Pratite nas

Kolumne

Poslije ‘europskoga Vučića’ dobili smo i ‘europskoga Draškovića’

Objavljeno

na

Komu i čemu služi Globusovo šminkanje četnika Vuka Draškovića

Kako i u kojem trenutku realizirati pojedino pitanje nasilnoga uvođenja „duše i mozga Beograda“ u Hrvatsku jedno je od taktičkih pitanja kojim se non-stop bavi velikosrpska beogradska inteligencija i njezine hrvatske sluge. Pokazni primjer u praksi izvrsno ilustrira intervju Vuka Draškovića objavljen u Globusu od 21. rujna 2018. Darko Hudelist se prisjetio kako je prvi intervju s njime objavio u Startu „u kasno ljeto 1989.“. Taj je intervju prava riznica velikosrpskih nastojanja u kojoj se Drašković istovario kao stručnjak za granice velike Srbije. U međuvremenu se „transformisao“, tako da srbijanski portal koreni.rs još 2016. pišući o njemu kažu – „Kako je ‘četnik’ zavoleo NATO“.

Povod novom razgovoru navodno je Draškovićev još neizišli roman u kojemu se divi kralju Aleksandru, budući da je navodno od „Jugoslavije htio napraviti balkansku Ameriku“, čime dosadašnja bolesna mašta autora dobiva novu dimenziju laži. Javni interes hrvatskih čitatelja mogli bi biti romani austrijskih, mađarskih, talijanskih i turskih romanopisaca, svi oni dolaze iz zemalja koje su više ili manje prodirale u Hrvatsku. No u suvremeni hrvatski javni prostor prema jugoslavenskome receptu kralja Aleksandra i drugih pripuštaju se uglavnom srbijanski. Draškovićev roman, može se zaključiti iz intervjua, prinos je stotoj obljetnici okupacije na „ovim prostorima“ i zov prema novim.

Optimalan program Vuka Draškovića

Već u uredničkoj opremi izrađenoj prema tehnici proizvodnje zaborava Drašković je u Globusu najavljen kao „političar i pisac koji je najavio hrvatsko – srpski rat“. Povijesno je točno da je Vuk Drašković svojom ratnohuškačkom retorikom potencirao, zazivao i poticao vojnu agresiju Srbije na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu. On je jedan od ključnih arhitekata srbijanskoga terora „na ovim prostorima“. I to kao pisac u službi velikosrpske ideologije i kao prevrtljivi političar.

Vukov plan

Drašković je 1990. kazao kako sva nesreća u Jugoslaviji potječe od Hrvata. A 1991. dokazao kontinuitet velikosrpske politike kao svoj politički program: „Optimalan program je (…) sjedinjenje svih srpskih zemalja u jednu državu. Jedan optimalan program mora računati i, na primjer, Skadar. (…) Ako je naše do Ogulina, ako je tako zapisano u ‘Načertaniju’, naš ideal će biti da u pogodnim historijskim okolnostima stignemo do Ogulina. (…) Sada je suludo i nezamislivo inzistirati na pripajanju Temišvara Srbiji, ali 1945. godine, da je pobijedio Draža Mihailović, mogli smo ga dobiti” (politički magazin „Srbija“, posebno izdanje, Beograd, 1991.).

Kako vidimo iz navoda Drašković se čvrsto drži velikosrpske osovine Garašanin – Mihailović – Memorandum SANU u kojoj je kralj Aleksandar jedna od važnijih poluosovina. Njegov „optimalni program“ izveden je iz proglasa Draže Mihailovića: „Borit ću se za najuzvišenije ideale koje Srbin može imati: za oslobođenje i ujedinjenje zauvijek svih srpskih zemalja. (…) Gdje god ima srpskih grobova, ono je srpska zemlja“. Upravo će Drašković u osvit raspada Jugoslavije prvi proglasiti kraljevoga četnika Mihailovića „prvim gerilcem Evrope“.

Osim „Načertanija“ u Draškovićev „optimalan program“ spadaju i poruke objavljene u kapitalnim velikosrpskim djelima kao što su „Srpska Krajina – Srbi u našim sjevero-zapadnim pokrajinama“ (Zagreb, 1939.), „Homogena Srbija“ (1941.) Stevana Moljevića i „Srbi i srpske zemlje – etnografski problem srpskog naroda“ (1942.) Milutina Nedića. Izvorište „optimalnoga programa“ zapisano je u uvodu „Načertanija“: „Temelj srpske politike jest da teži sebi priljubiti sve srpske zemlje koje ju okružuju, a ne da se ograničava na svoje sadašnje granice“. Izvorište je napisano, gle čuda, upravo u doba dinastije Karađorđevića, Aleksandrovih pređa.

Komunistički uhljeb i velikosrpski huškač

Vuk Drašković je od 1982. kuštravo-bradati četnik s kravatom, dotad je bio sluga režima i uspješan komunistički uhljeb. Rođen je 1946. u Banatu u partizanskoj obitelji porijeklom iz istočne Hercegovine, koja je zauzela kuću protjeranih Nijemaca. Kako je u Banatu trebalo na zemlji raditi, obitelj se vratila odakle je i došla, živeći od „tekovina naše revolucije“. Otac mu je bio kapetan JNA, koji mu je kao nadnevak rođenja upisao „29. novembra“ (Dan pokojne republike, točan nadnevak rođenja maloga Vuka ostao je nepoznatim baš kao i Josipa Broza). Po završetku pravnoga fakulteta 1968. odmah je postao režimskim čovjekom zaposlenim u TANJUG-u u kojemu radi do 1977. Posljednje dvije godine u TANJUG-u radi kao dopisnik iz Lusake. Vraćen je doma u „tvrđavu samoupravnoga socijalizma i nesvrstanosti“ kad je u svijet poslao lažnu informaciju da je Rodezija napala Mozambik.

Od 1977. do 1980. šef je informativne službe Sindikata Jugoslavije. U književne vode velikosrpske propagande, po nalogu ili osobnom izboru odmah po smrti Maršala Jugoslavije ulazi romanom „Nož“ (1982.). Ulazi potom i u praktičnu (velikosrpsku) politiku. Osnivač je SNO-a, pa odmah i SPO-a. Zalaže se za veliku Srbiju ostvarenu mirnodopskim putem tako što je srbijanske dragovoljce slao na ratišta. Fingira opoziciju Miloševiću, svojemu nedostižnom uzoru, da bi 1994. s njime ušao u savez koji iduće godine raskida, stvarajući privid srbijanske demokracije. Godine 1997. na Ravnoj Gori poziva na zauzimanje Knina i nudi sebe na čelu tenkovske kolone. Temeljem retorike takvoga predizborja postaje 1998. potpredsjednikom srbijanske vlade, ali je 1999. smijenjen. Godine 2004. postao je ministrom vanjskih poslova Srbije i Crne Gore.

Njegov politički put režimskoga aparatčika oslikava ga kao klasičnoga konvertita i živoga dokaza kako je mali korak od okorjeloga komunista do zadrtoga četnika. Njegov pak roman „Nož“ odaje autora posve uronjenoga u proizvodnju svekolike srpske ugroženosti u susjednim „zemljama“, koje zbog toga treba „osloboditi“ od muslimana i Hrvata, te potom „prisajediniti“, dakle, okupirati. Drašković je bio i komunist i antikomunist. Bio je borac za mir, a istodobno je postrojavao četničke dragovoljačke horde. Bio je protumiloševićevac, ali je izjavljivao – „Milošević je borac za mir“. Sredinom prošloga desetljeća (2006.) glumio je proeuropskoga političara s glavnom zadaćom sprječavanja ulaska Hrvatske u Europsku uniju.

Ujedinjenje: Od Makedonije do srpske luke Rijeka

Drašković je jedna od ključnih srbijanskih figura odgovornih za psihološku pripravu Srba za agresije na susjedne države i narode. Tijekom pripreme za vojnu agresiju prvi je, prije vjenčanoga kuma Vojislava Šešelja, izdiktirao zapadnu granicu Srbije na crti Virovitica – Karlovac – Karlobag. Gradeći svoj „optimalni program“ počeo je, dakako, od ustaša, koji su sinonim za Hrvate. Potom je Jasenovac proglasio najvećim srpskim podzemnim gradom. Jedini spas od ustaša i Jasenovca vidio je u velikoj Srbiji. Ako nema Jugoslavije (koju je u njegovim interpretacijama jednom razbio „hrvatski secesionizam“, drugi put „Milošević“), govorio je, jedina alternativa je velika Srbija. Zbog toga je najavljivao „sjedinjenje svih srpskih zemalja“, počevši od Makedonije sve „do stare srpske luke Rijeke“. Taj ga plan intimno i praktično povezuje s kraljem Aleksandrom.

Po okupaciji Knina izjavljuje kako „priče o Kninu kao nekakvom povijesnom hrvatskom gradu ne vrijede ništa jer odlaskom Knina Hrvatska ni u kulturnom ni u duhovnom pogledu neće biti oštećena“, što se podudara s najnovijom Vučićevom „istorijskom“ bljuvotinom o tome da se nikad prije Oluje u Kninu nije vijorio hrvatski stijeg.

Kao srbijansko laprdalo dojadio je i Miloševiću. Dva puta ga je uhitio. Jednom ga i temeljito prebio. U unutarnjim srbijanskim previranjima dvaput je preživio atentat. Unatoč tomu, kao velikosrbin „s dna kace“, Miloševića pred međunarodnom zajednicom pokušava oprati od odgovornosti. Agresija („rat“, kako kaže Vuk i Globus) nije sporna, sporan je srbijanski vojni poraz. Cilj je jasan, treba sprati odgovornost sa Srba i Srbije, pa kaže: „Na Srbe neće pasti prokletstvo da smo izazvali sukobe, ali ne smije pasti ni historijska sramota da smo fašizam dočekali na koljenima“. Ova je izjava ugrađena u ciljeve Memoranduma II., prema kojemu se ravna i znatan dio hrvatske političke i medijske glavne struje. Zbog toga se u Hrvatskoj blokiraju istraživanja srbijanskih zločina a potenciraju nastojanja oko „zajedničke krivnje za rat“ za koji je kriv „konglomerat loših politika“ (Ivo Josipović).

Čime je Aleksandar nadahnuo Draškovića

KarađrođevićTaj i takav Drašković napisao je, dakle, novi roman o kojemu u Globusu zbori veličajući kralja Aleksandra Karađorđevića kao „najveću ličnost u povijesti Srba“ (a sv. Sava?), koji je od Jugoslavije htio napraviti „balkansku Ameriku“ (ludilo!), koji bi – da nije ubijen 1934., Hrvatima iste godine dao „Banovinu Hrvatsku“ (malo morgen), koji je shvatio da je pogriješio s politikom integralnoga jugoslavenstva (konstrukcija), koji za ratni cilj nije htio prihvatiti proglašenje velike Srbije već ujedinjenje Srba, Hrvata i Slovenaca u zajedničku državu (ujedinjenje je okupacija „ovih prostora“), kojemu je Wilson čestitao na stvaranju Jugoslavije uz želju da mora stvoriti Jugoslovene (bolesna mašta), koji je navodno bio očajan zbog ubojstva Hrvata u beogradskoj skupštini 1928. (kaj god) i tako dalje zavodi Drašković.

U nečemu se slažem se s njime: „Komunistička Jugoslavija bila je samo replika, dok je original bila Aleksandrova Jugoslavija iz 1918.“. Obje su bile totalitarne, nedvojbeno protuhrvatske i obje su propale s neriješenim „nacionalnim pitanjem“, tvrdeći da su ga riješile. Ali se ne slažem da je Aleksandru na okupaciji čestitao Wilson, budući da je srpsko „prisajedinjenje“ Vojvodine, Hrvatske i Bosne i Hercegovine 1918. bilo u potpunoj suprotnosti s Wilsonovih 14 točaka i naputkom o pravu naroda na samoodređenje. A da je Wilson tražio od Aleksandra da stvori nepostojeće „Jugoslovene“ spada u list Vrač Pogađač u koji se pretvorio Globus gradeći put afirmacije Draškovićevim fantazmagorijama.

Karađorđevići od Načertanija do Marseillesa

Za vrijeme dinastije Karađorđevića, dobro je podsjetiti se, izrađen je ekspanzionistički program Srbije, „Načertanije“ Ilija Garašanina. Karađorđevići su na temelju njega godine 1848. poduprli srpsku pobunu u južnoj Ugarskoj. Aleksandar Karađorđević (1888. – 1934.) ishodivši odreknuće starijega brata proglašen je 1909. prijestolonasljednikom, a 1914. regentom. Izlazak Rusije iz rata iskoristio je za pridobivanje crnogorske Narodne skupštine da zbaci njegova djeda, kralja Nikolu I., i donese odluku o pripojenju Srbiji 26. studenoga 1918.

Kad je postao „najveća ličnost u povijesti Srba“? Ne uvaživši zahtjeve hrvatskih gusaka u beogradskoj magli, 1. prosinca 1918. proglasio je Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca nametnuvši dinastiju i sebe prije odluke Ustavotvorne skupštine. Dvije i pol godine vladao je Kraljevstvom bez ustava. Vidovdanskim ustavom (1921.) uzeo je ovlasti raspisivanja izbora, sazivanja i raspuštanja Narodne skupštine, predlagana i odbijanja zakona, bio je i zapovjednikom vojske. Na njegov zahtjev do 1929. odstupila je 21 od 23 vlade. Sve su to bili nadahnjujući elementi romanopiscu Vuku Draškoviću za veličanje Aleksandra i „balkanske Amerike“.

Aleksandar je Kraljevstvo („balkansku Ameriku“) shvaćao kao proširenu srpsku nacionalnu državu, stoga je odbijao uglavnom hrvatske prijedloge o federalizaciji vodeći represivnu i centralističku unutarnju politiku. Nikad nije dokraja razriješena njegova uloga u pripremi atentata na hrvatske zastupnike u beogradskoj Narodnoj skupštini (1928.), atentat je nedvojbeno bio izraz volje i politike kralja. Poslije atentata ponudio je Hrvatima „miran razlaz“ tzv. amputacijskim planom prema kojemu bi Hrvati ostali bez velikoga dijela svojega teritorija, a Srbi u granicama željkovane velike Srbije. Kad mu amputacija prema karti velike Srbije nije prošla, ukinuo je ustav i građanska prava, praktično je 6. siječnja 1929. izveo državni udar uvevši diktaturu, postavši zakonodavnom i izvršnom vlašću, dok se sudbena obavljala prema izvanrednim zakonima.

Aleksandrov diktatorski poredak oslanjao se na srbijanske generale, žandare, vojsku i glomazan korumpirani i srbizirani državni aparat. Zabranjivao je nacionalna imena i simbole. Izmislio je jugoslavensku naciju – koju Drašković pripisuje želji SAD-a. Aleksandar je 3. listopada 1929. državu preimenovao u Kraljevinu Jugoslaviju, razdijelivši je teritorijalno na devet banovina. One su krojene diktatorskim škarama prema velikosrpskim ciljevima. U šest banovina osigurana je srpska većina. U vanjskoj politici iznimno je štetio hrvatskim interesima. Rijeku je, primjerice, Rimskim ugovorima 1924. prepustio Italiji. Hrvatsku, srednjoeuropsku i mediteransku, dodatno je balkanizirao 1934. sklapanjem Balkanskoga pakta (Jugoslavija, Rumunjska, Turska i Grčka).

Ubijen je 9. listopada 1934. u Marseilleu u atentatu hrvatskih i makedonskih nacionalnih snaga za oslobođenje od velikosrpske diktature. Prethodno je početkom godine ustrojio Namjesništvo (knez Pavle, senator Stanković i ban Perović), koje bi trebalo vladati državom u slučaju njegove smrti. Riječ je, dakle, o klasičnom diktatoru velikosrpskoga opsega.

Drašković „ovim prostorima“ nudi povratak na jugoslavenstvo

Jugoslavenska politička opcija, lijeva i desna, kao i velikosrpska, naziva kralja Aleksandra Karađorđevića – „Ujediniteljem“. To ujediniteljstvo s „prisajedinjenjem“ (okupacijom), izgleda da je i ključan motiv kojim se rukovodio Drašković pišući roman o Aleksandru. Procijenio je, naime, da se prema budućim „prisajedinjenjima“ u ovom trenutku ne može ići s pozicija „prvoga gerilca Europe“, četnika Draže Mihailovića, već zaobilazno preko jugoslavenskoga gudala za kojim hrvatske guske odlično gegaju. Stoga je njegov roman o kralju Aleksandru u Hrvatskoj prvenstveno namijenjen kao duhovna hrana jugoslavenskoj ljevici i desnici. Bude li polučio praktičan uspjeh, sljedeći će roman biti replika „Noža“.

Drugoga razloga od nove jugoslavenizacije za hrvatsku afirmaciju autora i djela – jednostavno nema. Drašković se kao pisac, naime, već dokazao kao literarno impotentan i velikosrpski praktičan. Sve ostalo vezano uz lik i djelo, pa i njegove povijesne interpretacije izrečene u intervju predstavljaju čistu laprdienciju okorjeloga četnika željnoga vlasti ili barem javne promocije, kako bi „na ovim prostorima“ nesmetano sijao svoje više puta propale teze, prvenstveno onu ultimativnu – jugoslavenska zajednica ili velika Srbija. Novim romanom hrvatskim guskama nudi povratak na „jugoslavenstvo“.

Unatoč svemu Globus je Draškovića i roman koji još nije izišao niti mu je poznat naslov, prikazao u najboljem svjetlu. Roman je i prije izlaska, piše Globus, „izazvao golem interes beogradske, ali i mnogo šire javnosti“ (slijedi i nominacija za Nobelovu nagradu?), pa se pretpostavlja „da bi iz niza razloga mogao biti vrlo zanimljiv i hrvatskim čitateljima“ (kriva pretpostavka). Ako ni zbog čega onda zato jer je „Drašković na njemu radio desetak godina, uz ostalo kao pravi povijesni istraživač, pročitavši i analiziravši nekoliko stotina dokumenata (i srpskih i inozemnih) od koji su mnogi sve dosad bili posve nepoznati javnosti“. Čisti oglas, reklama, propaganda i nametanje. K tomu prikazan je kao proeuropski orijentiran političar, premda je jedan od ključnih rehabilitatora četništva, desne ruke i ondašnjega „civilnoga društva“ dinastije Karađorđević.

Drugi četnik koji je u Hrvatskoj 2018. dobio titulu „europski“

Drašković je svoju sklonost povijesnim istraživanjima i dokumentaristici odlično predstavio u romanu „Nož“. U njemu je unatoč povijesnim vrelima dosljedno zamijenio krvnike i žrtve. Pokazao se kao krivotvoritelj, falsifikator, lažljivac, osoba s bolesnim fiksacijama. Njegova se „dokumentaristika“ temelji na kombiniranju laži, fikcija i poluistina, te na „činjenicama“ na razini „rekla-kazala“. „Nož“ je tipičan primjer literature autora koji širi mržnju i rasizam prema drugim narodima. I njegova kasnija „literatura“ („Molitva prva“, „Molitva druga“…) služi za buđenje i aktivaciju najnižih strasti koje su svoj vrhunac doživjele u srbijanskim agresijama tijekom devedesetih godina prošloga stoljeća u brojnim masakriranjima, iživljavanjima nad mrtvim i živim ljudima. Svoju sklonost proučavanju dokumenata Drašković je dokazao i kad je pisao o Stepincu na temelju krivotvorenih pisama.

Ponovno afirmiranje Vuka Draškovića u Hrvatsku izraz je snage, bezobraštine i bezobzirnosti ovdašnjega jugoslavenstva. Globus piše kako je „Drašković i danas (je) politički aktivan… vrlo značajan čimbenik na javnoj i političkoj sceni u Srbiji… još od 2012. podržava – na svim izborima – političku opciju aktualnog predsjednika Srbije Aleksandra Vučića“. Kako je ove 2018. godine četnik Vučić u Hrvatskoj proglašen „europskim Vučićem“, izgleda da je Globus dobio zadaću proglasiti četnika Vuka Draškovića – „europskim Draškovićem“. Takvo što je moguće provesti samo u nehrvatskoj Hrvatskoj. Stoga je usred Zagreba realno očekivati i svečano predstavljanje novoga romana „europskoga Draškovića“, partnera „europskoga Vučića“ čiji je „poslanik“ u Hrvatskoj, stanoviti Pupovac, ključan faktor „političke stabilnosti“ vlade Andreja Plenkovića. Roman bi uz Pupovca mogla predstaviti ministrica kulture Nina Obuljen-Koržinek, nitko se takvome scenariju ne bi iznenadio. I Drašković, naime, drži – „cijeli Balkan bit će strateško dvorište Zapada“, znajući pritom da je službena Hrvatska već pristala na zapadnobalkansko pozicioniranje, što je (protuustavan!) preduvjet njezine nove jugoslavenizacije u bilo kom obliku. Otud insistiranje na kralju Aleksandru, ujedinitelju!

Globusovo šminkanje četnika Vuka Draškovića proteza je velikosrpske agresije, provođenje Memoranduma II., novo nametanje „duše i mozga Beograda“ i turbofolk obilježavanje stoljeća srbijanskoga terora u Hrvatskoj (1918. – 2018.). Terora koji se provodio i jugoslavenskom i velikosrbijanskom retorikom, „literaturom“, teorijom i praksom. Obje pozicije potrebno je radikalno poraziti, ako Hrvatska hoće opstati.

Nenad Piskač/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Koga (ne) brani pučka pravobraniteljica?

Objavljeno

na

Objavio

Institut pučkog pravobranitelja zamišljen je kao pomoć slabijima i nedovoljno zaštićenima kad se tijela vlasti ogriješe o zakone i proceduru na njihovu štetu. Već sama spoznaja o kvarljivoj naravi vlasti čini ovu službu potrebnom, plemenitom i smislenom. Kako se radi o institutu Republike Hrvatske, on bi po logici stvari trebao biti instrument zaštite prije svega njezinih državljana. Bilo bi apsurdno kad bi pučki pravobranitelj Republike Hrvatske interes neznanca, kršitelja zakona, pretpostavio interesu oštećenog hrvatskog državljanina u slučaju kad su oni suprotstavljeni. No, ova vremena, koja tako tvrdoglavo prkose iskustvu svih prethodnih, svjedoče upravo toj pojavi.

Piše: Grgur S./Kamenjar.com

Pučka pravobraniteljica Lora Vidović ne mari odveć za elementarno pravo na sigurnost hrvatskih državljana nastanjenih na ionako već rijetko naseljenim područjima kojima dulje vrijeme nezakonito prolaze skupine neznanaca. Pa tko ne bi osjećao nemir – bio djed, baka, ili mlađi par s djecom koji se odvažio ostati u tim sve pustijim krajevima – znajući da im se zavičajem u manjim ili većim skupinama smucaju neznanci kojima je kazneno djelo – ilegalni prijelaz državne granice – bilo prvo što su učinili ušavši u Hrvatsku? Međutim, pučka pravobraniteljica ne proziva državne institucije zato što je hrvatskim državljanima smanjena kakvoća života ugrožavanjem prava na mir i sigurnost. Naprotiv, mršti se na one koji surađuju s policijom i prijavljuju došljake nepoznatog identiteta čiji tranzit preko Hrvatske ugrožava njezin nacionalni interes prvog reda – ulazak u Schengen. U združenom pothvatu s medijskim agitpropom ona građansku budnost i lojalnost državi predstavlja histerijom i širenjem panike, a pošalice lokalnih pijanaca širenjem netrpeljivosti prema kršiteljima zakona. Kao lijek nudi edukaciju i preodgoj domicilnog stanovništva kako bi razvilo ravnodušnost prema vladavini zakona. Neke, eto, pod stare dane čeka škola u kojoj će naučiti kako im se ono što vide vlastitim očima samo pričinja i kako su samo umislili da se osjećaju nelagodno.

S druge strane, zdrav razum govori da došljaci, već i iz iznudice u koju su se kršeći zakon sami doveli, čine kaznena djela u znatno iznadprosječnoj mjeri. No, vijesti o provalama i krađama na područjima kojima prolaze nema ni za lijeka. Možda zato što ti primjeri nisu tek pojedinačni? Točno je, ne čine to svi, ali dovoljno je da to rade samo neki pa da osjećaj sigurnosti domaćih ljudi bude ozbiljno narušen.

Pučku pravobraniteljicu očito ne smeta polovičan uspjeh hrvatske policije u provođenju temeljne joj zadaće – očuvanja sigurnosti hrvatskih državljana i drugih koji borave zakonito na hrvatskom tlu. No, zato policiju uredno proziva kad obavlja svoj posao ne dajući neznancima nasilno ući u Hrvatsku. Čini to pregrubo za njen ukus pa joj u specifičnim, izvanrednim okolnostima traži dlaku u jajetu, oglašavajući se već i u svezi najmanjeg proceduralnog propusta. I kako se onda ne zapitati – prava kojeg to puka brani pučka pravobraniteljica? Onog koji je plaća i drži se zakona? Ili onog koji je ne plaća i krši zakon? Možda se odgovor krije u tome da ju, uz puk koji je plaća, plaća i isti onaj koji plaća putešestvije neznanaca izdaleka i njima upravlja? Doduše, postoji mogućnost i kako vlastitoj državi štetu čini iz ideala. No, u tom slučaju riječ je o teškom oboljenju koje zahtijeva pojačani medicinski tretman i strogu karantenu.

Ako je u pitanju potonje, to je zacijelo vjerodostojniji pokazatelj krize hrvatskog zdravstva od onih kojima saborski zastupnici, navlastito liječnici među njima (Ines Strenja Linić, Željko Jovanović i Božo Petrov), redovito sablažnjavaju javnost. Liječnici su to za kojima pacijenti, otkad im ne stoje više na usluzi, čini se, ne plaču. Primjerice u Metkoviću, otkad psihijatar Petrov tamo ne ordinira, opće duševno zdravlje se, barem ako je suditi prema rezultatima lokalnih izbora, poboljšava. I onda takvi napadaju ministra Kujundžića, koji pored vođenja iznimno osjetljivog ministarstva, kao vrhunski liječnik nalazi vremena obavljati složene operacije koje su pitanje života i smrti. To naravno ne znači nužno i da je dobar ministar. Ipak, nešto znači to što se Kujundžić pokazao prvim hrvatskim ministrom zdravstva u čijem je mandatu zaustavljen rast duga, štoviše smanjen je s 8,3 na 7,5 milijardi kuna. Time se, doduše, morao pohvaliti sam budući za to nitko ne pokazuje interes. Jer čemu razglabati o Hrvatima tako neatraktivnim temama kao što su tamo neke milijarde?

I kako to obično bude, bilo je tek pitanje vremena kad će sabornike liječnike u harangi na hrvatsko zdravstvo slijediti sabornici pacijenti. Zastupnica Mosta, Ninčević Lesandrić izabrala je sabornicu za pozornicu kako bi sa svekolikom javnošću podijelila neugodno intimno iskustvo bolničkog tretmana nakon spontanog pobačaja. Mediji opsjednuti brisanjem granica između intimnog i javnog – sad posebno zainteresirani jer je riječ o zastupnici koja dolazi iz sredine koja figurira kao konzervativna, a preodgoj njezinih žitelja im je misija – jedva su to dočekali i udarili u talambase tuleći o ponižavanju žena u hrvatskim bolnicama. U sklopu još jednog priloga produbljivanju hrvatskog demografskog ponora stvorili su dojam kako bolnicama hara sekta liječnika i medicinskih sestara koji se sadistički iživljavaju nad ženama koje su proživjele osobnu i obiteljsku traumu.

Zastupnica Ninčević Lesandrić je iz pozicije političke moći sasula niz neistina i uvreda medicinskoj ekipi iz KBC-a Split – od srednjovjekovnog tretmana do nemarnog odnosa i pomanjkanja ljudskosti. Predstojnik Klinike za ginekologiju i porode KBC-a Split, Deni Karelović prirodno je reagirao kako bi zaštito dignitet svoje radne sredine. Demantirao je zastupnicu, a kako bi drukčije, nego iznijevši istinu. Čim je istina izašla na vidjelo, žurno je proradio na nju alergičan medijski pendrek taksativno navevši što je sve predstojnik prekršio – od Hipokratove zakletve do 5 prijestupa regulative o zaštiti osobnih podataka i prava pacijenata. Dakle, saborskim imunitetom zaštićena k’o lička medvjedica, k tome i medijski vatreno podržana, Ninčević Lesandrić može javno prozivati i blatiti ljude temeljem vlastitog dojma, a oni se, našavši se na stupu srama, ne smiju braniti. Slučaj kao stvoren za intervenciju pučke pravobraniteljice, ali od nje se nije glasa čulo. Možda je i bolje što nije, jer bi se, po svoj prilici, i sama pridružila cipelarenju slabijeg. Uostalom, iz njezina se djelovanja jasno razaznaje kako dijeli isti cilj kao i vlasnici medija u Hrvatskoj, ali i politička opcija Ninčević Lesandrić. Taj cilj je očit – da ovome, iz dana u dan sve manjem broju liječnika i medicinskih sestara koje Hrvatska još ima, život dovoljno zgade pa da odu. Bez brige, ima tko ih hoće. Istodobno, tamo gdje ih tjeraju za umijećima Lore Vidović i Ninčević Lesandrić ne vlada ni približna pomama. Takvih imaju sasvim dovoljno. Samo, osakati li se kadrovski hrvatsko zdravstvo, tko će onda “mučiti” po hrvatskim bolnicama? Pa očito neki drugi – tko zna s kojih sve strana. A nisu li i ovi koji Hrvatskom prolaze, pritom uživajući punu zaštitu i brigu pučke pravobraniteljice, predstavljani liječnicima?

Ipak, u Europi nije sve tako izvitopereno. Postoje još oaze u kojima zdrava logika nije posve zamrla. Ovih je dana pozornost dijela javnosti izazvao zubom vremena načeti Nizozemac zahtijevajući da mu se i službeno smanji dob za nekih dvadesetak godina. Kaže, kako bi povećao izglede u vabljenju žena. Osim toga, osjeća se mlađim pa neka država uskladi svoje evidencije s njegovim osjećajem. Logično! Jer ako je temeljem subjektivnog osjećaja moguće promijeniti spol, zašto ne bi i dob? Ako je dopušteno, štoviše tretira se kao ljudsko pravo, negirati objektivnu stvarnost tamo, što ne bi i ovdje? Ma koliko ta objektivna stvarnost bila neumoljiva. Jer jednako kao što kirurški zahvati i hormonalne terapije ne mogu promijeniti šifru spola zapisanu u DNK, tako ni čudotvorne kremice i nakupine botoksa ne mogu skratiti prošlost. Ipak, pragmatični Nizozemac će se morati još malo strpjeti dok se neka nizozemska Lora Vidović ne izbori za pravo za kojim je zavapio. Dotle će ekskluzivni privilegij administrativne promjene dobi u njegovoj zemlji, a i diljem Europe, moći uživati tek došljaci s početka ove priče. Mogu to zahvaliti, među ostalim, i nesebičnoj pomoći pučke pravobraniteljice RH i jataka joj. Namjerno zametnuvši identifikacijske dokumente iz matičnih zemalja, oni mogu deklarirati dob po volji. Prilično često odlučuju vratiti se u maloljetnost budući to pruža najšire mogućnosti primjene. Orobe li nekog, ukradu li što, istuku li ili siluju nekog, očekuje ih blaža kazna i upućivanje u ustanovu za maloljetnike umjesto u zatvor. Uz to, umjesto deportacije, slijedi im nekakav program rehabilitacije o trošku države čije su državljane oštetili.

Oni se, za razliku od romantičnog Nizozemca, ne zamaraju time da se moraju svidjeti pripadnicama suprotnog spola, a još manje se opterećuju njihovim pristankom. Naime, u njihovoj kulturi on uopće nije potreban. Kad im domaćini već daju sve što im treba, a da to sami nisu ničim zaslužili, jednostavno misle da su u samoposluživanju pa se onda valjda mogu poslužiti i njihovim kćerima i ženama. Logično! Potvrda je to kako koloplet nevidljivom rukom vođenih potpunih nelogičnosti, kojeg je pučka pravobraniteljica RH tek jedan marljivi kotačić, na koncu neumitno vodi ka čistoj logici – kao svjetlu na kraju tunela!… Samo, koji svjetlonoša to svjetlo nosi?

Grgur S./Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ivan Hrstić: Kako je Marakeški kompakt neobvezujući kad u njemu 46 puta piše ‘obvezujemo se’?

Objavljeno

na

Objavio

Gospodine predjedniče hrvatske vlade, vjerujem da nisam bio jedini koji je gledajući aktualno prijepodne u Saboru po tko zna koji put ostao duboko posramljen dometima hrvatskog parlamentarizma.

Istina je, dobro ste rekli, lijeva strana sabornice beznadno je jalova u svojim djetinjastim pokušajima da retoričkim pitanjima zarade koji politikantski bod u izravnom televizijskom prijenosu, no ni desna nije ništa plodonosnija u svojim otrovnim napadima i kontranapadima.

Otrov je u potocima tekao iz sabornice! Nažalost, moram reći da ste vi osobno posebno uspješni u dozivanju sad već arhetipske prispodobe o saborskom kokošinjcu, piše Ivan Hrstić / Večernji list

Nije pri tome nimalo utješno što se vi potvrđujete kao pijetao koji može učinkovito nadkukurijekati sve ostale, jer u usporedbi s vama sad nam već ubrzano iz sjećanja blijedi donedavno legendarna bahatost Zorana Milanovića.

Da, tako je to, reći ćete, prvo Krešo Beljak vas posprdno pita kako se osjećate u lopovskom HDZ-u, pa mu vi vratite milo za drago podsjećajući ga na njegovu provalničku „karijeru“, da bi zatim on u replici nastavio bijesno potežući iz korica pitanje koje je u Hrvatskoj popularnoj kulturi postalo majka svih pitanja: „A gdje si ti bio 1991.?!?“

No, dobro, Beljak pita retorički, ali bez obzira na provokativnost i eventualnu malicioznost između redaka, Bruna Esih vam postavlja sasvim legitimno pitanje koje zahtijeva konkretan odgovor: Možda smo mi svi neznalice koji su sve krivo shvatili, ali zašto, pobogu, sve više država kaže da neće „potpisati“, odnosno svojom prisutnošću u Marakešu potvrditi Globalni kompakt koji je ovih dana postao tema u svim medijima?

Razlozi zbog kojih ne smijemo prihvatiti ‘Marakešku deklaraciju’

Hrvatskoj javnosti dužni ste niz konkretnih odgovora na vrlo konkretna pitanja o Marakeškom sporazumu, no umjesto tog dobili smo samo još jedno prepucavanje. Nije mi nimalo drago kad se „uvažena zastupnica“ spušta na razinu peškaruše, no još mi je manje drago kad joj „uvaženi predsjednik vlade“ manirom kočijaša negospodski uzvraća ispod pojasa.

Prozvali ste je zbog „najniže vrste populizma“, ona je vama uzvratila da vam „u ovom ratu anemija ne može biti opravdanje“. No, nekoliko sati kasnije, dakle pretpostavljam hladne glave, usporedili ste je s nacističkim zločincem, doglavnikom i zadnjim poglavnikom Trećeg Reicha, ni manje ni više nego s Josephom Goebbelsom, kad ste rekli da se u „u nekim drugim vremenima u nekoj drugoj državi mogla kandidirati za ministricu narodnog prosvjetiteljstva i propagande“?!? Naravno, teško je vjerovati da je to slučajnost i niste znali da je to bila Goebbelsova funkcija.

Hoćete li se i vi to pretvoriti u dežurnog lovca na naciste, fašiste i ustaše, kao da takvih već nemamo dovoljno? Jesu li svi oni koji su protiv politike legaliziranja masovnih seoba naroda i u vašim očima ne samo zatucani marginalci već automatski i krajnji desničari, najniži populisti, zatucani ekstremisti te na koncu – fašisti?

Je li to onda i vaša poruka austrijskom kancelaru Kurzu, čelnicima Mađarske, Slovenije, Slovačke, Poljske? Hoćete li preuzeti i Milanovićevu posprdnu doskočicu o „ekipici“? Je li sad Trump šef te „ekipice“? Pitanje je itekako utemeljeno, jer svatko tko je pročitao famozni Globalni kompakt ostaje začuđen tvrdnjama da se on bavi isključivo legalnim migracijama te da se radi o neobvezujućem meniju s kojeg svaka država može uzeti što god joj odgovara.

Naime, tekst „sporazuma“ sugerira posve suprotno od toga. Kako se to može za neki „sporazum“ reći da je „neobvezujući“ kad se na njegovih tridesetak stranica na istaknutom mjestu fraza „obvezujemo se“ navodi čak 46 (slovima: četrdesetšest) puta?!?! K tome, 49 (četrdesetdevet) puta na istaknutom mjestu je i riječ „obveza“.

Zapravo, cijeli tekst je po svojoj prirodi detaljno objašnjenje niza eksplicitnih obveza koje preuzimaju zemlje koje sporazumu pristupaju.

Dakle, lideri slobodnog svijeta možda se u Marakešu neće sastati kako bi nešto potpisali, ali svakako će svojim prisustvom poput malih pionira potvrditi svoju prisegu pravilima novog svjetskog poretka, pravilima koja prije toga nisu pojasnili svojim građanima, niti svojim biračima. Je li možda baš to pravi razlog što se sporazum ne potpisuje? To što bi u suprotnom njegova ratifikacija tražila i ne baš ugodnu raspravu u nacionalnim parlamentima?

Zašto nam silom namećete ‘Marakešku deklaraciju’ ako je ‘pravno neobvezujući dokument’?

Dakle, bez obzira što ne može biti izravnih pravnih posljedica za zemlju koja prihvati Globalni kompakt pa ga zatim u cijelosti ili djelomično ne provodi, posve je nejasno, gospodine predsjedniče Vlade RH, kako biste se vi to mogli pojaviti u Marakešu te time, koliko god to deklarativno bilo, svojim prisustvom osnažiti djelovanje Globalnog kompakta, a da zatim kažete da on vas ne obvezuje?

Kako biste mogli pozdraviti dokument kojim u suštini 46 puta izgovarate „obvezujem se“, a zatim po povratku u Zagreb reći „ne, to mene ne obvezuje“?

Gospodine premijeru, jasno je da je to priča za malu djecu, jer nitko za vas ne misli da ste neozbiljni poput premijera Zorana Milanovića, koji je zbog ulaska u EU prihvatio europsku pravnu stečevinu, a zatim kad je dobio što je htio odmah drugi dan na stol stavio lex Perković. Svi za vas znaju da ste discipliniran europski igrač te da takva riječ – barem vas – itekako obvezuje. Molim vas, razuvjerite nas ako smo u zabludi.

Naravno, ništa od toga ne bi bilo neki veliki problem kad sam sadržaj Globalng kompakta ne bi bio tako ambivalentan. Naime, iako se u kompaktu ističe da se on ne bavi ilegalnim migracijama, posve je očito da to nije tako.

Kroz cijeli tekst se zapravo navode prakse kojima bi se de facto legalizirale i one migracije koje danas smatramo ilegalnima, od nezakonitog prelaska granice do trgovine i krijumčarenja ljudi.

Posve je jasno da ovaj sporazum nije sastavljen tek kako bi se definiralo i uredilo interkontinentalno tržište radne snage, već kako bi se legalizirale, olakšale i ubrzale masovne seobe naroda, prije svega prema Europi i Sjevernoj Americi, koje bi iz temelja promijenile ta društva u koja dolaze.

A to jest problem, jer nema ni jedne europske nacije koja ima kapacitet bez dubokih tektonskih poremećaja primiti milijune s drugih kontinenata i iz drugih civilizacija. Moć njihove apsorpcije daleko je ispod desetaka milijuna kakve predviđaju razni dokumenti i scenariji UN-a.

Naravno, uvoz radne snage s drugih kontinenata je nešto na što svaka država ima puno pravo u skladu s vlastitim potrebama, pa je dobro i da se na globalnoj razini uredi da ti radnici pojedinačno uživaju puna radna prava te apsolutnu zaštitu ljudskog dostojanstva, što u praksi nije uvijek slučaj.

No, ovdje se govori o uvozu čitavih zaokruženih zajednica, milijunskih masa kojima bi zemlje domaćini trebale otvoriti vrata, a što je u očima autora Globalnog kompakta ne samo nužno zlo nego i najpoželjniji alat za dugoročni demografski inžinjering i rast gospodarstva. Jasno je da žrtve krijumčara ljudi ne treba kažnjavati, to nije dvojbeno, ali jest, između ostalog i naprimjer, dvojbeno to što bi zemlje domaćini trebale izdavati dokumente onima koji dolaze bez isprava, te im priznavati ne samo formalne nego i neformalne kvalifikacije.

U najmanju ruku, o tome bi se trebalo raspravljati u nacionalnim parlamentima. Ni rasprava u Saboru nebi trebala biti na kraju balade, već na samom početku. Omogućite nam to! To je vaša dužnost! Odgovori poput vašeg nedavnog „moje je duboko uvjerenje da za to nema potrebe“ u demokratskoj Hrvatskoj trebali bi biti apsolutno neprihvatljivi.

Gospodine predsjedniče hrvatske vlade, slažem se da u ovom trenutku ne treba histerizirati, jer izravne prijetnje Hrvatskoj nema. Ništa se u Hrvatskoj neće dramatično promijeniti dan nakon što se vi ili ministrica vanjskih poslova vratite iz Marakeša.

Kamo sreće da oni migranti koji u ovom trenutku vijugaju hrvatskim šumama i gorama žele ostati u Hrvatskoj! Bile bi to slatke brige, znak da je Lijepa naša nekom ipak poželjna kao novi dom. Nažalost, svi oni žele svoju bolju budućnost tražiti na nekom boljem mjestu, zajedno sa stotinama tisuća Hrvata koji tamo putuju nešto udobnije, ali s kartom u jednom smjeru.

Ne, nipošto ne treba ni tim ilegalnim migrantima oduzimati njihovu ljudskost. I oni imaju svoja temeljna prava. I treba ih dodatno zaštititi. No, oni ne smiju poslužiti kao alat za preustroj europskih nacionalnih država i rušenje onoga što u europskim nacijama većina smatra svojim temeljnim vrijednostima.

Gospodine predsjedniče hrvatske vlade, razumijem da nije lako, te da vam vjerojatno djeluje poprilično iracionalno kad vas s jedne strane optužuju da umjesto iseljenih Hrvata želite uvesti milijune iz Afrike i Azije, a s druge strane vas prozivaju zbog nehumanih postupaka prema ilegalnim migrantima koje policija navodno krvave vraća u BiH.

No, i to je posljedica prakse da se odluke ne donose u hrvatskom parlamentu nakon javnih rasprava, već u zatvorenim kružocima u krugu ljudi koji su svoje karijere započeli duž istog hodnika na Zrinjevcu, koji ne osluškuju bilo naroda, već neke još zatvorenije kružoke u svjetskim centrima moći.

Gospodine premijeru, mogao bih čak prihvatiti objašnjenje koji dajete vi i gospodin Juncker, da su se u nekim europskim zemljama predomislili oko Marakeškog kompakta prije svega zato što su pod pritiskom onih koji ga – nisu ni pročitali.

No, nakon što sam ga pročitao, još sam uvjereniji da su oni koji su ga bez potpitanja prihvatili to napravili – prije svega zato što ga ni oni sami nisu pročitali. Jer da jesu, sasvim sigurno bi potpitanja itekako imali! Vaša je dužnost bila na njih proaktivno odgovoriti! Srdačan pozdrav!

Ivan Hrstić / Večernji list

 

Od Istanbula do Marakeša

 

 

 

Nino Raspudić: Marakeški sporazum je vrlo problematičan dokument, Hrvatska ga ne bi trebala potpisati!

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari