Pratite nas

Kolumne

Postaju li bolnice najopasnije mjesto za preživljavanje?

Objavljeno

na

stock photo

Nema veze što bolnice liječe na tisuće ljudi. Istom logikom bismo trebali ukinuti i obitelj, jer u nekima postoje obiteljski nasilnici i manijaci. Ništa zato što obitelji odgajaju na tisuće zdravih osoba.

Velika rasprava koja se povela povodom nedavnih slučajeva nasilja u obitelji, čije su žrtve bila djeca. Na žalost, kao što reče La Fontaine, “uvijek su zbog zlobe velikih stradavali maleni”. Snažna emotivna angažiranost čitavoga društva oko ovih slučajeva svjedoči da nismo do kraja ogrezli u apatiji i da smo još uvijek sposobni za empatiju, pogotovo prema onima kojima je zaštita najviše potrebna, piše Borislav Ristić/VečernjiList.

Empatija je vrsta emotivne angažiranosti koja je neophodna društvu koje pokušava razviti sustav socijalnog povjerenja, na kojem počiva svaka civilizirana zajednica. No, ono što zabrinjava jest to što smo za tu vrstu empatije, izgleda, sposobni samo u izvanrednim okolnostima, kada se dogodi neka velika nesreća. Chesterton je govorio da su “najizuzetnija stvar na svijetu običan čovjek i obična žena, sa svojom običnom djecom”.

Slučajevi koji su zgrozili hrvatsku javnost predstavljali su napad na obitelj kao ključnu instituciju svakog civiliziranog društva koje drži do sebe i vlastite budućnosti. Jer, upravo je obitelj osnovna građevna jedinica društva, koja daje temelj razvoju zdravih i snažnih individua.
 Obitelj je zajednica koja počiva na povjerenju. Osjećaj povjerenja u druge izgrađuje se u obitelji, a otuda se širi na čitavo društvo. Zbog toga su, kada je obitelj ugrožena ili se pokaže nefunkcionalnom, i temelji čitavog društva u opasnosti.

Upravo je povjerenje ono koje omogućuje suradnju u društvu kao proširenoj zajednici.
 Bez međusobnog povjerenja ljudi bi sve svoje vrijeme i energiju tratili na međusobnu borbu. Tada bismo bili jedni drugima vukovi a društvo bi postojalo samo u rudimentarnim oblicima, nesposobno za prošireni poredak ljudske suradnje.

Živjeti u pristojnom društvu znači živjeti u izvjesnosti da druga strana neće varati. 
Ta izvjesnost je ono što ljudima omogućuje zajednički angažman na unaprjeđenju društva. Kada smo sposobni staviti se u kožu drugoga i dijeliti zajedničke vrijednosti s ljudima koji su izvan našeg užeg okruženja, to znači da je naše uže okruženje, odnosno obitelj, dobro obavilo svoju socijalnu funkciju.

S druge strane, lažovi su oni kojima nedostaje empatije. Oni su nesposobni staviti se u kožu drugih ljudi, osim ako tu kožu ne kane oguliti. Naročito je opasno ako neko društvo lažove i prevarante ne sankcionira. A najopasnije je kada takvo ponašanje društvo ne samo tolerira, već im još daje povjerenje na izborima.

Imati na vlasti visoku koncentraciju lažova i prevaranata znači držati to društvo stalno na rubu “rata svih protiv sviju” i rugati se u lice njegovoj budućnosti. Nije slučajno što su najrazvijenija društva ona u kojima je visok stupanj socijalnog povjerenja i koja imaju izrazito nizak stupanj tolerancije prema prevarantima. Nema povjerenja bez pravde. To je razlog zbog kojeg prevarante i lažove ne može tolerirati nijedno pristojno i civilizirano društvo.

Upravo zato nije dovoljno preslikati institucije pravne države i demokracije da bi one funkcionirale.

Ako na vlasti toleriramo ljude koji se služe lažima i prevarom ubrzo ćemo dobiti društvo koje će, kako je rekao Pascal, “pravdu učiniti nemoćnom, a moć tiranskom”.
No, kako sve polazi od kuće, nikako se ne može precijeniti značaj obitelji za izgradnju zdravog društva.

Zdrava obitelj je utočište slobode za pojedinca. Snažna individua s jasnim moralnim načelima može stasati samo u jezgrenoj obitelji. Bez toga, čovjek postaje laki plijen za manipulaciju.
Tako smo ovih dana imali priliku čuti zamamne apele o tome kako je obitelj postala opasno mjesto za čovjeka. Ništa nije lakše od samozavaravanja, jer “čovjek lako povjeruje da je ono što želi istovremeno i istina”, kao što reče Demosten.

Reći pak da je sama obitelj postala opasno mjesto za čovjeka isto je što i reći da su bolnice, u kojima umire najveći broj ljudi, najopasnije mjesto za preživljavanje. 
Pa, hajdemo onda zatvoriti bolnice jer tamo umire najviše ljudi! Nema veze što bolnice liječe na tisuće ljudi. Istom logikom bismo trebali ukinuti i obitelj, jer u nekima postoje obiteljski nasilnici i manijaci. Ništa zato što obitelji odgajaju na tisuće zdravih osoba! To je izvrnuta logika po kojoj uzmemo neki rubni slučaj i od njega napravimo opće pravilo za dobro smišljenu manipulaciju.

Čini se da je u pravu bio Descartes kada je rekao kako “nije dovoljno imati zdrav razum, već ga treba znati i primijeniti”. Razum nam kaže da se mudrost lisice često precjenjuje jer joj se u zaslugu upisuje i glupost kokoši. A kokoš kao da ne vidi kako je izvan sigurnog okruženja vlastite obitelji tek tikva bez korijena i lak plijen za lisicu.

Borislav Ristić/VečernjiList

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj
Oglasi

Komentari