Pratite nas

Komentar

Posljednja emisija Nedjeljom u 2 – dno dna pristranosti

Objavljeno

na

Jučer, taman negdje u doba ručka, neki me je vrag natjerao upaliti TV i prebaciti na prvi program HRT-a. U studiju s jedne strane poznato lice, Aleksandar Stanković.

S druge čovjek kojeg na prvi pogled nisam prepoznala ali sam kroz minutu dvije razaznala o kome se radi – Tihomir Cvetković iz Siska, čovjek koji je skrenuo pažnju javnosti na sebe pismom koje je nedavno poslao u medije. U njemu se požalio da ne može dobiti status njegovatelja za svog sina Hrvoja koji boluje od multiple skleroze u uznapredovaloj fazi. Hrvoje prima novčanu pomoć države u iznosu od 1.200 kn.

Cvetković je ogorčen iznosom kojeg smatra nedostatnim za adekvatnu brigu o osobi koja je u potpunosti nepokretna i koja čak ne može ni govoriti, tim više što njegov sin ‘nije odabrao svoju bolest.’ Apsolutno se slažem s njim. No upravo tu počinje problem kojeg on i dalje – namjerno ili ne? – nije svjestan.

Naime, u svom pokušaju utjerivanja pravde Cvetković kuca na pogrešnu adresu, a to je ona Đure Glogoškoga i branitelja u Savskoj. Poziva ih da prestanu prosvjedovati jer ‘u Hrvatskoj ima onih kojima je puno gore.’ Recimo odmah da je takav zahtjev, osim što je patetičan, u potpunosti besmislen. Ako bi se vodili takvom logikom, onda nikada nitko ne bi trebao protestirati protiv bilo koga ili bilo čega jer uvijek postoje oni kojima je gore – ako se takvo što uopće može objektivno mjeriti. Kome je realno gore? Đuri Glogoškom koji do kraja života ne može sam na toalet ili majci djeteta s Downovim sindromom? Je li gore gladnoj djeci u Sudanu ili onoj u Sjevernoj Koreji? Palestinicima u Gazi ili Koptima u Libiji? Osim toga, čak i kada bi nekako mogli objektivno ocijeniti kome je gore, Cvetkovićeva zamolba i dalje nema smisla. Naime, nitko ne sprječava one kojima je (stvarno ili umišljeno) gore da i oni protestiraju i bore se za svoja (stvarna ili umišljena) prava. Evo, sam Cvetković uspio je sebi ugrabiti popriličan medijski prostor za skretanje pažnje javnosti na problem svog sina, a u Republici Hrvatskoj ne postoji zakon koji bi ga spriječio prosvjedovati, uz istomišljenike, za prava bolesnika od mutiple skleroze. Nije da u našoj zemlji postoji dekretom unaprijed propisana količina prosvjeda godišnje pa su branitelji u Savskoj tu kvotu iskoristili i sad je on zbog njih izvisio.

[ad id=”68099″]

Još važnije od toga jest reći da Cvetković griješi usmjeravajući svoju ogorčenost na branitelje u Savskoj. Niti su oni krivi za bolest njegovog sina (nije nitko), niti mu je oni mogu odagnati (osim ako netko među njima nije liječnik koji raspolaže revolucionarnim medicinskim znanjem), niti mu oni trebaju dati financijska sredstva koja zaslužuje kao pomoć. Umjesto na njihovu adresu Cvetković se treba obratiti ministrici Milanki Opačić i njenom Ministarstvu socijalne politike i mladih. Njegov je sin, naime, socijalna kategorija i kao bolestan invalid koji se ne može brinuti o sebi čista je socijalna kategorija. Ali Cvetković na vrata Opačićkinog ministarstva ne kuca. Njeno ime ne spominje ni jednoj jedinoj rečenici u sklopu svojih medijskih istupa, mada se o svemu ostalome – na primjer, braniteljima, crkvi i hrvatskoj državi kao takvoj – ne libi iskazati svoje mišljenje, i to na vrlo otvoren način, što je svojim gostovanjem u emisiji Nedjeljom u 2 definitivno dokazao. Slučajno ili namjerno, pitanje je sad.

Cvetković kaže kako su branitelji sami birali otići u rat, a njegov sin nije birao bolest. To je točno. Ali nije točna njegova tvrdnja kako je nebitno na koji način je došlo do nečije invalidnosti. Upravo jedino to jest bitno. Recimo da postoje nekoliko osnovnih načina kako netko može postati invalid.

Prvi, tako da se ozlijedi svojom krivnjom. Recimo, sjedne pijan za volan, zabije se u stup i ostane do kraja života u invalidskim kolicima. Moje je osobno mišljenje da takva osoba nema pravo na novčanu pomoć jer je vlastitim nemarom sebe dovela u to stanje no recimo da će se u socijalno osjetljivim državama naći mjesta i za takve ljude.

Drugi, tako da se netko ozlijedi, a da nije nužno izravno kriv za to. Tu na primjer, spadaju ozljede na radnom mjestu. U takvim slučajevima uobičajeno je da poslodavaoc isplaćuje odštetu ozlijeđenom radniku. Kada bi se primijenila Cvetkovićeva logika, da nije važno u kojim je okolnostima došlo do ozljede, tada bi poslodavaoci imali pravo reći: ‘Mi nećemo platiti. Što je nas briga? Marko je sam birao da radi kod nas.’ Pitam se, bi li mu se takvo rješenje svidjelo? Sumnjam.

Treći, tako da netko oboli i bolest ga dovede do invaliditeta, što je slučaj s Hrvojem Cvetkovićem. Takvi ljudi su čista socijalna kategorija i o njima se u našoj zemlji treba brinuti Ministarstvo socijalne politike i mladih. I tu cijela priča o ovom nesretnom mladiću prestaje.

Četvrti, tako da netko strada i ‘zaradi’ invaliditet služeći državu, u što bez sumnje spada ratovanje za tu istu državu. Ovdje je nebitno je li netko ratovao za državu zato jer je sam to htio ili zato jer ga je država vrbovala na ratovanje. Đuro Glogoški ostao je bez nogu ratujući za državu i zato mu država duguje odštetu. Je li iznos te odštete koju on prima pravedan je ono o čemu se može raspravljati – mada je i tu opet relativno što znači ‘pravedan iznos’. Problem leži u tome što Cvetković ne razumije – ili ne želi razumjeti? – da je njegov sin socijalna kategorija dok Đuro Glogoški i branitelji koji su postali invalidi u Domovinskom ratu to nisu. Stavljati znak jednakosti između jednih i drugih je uvredljivo za branitelje koji su se žrtvovali za ovu državu i njenu neovisnost. Ne, Hrvoje Cvetković nije kriv za svoju bolest, ali nije ni zadužio ovu državu kao hrvatski branitelji. Stoga njemu pripada milost ove države, a braniteljima pripada odšteta – baš kao što bi odštetu od poslodavca dobio čovjek koji se ozlijedio na radnom mjestu u firmi.

Razumije li Tihomir Cvetković tu razliku ili se samo pravi? Recimo da je on doista ne razumije i da zato govori stvari koje nemaju smisla. I da tu leži njegovo opravdanje. No što je sa Stankovićem? On kao voditelj emisije na nacionalnoj televiziji – koju smo svi prisiljeni plaćati, bez obzira na to gledamo li je uopće i bez obzira na to što mislimo o braniteljima, o Cvetkoviću, o Stankoviću, o socijalnoj politici države i o bilo čemu drugome – trebao bi nastupiti objektivno, a ne krajnje pristrano u Cvetkovićevu korist manipulativno koristeći njegovo (hinjeno ili stvarno) neznanje kako bi podupro animozitet javnosti prema hrvatskim braniteljima. Takvo ponašanje ne samo što je neobjektivno već je i krajnje podlo, a posebno je došlo do izražaja u posljednjim minutama emisije kada samo što se sladunjavim rječnikom nije uvukao u stražnjicu svome gostu. Njime je Stanković samo još jednom dokazao da je HRT-u do svega stalo više nego do istine i objektivnosti.

Autor: G.M.fizzit.net

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Komentar

Jan Ivanjek: Tvrtka Procor nas je kupovinom brazilskih Miragea spasila od dulje aktualizacije ove komične ponude

Objavljeno

na

Objavio

Stanoviti je trgovac oružjem pustio u medije priču kako je spreman HRZ-u isporučiti 12 borbenih aviona Mirage 2000 iz Brazila za svega 76 milijuna dolara.

U tu bi brojku ušao set alata i opreme, pričuvni dijelovi, obuka 5 pilota s po 35 sati naleta, a možda i obuka zemaljskog osoblja. Cijela eskadrila za cijenu manju od jednog Gripena.

Ali dublji uvid u ovu ponudu smjesta ruši ne toliko kulisu, koliko prozirnu papirnatu vrećicu obmane čija svrha teško da je išta više od aktualiziranja spomenutog trgovca u medijima.

Prvo, avioni koji se nude su prodani. Krajem svibnja, prije nepunih mjesec dana, Brazil je objavio kako je 9 od 12 aviona prodano francuskoj tvrtki Procor.

Cijena plaćena za tih 9 aviona? 452,000 dolara! Ni blizu 76 milijuna koliko naš trgovac traži. Inače, Brazil nikad nije svih 12 nudio na prodaju, već prvo 8, pa potom 11 .

To što se nudilo sada već tuđe vlasništvo nije jedini problem. Avioni su gotovo potpuno potrošili dodatnih 1,000 sati resursa koliko im je produljeno u Francuskoj prije isporuke prije gotovo 15 godina, a nisu ni u letnom stanju. A tvrdnja da se prvi remontirani primjerci mogu isporučiti već za 3-4 mjeseca nema nikakve temelje u stvarnosti.

Kada je iste te avione Brazil kupio 2005., Francuskoj je trebalo više od godine da ih počne isporučivati, a remontom im se životni vijek tada produljio za samo 1,000 sati.

Obuka od 35 sati po pilotu je krajnje nedovoljna, a čak i da se avionima mogu produljiti resursi, apsolutno nikakav sustav prihvata i eksploatacije potpuno nepoznatog borbenog aviona ne može se uspostaviti za par mjeseci.

„Brazilci“ su najstarija varijanta Miragea 2000, ali u ponudi je i modernizacija za dodatnih 140 milijuna dolara, navodno na najnoviji standard, što je 2000-5 Mk.2.

No i to je mutna priča: Indija svoje Mirage 2000 upravo modernizira na ovaj standard, po cijeni od 43 milijuna dolara po avionu, pa nema računice kako bi Hrvatska isto platila samo 11 milijuna po avionu.

Srećom, tvrtka Procor nas je kupovinom brazilskih Miragea spasila od dulje aktualizacije ove komične ponude, koja treba što prije biti zaboravljena. Čak se i MORH izjasnio da nije baš sve kako taj trgovac oružjem kaže, što je diplomatski rečeno da cijeli spin nema nikakve veze s istinom.

No ovo je dobar podsjetnik da Hrvatska mora što prije odvojiti svotu u rangu milijarde eura za sigurnu nabavu lovaca, jer novca neosporno ima kad ga se bez štete po proračun može trpati u Uljanik.

A ozbiljni iznosi će nas osloboditi i eventualnih budućih lešinarskih pokušaja uvaljivanja krame, jer idući bi put mogli slušati bajke o nepostojećim F-16 Block 50 iz pustinje AMARG-a, komentirao je vojni analitičar Jan Ivanjek

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Komentar

Gjenero: Milanovićeva kandidatura je pokušaj bijega od napornog rada u poslovnom sektoru

Objavljeno

na

Objavio

SDP-ov kandidat Zoran Milanović ušao je u kampanju posve nepripremljen te nije pokazao nikakvu političku volju niti ideju što bi radio kao predsjednik Republike, dok je Miroslav Škoro vrlo uvjerljivo iznio svoj koncept reforme Ustava, koja bi osnažila ulogu predsjednika te je puno bolji kandidat za pomiriteljsku ulogu, ocjenjuju analitičari za Hinu

“Zoran Milanović ušao je u kampanju posve nepripremljen, bez ijedne nove ideje i bez najave o tome što bi bili ciljevi njegova predsjedništva. Za razliku od njega, Miroslav Škoro je vrlo uvjerljivo iznio svoj koncept reforme Ustava, koja bi osnažila ulogu predsjednika Republike”, kazao je za Hinu politički analitičar Davor Gjenero.

Ističe kako je koncept “plebiscitarne demokracije” koji Škoro nudi de Gaulleova koncepcija vladavine, kojoj je i prilagođen ustavni model V. republike, a hrvatski je Ustav u velikoj mjeri nastao po uzoru na francuski Ustav V. republike.

Škoro, dodaje, traži pravo na odložni veto na zakone, na to da predsjednik, vjerojatno u savjetovanju s akademskom zajednicom, Vrhovnim sudom i odvjetničkom komorom, predlaže suce Ustavnog suda, a da ih i dalje bira Hrvatski sabor dvotrećinskom većinom. Traži pravo na sazivanje sjednice Vlade, traži pravo na referendumsku inicijativu i u referendumu vidi mogućnost pritiska na Sabor i Vladu.

Gjenero pritom smatra da nema opasnosti od toga da bi Škoro djelovao kao uzurpator unutar političkog sustava, već koncept “plebiscitarne demokracije” doživljava kao mehanizam za prevladavanje aktualne krize stranačkog sustava.

“Naglašava činjenicu da je predsjednik jedini akter koji dobiva investituru izravno od naroda i traži manevarski prostor da u toku mandata bude glas naroda, upravo uz pomoć mehanizama “plebiscitarne demokracije”. Politička kultura u tom modelu od predsjednika zahtijeva da, ako neki njegov zakonodavni koncept ne prođe na referendumu, on prizna gubitak legitimiteta i odrekne se predsjedničke funkcije”, istaknuo je.

Milanovićeva kandidatura tek pokušaj bijega od napornog rada u poslovnom sektoru

Gjenero je za Milanovića kratko prokomentirao da mu se čini da je za njega predsjednička kandidatura “tek pokušaj bijega od napornog rada u poslovnom sektoru, u kome nije ostvario neki relevantan uspjeh”.

S time se složio i politički analitičar Žarko Puhovski, ocijenivši da Milanović smatra da je njegova osoba, njegov karakter dovoljan program.

“Problem je što implicitno govori nešto slično kao i Škoro jer naš Ustav nema potrebu za predsjednikom s jakim karakterom. Naš sustav ima potrebu za predsjednikom koji je posrednik i pomiritelj, a to nije baš uloga koja bi se pripisala Zoranu Milanoviću”, kazao je taj politički analitičar za Hinu.

No, za Škoru ipak smatra da tu ulogu može imati jer se, kaže, pokazao kao netko tko je izrazito pristojan, uvijek iznova odbija radikalne formacije zbog čega smatra da je on u tom pogledu bolji kandidat za pomiritelja.

Za aktualnu predsjednicu Kolindu Grabar-Kitarović je komentirao da je ulogu pomiriteljice shvatila tako da je vrludala – “bila je jako desna, pa malo prema centru, pa opet desno”. “To nije pomiriteljica, nije pokazala dovoljno čvrstoće. Zato je očito kod Milanovića slogan s karakterom više upravo kao polemika s Grabar-Kitarović kao onom koja nije pokazala dovoljno karaktera”, ustvrdio je.

Škoro zastupa stari program, Tuđmana za 21. stoljeće

Za Škoru kaže da kao više-manje novo lice u političkom životu zapravo zastupa stari program, Tuđmana za 21. stoljeće “i to radi na jedan umiveniji i manje oštar način jer je drugo vrijeme”.

“To je populistički program, populizam je danas zadnja politička moda i Škoro je na nivou suvremene mode onoga što se nosi u velikim centrima svijeta. To ga ojačava, a slabi ga pitanje koliko je desnica koja je iza njega jaka. Tim više što odbija čak i spomenuti termine ljevice i desnice, znači želi ostati neokrznut time, a bez desnice nema nikakve šanse. Samo s desnicom ne može imati dovoljnu podršku”, ustvrdio je Puhovski.

S druge strane, kaže Puhovski, Milanović je čovjek kojeg ljevica želi, a opet on ne želi biti kandidat ljevice i za razliku od Grabar-Kitarović koja bi htjela biti kandidatkinja desnica – desnica nju ne želi.

“Imamo čitav niz kompliciranih relacija u kojima se meni i dalje čini vjerojatnijim da će u drugom krugu biti par Milanović i Grabar-Kitarović nego bilo koja druga varijanta, ali sada više niti ostale varijante nisu isključene”, zaključio je taj politički analitičar.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari