Postalo je pomodno biti prisiljen

Kad je netko prisiljen nešto činiti, teško ga se može smatrati slobodnim. Jer njegovim postupcima, pa i mislima, upravlja netko drugi. Biti prisiljen, katkad zvuči i kao zgodna izlika za opravdavanje vlastitih postupaka, napose kad oni nisu časni. Osobitost ovoga doba je mnoštvo na tom tragu prisiljenih. Takvih, doduše, nikad nije manjkalo, no danas se na trenutke čini kao da iskaču iz svakog grma.

 

Kad je prisiljen, čovjek bude na svašta spreman

Evo na primjer, Vladimir Putin, šef moćne države, površinom najveće na svijetu, k tome i nuklearne sile, bio je lani prisiljen dići oružje na susjednu državu, kako bi, štono reče jedan njegov ovdašnji apologet, uzeo Ukrajini ono što može – Krim i istok.

Nije se poveo za primjerom negdašnjeg američkog predsjednika Kennedyja, koji početkom šezdesetih – zatekavši tada, u obrnutim ulogama, možda i izazovniju situaciju u neposrednom susjedstvu, jer pod nosom su mu se već naveliko smucali dalekometni projektili – ipak nije zapovjedio specijalnu operaciju na Kubi.

Putin je pak, tako prisiljen, ostavio dojam da je naivno namamljen u stupicu, ispavši zapravo puki američki poslušnik. Ili, kako bi kazao drugi ovdašnji mu navijač, stjecajem okolnosti politički pokrovitelj onog prvog – američki rob. A kad jedan tako moćan čovjek nema svoju volju, kako li tek mora biti drugima?

I Marin Miletić, svojedobno znan kao strastveni pobornik rokanja barbe Putina, je također prisiljen, doduše ne tako glasno kao nekad, nego sotto voce podupirati kremaljskog vladara. No, prisiljen je i na daleko gore – jesti insekte.

Na to ga prisiljava ona zločesta eurokomisijska spodoba, Ursula. Dotična je, naime, potpisala uredbu kojom se na tržište EU zemalja stavljaju prehrambeni pripravci na bazi kukaca, a Miletić je to doživio kao obvezu da tu, sve samo ne jeftinu robu mora konzumirati. Što iz toga zaključiti? Većina kupaca ode u trgovinu kako bi kupila samo ono što im treba. Ali ne i Miletić. On je jednostavno prisiljen pojesti sve što se nudi. Kad on i prateća mu sekta sveždera nahrupe u trgovački centar, na policama ne ostane više ništa. Obrste čak i cijene. I u kunama i u eurima. Za sobom ostave apokaliptični prizor kakvoga se ne bi postidjeli ni afrički skakavci nakon što poharaju sve oskudnije tamošnje zelenilo.

Mada, ako je suditi po mislima što se vrzmaju Marinovom glavom, ni ovo što sad jede mu ne čini baš dobro. Kao i njegovim sljedbenicima. A možda da razmisle lignje na žaru zamijeniti bogomoljkama, škampe na buzaru, recimo, stonogama, trlju jelenkom, a brudet od žaba onim od skakavaca? Ako im na gradelama koji put zacvrče cvrčci, ne će svijet propasti. Gore nego što jest, zacijelo im ne će biti. U najgorem slučaju, ostat će isti.

Ni na drugoj strani – drugoj, tek uvjetno rečeno, jer obje strane prečesto nastupaju usklađeno da bi to bilo slučajno, poglavito zaklinjući se barbi Putinu i odanom mu robu s Pantovčaka – nisu imuni podleći čarima prisiljavanja. Kad netko, odveć opsjednut krutom ideologijom, zanemari goli razbor, obično biva prisiljen na nagle i nepromišljene poteze poput bacanja radnika na cestu po hitnom postupku. I onda se čudi što je potpalio fitilj nezadovoljstva, prouzročivši da se Zagreb guši u smeću. Ironično, netom što su se riješili „lopova“, Zagrepčani sad za nagradu bivaju čas zameteni u snijegu (za što se nekad jako špotalo gradske vlasti, dok su si sad krivi građani sami), čas zapahnuti smradom smeća napuljskih razmjera. A što se može kad su siroti bili prisiljeni to si izabrati?

 

Zakon tržišta – potražnja potiče ponudu

Ne manje neugodan vonj širi se i oko lijevom političkom polu, napose trenutnim zagrebačkim vlastima, bliskih osoba, koje su jednostavno bile prisiljene posvojiti afričku djecu. I to, kako stvari stoje, ne mukte, nego već za tričavih nekoliko desetaka, a kako mediji navode, čak i do 40 tisuća eura.

Nisu vidjeli ništa neobično u tome što usred Afrike, gdje siročića ne manjka, posvajanje djece stoji podosta više nego u jednoj Hrvatskoj, gdje ih jedva bude i za lijeka, no, da bi ih se posvojilo, kako kaza ujedinitelj lijevih i desnih ekstrema, treba veza u samostanu. Ovako treba samo veza na sudu. Ne najbližem, nego onom pomno odabranom, podosta udaljenom od prebivališta posvojitelja. Na takvo posvajanje prisiljene bilo ih je lako uvjeriti kako ta pozamašna svota otpada što na posvuda visoke odvjetničke troškove, što na plaćanje troškova uvijek potrebitih sirotišta.

Posve logično, pa ne će im valjda dobrohotni posrednici kazati kako glavnina novca ide u njihov džep? Slično kao što će na drugoj strani i oni posvojitelji s nečasnim namjerama prema djeci, nažalost nađe se i takvih, kao motiv deklarirati isključivo plemenite nakane i dobro djeteta.

Posvojiteljima pritom nije bilo sumnjivo ni to što je solidan broj zapadnih država suspendirao posvajanje djece iz Konga zbog itekako utemeljenih sumnji na međunarodnu trgovinu djecom, s čime su nedvojbeno morali biti upoznati. Prisiljenima spojiti ugodno s korisnim – zadovoljiti roditeljski nagon i spasiti dječicu od životarenja u siromaštvu – promaklo im je i kako svojim postupkom stimuliraju potražnju. Jer nepisana pravila trgovine, bila ona zakonita ili ne, jasna su od pamtivijeka.

Za trgovinu je, kao i za ljubav, potrebno dvoje – kupac i prodavatelj. Bez kupca nema ništa! Pritom povećana potražnja nužno potiče i ponudu, u konkretnom slučaju i razne nečovječne oblike ponašanja, uključujući kupovinu i otimanje djece od roditelja ili, pak, najbližih rođaka u slučaju kad djeca ostanu bez roditelja, kojima rado pribjegavaju kriminalci, za neke danas crni vitezovi. Ova spoznaja ostavlja trajan biljeg na svima koji su uz asistenciju aljkavih hrvatskih sudova nezakonito posvojili djecu iz trećih zemalja, bili u toj raboti razotkriveni ili ne. Što opet ne znači kako nepravdu sad treba ispravljati novom nepravdom i posvojenu djecu izdvajati iz životne sredine u kojoj godinama odrastaju, osim ako se pokaže da su u zemlji porijekla oteta biološkim roditeljima ili zakonitim skrbnicima. Imajući sve to u vidu, nije skroz nepravedno što 4 hrvatska para u Zambiji sad skupo plaćaju posljedice svog rizičnog ponašanja. Prije svega, služe kao primjer drugima, spremnima vlastitom sebičnošću, umotanom u veo preuzvišene ljudskosti, poticati organizirani međunarodni kriminal na štetu drugih.

 

Jesu li hrvatski sudovi sami po sebi lijeni i naivni ili su na to prisiljeni?

Još jedna karika u ovom neslavnom lancu zaslužuje podrobniji osvrt. Kada bi, primjerice, neka banka transferirala novac u državu takve reputacije kakvu Kongo ima u „posvajanju djece“, riskirala bi osvanuti na crnoj listi, izopćena od drugih banaka. Neki hrvatski sudovi takvu vrstu etičkog kodeksa izgleda ne poznaju. Štoviše, kad pojedini među njima u 100% slučajeva donose pozitivne odluke o posvajanju djece iz udaljenih zemalja, dok se druge, podnositeljima zahtjeva fizički bliže, iz nekog razloga zaobilazi u širokom luku, nameće se pitanje potencijalno neujednačene, ako ne i koruptivne prakse. U tom smislu cinično, skoro i tragikomično zvuči objašnjenje Vrhovnog suda glede predmetnog postupanja sudova:

”Iz obrazloženja predmeta proizlazi kako hrvatski sudovi nisu posumnjali u vjerodostojnost odluka sudova DR Kongo i vjerojatno zbog toga nisu provodili poseban postupak ispitivanja njihove vjerodostojnosti (legalizacija)”

Vrijedi se zapitati propuštaju li se pojedini sudovi baviti realnim rizicima međunarodne trgovine djecom tek iz pukog neznanja i nehaja ili su možda nekim drugim metodama prisiljeni zažmiriti na to. Jer uloga suda se ne može svesti tek na bezuvjetno povjerenje u dokumentaciju porijeklom iz DR Konga bez konzultacija sa stručnim službama, poglavito stoga što je i sama ta afrička država unazad nekoliko godina zabranila posvojenja djece od stranaca. Čak i ako postoje iznimke, to po naravi stvari upućuje na dodatni oprez i preispitivanje. Zadaća sudova zasigurno nije ljenčariti u ime plemenitih nakana, nego pouzdano utvrditi činjenično stanje, slijedom toga i podrobno ispitati razložne sumnje, a ne ih tek nehajno zanemarivati. Tko za takvo što nije sposoban, nije sposoban ni suditi. A tko na to ne reagira, nije dostojan obnašanja pravosudne vlasti.

Naposljetku, upravo je nevjerojatno, štoviše, ozbiljno vuče na predumišljaj, što za posvajanje djece iz strane zemlje sudovi u praksi primjenjuju slabije provjere podobnosti posvojitelja nego za posvajanja u Hrvatskoj. Pritom neki kao da jedva čekaju pronaći rupu u zakonu u općim pravilima o priznanju inozemnih sudskih odluka, zato što tamo, gle, gle, nije izrijekom propisano da bi u takvoj situaciji sud morao primjenjivati odredbe Obiteljskog zakona. Pa ih onda uredno zaobilaze, a s tim u paketu i elementarnu logiku i zdravi razum. I što onda sprječava iz kakvih god pobuda zainteresirane da, koristeći se susretljivošću takvih sudova, idu linijom najmanjeg otpora?

 

Ugroza nacionalne sigurnosti prvog reda

Pravosudne vlasti očito nisu u stanju pratiti ritam povratka Hrvatske kući, u civilizacijski krug kojemu je stoljećima pripadala. Što ih sprječava u tomu – lijenost, iz komunističkog totalitarizma baštinjena  samovolja ili nešto treće? Štogod bilo, zbog iznimne neosjetljivosti na mogući međunarodni kriminal, sudska praksa ovdje debelo zadire u sferu ugroze nacionalne sigurnosti. Opstrukcija međunarodnog ugleda Hrvatske od strane elemenata začahurenih u hrvatskom pravosuđu, popraćena prilično šlampavom reakcijom pravosudnih vlasti, slučajno ili ne, ovih dana potamnjuje i povijesno postignuće učvršćivanja Hrvatske uz europsku maticu. Nakon što je tijekom mukotrpnih pregovora s EU podvrgnuta pojačanom monitoringu pravosuđa, jedva se oslobodivši njegova produživanja i po ulasku u Uniju, Hrvatska je prisiljena primjereno reagirati i sasjeći ove sramotne koruptivne prakse, poglavito što je na kocki i teško stečena međunarodna reputacija. Stoga ohrabruju žurno najavljene izmjene zakona, kojima bi se pobliže i jasnije regulirala predmetna problematika, i tako začepilo rupe u zakonu koje pojedini sudovi očito dočekuju kao ozebli sunce. One su nužne i zato što najizglednija alternativa trenutnoj vlasti uopće ne pokazuje da bi joj bilo osobito mrsko posegnuti za polovičnim zakonskim rješenjima, koja ohrabruju žmirenje i pod cijenu potpore međunarodnom kriminalu.

Uostalom, kad god bi dosad zasjeli na vlast, kroz nedorečene, katkad i proturječne zakone stvarali bi plodno tlo za neujednačene sudske prakse i opći nered, počevši od nejasnog razgraničenja ovlasti najviših državnih dužnosnika, predsjednika države i Vlade, sve do upravljanja pomorskim dobrom i odredbi Obiteljskog zakona. Tako, ujedno, na izrazito podmukao način ugrožavaju nacionalnu sigurnost. Eto, nisu takvi samo kad su prisiljeni potkopavati zajedničku europsku misiju vojne pomoći Ukrajini, do čijih joj je žrtava očito jednako stalo kao i do žrtava međunarodne trgovine ljudima.

Grgur S.

Što vi mislite o ovoj temi?