Pratite nas

Reagiranja

Poštovana gospodo Puljiz, Despot, Letica i Macan izjasnite se!

Objavljeno

na

Poštovana gospodo Puljiz, Despot, Letica  i Macan. Kako čitam na portalima po zvanju ste: novinarka Helena Puljiz, sociolog Slaven Letica, novinar i publicist Zvonimir Despot, komunikacijski stručnjak Krešimir Macan.

Po naobrazbi se i  ne mogu nositi s vama  ja sam samo hrvatski državljanin  gimnazijalac, vozač i sudionik Domovinskog rata  sa Spomenicom Domovinskog rata i Medaljama Ljeto i Oluja. No i sa tako skromnom naobrazbom u odnosu na vas  znam po nešto o tome što je lustracija. Vjerujem da vi sa takovom naobrazbom o tome znate mnogo više pa Vam ja i ne mislim sada  sve svojim riječima pojašnjavati no poslužit ću se pojašnjenjima što lustracija znači uratkom Vedrana Obućine  objavljenom  u Vijenac 563.

[ad id=”93788″]

Lustracija u bivšim komunističkim zemljama – U očekivanju dekomunizacije

Vedran Obućina

Lustracija ima ne samo kaznenu nego i moralnu ulogu pročišćavanja društva od komunističke ideološke indoktrinacije. Uz kazneni progon osumnjičenika i čišćenje državne uprave od pripadnika bivšega režima, njezin je glavni smisao prevladavanje duhovnoga nasljeđa komunističkih društvenih i kulturnih utjecaja

Lustracija se u postkomunističkim zemljama Europe različito primjenjivala s obzirom na vrijeme, prostor, politički naum te posljedice. Gotovo su sve zemlje Srednje i jugoistočne Europe na ovaj ili onaj način donijele zakone o lustraciji, neke su te zakone i dosljedno provodile, druge su ih koristile za dnevnopolitičke borbe, a tek iznimke, poput Hrvatske, nisu imale političke hrabrosti ni volje da donesu takve zakone. Lustracija, međutim, u većini zemalja nije provedena na željeni način, niti je polučila rezultate kakve su očekivali žrtve komunističkog sustava. Često je izostao kazneni progon velikog broja pripadnika tajne policije te njihovih suradnika prokazivača za koje je postojala osnovana sumnja da su kršili ljudska prava, što ukazuje na ozbiljne pravne i političke nedostatke u provedbi lustracije. Lustracija je time postala jedno od najkontroverznijih političkih pitanja u postkomunističkoj Europi, znakovito breme demokratske tranzicije.

Moralna uloga

Suočavanje s komunističkom prošlošću posljedica je političke volje novih političkih elita koje su poduzele ili su trebale poduzeti sudske i političke korake u određivanju prema totalitarnoj, nasilnoj i traumatičnoj prošlosti. Ti koraci obuhvaćaju tri glavne radnje: (1) lustraciju, kao način trenutne zabrane javnoga rada pripadnicima bivše partijske birokracije i tajne policije; (2) mogućnost svih građana da pregledaju izvještaje o sebi i svojoj obitelji u arhivima nekadašnje tajne policije; (3) pokretanje postupka i suđenje bivšim komunističkim čelnicima i agentima tajne policije koji su optuženi za kršenje ljudskih prava i temeljnih građanskih sloboda.

Teško je, ako ne i nemoguće, zamisliti način na koji bi se društvo moglo vratiti nekom stupnju demokratskog djelovanja bez suočavanja s totalitarnim dijelovima vlastite prošlosti. Jedina zemlja koja je odlučila oprostiti i zaboraviti bila je Španjolska, u kojoj su pomirba i zaborav službeno obuhvaćali i sljedbenike Francisca Franca i komuniste, uz uvjet da potencijalni optuženici budu lojalni novom demokratskom poretku, što je djelomice bio put koji je u Hrvatskoj promicao Franjo Tuđman.

Treba reći da pojedini analitičari zastupaju tezu da lustracija nema samo kaznenu nego prije svega moralnu ulogu pročišćavanja društva od komunističke ideološke indoktrinacije. Ona bi, prema njima, trebala rasvijetliti sve aspekte komunističke diktature te djelovati kao procedura za razotkrivanje istine. Tako je nastao pojam dekomunizacije, koji se odnosi upravo na kazneni progon osumnjičenika i čišćenje državne uprave od pripadnika bivšega režima. Lustracija i dekomunizacija izglasane su u Češkoj kao dio istog zakona, što pokazuje njihovu bitnu neodvojivost. U Bugarskoj i Albaniji bilo je sličnih pokušaja spajanja lustracije i dekomunizacije, no do takve zakonske realizacije zbog odluke ustavnog suda u objema zemljama nikada nije došlo. Dekomunizacija, kao važan dio lustracijskoga postupka, glavni je element oko kojega su se razvile kontroverze u vezi s proceduralnim i zakonskim suočavanjem sa zločinačkom prošlošću.

Komunizam u Srednjoj Europi

Zbog načina tranzicije vlasti u mnogim je zemljama Srednje i Istočne Europe bilo teško ili čak nemoguće provesti lustraciju. Riječ je o zemljama u kojima su liberalni demokratski poredci uspostavljeni na relativno miran način. U tim slučajevima na djelu su bili pregovori i dogovori između pripadnika komunističkog režima s jedne i predstavnika demokratske opozicije s druge strane te mirna tranzicija putem izbora ili zahvaljujući potezima reformski orijentiranih predstavnika staroga režima. Zastoja u provođenju lustracije također je bilo zbog neuspješne tranzicije, primjerice u Jugoslaviji, gdje je raspad komunizma bio okidač za velikosrpsku agresiju, a u trenutku brutalnoga i nametnutog rata napadnutoj i nenaoružanoj Hrvatskoj zločini komunističkog doba činili su se kao manje važni.

U državama kao što su Istočna Njemačka (poslije sjedinjena sa SR Njemačkom) i Češka (koja je do 1993. bila sjedinjena sa Slovačkom) lustracija je provedena te je dala dobre rezultate. Češka je u usporedbi s drugim postkomunističkim državama jedina zemlja koja je uspješno provela lustraciju – lustracijskim je zakonom obuhvaćeno 420.000 ljudi, uključujući agente i suradnike tajne policije, pripadnike komunističke nomenklature od najnižih do najviših funkcija, pa čak i vlasnike stanova koje je dijelila tajna služba. Ujedinjenjem Njemačke uveden je lustracijski zakon po kojemu su otvoreni tajni arhivi policije, a oko 100.000 ljudi je lustrirano.

S druge strane, u prvom navratu u Poljskoj i Slovačkoj rezultata gotovo da i nije bilo. U Poljskoj će tek 1997. godine biti uveden prvi lustracijski zakon, a izmjene zakona uslijedit će 2007. Po osamostaljivanju Slovačke 1993. premijer Mečiar osporavao je lustracijski zakon, koji je u konačnici doživio potpuni neuspjeh. Tek 2002. godine Slovačka uvodi Zakon o nacionalnom sjećanju koji, međutim, ne sadržava odredbu o mogućnosti pravnoga gonjenja komunističkih čelnika. U Bugarskoj, Albaniji te u državama bivše Jugoslavije svaki pokušaj uvođenja i provođenja lustracije u pravilu je doživljavao neuspjeh.

Sve u svemu, kada se područje postkomunističke središnje i istočne Europe sagleda kao cjelina, vidi se da se lustracija pokazala relativno neuspješnom. Nekoliko je razloga tome, a glavni leži u otporu koji je provođenju kaznenog progona nad funkcionerima komunističkog režima i njihovih tajnih službi (tzv. dekomunizacija) pokazivao dio novih političkih elita regrutiran iz staroga režima, ali i dio javnosti, pa čak i pripadnici akademske zajednice.

Sa željom da se osnaže uloženi napori koji su dolazili iz samih postkomunističkih zemalja da se o karakteru komunističkih režima počne govoriti precizno i bez neodređenosti te da se osude zločini komunističke prošlosti, javili su se i određeni pritisci iz Europske Unije. Rezolucija 1481 Parlamentarne skupštine Vijeća Europe tako je pozvala na međunarodnu osudu zločina totalitarnih komunističkih režima, bez preporuke vladama kako da to konkretno učine. Nastale su i druge važne deklaracije koje nedvosmisleno osuđuju komunistički totalitarizam, na primjer Praška deklaracija o europskoj svjesnosti i komunizmu, Javno saslušanje EU o zločinima totalitarnih režima, Rezolucija o ponovno ujedinjenoj Europi, hrvatska Deklaracija o osudi zločina počinjenih tijekom totalitarnoga komunističkog poretka u Hrvatskoj itd. Ono što je karakteristično za sve deklaracije koje osuđuju komunizam, kao i za cjelokupni stav Europe prema tom pitanju, jest da se osuđuje totalitarni režim kao takav. Po tome je dekomunizacija koja se treba sprovesti najsličnija denacifikaciji. Ali kontroverze oko lustracije započinju upravo na toj točki, budući da se pojedini akademski krugovi u Europi, jednako kao i komunističke stranke, suprotstavljaju tezi da su lustracija i dekomunizacija nužne i potrebne jednako kao što je to bila i denacifikacija Njemačke nakon Drugoga svjetskog rata.

Otpori političke i intelektualne elite

Neki sveučilišni profesori i u Hrvatskoj tvrde da komunizam i nacizam nisu iste doktrine, iz čega vuku tezu da bi se primjenom lustracije izmijenila povijest te relativizirali nacistički zločini. No lustracija upravo pretpostavlja jedan te isti, totalitarni i zločinački karakter i nacizma i fašizma i komunizma, a razlike među njima ne mogu opravdati dublju totalitarnu istovjetnost tih režima. Potreba za lustracijom proistječe iz sasvim očiglednog i utemeljenog uvida da su nacizam i komunizam dva lica istoga zla, koje se u oba slučaja manifestiralo u obliku totalitarnoga sustava. Čini se da je nekima i danas teško prihvatiti da su se u komunističkim zemljama Europe činila najgora kršenja ljudskih prava i najstrašniji zločini 20. stoljeća.

No dok je Auschwitz bio ozbiljan moralni teret društva u postnacističkoj Njemačkoj, gulag u postkomunističkoj Europi to svakako nije. U uvodu u Crnoj knjizi komunizma stoji da je „smrt od gladi djeteta ukrajinskog kulaka koje je Staljinov režim smišljeno natjerao do skapavanja ‘istovrijedna’ smrti od gladi židovskoga djeteta u Varšavskom getu koje je do skapavanja natjerao nacistički režim“, a to kod jednoga dijela intelektualne javnosti i u Europi i kod nas dovodi do osuđujuće reakcije, što samo ilustrira na kolike otpore nailazi lustracija. Danas je očigledno da potpunu realizaciju lustracije u većini bivših komunističkih zemalja najviše sprječava intelektualna i politička elita stasala u doba komunizma – jer bi i sama njome bila obuhvaćena.

Ako je i sama denacifikacija imala poteškoća s legitimnosti – Konrad Adenauer rehabilitirao je gotovo milijun bivših nacista Zakonom o rehabilitaciji iz 1951. – denacifikaciju su ipak prisilno proveli Saveznici. No za razliku od denacifikacije, lustracija je u mnogim zemljama, uključujući i Hrvatsku, suočena s preostacima posttotalitarne komunističke svijesti, koja napušta principijelnu logiku svekolike osude masovnih zločina, bez obzira pod čijim su se znakom oni provodili, te se gorljivo zalaže za selektivnu osudu samo jedne strane medalje – nacističkih zločina. Tako se postavljaju pravila kojih se drže i pripadnici tzv. nove, tobože demokratske ljevice u postkomunističkim zemljama, zbog čega ondje počinju koegzistirati dva paralelna svijeta, dvije nomenklature i dva društva.

Lustracija u Hrvatskoj?

U pogledu Hrvatske, neki jednako tako dovode u pitanje smisao lustracije s dva desetljeća zakašnjenja, a kao argument navode relativnu suradnju bivših komunista s novim službenim organima te prelazak određenog broja članova komunističke partije na stranu demokratskih procesa i njihov ulazak u vodeće hrvatske političke stranke. Naizgled se može činiti da takvo stanje „korpus“ potencijalnih kandidata za lustraciju čini donekle maglovitim i teško odredivim, ali ako se svakom slučaju pristupa individualno, što je bio slučaj i u Istočnoj Njemačkoj i Češkoj, kao zemljama u kojima se lustracija najuspješnije provela, čini se da mjesta za nejasnoće nema. Treba reći da mnogi od onih kojima se u tim zemljama sudilo nisu osuđeni, a neki su dobili samo disciplinske kazne. Osim toga, može li itko uvjerljivo tvrditi da se pripadnicima i suradnicima tajnih službi te onima koji su u ime režima nedvojbeno činili zločine u Hrvatskoj ne treba suditi? Na posljetku, temeljni smisao lustracije, osim osude konkretnih osoba, jest i prevladavanje duhovnog nasljeđa komunizma, a ono još uvijek prožima velik dio hrvatskoga društva, kao i državnih i kulturnih institucija.

Ovaj sam osvrt na lustraciju  postavio ponajviše poradi čitatelja ovoga portala a ne vas da bih  i  njima malo približio što je uistinu lustracija a bio mi je prikladan jer je na jednostavan način napisano I pojašnjeno  gdje je lustracija provedena u Europi a gdje ne I zašto bi se morala provesti  .

Na portalu sam pročitao i ovo:

Do žešće rasprave došlo je kada se počelo raspravljati o pozivu zastupnika HDZ-a Željka Glasnovića da se krene u lustraciju novinara. Svi su se složili da je to nedopustivo.“

Poštovani  ja sada imam par jednostavnih pitanja za Vas:

Jeste li vi doista izjavili da je lustracija novinara nedopustiva? Ako ste se složili  da je lustracija novinara nedopustiva možete li meni ali i  onima koji čitaju ovaj portal pojasniti zašto je  nedopustiva?

Jeste li Vi za lustraciju, a ako niste, zašto niste? Ako ste za lustraciju zašto bi je provodili selektivno?

Daran Bašić/Kamenjar.com

Emisiju Poligraf pogledajte OVDJE

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Reagiranja

Škoro odgovorio: Primio sam 135.000 kuna otpremnine i sve je po zakonu

Objavljeno

na

Objavio

Predsjednički kandidat odgovorio na tvrdnje tjednika Novosti da je odlazeći iz tvrtke Orfej 1999. nezakonito dobio 350.000 kuna

Predsjednički kandidat Miroslav Škoro reagirao je na tvrdnje tjednika Novosti Srpskog narodnog vijeća da je 1999. godine, odlazeći s čelne pozicije u HRT-ovoj diskografskoj kući Orfej, nezakonito primio otpremninu od 350 tisuća kuna. Iz dokumenata koje nam je Škoro dao na uvid proizlazi da je otpremnina koju je primio iznosila ukupno 135.600 kuna, dakle ni polovicu svote koju navode Novosti, te da je isplaćena na temelju sporazumnog raskida ugovora o radu s HRT-om.

Sporazumni raskid potpisao je tadašnji direktor HRT-a Ivica Vrkić, koji danas izjavljuje da se ne sjeća da je sa Škorom bilo što potpisao.

U prilog tezi da odlazeći iz Orfeja Škoro nije učinio ništa protuzakonito, iz njegova stožera prilažu doznaku iz tadašnjeg Zavoda za platni promet na kojoj je vidljivo da je HRT Škori 24. rujna 1999. isplatio 135.600 kuna, a kao svrha doznake navodi se isplata otpremnine u skladu s ugovorom o plaći. U ugovoru o raskidu sporazuma o plaći koji je potpisao Vrkić piše, pak, da će HRT Škori isplatiti otpremninu u skladu s ugovorom, dok se u ugovoru o plaći navodi da će mu HRT, u slučaju da bude razriješen prije isteka četverogodišnjeg mandata i nakon toga ne ostane u radnom odnosu s Orfejem, HRT isplatiti otpremninu u visini od 12 neto plaća.

Zanimljivo, i u nalazu državne revizije na koji se pozivaju Novosti vidi se da je ugovorena otpremnina u iznosu 12 neto plaća, kao i da je Škorina plaća iznosila 11.300 kuna, no revizor zatim navodi da je isplata izvršena s računa HRT-a u iznosu od 350.854,01 kunu. Ne tvrdi se, međutim, da je isplaćena veća otpremnina od ugovorene, nego se HRT-u zamjera to što je Škoro razriješen na vlastiti zahtjev zbog čega, tumači revizor, nije imao pravo na otpremninu.

U Škorinu ugovoru o plaći, kojim je ugovorena otpremnina u slučaju da bude razriješen, navodi se da Škoro pravo na otpremninu gubi samo ako nakon razrješenja ostane u radnom odnosu ili u slučaju kršenja obveza iz radnog odnosa. To je li razriješen na vlastiti zahtjev po ovom ugovoru ne igra nikakvu ulogu pa je nejasno na temelju čega je revizor uopće zaključio da je Škoro razrješenjem trebao ostati bez otpremnine. Uz to, revizija se ne poziva ni na bilo kakav dokument koji bi potvrdio da je Škoro osobno tražio razrješenje.

Državna je revizija utvrdila i da je Orfej bio dužan refundirati HRT-u isplaćenu otpremninu budući da je bila isplaćena s HRT-ova umjesto s Orfejeva računa i naložila HRT-u da iznos otpremnine naplati od Orfeja, a ne od Miroslava Škore. Škoro, pak, tvrdi da on u posljednjih 20 godina nikad nije zaprimio zahtjev za povrat otpremnine ni od HRT-a ni od Orfeja.

Ostatak nalaza Državne revizije odnosio se uglavnom na financijske i računovodstvene nepravilnosti vezane za odnos s Orfejem kao društvom u stopostotnom vlasništvu HRT-a, ponajprije pri pružanju usluga javne radiotelevizije Orfeju kao vlastitoj tvrtki kćeri bez naknade, a među kojima dominiraju usluge oglašavanja. Pojednostavljeno, HRT je reklamirao Orfej koji je u njegovu vlasništvu, a da nije naplatio te usluge, piše VečernjiList

Novosti su u svom tekstu “Ne dirajte mi glavnicu” problematizirale i stambeni kredit od 120 tisuća tadašnjih njemačkih maraka uz povlaštenu kamatu od 5 posto koji je Miroslav Škoro dobio od HRT-a. Iz Škorina stožera upozoravaju, međutim, na činjenicu da je taj kredit odobrilo Vijeće HRT-a, što je vidljivo i iz teksta u Novostima, te dodaju da je Škoro taj kredit otplatio već u srpnju 1999., iako je otplatni rok bio 15 godina.

– Kad sam se odlučio kandidirati za predsjednika, itekako sam bio svjestan što to znači. Ne bih se kandidirao ni predlagao Zakon o podrijetlu imovine i oduzimanju nezakonito stečene imovine da imam što skrivati. Ali volio bih kad bismo o svemu, pa i o mojoj imovini i poslovima, razgovarali na temelju činjenica, a ne nečijih fantazija – komentirao je Škoro za Večernji list, uz poruku da će rado odgovoriti na sva pitanja koja zanimaju javnost, ali i pravno se zaštititi od namjerno plasiranih laži i podmetanja.

 

Škoro: Kad ti Pupovčeve Novosti daju naslovnicu, to je najbolja referenca da si na pravom putu.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Reagiranja

Mladen Pavković: Kakav je to festival gdje Goran Višnjić ne može dobiti nagradu ni za ‘specijalne efekte’?

Objavljeno

na

Nakon što smo saznali tko su dobitnici Zlatnih arena na ovogodišnjem Pulskom filmskom festivalu, slobodno se možemo upitati: Kakav je to festival? Sve najznačajnije nagrade i priznanja dobio je igrano-dokumentarni film Dane Budisavljević „Dnevnik Diane Budisavljević“, u kojem nam autorica predstavlja ženu koja je iz ustaških logora spasila desetak tisuća dječaka i djevojčica, što nije ništa drugo nego znanstvena fantazija,ili bolje rečeno falsifikat, a nikako istinsko svjedočanstvo, kako su govorili i pisali.

Nagrade su potom dodijeljene svima onima (svaka čast iznimkama) koji „drugačije“ dišu, koji od hrvatske države prave „humoresku“, poput filmova „Koja je ovo država“ ili „Posljednji Srbin u Hrvatskoj“.

Častan i ugledan hrvatski redatelj Antun Vrdoljak koji se natjecao s filmom „General“, a u kojem glavnu ulogu glumi svjetski poznati glumac Goran Višnjić, (dragovoljac Domovinskog rata!), nije dobio „ništa“, odnosno dobio je dvije-tri „zlatne arene“ za recimo „specijalne efekte“ (sic!) i tome slično, drugim riječima – ništa.

Da je film i više nego dobar i da će potući rekorde gledanosti u kinima i na malim ekranima nitko ne sumnja, osim onih pojedinaca koji se „razumiju“ u filmsku umjetnost i koji su valjda prespavali one dijelove u kojima glumi recimo Višnjić, jer da su gledali kako to on radi vjerojatno bi mu udijelili, ako ništa drugo, a ono „nagradu za specijalne glumačke efekte“.

Barem je to zaslužio!

Međutim, još prije ovog festivala bilo je jasno da filmovi ili bolje rečeno teme poput „Generala“ nemaju nikakvu šansu, bez obzira što sada pričaju da je ovaj inače sjajan film o hrvatskom obrambenom Domovinskome ratu i generalu Anti Gotovini bio najviše favoriziran od strane dijela javnosti.
To jednostavno nije točno.

Najviše su favorizirani oni kojima su pripale „Zlatne arene“, poput izmišljene priče o Diani Budisavljević, ili pak onom čiji je autor Predrag Ličina, sin nekadašnjeg zloglasnog udbaškog novinara Đorđa Ličine.

Zanimljivo je da je Vrdoljak od prvoga dana znao što ga čeka u Puli, pa stoga i nije bogzna kako razočaran, kad je čuo tko će sve kući nositi „zlatni kipić“. Naime, i u vrijeme komunizma su zabranjivali i žestoko osporavali neke njegove filmove, a „glave“ mu je došla i tv serija „Tito“ koja se reprizno prikazuje na Hrvatskoj radioteleviziji (HRT).

Ne, to kako je (istinski) prikazao Tita, to mu ne mogu i ne će oprostiti.
Stoga nije ni čudno da je „General“ na Pulskom filmskom festivalu prošao kako je prošao, odnosno što će svoju kvalitetu i gledanost morati tražiti negdje drugdje, gdje će valjda prepoznati vrhunsku glumu jednog Gorana Višnjića, ali i druge, a poglavito iznimno zanimljivu i vrijedno pažnje temu o Domovinskome ratu, što je na otvorenju festivala izjavila i predsjednica Republike Kolinda Grabar Kitarović kad je rekla da će “film odjeknuti u svijetu i da će ljudi doznati istinu, ne samo o generalu, već općenito o Hrvatskoj vojsci!“.

Mladen Pavković

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari