Pratite nas

Gost Kolumne

Posljednja prodaja BH Hrvata

Objavljeno

na

Zastrašujuća hipoteka upravo je stavljena na najmalobrojniji narod u BiH

Kakva je budućnost naroda čije je ukupno političko i vojno rukovodstvo osuđeno da se udružilo u zločinački poduhvat radi unišenja države u kojoj živi!?Nema potrebe odgovarati.

Zastrašujuća hipoteka koja je upravo stavljena na leđa najmalobrojnijeg naroda u BiH, popraćena licemjernim opaskama kako se ne radi o presudi čitavom narodu, teško bi podnijeli i veći narodi sa osiguranim ustavno pravnim položajem.

Kako Hrvati nemaju nikakvu političku zaštitu u Bosni i Hercegovini, najnovija presuda je uvod u njihov politički, pravosudni, ekonomski i na koncu demografski kraj.

Iako se do toga mora dogoditi još mnogo stvari, kratkim uvidom na raspored snaga, jasno je da realizacija ovog scenarija nije daleko.

Možda zvuči bizarno, ali bošnjačka javnost i hrvatska javnost iz Hrvatske imaju jedan zajednički interes – da se situacija smiri!

I dok Bošnjaci, puni razumjevanja, poručuju Hrvatim da se smire i prihvate „činjenicu“ da su zločinci, u Hrvatskoj dominira poruka da se „svi smire“. Pa će valjda naknadno priznati da su zločinci. Nipošto ne odmah. Malo kasnije.

Hrvatska i bošnjačka i javnost će se tako naći na sredini – i jedni i drugi će se vrlo brzo usuglasiti da su Hrvati u BiH zločinci. Ovaj kompromis će biti dobar temelj za nastavak prijateljstva dva naroda i temelj uspješne turističke zone.

Hrvati u BiH? Njima je svakako odzvonilo.

Posljednja prodaja BH Hrvata

No, Hrvatska novim žrtvovanjem BH Hrvata za svoje interese neće postići ništa.

Postojeća presuda Haaškog suda jeste presuda Hrvatskoj i jeste presuda svim Hrvatima. Franjo Tuđman, Gojko Šušak i Janko Bobetko, kao presuđeni sudionici Udruženog zločinačkog pothvata, nisu bili krojač, ribar i automehaničar. Njih trojica su obavljali najviše državne funkcije!

Dakle, nije to presuda za tri fizička lica nego trojici ljudi koji predstavljaju državu! A ako su oni nešto krivi, onda će ispaštati država. Tako da banalizacija tipa „nije Hrvatska kriva“ ne može biti pogrešnija.

Hrvatska je po presudi kriva i toga će „smirena“ hrvatska javnost postati svjesna jako brzo.

Bošnjačka javnost, ushićena iznenadnim međunarodnim poklonom, nikako da se odluči koga će više naznačiti kao zločinca. Je li to samo haaška šestorka, Tuđman, Republika Hrvatska, HVO, Herceg Bosna, HV, hrvatska politika ili jednostavno svi zajedno.

No, ubrzo će bošnjačka politika konsolidirati snage i utvrditi tko je najkrivlji. Nekako slutimo da će to biti ona strana kod koje je novac. A to je Republika Hrvatska. Jer samo od Republike Hrvatske se mogu očekivati značajne odštete.

Neka se pripreme milijarde

Uskoro slijete tužbe i zahtjevi. I to ne milijunski. Tražit će se milijarde. Mnogo više milijardi nego što Hrvatska uzme na turističkoj sezoni.

Tako će Hrvatska, nakon što „smiri“ vlastitu javnost dobiti odštetne zahtjeve logoraša i žrtava Herceg Bosne. A onda smirena javnost neće djelovati.

Hrvatski politički vrh i dalje se nalazi u zabludi da će Bošnjake primiriti izljevima mržnje prema Srbima. Potencijal Srba da ponovo okupe Bošnjake i Hrvatsku u neku zajedničku koaliciju davno je potrošen. Sada Hrvatska ima novac koji Bošnjaci žele, i nema tih Srba ni genocida koji će ih odvratiti od novca.

Tužbe koje se u Sarajevu pripremaju za oko 900 pripadnika HVO, i potencijalne tisuće novih tužbi protiv svih koji su imali bilo kakvu ulogu u „zločinačkim“ HVO i Herceg Bosni, neće previše zabrinuti smirenu javnost u Hrvatskoj. Hrvatske vlasti će poslati značajne poruke potpore, uz savjet za smirenjem. Time će problem za Hrvatsku nestati.

Ipak, kada krenu tužbe za nelegalno zatvaranje, nesrazmjerno uništavanje, protjerivanje i što sve već stoji u „presudi“, Hrvatska će ostati trajno zaglavljena u bosanskohercegovačko političko blato.

Kada se to dogodi, Hrvati u BiH već će se nalaziti na razini folklorne skupine. Ne zaboravimo da je to danas cilj i Republike Hrvatske koja kroz svoje fondove upravo financira folklor i fasade ignorirajući sve bitne aktivnosti Hrvata u BiH.

S obzirom na logiku haaškog suda, i iskazanu „zahvalnost“ Bošnjaka za pomoć Hrvatske u ratu koju smo vidjeli ovih dana, Hrvatska bi se vrlo lako mogla naći na optuženičkoj klupi i zbog nasilnog smještaja izbjeglica u Hrvatskoj, otimačine novca od arapskih zemalja zbog zadržavanja izbjeglica, krijumčarenja oružja Armiji BiH, ilegalnog slanja mudžahedina u BiH, nelegalnog ulaska snaga HV-a u borbi protiv pripadnika VRS (inače državljana BiH) i drugih sličnih gadosti koje je Hrvatska mučki uradila Bošnjacima predstavljajući se kao prijatelj.

Za sve što je Hrvatska učinila Bošnjacima – biti će tužena i platiti će odštetu.

Pravda

U tome možemo naći i određenu povijesnu pravdu.

U hrvatskoj javnosti na Hrvate iz BiH često se gledalo kao dobrovoljce u slučaju rata, ili kao rasplodne junce koji trebaju povećavati prirodni prirast u Hrvatskoj. Ili kao na lopove.

Na Bošnjake se gledalo kao na pomalo blesave ali dobronamjerne priproste ljude koji su tu da ožive učmalu zagrebačku školu humora, pa se tako na malim ekranima u ulozi zabavljača nalazio i sin jednog generala Armije BiH.

Nije li upravo na ovoj agendi Stjepan Mesić dva puta dobio izbore? I opet bi da ima pravo kandidature.

Hrvatska danas, nakon što je po tko zna koji put prodala Hrvate u BiH, došla u situaciju da ih više ne može prodavati jer ne vrijede ništa.

Hrvatska u ovom trenutku može poduzeti nekoliko koraka, koji ne garantiraju da će izbjeći tužbe, ali vrijedi pokušati.

Prije svega prestati slati pomirujuće poruke u Sarajevo, jer osim što ne služe ničemu, urušavaju ionako poražavajuću razinu dostojanstva. Drugo, potrebno je jasno dati do znanja da Hrvatska neće tolerirati da zločini protiv Hrvata u BiH ostanu nekažnjeni. Treće, Hrvatska mora nedvosmisleno odbaciti sve optužbe i sve presude haaškog suda koje se odnose na BiH i jasno ih okarakterizirati  odgovarajućim nazivom – političke.

Naravno, Hrvatska se jednostavno može smiriti i izglasati rebalans proračuna kojim će odrediti milijarde za isplatu odštete Bošnjacima kojima misli da je pomagala.

Tvrtko Milović/Dnevnik.ba/HMS/

Što vi mislite o ovoj temi?

Gost Kolumne

Zbog Dana R. Srpske prešućen zločin u Buhinim Kućama

Objavljeno

na

Objavio

U Bosni i Hercegovini nema gotovo ničega što se ne tumači kroz prizmu triju istina. Nema ni jedne važnije odluke domaćih i međunarodnih sudova, povjerenstava, pa čak i statističkih zavoda, koju svi poštuju. A tek političke odluke. One se tumače na stotinu različitih načina.

Uglavnom u povijesnom (ratnom) kontekstu. Proslava Dana RS-a jedno je od tih pitanja koje u sebi sadržava sve, i pravne, i političke, i povijesne prijepore. Zbog religijskih odredbi Ustavni sud BiH osporio je ustavnost zakona koji je definirao 9. siječnja kao Dan RS-a. Nakon toga, Skupština RS-a je taj dio oko krsne slave, odnosno proslave Svetog Stefana, izbacila iz zakona i opet proglasila 9. siječnja svojim službenim praznikom. U Federaciji se Dan RS-a i dalje smatra neustavnim, baš kao što se u RS-u takav stav ima o 25. studenoga (Dan ZAVNOBiH-a) ili 1. ožujka (Dan neovisnosti BiH). Pomalo šaljivo mogli bismo se zapitati kako uopće uskladiti proslavu “političkih“ praznika kada se i Nova godina u BiH ne slavi istoga datuma. Katolici su je dočekali 1. siječnja, pravoslavci jučer, a muslimani će 31. kolovoza hidžretsku 1441. godinu, piše Jozo Pavković/VečernjiList

Zataškavanje zločina: Alibi za Buhine Kuće i preglasavanja Hrvata

Poput praznika, ne poštuju se ni odluke Ustavnog suda, poput one da je Izborni zakon u nekim svojim dijelovima diskriminirajući. Unatoč sudskoj presudi, izbori su održani i dijelom provedeni. Čak štoviše, Bošnjaci su inzistirali da temelj oko raspodjele mandata za Dom naroda bude popis iz 1991., a ne iz 2013. godine. Pritom je popis iz 2013. regularan, a onaj iz 1991. službeno nikada nije objavljen, a njega Dayton uvažava. Dodatno, Srbi osporavaju taj posljednji popis jer su bošnjačkim lobiranjem upisani i nerezidentni stanovnici. BiH nema ni originalnoga Daytonskog sporazuma. Dakle, ni Ustava. Izgubili su ga čim su ga potpisali. Pa ga sada svatko tumači na svoj način.

Postoji devet odluka Ustavnoga suda koje nisu provedene. Najpoznatija je ona iz apelacije Bože Ljubića zbog koje se ne zna hoće li BiH uopće imati vlast. Ne provode se odluke ni međunarodnih sudova kao što su “Sejdić-Finci”, “Zornić”, “Pilav”. Tumače se različito baš kao i presude Haaškog suda koje su u bh. javnosti redovito dočekivane s oprečnim raspoloženjem. Osuđenici su, u pravilu, za jedne heroji, za druge zločinci. Relativizira se i Deklaracija o Srebrenici. Ne zna se ni je li važeći sporazum BiH s NATO-om. Nije jasno ima li ili nema sporazuma o granici s Hrvatskom, je li sporna gradnja Pelješkog mosta, čije su hidroelektrane na Drini…

Kako u takvom ozračju suprotstavljenih “istina” znati što slaviti, a što ignorirati. Osobito što se svakodnevno slave pobjede nad neprijateljima ili obilježavaju masakri, a poraženi ili zločinci su, uglavnom, njihovi susjedi, druge nacije. Politički i medijski moćniji vješto skrivaju svoje zločine. Ovoga 9. siječnja nije se ni čulo da su baš toga istog dana, kad su Srbi slavili svoj praznik, 1994. bošnjačke postrojbe napravile masakr nad 27 nedužnih hrvatskih civila i vojnika HVO-a u Buhinim Kućama (Vitez). Prebacivanje fokusa sa središnje Bosne na RS i brutalno diskreditiranje Hrvata zbog nazočnosti događaju u Banjoj Luci, svakako je bilo i u funkciji prikrivanja godišnjice tog stravičnog zločina. Jer, i to je BiH sa svojim trima istinama.

Jozo Pavković/VečernjiList

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Gost Kolumne

Trpimir Jurić – Mali Gabrijel nije smio umrijeti!

Objavljeno

na

Objavio

Dom zdravlja Metković

U kolopletu cijelog niza sad već službeno potvrđenih propusta i nesretnih okolnosti, nakon dramatične borbe, život je izgubio mali Gabrijel, dijete iz Metkovića. Uslijedila je sasvim očekivana reakcija uže i šire javnosti. Protesti, traženja odgovornosti, nalazi povjerenstva Ministarstva zdravstva, Liječničke komore…

Ova katastrofa u svojoj pozadini sigurno ima više uzroka. Najveća cijena je već plaćena jer je izgubljen jedan život koji nije dobio priliku odrasti, realizirati se. Šteta je nepopravljiva pa nam preostaje izvlačenje konstruktivne pouke, a ne stvaranja ogorčenosti i nepovjerenja prema cijeloj zdravstvenoj struci.

Propusti u liječenju

Tijekom Gabrijelove borbe sa svim daćama i nedaćama surovosti života općenito, pa do specifičnih metodoloških propusta u liječenju koje su ga stajale života, siguran sam da je u međuvremenu puno više života spašeno iz objektivno puno ozbiljnijih medicinskih i zdravstvenih komplikacija. Tražeći paralelno dobre primjere uz ovaj tragičan, ne želim niti najmanje relativizirati sve propuste načinjene u metkovskom slučaju.

S medicinsko laičkog aspekta, iskustvenog u organizaciji velikih sustava ali i mog “domicilnog” psihološkog aspekta, prokomentirat ću ovaj događaj.

Pomalo je neuobičajeno krenuti od zaključka, a ja ću baš tako načiniti. Uzrok ovog dramatičnog ishoda počiva u ne htijenju i to od liječnika na hitnoj pomoći u Metkoviću, preko Županije do Ministarstva i Vlade. Trebalo je napraviti više i brže od onog što je napravljeno.

Svakom završetku predstoji cijeli niz manjih ili većih događaja, odluka, pokušaja ili ne pokušaja, propusta i radnji. Sve to treba kontekstualizirati u vrijeme i okolnosti.

Kao olakotna okolnost za medicinske dionike u “slučaju Gabrijel”, spominje se vikend. Kakav po Bogu vikend? Kao da medicinska skrb prepoznaje vikende, blagdane i slične neradne dane? Zapravo ako ga prepoznaje, a reklo bi se da je tako, onda sustav očito ne živi u realitetu.

Ratni sanitet u Metkoviću

Tko će i odakle krenuti u pojašnjavanje nečega ne znam, ali ja ću od 91. koliko god to neke živciralo.

U to vrijeme sam pripadao zdravstvenom sustavu tog istog Doma zdravlja u Metkoviću, na istoj lokaciji, ali s manje opreme i kadra u predratnom vremenu.

Sjećam se toplog lipanjskog dana 1991. kada je Radio televizija Zagreb prenosila početak jednotjednog rata u Sloveniji (neš ti rata). Tada rata kao takvog još nije bilo u blizini Metkovića i većina se naivno nadala da ga neće ni biti.

Već tog lipnja pok. prim. dr. Milan Tapalović, novi ravnatelj Doma zdravlja MUP-a RH u Šarengradskoj u Zagrebu, okuplja prve liječnike dragovoljce i promišlja kako organizirati ratni sanitet najprije u okviru MUP-a. Iz te jezgre kasnije se razvio Ratni sanitet Ministarstva zdravstva RH, sanitet u HV-u. Započelo se s organizacijom mobilnih medicinskih timova, a završilo s organizacijom Ratnih bolnica po cijeloj Hrvatskoj. Kadra i sredstava bilo je malo za potrebe koje su slijedile. Materijalna pomoć u vidu medicinske opreme i lijekova nabavljala se je uz pomoć donacija, ponajviše naše dijaspore. Naši kako smo ih još tada zvali emigranti, vlastitim financijskim sredstvima i svojim nastojanjima kod lokalnih vlasti i bolnica u njihovom okruženju i nekih organizacija kao što su Malteški vitezovi i sl., dobivali su sanitetska auta, opremu i lijekovi koje su slali u domovinu.

Ratne bolnice su bile u blizini ili na samoj prvoj crti bojišta. Tako se je postizao onaj već čuveni zlatni sat od ranjavanja do operacijskog stola.

S puno stvari iz vođenja i organizacije Domovinskog rata možemo se pohvaliti, a s ratnim sanitetom pogotovo. On je funkcionirao i u Vukovaru do zadnjeg dana, zapravo zadnje sekunde obrane. Slično tome bilo je u Kostajnici, Gospiću, Slavonskom Brodu i Vinkovcima gdje su bolnice svakodnevno dobivala porciju granata. Zgrade nekih bolnica bile su gotovo skroz uništene. Sve ove bolnice koje sam kao primjer naveo osim rada na svojim adresama, imale su svoje izdvojene lokacije na najpotrebnijim mjestima, a sve s nakanom neprekinutog pružanja usluga što bliže primatelju usluga. Bez zračnog prijevoza osiguralo se da većina unesrećenika bez obzira da li se radilo o civilima ili vojnicima, o ranjavanju ili bolesti ima standard zlatnog sata.

Osigurana sredstva, ali bolnice nema

Kako je to bilo moguće? Prevladati sve objektivne poteškoće bilo je moguće jedino nevjerojatnom motiviranošću svih medicinskih djelatnika izuzev onih koji su prešli na neprijateljsku stranu.

Dobrom organizacijom koju sam već dijelom gore opisao i na kraju velikim osobnim zalaganjem postignuti su iznimni medicinski rezultati mjerljivi s najopremljenijim bolnicama bilo gdje u svijetu.

Na niti jednoj razini nije nedostajalo HTIJENJA, kako na političkoj, operativnoj tako i najnižoj taktičkoj, provedbenoj razini (u svakoj ambulanti, operacijskoj sali…) Da bi se nešto uspjelo pa i kada to objektivno nije za očekivati, potrebno je veliko htijenje. Ratni sanitet bio je nešto sasvim novo. Za njega nismo imali razvijenu doktrinu niti sredstva. Rezultati su ukazali da je to moguće, vrlo uspješno, gotovo zadivljujuće.

Jedna od ratnih bolnica bila je u Metkoviću. Pokrivala je dobar dio Južnog bojišta uključujući i dio Hercegovine i sav civilni živalj sa svim potrebama prema zdravstvenoj skrbi.

Kako je rat završavao sve više i glasnije se govorilo da se ratna bolnica u Metkoviću treba pretvoriti u mini bolnicu za potrebe cijele Neretve. U međuvremenu je osiguran i prostor, ministar Kujundžić kaže i sredstva, ali bolnice nema. Iskreno se nadam da će ovaj slučaj s malim Gabrijelom nešto značajno promijeniti. Kao u ratu i sličnim izvanrednim okolnostima, čini se da tako i u miru, uvijek netko mora dati život da bi onima koji ostaju bilo bolje.

Nadam se da će Gabrijelova smrt biti temelj bolnice u Metkoviću kao i nova, odgovorna i učinkovita paradigma prema pacijentu i njegovoj bolesti ma gdje god da je u Hrvatskoj.

Trpimir Jurić/dalmacijadanas.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari