Pratite nas

Reagiranja

Poštovana gospodo Puljiz, Despot, Letica i Macan izjasnite se!

Objavljeno

na

Poštovana gospodo Puljiz, Despot, Letica  i Macan. Kako čitam na portalima po zvanju ste: novinarka Helena Puljiz, sociolog Slaven Letica, novinar i publicist Zvonimir Despot, komunikacijski stručnjak Krešimir Macan.

Po naobrazbi se i  ne mogu nositi s vama  ja sam samo hrvatski državljanin  gimnazijalac, vozač i sudionik Domovinskog rata  sa Spomenicom Domovinskog rata i Medaljama Ljeto i Oluja. No i sa tako skromnom naobrazbom u odnosu na vas  znam po nešto o tome što je lustracija. Vjerujem da vi sa takovom naobrazbom o tome znate mnogo više pa Vam ja i ne mislim sada  sve svojim riječima pojašnjavati no poslužit ću se pojašnjenjima što lustracija znači uratkom Vedrana Obućine  objavljenom  u Vijenac 563.

[ad id=”93788″]

Lustracija u bivšim komunističkim zemljama – U očekivanju dekomunizacije

Vedran Obućina

Lustracija ima ne samo kaznenu nego i moralnu ulogu pročišćavanja društva od komunističke ideološke indoktrinacije. Uz kazneni progon osumnjičenika i čišćenje državne uprave od pripadnika bivšega režima, njezin je glavni smisao prevladavanje duhovnoga nasljeđa komunističkih društvenih i kulturnih utjecaja

Lustracija se u postkomunističkim zemljama Europe različito primjenjivala s obzirom na vrijeme, prostor, politički naum te posljedice. Gotovo su sve zemlje Srednje i jugoistočne Europe na ovaj ili onaj način donijele zakone o lustraciji, neke su te zakone i dosljedno provodile, druge su ih koristile za dnevnopolitičke borbe, a tek iznimke, poput Hrvatske, nisu imale političke hrabrosti ni volje da donesu takve zakone. Lustracija, međutim, u većini zemalja nije provedena na željeni način, niti je polučila rezultate kakve su očekivali žrtve komunističkog sustava. Često je izostao kazneni progon velikog broja pripadnika tajne policije te njihovih suradnika prokazivača za koje je postojala osnovana sumnja da su kršili ljudska prava, što ukazuje na ozbiljne pravne i političke nedostatke u provedbi lustracije. Lustracija je time postala jedno od najkontroverznijih političkih pitanja u postkomunističkoj Europi, znakovito breme demokratske tranzicije.

Moralna uloga

Suočavanje s komunističkom prošlošću posljedica je političke volje novih političkih elita koje su poduzele ili su trebale poduzeti sudske i političke korake u određivanju prema totalitarnoj, nasilnoj i traumatičnoj prošlosti. Ti koraci obuhvaćaju tri glavne radnje: (1) lustraciju, kao način trenutne zabrane javnoga rada pripadnicima bivše partijske birokracije i tajne policije; (2) mogućnost svih građana da pregledaju izvještaje o sebi i svojoj obitelji u arhivima nekadašnje tajne policije; (3) pokretanje postupka i suđenje bivšim komunističkim čelnicima i agentima tajne policije koji su optuženi za kršenje ljudskih prava i temeljnih građanskih sloboda.

Teško je, ako ne i nemoguće, zamisliti način na koji bi se društvo moglo vratiti nekom stupnju demokratskog djelovanja bez suočavanja s totalitarnim dijelovima vlastite prošlosti. Jedina zemlja koja je odlučila oprostiti i zaboraviti bila je Španjolska, u kojoj su pomirba i zaborav službeno obuhvaćali i sljedbenike Francisca Franca i komuniste, uz uvjet da potencijalni optuženici budu lojalni novom demokratskom poretku, što je djelomice bio put koji je u Hrvatskoj promicao Franjo Tuđman.

Treba reći da pojedini analitičari zastupaju tezu da lustracija nema samo kaznenu nego prije svega moralnu ulogu pročišćavanja društva od komunističke ideološke indoktrinacije. Ona bi, prema njima, trebala rasvijetliti sve aspekte komunističke diktature te djelovati kao procedura za razotkrivanje istine. Tako je nastao pojam dekomunizacije, koji se odnosi upravo na kazneni progon osumnjičenika i čišćenje državne uprave od pripadnika bivšega režima. Lustracija i dekomunizacija izglasane su u Češkoj kao dio istog zakona, što pokazuje njihovu bitnu neodvojivost. U Bugarskoj i Albaniji bilo je sličnih pokušaja spajanja lustracije i dekomunizacije, no do takve zakonske realizacije zbog odluke ustavnog suda u objema zemljama nikada nije došlo. Dekomunizacija, kao važan dio lustracijskoga postupka, glavni je element oko kojega su se razvile kontroverze u vezi s proceduralnim i zakonskim suočavanjem sa zločinačkom prošlošću.

Komunizam u Srednjoj Europi

Zbog načina tranzicije vlasti u mnogim je zemljama Srednje i Istočne Europe bilo teško ili čak nemoguće provesti lustraciju. Riječ je o zemljama u kojima su liberalni demokratski poredci uspostavljeni na relativno miran način. U tim slučajevima na djelu su bili pregovori i dogovori između pripadnika komunističkog režima s jedne i predstavnika demokratske opozicije s druge strane te mirna tranzicija putem izbora ili zahvaljujući potezima reformski orijentiranih predstavnika staroga režima. Zastoja u provođenju lustracije također je bilo zbog neuspješne tranzicije, primjerice u Jugoslaviji, gdje je raspad komunizma bio okidač za velikosrpsku agresiju, a u trenutku brutalnoga i nametnutog rata napadnutoj i nenaoružanoj Hrvatskoj zločini komunističkog doba činili su se kao manje važni.

U državama kao što su Istočna Njemačka (poslije sjedinjena sa SR Njemačkom) i Češka (koja je do 1993. bila sjedinjena sa Slovačkom) lustracija je provedena te je dala dobre rezultate. Češka je u usporedbi s drugim postkomunističkim državama jedina zemlja koja je uspješno provela lustraciju – lustracijskim je zakonom obuhvaćeno 420.000 ljudi, uključujući agente i suradnike tajne policije, pripadnike komunističke nomenklature od najnižih do najviših funkcija, pa čak i vlasnike stanova koje je dijelila tajna služba. Ujedinjenjem Njemačke uveden je lustracijski zakon po kojemu su otvoreni tajni arhivi policije, a oko 100.000 ljudi je lustrirano.

S druge strane, u prvom navratu u Poljskoj i Slovačkoj rezultata gotovo da i nije bilo. U Poljskoj će tek 1997. godine biti uveden prvi lustracijski zakon, a izmjene zakona uslijedit će 2007. Po osamostaljivanju Slovačke 1993. premijer Mečiar osporavao je lustracijski zakon, koji je u konačnici doživio potpuni neuspjeh. Tek 2002. godine Slovačka uvodi Zakon o nacionalnom sjećanju koji, međutim, ne sadržava odredbu o mogućnosti pravnoga gonjenja komunističkih čelnika. U Bugarskoj, Albaniji te u državama bivše Jugoslavije svaki pokušaj uvođenja i provođenja lustracije u pravilu je doživljavao neuspjeh.

Sve u svemu, kada se područje postkomunističke središnje i istočne Europe sagleda kao cjelina, vidi se da se lustracija pokazala relativno neuspješnom. Nekoliko je razloga tome, a glavni leži u otporu koji je provođenju kaznenog progona nad funkcionerima komunističkog režima i njihovih tajnih službi (tzv. dekomunizacija) pokazivao dio novih političkih elita regrutiran iz staroga režima, ali i dio javnosti, pa čak i pripadnici akademske zajednice.

Sa željom da se osnaže uloženi napori koji su dolazili iz samih postkomunističkih zemalja da se o karakteru komunističkih režima počne govoriti precizno i bez neodređenosti te da se osude zločini komunističke prošlosti, javili su se i određeni pritisci iz Europske Unije. Rezolucija 1481 Parlamentarne skupštine Vijeća Europe tako je pozvala na međunarodnu osudu zločina totalitarnih komunističkih režima, bez preporuke vladama kako da to konkretno učine. Nastale su i druge važne deklaracije koje nedvosmisleno osuđuju komunistički totalitarizam, na primjer Praška deklaracija o europskoj svjesnosti i komunizmu, Javno saslušanje EU o zločinima totalitarnih režima, Rezolucija o ponovno ujedinjenoj Europi, hrvatska Deklaracija o osudi zločina počinjenih tijekom totalitarnoga komunističkog poretka u Hrvatskoj itd. Ono što je karakteristično za sve deklaracije koje osuđuju komunizam, kao i za cjelokupni stav Europe prema tom pitanju, jest da se osuđuje totalitarni režim kao takav. Po tome je dekomunizacija koja se treba sprovesti najsličnija denacifikaciji. Ali kontroverze oko lustracije započinju upravo na toj točki, budući da se pojedini akademski krugovi u Europi, jednako kao i komunističke stranke, suprotstavljaju tezi da su lustracija i dekomunizacija nužne i potrebne jednako kao što je to bila i denacifikacija Njemačke nakon Drugoga svjetskog rata.

Otpori političke i intelektualne elite

Neki sveučilišni profesori i u Hrvatskoj tvrde da komunizam i nacizam nisu iste doktrine, iz čega vuku tezu da bi se primjenom lustracije izmijenila povijest te relativizirali nacistički zločini. No lustracija upravo pretpostavlja jedan te isti, totalitarni i zločinački karakter i nacizma i fašizma i komunizma, a razlike među njima ne mogu opravdati dublju totalitarnu istovjetnost tih režima. Potreba za lustracijom proistječe iz sasvim očiglednog i utemeljenog uvida da su nacizam i komunizam dva lica istoga zla, koje se u oba slučaja manifestiralo u obliku totalitarnoga sustava. Čini se da je nekima i danas teško prihvatiti da su se u komunističkim zemljama Europe činila najgora kršenja ljudskih prava i najstrašniji zločini 20. stoljeća.

No dok je Auschwitz bio ozbiljan moralni teret društva u postnacističkoj Njemačkoj, gulag u postkomunističkoj Europi to svakako nije. U uvodu u Crnoj knjizi komunizma stoji da je „smrt od gladi djeteta ukrajinskog kulaka koje je Staljinov režim smišljeno natjerao do skapavanja ‘istovrijedna’ smrti od gladi židovskoga djeteta u Varšavskom getu koje je do skapavanja natjerao nacistički režim“, a to kod jednoga dijela intelektualne javnosti i u Europi i kod nas dovodi do osuđujuće reakcije, što samo ilustrira na kolike otpore nailazi lustracija. Danas je očigledno da potpunu realizaciju lustracije u većini bivših komunističkih zemalja najviše sprječava intelektualna i politička elita stasala u doba komunizma – jer bi i sama njome bila obuhvaćena.

Ako je i sama denacifikacija imala poteškoća s legitimnosti – Konrad Adenauer rehabilitirao je gotovo milijun bivših nacista Zakonom o rehabilitaciji iz 1951. – denacifikaciju su ipak prisilno proveli Saveznici. No za razliku od denacifikacije, lustracija je u mnogim zemljama, uključujući i Hrvatsku, suočena s preostacima posttotalitarne komunističke svijesti, koja napušta principijelnu logiku svekolike osude masovnih zločina, bez obzira pod čijim su se znakom oni provodili, te se gorljivo zalaže za selektivnu osudu samo jedne strane medalje – nacističkih zločina. Tako se postavljaju pravila kojih se drže i pripadnici tzv. nove, tobože demokratske ljevice u postkomunističkim zemljama, zbog čega ondje počinju koegzistirati dva paralelna svijeta, dvije nomenklature i dva društva.

Lustracija u Hrvatskoj?

U pogledu Hrvatske, neki jednako tako dovode u pitanje smisao lustracije s dva desetljeća zakašnjenja, a kao argument navode relativnu suradnju bivših komunista s novim službenim organima te prelazak određenog broja članova komunističke partije na stranu demokratskih procesa i njihov ulazak u vodeće hrvatske političke stranke. Naizgled se može činiti da takvo stanje „korpus“ potencijalnih kandidata za lustraciju čini donekle maglovitim i teško odredivim, ali ako se svakom slučaju pristupa individualno, što je bio slučaj i u Istočnoj Njemačkoj i Češkoj, kao zemljama u kojima se lustracija najuspješnije provela, čini se da mjesta za nejasnoće nema. Treba reći da mnogi od onih kojima se u tim zemljama sudilo nisu osuđeni, a neki su dobili samo disciplinske kazne. Osim toga, može li itko uvjerljivo tvrditi da se pripadnicima i suradnicima tajnih službi te onima koji su u ime režima nedvojbeno činili zločine u Hrvatskoj ne treba suditi? Na posljetku, temeljni smisao lustracije, osim osude konkretnih osoba, jest i prevladavanje duhovnog nasljeđa komunizma, a ono još uvijek prožima velik dio hrvatskoga društva, kao i državnih i kulturnih institucija.

Ovaj sam osvrt na lustraciju  postavio ponajviše poradi čitatelja ovoga portala a ne vas da bih  i  njima malo približio što je uistinu lustracija a bio mi je prikladan jer je na jednostavan način napisano I pojašnjeno  gdje je lustracija provedena u Europi a gdje ne I zašto bi se morala provesti  .

Na portalu sam pročitao i ovo:

Do žešće rasprave došlo je kada se počelo raspravljati o pozivu zastupnika HDZ-a Željka Glasnovića da se krene u lustraciju novinara. Svi su se složili da je to nedopustivo.“

Poštovani  ja sada imam par jednostavnih pitanja za Vas:

Jeste li vi doista izjavili da je lustracija novinara nedopustiva? Ako ste se složili  da je lustracija novinara nedopustiva možete li meni ali i  onima koji čitaju ovaj portal pojasniti zašto je  nedopustiva?

Jeste li Vi za lustraciju, a ako niste, zašto niste? Ako ste za lustraciju zašto bi je provodili selektivno?

Daran Bašić/Kamenjar.com

Emisiju Poligraf pogledajte OVDJE

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Reagiranja

Grmoja: HDZ je klijentelistička organizacija sklona kriminalu i aferama

Objavljeno

na

Objavio

Mostov politički tajnik Nikola Grmoja u četvrtak je optužio HDZ da se zbog brojnih afera, pa i zadnjih oko prometne nesreće i skupocjenog Mercedesa ministrice Gabrijele Žalac, dokazuje kao “klijentelistička organizacija sklona kriminalu i aferama.

“HDZ je jedna klijentelistička organizacija koja je sklona i kriminalu i aferama, a ovisno o tome kako kome odgovara, te afere, kriminalne radnje, ti repovi izlaze u javnost.

Znači, ministirca je odgovorna, a sad kad će se to plasirati… to se plasira ovisno o tome kako to kome u HDZ-u odgovara”, izjavio je Grmoja novinarima u Saboru.

Neuvjerljivima smatra tvrdnje Gabrijele Žalac, ministrice regionalnog razvoja i fondova EU da je Mercedes, koji je bio parkiran u dvorištu njene kuće u Vinkovcima, unajmila njezina majka.

Afere se izvlače kad to odgovara HDZ-ovcima koji se ne slažu s Plenkovićem

“Ono što sam mogao vidjeti, dosta je bila konfuzna priča ministrice Žalac. Treba jasno reći da ovdje nije ministrici ništa podmetnuto, znači ni prometna nesreća u kojoj je sudjelovala, niti ova zadnja afera oko automobila. No, činjenica je da se te afere, loše stvari po ministricu izvlače u javnost kada to, očito, odgovara nekima u HDZ-u koji se možda ne slažu s politikom Andreja Plenkovića oko sastavljanja liste”, poručio je Grmoja.

Istaknuo je kako je ministrica sama odgovorna za neke od tih stvari, da joj se dogodila prometna nesreća u kojoj je vozila bez važeće vozačke dozvole i udarila djevojčicu, isto tako i s njenim roditeljima iako “vjerojatno ona vozi taj auto”.

“Ne znamo na koji način ga je dobila, ali očito je netko iz redova HDZ-a slikao to i pustio u javnost, tako da smo to svi saznali”, rekao je.

Ne zna niti ga zanima tko to, kako kaže, iz HDZ-a plaisra u javnost, ističući kako je ‘mostovcima’ cilj pokušati ih zaustaviti “u onome što rade od Hrvatske”.

Zdravko Marić je nevjerodostojan političar koji je davno trebao otići s mjesta ministra

Novinare je zanimalo i kako tumači tvrdnje šibenskog poduzetnika Josipa Stojanovića Jollyja da je ministru financija Zdravku Mariću sponzorirao ulaznice za utakmice hrvatske nogometne reprezentacije na lanjskom Svjetskom prvenstvu u Rusiji, za koje je Marić rekao da ih je sam kupio.

“Ja to ne znam, to bi trebalo istražiti, ali Marić se pokazao kao potpuno nevjerodostojan političar koji je mijenjao iskaz i pred povjerenstvom i sudjelovao u aferu Agrokor. Trebao je davno otići s mjesta ministra, da smo normalna država, ali očito je da njemu sve prolazi, pa će mu onda sada proći i ova priča”, kazao je Grmoja. (Hina)

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Reagiranja

Medved i Butković: Ne znamo tko smješta ministrici Žalac

Objavljeno

na

Objavio

Ministri branitelja te mora, prometa i infrastrukture Tomo Medved i Oleg Butković izjavili su u četvrtak da ne znaju tko bi mogao smještati ministrici Gabrijeli Žalac, koja je, nakon što se jučer našla u aferi s luksuznim Mercedesom, izjavila da ima insinuacije da joj netko smješta, te da se možda radi i o unutarstranačkim sukobima.

Ministar branitelja Tomo Medved kazao je da ministricu Žalac treba pitati tko joj smješta.

Kolegica Žalac svoj posao radi iznimno odgovorno, kazao je Medved i rekao da ne može ulaziti u to tko bi joj iz HDZ-a mogao smještati, te da to treba pitati ministricu.

Da ne zna tko bi joj smještao, kazao i je i ministar mora, prometa i infrastrukture Oleg Butković uoči sjednice Vlade.

“Ne bih to komentirao, ipak je ona moja kolegica. Ona je dala objašnjenja jučer, a ovo što se tiče stranke i ljudi koji bi u stranci to radili i nekome pakirali, očekujem da ćemo na stranačkim tijelima, tamo je mjesto gdje se o tome raspravlja”, kazao je.

Upitan zna li imali li Žalac neprijatelja unutar stranke, rekao je da ih ne pozna i da nije dobio takav dojam.

Medved: Znam da je dar veći od 500 kuna sukob interesa

Na novinarsko pitanje bi li on, kao što je navodno napravio i ministar Zdravko Marić, primio na dar karte za utakmice za Svjetsko nogometno prvenstvo u Rusiji, Medved je kazao da nije išao u Rusiju, iako je imao ponudu.

“Imao sam ponudu, ali imao sam drugih obveza ovdje, nisam išao na utakmicu”, kazao je.

Upitan zna li da je primitak dara vrijednijeg od 500 kuna sukob interesa, Medved je kazao da zna.

“Pitajte kolegu Marića,” poručio je.

Ministar financija Zdravko Marić na utakmici na Svjetskom nogometnom prvenstvu u Rusiji bio je u društvu šibenskog poduzetnika Josipa Stojanovića Jollya, u čijem je vlasništvu i automobil koji je parkiran ispred kuće ministrice Žalac.

Saborski zastupnik SDP-a Goran Maras jučer je rekao kako je Stojanović dobio kredit o HBOR-u, gdje ministrica Žalac sjedi u Nadzornom odboru. No, u Nadzornom odboru je i ministar Zdravko Marić, a na pitanja novinara o prijateljstvu njega i Marića, Jolly je jučer rekao da su oni stari prijatelji i da su zajedno išli u Rusiju.  (Hina)

Ministrica Gabrijela Žalac: ‘Ne znam kome smetam, ali obrisi mi se kristaliziraju’

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari