Pratite nas

U potrazi za Istinom

Posljednji čin nezapamćenog genocida nad Hrvatima!

Objavljeno

na

Šokantno, i neshvatljivo – Nenad Stazić kumovao je prikrivanju najvećeg genocida nad Hrvatima, predloživši Hrvatskom saboru u doba vladavine Ivice Račana suspendiranje Komisije za žrtve rata i poraća!

Tako se – danas „najglasniji“ saborski zastupnik reformiranih komunista, pridružio čitavoj legiji hrvatskih dužnosnika koji su još od prvih slobodnih izbora, do današnjeg dana, pridonijeli da najveći genocid počinjen nad hrvatskim narodom u njegovoj povijesti, gotovo padne u zaborav!

Iako se danas u Hrvatskoj susrećemo sa velikim ekonomskim i društvenim problemima, poput gotovo najviše stope nezaposlenosti u Europi, želim ove retke posvetiti onima koji su uglavnom bili zaboravljani od prethodnih vlasti – hrvatskim žrtvama II. svjetskog rata i poraća. Nikada ne smijemo zaboraviti one koji su svojim životima još od davnina, preko velikih svjetskih ratova, pa sve do Domovinskoga rata, omogućili slobodnu Hrvatsku Domovinu u kojoj danas živimo.

I dok je tijekom svetoga Domovinskog rata na Oltar Domovine svoje živote položilo 15.970 hrvatskih branitelja i civila (podaci Instituta društvenih znanosti Ivo Pilar) sjećanje na sve one znane i neznane žrtve jugokomunističkih zločina tijekom, i nakon II. svjetskog rata, zamućeno je tijekom dugih godina sustavnog prikrivanja i uništavanja podataka, kako od strane komunističkih vlasti bivše države, tako i od strane demokratskih vlasti Republike Hrvatske. Kada kažem „demokratskih vlasti RH“ prije svega mislim na razdoblja vladavine socijaldemokrata kao slijednika bivšeg saveza komunista.

 sahrana poginulih domobrana na groblju sv ilije 43 dancevic iz ferdinandovca

Jedna od posljednjih javnih sahrana ubijenih domobrana na požeškom groblju prije dolaska partizana 1944.

Za vrijeme Jugoslavije tri puta se provodio popis ratnih žrtava, dok termin „poratne“ žrtve uopće nije postojao. Jugo komisije iz 1946., 1950. i 1964. godine popisivale su samo žrtve iz redova NOV-a, dok se žrtve iz redova Hrvatske Domovinske vojske, pa čak niti civili, u komunističkim žrtvoslovima nisu smjele spominjati. Tako je došlo do ogromnog nesrazmjera između popisanog i stvarnog broja žrtava.

Kako se radi o više od pola miliona stanovnika Hrvatske, koji su na ovaj način „isparili“ iz postojanja, komunističke vlasti smislile su „efektno“ rješenje. Hrvatske vojnike i civile brojčano nisu zaveli pod žrtve partizana i jugokomunista, već su ih pripisali žrtvama hrvatskih logora. Tako je stvoren mit o Jasenovcu, kao mjestu na kojemu je ubijeno „više od 700.000 ljudi“. Postoji i konkretan razlog – zašto su jugoslovenske vlasti višestruko uvećavale ratne žrtve jedne strane na štetu druge strane – u tadašnjim zahtjevima za ratne odštete Jugoslavija je morala opravdati ukupni broj od 1.700.000 ratnih žrtava, jer se stvarni popis žrtava na području bivše Jugoslavije kretao oko jednog miliona. Većina stvarnih žrtava jugokomunista, pripisana je režimu NDH. Istina o Jasenovcu sasvim je drugačija.

Od 1941. do 1945. godine u logoru Jasenovac ubijeno je, i umrlo nekoliko desetaka tisuća ljudi – ali tek nedavno je šira javnost saznala da je logor bio u funkciji do ranih 50-ih godina, te da je poratnih godina kroz njega prošao nikad utvrđen broj hrvatskih vojnika i civila – što će u konačnici ponovno smanjiti broj ubijenih Srba, Roma, i „drugih naroda i narodnosti“, na račun ubijenih Hrvata. Nakon demokratskih promjena, i provedbe prvih slobodnih izbora u RH, mlada Hrvatska država, iako opterećena Domovinskim ratom – odlučila se vrlo ozbiljno posvetiti izradi popisa ratnih i poratnih žrtava. U tu svrhu Hrvatski sabor u veljači 1992. posebnim Zakonom osnovao je Komisiju za ratne i poratne žrtve, čiji konačni cilj bješe izrada popisa žrtava 2. svjetskog rata i poraća. Sa više ili manje zastoja komisija je dobro obavljala svoj posao – vođena principom da je žrtva – žrtva, bez obzira iz koje vojske ili naroda je došla.

Do 1999. godine sistematskim radom na terenu komisija je popisala više od 260.000 hrvatskih žrtava. Ovaj broj još uvijek je bio daleko od konačnoga, jer sva područja nisu obrađena jednako kvalitetno (najtočnije su obrađena područja koja se danas nalaze u sastavu Republike Hrvatske, dok su određena područja BiH obrađena nepotpuno). Iako je rad Saborske komisije za žrtve rata i poraća na terenu bio izuzetan, 3. siječnja 2000. godine u Hrvatskoj su na vlast došli reformirani komunisti predvođeni premijerom Ivicom Račanom. Nova vlast je po hitnom postupku odlučila suspendirati rad komisije. Novopečeni saborski zastupnik Nenad Stazić tada je na sjednici Hrvatskog sabora predložio ukidanje komisije, te je Sabor izglasao poseban Zakon o ukidanju iste.

Članovi komisije i popisivači na terenu vrlo brzo prisiljeni su predati sve prikupljene podatke i materijale, u pojedinim slučajevima čak i pod prijetnjom represije. Nadam se da su ti materijali arhivirani, i postoje i danas, ali zbog načina na koji je došlo do naprasnog prekida rada ove saborske komisije, izražavam sumnju po tome pitanju.

dr2

Autor teksta sa dopredsjednikom Hrvatskog domobrana RH Dragom Franićem u selu Djedina Rijeka

U periodu od 2000. do 2004. godine izgubljeno je mnogo dragocjenog vremena – brojni svjedoci zločina u međuvremenu su umrli. Nakon 2004. godine vlasti u Republici Hrvatskoj nisu iskoristile priliku kako bi ponovno pokrenule rad Saborske komisije za žrtve rata i poraća – Hrvatska se okrenula svome europskome putu, dok su žrtvoslovi stavljeni u drugi plan. Ovo pitanje počinje se aktualizirati tek za vrijeme druge vladavine reformiranih komunista pod premijerom Milanovićem, no iako pojedinačni zahtjevi za ponovnim osnivanjem komisije postoje, uvjeti za to ne postoje. Tek dolaskom na vlast Domoljubne koalicije u 2016. godini, u javnosti se glasno i otvoreno počelo pričati o golemim hrvatskim žrtvama 2. svjetskog rata i poraća. Danas domoljubni hrvatski mediji otvoreno zazivaju lustraciju, kojoj bi temelj mogao biti upravo ovakav jedan sveobuhvatni žrtvoslov.

Izgubljene su silne godine dragocjenog vremena. U periodu od 2000. do 2016. umrlo je na tisuće svjedoka komunističkih zločina iz rata i poraća. Ali živih svjedoka još uvijek ima! To jesu ljudi starije životne dobi, od 80 godina, na više – ali to su ljudi koji žele budućim generacijama prenijeti istinu o zločinima, i krajnje je vrijeme da im se za to pruži prilika. Hrvatski sabor trebao bi po hitnom postupku donijeti novi Zakon kojim bi se reguliralo osnivanje komisije za žrtve rata i poraća – ovo nam je zadnja prilika, jer godine prolaze i s njima odlaze posljednji svjedoci najvećeg genocida nad Hrvatima.

A da se radilo o genocidu danas priznaju i brojni naredbodavci i izvršioci zločina, mučeni grižnjom savjesti i željom da pokaju svoje grijehe prije „vječnoga suda“. Jedan od njih bio je i nekadašnji partizanski major Simo Dubajić, koji je prije svoje smrti ispričao potresnu priču o likvidaciji 30.000 Hrvata. Dubajić i Milka Planinc bili su naredbodavci masovnog zločina, koji je pak bio samo kap u moru komunističkih zločina nad Hrvatima.

Stravična istinita priča o tome da je 1945. godine nepregledna kolona od 100.000, a po nekim izvorima i 150.000 hrvatskih mladića, žena, i djece, položila svoje živote na blajburškome polju, tjera nas da kriknemo, da se pomolimo, i da sa punim pravom pitamo: kada će i da li će ikada itko biti procesuiran za najveći pokolj nad hrvatskim narodom. Iako je mnogo vremena prošlo, nije li bar sada došao pravi trenutak da državno odvjetništvo krene u procesuiranje preživjelih jugopartizanskih komunističkih velezločinaca? Nije li konačno došlo vrijeme da uperimo prste u one koji ih godinama, čak i desetljećima štite!

 83 2012051281622188

Križni put Hrvatskih mučenika

Koliko je samo golobradih mladića bilo u blajburškim četveroredima? Rijetki preživjeli mnogima od nas pričali su priče od kojih nam se godinama ledila krv u žilama. Masovne zločine – velike masakre u svibnju i lipnju 1945. nad Hrvatima (vojnicima, mladićima – časnicima i dočasnicima regularne hrvatske vojske, nad civilima, nad ženama, nad djecom i nad svečenicima) nisu počinili samo jugopartizani srpske nacionalnosti, nego i partizani hrvatske i slovenske nacionalnosti – uglavnom prekaljeni komunisti.

Danas se moramo pitati zašto je došlo do tako svirepog pokolja jedino nad pripadnicima hrvatske nacije. Ne želim uspoređivati ustaške i četničke zločine, niti tvrditi tko je imao više žrtava, ali povijesna činjenica je da su od svih naroda bivše Jugoslavije jedino Hrvati masovno likvidirani svršetkom II svjetskog rata. Smatram da osnovni razlozi tih svirepih pokolja leže u činjenici da su od svih okolnih naroda jedino Hrvati bili dobro organizirani u vojsci, mislim pri tome na oružane snage tadašnje NDH, što je bila najveća prepreka uspostavi nove Jugo tvorevine od Vardara do Triglava.

 P1010105

Obilježje na mjestu jednog od najvećih komunističkih konc-logora “Glates” u Požegi

Vrijeme je da konačno shvatimo, da prave razloge za osvetu komunisti nisu ni imali. Ustaške i domobranske snage nikada komuniste nisu masovno ubijali, niti su sustavno ubijali partizanske ratne zarobljenike, kao što su takva nedjela za vrijeme rata činili partizani. Znači li to da naši Hrvati nisu ubijani iz čiste mržnje i osvete? To nam nameću poznate povijesne činjenice.  Josip Broz Tito morao se masakrima riješiti hrvatske inteligencije, i svih onih koji bi nakon svršetka rata pokušavali uspostaviti demokraciju. Najlakše je bilo organizirati masovna ubojstva, bez suđenja, i bez vidljivih grobova, tako da tisuće i tisuće naših najmilijih danas leže na blajburškom polju, u tisućama jama razbacanih širom Slovenije i Hrvatske. Sustavno sam proučavao žrtve u samo jednoj hrvatskoj županiji – Požeško-slavonskoj, budući sam rođen i živim u gradu Požegi.

U samo dvije godine, od siječnja 1945. do prosinca 1946. na području moje županije likvidirano je desetak tisuća hrvatskih vojnika i civila. Do današnjeg dana obišao sam više od 40 masovnih grobnica u gradu Požegi, u okolnim selima, po brdima od Psunja do Papuka, a koliko je tek kostiju odavno stara Orljava odnijela u Savu. Kolikim žrtvama se ni otprilike ne zna mjesto ubojstva, nego samo nagađamo da leže u nekom šumarku.

Na tromeđi općina Požege, Đakova i Našica nalazi se šuma Živčane, gdje se još od 1942. nalazio partizanski logor u kojemu je završilo više tisuća civila i vojnika s područja Đakovštine i Požeštine. Prema iskazima još živih svjedoka, tamo je svakodnevno likvidirano i po više desetaka Hrvata, a kako je još potkraj 1944. logorom zavladao tifus, razrušili su ga i partizani, tako da broj žrtava nikada nije utvrđen, niti su grobišta ikada istražena!!! Što je sa šest zajedničkih grobnica u Čaglinskom selu Ruševu? Prema popisu OZN-e iz okolnih sela u Ruševo je dovedeno više od 200 osoba, a po nekim podacima, zajedno sa pristiglim zarobljenicima iz Đakovštine i Požeštine, moglo ih je biti i više od 500! Svi su uhićenici nakon dovođenja u Ruševo likvidirani i pokopani u zajedničke grobnice, bez obzira na veliki broj civila i mladeži.

I danas baratamo podacima da su ta zvjerstva počinili pripacnici 6. ličke brigade NOV! Sjećamo li se zarobljeničkih logora u koje su dovođeni hrvatski civili i pamtimo li da je jedan od najvećih bio upravo na požeškome Glisu? U požeškome logoru Glates boravilo je 32.000 logoraša, a u samo jednom mahu iz njega je odvedeno 2.500 domobrana na Kozaru, gdje su mahom poklani. Najmanje tisuću logoraša umrlo je od gladi, dok su naše bake dobijale batine od komunističkih stražara, pokušavajući im doturiti koricu kruha!!!

1944

VI korpus NOV na požeškom trgu 1944. godine

Što je sa četrdesetak ubijenih u Jakšiću, što je sa tridesetak zaklanih civila na raskrižju Požega-Kapela-Batrina! Koliko je Požežana ubijeno u Jagodnjaku, i pokopano u neotkrivenim jamama. Što je sa 50 učenika Domobranske zastavničke škole i 30 domobrana, ubijenih nakon cjelodnevnog mučenja na Šicani, na mjestu današnjeg požeškog hotela Grgin dol, i samo bačenih stotinjak metara dalje u „Marin ponor“.

Što je sa domobranima streljanima uz rijeku Orljavu, gotovo u centru grada Požege? Što je sa 50 kostura otkopanih na samome požeškome Trgu sv. Trojstva 1993. Godine? Zajedničko im je bilo samo to što su sve lubanje bile prostrijeljene. Vjerujem da su tadašnji komunistički krvnici žrtve sa požeškog trga ubili relativno humano, jer se likvidacija ipak odvijala u centru grada usred noći.

Te sreće nije bilo 400-tinjak žrtava zakopanih u „Šošinom jarku“, na Papuku, pored pravoslavnog sela Vrhovci, niti stotine domobrana ubijenih u šumici pored prigradskog sela Štitnjak. Ovi hrvatski mučenici su svi odreda zatučeni rovicom u potiljak. Rovica je poljoprivredna alatka koja u ovim krajevima služi najčešće za okopavanje vinograda. Naredbodavci – komunisti, i izvršitelji – domaći Srbi, žitelji određenih pravoslavnih sela na Požeškoj gori, namjerno su koristili ovaj izuzetno surov način za ubijanje Hrvata.

Na ovaj način štedjeli su municiju, egzekucije su provodili u relativnoj tišini, a ujedno su širili strah i slali poruku svim Hrvatima. Posljednji preživjeli požeški domobrani i danas znaju ime jednoga od masovnih ubojica rovicama. Taj čovjek i danas, u poodmakloj životnoj dobi, živi u jednom selu tik uz grad Požegu. Gdje je sad gospodin Wiesental koji tvrdi da ovakvi zločini nikada ne zastarijevaju?

Tko može zaboraviti Španovicu, i njene stanovnike koji ne samo da su masovno poubijani, već su i nakon II. Svjetskog rata komunističke vlastim putem Kotarske komisije za agrarnu reformu i kolonizaciju sudskim putem svima preživjelima oduzele kompletnu imovinu i zemljišta.

U obrazloženju ovakvih odluka pisalo je da je vlasnik posjeda bio protivnik NOB-a, te da je kao narodni neprijatelj pobjegao, a posjed mu je konsficiran. Preživjelim Španovčanima oduzeto je sve, a nekoliko preživjelih obitelji preseljeno je na druge lokacije, dok su u Španovicu doseljeni Srbi iz BiH, te je selo dobilo čak i novo komunističko ime – Novo selo.

Govoreći o ovim strašnim istinama nameće se samo jedan mogući zaključak i rješenje. Hrvatske vlasti moraju pod hitno procesuirati sve one koji su sudjelovali u ovakvim zločinačkim poslovima, pa makar to bilo i prije sedamdesetak godina, i danas dok još uvijek u našim selima i gradovima, ima živućih svjedoka partizanskih zločina, zadnji je trenutak da se to učini.

Da bi ova velika povijesna nepravda bila ispravljena potrebito je po hitnom postupku donijeti novi Zakon te ponovo osnovati Saborsku komisiju za žrtve 2. svjetskog rata i poraća, koja bi nastavila djelovanje naprasno ukinute komisije prije petnaestak godina. Iako je dragocijeno vrijeme uvelike izgubljeno, živih svjedoka još uvijek ima dosta – u što sam se osobno uvjerio i ove godine, sudjelujući u raznim aktivnostima sa članovima Udruge Hrvatski domobran.

Ovo je posljednji trenutak da se ispravi velika povijesna nepravda, jer će već za samo dvije do tri godine za sve biti kasno – pritisnuti teretom godina umrijeti će posljednji živi svjedoci najvećeg genocida nad hrvatskim narodom. Svi zajedno, Hrvatski Sabor, Hrvatska Vlada i državno odvjetništvo mora zajedno sa svim poštenim Hrvatima čista obraza prionuti na posao, i ispraviti ovu najveću povijesnu nepravdu.

A oni koji i danas štite jugokomunističke krvnike i ubojice, trebali bi se ustati i pokazati prstom na njih. Svi oni koji o tim povijesnim činjenicama imaju spoznaja ili svjedočanstava trebali bi svojim svjedočenjima pomoći da duše brojnih hrvatskih ratnika, civila, žena i djece napokon pronađu mir koji zaslužuju!

Autor: Dražen Muljević / Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

U potrazi za Istinom

Igor Vukić: ‘Dnevnik Diane Budisavljević’ – još jedan primjer protuhrvatske propagande plaćen hrvatskim novcem

Objavljeno

na

Objavio

Oskar Schindler spasio je tisuću ljudi, a mi imamo Dianu Budisavljević, koja je ih je spasila deset puta više – rekao je Zlatko Vidačković, umjetnički direktor Pulskog filmskog festivala, najavljujući filmsku premijeru „Dnevnika Diane Budisavljević“, redateljice Dane Budisavljević.

Vidačkovića najava sugerira kojim će smjerom ići PR kampanja filma te kakav je sadržaj filma o volonterki austrijskog podrijetla Diani Budisavljević (rođ. Obexer), koja se u vrijeme Nezavisne Države Hrvatske uključila u pomaganje, liječenje i udomljavanje izbjeglica, djece i interniraca uglavnom pravoslavne vjere.

Vidačkovićeva usporedba sa Schindlerom zapravo je neumjesna. Za razliku od Schindlerovih štićenika Židova, ljudi kojima je pomagala Diana Budisavljević nisu bili izravno životno ugroženi. Odnosno, život im nije bio ugrožen u smislu da ga nekim izravnim postupkom želi oduzeti neki režim, državni sustav ili čovjek.

Život im je bio ugrožen – ali od bolesti, gladi, iscrpljenosti, a to su stanje dospjeli zbog niza ratnih okolnosti. Tadašnja hrvatska država nastojala je popraviti to stanje. U pomaganje toj skupini (što nije bilo moguće bez dozvole države) uključila se Diana Budisavljević sa suradnicima, a uz njih bili su tu i Crveni križ, Karitas, redovi časnih sestara i brojni drugi hrvatski građani. Pomaganje nije bilo protiv sustava – kao Schindlerovo.
Hoće li to tako biti prikazano i u filmu? Vrijedi sumnjati. Iz izjava autora filma i njihovih savjetnika dade zaključiti da će Diana biti prikazana „šindlerovski“.

Čak je i film do nedavno nosio neinventivni i provincijalni naziv „Dianina lista“. Na kraju je film od dokumentarnog, pa preko dokumentarnog s igranim scenama, postao „igrano-dokumentarni“ i dobio ime „Dnevnik Diane Budisavljević“. Iz toga se može zaključiti da će sve moguće i očekivane kritike autori nastojati svaliti – na leđa svoje heroine. U smislu, pa to je njezin subjektivni prikaz događaja, i to je igrani film, ne treba ga gledati kao stvaran i realan prikaz događaja iz tog doba. Ne razumiješ ti to Vukiću, jer nisi sineast, reći će autori, kao što neki drugi, pomalo u panici, ponavljaju da o povijesti mogu pisati i govoriti samo povjesničari.

Ali ne treba biti filmski kritičar pa znati da film koji je „utemeljen na stvarnim događajima“ ipak treba imati relativno snažnu vezu sa stvarnim događajima. Uostalom, vidjet će se to u kritikama poslije premijere. Nije teško predvidjeti da će se rijetki kritičari zaustaviti samo na umjetničkim vrijednostima filma.

Autorica Dana Budisavljević i njezini suradnici imali su priliku napraviti film koji je mogao prilično realno opisati događaje iz Drugog svjetskog rata u Hrvatskoj. Na raspolaganju im je bio pristojan budžet: samo od Hrvatskog audiovizualnog centra dobili su 2,7 milijuna kuna. Sredstva su nastavili prikupljati i kasnije iz drugih izvora pa su među producentima i poduzeća iz Srbije i Slovenije. U medijima se spominjala svota od 160.000 eura koju je dodijelio europski fond Euroimages, itd.

Zatim, autori su na raspolaganju imali i arhivu i brojne dokumente iz kojih se uz malo truda mogla vidjeti stvarni smisao događaja u kojima je sudjelovala Diana Budisavljević.

Mogli su dakle temeljito istražiti događaje i potom ih filmskim jezikom ispričati gledateljima. Tko zna, možda će nas iznenaditi: redateljica Dana Budisavljević autorica je hrabrog dokumentarca „Nije ti život pjesma Havaja“ u kojem je javnosti dala na uvid kako se njezina obitelj nosi s njezinom nekonvencionalnom prirodom. Zasluženo je dobila nagrade za odabir teme i njezinu obradu.

No s druge strane, autori filma odbijali su razgovore s ljudima koji su im mogli ponuditi drukčije viđenje i potaknuti ih da film bude još bolji. Još gore, u savjetničkom timu imali su i osobe koje su spremne u javnosti ponavljati neke od najgorih propagandnih konstrukcija iz arsenala jugoslavenske i srpske propagandne kuhinje.

Primjerice, u nedavnom dokumentarnom filmu „Dianina deca“ u produkciji Radio televizije Srbije, jedna takva savjetnica je mrtva-hladna rekla da „nije našla dokaze da bi liječnik dr. Antun Najžar u Sisku injekcijama usmrćivao djecu, ali da je moguće da se tako nešto događalo“!? Pazite, nije našla dokaze, ali je moguće. Nema dokaza, ali je moguće da su ih ubijali konj’ma na repove… Ili da su ustaše na srpsku djecu bacali kamene gromade teške tonu ili dvije…
Strašno. Čovjek bi napisao: pa nisu valjda ni srpski gledatelji toliko blesavi da progutaju takvu rečenicu, ali nažalost, znamo da još uvijek jesu. To je pristup koji se približava zlonamjernim izjavama engleskog „povjesničara“ Roryja Yeomansa i šibenskog aktiviste Zorana Restovića da je NDH imala logore za masovno ubijanje djece. (Što je bilo s injekcijama dr. Najžara objasnit ćemo nešto kasnije u tekstu).

Jer, ne samo da ND Hrvatska nije imala logore za djecu, ni logore za ubijanje djece, ni logore za masovno ubijanje djece, već je ND Hrvatska u to vrijeme sustavno pomagala i zbrinjavala djecu pa i onu svojih neprijatelja. Diana Budisavljević je imala u tome hvalevrijednu ulogu, ali je ne treba precjenjivati.

Intencija filma Dnevnik Diane Budisavljević moći će se procjenjivati na njegovu odnosu prema dostupnim i provjerljivim povijesnim činjenicama. One kažu da je Diana Budisavljević prvu dozvolu da dostavljanje hrane i odjeće srpskim-pravoslavnim zatočenicama u Lobor-gradu u listopadu 1941. godine. Dozvolu je izdalo Ravnateljstvo ustaškog redarstva. Bez te „dozvole sistema“ nikad ne bi mogla dostaviti ništa tim zatočenicama, koje su ondje internirane, neke od njih zajedno s njihovom djecom, kao oblik pritiska na njihove muževe koji su se odmetnuli u šumu u okolici Sarajeva.

U ožujku iduće, 1942. godine. te su zatočenice puštene i vlakom odvezene u Beograd. Suradnici Diane Budisavljević dali su im dodatnu hranu kad su proputovali kroz Zagreb. Puštanje te skupine od dvjestotinjak žena i djece opet je bila odluka sustava, odnosno, ustaškog režima. Bila je rezultat dogovora s nacističkim predstavnicima, uz zalaganje i Save Besarovića, sarajevskog pravoslavca i odvjetnika, koji je nedugo prije toga postao predstavnik pravoslavnih stanovnika ND Hrvatske u Hrvatskom državnom saboru (kasnije i ministar u hrvatskoj vladi). Bilo je to nakon niza susreta koje je održao s poglavnikom Antom Pavelićem (na Pavelićev poziv). Na tim susretima razmatrano je kako suzbiti ili smiriti protuhrvatsku pobunu, osobito onu koja je bila motivirana srpskim nacionalnim ciljevima. Jedan od rezultata bilo je i puštanje iz logora i zatvora pravoslavnih uhićenika kako bi se pokazala dobra volja za smirivanjem tenzija. Diana Budisavljević u svojem dnevniku na par mjesta spominje Savu Besarovića, ali dosta mrzovoljno, ne dajući previše objašnjenja za takav stav.

Sjećanje na Dianu Budisavljević – ideologija i nametnuto kolektivno sjećanje protiv povijesne znanosti

Kulminacija njezina angažmana u zbrinjavanju djece slijedi nakon vojne akcije na Kozari kojom je razbijena pobunjenička „republika“. No i ovdje je njezina uloga moguća tek uz dozvolu i, u nekim elementima, uz poticaj državnih vlasti. Dakle, ako Diana Budisavljević radi nešto dobro, onda nešto tog dobrog treba pripisati i ustaškoj državi koja joj omogućava to djelovanje. Jesu li se autori filma usudili tako postaviti stvari? Vidjet ćemo.

Dokumenti pokazuju da je zapovijed za pomaganje djeci stigla s vrha, od poglavnika Ante Pavelića. Liječnike za pomaganje odraslima i djeci u prihvatnim centrima slalo je Ministarstvo zdravstva ND Hrvatske, a smještaj djece osiguravalo je Ministarstvo udružbe ND Hrvatske.

Djeca koja su preuzimana zapravo nisu ni bila u logorima, nego u privremenim izbjegličkim centrima, primjerice, u selima Mlaka i Jablanac pored logora u Jasenovcu. Najbliže logoru bila su u Staroj Gradiški, gdje su uglavnom bila smještena u velikom dvorištu logora, odakle su upućivana u prihvatilišta u Sisku, Zagrebu i Jastrebarskom. U izbjegličkim centrima nije bilo ograde i straže. U Mlaki i Jablancu su mladi ustaški vojnici – prema riječima Diane Budisavljević napisanima u dnevniku – pomagali da se djeca stave na kola i odvezu na jasenovačku željezničku postaju i dalje u prihvatilišta i lječilišta. I pri tom su ti mladi ustaše postupali s djecom pažljivo i gledali da koje od najmanjih ne ostane.

Izbjeglice s Kozare i njihova djeca nisu ni ulazili u jasenovački logor. I kroz Staru Gradišku su uglavnom prolazili na druge lokacije (na rad u njemačke tvornice ili u Slavoniju), a u logoru je ostalo sasvim mali broj djece u odnosu na ukupnu izbjegličku populaciju. Nekoliko dječaka pravoslavaca iz potkozarskog područja ostavljeno je u jasenovačkom logoru da zajedno s drugih stotinjak pitomaca uče razne obrte od zatočenika-majstora (Ilija Ivanović učio je za brijača, Dušan Prelić i Ostoja Mijić za automehaničare, itd.).

Još jednom ponovimo, djece u velikom broju nije bilo u logorima pa ih Diana Budisavljević i da je htjela, nije mogla spašavati. A pogotovo ne protiv volje režima, države ili logorske uprave. Svejedno, na stranici Pulskog filmskog festivala stoji da je Diana Budisavljević „s nekolicinom prijatelja pokrenula riskantnu akciju kojom iz logora Nezavisne Države Hrvatske spašava više od 10 000 djece“. Mašala! James Bond joj nije ravan, a Schindlera da više ni ne spominjemo.

Kad djeca dolaze u Sisak i druga prihvatilišta, pruža im se sva moguća pomoć. Ne treba zaboraviti da su prihvatilišta već puna katoličke i muslimanske djece izbjegle pred četnicima i drugim ratnim zbivanjima. Mjesto za nove izbjeglice treblo je žurno pronaći. Djeca s Kozare dolaze bolesna, iscrpljena, oslabljela do krajnjih granica. I sami partizani u svojim memoarima i analizama bitke nevoljko napominju da je bila krupna greška što je na Kozaru dovučeno civilno stanovništvo, uz nedostatnu hranu i odjeću. Po danu su se temperature tog lipnja i srpnja 1942. penjale iznad 30 stupnjeva, dok bi noći u planinskim vrletima bile nepodnošljio hladne. Stoga su se mnoge skupine civila s Kozare dobrovoljno predavale hrvatskim i njemačkim vojnicima – na pozive s letaka bačenih iz zrakoplova u kojima se jamčio život ako se predaju do određenog roka. Te su skupine zatim, u skladu s porukama s letaka, bile prepraćene do prihvatnih centara.

Da, ondje su, na više mjesta, djeca bila razdvajana od roditelja koji su upućivani na rad u njemačku ratnu industriju. To razdvajanje i smrtnost djece jesu grozne posljedice tih događaja, za svako žaljenje. Ali ne treba zaboraviti da je i Diana Budisavljević sa svojim suradnicima savjetovala ženama da predaju djecu, da se odvoje od njih, jer će djeci u prihvatilištima biti dobro, bit će zbrinuta, nahranjena, izliječena… U opisima tih događaja savjetnici redateljice Budisavljević često nastoje odvojiti „dobre Nijemce“ od „zlih ustaša“ pa su kao „dobri Nijemci“ sprečavali „zle ustaše“ da naprave nešto nažao malim pravoslavcima. A istina je da su „dobri Nijemci“, bolje rečeno, nacisti, tražili odrasle kao radnu snagu, dok im djeca nisu bila potrebna. Stoga ni i zalaganje Diane Budisavljević da djeca ostanu na brigu državi ne treba osuđivati.

Prema dostupnim dokumentima, kroz Sisak je prošlo oko 7000 djece, a umrlo je 1156. Svako dijete je registrirano, svaka smrt upisana u kartoteke, djeca pristojno pokopana. Organizirano je i fotografiranje malih leševa kako bi se u tom kaosu pokušao sačuvati njihov identitet. Najveća smrtnost bila je među najmlađima, a mnoga njihova imena nisu bila upisana ili su u toj gužvi izgubila. Primjerice, dobivali su kartonske listiće s imenom na uzici oko vrata, a ti listići bi se istrgnuli, otpali u prijevozu…

U Sisku su bili smještani u nekoliko zgrada i dvorana, koje su se mogle na brzinu pronaći. Naravno da to nije bio najprikladniji smještaj. No nije bio ni logor, pa su čak i tih dana neki roditelji uspijevali doći do Siska i ponovo uzeti svoju djecu. Dolazila su i izaslanstva nekih sela koji su preuzimali cijele skupine. Iz Siska i okolica dolazili su građani i preuzimali djecu na skrb.

Savjetnici Dane Budisavljević nam žele reći da se u tom cijelom tom kaosu, među djecom kreće dr. Anton Najžar i dijeli djeci smrtonosne injekcije! Mengele iz našeg sokaka!

Da im se dalo pročitati što je komunistička, partizanska istražna komisija utvrdila poslije rata, vidjeli bi da je dr. Najžar bio tih dana pozvan na raport agentu Ustaške nadzorne službe. Ovaj ga je pitao je li istina da djeca umiru nakon što im se daju neke čudne injekcije, kao što se priča po Sisku?

Dakle, ustaški agenti zabrinuli su se zbog glasina o strašnim postupcima doktora u sisačkom prihvatilištu. Dr. Najžar je objasnio da je riječ o tome da se injekcijama daje – fiziološka otopina. To je jedan od tada uobičajenih načina da se rehidriraju iznemogla djeca. Jest, neka su umrla i nakon takve pomoći, ali ih je više, baš zbog primanja fiziološke otopine, uspjelo preživjeti. Ima dovoljno dokumenata i svjedočenja koja jasno pokazuju da je dr. Najžar postupao prema svojim malim pacijentima s pažnjom i u skladu s liječničkom etikom. Svejedno mu je poslije rata dosuđena smrtna kazna.

Kroz Jastrebarsko je prošlo 3200 djece, a oko 450 je umrlo. U svim protokolima i zapisnicima je vidljivo – kako smrtnost snažno opada nakon dolaska u prihvatilišta, bilo u Sisku, Jastrebarsku, Zagrebu… Liječnici, časne sestre, aktivisti Crvenog križa, građani, ustaškinje, svi koji su pomagali toj djeci učinili su najviše u danim okolnostima. Neki od osoblja što su pomagali i sami su se razboljeli, neki čak i umrli, nesebično pomažući djeci. I Diana Budisavljević je bila bolesna, i umorna, trudeći se pomoći što je moguće više.

U svojem dnevniku ona ispočetka mrzovoljno prikazuje i nadbiskupa Stepinca. On, kao, nije bio voljan pomoći kad se pojavio pravoslavni izbjeglički val. Bit će zanimljiivo vidjeti hoće li taj dio dnevnika biti prikazan u filmu. Povjesničar Robin Harris objašnjava da je Diana Budisavljević došla k Stepincu u ljeto 1942. upravo kad je bio najviše angažiran na pomoći Židovima (i tu je doista bila riječ o spašavanju), kojima su tada nacisti spremali deportaciju u njemačke logore. Čak i ako je u prvim susretima bio rezerviran (zbog zauzetosti Židovima ili drugih razloga), Stepinac je ubrzo i na ovom dječjem planu pružio svu svoju pomoć, što ipak kasnije priznaje i Diana Budisavljević.

Moglo bi se tako dugo nabrajati elementi koji bi se trebali naći u tom filmu, a koji bi na jedan drugi način prikazali i stanje u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, odnosno, postupke njezina vodstva, vojnika, dužnosnika pa sve do običnih građana. Vidjet će se ima li nešto od toga u filmu. Paradoks je da danas 2019. godine takve stvari teško dobivaju pravo građanstva u pulskoj areni, gdje su još sedamdesetih godina emitirani filmovi Antuna Vrdoljaka s donekle nijansiranim prikazima raznih zbivanja. Ideološkom nadzoru čak i tada mogli su se provući filmovi poput Hadžićeva „Lova na jelene“, s prikazom slučaja bivšeg ustaše koji se vraća u Jugoslaviju iz emigracije. Tada su nastale i „Crne ptice“ Eduarda Galića (dosad najbolji igrani film o Staroj Gradišci i Jasenovcu iz vremena drugog svjetsko rata, snimljen 1967., potražite na You tubeu). O filmovima srbijanskog crnog vala da i ne govorimo.

Bilo bi žalosno kad bi film Dane Budisavljević u protuhrvatskoj propagandi stao uz bok filmovima koji se upravo pripremaju u Srbiji – od Emira Kusturice do Predraga Antonijevića, kojem je srpska država dala oko 500.000 eura za film o izvjesnoj Dari, izbjeglici s Kozare koja dospijeva do prihvatnih centara. U njihovim filmovima nas malo toga može iznenaditi, a kod ovih naših, financiranih našim novcem, još uvijek uzgajamo i neke iluzije.

I supruga ustaškog pukovnika udomila je kozaračkog dječaka

Dokumenti zorno pokazuju da su djecu na udomljavanje uzimali mnogi – od običnih građana preko poduzeća i institucija do ustaških pukovnika. Diana Budisavljević nije se morala boriti protiv sistema (eventualno ga je trebalo malo pogurati tu i tamo), ali ni protiv običnih ljudi. Mnogi su uzimali djecu na skrb, i bogati i siromašnji, u svemu je posredovao i Karitas i katoličke župe, a dugačak je popis gradova i sela u srednjoj i sjevernoj Hrvatskoj gdje su zbrinjavana kozaračka djeca.

Među ostalima, žena ustaškog pukovnika Servatzyja povela je sa sobom u emigraciju i jednog malog kozaračkog dječaka Peru, koji je ostao bez igdje ikoga, a koji je u argentinskom slobodnom društvu proživio svoj život. I bez obzira na podrijetlo, bio potpuno integriran u hrvatsku emigrantsku zajednicu u Buenos Airesu.

I Ozna je zaključila da je Ženska loza ustaškog pokreta pridonijela skrbi o kozaračkoj djeci

Odmah poslije rata Ozna je istražila što se s kozaračkom djecom događalo u Sisku. Napravili su elaborat koji je sadržavao čak i precizne tlocrte dvorana i prostora u kojima su djeca bila smještena. Elaborat je zatim uzela Marija Šoljan-Bakarić, žena komunističkog upravljača Hrvatskom Vladimira Bakarića.

Marija Bakarić, dužnosnica Antifašističke fronte žena (AFŽ) elaborat je spremila u svoju ladicu i ondje ga držala dvadesetak godina! Na kraju ga je predala Institutu za povijest radničkog pokreta Hrvatske, u nadi da će tu biti sačuvan „za generacije“. No zbog dolaska demokracije, elaborat je srećom stigao do Hrvatskog državnog arhiva i ondje ga svatko zainteresiran može pregledati.

I u njemu se može vidjeti kako je Ozna konstatirala da je brizi o kozaračkoj djeci u Sisku uz ostale bitno pridonijela i Ženska loza ustaškog pokreta, čije su pripadnice bile izravno angažirane na pomaganju i zbrinjavanju dječje izbjegliče skupine. Recimo, u sisačkom prihvatilištu za djecu kuhalo je desetak kuharica.

Čelnicu Ženske loze Juliju Šepić nakon svega poglavnik Ante Pavelić odlikovao je, upravo s obrazloženjem da je dobro organizirala pomoć kozaračkoj djeci.

Izvor: Igor Vukić/Hrvatski tjednik/Narod.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

U potrazi za Istinom

Esther Gitman – Stepinac je toliko uradio za židove da sam ostala zatečena

Objavljeno

na

Objavio

Američka povijesničarka dr.sc. Esther Gitman gostovala je na Jadran Tv u emisiji Poteštat, zajedno sa prof.emeritusom  Matkom Marušićem.

Moja istraživanja o Alojziju Stepincu vremenom su prerasla u veliko istraživanje o životu i radu kardinala Stepinca. Nisam mogla vjerovati da je Stepinac toliko uradio za židove da sam ja ostala zatečena i to me je nagnalo da istražujem još dublje sve o njemu.

Neznam zašto Zuroff laže da je Stepinac bio glavni ispovjednik Paveliću. Kod Stepinca su dolazili mnogi, a Pavelić je samo jednom došao kod Stepinca i on ga nije primio jer je imao visokog gosta iz Italije.

Stepinac je bio pripreman umrijeti za svoju zemlju i vjeru, kaže Gitman.

Samo istina o Alojziju Stepincu i o hrvatskom narodu je ono što mene zanima i ja sam napisala knjigu o tom.

Sveučilište u Splitu je zadovoljno, ponosno, sretno i uvjereno da treba i da će dati danas počasni doktorat gospođi Esther Gitman za ono je ona napravila za povijesnu znanost Hrvatske i hrvatskog naroda, rekao je prof. Marušić.

To je počasna zasluga za znanstveni rad gospođi Gitman, jer je ona u svojim istraživanjima i radovima, kao najobjektivniji mogući znanstveni istraživač donijela hrvatskom narodu istine, koje su veličanstvene koje su nam na ponos i koje nas čine sretnima i ja sam jako sretan da upravo splitsko Sveučilište njoj daje počasni doktorat, što je najveća čast koju Sveučilište može dati. To je znanstveni kompliment za ono što je ona napravila, koji je vrlo važan za Hrvarsku, rekao je Marušić, prenosi braniteljski-portal.com.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari