Pratite nas

Komentar

Posljednji čin političke eliminacije dr. Zlatka Hasanbegovića!

Objavljeno

na

Predsjednica Kolinda Grabar Kitarović, Tomislav Karamarko i dr. Zlatko Hasanbegović bez ikakve su sumnje najnapadaniji političari otkada uopće pamtimo tu vrstu agitpropa na teško inficiranoj liberalno-mentalno komunističkoj mainstream sceni.

Tone i tone novinskog žutog smeća, laži, podvala, spinova, fake news, koje nebi „pas s maslom pojeo“ u savršenom udbaškom modusu operandi ispiranja mozga,  servirano je hrvatskim građanima u proteklom vremenu, poglavito je servirano onima onima koje kolokvijalno nazivamo Hrvaticama i Hrvatima, s ciljem da se ovaj trojac uglednih ljudi i političara pod svaku cijenu ocrni i zauvijek ukloni iz politike kao birane predstavnike hrvatskog naroda koji stenje pod lavinom korupcije, kljijentelizma i izmišljenih svjetonazorskih sukoba. Naravno, konačan je cilj spriječiti prirodan prodor kozervativnih i domoljubnih politika na javnu scenu , spriječiti svaku pomisao o bilo kakvoj lustraciji, spriječiti obračun s moćnicima iz uvoznog lobija, te spriječiti rušenje mentalno komunističkih mitova i povijesnih falsifikata koji Hrvatsku drže okovanu u povijesnom pred tranzicijskom vremenu. Oni koji miču Tita s Pantovčaka ne valjaju, oni koji miču Tita iz centra Zagreba s najljepšeg trga su ustaše , oni koji su proklamirali nove vrijednosti na načelima kapilarne lustracije koja je na ovaj ili onaj način obavljena u svim postkomunističkim zemljama su neprijatelji Hrvatske br.1. Stanje hrvatske nacije na samom je dnu dna, sve se svodi na banalne tračeve, a na političkom tržištu, kao hrpice na tržnici nude se neka nova imena bez ikakve težine i kompetitivnih karakteristika.

Dr. Zlatko Hasanbegović je posljednji Mohikanac iz Karamarkovog „plemena“  i do dana današnjeg ne možemo odgovoriti na pitanje je li Dr. Zlatko Hasanbegović bio malj pomoću kojega je mentalno komunistička bulumenta rušila Tomislava Karamarka ili je pak bilo obrnuto. Čini se da je i jedno i drugo istina! Danas, kada se čini da je Tomislav Karamarko zauvijek odstranjen iz politike, osim ako on ne kaže drugačije nakon svojevrsne rehabilitacije u odluci Ustavnog suda o slučaju „Konzultantica“, na političkoj sceni ostao je dr. Zlatko Hasanbegović kao egzemplar čitave desne političke scene kojega pod svaku cijenu treba ukloniti iz politike da se kojim slučajem ne ponovi Kara-Hasina domoljubna koalicija koja je nanijela silne glavobolje apsolutnim gospodarima duboke države. Po nekim uglednim analitičarima lijeve i desne provenijencije u Hrvatskoj, moguća  nova Kara-Hasina koalicija u startu bi imala najmanje 15% prije nadolazećih parlamentarnih izbora. Ali, ukoliko bi se rehabilitirani Tomislav Karamarko odlučio na svoj potpuni „come back“ u politiku, ukoliko bi se kojim slučajem kandidirao za predsjednika HDZ-a na unutarstranačkim izborim i ukoliko bi na tim izborima pobijedio što je vrlo realno i izgledno, nastaje nova panika. Jer u tom slučaju Karamarkov HDZ bi bez ikakve sumnje koalirao s Neovisnima za Hrvatsku i Hrvatskim suverenistima što bi garantiralo izbornu pobjedu i nastavak onih politika zbog kojih je Tomislav Karamarko urotnički srušen. Taj slučaj, slučaj neke nove domoljubne koalicije  više se ne smije ponoviti kako to znakovito reče bivši predsjednik Hrvatske Stjepan Mesić  za RTL u kontekstu predsjedničkih izbora:

„Više  se ne smije ponoviti slučajnost da Kolinda Grabar Kitarović slučajno osvoji svoj drugi mandat kao što je slučajno osvojila prvi“!

I tako, predsjednica Kolinda Grabar Kitarović je „slučajna predsjednica“ za Mesića, ali i za Hrvatske suvereniste, za Ružu Tomašić, za Velimira Bujanca, kao i za uvrijeđenog Matu Radeljića. Toj listi antikolindovske koalicije svakako treba pod svaku cijenu nadodati ime i prezime dr. Zlatka Hasanbegovića koje ima političku težinu i ako se dogodi da Hasanbegović stane rame uz rame s tim notornim agitpropovacima koji lešinareći skupljaju političke bodove, rušenje Predsjednice moglo bi biti potpuno izvjesno i do kraja operativno provedeno na radost Mesiću i kojekakvim Mesićima. Velimir Bujanac (čitaj Mate Radeljić), sada će ponovo skrbnički otvoriti medijski prostor u Bujici svom prijatelju dr. Zlatku Hasanbegoviću da ga izvuče iz političke izolacije u koju ga je sam stavio, da ga spasi od definitivne eutanazije koju mu je on sam pripremio, ali to, čini se, nikako neće proći bez reketa i ucjena. Ako dr. Zlatko Hasanbegović pristane na Radeljićeve brutalnosti protiv predsjednice Kolinde Grabar Kitarović, može se dogoditi da bude ekskluzivni gost Bujice svaki tjedan i da nezaustavljivo krene njegova nova rehabilitacija.

Modus operandi preventivne lobotomije sprječavanja konzervativnih „slučajnosti“  je jednostavan i svakom imalo pismenom analitičaru prepoznatljiv. Bilo je potrebno  proizvesti raskol unutar stranke Neovisnih za Hrvatsku, bilo je potrebno  posvađati Brunu Esih i Zlatka Hasanbegovića, pretvoriti ih u ljute međusobne neprijatelje i potentnih 5% koje su osvojili na izborima za EU parlament prepoloviti ili potpuno poništiti, te ih u konačnici svesti na ovisnike o HDZ-u kao velikoj stranci. I gle čuda!? Na čelu te rušilačke bulumente raskolnika nalazi se upravo Velimir Bujanac (čitaj Mate Radeljić) voditelj kultne emisije Bujica koja je na znakovit način od Brune Esih i Zlatka Hasanbegovića stvorila političke ikone obezglavljene hrvatske desnice. Gospođa Bruna Esih je u pravu kada tvrdi da je baš Velimir Bujanac prvi krivac za evidentan raskol u NHR-u. Velimir Bujanac je javno naciljao Brunu Esih proglasivši je metom i isključivim krivcem što nije došlo da ujedinjenja sa Hrvatskim suverenistima iz čega je proizašla Bujančeva fiks ideja da Bruna mora otići i da jedini Zlatko ima legitimno pravo preuzeti predsjedanje tom strankom s obzirom da su Zlatka zapravo svi i percipirali kao ideološkog i intelektualnog vođu te perspektivne stranke.

Dekapitacija Brune Esih dobro je zamišljena, ali kako smo se osvjedočili bila je praktično neprovediva, loše isplanirana i pogubna upravo za dr. Zlatka Hasanbegovića. Nevjerojatno je da je dr. Zlatko Hasanbegović išao u nominaciju za predsjednika NHR-a sa tako katastrofalnim procjenama i bez verificiranih garancija većine delegata da na izbornoj konvenciji stvarno može i pobijediti. I ne samo to, teške posljedice ovog namjernog ili slučajnog političkog dilentatizama kobno će se reflektirati na cjelokupnu desnu političku scenu i sada je potpuno jasno da do bilo kakvog ujedinjenja i zajedničke pripreme za parlamentarne izbore sigurno ne će doći. Bruna Esih bit će prokazana kao tajni igrač Andreja Plenkovića, a dr. Zlatko Hasanbegović je praktički ostao sam na ulici, doduše s objektivno naglašenim individualnim i znanstvenim sposobnostima, ali bez nužne infrastrukture i medija pomoću kojega bi mogao održavati kakav takav nivo svoje popularnosti i političke težine.

Dr. Zlatko Hasanbegović zasigurno ne će pristati biti samo puki član Hrvatskih suverenista preseljenjem u njihovo dvorište i ovim raskolničkim činom u NHR prestaju postojati sve iluzije o mogućem ujedinjenju desnih političkih snaga u Hrvatskoj. S obzirom da plan i modus operandi razbijanja pravaške i desne političke scene u Hrvatskoj egzistira već tri desetljeća s pravom možemo sumnjati da i iza ovog raskola stoje snažni gremiji duboke države. Bruna Esih će sa značajno oslabljenim ostatkom NHR-a, vjerojatno vrlo brzo postati poželjan koalicijski partner HDZ-a, Marijana Petir to već jest, jer je ispunila HDZ-ov plan oduzimanja glasova Hrvatskim suverenistima i NHR-u i za taj odrađeni posao mora biti pošteno nagrađena. HDZ-ovi gremiji koji bez ikakve sumnje imaju svoje prste u ovom raskolničkom činu unutar NHR-a otvaraju si prostor na desnom političkom spektru i vjerojatno u Bruni Esih i Marijani Petir  vide novi koalicijski potencijal.

Naravno, taj potencijal može se realizirati tek nakon odlaska Andreja Plenkovića, nakon što HDZ preuzmu Stier, Kovač ili ponovo Tomislav Karamarko kojem su naglo narasle političke dionice, a bez ikakve sumnje rasti će i dalje što ovisi samo o njegovoj volji politički djelovati ili ne. U tom slučaju i dr. Zlatko Hasanbegović ima svoju veliku šansu nastaviti posao tamo gdje je stao, ima šansu da sebi svojstvenom lucidnošću  nastavi s lustracijom na način da zaustavi lavinu novca koju megalomanski troše veleizdajničke nevladine udruge. Potrebno je samo poštivati elementarnu zdravu političku logiku i ne nasjesti na jeftine trikove domoljubnih profitera koji misle na lešinarenju graditi svoju političku poziciju. Potpuno je pogrješno misliti da će eventualno rušenje Kolinde Grabar Kitarović konačno srušiti i Andreja Plenkovića, kao što je bilo pogrešno misliti da će Plenković pasti nakon poražavajućih rezultata HDZ-a na izborima za zastupnike u EU parlamentu. Čini se zapravo, da svekolikoj desnici odgovara Plenković na čelu HDZ-a, da oni u stvari ne žele nikakve promjene, jer dokle god je Plenković politički živ oni će nesmetano tražiti rast svoje baze i stabiliziranje svoje političke pozicije grabeći u HDZ-ov glasački bazen.

Čim Plenković formalno padne i napusti HDZ, a HDZ preuzme Stier, Kovač ili Karamarko i NHR i Suverenisti će automatski ostati bez protestnih HDZ-ovi glasača koji će se prirodno vratiti u svoj bazen i njihov rejting će se svesti na oko 2% što je daleko od izbornog praga. To je sudbina malih stranaka i pokreta koji nisu zapravo učinili ništa na rastu svoje autentične baze, na izgradnji potrebite infrastrukture, nego čekaju da na tuđem zlu izgrade svoje dobro. Ni danas ne čine ništa, osim što misle da će rušenjem predsjednice Kolinde Grabar Kitarović fantastično partitokratski profitirati.

Kazimir Mikašek-Kazo

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Komentar

Dva primjera kako je UDBA krvavo provodila jugoslavenski državni terorizam

Objavljeno

na

Objavio

Mnoge je zaprepastio stav predsjednika HSS-a RH Kreše Beljaka koji je na Twitteru ustvrdio kako je jugoslavenska tajna policija UDBA, odnosno Služba državne sigurnosti (SDS), premalo likvidirala političkih emigranata.

Taj je stav neshvatljiv u pogledu HSS-a, jer je današnji HSS obnovljen upravo zahvaljujući političkim emigrantima koji su HSS održavali na životu u emigraciji i koje je jugoslavenski režim nesmiljeno progonio baš putem UDBA-e. Ali je Beljakov stav i neprihvatljiv za bilo koju demokratsku državu, jer je bivša komunistička Jugoslavija provodila klasičan državni terorizam nad svojim političkim protivnicima. O tome u svojoj knjizi “Državni terorizam”, izašloj prošle godine, piše docentica sa zagrebačkog Filozofskog fakulteta dr. sc. Danijela Lucić, koja navodi: “I u jugoslavenskom slučaju, posebno na primjerima politički motiviranih ubojstava, evidentni su svi ključni elementi državnog terorizma. Vlasti su sustavno koristile silu i prijetile silom, a sve s ciljem širenja straha na one koji nisu pristajali na nametnuti jugoslavenski ideal koji je proizlazio iz monističkog centra utjelovljenom u Titu i Partiji. Posredstvom širenja straha, a na temelju anticipiranih reakcija psiholoških učinaka na širu populaciju, nastojao se ostvariti politički cilj – očuvati multinacionalni jugoslavenski okvir te njegovo nužno i idealno unutarnje socijalističko uređenje. Jugoslavenski režim uvidio je kako tu ideju bez upotrebe nasilja neće moći očuvati, stoga je terorizam bio racionalan izbor vlasti jer su smatrali kako je društveno opasne elemente, odnosno političke neprijatelje, najsigurnije fizički eliminirati.” piše Zvonimir Despot/Večernji.hr

Jugoslavenski režim nije progonio samo Hrvate. Ubijani su i Srbi, Albanci, otimani, mnogi su srećom i preživjeli atentate, ali je činjenica, prema danas dostupnim podacima, da su Hrvati brojčano bili najbrojnije žrtve jugoslavenskog državnog terorizma. Taj je sustavni terorizam otišao tako daleko da je njegova žrtva 1972. godine postala i devetogodišnja djevojčica – Rosemarie Bahorić. Ona je bila pokćerka Stjepana Ševe, kojega je jugorežim označio kao jednog od opasnijih vođa Hrvatskog revolucionarnog bratstva (HRB) u Europi. Ševo je 1966. pobjegao iz Jugoslavije te se vrlo brzo politički aktivirao i postao je povjerljiva osoba u hrvatskim emigrantskim krugovima. U izvješću suradnika riječke UDBA-e Vinka Sindičića i suradnika splitske UDBA-e pod pseudonimom “Mosor” bilo je naznačeno da je Ševo jedan od glavnijih logističara HRB-a u Europi.

Ševo je sa suprugom Tatjanom i pokćerkom Rosemarijom živio u Stuttgartu.  U izvješću Komisije za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava Hrvatskog sabora piše što se dogodilo s obitelji Ševo: “Te 1972. godine obitelj je planirala godišnji odmor u Italiji. Vinko Sindičić je znao za njihove planove i priključio im se. Prema izjavama svjedoka, s njima je 18. kolovoza 1972. doputovao u gradić San Dona di Piave kod Venecije, gdje su odsjeli u pansionu Bar Ristorante Centrale. Sindičić je u pansionu prespavao samo jednu noć, a sljedećeg dana je vlakom otputovao u Trst – navodno na sastanak s roditeljima. Tjedan dana kasnije, 24. kolovoza 1972., Ševini su otišli na željezničku stanicu u San Dona di Piave, gdje su dočekali budućeg ubojicu koji je doputovao s vlakom Simplon Express.

Na povratku s kolodvora, oko 21.30 sati, Ševo se zaustavio blizu tržnice. Piljarica Antonia Mazaletto kasnije je izjavila policiji kako se u automobilu nalazio jedan muškarac sa crnim naočalima. Obitelj Ševo i ubojica odatle su, sporednom cestom, krenuli u pravcu Venecije. Ševo je vozio; do njega je sjedila Tatjana; a otraga ubojica i mala Rosemarija. U jednom zavoju, kad je Ševo usporio, ubojica mu je ispalio tri hica u zatiljak. Ševo je na mjestu bio mrtav. Automobil se zanio i sletio u jarak. Tatjana, premda vezana pojasom za sigurnost, zgrabila je ubojičin revolver i otrgla prigušivač zvuka. Ubojica je ispalio više hitaca prema njoj i smrtno je ranio. Nakon toga je ispalio dva hica u glavu devetogodišnjoj Rosemariji i trenutačno je usmrtio. Prilikom napuštanja automobila ubojica je vidio da je Tatjana još živa, pa je stavio novi šaržer u revolver i čitavog ga ispucao u već polumrtvo Tatjanino tijelo. Nakon toga je, pod zaštitom gustog mraka, pretrčao vinogard i sjeo u automobil koji ga je tu čekao te nestao u pravcu Trsta. U blizini zločina nalazila se talijanska vojarna. Dočasnik Francesco Lombardi i vojnik Salvatore di Garbo, koji su čuli pucnjavu i potrčali prema mjestu odakle se čula, kasnije su izjavili: ‘Iako smo vojnici, kad smo došli na mjesto zločina, bili smo potreseni i ostali smo bez riječi. Prizor je bio jeziv’. Nakon ubojstva obitelji Ševo, Sindičić je pobjegao u Jugoslaviju. Nastavio je raditi za UDBA-u pod novim pseudonimom ‘Pitagora’.”

Naravno, nikad nitko nije odgovarao za ubojstvo obitelji Ševo! Nikad nije provedena prava policijska i kriminalistička istraga. Nikad protiv nikoga nije podignuta optužnica. Zapravo, nikad nitko iz jugoslavenskog sustava nije procesuiran za takve zločine. Tek su Nijemci prvo na robiju osudili Krunoslava Pratesa za sudjelovanje u ubojstvu Stjepana Đurekovića 1983., a onda su Nijemci za to isto ubojstvo sudili i osudili bivše čelnike jugoslavenskog sigurnosnog aparata Zdravka Mustaća i Josipa Perkovića. I baš kod Đurekovića je vidljivo kako je daleko išao jugoslavenski državni terorizam. Nije bilo dovoljno što je likvidiran Đureković. Jugorežim se namjerio i na njegovog sina Damira.

U strahu da bi i njega mogli ubiti, iz Njemačke se nekoliko mjeseci nakon očeva ubojstva odselio u Kanadu. Skrasio se u Calgaryju, u kojemu je pronašao posao te se ponadao da ima sigurno utočište. No, nađen je mrtav 10. rujna 1987. godine. Službena verzija je glasila da je riječ o samoubojstvu, ali Hrvati su bili uvjereni da je i njega ubila jugoslavenska tajna policija budući da je bio Đurekovićev sin te je zacijelo imao neke informacije o očevu ubojstvu. Usto, iza sebe nije ostavio nikakvo oproštajno pismo niti je itko znao ili naslućivao razloge za njegovo samoubojstvo. Posmrtni su mu ostaci odmah nakon smrti prebačen na zagrebački Mirogoj. Da je u svemu prste imala ipak UDBA, odnosno SDS, vidi se i po ustaljenom obrascu.

Kao u slučaju operacije dezinformiranja koju je pod kodnim nazivom “Pismo” vodio beogradski udbaš Božidar Spasić kako bi pripremio teren za likvidaciju oca Đurekovića, savezni je SDS i protiv sina Damira pokrenuo difamacijsku kampanju. Među ostalim, diljem svijeta širio je krivotvoreni proglas u kojemu se Damir Đureković tobože distancirao od većine prijatelja u političkoj emigraciji.

Međutim, kanadski mediji nisu mirovali. Kopali su stalno oko Đurekovićeve smrti. I onda su došli do svjedoka. Tako je list “Calgary Sun” 16. rujna 1987. objavio izjavu jednog od rijetkih Kanađanina kojemu se Damir povjerio, kojemu je otkrio da mu je oca ubila jugoslavenska tajna služba. U listu je pisalo, što je objavljeno u knjizi “Zločini komunističke mafije” Bože Vukušića: “Jugoslavenski useljenik, kojega su 10. rujna pronašli ustrijeljena u njegovu apartmanu, sastao se 8. rujna sa svojim prijateljem Johnom Bachuskyjem i dogovorio se s njim tog dana igrati stolni tenis. (…) John Bachusky kaže: ‘Đureković je na dan svoje smrti, izgleda, htio sa mnom o nečem važnom razgovarati. On se u to vrijeme bavio prijevodom očevih knjiga na engleski’. Bachusky, inače ukrajinskog podrijetla kao i domar Yamchuk, ističe da je nazvao policiju i ponudio svjedočenje. No oni su ga bez ikakva objašnjenja odbili! Ako se prisjetimo da je prema navodu policije pokojnik sebi oduzeo život još četvrtog ili petog rujna, onda je Damir Đureković morao biti jedan “natprirodni fenomen”: on je mrtav, nakon što je počinio “samoubojstvo”, još četiri dana šetao naokolo i dogovarao se s prijateljem o stolnom tenisu. Zaista jedan čudan “mrtvac”!”

I još nešto: “Ustanovit će se i da je jedna stanarka iz Damirova nebodera 8. rujna čula pucanj, ali ni za njezinu izjavu policija nije marila. Nakon ova dva svjedočenja postaje jasnije zašto su mjesne vlasti u Calgaryju tako rezolutno Hrvatima zabranile da vide pokojnikovo tijelo, čak i policijske snimke. Po uznapredovalom procesu raspadanja iskusni liječnik poput dr. Gamulina lako bi zaključio da Đureković nije bio, nije mogao biti (samo)ubijen 4. ili 5. rujna! Iz trećeg otkrića – do kojeg se došlo na temelju iskaza kućepazitelja Đurekovićeve zgrade – valjda pak postaje jasnije zašto je Hrvatima zabranjen pristup u pokojnikov stan: zid u blizini leša bio je tako čist i bijel da ga uopće nije trebalo ličiti. Navodni samoubojica sačmom si je raznio glavu pokraj zida, glava mu je pala na nekoliko centimetara od zida, a na tome istom zidu ni kapi krvi!?! Taj detalj policija nije evidentirala… No to nije kraj njenoj nemarnosti, čemu li. Unatoč svim novim otkrićima, protudokazima i kontraindikacijama na koje je upozoravana, mjesna se vlast u Calgaryju uporno držala početne verzije događaja i smatrala slučaj definitivno zaključenim.”

Ovo su samo dva primjera kako je radila UDBA-a, kako se do danas kolokvijalno uvriježio naziv za jugoslavensku tajnu policiju koja je svoj naziv iz UDBA-e u SDS promijenila još davne 1966. godine. Jer je UDBA sinonim i danas za zločinačku instituciju koja je krvavo provodila jugoslavenski državni terorizam u praksi. O tome govore mnoge povijesne činjenice, koje očito ni danas još nekima ne znače ništa.

Zvonimir Despot/Večernji.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Komentar

Tri kraka ekstremne ljevice: Fašizam, komunizam i nacionalsocijalizam

Objavljeno

na

Objavio

Kažu, umjetnost treba biti opomena, potaknuti na razmišljanje, ići korak naprijed i držati nas budnima.

Umjetnost ne smije imati svrhu širiti poluistine. Što nas može toliko držati budnima, i toliko nas opominjati, i toliko ponekad šokirati kao istina? Zašto onda umjetnici bježe od istine?

Petokraka nije dovoljna za veličanje ekstremne ljevice. Kako bi se u potpunosti slavila ekstremna ljevica uz crvenu petokraku nedostaje kukasti križ.

Ne treba bježati od znakova vremena, ali ih treba pokazati u njihovoj punini i cjelini. #samohrabro #istinaboli

Tri kraka ekstremne ljevice: Fašizam, komunizam i nacionalsocijalizam, komentirala je Karolina Vidović Krišto.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari