je u povijesti uvijek spašavao Hrvate i kada se, tinjajući, gotovo gasio, a nije bio drugo do čuvanje svijesti o posebnosti, identitetu i neugasloj težnji prema državnom suverenitetu, pa i u doba kada se to činilo nemogućim (Nikola Zrinski VII., nakon njega Vitezović). Tako da ova sadašnja povika na suvereniste nije drugo do pranje mozga narodu, hrvatskom narodu, koji je uvijek i u svako doba bio suverenistički. A kako ne bi bio sada kada je na papiru doista suveren, kada ima suverenu (ha), samostalnu (ah) državu u kojoj slobodno i demokratski bira ljude koji će ga nakon izbora pohitavati i svaki vapaj o suverenosti, tako prirodnoj, proglašavati natražnjačkim porivom, sirovim, primitivnim nagonom, nacionalizmom u pogrdom značenju, premda se živući i dan-danas odnekud sjećaju da ne bi bilo ni moderne RH da „nacionalizma“ nije bilo, da je odumro, da smo prestali nositi u sebi državotvornu ideju, da smo prestali biti državotvornim narodom, kao što se nekim narodima kroz povijest (mnogima) i dogodilo. A zašto su se tako hrabro borili hrvatski branitelji, hrvatski vojnici, hrvatski domoljubi, u nametnutom ratu. Da, i to su nam nametnuli, ponavljam. Taj rat. I sada nam nameću svoju istinu i o tom ratu. Kao i tuđe vrijednosti koje nisu drugo do švercana roba kamionima na kojima je skrivena oznaka da prevoze otrov.

Oni koji se u Ciboni pozivaju na Tuđmana, također varaju narod. Je li, usprkos svim opačinama koje smo – posebno na početku rata – doživljavali od „ Europe“ – Tuđman kao cilj postavio i ulazak u krug europski i srednjoeuropski? Jest, zato da se zauvijek (?) odvojimo od „Balkana“, ali i zato što smo tom krugu povijesno oduvijek pripadali. Ali sadašnje cibonsko pozivanje na Tuđmana još je jedna povijesna prijevara, i da je živ, Tuđman bi se usprotivio takvim snishodljivim i opasnim vazalnim težnjama, jer je on htio Europu nacija, a ne čudovište koje bi administriralo, propisivalo i nametalo Hrvatskoj ama baš sve, od zakona do krastavaca. Možda bi Franjo, da je živ i nešto mlađi, izašao iz stranke (ili bio odstranjen) pa u nekom društvu, recimo DHK (ki bi da bi) organizirao tribinu na kojoj bi još jednom u povijesti hrvatskoga naroda, nakon 1989., bilo rečeno: „Regnum regno non praescribit leges“.

A Kroacije ima, ima i srca, samo pameti nema. Nema GPS-a. A imaju ga čak i migranti koji se šuljaju Gorskim kotarom. Ovako nas vrijeđaju svi, od pape do austrovicekancelara koji je podnio ostavku iz drugih razloga, ali je dospio reći da je Hrvatska sranje, od pristaša Tita koji je rekao da su Hrvati smradovi, do jugonovinara koji Tuđmana nazivaju štetočinjom nad štetočinjama. I vrijeđaju HOS, čiji su borci ginuli za Hrvatsku, pa onima koji su se sakrili ili pokrili liječničkim svjedodžbama sada cvatu ruže, a hosovci su pod zemljom ili moraju skrivati oznake koje skrivačima u ratu nimalo nisu smetale, neka dečki imaju, neka ginu, a kada sve bude gotovo opet ćemo zasjesti pod nekim drugim imenom, ali sve će ostati isto, s malim retušem, neznatnim. I bješe tako.

Znači, moderni hrvatski nacionalizam nema nikakve duhove ni ideološke veze s nacizmom, ustaštvom i sličnim oblicima, ali ima problem što mu se te veze imputiraju najodvratnijim potvorama, čiji autori uživaju u slastima ne samo duboke nego i plitke države.

Nama Hrvatima pakiraju više nego i jednom europskom narodu, bez obzira što u mnogim zemljama i formalno djeluju fašističke i neonacističke stranke, u Hrvatskoj nepostojeće. Uzeli su nas na zub, jer osjećaju slabost, jer osjećaju da tako pomažu onim potkornjacima u Hrvatskoj koji su prihvatili igru prijestolja pa njuškaju unaokolo kao psi logorskih čuvara na Golom otoku, ne bi li pronašli kojeg nepodobnog, barem jednoga ili dvojicu, te putem javnih glasila i korumpiranih kolumnista preko tri stupca objavili da je Hrvatska skrenula u fašizam, što onda preuzimaju mediji po Europama, proviđeni istim kadrovskim sastavima. A razmrvljena hrvatska moderna desnica nikako da nađe načina objasniti što je i tko je. I da nije protiv „mira, blagostanja i prosperiteta“ Europe u cjelini i Hrvatske osobito, ali i da joj je razvidno kako se stvari u ovom trenutku kreću u smjeru koji može izazvati (i izaziva) nemire, izaziva ideološke sukobe diljem Europe, i to krivnjom onih koji svoju, Europi neprirodnu viziju, drsko prodaju kao jedini put. U tom metežu, hrvatska desnica treba ostati samostalnom i autohtonom, pouzdati se u vlastite snage i ne hrliti u novu desnu europsku nadnacionalnu kohortu salvinijevskoga tipa.

Eurosong

Nastupili smo s pjevačem koji je imao anđeoska krila. To mu je omogućilo da odleti već u polufinalu. Istodobno, pjevači duhovne glazbe napunili su Arenu i izazvali ekstazu do sada neviđenu. Sada je red na sociolozima, da objasne ovaj fenomen javnosti, a budući da poznajem našu sociološku školu, može se svašta blesavo očekivati. Istina je ova: na neki, njima, ali i meni teško objašnjiv način, u posve ne-prijateljskom okružju, stasao je naraštaj posve drukčiji (drugi i drugačiji, što bi rekli idioti) od predšasnika, neobičnost o kojoj ću još pisati, jedan novi svijet zbog kojega možda ne ćemo tražiti druge svjetove. Svakako nisu fanovi „Igre prijestolja“ (ili kako se već zove), pseudopovijesnog kiča punog neukusnih lascivnosti, koji puni stranice novina oduševljenim komentarima inače ozbiljnih filmskih i tv-kritičara. Eurosong je glazbeni (?) pandan tom kiču. S nostalgijom se sjećam zlatnih vremena San Rema.

Milijan Brkić

Poruka iz mojega Kabineta: Brkiću ne pakirati.

Ćiro Blažević

E, moj sine…

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ivica Šola: Zašto sam potpisao za ’67 je previše’

Objavljeno

na

Objavio

Što se mene tiče, mogu raditi, ako je zdravlja, i do sedamdesete. Ni poantu referenduma koji su organizirali sindikati nisam shvatio je li bitno hoćemo li raditi do 65 ili 67 godina starosti.

Poanta je nešto drugo. Već trideset godina na vlasti se izmjenjuju HDZ i SDP, HDZ puno dulje. Rezultat njihove vladavine je da imamo najmlađe umirovljenike u Europi, da je samo 20 posto njih zaradilo mirovinu s punim radnim stažem.

K tome su, to ni Švicarska ne bi izdržala, stvorili 175 tisuća povlaštenih mirovina, od kojih nitko nije zaradio svoju visoku mirovinu, koje nas godišnje koštaju oko šest milijardi kuna. Ni dobar dio onih 80 posto, koji, istinabog, imaju sramotno male mirovine, ispod svakog dostojanstva, nije ih zaradio.

Ne svojom krivnjom, već državnom politikom. Prosječni radnik ima 44 godine, demografski trendovi su katastrofalni, jedan radnik ide na jednog umirovljenika.

Do 2050. Hrvatska će imati, po ovim trendovima, oko 800 tisuća ljudi manje i staro stanovništvo, piše Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

Stvorili su drugi mirovinski stup, koji sam obvezno morao i sam prihvatiti, a koji je najviše našeg novca ulagao u državne obveznice koje imaju status – smeća. Ulagali su naš novac i u “Agrokor”. Postoji li uopće taj novac, ili samo na papiru? Hoćemo li, bez obzira na dob kada ćemo ići u mirovinu, 65, 67, ili s odjela za gerijatriju sa štapom, mi mlađi uopće dobiti mirovinu?

Teško, neće biti odakle, neće biti moguća “međugeneracijska solidarnost”. Tko je doveo do ove katastrofalne situacije? Upravo oni, HDZ – SDP, koji su cijelo to vrijeme bili na vlasti, pa su bolesnik i liječnik u istoj osobi. Oni će nešto reformirati, u ovom slučaju HDZ na poticaj Bruxellesa, a sami su doveli do kolapsa.

K tome, iako je Bruxelles, osim kažnjavanja prijevremenog odlaska u mirovinu koji je HDZ cijelo vrijeme poticao, od branitelja do opljačkanih poduzeća, te produljenja radnog vijeka do 67, tražio i da se srede i tzv povlaštene mirovine, no tih 175 tisuća povlaštenih neće biti obuhvaćeni mirovinskom reformom. Zašto?

Pa zato što se u to ubrajaju među inim i mirovine političara, saborskih zastupnika, kao i HDZ-ove glasačke mašinerije, što je legalna korupcija našim novcem, kupnja glasova. Neće oni dirati sebe, reforme su za kukavelj… Nisam, dakle, potpisao za referendum “67 je previše” jer smatram da sindikalni vođe, ne svi, po primanjima i mentalitetu vrlo slični političarima, nešto mogu mijenjati, već iz protesta, kao jedan od mnogih, od stotina tisuća. Što se mene tiče moj motiv je – “Ubuntu je previše”, a ne 67.

Što je to “Ubuntu”? Jedan je antropolog u Africi napunio košaru punu voća i rekao mladim Afrikancima tko prvi stigne do nje, sve voće je njegovo. Prvi koji je stigao uzeo je košaru i razdijelio svima, čak i onima koji nisu trčali. Antropolog je bio zbunjen i upitao najboljega, najbržega, zašto? Ubuntu, odgovorio je mladić. Što znači Ubuntu, pita znanstvenik; Ubuntu znači “ja sam zato što mi jesmo”.

Romantični antropolozi to su tumačili izvornom afričkom etikom solidarnosti, međusobnog bratstva, iako se radi o nečemu drugom. Radi se o manjku kompetitivnosti, poštovanja najboljih i njihovih zasluga, jer u protivnom onaj koji je nešto svojim trudom stekao bio bi u plemenu i grupi izoliran, cijela grupa bi se okrenula protiv njega, postalo bi opasno za njega. Ubuntu nije solidarnost, već sisanje najboljih i hranjenje parazita na plemenskoj matrici.

Mnogo je razloga zaostajanja Afrike, pri čemu treba spomenuti i zapadnjačku eksploataciju kao važan čimbenik, no postoji i sam problem mentaliteta među mnogim Afrikancima u kojem se najbolji i najsposobniji moraju “iznivelirati” s ostatkom, uškopiti svoju izvrsnost i hraniti parazite, kako je analizirao sociolog H. Schoeck. Č

est je slučaj da kada netko u plemenu uspije, kao liječnik ili na bilo koji način, sukladno Ubuntu “etici”, cijela rodbina bi se doselila u njegovu kuću i živjela na njegov račun. Koliko je problem zvan Ubuntu ozbiljan po razvoj, svjedoči “otac tanzanijske nacije”, veliki Julius Nyerere koji nije bio “neoliberal”, naprotiv, on je bio jedan od projektanata tzv. afričkog socijalizma i visoko je cijenio vrijednosti jednakosti i solidarnosti. Ipak, u Deklaraciji iz Aruše, neka vrsta afričke američke Deklaracije o nezavisnosti, (i) on piše: “Nitko ne bi trebao ići u kuću rođaka i ostati tamo dugo ne radeći ništa, jer čineći tako izrabljuje svog rođaka”, jasna je Deklaracija iz Aruše.

Zašto je SDP ulupao novac u “Uljanik” i “3. maj” kada su znali da im nema spasa? To je njihovo političko pleme, glasači, dakle razlog je – Ubuntu. Zašto je HDZ proizveo (i proizvodi) gotovo 200 tisuća povlaštenih mirovina i ne obuhvaća ih reformom? Ubuntu, glasačko pleme. Što je to međugeneracijska solidarnost kada su mirovine u pitanju – Ubuntu.

Kako se zove naša “razvojna” politika – Ubuntu. Proračun je košara puna voća, kojem je model trošenja – Ubuntu. Oni koji trče i stječu pune košare uskoro će nestati, izdahnuti. Ostat će samo oni koji stoje. I troše tuđe…

Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

 

Ivica Šola: Europa je oduvijek bila kulturni i identitetski pojam

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari