Pratite nas

Istaknuto

Postizborna razmišljanja – Svi protiv jednoga

Objavljeno

na

Prošli su i navodno najvažniji izbori, Most je slavio dva dana, a onda se počelo s diktiranjem uvjeta za koaliciju koju Petrov zove suradnjom s obje opcije, a sve u interesu naroda. Kao da sam slušao Ivu Josipovića dok lamentira o potrebi nacionalnog pomirenja i gospodarstvu kao prioritetu.

[ad id=”93788″]

SDP i Milanović su nestali i odmah Mostu obećali skoro sve što budu htjeli pod uvjetom da ostane Milanović.

Desne strančice su još jednom dobile šupkartu, al njihova upornost u krivoj politici sigurno ne će biti manja na sljedećim izborima na kojima će oni vikom na HDZ pokušati spasiti naciju od pljačke.

UIO i druge stančice, koje su ispod klerikalnog talara pokušale uhvatiti koji glas, su pokazale da oni nemaju ni strategiju, ni politički razum, a izgleda ni birača.

Lijeve opcije su se udružile da sruše HDZ-ove šanse povratka pa je nekadašnja primadona salonskog novinarstva, Mirela, pukla ko trula lubenica, a Živi zid je postao samo grm bršljana koji podsjeća na nekadašnju snagu.

Kad zbrojimo sve glasove, analiziramo novinske članke i tomu dodamo postizborne opcije i ponude onda se nameće jedan jedini zaključak: svi protiv Karamarka.

U čemu leži ta nevjerojatna energija kojom se čitava društveno politička elita i javni glasovi obrušavaju na jednog jedinog političara?

Prvo pravdanje za odbojnost je tvrdnja da Karamarko nema karizme. Kad to govore onda ljudi obično misle da je karizma nešto urođeno, iako najeminentniji stručnjaci javnog nasutpa kažu da je karizma ono što drugi o nama misle i vide, a to se ite kako da uvježbati. No mediji i savjetnici od svakoga mogu napraviti smušenjaka, a isto tako i obrunuto. Karamarko je se odlučio za savjetnike uzet ljude koji mu se uvlače u guzicu, ali mu očito govore da on nije onaj koji može pobijediti Milanovića u TV dvoboju. Tu već leži prvi razlog relativnog gubitka izbora. Karamarkovi savjetnici, koji su plaćeni da bi ga pripremili, a ne da bi mu se ulizivali, su očito promašili svoju profesiju.

Drugi razlog za odbojnost protiv Karamarka je priča oko Gotovine, Mesića itd. Tu priču rado koriste navodni domoljubi, neki branitelji i oni koji ne žele ni vidjeti ni čuti da je Gotovinin kum rekao upravo suprotno. No urbani mitovi su nešto što se ne može iskorijeniti, tim više kad se stvaraju sustvno i ciljano.

Treći razlog protiv Karamarka je navodna udbaška prošlost koju, kojeg li paradoksa, njegovi neprijatelji vjeruju jer im to govori nekadašnji šef Udbe, Manolić. Tko god imalo poznaje njihove metode, a one su objavljivane i u knjigama, zna da je je jedna od metoda bila upravo ta da se protivnika proglasi suradnikom. Na tu temu su Nijemci objavili mnoštvo knjiga, a sve one govore o istom uzorku rastakanja ciljane osobe. Metoda funkcionira jer ju podgrijavaju stari kadrovi, za koje postoje i dokazi da su radili za Udbu, nju prihvaćaju naivci koji u svakom vide udbaša i naravno da taj argument prolazi i zbog toga jer Karamarko u svojim prvim redovima ima dosta udbaša i bivših funkcionerčića komunizma, a oni njegovim protivnicima dolaze kao kec na desetku.

No, sve su to neke naznake o stanju nacije i medija izvan samoga HDZ-a, al veliki odljev glasova HDZ može zahvaliti unutarstranačkim protivnicima i saboterima. To su mnogobrojni hadezeovci koji su ove izbore vidjeli kao prigodu da smaknu Karamarka i preuzmu opet vlast koju su imali prije odlaska Ive Sanadera. Oni su poraspoređeni po svim odborima, klubovima i funkcijama, ostali su jer su navodno sposobni, kulturni i pametni, za razliku od navodno nekulturnih i rigidnih desničara. Oni su glasnici novog HDZ-a onog uljuđenog, europskog i nenacionalnog. Njihov glavni predstvnik sjedi u EU parlamentu i čeka da ga zamole da zamijeni Karamarka. Da se nebi slučajno istakao, on šuti i odaje dojam sposobnog i pametnog. U HDZ-u je očito dovoljno znat vezat kravatu, šutiti i lupat fraze da bi te naivno članstvo prepoznalo kao veliki potencijal. Ta velika skupina je na ovim izborima birala Most da bi prisilila Karamarka na odstupanje i opet preuzela vodstvo.

Ako tomu dodamo koalicijske partnere koji nisu doprinijeli ništa, a uzeli su prve pozicije te stavljanje ljudi sumnjivih referenci na značajna mjesta, onda imamo koktel nezadovoljstva i razočaranja.

Naravno da je i kampanja igrala ulogu u ovakvom ishodu. Poprilično nespretna kampanja i policijski pristup vođenju iste te jako loše prepoznavanje budućih poteza protivnika i loš timing je doprinio svoje. Umjesto ideja, stranka je promovirala mobilizaciju, okolo su se vozali članovi da bi se napunile dvorane, a program je promoviran kao najvažnija okosnica. Da je pobijedio program to bi bilo prvi put na nacionalnim izborima neke države. Dokaz tomu je Most, koji nema nikakvog programa, dobio je puno mandata, a i Milanovićev program je bio sročen u tri točke: laži, obećavaj i pljuj.

No, zašto Karamarko ima toliko protivnika, a tako malo saveznika?

Očito je Karamarko prepoznat kao lik koji bi stvarno mogao provesti lustraciju, koje se mnogi više plaše nego što nam mediji žele prikazati. Umjesto toga mediji imputiraju da je Karamarkov rječnik neprilagođen i ne spominju recimo Milanovićev rječnik, koji ne samo da je rigidan nego izrazito mrzitljski, okrenut čak prema Karamarku osobno, a svrstavanje čitave stranke i članova u kriminalce i lopove pokazuje samo količinu mržnje koju Milanović i lijeva opcija gaje prema političkim oponentima. Taj partizansko komesarski stil je mobilizirao sve njihove birače i zapečatio sudbinu svih drugih lijevih opcija. No ljevičari u Hrvatskoj smiju mrziti, to je čak i poželjno, a kad Karamarko govori o lustraciji i nacionalnom ponosu, to je neprihvatljivo. Jezik i uljudnost ne mogu dakle biti razlogom ovakvog izbora, jer bi po toj logici Milanović imao samo dva mandata.

U natjecanju “svi protiv Karamarka” su se dakle udružili svi jugonostalgičari i mrzitleji HDZ-a kao političke pojave, Karamarkovi osobni protivnici unutar i izvan stranke, te njegovi, u najmanju ruku upitni, savjetnici, bivši Sanaderovi i Kosoričini kadrovi te velika količina unutarstranačkih oponenanta koji ne mogu prežaliti gubitak utjecaja i boje se stvarne lustracije. Kor mrzitelja iz navodno nacionalnog bloka da ni ne spominjem. Oni su još uvijek uvjereni d aje glavni neprijatelj hrvatske dražve ona stranka koja je državu vodila kad je stvarana. No to već nije političko pitanje.

Naravno da bi bilo preusko kad bismo rekli da su krivi samo drugi. Karamarko je i sam kumovao ovakvom ishodu jer je previše prostora otvorio svojim suradnicima i prenaivno vjerovao da je svakome narodni interes iznad osobnoga. Njegovi sljedbenici će reći da nije mogao drugačije, al onda se postavlja jednostavno pitanje:

Kad misli da će biti drugačije?

Moj odgovor je jednostavan: nikada!

Vinko Vukadin

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Istaknuto

Tko je Božo Kožul – zapovjednik “Tigrova”?

Objavljeno

na

Objavio

Prva gardijska brigada Hrvatske vojske “Tigrovi” obilježila je 27. obljetnicu svog ustroja prigodnom svečanosti u vojarni “Croatia” na kojoj je istaknuto da su pripadnici “Tigrova” dali veliki doprinos u Domovinskom ratu te da je obaveza društva čuvati uspomenu na tu borbenu postrojbu u kojoj je tijekom rata poginulo 367 pripadnika, a njih šest još se vode kao nestali.

Na obilježavanju obljetnice prisustvovao je i posebni savjetnik ministra obrane Božo Kožul, zapovjednik „Tigrova“.

Stožerni brigadir Božo Kožul u “Tigrove” je stupio 5. kolovoza 1990., a general Janko Bobetko imenovao ga je pukovnikom u 21. godini. S 27 godina postao je zapovjednik 1. gardijske brigade, a 2001. godine je umirovljen.

Kožul je svojevremeno govorio kako branitelji u vrijeme naoružanja nisu imali gotovo ništa, tek ono što su naslijedili u Rakitju. “Nije bilo vremena zapovijedati, nešto planirati, sve je bilo stvar dogovora”, rekao je te istaknuo kako su ratovali neiskusni i neškolovani momci protiv oficira JNA.

“1991. godine je važna jer smo bili neslomljivi, dečki su imali veliki duh i domoljublje, vladalo je zajedništvo. Bez 1991. godine, ne bi bilo ni Oluje. Tada je odnos snaga bio 5:1 u korist neprijateljske vojske, dok je za vrijeme Oluje bilo obrnuto”, ocijenio je Kožul.

Božo Kožul umirovljeni je stožerni brigadir, rodom iz Širokog Brijega. Tijekom ratnih godina zapovijedao je 2. i 3. bojnom do samoga kraja, da bi 1995. preuzeo dužnost načelnika Odsjeka za operativno-nastavne poslove sve do 1997. godine, piše Narod.hr

 

facebook komentari

Nastavi čitati

Istaknuto

5. studenog 1990. – Osnovana 1. gardijska brigada “Tigrovi”

Objavljeno

na

Objavio

Na današnji dan 1990. godine formirana je Jedinica za posebne namjene MUP-a Republike Hrvatske u Rakitju, koja je kasnije prerasla u 1. gardijsku brigadu “Tigrove”.

Bila je formirana od dragovoljaca i dijelova Hrvatske policije. U prvoj fazi svoga djelovanja, kao Jedinica za posebne namjene MUP-a “Rakitje”, izvršavali su delikatne vojno-redarstvene zadaće.

Iza njih su ostale briljantno provedene akcije poput hvatanja Arkana i drugih terorista.

U suradnji sa drugim jedninicama za posebne namjene MUP-a RH proveli su povijesnu akciju na Plitvicama koja je u historiografiji zapamčena kao “Krvavi Uskrs”.

Daljnjim rastom snaga i postupnim formiranjem Hrvatske vojske uvjetovanim stupnjem agresije na Republiku Hrvatsku, “Tigrovi” postaju 1. A brigada ZNG-a, koju čini šest bataljuna (bojni).

Tada su se bojne nazivale prema bazama ili kodnim nazivima i to: 1. bojna-Vrapče (ćukovi), 2. bojna-Rakitje (kosovi), 3. bojna-Pionirac, po Pionirskom gradu (žune), 4. bojna -Kumrovec pa Petruševac (gavranovi), 5. bojna -Vinica kod Varaždina (oblaci) i 6. bojna – Tomislavac po planinarskom domu na Sljemenu (orlovi).

Tijekom ljeta 1991. godine, dio “Tigrova” držao je položaje u Novim Čakovcima, Vukovaru, Dalju, Erdutu, Iloku, Đeletovcima i Tenji.

Tijekom 1991. godine “Tigrovi” su sudjelovali i u borbama na novogradiškom i novljanskom ratištu, te su spriječili namjere banjalučkog da se spoji s bjelovarskim korpusom JNA. Štoviše u operaciji “Orkan ’91” brigada je imala zapaženu ulogu u oslobađanju okupiranog područja. Sredinom 1992. godine brigada je poslana u deblokadu opkoljenog Dubrovnika.

Sve zadatke uspješno su obavili i najjužniji dio Hrvatske je potpuno oslobođen do kraja godine. Godine 1993. dijelovi brigade sudjeluju u operaciji “Maselnica”, a 1994. godine brigada je uglavnom neaktivna te je taj period provela u treningu i opremanju.

Ipak ta godina ostat će upamćena kao ona u kojoj je život izgubio jedan od simbola “Tigrova” – heroj Domovinskog rata Damir Tomljanović Gavran. U operaciji “Bljesak”, “Tigrovi” su bljesnuli na njima poznatom terenu zapadne Slavonije, a kruna njihova djelovanja bila je operacija “Oluja”.

Važno je napomenuti činjenicu koja se se često zaboravlja, a to je da je brigada sudjelovala i u ratnim operacijama u BiH, od operacije “Ljeto ’95” do “Južni potez“. Tijekom Domovinskog rata ime i važnost “Tigrova” gradilo je oko 11 tisuća pripadnika.

U ratnim akcijama Domovinskog rata poginulo je 367 pripadnika Tigrova dok je 1711 ranjeno, a 201 pripadnik je prošao torture logora. Šestorica se još uvijek vode kao nestali, piše vojna povijest

 

Ministar Krstičević čestitao obljetnicu Tigrovima

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari