Pratite nas

Kolumne

Potezanje oružja Erdoganovaca na djelatnike zračne luke u Sarajevu

Objavljeno

na

hayat.ba

Nije trebalo dugo čekati, budući da je bilo i očekivano. Okupator, još kada mu je zemlja veleizdata u amanet, uvijek je gladniji, brutalniji, i spremniji za pokazivanje i dokazivanje tko je gazda u kući. Tko je sultan a tko je raja. Tko Turčin a tko kršćanin u Bosni i Hercegovini. A Turčin, on ima tu, na toj zemlji koju je krvlju kršćana zalijevao pola tisućljeća, dugo krvavo iskustvo vladavine dankom u krvi, u 81. pokrajini Osmanskog genocidno konfesiocidnog carstva.

Oličenje tog strašnog vremena vidi se u osobi suvremenog turskog Sultana Erdogana, i u njegovim prijateljima Izetbegovićima, starijeg koji mu je na samrti ostavio Bosnu i Hercegovinu u amanet, i mlađeg koji mu organizira predsjedničke izbore u beha gradovima. Cijenu Izetbegovićevih veleizdaja Bosne i Hercegovine, danas vjerojatno jedinom diktatoru u svijetu Erdoganu, kako se i očekivalo, počeo je da plaća narod. I to zna se koji beha narod, kršćanski.

Naime, u koordinaciji Erdogan Izetbegović planski su namješteni kršćani da rade u Graničnoj policiji BiH, u zračnoj luci, gotovo sto postotnog, Sarajevo. U gradu u kojem više da i nema nemuslimana, gradu koji je u svim svojim kockicama i cjelokupnom mozaiku europski Kabul ili Teheran, Bošnjaci su pronašli nemuslimana i postavili ga za direktora Granične policije u sarajevskoj zračnoj luci. Postupili su isto kao kad su i nemuslimana postavili za direktora pogrebnog društva u tom gradu.

Napose je bošnjačkoj veleizdajničkoj vrhuški trebao nemusliman u zračnoj luci Sarajevo u vrijeme dolaska Erdogana na samit Procesa za suradnju zemalja jugoistočne Europe koji se održavao početkom srpnja 2019. u tom bošnjačkom gradu. A trebao im je iz dva vrlo važna politička razloga.

Prvi, da pokažu svijetu, koji će bilo kada dolaziti u taj grad, i na bilo koji način sudjelovati na nekim međunarodnim skupovima, napose na tom na koji dolazi Sultan, kako u Sarajevu još ima nemuslimana, i ne samo da ih još ima poslije vremena kada su i svoje mrtve morali iznijeti iz sarajevskih grobalja, već da su i na visokim mjestima, u posve zelenim gradskim ili federalnim institucijama.

I u tom prvom vrlo podlom, Izetbegović stariji se pokazao najpodlijim političarem na kraju Dvadesetog stoljeća, čovjekom koji se nikada nije držao dogovorenog i koji je podlo udario nož u leđa hrvatskom narodu, naumu su uspjeli, jer Bosna i Hercegovina kroz cijelu svoju stradalničku povijest ima Juda.

A kako Jude u Bosni i Hercegovini okončaju kada odrade posao za šakicu krvavih srebrenjaka, pokazao je Turčin kada je jednom od njih rekao: „jadniče jadni kad nisi služio svom kršćanskom narodu kako ćeš služiti meni Turčinu” i odrubljena Judina glava se zakotrljala ispred turskih nogu.

I drugi razlog zasigurno još važniji i bolje pripremljeniji da nemusliman bude direktor zračne luke u Sarajevu kada dolazi Sultan Erdogan, je da kršćani u BiH i javno vide tko vlada tom zemljom, i što ih čeka ako i pomisle da se na bilo koji način usprotive, ili odupru, turskoj okupaciji i turcizaciji.

Za demonstraciju moći i nedodirljivosti Sultan je sa sobom na samit doveo gotovo cijelu jednu manju vojsku. Naoružani do zuba kao i svi okupatori, pod nazivom „Erdoganovo osiguranje” izlaskom iz zrakoplova nasrnuli su na osoblje Granične policije, budući da su bili obaviješteni o krvnim zrncima, koja danas Bošnjaci broje nemuslimanima u Sarajevu, zaposlenika, napose na direktora te firme za kojeg su dobro obaviješteni tko je i koje je nacionalne krvne grupe.

Još jedan dokaz zbog čega se danas tako ustrajno u Sarajevu broje krvna zrnca nemuslimana, i zašto je taj grad toliko radikalno pozelenio da ga u velikom krugu zaobilaze mnogi stranci, a domaćim, nemuslimanima, je ionako zabranjen ulaz.

Da je Erdogan obećao Aliji čuvati ostavljeni mu amanet pokazao je demonstracijom sile, i

oružjem kojim su se opasali njegove Osmanlije, i gotovo potezali osmanlijske sablje na kršćansku raju u sarajevskoj zračnoj luci.

Tim okupatorskim činom nisu suvremene Osmanlije napale samo zaposlenike Granične policije u zračnoj luci Sarajevo, i agresivno se prema njima odnosili kao da su u Turskoj, oni su napali sve nemuslimane, u prvom redu Hrvate i Srbe u Bosni i Hercegovini. Nije to bio samo „veći incident” to je bila otvorena turska agresija na suverenitet BiH, i na nebošnjake koji u njoj žive.

A koliko su ovladali, i koliko su uistinu amanetiziranu zemlju pokorili govori činjenica da beha djelatnici na aerodromu nisu smjeli vratiti okupatora u avion, i zabraniti i njima i vođi svih muslimana svijeta, Erdoganu, da stupe na beha zemlju.

Ne, to se okupatoru nije smjelo reći i zabraniti. Prvo trebalo je nemuslimanima pokazati

tko je vladar i čija je Bosna i Hercegovina, te ih na taj način do zemlje poniziti, a u nebeske visine izdignuti babu Erdogana, i Bošnjake kao pobjednike, još jednom pokazujući da je Dedo pobijedio Đedu, Sabina Kristinu, isilovac branitelja.

Potezanje Erdoganovaca oružja na djelatnike zračne luke u Sarajevu, u suverenoj i od svijeta priznatoj Bosni i Hercegovini, posljedica je bošnjačke okupiranosti beha Predsjedništva, u kojem sjede dva Bošnjaka, Džaferović i Komšić, i jedan Srbin. Rezultat je to i radikalne islamizacije i unitarizacije Bosne i Hercegovine, zbog kojeg dolaze, nažalost, još crnja vremena bošnjačkog povlačenja oružja i onda ako se neki student odvaži da ne prekida nastavu kako bi išao klanjati, i onda ako se u beha gradovima počne prodavati alkohol i svinjsko meso, i onda ako netko ne želi slaviti neke praznike onako kako ih je propisao, i nametnuo bošnjački politički i vjerski vrh.

Nakon što su turski vojni brodovi uplovljavali, a time i povrijedili suverenitet luke Ploče, trebalo je osvojiti i zračnu luku Sarajevo, čime se osigurava slobodan ulaz turskim vojnicima u 81. pokrajinu Otomanskog carstva.

Vinko Đotlo

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ivan Hrstić: Jesu li učitelji i nastavnici zaslužili veće plaće? Evo zašto nisu!

Objavljeno

na

Objavio

Kad je ministrica obrazovanja i znanosti Blaženka Divjak kročila u prostoriju, izgledajući kao da je upravo obrisala suze, svima nama koji smo je čekali prostrujala je ista misao – gotovo je, dat će ostavku!

Dok je govorila, ja sam već za svaki slučaj unaprijed pred njom natipkao tweet o tome, stavivši njezinu pokislu fotografiju.

No, iako je očito u sebi nastavila gutati suze, a brada joj podrhtavala dok je govorila, ubrzo je postalo jasno, ministrica obrazovanja još nije donijela presudnu odluku. Suze su očito posljedica još svježeg razgovora s premijerom Andrejom Plenkovićem, a njega očito nisu dirnuli njezini osjećajčići ni dvojbe.

Umjesto demonstrativne javne ostavke, najavila je svoj vlastiti štrajk i opalila premijer Plenkoviću ništa manje demonstrativnu javnu pljusku: U igri moći sindikata i premijera ne želim sudjelovati!

Teška je to optužba, koja sugerira da premijer Plenković nema argumente u nepopuštanju štrajkašima, već da se sve vodi na igre moći, u prijevodu – problem je njegova taština. Što to zapravo znači?

Prvi odgovor koji se nameće jest da Divjak ne želi sama dati ostavku, već izazvati Premijer Plenkovića da joj da otkaz, kako ne bi ispalo da ona sama odustaje ne samo od fotelje, već i od svoje “reforme”.

Da premijer Plenković nije nekoliko dana zauzet političkim igrokazom s brojnim uglednim gostima iz svoje političke obitelji, Europske pučke stranke, možda Divjak ne bi preživjela noć. No, čim premijer isprati svoju europsku obitelj, ministrica Divjak vraća se na dnevni red, piše Ivan Hrstić / Večernji list

Ministrica ne može pobjeći od svojeg dijela odgovornosti za štrajk. Otpočetka je dala krila zahtjevima prosvjetara, a na koncu podigla ruku za ovakav proračun, poručivši im da je ovo najviše što se sad moglo ispregovarati. Jasno je, u HDZ-u vlada čvrsti konsenzus da popuštanja nema, jer da ne može biti opravdanja za štrajk u vrijeme u kojem kontinuirano osjetno povećavaju plaće.

Ministrica nije jedina koja ovih dana vrti mantru da su “učitelji zaslužili veće plaće”, no to je jedna od ispraznijih i štetnijih floskula među mnoštvom onih koje se u hrvatskom društvu uporno ponavljaju, bez obzira radilo se o prosvjetarima ili radnicima u škveru. Ništa nije dalje od istine. Radnici u Uljaniku nisu zaslužili svoje plaće, jer to nema veze s tim koliko krvi, znoja i suza netko ulaže u svoj posao.

To što netko uredno svako jutro dolazi na radno mjesto, čak ako daje cijelog sebe, malo znači ako nema rezultata. Ako škverani nisu sagradili brod, onda nisu zaslužili plaću. Čak i ako su ga sagradili, ali ga nisu prodali, nisu zaslužili plaću. Ako su ga prodali, ali ispod cijene, ponovno – nisu zaslužili plaću. Ako nisi zaradio, nisi ni zaslužio, koliko god se pritom trudio. A ako škverani nisu zaslužili plaću, ako radnici Đure Đakovića nisu zaslužili plaću, ako ni stotine tisuća drugih nisu svojim proizvodima i uslugama zaradili dovoljno da bi zaposleni u javnom sektoru dobili plaće od kojih se može živjeti dostojno čovjeka, onda u takvom hrvatskom društvu ni učitelji nisu zaslužili veće plaće.

Da ne govorimo o tome da ni njihov priželjkivani proizvod – za 21. stoljeće spremna hrvatska djeca – nipošto ne zadovoljava te da mnogi od učitelja na nekom otvorenom tržištu nikad ne bi mogli dobiti čak niti plaće koje sad dobivaju iz proračuna. A te plaće su za hrvatske uvjete itekako solidne. Pitajte sve one koji u posljednjih 30 godina nisu mogli računati na plaću prvog u mjesecu.

Profesori kažu, ovo nije bitka za veće plaće, nego za dostojanstvo. Nisu zadovoljni ni povišicom, ako svi drugi dobivaju veće povišice nego oni. Naravno, u pravu su, divim se onima koji se organizirano bore za svoja prava, no, meni isto tako smeta zašto bi svaki učitelj dobio jednako. Ima predivnih profesora kojima podučavanje djece nije posao već životna misija, onih koji zaslužuju i trostruku plaću. A ima i onih koji su mojem i tisućama druge djece samo zagorčavali život i koji ne zaslužuju ništa više nego otkaz.

Dakle, i meni je kao roditelju dosta te socrealističke uravnilovke i ne želim da vrijedni i nevrijedni dobiju jednako. Itekako nam je nužan posve novi sustav plaća, kakav se ne može stvoriti preko noći! Ovaj štrajk mora hitno biti prekinut, i to tako da ne bude pobjednika ni poraženih, jer u svakom slučaju najkraći kraj će izvući naša djeca.

Plenković ne smije inzistirati na tome da porazi profesore, jer od poraženih i poniženih ne može se očekivati provođenje bilo kakve reforme, pa ni ove lažne. Vrlo je jednostavno. Premijer već sutra štrajkašima treba ponuditi najavljenih 2 postotka povećanja koeficijenta, umjesto uvjetno od 1. lipnja. A štrajkaši to moraju prihvatiti, prekinuti štrajk i strpjeti se do cjelovite reforme u koju se također mora krenuti odmah. U suprotnom, i premijer i oni suočit će se s opravdanim gnjevom roditelja. Nadajmo se samo da to nikom nije cilj, piše Ivan Hrstić / Večernji list

 

JEFTINA DEMAGOGIJA MINISTRICE DIVJAK!

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Što je nama Vukovar

Objavljeno

na

Objavio

foto: grad Vukovar

Za neke je Vukovar simbol izdaje i čak namjernog žrtvovanja. Uglavnom, ta lažna simbolika dolazi iz kuhinje velikih manipulatora koji, unatoč svemu, nisu prežalili bivšu državu i koji bi htjeli sve zamutiti i relativizirati, i u krajnjoj liniji optužiti sam hrvatski državni vrh za sve ono što se događalo u ovome gradu.

Vukovar se, srećom, na krilima istine izdignuo u znak i značenje nečega drugoga. On je simbol patnje i stradanja, simbol otpora i dostojanstva, simbol zajedništva i suosjećajnosti. Koliko god se svake godine slike ponavljale, svaki put ostajemo dirnuti tim upaljenim svijećama po svim našim gradovima, kao i tisućama ljudi koji iz svih krajeva hodočaste prema Koloni sjećanja.

Ni tako često ponavljana formulacija kako se Hrvatska sjeti Vukovara samo na Dan sjećanja nikako ne stoji. U relativno kratkom vremenu grad je doslovce izniknuo iz pepela, posve obnovljen vraćen je u život, pa evo i jedan naizgled sitan detalj koji to potvrđuje. Ove je godine broj djece u jaslicama povećan za njih četrdeset.

Grad ima i sjajnu perspektivu. Leži na najplodnijoj zemlji i na moćnoj i plovnoj rijeci koja povezuje deset europskih država.

Nažalost, on svih ovih godina nije postao simbolom još nečega, a tako važnog i tako potrebnog. Nije postao simbolom pomirenja. I dalje postoje odvojeni jaslice, vrtići i škole. Ne bi li bilo dovoljno da srpska djeca imaju dopunsku nastavu iz jezika, povijesti i geografije? Ali ne, ona su pošteđena učenja o onome što su njihovi stariji sunarodnjaci učinili ovome gradu.

Ćirilično pismo, koje se doživljava kao simbol okupacije i zločina, nastoji se svim silama nametnuti, dok silovane žene susreću na ulicama svoje silovatelje, a majke ubojice svojih sinova. Za stravičan zločin na Ovčari nitko u Hrvatskoj nije osuđen, predvodniku masakra dvanaestorice policajaca u Borovu Selu podignut je spomenik.

Vođa je hrvatskih Srba uoči Dana sjećanja u znak pijeteta prema poginulim Srbima ove, kao i prošle godine, spustio vijenac u Dunav, koji je otplovio prema Beogradu, gdje će ga preuzeti Aleksandar Vučić ili Vojislav Šešelj. Iako je ove godine vijenac položio i na Ovčari, ovaj njegov potez djeluje cinično. On govori o svim žrtvama i o mržnji na objema stranama. To nije, ili ne bi trebalo biti sporno.

Svaka žrtva zaslužuje žalovanje, kao što i svaka mržnja nikada nije dobrodošla. Ali to nije ono najvažnije. Mrtve nitko ne može oživiti. Mora se u interesu mira i suradnje konačno priznati kako je sve počelo, tko je bio agresor, tko je ubio cijeli jedan grad i tko je htio dio Hrvatske pripojiti Srbiji. Bez toga nikada neće biti pravoga mira ni povjerenja. A to je tako mali, a ipak tako težak korak.

Josip Jović/SlobodnaDalmacija.hr

Nema zaborava i nema inverzije povijesti, zna se i uvijek će se znati tko je bio tko u tom ratu!

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari