Connect with us

Kolumne

Poslije Žinića Medved?

Objavljeno

on

FAH/Ilustracija

U čitavoj halabuci stvorenoj oko stanova povezanih sa sisačko-moslavačkim županom Ivom Žinićem, možda je najuvrnutije to što se nekretninskim mogulom nastoji prikazati osobu koja je u vlasništvo svoje prve nekretnine, i to djelomično, došla u 56. godini života.

E, Žiniću, da si bio major a ne bojnik, sad bi bio heroj a ne zločinac

Ma koliko ga se sad prikazivalo kao malog Trumpa, realna vrijednost Žinićeve imovine je zapravo bezobrazno mala. Sastoji se od dvije roditeljske kuće, njegove i ženine, naslijeđene 2016. i 2017., te u novije vrijeme obnovljene stare drvene kuće, sve u kraju u koji se baš ne hrli živjeti. Budući da tamo potražnje za stambenim prostorom gotovo i nema, te nekretnine tržišne vrijednosti nisu mogle imati čak ni prije potresa. Dojmu skromnog Žinićevog imovinskog stanja doprinosi i spoznaja kako je danas vlasništvo nad stambenim prostorom u prebivalištu izvan Zagreba i u Zagrebu (uglavnom namijenjenim potrebama djece za vrijeme studija) odveć učestalo da bi bilo pokazateljem nekog enormnog bogatstva. A taj dojam pojačava i činjenica da je ovdje ipak riječ o osobi koja se iskazala kao predvodnik u Domovinskom ratu (bojnik, što je pandan činu majora u postrojbama koje resi atribut „banijska“), potom predvodnik u poraću („general“ u državnom pothvatu obnove kuća u ratom opustošenom području, koje su, kako statistike zorno pokazuju, više nego pristojno izdržale test milenijskog potresa), napokon i kao predvodnik u miru (sisačko-moslavački župan).

Neznatna vrijednost imovine u Žinićevu vlasništvu dodatno para oči usporedi li se s onom majora narodne vojske (i njihovih nasljednika), koji su ’45 useljavali u raskošne stanove, ne na periferiji nego u središtu Zagreba, ne držeći se baš k’o pijani plota široko proklamirane parole – Tuđe ne ćemo! Svoje uglavnom nisu ni imali pa im dodatak – Svoje ne damo! – nije posebno teško padao.

I dok nekretnine, tek odnedavno u Žinićevu vlasništvu, služe samo kako bi se kvantitetom prikrila njihova mala vrijednost i tako potakla zavist u slabih na taj grijeh, pod posebnim su povećalom nekretnine dane mu na korištenje – stan u Zagrebu dodijeljen mu kao istaknutom branitelju i ratnom stradalniku dok mu je rodni kraj još bio okupiran, te kuća u Glini ustupljena mu kao osloboditelju i pobjedniku neposredno nakon Oluje. Koliko god se stvarao dojam da si je Žinić sâm predao državne nekretnine na korištenje ili grubljim riječima karakterističnim za medijsku kloaku – da ih je oteo državi – uopće nije nikakva sramota što Žinić uživa njihov posjed, jer time što je postao ratni pobjednik nipošto nije prestao biti branitelj i stradalnik. Prije će biti da je sramota što mu kao osobi, koja se u dobroj vjeri slijedeći državni interes odvažila vratiti u opustjeli rodni kraj i dizati ga iz pepela, nije ispunjeno obećanje o darivanju kuće, doma mu u kojem živi već 25 godina.

Žinić: Ni jednu nekretninu nisam koristio paralelno, to je medijski linč

Također, sramota je i što mu kao osobi na upravljačkoj poziciji sa zapovjednom odgovornošću u ratu nije omogućen otkup stana, prethodno mu na dulje vrijeme predanog na korištenje. Tim više što je na oboje imao itekako zasluženu zakonsku podlogu. Jer kakvo bi to zakonsko divljaštvo bilo, ako bi čovjeka tjeralo da nakon što mu roditelji pomru napusti svoj dom poslije više od 20 godina provedenih u njemu, k tome i dobrih 10 godina po podnošenju formalnog zahtjeva za darivanjem na koje ima pravo? Je li zločinac onaj kojega se tjera jer mu nije ispunjeno obećano ili možda ipak nešto nije u redu sa zakonskom procedurom i provedbom? I što onda ima čudno u tome što se, iscrpljujući pravne mogućnosti koje mu stoje na raspolaganju, Žinić nije odricao korištenja stana, koje mu pravomoćnom sudskom odlukom još nije uskraćeno? Konačno, da je u pitanju čovjek sklon mućkanju, valjda bi si preko reda to nekako sredio, tim više što je od zahtjeva za darivanjem podnesenog 2005. godine, njegova stranka, inače percipirana kao leglo korupcije, čitav niz godina bila na vlasti. Jer Žinić, kao župan i predsjednik županijskog HDZ-a, očito nije bio tek običan, nego ipak nešto utjecajniji član. A možda mu se činilo nemoralnim problem riješiti samo za sebe, a ostale u istoj situaciji ostaviti na cjedilu?

Od apartheida do etničkog čišćenja

Ako ništa, Žinić, kao i drugi Glinjani i Petrinjci, su već nekako navikli biti građanima trećeg rada. Bili su to i njihovi predci na djedovini im punih 45 godina. Iako takvih pojava nisu bile lišene i druge nacionalno mješovite sredine, ponajprije one u BiH, u banovinskim općinskim središtima, od Zagreba udaljenima ni 50 kilometara zračne crte, neumoljiva statistika najuvjerljivije pokazuje razmjere suptilnog apartheida sustavno provođenog pod firmom bratstva i jedinstva. On se ponajviše iskazivao u kriterijima zapošljavanja kroz moto – Za ustaše nema posla! Posljedično, broj Hrvata u samom gradiću Glini je u razdoblju od 1910. do 1991. (uzme li se u obzir da je prigradsko naselje Jukinac na popisu 1910. iskazano zasebno, a 1991. kao sastavni dio Gline) smanjen za 8%, dok se broj Srba povećao 7 puta. Istodobno se u industrijski znatno razvijenijoj Petrinji broj Hrvata povećao za 70%, dakle ni dvostruko. Dotle je broj Srba porastao nevjerojatnih 12 puta. Tihi apartheid eskalirao je ’91. kad je konačno skinuta licemjerna maska bratstva i jedinstva, a Hrvati bili gotovo do zadnjeg, što protjerani, što pobijeni. S obzirom na karakter i razmjere zločina, Međunarodnom sudu pravde u Haagu nije preostalo drugo nego to okarakterizirati genocidnim činom s ciljem stvaranja etnički homogene srpske postrojbe u izvedbi JNA i lokalnih srpskih postrojbi, među kojima su se okrutnošću isticale one koje su ponosno nosile pridjevak – banijska.

Dok se krajem Drugog svjetskog rata, kad su, među ostalima, i pripadnici jedinica banijskog nazivlja useljavali najprije u središte Beograda, a potom i Zagreba – pri čemu bi dotadašnje vlasnike u po njih boljem slučaju samo protjerali iz stanova bez ikakve naknade, a u gorem im za imetak plaćali valutom zvanom metak – uljuđena i uređena demokratska hrvatska država je poraženim, izbjeglim Srbima, otkupila kuće po više nego poštenoj cijeni. Tako je i kuća obitelji Paspalj – koja je u sklopu revitalizacije ratom opustošenog područja dana na korištenje i obećana za darivanje Ivi Žiniću kao nagrada jer je odlučio umjesto u Zagrebu ostati živjeti na tom opustošenom području – krajem devedesetih otkupljena za tada pristojnih 80 tisuća maraka. Mjereno paritetom kupovne moći, to je ekvivalent današnjem iznosu od barem 80 tisuća eura, ako ne i preko 100 tisuća. Što reći, nego da je lakše dobiti glavni zgoditak na lotu, nego danas, 25 godina poslije rata, na području pod posebnom državnom skrbi prodati kuću za 100 tisuća eura. No, dok se doseljene Žiniće sad medijski sotonizira, od odseljenih se Paspalja nastoji proizvesti novi „slučaj Zec“. Za to, doduše, ne nedostaje materijala, jer Paspalji su zbilja zvjerski mučeni – ustašku kunu po kunu, i tako preko 290 tisuća puta. I nakon svega, kuću prodanu po tako velikodušnoj cijeni neki još imaju obraza nazivati srpskom, kao da je još u vlasništvu Paspalja. Time se zapravo prikriveno šalje poruka da je i Glina još uvijek srpska – posve na tragu riječi Aleksandra Vučića iz ’95, a misli mu vjerojatno još i danas.

Fer rješenje za stanove dane na korištenje braniteljima i kulturnjacima

Zanimljivo je primijetiti kako su ratni stradalnici pa potom pobjednici, čak i istaknuti zapovjednici, kao što, evo, i Žinićev slučaj pokazuje, dobivali na korištenje stanove u ne baš prestižnom, rubnom zagrebačkom kvartu, Borovje, čijom vizurom dominira džamija. S druge strane, oni koji su Hrvatsku „zadužili“ kreveljenjem u negledljivim, pa onda posve logično i negledanim filmovima i predstavama, u kojima bi pod krinkom navodno elitne umjetnosti ismijavali ratne stradalnike, ponajviše branitelje i njihove povlastice, dobivali su listom u povlašteni najam stanove u užem središtu hrvatskog glavnog grada (upravo tamo gdje je harala narodna vojska rutinski oslobađajući vlasnike stanova imovine, a nerijetko i života). Kao da im je centrala u Beogradu, a ne u Zagrebu. Na posebno opor način beogradski se kompleks iskazao u recentnom primjeru izlaska na vidjelo zlostavljanja mladih ljudi u tim krugovima. Dan je znak da se smije s tim van, ne kad je to postalo tema u Americi obišavši čitav svijet, nego tek pošto se pojavilo u Beogradu.

U slobodno vrijeme ti, koji se vole igrati sudaca i povjesničara, zaštićeni pritom neprobojnim oklopom umjetnosti, bave se medijskim simpatijama popraćenim uličnim lupanjem po loncima izigravajući lumpen-proletarijat, što je neke dovelo čak i u saborske klupe. Pa kad se već Ivi Žiniću pedantno mjeri svaka kuna uplaćenog najma za kuću u državnom vlasništvu, ne bi li bilo zanimljivo izmjeriti koliko se u njihovu slučaju plaćeni najam razlikuje od tržišne cijene, i koliko se te razlike nakupilo kroz godine, kako za svakog pojedinca, tako i u totalu? Naime, za razliku od opustjele Gline s mizernom potražnjom za stambenim prostorom, koncept tržišne cijene u središtu hrvatskog glavnog grada itekako ima smisla. Uz to, malo je vjerojatno da bi branitelj, k tome i obnovitelj, koji je, za razliku od kulturnjaka, u održavanje ustupljene mu državne kuće nešto i uložio, jamrao oko toga tko će mu popraviti stan usred Zagreba oštećen neugodnim, ali ipak umjerenim potresom u usporedbi s onim na Banovini, kako to čine čete kulturnjaka-uličara. Stoga se poštenim rješenjem doimlje preseljenje kulturnjaka iz povlašteno uživanih stanova u užem centru grada na Borovje, a tamošnjih branitelja u suprotnom smjeru. Za kulturnjake bi prednost bila dvostruka. Em bi plaćali još manju najamninu, em bi umjesto iritantnog pogleda na crkve u središtu grada, do mile volje mogli uživati zureći u džamiju. S druge strane, izvjestan bi rizik predstavljao smjestiti branitelje u užu gradsku jezgru, među Zagrepčance od ’45, potomke onih osloboditelja od kojih su branitelji morali oslobađati Hrvatsku… I oslobodili su ju,… ipak ne od svih.

Ponavlja se ’91…

Kad je u praskozorje rata strijelac s Čukur brda smrtno ranio snimatelja HTV-a Gordana Lederera, ostalo je upamćeno kako ranjeniku pomoć u vidu prijevoza helikopterom nije želio pružiti general JNA Andrija Rašeta, Čukur-brđanin na izmještenom zapovjednom mjestu u Zagrebu, koji je tada još glumatao nekakvu neutralnost. Poput Rašetina tada, i danas se izmješteno zapovjedno mjesto Čukur-brđana nalazi u Zagrebu. Oni su otprilike jednako neutralni i neovisni poput preteče im, i također raspolažu topovima, doduše ne klasičnima, nego u miru daleko učinkovitijima – medijskima! Zanimljivo, na tim Čukur brdima i danas susrećemo prezimenjake Rašete i Babića, ondašnjeg političkog čelnika Čukur-brđana. Štoviše, čini se kao da se Rašeta klonirao i multiplicirao, dok u Babićevu  slučaju sad ipak nije riječ o zubaru, nego tek o kriminalcu osuđenom za korupciju studenata kako bi sebi pribavio znatnu imovinsku korist, kojemu, za razliku od originala, ne pada na pamet pokajati se, još manje pošteno si presuditi. U rešetanju branitelja, ratnog stradalnika, osloboditelja i obnovitelja Ive Žinića posebno se istaknula Čukur-brđanka s jutarnjeg brda, u ne samo jednom smislu znana kao „duboko grlo“ uvaženog saborskog zastupnika, inače pasioniranog brojača krvnih zrnaca, koji se te strasti ne može suzdržati ni u trenutcima velike nesreće što pogađa ljude neovisno kojoj etničkoj skupini pripadali, pri čemu se ne libi ni djevojčicu iz miješanog braka filigranskom preciznošću „prepiliti“ napola. Njegovo jutarnje, neki kažu i noćno, „duboko grlo“ ekskluzivno donosi kako Ministarstvo branitelja pokušava deložirati Ivu Žinića iz njegova zagrebačkog stana još od 2013. godine, tada još pod ravnanjem Fređe Matića, potpomognutog doglavnikom mu Bojanom Glavaševićem, inače akademskim šegrtom maločas spomenutog saborskog zastupnika, brojača krvnih zrnaca. Bojan ipak nije naslijedio od učitelja tu sklonost, štoviše alergičan je na takvu vrstu prebrojavanja, otprilike koliko i na branitelje iz HVO-a („Busovača, zdrrravoooo!“). Kako li se samo taj dvojac mogao potkrasti danas veeeelikom prijatelju BiH Hrvata, Zoranu Milanoviću, tko će ga znati. Ha, znat će oni koji sude prema djelima a ne tek pustim riječima.

… hoće li i 2017.?

Duboko grlatu Čukur-brđanku posebno brine što stopama Matića i Glavaševića, kad je pokrenuti spor protiv Žinića posrijedi, jednako revno nije nastavio i Tomo Medved. Spočitava mu odveć okolišanja u postupku, iz čega se nazire da bi upravo on mogao postati sljedećom metom sad nakon što je Žinić uklonjen sa stranačkih dužnosti. A kako je već de facto proglašen korumpiranim, za što je posve dovoljna presuda samoproglašenog suda javnosti (ma kakvo pravosuđe!), neumitno će se kad-tad postaviti pitanje tko ga je pri „otimanju“ državnih nekretnina štitio.

Kako bilo da bilo, doživi li slučaj Žinić nastavak u prilično jasno naznačenoj hajci na Tomu Medveda, to se ne bi moglo protumačiti nikako drukčije nego zahtjevom, skoro pa molbom za raskid vladajuće koalicije. Bude li tako, situacija će nalikovati onoj uoči lokalnih izbora 2017. kad je Hrvatsku tresla kriza oko Agrokora zaprijetivši urušavanjem financijskog sustava. Podsjetimo, povjerenje ministru Zdravku Mariću je tada visjelo o koncu, očito bez namjere da se zaustavi samo na Mariću. Kako pokazuje ondašnje iskustvo obrane od pokušaja kadroviranja HDZ-ovih dužnosnika od strane koalicijskog partnera, možebitnu reprizu je bolje dočekati pripremljen, s već spremnim rješenjem u rukavu, nego ga početi tražiti tek kad postane stani-pani, a kako to obično bude kad se HDZ nađe na vjetrometini naleta medijskih Čukur-brđana.

‘Poturice’ pod Siskom

Naposljetku, ako Žinićevo uklanjanje na tragu Ledererovog ’91, doduše ne snajperom nego prekomjernim granatiranjem, bude popraćeno pravednim rješenjem još jednog naslijeđenog, višedesetljetnog kostura iz ormara – u labirintima državne birokracije zakočenog darivanja državnih stanova i kuća onima koji su se privučeni obećanjem države odvažili živjeti na za život neprivlačnom području, a sad su u suludoj situaciji da, čim im preminu roditelji, mogu ostati bez doma u kojem žive četvrt stoljeća – moći će se kazati kako Žinić nije pao uzalud. Inače, koja je poanta ove priče?

Da svatko tko je vjerovao državi pa se našao u nerazjašnjenoj situaciji zarad nedosljednog zakonodavstva i(li) tromosti državnih službi smije biti medijski raščerečen, čime ujedno postaje preveliki uteg stranci? Ili, još gore, ako i ostane u stranci, da ga zbog sumnjičenja za krimen mogu ucjenjivati i nadzirati strukture izvan nje? Zvali njih plitkom, ako već ne dubokom domaćom državom, ili možda bilo posrijedi uplitanje nekih stranih država, skoro da je svejedno, jer ljudi dokazani u poslovima od nacionalne važnosti, pa i onima koji su nažalost sad opet pred Hrvatskom, otpadaju kao lišće u listopadu.

Grgur S./Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj
Advertisement

Komentari