Posljednji čin nezapamćenog genocida nad Hrvatima!

Šokantno, i neshvatljivo – Nenad Stazić kumovao je prikrivanju najvećeg genocida nad Hrvatima, predloživši Hrvatskom saboru u doba vladavine Ivice Račana suspendiranje Komisije za žrtve rata i poraća!

Tako se – danas „najglasniji“ saborski zastupnik reformiranih komunista, pridružio čitavoj legiji hrvatskih dužnosnika koji su još od prvih slobodnih izbora, do današnjeg dana, pridonijeli da najveći genocid počinjen nad hrvatskim narodom u njegovoj povijesti, gotovo padne u zaborav!

Iako se danas u Hrvatskoj susrećemo sa velikim ekonomskim i društvenim problemima, poput gotovo najviše stope nezaposlenosti u Europi, želim ove retke posvetiti onima koji su uglavnom bili zaboravljani od prethodnih vlasti – hrvatskim žrtvama II. svjetskog rata i poraća. Nikada ne smijemo zaboraviti one koji su svojim životima još od davnina, preko velikih svjetskih ratova, pa sve do Domovinskoga rata, omogućili slobodnu Hrvatsku Domovinu u kojoj danas živimo.

I dok je tijekom svetoga Domovinskog rata na Oltar Domovine svoje živote položilo 15.970 hrvatskih branitelja i civila (podaci Instituta društvenih znanosti Ivo Pilar) sjećanje na sve one znane i neznane žrtve jugokomunističkih zločina tijekom, i nakon II. svjetskog rata, zamućeno je tijekom dugih godina sustavnog prikrivanja i uništavanja podataka, kako od strane komunističkih vlasti bivše države, tako i od strane demokratskih vlasti Republike Hrvatske. Kada kažem „demokratskih vlasti RH“ prije svega mislim na razdoblja vladavine socijaldemokrata kao slijednika bivšeg saveza komunista.

 

Jedna od posljednjih javnih sahrana ubijenih domobrana na požeškom groblju prije dolaska partizana 1944.

Za vrijeme Jugoslavije tri puta se provodio popis ratnih žrtava, dok termin „poratne“ žrtve uopće nije postojao. Jugo komisije iz 1946., 1950. i 1964. godine popisivale su samo žrtve iz redova NOV-a, dok se žrtve iz redova Hrvatske Domovinske vojske, pa čak niti civili, u komunističkim žrtvoslovima nisu smjele spominjati. Tako je došlo do ogromnog nesrazmjera između popisanog i stvarnog broja žrtava.

Kako se radi o više od pola miliona stanovnika Hrvatske, koji su na ovaj način „isparili“ iz postojanja, komunističke vlasti smislile su „efektno“ rješenje. Hrvatske vojnike i civile brojčano nisu zaveli pod žrtve partizana i jugokomunista, već su ih pripisali žrtvama hrvatskih logora. Tako je stvoren mit o Jasenovcu, kao mjestu na kojemu je ubijeno „više od 700.000 ljudi“. Postoji i konkretan razlog – zašto su jugoslovenske vlasti višestruko uvećavale ratne žrtve jedne strane na štetu druge strane – u tadašnjim zahtjevima za ratne odštete Jugoslavija je morala opravdati ukupni broj od 1.700.000 ratnih žrtava, jer se stvarni popis žrtava na području bivše Jugoslavije kretao oko jednog miliona. Većina stvarnih žrtava jugokomunista, pripisana je režimu NDH. Istina o Jasenovcu sasvim je drugačija.

Od 1941. do 1945. godine u logoru Jasenovac ubijeno je, i umrlo nekoliko desetaka tisuća ljudi – ali tek nedavno je šira javnost saznala da je logor bio u funkciji do ranih 50-ih godina, te da je poratnih godina kroz njega prošao nikad utvrđen broj hrvatskih vojnika i civila – što će u konačnici ponovno smanjiti broj ubijenih Srba, Roma, i „drugih naroda i narodnosti“, na račun ubijenih Hrvata. Nakon demokratskih promjena, i provedbe prvih slobodnih izbora u RH, mlada Hrvatska država, iako opterećena Domovinskim ratom – odlučila se vrlo ozbiljno posvetiti izradi popisa ratnih i poratnih žrtava. U tu svrhu Hrvatski sabor u veljači 1992. posebnim Zakonom osnovao je Komisiju za ratne i poratne žrtve, čiji konačni cilj bješe izrada popisa žrtava 2. svjetskog rata i poraća. Sa više ili manje zastoja komisija je dobro obavljala svoj posao – vođena principom da je žrtva – žrtva, bez obzira iz koje vojske ili naroda je došla.

Do 1999. godine sistematskim radom na terenu komisija je popisala više od 260.000 hrvatskih žrtava. Ovaj broj još uvijek je bio daleko od konačnoga, jer sva područja nisu obrađena jednako kvalitetno (najtočnije su obrađena područja koja se danas nalaze u sastavu Republike Hrvatske, dok su određena područja BiH obrađena nepotpuno). Iako je rad Saborske komisije za žrtve rata i poraća na terenu bio izuzetan, 3. siječnja 2000. godine u Hrvatskoj su na vlast došli reformirani komunisti predvođeni premijerom Ivicom Račanom. Nova vlast je po hitnom postupku odlučila suspendirati rad komisije. Novopečeni saborski zastupnik Nenad Stazić tada je na sjednici Hrvatskog sabora predložio ukidanje komisije, te je Sabor izglasao poseban Zakon o ukidanju iste.

Članovi komisije i popisivači na terenu vrlo brzo prisiljeni su predati sve prikupljene podatke i materijale, u pojedinim slučajevima čak i pod prijetnjom represije. Nadam se da su ti materijali arhivirani, i postoje i danas, ali zbog načina na koji je došlo do naprasnog prekida rada ove saborske komisije, izražavam sumnju po tome pitanju.

Autor teksta sa dopredsjednikom Hrvatskog domobrana RH Dragom Franićem u selu Djedina Rijeka

U periodu od 2000. do 2004. godine izgubljeno je mnogo dragocjenog vremena – brojni svjedoci zločina u međuvremenu su umrli. Nakon 2004. godine vlasti u Republici Hrvatskoj nisu iskoristile priliku kako bi ponovno pokrenule rad Saborske komisije za žrtve rata i poraća – Hrvatska se okrenula svome europskome putu, dok su žrtvoslovi stavljeni u drugi plan. Ovo pitanje počinje se aktualizirati tek za vrijeme druge vladavine reformiranih komunista pod premijerom Milanovićem, no iako pojedinačni zahtjevi za ponovnim osnivanjem komisije postoje, uvjeti za to ne postoje. Tek dolaskom na vlast Domoljubne koalicije u 2016. godini, u javnosti se glasno i otvoreno počelo pričati o golemim hrvatskim žrtvama 2. svjetskog rata i poraća. Danas domoljubni hrvatski mediji otvoreno zazivaju lustraciju, kojoj bi temelj mogao biti upravo ovakav jedan sveobuhvatni žrtvoslov.

Izgubljene su silne godine dragocjenog vremena. U periodu od 2000. do 2016. umrlo je na tisuće svjedoka komunističkih zločina iz rata i poraća. Ali živih svjedoka još uvijek ima! To jesu ljudi starije životne dobi, od 80 godina, na više – ali to su ljudi koji žele budućim generacijama prenijeti istinu o zločinima, i krajnje je vrijeme da im se za to pruži prilika. Hrvatski sabor trebao bi po hitnom postupku donijeti novi Zakon kojim bi se reguliralo osnivanje komisije za žrtve rata i poraća – ovo nam je zadnja prilika, jer godine prolaze i s njima odlaze posljednji svjedoci najvećeg genocida nad Hrvatima.

A da se radilo o genocidu danas priznaju i brojni naredbodavci i izvršioci zločina, mučeni grižnjom savjesti i željom da pokaju svoje grijehe prije „vječnoga suda“. Jedan od njih bio je i nekadašnji partizanski major Simo Dubajić, koji je prije svoje smrti ispričao potresnu priču o likvidaciji 30.000 Hrvata. Dubajić i Milka Planinc bili su naredbodavci masovnog zločina, koji je pak bio samo kap u moru komunističkih zločina nad Hrvatima.

Stravična istinita priča o tome da je 1945. godine nepregledna kolona od 100.000, a po nekim izvorima i 150.000 hrvatskih mladića, žena, i djece, položila svoje živote na blajburškome polju, tjera nas da kriknemo, da se pomolimo, i da sa punim pravom pitamo: kada će i da li će ikada itko biti procesuiran za najveći pokolj nad hrvatskim narodom. Iako je mnogo vremena prošlo, nije li bar sada došao pravi trenutak da državno odvjetništvo krene u procesuiranje preživjelih jugopartizanskih komunističkih velezločinaca? Nije li konačno došlo vrijeme da uperimo prste u one koji ih godinama, čak i desetljećima štite!

 

Križni put Hrvatskih mučenika

Koliko je samo golobradih mladića bilo u blajburškim četveroredima? Rijetki preživjeli mnogima od nas pričali su priče od kojih nam se godinama ledila krv u žilama. Masovne zločine – velike masakre u svibnju i lipnju 1945. nad Hrvatima (vojnicima, mladićima – časnicima i dočasnicima regularne hrvatske vojske, nad civilima, nad ženama, nad djecom i nad svečenicima) nisu počinili samo jugopartizani srpske nacionalnosti, nego i partizani hrvatske i slovenske nacionalnosti – uglavnom prekaljeni komunisti.

Danas se moramo pitati zašto je došlo do tako svirepog pokolja jedino nad pripadnicima hrvatske nacije. Ne želim uspoređivati ustaške i četničke zločine, niti tvrditi tko je imao više žrtava, ali povijesna činjenica je da su od svih naroda bivše Jugoslavije jedino Hrvati masovno likvidirani svršetkom II svjetskog rata. Smatram da osnovni razlozi tih svirepih pokolja leže u činjenici da su od svih okolnih naroda jedino Hrvati bili dobro organizirani u vojsci, mislim pri tome na oružane snage tadašnje NDH, što je bila najveća prepreka uspostavi nove Jugo tvorevine od Vardara do Triglava.

 

Obilježje na mjestu jednog od najvećih komunističkih konc-logora “Glates” u Požegi

Vrijeme je da konačno shvatimo, da prave razloge za osvetu komunisti nisu ni imali. Ustaške i domobranske snage nikada komuniste nisu masovno ubijali, niti su sustavno ubijali partizanske ratne zarobljenike, kao što su takva nedjela za vrijeme rata činili partizani. Znači li to da naši Hrvati nisu ubijani iz čiste mržnje i osvete? To nam nameću poznate povijesne činjenice.  Josip Broz Tito morao se masakrima riješiti hrvatske inteligencije, i svih onih koji bi nakon svršetka rata pokušavali uspostaviti demokraciju. Najlakše je bilo organizirati masovna ubojstva, bez suđenja, i bez vidljivih grobova, tako da tisuće i tisuće naših najmilijih danas leže na blajburškom polju, u tisućama jama razbacanih širom Slovenije i Hrvatske. Sustavno sam proučavao žrtve u samo jednoj hrvatskoj županiji – Požeško-slavonskoj, budući sam rođen i živim u gradu Požegi.

U samo dvije godine, od siječnja 1945. do prosinca 1946. na području moje županije likvidirano je desetak tisuća hrvatskih vojnika i civila. Do današnjeg dana obišao sam više od 40 masovnih grobnica u gradu Požegi, u okolnim selima, po brdima od Psunja do Papuka, a koliko je tek kostiju odavno stara Orljava odnijela u Savu. Kolikim žrtvama se ni otprilike ne zna mjesto ubojstva, nego samo nagađamo da leže u nekom šumarku.

Na tromeđi općina Požege, Đakova i Našica nalazi se šuma Živčane, gdje se još od 1942. nalazio partizanski logor u kojemu je završilo više tisuća civila i vojnika s područja Đakovštine i Požeštine. Prema iskazima još živih svjedoka, tamo je svakodnevno likvidirano i po više desetaka Hrvata, a kako je još potkraj 1944. logorom zavladao tifus, razrušili su ga i partizani, tako da broj žrtava nikada nije utvrđen, niti su grobišta ikada istražena!!! Što je sa šest zajedničkih grobnica u Čaglinskom selu Ruševu? Prema popisu OZN-e iz okolnih sela u Ruševo je dovedeno više od 200 osoba, a po nekim podacima, zajedno sa pristiglim zarobljenicima iz Đakovštine i Požeštine, moglo ih je biti i više od 500! Svi su uhićenici nakon dovođenja u Ruševo likvidirani i pokopani u zajedničke grobnice, bez obzira na veliki broj civila i mladeži.

I danas baratamo podacima da su ta zvjerstva počinili pripacnici 6. ličke brigade NOV! Sjećamo li se zarobljeničkih logora u koje su dovođeni hrvatski civili i pamtimo li da je jedan od najvećih bio upravo na požeškome Glisu? U požeškome logoru Glates boravilo je 32.000 logoraša, a u samo jednom mahu iz njega je odvedeno 2.500 domobrana na Kozaru, gdje su mahom poklani. Najmanje tisuću logoraša umrlo je od gladi, dok su naše bake dobijale batine od komunističkih stražara, pokušavajući im doturiti koricu kruha!!!

VI korpus NOV na požeškom trgu 1944. godine

Što je sa četrdesetak ubijenih u Jakšiću, što je sa tridesetak zaklanih civila na raskrižju Požega-Kapela-Batrina! Koliko je Požežana ubijeno u Jagodnjaku, i pokopano u neotkrivenim jamama. Što je sa 50 učenika Domobranske zastavničke škole i 30 domobrana, ubijenih nakon cjelodnevnog mučenja na Šicani, na mjestu današnjeg požeškog hotela Grgin dol, i samo bačenih stotinjak metara dalje u „Marin ponor“.

Što je sa domobranima streljanima uz rijeku Orljavu, gotovo u centru grada Požege? Što je sa 50 kostura otkopanih na samome požeškome Trgu sv. Trojstva 1993. Godine? Zajedničko im je bilo samo to što su sve lubanje bile prostrijeljene. Vjerujem da su tadašnji komunistički krvnici žrtve sa požeškog trga ubili relativno humano, jer se likvidacija ipak odvijala u centru grada usred noći.

Te sreće nije bilo 400-tinjak žrtava zakopanih u „Šošinom jarku“, na Papuku, pored pravoslavnog sela Vrhovci, niti stotine domobrana ubijenih u šumici pored prigradskog sela Štitnjak. Ovi hrvatski mučenici su svi odreda zatučeni rovicom u potiljak. Rovica je poljoprivredna alatka koja u ovim krajevima služi najčešće za okopavanje vinograda. Naredbodavci – komunisti, i izvršitelji – domaći Srbi, žitelji određenih pravoslavnih sela na Požeškoj gori, namjerno su koristili ovaj izuzetno surov način za ubijanje Hrvata.

Na ovaj način štedjeli su municiju, egzekucije su provodili u relativnoj tišini, a ujedno su širili strah i slali poruku svim Hrvatima. Posljednji preživjeli požeški domobrani i danas znaju ime jednoga od masovnih ubojica rovicama. Taj čovjek i danas, u poodmakloj životnoj dobi, živi u jednom selu tik uz grad Požegu. Gdje je sad gospodin Wiesental koji tvrdi da ovakvi zločini nikada ne zastarijevaju?

Tko može zaboraviti Španovicu, i njene stanovnike koji ne samo da su masovno poubijani, već su i nakon II. Svjetskog rata komunističke vlastim putem Kotarske komisije za agrarnu reformu i kolonizaciju sudskim putem svima preživjelima oduzele kompletnu imovinu i zemljišta.

U obrazloženju ovakvih odluka pisalo je da je vlasnik posjeda bio protivnik NOB-a, te da je kao narodni neprijatelj pobjegao, a posjed mu je konsficiran. Preživjelim Španovčanima oduzeto je sve, a nekoliko preživjelih obitelji preseljeno je na druge lokacije, dok su u Španovicu doseljeni Srbi iz BiH, te je selo dobilo čak i novo komunističko ime – Novo selo.

Govoreći o ovim strašnim istinama nameće se samo jedan mogući zaključak i rješenje. Hrvatske vlasti moraju pod hitno procesuirati sve one koji su sudjelovali u ovakvim zločinačkim poslovima, pa makar to bilo i prije sedamdesetak godina, i danas dok još uvijek u našim selima i gradovima, ima živućih svjedoka partizanskih zločina, zadnji je trenutak da se to učini.

Da bi ova velika povijesna nepravda bila ispravljena potrebito je po hitnom postupku donijeti novi Zakon te ponovo osnovati Saborsku komisiju za žrtve 2. svjetskog rata i poraća, koja bi nastavila djelovanje naprasno ukinute komisije prije petnaestak godina. Iako je dragocijeno vrijeme uvelike izgubljeno, živih svjedoka još uvijek ima dosta – u što sam se osobno uvjerio i ove godine, sudjelujući u raznim aktivnostima sa članovima Udruge Hrvatski domobran.

Ovo je posljednji trenutak da se ispravi velika povijesna nepravda, jer će već za samo dvije do tri godine za sve biti kasno – pritisnuti teretom godina umrijeti će posljednji živi svjedoci najvećeg genocida nad hrvatskim narodom. Svi zajedno, Hrvatski Sabor, Hrvatska Vlada i državno odvjetništvo mora zajedno sa svim poštenim Hrvatima čista obraza prionuti na posao, i ispraviti ovu najveću povijesnu nepravdu.

A oni koji i danas štite jugokomunističke krvnike i ubojice, trebali bi se ustati i pokazati prstom na njih. Svi oni koji o tim povijesnim činjenicama imaju spoznaja ili svjedočanstava trebali bi svojim svjedočenjima pomoći da duše brojnih hrvatskih ratnika, civila, žena i djece napokon pronađu mir koji zaslužuju!

Autor: Dražen Muljević / Kamenjar.com