Pratite nas

Reagiranja

Poštovana gospodo Puljiz, Despot, Letica i Macan izjasnite se!

Objavljeno

na

Poštovana gospodo Puljiz, Despot, Letica  i Macan. Kako čitam na portalima po zvanju ste: novinarka Helena Puljiz, sociolog Slaven Letica, novinar i publicist Zvonimir Despot, komunikacijski stručnjak Krešimir Macan.

Po naobrazbi se i  ne mogu nositi s vama  ja sam samo hrvatski državljanin  gimnazijalac, vozač i sudionik Domovinskog rata  sa Spomenicom Domovinskog rata i Medaljama Ljeto i Oluja. No i sa tako skromnom naobrazbom u odnosu na vas  znam po nešto o tome što je lustracija. Vjerujem da vi sa takovom naobrazbom o tome znate mnogo više pa Vam ja i ne mislim sada  sve svojim riječima pojašnjavati no poslužit ću se pojašnjenjima što lustracija znači uratkom Vedrana Obućine  objavljenom  u Vijenac 563.

[ad id=”93788″]

Lustracija u bivšim komunističkim zemljama – U očekivanju dekomunizacije

Vedran Obućina

Lustracija ima ne samo kaznenu nego i moralnu ulogu pročišćavanja društva od komunističke ideološke indoktrinacije. Uz kazneni progon osumnjičenika i čišćenje državne uprave od pripadnika bivšega režima, njezin je glavni smisao prevladavanje duhovnoga nasljeđa komunističkih društvenih i kulturnih utjecaja

Lustracija se u postkomunističkim zemljama Europe različito primjenjivala s obzirom na vrijeme, prostor, politički naum te posljedice. Gotovo su sve zemlje Srednje i jugoistočne Europe na ovaj ili onaj način donijele zakone o lustraciji, neke su te zakone i dosljedno provodile, druge su ih koristile za dnevnopolitičke borbe, a tek iznimke, poput Hrvatske, nisu imale političke hrabrosti ni volje da donesu takve zakone. Lustracija, međutim, u većini zemalja nije provedena na željeni način, niti je polučila rezultate kakve su očekivali žrtve komunističkog sustava. Često je izostao kazneni progon velikog broja pripadnika tajne policije te njihovih suradnika prokazivača za koje je postojala osnovana sumnja da su kršili ljudska prava, što ukazuje na ozbiljne pravne i političke nedostatke u provedbi lustracije. Lustracija je time postala jedno od najkontroverznijih političkih pitanja u postkomunističkoj Europi, znakovito breme demokratske tranzicije.

Moralna uloga

Suočavanje s komunističkom prošlošću posljedica je političke volje novih političkih elita koje su poduzele ili su trebale poduzeti sudske i političke korake u određivanju prema totalitarnoj, nasilnoj i traumatičnoj prošlosti. Ti koraci obuhvaćaju tri glavne radnje: (1) lustraciju, kao način trenutne zabrane javnoga rada pripadnicima bivše partijske birokracije i tajne policije; (2) mogućnost svih građana da pregledaju izvještaje o sebi i svojoj obitelji u arhivima nekadašnje tajne policije; (3) pokretanje postupka i suđenje bivšim komunističkim čelnicima i agentima tajne policije koji su optuženi za kršenje ljudskih prava i temeljnih građanskih sloboda.

Teško je, ako ne i nemoguće, zamisliti način na koji bi se društvo moglo vratiti nekom stupnju demokratskog djelovanja bez suočavanja s totalitarnim dijelovima vlastite prošlosti. Jedina zemlja koja je odlučila oprostiti i zaboraviti bila je Španjolska, u kojoj su pomirba i zaborav službeno obuhvaćali i sljedbenike Francisca Franca i komuniste, uz uvjet da potencijalni optuženici budu lojalni novom demokratskom poretku, što je djelomice bio put koji je u Hrvatskoj promicao Franjo Tuđman.

Treba reći da pojedini analitičari zastupaju tezu da lustracija nema samo kaznenu nego prije svega moralnu ulogu pročišćavanja društva od komunističke ideološke indoktrinacije. Ona bi, prema njima, trebala rasvijetliti sve aspekte komunističke diktature te djelovati kao procedura za razotkrivanje istine. Tako je nastao pojam dekomunizacije, koji se odnosi upravo na kazneni progon osumnjičenika i čišćenje državne uprave od pripadnika bivšega režima. Lustracija i dekomunizacija izglasane su u Češkoj kao dio istog zakona, što pokazuje njihovu bitnu neodvojivost. U Bugarskoj i Albaniji bilo je sličnih pokušaja spajanja lustracije i dekomunizacije, no do takve zakonske realizacije zbog odluke ustavnog suda u objema zemljama nikada nije došlo. Dekomunizacija, kao važan dio lustracijskoga postupka, glavni je element oko kojega su se razvile kontroverze u vezi s proceduralnim i zakonskim suočavanjem sa zločinačkom prošlošću.

Komunizam u Srednjoj Europi

Zbog načina tranzicije vlasti u mnogim je zemljama Srednje i Istočne Europe bilo teško ili čak nemoguće provesti lustraciju. Riječ je o zemljama u kojima su liberalni demokratski poredci uspostavljeni na relativno miran način. U tim slučajevima na djelu su bili pregovori i dogovori između pripadnika komunističkog režima s jedne i predstavnika demokratske opozicije s druge strane te mirna tranzicija putem izbora ili zahvaljujući potezima reformski orijentiranih predstavnika staroga režima. Zastoja u provođenju lustracije također je bilo zbog neuspješne tranzicije, primjerice u Jugoslaviji, gdje je raspad komunizma bio okidač za velikosrpsku agresiju, a u trenutku brutalnoga i nametnutog rata napadnutoj i nenaoružanoj Hrvatskoj zločini komunističkog doba činili su se kao manje važni.

U državama kao što su Istočna Njemačka (poslije sjedinjena sa SR Njemačkom) i Češka (koja je do 1993. bila sjedinjena sa Slovačkom) lustracija je provedena te je dala dobre rezultate. Češka je u usporedbi s drugim postkomunističkim državama jedina zemlja koja je uspješno provela lustraciju – lustracijskim je zakonom obuhvaćeno 420.000 ljudi, uključujući agente i suradnike tajne policije, pripadnike komunističke nomenklature od najnižih do najviših funkcija, pa čak i vlasnike stanova koje je dijelila tajna služba. Ujedinjenjem Njemačke uveden je lustracijski zakon po kojemu su otvoreni tajni arhivi policije, a oko 100.000 ljudi je lustrirano.

S druge strane, u prvom navratu u Poljskoj i Slovačkoj rezultata gotovo da i nije bilo. U Poljskoj će tek 1997. godine biti uveden prvi lustracijski zakon, a izmjene zakona uslijedit će 2007. Po osamostaljivanju Slovačke 1993. premijer Mečiar osporavao je lustracijski zakon, koji je u konačnici doživio potpuni neuspjeh. Tek 2002. godine Slovačka uvodi Zakon o nacionalnom sjećanju koji, međutim, ne sadržava odredbu o mogućnosti pravnoga gonjenja komunističkih čelnika. U Bugarskoj, Albaniji te u državama bivše Jugoslavije svaki pokušaj uvođenja i provođenja lustracije u pravilu je doživljavao neuspjeh.

Sve u svemu, kada se područje postkomunističke središnje i istočne Europe sagleda kao cjelina, vidi se da se lustracija pokazala relativno neuspješnom. Nekoliko je razloga tome, a glavni leži u otporu koji je provođenju kaznenog progona nad funkcionerima komunističkog režima i njihovih tajnih službi (tzv. dekomunizacija) pokazivao dio novih političkih elita regrutiran iz staroga režima, ali i dio javnosti, pa čak i pripadnici akademske zajednice.

Sa željom da se osnaže uloženi napori koji su dolazili iz samih postkomunističkih zemalja da se o karakteru komunističkih režima počne govoriti precizno i bez neodređenosti te da se osude zločini komunističke prošlosti, javili su se i određeni pritisci iz Europske Unije. Rezolucija 1481 Parlamentarne skupštine Vijeća Europe tako je pozvala na međunarodnu osudu zločina totalitarnih komunističkih režima, bez preporuke vladama kako da to konkretno učine. Nastale su i druge važne deklaracije koje nedvosmisleno osuđuju komunistički totalitarizam, na primjer Praška deklaracija o europskoj svjesnosti i komunizmu, Javno saslušanje EU o zločinima totalitarnih režima, Rezolucija o ponovno ujedinjenoj Europi, hrvatska Deklaracija o osudi zločina počinjenih tijekom totalitarnoga komunističkog poretka u Hrvatskoj itd. Ono što je karakteristično za sve deklaracije koje osuđuju komunizam, kao i za cjelokupni stav Europe prema tom pitanju, jest da se osuđuje totalitarni režim kao takav. Po tome je dekomunizacija koja se treba sprovesti najsličnija denacifikaciji. Ali kontroverze oko lustracije započinju upravo na toj točki, budući da se pojedini akademski krugovi u Europi, jednako kao i komunističke stranke, suprotstavljaju tezi da su lustracija i dekomunizacija nužne i potrebne jednako kao što je to bila i denacifikacija Njemačke nakon Drugoga svjetskog rata.

Otpori političke i intelektualne elite

Neki sveučilišni profesori i u Hrvatskoj tvrde da komunizam i nacizam nisu iste doktrine, iz čega vuku tezu da bi se primjenom lustracije izmijenila povijest te relativizirali nacistički zločini. No lustracija upravo pretpostavlja jedan te isti, totalitarni i zločinački karakter i nacizma i fašizma i komunizma, a razlike među njima ne mogu opravdati dublju totalitarnu istovjetnost tih režima. Potreba za lustracijom proistječe iz sasvim očiglednog i utemeljenog uvida da su nacizam i komunizam dva lica istoga zla, koje se u oba slučaja manifestiralo u obliku totalitarnoga sustava. Čini se da je nekima i danas teško prihvatiti da su se u komunističkim zemljama Europe činila najgora kršenja ljudskih prava i najstrašniji zločini 20. stoljeća.

No dok je Auschwitz bio ozbiljan moralni teret društva u postnacističkoj Njemačkoj, gulag u postkomunističkoj Europi to svakako nije. U uvodu u Crnoj knjizi komunizma stoji da je „smrt od gladi djeteta ukrajinskog kulaka koje je Staljinov režim smišljeno natjerao do skapavanja ‘istovrijedna’ smrti od gladi židovskoga djeteta u Varšavskom getu koje je do skapavanja natjerao nacistički režim“, a to kod jednoga dijela intelektualne javnosti i u Europi i kod nas dovodi do osuđujuće reakcije, što samo ilustrira na kolike otpore nailazi lustracija. Danas je očigledno da potpunu realizaciju lustracije u većini bivših komunističkih zemalja najviše sprječava intelektualna i politička elita stasala u doba komunizma – jer bi i sama njome bila obuhvaćena.

Ako je i sama denacifikacija imala poteškoća s legitimnosti – Konrad Adenauer rehabilitirao je gotovo milijun bivših nacista Zakonom o rehabilitaciji iz 1951. – denacifikaciju su ipak prisilno proveli Saveznici. No za razliku od denacifikacije, lustracija je u mnogim zemljama, uključujući i Hrvatsku, suočena s preostacima posttotalitarne komunističke svijesti, koja napušta principijelnu logiku svekolike osude masovnih zločina, bez obzira pod čijim su se znakom oni provodili, te se gorljivo zalaže za selektivnu osudu samo jedne strane medalje – nacističkih zločina. Tako se postavljaju pravila kojih se drže i pripadnici tzv. nove, tobože demokratske ljevice u postkomunističkim zemljama, zbog čega ondje počinju koegzistirati dva paralelna svijeta, dvije nomenklature i dva društva.

Lustracija u Hrvatskoj?

U pogledu Hrvatske, neki jednako tako dovode u pitanje smisao lustracije s dva desetljeća zakašnjenja, a kao argument navode relativnu suradnju bivših komunista s novim službenim organima te prelazak određenog broja članova komunističke partije na stranu demokratskih procesa i njihov ulazak u vodeće hrvatske političke stranke. Naizgled se može činiti da takvo stanje „korpus“ potencijalnih kandidata za lustraciju čini donekle maglovitim i teško odredivim, ali ako se svakom slučaju pristupa individualno, što je bio slučaj i u Istočnoj Njemačkoj i Češkoj, kao zemljama u kojima se lustracija najuspješnije provela, čini se da mjesta za nejasnoće nema. Treba reći da mnogi od onih kojima se u tim zemljama sudilo nisu osuđeni, a neki su dobili samo disciplinske kazne. Osim toga, može li itko uvjerljivo tvrditi da se pripadnicima i suradnicima tajnih službi te onima koji su u ime režima nedvojbeno činili zločine u Hrvatskoj ne treba suditi? Na posljetku, temeljni smisao lustracije, osim osude konkretnih osoba, jest i prevladavanje duhovnog nasljeđa komunizma, a ono još uvijek prožima velik dio hrvatskoga društva, kao i državnih i kulturnih institucija.

Ovaj sam osvrt na lustraciju  postavio ponajviše poradi čitatelja ovoga portala a ne vas da bih  i  njima malo približio što je uistinu lustracija a bio mi je prikladan jer je na jednostavan način napisano I pojašnjeno  gdje je lustracija provedena u Europi a gdje ne I zašto bi se morala provesti  .

Na portalu sam pročitao i ovo:

Do žešće rasprave došlo je kada se počelo raspravljati o pozivu zastupnika HDZ-a Željka Glasnovića da se krene u lustraciju novinara. Svi su se složili da je to nedopustivo.“

Poštovani  ja sada imam par jednostavnih pitanja za Vas:

Jeste li vi doista izjavili da je lustracija novinara nedopustiva? Ako ste se složili  da je lustracija novinara nedopustiva možete li meni ali i  onima koji čitaju ovaj portal pojasniti zašto je  nedopustiva?

Jeste li Vi za lustraciju, a ako niste, zašto niste? Ako ste za lustraciju zašto bi je provodili selektivno?

Daran Bašić/Kamenjar.com

Emisiju Poligraf pogledajte OVDJE

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Politika

Dok Most nije učinio ništa, mi sustavno pratimo pregovore: Srbija će morati striktno ispuniti sve obveze!

Objavljeno

na

Objavio

Najoštrije odbacujem optužbe za „veleizdaju“ i tobožnje pogodovanje interesima Srbije! Nikola Grmoja ima obraza tako klevetati i vrijeđati premda Most, dok je sudjelovao u vlasti, nije učinio ništa da blokira Srbiji otvaranje poglavlja 23! – istaknula je potpredsjednica Vlade RH te ministrica vanjskih i europskih poslova Marija Pejčinović Burić na izvanrednoj konferenciji za medije.

Na početku konferencije podsjetila je na osnutak Povjerenstva za praćenje provedbe prijelaznih mjerila u poglavljima 23 i 24 iz pristupnih pregovora Srbije s EU-om, koje toliko spominje Grmoja, Mostov agresivac i dežurni provokator:

– Povjerenstvo je osnovano odlukom tadašnje tehničke Vlade 2016. godine, a samo Povjerenstvo je bilo zaduženo isključivo za praćenje provedbe prijelaznih mjerila u pregovaračkim poglavljima 23 i 24. Činjenica jest da je tada Most bio na vlasti. Zašto njihov ministar pravosuđa, u biti najviše zadužen za praćenje provedbe poglavlja 23, tada nije blokirao zatvaranje tog poglavlja?! A što je apsolutno mogao i imao pravo na to!

Za razliku od Povjerenstva koje je bilo zaduženo isključivo za praćenje prijelaznih mjerila u poglavljima 23 i 24 – nastavila je Pejčinović Burić – mi vjerujemo da je važno praćenje ukupnog procesa:

– Moramo i ostala pitanja držati pod lupom. Zato naša Vlada ima sveobuhvatan i proaktivan pristup: aktivirali smo mehanizam koordinatora za rješavanje svih otvorenih pitanja s Republikom Srbijom i obnovili rad pripadnih međudržavnih komisija.

Dodala je da Hrvatska pomno i sustavno prati proces ispunjavanja svih obaveza Republike Srbije te podsjetila da su poglavlje 23 (pravosuđe i temeljna prava) te poglavlje 24 (pravda, sloboda i sigurnost) ključni za ukupni napredak Srbije u pristupnom procesu:

– Zastupnici Mosta optužili su Vladu i moje Ministarstvo za, ni manje ni više, nego „veleizdaju“. To su teške, neprimjerene riječi i čiste laži, pogotovo u kontekstu svega onog što radimo po pitanju praćenja pregovora Europske unije sa Srbijom. Takvim banalnim „tumačenjima“ pokazuju potpuno nepoznavanje funkcioniranja institucija Republike Hrvatske, što Mostu ne može služiti na čast jer su sudjelovali u radu dvije Vlade i ipak bi trebali imati elementarna znanja o procesu pristupnih pregovora.

Ministrica je naglasila da će Hrvatska inzistirati na punom ispunjavanju svih obveza Republike Srbije i da o tome ni s kim nećemo pregovarati:

– Naša pozicija je jasna, bit ćemo striktni i fer. Srbija će morati ispuniti sva mjerila. Vlada RH na čelu s predsjednikom Plenkovićem te Ministarstvo vanjskih i europskih poslova, kroz redovne koordinacijske mehanizme, pomno i sustavno prate i obveze Republike Srbije i stalnu komunikaciju nadležnih tijela RH s tom državom. U okviru toga MVEP, zajedno s drugim nadležnim ministarstvima,  redovito procjenjuje ispunjavanje kriterija za pristupanje i sukladno tome definira stavove RH – koje pak komunicira u relevantnim institucijama EU-a. Do kraja pristupnog procesa Hrvatska će vrlo pozorno pratiti ispunjavanje svih mjerila.

Pet godina bez zatvorenog poglavlja

Napomenula je da je u interesu Hrvatske zalaganje za prava Hrvata u Srbiji, rješavanje pitanja nestalih, kao i problem tzv. regionalne jurisdikcije. Upozorila je da je pristupanje Europskoj uniji vrlo složen proces:

– Srbija u više od pet godina nije zatvorila niti jedno poglavlje.

Srbija je otvorila poglavlja 23 i 24 u ljeto 2016., ali će ona biti zatvorena tek na kraju pregovaračkog procesa, nakon ispunjenja mjerila. Most je tada bio koalicijski partner HDZ-a u Vladi Tihomira Oreškovića, a ministar pravosuđa bio je njihov kadar Ante Šprlje.

Ministrica Pejčinović Burić komentirala je i današnju tiskovnu konferenciju zastupnika HRAST-a Hrvoja Zekanovića i eurozastupnice Ruže Tomašić, na kojoj su pozvali na bezrezervnu blokadu i zatvaranje pristupnih pregovora Srbije s Europskom unijom dok se ne počnu rješavati otvorena pitanja između Hrvatske i Srbije.

– Ako toliko ne poznaje proces pristupnih pregovora i funkcioniranje Europske unije, onda se stvarno možemo zapitati što je gospođa Tomašić radila više od pet godina u Strasbourgu i Bruxellesu.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Reagiranja

Penava: SDSS je izašao s informacijama suprotnima policijskom izvješću

Objavljeno

na

Objavio

Vukovarski gradonačelnik Ivan Penava izjavio je u petak da od sukoba pripadnika navijačkih skupina kakav se dogodio u srijedu u Vukovaru, pri čemu je lakše ozlijeđen maloljetnik, Vukovar ima većih problema na koje je, kako je rekao, ukazao u ponedjeljak na konferenciji za novinare.

“Prema službenom policijskom izvješću u Vukovaru se prije dva dana dogodio sukob različitih navijačkih skupina što je, nažalost, periodična pojava u Vukovaru, bilo prema navijačkom, nacionalnom ili drugom osnovu. To je za svaku osudu i svi ćemo se u tome složiti, rekao je Penava i ponovio kako u Vukovaru ima puno većih problema.

“To je nepoštivanje hrvatske himne, nedozvoljavanje djeci da prime poklon paketiće za Božić i dijeljenje te iste djece, neučenje povijesti iz povijesti o Domovinskom ratu i u konačici posjet osuđenim ratnim zločincima. Tu kreću naše nevolje. To su potezi koji se uporno ignoriraju i o kojima javnost ništa ne zna. I tu moramo biti iskreni i reći jesmo li društvo koje te pojave osuđuje ili ne”, rekao je Penava u izjavi novinarima ne želeći odgovarati na novinarska pitanja.

Vukovarski gradonačelnik optužio je SDSS da je vrlo spretno iskoristio incindent koji se u srijedu dogodio u Vukovaru da, kako je rekao, ta stranka istupi u javnosti suprotno policijskom izvješću i ocijenio kako “očito SDSS ne zanima puno toga što je službeno u državi, kako policijska izvješća, tako i nastavne teme iz povijesti”.

U srijedu je u Vukovaru došlo do sukoba između više maloljetnih osoba pri čemu je jedna osoba ozlijeđena. Policija je navela kako je nakon verbalnog sukoba u kojem su sudjelovala dva pripadnika jedne navijačke skupine naspram tri pripadnika druge navijačke skupine uslijedio fizički sukob dvojice maloljetnika, u kojem je jedan lakše ozlijeđen.

Neslužbeno je potvrđeno kako je u srijedu na autobusnoj postaji u Vukovaru nekoliko maloljetnika fizički napalo također maloljetnog učenika vukovarske Tehničke škole Nikola Tesla, koji nastavu pohađa na srpskom jeziku i ćirlićnom pismu, lakše ga ozlijedivši.

Pojedini mediji slučaj dovode u vezu s ozračjem koje se stvorilo u Vukovaru nakon što je u ponedjeljak vukovarski gradonačelnik Ivan Penava ustvrdio kako je u Hrvatskoj na djelu “puzajuća velikosrpske agresija” kojoj je Vukovar “epicentar”. Između ostalog Penava je prozvao učenike Tehničke škole u Vukovaru koji pohađaju nastavu na srpskom jeziku jer na nogometnoj utakmici finala Kupa Vukovara između NK-a Vuteks Sloga Vukovar i HNK-a Vukovar ‘91., odigranoj prošle godine, nisu ustali dok je bila intonirana hrvatska himna.

Također je gradskim web stranicama objavio snimku na kojoj se to vidi.

(Hina)

 

Penava o optužbama iz SDSS-a: Ti ljudi kreiraju kaos i sada se čude ako nešto ne štima

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari