Pratite nas

Komentar

Posljednja emisija Nedjeljom u 2 – dno dna pristranosti

Objavljeno

na

Jučer, taman negdje u doba ručka, neki me je vrag natjerao upaliti TV i prebaciti na prvi program HRT-a. U studiju s jedne strane poznato lice, Aleksandar Stanković.

S druge čovjek kojeg na prvi pogled nisam prepoznala ali sam kroz minutu dvije razaznala o kome se radi – Tihomir Cvetković iz Siska, čovjek koji je skrenuo pažnju javnosti na sebe pismom koje je nedavno poslao u medije. U njemu se požalio da ne može dobiti status njegovatelja za svog sina Hrvoja koji boluje od multiple skleroze u uznapredovaloj fazi. Hrvoje prima novčanu pomoć države u iznosu od 1.200 kn.

Cvetković je ogorčen iznosom kojeg smatra nedostatnim za adekvatnu brigu o osobi koja je u potpunosti nepokretna i koja čak ne može ni govoriti, tim više što njegov sin ‘nije odabrao svoju bolest.’ Apsolutno se slažem s njim. No upravo tu počinje problem kojeg on i dalje – namjerno ili ne? – nije svjestan.

Naime, u svom pokušaju utjerivanja pravde Cvetković kuca na pogrešnu adresu, a to je ona Đure Glogoškoga i branitelja u Savskoj. Poziva ih da prestanu prosvjedovati jer ‘u Hrvatskoj ima onih kojima je puno gore.’ Recimo odmah da je takav zahtjev, osim što je patetičan, u potpunosti besmislen. Ako bi se vodili takvom logikom, onda nikada nitko ne bi trebao protestirati protiv bilo koga ili bilo čega jer uvijek postoje oni kojima je gore – ako se takvo što uopće može objektivno mjeriti. Kome je realno gore? Đuri Glogoškom koji do kraja života ne može sam na toalet ili majci djeteta s Downovim sindromom? Je li gore gladnoj djeci u Sudanu ili onoj u Sjevernoj Koreji? Palestinicima u Gazi ili Koptima u Libiji? Osim toga, čak i kada bi nekako mogli objektivno ocijeniti kome je gore, Cvetkovićeva zamolba i dalje nema smisla. Naime, nitko ne sprječava one kojima je (stvarno ili umišljeno) gore da i oni protestiraju i bore se za svoja (stvarna ili umišljena) prava. Evo, sam Cvetković uspio je sebi ugrabiti popriličan medijski prostor za skretanje pažnje javnosti na problem svog sina, a u Republici Hrvatskoj ne postoji zakon koji bi ga spriječio prosvjedovati, uz istomišljenike, za prava bolesnika od mutiple skleroze. Nije da u našoj zemlji postoji dekretom unaprijed propisana količina prosvjeda godišnje pa su branitelji u Savskoj tu kvotu iskoristili i sad je on zbog njih izvisio.

[ad id=”68099″]

Još važnije od toga jest reći da Cvetković griješi usmjeravajući svoju ogorčenost na branitelje u Savskoj. Niti su oni krivi za bolest njegovog sina (nije nitko), niti mu je oni mogu odagnati (osim ako netko među njima nije liječnik koji raspolaže revolucionarnim medicinskim znanjem), niti mu oni trebaju dati financijska sredstva koja zaslužuje kao pomoć. Umjesto na njihovu adresu Cvetković se treba obratiti ministrici Milanki Opačić i njenom Ministarstvu socijalne politike i mladih. Njegov je sin, naime, socijalna kategorija i kao bolestan invalid koji se ne može brinuti o sebi čista je socijalna kategorija. Ali Cvetković na vrata Opačićkinog ministarstva ne kuca. Njeno ime ne spominje ni jednoj jedinoj rečenici u sklopu svojih medijskih istupa, mada se o svemu ostalome – na primjer, braniteljima, crkvi i hrvatskoj državi kao takvoj – ne libi iskazati svoje mišljenje, i to na vrlo otvoren način, što je svojim gostovanjem u emisiji Nedjeljom u 2 definitivno dokazao. Slučajno ili namjerno, pitanje je sad.

Cvetković kaže kako su branitelji sami birali otići u rat, a njegov sin nije birao bolest. To je točno. Ali nije točna njegova tvrdnja kako je nebitno na koji način je došlo do nečije invalidnosti. Upravo jedino to jest bitno. Recimo da postoje nekoliko osnovnih načina kako netko može postati invalid.

Prvi, tako da se ozlijedi svojom krivnjom. Recimo, sjedne pijan za volan, zabije se u stup i ostane do kraja života u invalidskim kolicima. Moje je osobno mišljenje da takva osoba nema pravo na novčanu pomoć jer je vlastitim nemarom sebe dovela u to stanje no recimo da će se u socijalno osjetljivim državama naći mjesta i za takve ljude.

Drugi, tako da se netko ozlijedi, a da nije nužno izravno kriv za to. Tu na primjer, spadaju ozljede na radnom mjestu. U takvim slučajevima uobičajeno je da poslodavaoc isplaćuje odštetu ozlijeđenom radniku. Kada bi se primijenila Cvetkovićeva logika, da nije važno u kojim je okolnostima došlo do ozljede, tada bi poslodavaoci imali pravo reći: ‘Mi nećemo platiti. Što je nas briga? Marko je sam birao da radi kod nas.’ Pitam se, bi li mu se takvo rješenje svidjelo? Sumnjam.

Treći, tako da netko oboli i bolest ga dovede do invaliditeta, što je slučaj s Hrvojem Cvetkovićem. Takvi ljudi su čista socijalna kategorija i o njima se u našoj zemlji treba brinuti Ministarstvo socijalne politike i mladih. I tu cijela priča o ovom nesretnom mladiću prestaje.

Četvrti, tako da netko strada i ‘zaradi’ invaliditet služeći državu, u što bez sumnje spada ratovanje za tu istu državu. Ovdje je nebitno je li netko ratovao za državu zato jer je sam to htio ili zato jer ga je država vrbovala na ratovanje. Đuro Glogoški ostao je bez nogu ratujući za državu i zato mu država duguje odštetu. Je li iznos te odštete koju on prima pravedan je ono o čemu se može raspravljati – mada je i tu opet relativno što znači ‘pravedan iznos’. Problem leži u tome što Cvetković ne razumije – ili ne želi razumjeti? – da je njegov sin socijalna kategorija dok Đuro Glogoški i branitelji koji su postali invalidi u Domovinskom ratu to nisu. Stavljati znak jednakosti između jednih i drugih je uvredljivo za branitelje koji su se žrtvovali za ovu državu i njenu neovisnost. Ne, Hrvoje Cvetković nije kriv za svoju bolest, ali nije ni zadužio ovu državu kao hrvatski branitelji. Stoga njemu pripada milost ove države, a braniteljima pripada odšteta – baš kao što bi odštetu od poslodavca dobio čovjek koji se ozlijedio na radnom mjestu u firmi.

Razumije li Tihomir Cvetković tu razliku ili se samo pravi? Recimo da je on doista ne razumije i da zato govori stvari koje nemaju smisla. I da tu leži njegovo opravdanje. No što je sa Stankovićem? On kao voditelj emisije na nacionalnoj televiziji – koju smo svi prisiljeni plaćati, bez obzira na to gledamo li je uopće i bez obzira na to što mislimo o braniteljima, o Cvetkoviću, o Stankoviću, o socijalnoj politici države i o bilo čemu drugome – trebao bi nastupiti objektivno, a ne krajnje pristrano u Cvetkovićevu korist manipulativno koristeći njegovo (hinjeno ili stvarno) neznanje kako bi podupro animozitet javnosti prema hrvatskim braniteljima. Takvo ponašanje ne samo što je neobjektivno već je i krajnje podlo, a posebno je došlo do izražaja u posljednjim minutama emisije kada samo što se sladunjavim rječnikom nije uvukao u stražnjicu svome gostu. Njime je Stanković samo još jednom dokazao da je HRT-u do svega stalo više nego do istine i objektivnosti.

Autor: G.M.fizzit.net

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Komentar

Zbog embarga je pao Vukovar, zbog toga smo imali puno žrtava, jer se nismo imali čime braniti

Objavljeno

na

Objavio

Buda Lončar masti i laže, naravno, kao i obično, pomaže mu “desnica” svojim nemuštim napadima.

Prvo, nije nama Lončar uveo embargo nego Vijeće sigurnosti, i to tako što su se najveći zagovornici opstanka jugoslavije Amerikanci udružili s pro-srpskim Francuzima i Britancima i oni su nam odlučili uvesti embargo.

A zadaća Bude Lončara, inače ratnog i poratnog zločinca iz vremena ww2 bila je da kao ministar vanjskih poslova Jugoslavije izlobira kod Rusa, a pogotovo kod Kineza, da ne ulože veto na tu Rezoluciju Vijeća sigurnosti UN-a od 25. rujna 1991.

Dakle, to je Budin tal u tom zločinu kad su dva naroda ostavljena u jednom masakru brahijalne srpske sile.  Drugo, kad se to 2006. otkrilo u knjizi Carole Hodge, Mesić, čiji je Buda bio savjetnik u prvoj reakciji je rekao da to plasiraju “ustašoidi iz Večernjaka”, jer je Mesićevo stanje svijesti tad b ilo jednako kao i 1992. kad je u Americi svjedočio o embargu i rekao otprilike da je to “kao da zaključate silovatelja i žrtvu u istu sobu i kažete im da ste im osigurali jednake uvjete”, dakle da je embargo za Hrvatsku štetan.

Međutim, kad su vidjeli da je to objavila ugledna britanska znanstvenica, kojoj se nije mogla lijepiti etiketa “ustašoida” prešlo se na plan B, i izmislila se laž kako je “embargo nama pomogao a ne odmogao”.

Još kasnije plasirana je laž da je Kadijević, kad je u ožujku 1991. išao u Moskvu od Jazova (tadašnjeg zapovjednika vojske SSSR-a) tražiti potporu za izvršenje vojnog udara u jugoslaviji, ugovorio i kupnju novog oružja od Rusa u vrijednosti od 2 milijarde dolara. Za ovu tezu nikad nitko nije ponudio niti jedan jedini konkretni dokaz, a ovu tezu je inače u jednu od svojih knjiga, na moje veliko iznenađenje, uvrstio i Ante Nazor. Tu jednostavno stvari ne štimaju.

Prije svega, rasprave radi, uzmimo da je ta teza točna i da je JNA stvarno naručila od Rusa oružja u vrijednosti od 2 milijarde dolara, i da dođu Ameri, Britanci i Francuzi i urote se uništiti Rusima taj posao, a Rusija ima pravo veta koje ne koristi? Tko je to toliko imberlan da može progutati jednu takvu laž?

Prava istina je da će vam bivši branitelji Vukovara reći kako u Vukovar nije stigao ni metak nakon 1. listopada 1991. I to je istina. Ali ne zato jer je Tuđman izdajnik, kao što će Buda, Mesić i njjihovi pijunčići po medijima tipa Krile, Boris Pavelić, Pilsel i slični tvrditi, nego upravo zato jer nam je 6 dana prije toga uveden embargo i uvoz koji se do tad vršio preko Mađarske je prekinut. Nakon toga JNA napada selo Marince između Vukovara i Vinkovaca i kida komunikaciju Vinkovci-Nuštar-Marinci-Bogdanovci-Vukovar i tad se Vukovar na lazi u totalnom obruču, a dalje je sve poznato.

JNA i Srbi ne samo da nisu trebali uvoziti nikakvo naoružanje, nego su ga mogli izvoziti i izvozili su ga. Vi ćete u dijamantskim ratovima devedesetih u Sierra Leoneu, LIberiji i sličnim afričkim zemljama često vidjeti fotografiju afričke djece od 13-14 godina kako poziraju s automatima firme “Crvena zastava” iz Kragujevca.

Lončar je, pokušavajući se obraniti, pozvao na Tuđmana, jer mu je to vjerojatno savjetovao Mesić koji je u više navrata posezao za strategijom posezanja za mrtvim svjedocima (na primjer kad je oklevetao Dunju Zloić – Gotovina da je ukrala torbu s novcem iz hrvatske dijaspore, pa kad ga je Dunja tužila on je rekao da mu je to rekao Fra Tomislav Pavao Duka koji je bi mrtav, ili kad ispalio laž da smo u Maslenici !izgubili 185 ljudi a nismo se makli ni milimetra” pa kad su branitelji reagirali onda je rekao da mu je to rekao Tuđman), međutim, danas je Budu upravo HDZ matirao i prenio djelove izjave upravo Predsjednika Tuđmana od 27. rujna 1991. dakle dva dana nakon usvajanja Rezolucije VS UN-a kojom je uveden embargo. Predsjednik Tuđman tad je rekao slijedeće:

“Budimir Lončar kontinuirano zastupa politiku izjednačavanja agresora Srbije i JNA i napadnutu Republiku Hrvatsku. (…) Lončar je propustio izraziti lojalnost Republici Hrvatskoj, čime se stavio na stranu protivnika mirnog demokratskog i pravednog rješenja jugoslavenske političke krize”.

Dakle, tu je sve jasno. Amerikanci, Francuzi i Britanci uveli su nam embargo, Buda Lončar je uspio uvjeriti Ruse i Kineze da ne stavljaju veto, zbog toga je pao Vukovar, zbog toga smo imali puno žrtava, jer se nismo imali čime braniti, dok su Srbi i JNA imali tenkova, topova, zrakoplova, bojnih brodova, raketnih sustava. raketnih lansera, VBR-ova, streljiva, granata, logističke opreme, inžinjerijskih pomagala i svih mogućih tvarno tehničkih sredstava potrebitih za ratovanje da su mogli ratovati 50 godina uzastopno bez obnavljanja zaliha i to protiv protivnika puno jačeg od razoružanog golrukog hrvatskog naroda.

I to je prava istina, a ovo što govori Buda Lončar, što pišu Pilsel i slični to su takve laži u koje ne vjeruju ni njihovi ukućani, jedini možda oni sami, jer oni svi imaju Mesićevski sindrom, kad nešto izmisle i ta laž koju su izmislili im koristi i onda oni polako s vremenom počnu vjerovati da je ta laž istina, iako im je u podsvijesti jasno da su je oni sami izmislili, ali za takvo što bi valjalo imati obraza, a kakvog obraza mogu imati likovi poput Mesića koji su i u Beogradu radili za KOS i s Vasiljevićem ugovarali uhićenje Tuđmana ili jedan Buda Lončar, koji je svojim lobiranjem, to je Davor Ivanković dobro napisao 2006. godine, osudio Hrvatsku na smrt!

Budimir Lončar ne želi primiti priznanje Grada Zagreba: Ovo je žalosni igrokaz koji sramoti moju domovinu

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Komentar

Igor Vukić: ‘Prema Golom otoku i Gulagu, Jasenovac je bio sanatorij’

Objavljeno

na

Objavio

Danas kada čitam o Gulazima i o Golom otoku čini mi se da Jasenovac bio sanatorij prema tim logorima. Uzmite me za svjedoka.

Tako je u prosincu 1998. godine napisao Ivan Šoštarić, bivši jasenovački logoraš, u božićnoj čestitki upućenoj Dinku Šakiću, bivšem zapovjedniku logora Jasenovac.

Šakić je u tom trenutku u pritvoru u Remetincu čekao početak sudskog procesa, za koji se nadao da će biti pošteno proveden. Ove godine navršava se dvadeset godina od tog suđenja.

Tekst o Ivanu Šoštariću, koji se na kraju nije pojavio na prostoru za svjedoke, objavljen je u Hrvatskom tjedniku u listopadu 2015., a može se pročitati na web stranici Društva za istraživanje trostrukog logora Jasenovac.

Jasenovac je bio sanatorij u odnosu na Goli otok i Gulag

Tekst o bivšem jasenovačkom logorašu Ivanu Šoštariću koji je 1998. htio svjedočiti u korist Dinka Šakića, objavljen u Hrvatskom tjedniku 15. listopada 2015.

Danas kada čitam o Gulazima i o Golom otoku čini mi se da Jasenovac bio sanatorij prema tim logorima. Uzmite me za svjedoka.
Tako je u prosincu 1998. godine napisao Ivan Šoštarić, bivši jasenovački logoraš, u božićnoj čestitki upućenoj Dinku Šakiću, bivšem zapovjedniku logora Jasenovac. Šakić je u tom trenutku u pritvoru u Remetincu čekao početak sudskog procesa, za koji se nadao da će biti pošteno proveden.
Unatoč trudu njegovih odvjetnika, Ivana Kerna i Branka Šerića, proces je okončan osuđujućom presudom. Ivan Šoštarić na kraju se nije pojavio kao svjedok pred sudom. U materijalu koji je prikupljan u pripremi tog sudskog procesa, nalazi se rukom pisana rečenica o Šoštariću: Nije htio svjedočiti, iako se prvo ponudio.
Nismo za sada uspjeli rekonstruirati tko je napisao tu rečenicu, koja sugerira da je Šoštarić zbog nekog razloga izgubio volju za svjedočenjem. Moguće je da je bio izvrgnut pritiscima iz političkih krugova kojima je nekoć pripadao.
Ivan Šoštarić, rođen 1924. godine, bio je u ratno vrijeme tajnik srednjoškolskog vodstva USAOH-a, Ujedinjenog saveza anfašističke omladine Hrvatske. Ta je skupina organizirala propagandno-terorističke akcije protiv Nezavisne Države Hrvatske i njezinih saveznika, poput dijeljenja letaka, rušenja telefonskih stupova, postavljanja eksploziva pod pruge i slično.
Šoštarić je u travnju 1944. upućen kao delegat u Drvar na 2. zasjedanje USAOJ-a, jugoslavenske krovne organizacije mladih sklonih komunizmu. Na putu je uhićen i doveden u pritvor u Đorđićevoj ulici u Zagrebu. Nakon kraće istrage, donesena je odluka o njegovoj internaciji u sabirni logor, na maksimalnu zakonsku kaznu od tri godine. U svibnju je redovnom linijom vlaka prevezen u Okučane pa odatle autobusom na izdržavanje kazne u Staru Gradišku.
U logoru je nove kažnjenike dočekao ustaški poručnik koji ga je pitao zašto je interniran. „Kažem da sam član antifašističke omladine Hrvatske, a on kaže da ustaše nisu fašisti. Lista moje papire i vidi da sam gimnazijalac i da sam tri godine bio u sjemeništu na Šalati u Zagrebu, a on je nesvršeni đak sa Širokog Brijega kod Mostara. Tako on gleda cijelu našu skojevsku grupu pa se okrene, i ode“, ispričao je Šoštarić u sjećanjima koje je napisao 1987. godine.
U Staroj Gradiški radio je u ličilačkom odjelu građevinske grupe. Primao je pakete od kuće i pisao pisma. Opisujući vrijeme provedeno u Gradiški, ne spominje nikakvo nasilje nad zatočenicima ili ubojstva.

Ivan Šoštarić, čestitka DInku Šakiću

Božićna čestitka Ivana Šoštarića upućena Dinku Šakiću

Najviše zatočenika iz Zagreba, Zagorja, Slavonije…

U kolovozu 1944. zatočenici su, kaže, pripremali pobunu. No umjesto toga u rujnu je stigla zapovijed uprave da svi zatočenici pokupe svoje stvari jer slijedi preseljenje u Jasenovac. „Invalidi bez nogu i s protezama stavljeni su na seljačka kola. Svaki logoraš nosi sa sobom svoju jadnu imovinu, neki vuku i perine, jastuke, vojničke kofere…“, opisivao je Šoštarić.
U Jasenovcu je također radio u građevinskoj grupi. Kopali su drenažu za veliku garažu koja se gradila u mjestu, preuređivali željeznički most na Savi kako bi ga mogli prelaziti i kamioni i slično. U siječnju 1945. obolio je od tifusa, a izliječen je u logorskoj bolnici. U veljači 1945. zajedno s velikim brojem jasenovačkih logoraša otpremljen je vlakom u logor Strasshof kod Beča, a potom u jedan logor kraj Linza. Prije toga su u Jasenovcu svi logoraši fotografirani za putovnice, a dobili su i njemačke radne ugovore s visinom nadnice i brojem dana godišnjeg odmora.
U svibnju 1945. logor u Linzu oslobodili su američki vojnici. Logoraši su se potom uputili u sovjetsku vojnu zonu, veoma uzbuđeni „zbog skorog susreta s ljudima iz prve zemlje komunizma“. Tu je uslijedilo prvo razočaranje. Sovjetski satnik vidio je među njima grupu od desetak logorašica rodom iz Slovenije. Zapovijedio je: mi vas oslobodili, davajte djevuške… Naišla je neka vojna patrola pa je taj put inicident spriječen.
Čini se da je Ivan Šoštarić svijest o tome da bi trebalo realno prikazati stanje u logorima Stara Gradiška i Jasenovac počeo razvijati u kasnim osamdesetima, kad su velikosrpski propagadisti počeli još snažnije koristiti jasenovački mit za obračune u Jugoslaviji. Vjerojatno su ga u tom stavu učvrstili i događaji iz Domovinskog rata. U pismu Večernjem listu 1995. godine opisao je kako su se bivši jasenovački logoraši redovito sastajali u klubu jednog zagrebačkog poduzeća. Neka novinarka im je tada rekla: „Pa to je nemoguće da ste vi kao Hrvati bili u Jasenovcu jer meni su moji Kordunaši pričali da su samo Srbi bili po logorima“. U drugom pismu Šoštarić citira svog prijatelja koji je kao gimnazijalac bio u zatvorima kraljevske Jugoslavije, kao student u Jasenovcu, a kao profesor na Golom otoku. „Na moje pitanje gdje je bilo najgore, odgovorio mi je: Jasenovac je bio sanatorij prema Golom otoku“, napisao je Šoštarić.
U osvrtu na logor iz 1987., Šoštarić je istaknuo da je u Gradiški i Jasenovcu bilo najviše zatočenika iz Zagreba, Hrvatskog zagorja, Slavonije, Podravine, a tek onda iz Bosne, Banije i Korduna. U Jasenovcu je vidio jednu likvidaciju, u listopadu 1944. godine. Riječ je bila o vješanju trojice zatočenika koji su u logor donijeli novine i poticali ostale na pobunu jer su Rusi ušli u Jugoslaviju. O tome su iskazivali i drugi zatočenici iz tog vremena, opisujući da je o sudbini trojice uprava logora provela disciplinski postupak.
Usput, Dinko Šakić u to vrijeme više nije bio u Jasenovcu, jer je 1. listopada otišao u Zagreb na drugu dužnost i u logor se više nije vraćao.
Svjedočenje Ivana Šoštarića moglo je ipak biti vrlo značajno za Šakićevu obranu, jer bi dalo dosta informacija o tome kakvi su bili stvarni uvjeti života zatočenika. Drugi svjedoci koji su saslušavani na suđenju, bili su mahom pripadnici komunističkih poslijeratnih struktura i o logoru su govorili u stilu poratnih propagandnih brošura. Njihova svjedočenja prihvaćalo i vijeće Županijskog suda u Zagrebu i uvrštavalo u presudu, a s time su se slagali i viši sudovi, koji su razmatrali Šakićeve žalbe.

Ivan Šoštarić, Jasenovac, Dinko Šakić

Ivan Šoštarić

Sud tražio da se ‘ne muče svjedoci’

Odvjetnici Dinka Šakića učinili su što su mogli u tim okolnostima. U završnim su riječima uravnoteženo prikazali prilike u jasenovačkom logoru, no njihovi govori nisu dopirali do šire javnosti. Pitanje je bi li to mogli i danas.
Nije im bilo dopušteno ni da obave suočavanje svjedoka koji su iznosili potpuno suprotna „osobna“ sjećanja o istim događajima. U nekim ispitivanjima odvjetnicima je uspjelo poljuljati iskaze svjedoka. Primjerice, svjedok bi govorio o teškim uvjetima života u logoru, a onda bi ga neki od Šakićevih odvjetnika pitao je li popravljao zube u logoru? „Kakvi zubi pa mi smo tamo bili bez ikakve zdravstvene njege“, glasio je odgovor. Onda bi odvjetnik izvadio autentični logorski dokument u kojem stoji da je taj svjedok prvo bio na pregledu, zatim na plombiranju pokvarenog zuba a potom i na kontroli.
Na kraju bi svjedok priznao da mu ta plomba još stoji u zubu, 55 godina nakon što je stavljena u logorskim uvjetima.
Obično bi pri takvim unakrsnim ispitivanjima uskakao sud s opaskom da ne treba mučiti svjedoke, koji su u poodmakloj dobi. A i oni bi se, pritisnuti pitanjima, odjednom počeli pozivati na slabo pamćenje i želju da zaborave logorske strahote.
Šoštarić je, čini se, bio čovjek drukčijeg karaktera. Po povratku iz Austrije 1945. odbio je ponuđena radna mjesta (mnogi bivši logoraši zaposleni su u vojsci, policiji, diplomaciji, državnim poduzećima, itd.) i nastavio se sam školovati i probijati kroz život. Završio je Fakultet za vanjsku trgovinu, radio u nekoliko poduzeća, a najdulje u Plivi od 1967. godine. U izjavi iz 1987. godine usudio se reći da je ustaškinja Maja Buždon u Staroj Gradiški bila vrlo elegantna i za njegove pojmove dosta fizički zgodna. U čestitki za Božić zaželio je svom bivšem čuvaru u logoru, Dinku Šakiću i njegovoj supruzi Nadi, puno zravlja i sreće. Šoštarićev nastup pred zagrebačkim sudom sigurno bi bio vrlo zanimljiv, ali već i njegova ponuda za svjedočenje u korist obrane dužnosnika sabirnog logora iz Drugog svjetskog rata, zasigurno spada među svjetske raritete.

Ivan Šoštarić, Jasenovac

Putovnica s kojom je Šoštarić iz Jasenovca upućen na rad u Njemačku

U logoru u Staroj Gradiški postojao i muški i ženski zbor

Nije samo Ivan Šoštarić bio potencijalno nezgodan svjedok za optužbu. U pripremi suđenja, policija i državni tužitelji 1998. saslušavali su niz bivših logoraša, a na kraju su na glavnu raspravu odlučili pozvati samo neke. Među njima nije bio Mijo Topljak, koji je tužiteljima ispričao da je u logoru radio u kulturnoj ekipi i pjevao u crkvi. To se odnosilo na logor u Staroj Gradiški, gdje je Dinko Šakić također jedno vrijeme bio u upravi. Topljak je rekao da je u logoru postojao i muški i ženski zbor. Za Šakića je čuo „da je bio poštenjak“. Ljuba Blazina je detaljno opisivala poljoprivredne radove na ekonomijama Stare Gradiške i Jasenovca. U logorima je bila od 1942. do 1944. U Staroj Gradiški nije vidjela nikakva zlostavljanja logoraša. Na izričito pitanje županijskog državnog odvjetnika ima li saznanja o masovnim likvidacijama, svjedokinja je odgovorila da o tome ništa nije čula, niti vidjela. Jedino se sjeća da je jedna logorašica uspjela pobjeći iz crkve jedne nedjelje kad su imali misu.
Na glavnu raspravu nije pozvana ni Pava Molnar koja je radila u krojačnici u Staroj Gradiški i krpala ustaške uniforme, koje su bile pune ušiju. Radila je i u magazinu robe i ponekad pretresala nove zatvorenike koji su dolazili u logor. Nije vidjela niti čula za masovne likvidacije. Nije neobično da nije pozvan ni Andrija Tomašek, koji je kao pripadnik komunističkog pokreta u Staru Gradišku interniran 1943. godine. Ondje je svirao u crkvi i pisao note za zbor, sve dok nije pušten kući u svibnju 1944. s još 110 zatočenika. Ivan Vuk opisao je nekoliko slučajeva u kojima su strijeljani zatočenici, ali je i objasnio da su to bile kazne zbog bijega i sličnih razloga, a redovito su prije strijeljanja pročitene presude.

Igor Vukić

Govor Igora Vukića na predstavljanju knjige ‘Razotkrivena jasenovačka laž’

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari