Connect with us

Kolumne

‘Posljednji tango u Parizu’

Objavljeno

on

Pomalo se bliži čas kad će Miroslav Škoro okončati svoj turobni triptih, čiji on, doduše, nije skladatelj, nego tek takt, preciznije nota, još malo pa fusnota. Onako kako je postao predsjednikom Hrvatske, onako kako mu je Andrej Plenković postao ministrom vanjskih poslova, sad će, evo, postati i zagrebačkim gradonačelnikom, i uroniti u beznačajnost i zaborav. Jedina politički opipljiva posljedica Škorina izleta na teren visoke politike ostat će instalacija na adresi Pantovčak 241 prodavača usisivača u ratnom Zagrebu, potom prodavača rabljenih automobila u Bruxellesu, danas svedenog na pukog prodavača magle prostodušnom pûku i jeftine zabave za dokoni medijski intelektualni proletarijat.

Desničar kojemu je sve desno predesno

I što će sad Škoro? Ha, mogao bi se vratiti onomu što zna raditi, recimo, angažmanu u ansamblu „Škoro i Crni labudovi“, glazbenoj mu sekciji, ne politikantskoj. Osim ako se idućom Škorinom destinacijom ne pokaže nekad renomirana dnevna novina, toliko desna koliko je i on sâm. Tamo, naime, sve vrvi od desničara, zaljubljenika u retoriku i gard Zorana Milanovića. I doista, malotko bi se u taj grupnjak Milanovićevih groupie djevojaka prerušenih u konzervativne komentatore moralnim habitusom bolje uklopio od Miroslava Škore. Možda tek Božo Petrov, još jedan zanesenjak, smrtno zaljubljen u Milanovićevu karizmu. Naposljetku, nije li se u tom jatu skučio i bivši Škorin glasnogovornik, za tu prigodu oslobođen držanja osme Božje zapovijedi kao pijan plota? A i mjesto za spravljati kratki espresso po Milanovićevom ćeifu već je neko vrijeme ispražnjeno. Kako god bilo, nakon što istrošena karta bude odbačena i zamijenjena novom iz talona, netko će se možda zapitati kako se moglo dogoditi da birači koji sebe nazivaju desnima i nacionalno osviještenima u ipak zamjetnom broju prihvate za predvodnika osobu koja je toliko desno da joj nikako ne polazi za rukom to prevaliti preko usana, otprilike kao ni riječi Hrvatska, Hrvati, hrvatsko,… u pjesmama. No, čak i ako je tomu razlog urođena sramežljivost, Škori nitko ne može poreći istančan osjećaj za predesno.

Kum Thompson mu je, recimo, toliko predesno da se nije libio uskratiti mu pravo na emitiranje autorske pjesme „Sude mi“ na YouTube kanalu, bez obzira što je riječ o izvođaču njezine najupečatljivije dionice, zacijelo najzaslužnijem što se prometnula u kultnu. Ali štovatelji lika i djela pukovnika Titove vojske i đenerala Karadžićeve očito nisu predesno da bi istim činom izazvali istu reakciju. Istina, iza tih odluka u svojstvu direktorice tvrtke za zaštitu prava na izvođenje te pjesme formalno stoji Škorina bračna družica, no, neutralnom promatraču ne će promaknuti kako taj potez uopće nije u suprotnosti s onim što je kao već zrela djevojka pisala u lokalnom časopisu američkih Srba. Tko zna, možda se upravo u tome krije razlog što predsjednik Srbije Aleksandar Vučić nikako nije mogao suspregnuti žal što Škoro nije ušao u drugi predsjedničkih izbora, ustvrdivši, kao netko tko ponešto o tome zna, kako su ga od toga dijelila svega 3-4 dana kampanje. Čak ni Ivo Sanader, koalirajući s Pupovcem, nije Škoru toliko naljutio da bi pohitao vratiti HDZ-ovu člansku iskaznicu. Učinio je to tek pošto je Karamarko skrenuo predesno, dok mu prijetvorni Milanović, eto, nije prelijevo. U ljetnom zagrijavanju pred predsjedničke izbore, ni „ludilo brale, reperi“, Luka Nižetić i Rene Bitorajac, mu nisu bili prelijevo da im se ne bi pridružio, ali sad jest reper koji, istina, jest malo zadesnio, ali ni izbliza koliko Ivica Puljak dok je još bio čovjek od krvi i mesa, prije nego što će se spandžati s oštrokondžom što mu svu krv isisa. Pojava repera-desničara u predizbornom spotu toliko je sablaznila Škoru da se odrekao i spota i najbližeg mu suradnika, koji mu je repera valjda zabunom podvalio. Unatoč svemu, nekom čudnovatom magijom „Paket Škoro“ ostaje još dovoljno desno za one koji traže da im se objasni zašto je uputa desnim biračima da se zaokruži redni broj 3 zapravo bila poziv na glas protiv Kolinde Grabar Kitarović, a neizravno za Zorana Milanovića. Kao i zašto je svrha kampanje sustavnog gađenja bivše predsjednice metodama i vokabularom karakterističnim za krajnje lijeve medije bila u funkciji odvraćanja dijela desnog biračkog tijela od glasovanja u drugom krugu. Sve je to, dakle, još uvijek dovoljno desno onima kojima ne smeta što njihov favorit uporno, poput proteze, ponavlja Milanovićeve najzvučnije teze, i u Saboru glasuje po njegovu guštu. A ako ga reda radi (da se desničari ne dosjete) makar i blago prekori, odmah žuri spomenuti kako je Plenković još gori. Napokon, sve je to dostatno desno za one nesposobne razlikovati riječi od riječi, a kamoli od djela, čije su radne navike upravo milanovićevske, a intelektualne sposobnosti nisu. Pa kako onda ne će izabrati onoga koji ne pazi što govori, ali zato prijeti drugima da paze što govore? Totalitarni refleks zajednički je nazivnik na kojem su se s Milanovićem našli kao svoji na svome.

Zašto baš Škoro?

Škoro je nesumnjivo pomno izabran kao idealan kandidat da ga se poturi pod nos ne pretjerano izbirljivoj desnici. K tome je i filigranski kalibriran kako bi napravio što dublji razdor na desnici, a da istodobno ne može ozbiljnije nauditi ljevici. Naime, u percepciju njegove političke pojave ugrađen je svojevrsni sigurnosni čip. Ni krivom ni dužnom nalijepljena mu je etiketa nekakvog ekstremnog desničara, iako je, ako se ovdje uopće može govoriti o desničaru, riječ o kozmopolitskom desničaru, ma što to značilo. A takve su i njegove pjesme, jer se u njima, kako se ne tako davno pohvalio, svatko može pronaći, pa zašto ne bi svog idola i štovatelji Ratka Mladića? S etiketom krajnjeg desničara Škoro postaje potpuno neprihvatljiv za direktivama medijskih bubnjara itekako povodljivim biračima političkog centra, koji na svakim izborima čine prevagu, što je kruta realnost. Upravo zato Škoro u konačnici ne može nikako pobijediti niti jednog lijevog kandidata, taman kad bi mu i svi HDZ-ovi birači u drugome krugu dali glas. Neprovjerljivo anketno vabljenje, nalik onome kad je Škoro sigurno pobjeđivao Milanovića u drugom krugu, sada izostaje, jer se od u međuvremenu vidno oslabjelog Škore više ni ne očekuje da uđe u drugi krug, nego ga se koristi tek kako bi se onemogućilo kandidata HDZ-a da se tamo nađe. Škorini izgledi za drugi krug se fabriciraju isključivo kako bi oteo što više glasova Filipoviću i posljedično se dva lijeva kandidata našla u finalu. To je jedini smisao Škorine kandidature, u čijoj je pozadini moto posve prikladan za aktera na zalasku karijere – Važno je sudjelovati! Da, nekome je jako važno da on sudjeluje. Jer kad je već odlučujuće sudjelovao u izboru Milanovića, što sad ne bi pogurao u drugi krug i kuma mu Klisovića? Čisto da trijumf drugdje dramatično posustale ljevice u hrvatskom glavnom gradu bude potpun.

Škoro se pritom, kao i u vrijeme predsjedničkih izbora, služi takozvanom zrcalnom metodom. Za sve zlo koje može vidjeti u zrcalu, okrivi drugog. Eto, baš on optužuje druge za političku trgovinu, dok mu samome kao neformalni sponzor, rasadnik kadrova, ali i utočište viđenijih pristaša, služi tvrtka čija je osnovna djelatnost trgovina na malo. Ona je, pak, u vlasništvu druge tvrtke, a ova opet u vlasništvu treće (fino su posložene baš kao babuške), čiji je monopolistički položaj na tržištu ugrožen nakon silnih opstrukcija konačno uspješno provedenom izgradnjom LNG-a na Krku, čime je Škorino poslanje ujedno izgubilo izvorni geopolitički smisao. I dok ga je ranih devedesetih, i prije nego što je zagrmjelo i sijevalo, da se stavi u službu Hrvatske spriječila karakteristika koju se metaforički, a katkad i doslovce, povezuje s prljavim rubljem (preciznije, punim gaćama), danas bi malo kojeg tragača za razumnim objašnjenjem iznenadilo ako u srži Škorinih pregnuća za zadovoljavanjem partikularnih interesa u službi nacionalnih interesa druge države stoji oslonac na „prljave rublje“. Naravno, konvertirane u konvertibilnu valutu.

Što bi bilo kad bi bilo?

Iako su šanse Miroslava Škore da se nađe u drugom krugu izbora za zagrebačkog gradonačelnika gotovo ravne ništici, zaronimo na tren u svijet neznanstvene fantastike, i zamislimo da Škoro svoje političko odumiranje nastavi plasmanom u završnicu izbora za zagrebačkog gradonačelnika. Zapitajmo se kako bi osobi tradicionalnog, konzervativnog svjetonazora valjalo postupiti da se nađe pred izborom između Škore i kandidata ljevice – Tomaševića ili Klisovića.

Birati između lakrdijaša palog s Marsa i predvodnika krda uličnih kulturnjaka, ili, pak, između Milanovićeva konjušara i Milanovićeva kuma, na prvu se doimlje vraški teškom zadaćom. Prije svega, vrijedi primijetiti kako bi se u tom slučaju radilo o izboru između dva zla – s jedne strane, kandidata koji po dosadašnjem djelovanju gotovo u potpunosti odgovara opisu izdajnika (jer kako drukčije nazvati prevođenje biračkog tijela na suprotnu stranu političkog spektra?), a s druge, svjetonazorski, još i više politički, miljama udaljenog kandidata. Ipak, kako zla nikad nisu baš posve jednaka, situacija u kojoj se dobro uopće ne nudi nalaže izabrati manje zlo. Grijeh bi bio praviti se kao da je svako zlo jednako, prije svega zato što je to laž, laž koju su, skrivajući se iza parole „zlo je zlo“, promovirali i pritom se pozivali na vjeru, oni koji su obilno kumovali izboru Zorana Milanovića za predsjednika. Time su usput i krivotvorili katoličanstvo, lišivši ga njegove neizostavne razumske sastavnice, koja se s vjerskom skladno prožima, a ne protivi joj se, što je, pak, laž koju nastoji nametnuti sekularna matica. Nalaziti uzor u takvim propovjednicima bilo bi posve nerazumno, kako s gledišta katoličke vjere, tako i s pozicije hrvatskih nacionalnih interesa. Drugim riječima, svede li se izbor na Škoru ili kandidata ljevice, bilo bi i razumno i moralno izabrati Škoru. Ne zato što je on svjetonazorski bliži, jer kao „fake desničar“ u službi ljevice to posve očito nije, nego zato što bi to bio jedini način da ga se spriječi u postizanju cilja poradi kojeg su ga izabrali oni koji su ga lansirali u političku orbitu – pobjede ljevice! Bez obzira što zbog spomenutog ugrađenog sigurnosnog čipa ni glasovi listom svih birača tradicionalnog svjetonazora Škori u konačnici ne bi dostajali za pobjedu, oni, koji bi tako postupili, imali bi zadovoljštinu u mirnoj savjesti, za razliku od onih koji su se vadili kako ne žele birati manje zlo. Zajedno s takvima provesti ljudski vijek nesumnjivo predstavlja težak križ, no provesti u njihovu društvu čitavu vječnost ipak bi bila prevelika muka.

Dajte nam bilo što, samo ne ono što imamo!

Stoga je upravo sad, kao malokad, bitno ne povesti se za propovijedima politikantskih agitatora prerušenih katkad i u katoličke svećenike, kakve se i ovih predizbornih dana mogu čuti ne samo u crkvama, nego im se daje prostor i u sredstvima javnoga priopćavanja. Neki se pritom ne libe pozivati na autoritet svjetovnjačkih gurua, poput francuskog filozofa Michaela Foucaulta, pri čemu je manje sporno njegovo upražnjavanje pedofilije, kako svjedoče bliski mu ljudi. Spornija je filozofija koja otvara prostor pedofiliji da postane moralno prihvatljiva, tako što bi se njezino kažnjavanje prikazalo nepoželjnom državnom intervencijom u prava pojedinca. Oni koji danas sablažnjavaju malene, posežući za Foucaultom kako bi kritikom državnog intervencionizma u život pojedinca opstruirali borbu protiv korona virusa, posve su na tragu i destruktivnih misli Zorana Milanovića, naširoko podržavanih i hvaljenih od istaknutih pripadnika Škorina Domovinskog pokreta. Kritika čovječanstvu stoljećima poznatih mjera zdravstvene zaštite, razumljivih već i djetetu predškolske dobi, dostiže vrhunac u paroli – Mjere su kontradiktorne! –  toj udarnoj mantri kao prepisanoj s opskurnih ljevičarskih portala, kojekakvih indexa, što originalnih, međunarodnih, što NARODnih im kopija. Iza ciničnog lamentiranja o državnom intervencionizmu u život pojedinca krije se zapravo kritika koncepta države, tog najboljeg poznatog okvira za osiguravanje krhke ravnoteže između prava pojedinca i obveza mu prema zajednici. I sve to u zemlji gdje su mjere u prosjeku najblaže u ovome dijelu svijeta, a moralo ih se poduzeti samo zato što se osnovnih nije pridržavalo u dostatnoj mjeri. A nije ih se pridržavalo zato što su ih omalovažavali određeni autoriteti, među kojima nije nedostajalo ni priučenih epidemiologa u svećeničkim haljama. Ostaje tek pitanje jesu li to činili zato što im tama srce obuze ili zato što im pomrači um. Ne navodi li na potonje upravo milanovićevski čušpajz u glavi kad se čas poziva na utjecajnog ljevičara, a rečenicu potom agitira na glasovanje protiv ljevice? U prepoznatljivom feralovskom stilu popljuje se konkurencija, a o svojim pulenima, junački poput Škore ranih devedesetih, tajac. Kad ti, koji se pozivaju na Foucaulta, tog gorljivog razgraditelja tradicionalnih društvenih struktura, nazivaju druge ljevičarima, to zvuči jednako uvjerljivo kao kad Škoro nekoga proziva za političku trgovinu, a Milanović za lijenost, nesposobnost i zagađivanje javnog prostora. No, upravo zahvaljujući tim prorocima lažnim neprijatelji Hrvata se ne trebaju previše brinuti oko toga što poslije Škore. Pa barem među Hrvatima škore poslije Škore nikad nije trebalo svijećom tražiti. Kao i one koji će se za njima povesti slijepo se držeći djetinjeg načela „Dajte nam bilo što, samo ne ovo što imamo“. I onda lakomo progutati kad im se servira upravo to – bilo što!

Zna li Škoro?

Svi se mijenjaju, samo oni ostaju vazda isti – zli u srcu i nemoćni u pameti! Pomalo paradoksalno, prihvaćajući barem razumom, ako već ne sa srcem, stvarnost hrvatske države, čak i domalo njezini ogorčeni protivnici Hrvatskoj danas manje štete od destruktivaca, koji vole samo neku nestvarnu hrvatsku državu, svedenu na razinu simbola u kakvom prašnjavom rokovniku (grb, zastava, valuta,…). Dotle svaku njezinu konkretizaciju, promatrajući ju isključivo kroz prizmu propusta, a ne postignuća službi i institucija koje državu čine državom, mrze i preziru takvom mržnjom da na čitavom svijetu nema nikoga tko bi tu, jedinu postojeću Hrvatsku mrzio više. Hrvatsku koju i danas, kao i tijekom Domovinskog rata, gradi puno dobrih ljudi, a ne malo njih, kako, podcjenjujući žrtvu glavnine hrvatskog naroda, častohlepnim narcisima podilazi Zoran Milanović. Takvima je on doista idealan predsjednik, dođe im kao nacrtan! No, zašto se onda srame priznati da su ga izabrali? Nemaju se čega sramiti, napose sad kad ih je tako lijepo naučio da ga ne provociraju nepoćudnim simbolima pod kojima se ratovalo, dok je on Bogu krao dane na Zrinjevcu propadajući i kao diplomat. No, taj propali diplomat i propali premijer u nečemu je začudo ipak uspio. Osim od Predsjednika RH napraviti dvorsku ludu, uspio je i kao alkemičar! Naime, pošlo mu je za rukom od ponekog tigra iz devedesetih napraviti umiljatog miceka. Pa mu još tepa – Dođi, Dođi! Tko te ljuti? No, u Škorinu posljednjem tangu Milanović je otišao i korak dalje, najviše se približivši nekom liku kojeg je utjelovio Marlon Brando. Približio mu se skoro kao Škoro Mariji Schneider. E, sad, Maria Schneider navodno nije znala što joj u najkontroverznijoj sceni „Posljednjeg tanga u Parizu“ spremaju režiser Bertolucci i partner Brando, koji su joj to prešutjeli, navodno, kako bi se opsceni prizor odigrao uvjerljivije. Zna li Škoro?

Grgur S.

Podijeli članak s prijateljima

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj
Advertisement

Komentari