Pratite nas

Kolumne

Potezanje oružja Erdoganovaca na djelatnike zračne luke u Sarajevu

Objavljeno

na

hayat.ba

Nije trebalo dugo čekati, budući da je bilo i očekivano. Okupator, još kada mu je zemlja veleizdata u amanet, uvijek je gladniji, brutalniji, i spremniji za pokazivanje i dokazivanje tko je gazda u kući. Tko je sultan a tko je raja. Tko Turčin a tko kršćanin u Bosni i Hercegovini. A Turčin, on ima tu, na toj zemlji koju je krvlju kršćana zalijevao pola tisućljeća, dugo krvavo iskustvo vladavine dankom u krvi, u 81. pokrajini Osmanskog genocidno konfesiocidnog carstva.

Oličenje tog strašnog vremena vidi se u osobi suvremenog turskog Sultana Erdogana, i u njegovim prijateljima Izetbegovićima, starijeg koji mu je na samrti ostavio Bosnu i Hercegovinu u amanet, i mlađeg koji mu organizira predsjedničke izbore u beha gradovima. Cijenu Izetbegovićevih veleizdaja Bosne i Hercegovine, danas vjerojatno jedinom diktatoru u svijetu Erdoganu, kako se i očekivalo, počeo je da plaća narod. I to zna se koji beha narod, kršćanski.

Naime, u koordinaciji Erdogan Izetbegović planski su namješteni kršćani da rade u Graničnoj policiji BiH, u zračnoj luci, gotovo sto postotnog, Sarajevo. U gradu u kojem više da i nema nemuslimana, gradu koji je u svim svojim kockicama i cjelokupnom mozaiku europski Kabul ili Teheran, Bošnjaci su pronašli nemuslimana i postavili ga za direktora Granične policije u sarajevskoj zračnoj luci. Postupili su isto kao kad su i nemuslimana postavili za direktora pogrebnog društva u tom gradu.

Napose je bošnjačkoj veleizdajničkoj vrhuški trebao nemusliman u zračnoj luci Sarajevo u vrijeme dolaska Erdogana na samit Procesa za suradnju zemalja jugoistočne Europe koji se održavao početkom srpnja 2019. u tom bošnjačkom gradu. A trebao im je iz dva vrlo važna politička razloga.

Prvi, da pokažu svijetu, koji će bilo kada dolaziti u taj grad, i na bilo koji način sudjelovati na nekim međunarodnim skupovima, napose na tom na koji dolazi Sultan, kako u Sarajevu još ima nemuslimana, i ne samo da ih još ima poslije vremena kada su i svoje mrtve morali iznijeti iz sarajevskih grobalja, već da su i na visokim mjestima, u posve zelenim gradskim ili federalnim institucijama.

I u tom prvom vrlo podlom, Izetbegović stariji se pokazao najpodlijim političarem na kraju Dvadesetog stoljeća, čovjekom koji se nikada nije držao dogovorenog i koji je podlo udario nož u leđa hrvatskom narodu, naumu su uspjeli, jer Bosna i Hercegovina kroz cijelu svoju stradalničku povijest ima Juda.

A kako Jude u Bosni i Hercegovini okončaju kada odrade posao za šakicu krvavih srebrenjaka, pokazao je Turčin kada je jednom od njih rekao: „jadniče jadni kad nisi služio svom kršćanskom narodu kako ćeš služiti meni Turčinu” i odrubljena Judina glava se zakotrljala ispred turskih nogu.

I drugi razlog zasigurno još važniji i bolje pripremljeniji da nemusliman bude direktor zračne luke u Sarajevu kada dolazi Sultan Erdogan, je da kršćani u BiH i javno vide tko vlada tom zemljom, i što ih čeka ako i pomisle da se na bilo koji način usprotive, ili odupru, turskoj okupaciji i turcizaciji.

Za demonstraciju moći i nedodirljivosti Sultan je sa sobom na samit doveo gotovo cijelu jednu manju vojsku. Naoružani do zuba kao i svi okupatori, pod nazivom „Erdoganovo osiguranje” izlaskom iz zrakoplova nasrnuli su na osoblje Granične policije, budući da su bili obaviješteni o krvnim zrncima, koja danas Bošnjaci broje nemuslimanima u Sarajevu, zaposlenika, napose na direktora te firme za kojeg su dobro obaviješteni tko je i koje je nacionalne krvne grupe.

Još jedan dokaz zbog čega se danas tako ustrajno u Sarajevu broje krvna zrnca nemuslimana, i zašto je taj grad toliko radikalno pozelenio da ga u velikom krugu zaobilaze mnogi stranci, a domaćim, nemuslimanima, je ionako zabranjen ulaz.

Da je Erdogan obećao Aliji čuvati ostavljeni mu amanet pokazao je demonstracijom sile, i

oružjem kojim su se opasali njegove Osmanlije, i gotovo potezali osmanlijske sablje na kršćansku raju u sarajevskoj zračnoj luci.

Tim okupatorskim činom nisu suvremene Osmanlije napale samo zaposlenike Granične policije u zračnoj luci Sarajevo, i agresivno se prema njima odnosili kao da su u Turskoj, oni su napali sve nemuslimane, u prvom redu Hrvate i Srbe u Bosni i Hercegovini. Nije to bio samo „veći incident” to je bila otvorena turska agresija na suverenitet BiH, i na nebošnjake koji u njoj žive.

A koliko su ovladali, i koliko su uistinu amanetiziranu zemlju pokorili govori činjenica da beha djelatnici na aerodromu nisu smjeli vratiti okupatora u avion, i zabraniti i njima i vođi svih muslimana svijeta, Erdoganu, da stupe na beha zemlju.

Ne, to se okupatoru nije smjelo reći i zabraniti. Prvo trebalo je nemuslimanima pokazati

tko je vladar i čija je Bosna i Hercegovina, te ih na taj način do zemlje poniziti, a u nebeske visine izdignuti babu Erdogana, i Bošnjake kao pobjednike, još jednom pokazujući da je Dedo pobijedio Đedu, Sabina Kristinu, isilovac branitelja.

Potezanje Erdoganovaca oružja na djelatnike zračne luke u Sarajevu, u suverenoj i od svijeta priznatoj Bosni i Hercegovini, posljedica je bošnjačke okupiranosti beha Predsjedništva, u kojem sjede dva Bošnjaka, Džaferović i Komšić, i jedan Srbin. Rezultat je to i radikalne islamizacije i unitarizacije Bosne i Hercegovine, zbog kojeg dolaze, nažalost, još crnja vremena bošnjačkog povlačenja oružja i onda ako se neki student odvaži da ne prekida nastavu kako bi išao klanjati, i onda ako se u beha gradovima počne prodavati alkohol i svinjsko meso, i onda ako netko ne želi slaviti neke praznike onako kako ih je propisao, i nametnuo bošnjački politički i vjerski vrh.

Nakon što su turski vojni brodovi uplovljavali, a time i povrijedili suverenitet luke Ploče, trebalo je osvojiti i zračnu luku Sarajevo, čime se osigurava slobodan ulaz turskim vojnicima u 81. pokrajinu Otomanskog carstva.

Vinko Đotlo

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Miklenić: Jednom postavljena prava pitanja ne mogu se ušutkati ni izbrisati

Objavljeno

na

Objavio

Spomen na 76. godišnjicu pogroma hrvatskoga sela Zrin na Banovini, koji su izvršili partizani u koje su ušli i četnici, ostat će u povijesti zabilježen po blagoslovu novopodignute spomencrkve Našašća sv. Križa s dvije ploče na kojima su ispisana imena i dob žrtava, a u sadašnjosti otvara više veoma važnih pitanja.

I predvoditelj spomenslavlja u subotu 14. rujna u Zrinu kardinal Josip Bozanić u homiliji je doslovno rekao: »Na ovom mjestu i u ovom slavlju osjećam svojom crkvenom i domoljubnom dužnošću postaviti neka pitanja. Kakvo je to oslobođenje – ma s koje god strane dolazilo – u kojem se u tamu smrti odvodilo ljude bez stvarne krivice i bez suđenja? Kako je moguće da se desetljećima utjerivao strah u kosti ljudima koji su znali istinu, a o njoj nisu smjeli progovoriti? Je li istraživanje istine o Drugom svjetskom ratu i poraću u nas revizija povijesti?«

Pitanja koja je postavio kardinal Bozanić ni u kojem korektnom pristupu ne mogu se okarakterizirati kao ideološka, politička, ekstremistička, šovinistička ili neprijateljska jer su izraz zdrave pameti i naravne etike. Po odredbama kako međunarodnoga prava tako i nacionalnih prava svih država na svijetu, pa i Republike Hrvatske, meritum svakoga od navedenih pitanja zapravo je krivično djelo koje zahtijeva primjerenu kaznu. Nema te izlike koja bi mogla opravdati ubijanje ljudi bez stvarne krivice i bez ikakva suđenja. Nema pravosuđa koje ne bi inkriminiralo zastrašivanje kojim se skriva zločin. Nema zdrave logike koja bi mogla opravdati zabranjivanje istraživanja i iznošenja istine. Premda je to nepobitno, u Republici Hrvatskoj i ove 2019. godine, dakle gotovo trideset godina od osamostaljena hrvatske države, ni u prevladavajućem javnom mnijenju, ni u medijima ni u pravosuđu ta se očita nedjela, zapravo zločini, uopće ne tretiraju kao relevantni čimbenici. Oni koji to nameću u današnjoj Hrvatskoj izvršavaju zapravo zastrašujuće nasilje nad žrtvama, istinom i pravdom, zapravo nad hrvatskim narodom.

U homiliji u Zrinu kardinal Bozanić također je postavio pitanje: »Zašto se o ovom i tolikim drugim zločinima komunističkoga režima: križnim putovima, jamama, prikrivenim grobljima u predgrađima naših gradova, na livadama i u šumama, kao i na sličan način i o drugim uništenim mjestima, desetlječima šutjelo, strogo branilo objektivno povijesno istraživanje i prepričavalo prošlost po diktatu režima?« te dodao: »A i danas se nerijetko istinu želi zataškati, prešutjeti ili bar umanjiti.« Budući da od onih kojih se to izravno tiče, odnosno od onih koji su za takvo stanje izravno bili odgovorni, ne će doći nikakav odgovor na to pitanje, očito je da je riječ ne samo o kukavicama koje nisu spremne preuzeti odgovornost za svoja nedjela, nego o ljudima koji su političku moć zlorabili da bi sebe zaštitili od istine i pravde. Donekle se čak te počinitelje tih nedjela može razumjeti jer su davno ostali bez ikakvih humanih standarda i kriterija u svom viđenju zbilje, ali kako razumjeti one u današnjoj Hrvatskoj koji osobno nisu okrvavili ruke, a ipak svim sredstvima štite zločince, razvodnjavaju njihovu krivnju, falsificiraju povijesnu istinu i zlorabe političku moć da to nečuveno nasilje nad hrvatskim narodom i dalje traje?

Vrlo je znakovito što je na spomen 76. godišnjice Zrinskih žrtava od državnih institucija jedino Predsjednica Republike poslala svoga Izaslanika, a ni Hrvatski sabor, koji bi u načelu trebao biti najviše predstavničko tijelo hrvatskoga naroda, ni hrvatska Vlada, koja bi trebala biti izvršitelj legalnih i legitimnih hrvatskih nacionalnih ciljeva i interesa, nisu smatrali važnim poslati ni formalne predstavnike u subotu u Zrin. Znači li taj bojkot da oni koji odlučuju u vodstvu Hrvatskoga sabora, kao i oni koji odlučuju u vodstvu Vlade, ne mare za strahotu koju su doživjeli hrvatsko selo Zrin i njegovi stanovnici, samo zato što je bilo hrvatsko i katoličko, ili da oni zapravo ne smiju biti uz hrvatski narod kad oplakuje svoje nevine žrtve stradale od partizanske i četničke ruke?

Koliko su snažni okovi koji omogućuju brutalno nasilje nad sadašnjim naraštajima hrvatskoga naroda kad se radi o istini i stradavanju od komunističke revolucije najbolje su pokazali mediji svojim odnosom prema spomenu u Zrinu. Jednako kao i nedavno u kolovozu, kad su u Gračanima u Zagrebu pokopane 294 ekshumirane žrtve komunističke revolucije, od kojih je bilo 63 maloljetnika, čak šesnaestero djece mlađe od 14 godina, mediji su ili prešutjeli ili razvodnili strahotu događanja u Zrinu prije 76 godina. Samo krajnje naivni mogli bi pomisliti da je takav odnos prema žrtvama komunističke revolucije slučajan jer oni koji pošto-poto žele zadržati kotač povijesti i s njim laži komunističke ideologizirane povijesne interpretacije, a s tim i okovanost i neslobodu hrvatskoga naroda, vrlo dobro znaju kako i zašto tako postupaju. No jednom postavljena prava pitanja ne mogu se ušutkati ni izbrisati sve dok se na njih vjerodostojno ne odgovori istinom.

Ivan Miklenić
Glas Koncila

Zrin: Vrijeme je za istinu o stradanjima hrvatskog naroda

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Borislav Ristić: ‘Kanadski Aladdin’ postao je žrtva vlastitog ideološkog puritanizma

Objavljeno

na

Objavio

Iako se čini kao da je bilo davno, a neki su možda već i zaboravili, još do prije samo par godina cjelokupna svjetska javnost klanjala se američkom predsjedniku Baracku Obami kao novom mesiji. Bilo je to lice, činilo se, nekog novog svijeta, svijeta mira, ljubavi, tolerancije, bratstva među ljudima.

No, kako je Obami istjecao mandat, tako je utopija blijedila i počelo se postavljati pitanje tko će ga naslijediti, tko će postati novi vođa progresivnog svijeta?

A onda se pojavio on. Mlad, naočit, obrazovan, elokventan – kanadski premijer, Justin Trudeau. Dotada poznat samo kao sin svoga oca, dugogodišnjeg kanadskog premijera, Pierrea Trudeaua, činio se kao predodređen za namijenjenu mu ulogu.

Naime, i prije nego je zasjeo u premijersku fotelju i počeo provoditi svoje politike, on je postao obljubljen i slavljen sa svih strana. Od samih je početaka bilo očito kako je ljevica pronašla svog novog političkog idola – zvijezda je rođena. Bilo je dirljivo gledati kako se ta slika novog političkog celebrityja prodaje srcima širom svijeta.

Mediji su oduševljeno pisali o tome kako je novi kanadski premijer instruktor bungee jumpinga i snowboardinga, dok u trenucima odmora sa svojom ženom Sophie vježba jogu. Smiješio nam se sa svih naslovnica, ponosno se izjašnjavao kao feminist, a posebnu osjetljivost je pokazivao za pitanja ravnopravnosti.

Tako je i svoju vladu sastavio mahom od žena i manjinaca, objašnjavajući da “tako treba izgledati vlada u 2015. godini”. Iako bi netko zavidan mogao reći kako je tu puka forma prevladavala nad sadržajem, ništa nije moglo pomutiti ovu idiličnu sliku. A onda je pozlatu malo zagrebala velika korupcijska afera oko slučaja SNC-Lavalin.

Radi se o građevinskoj tvrtki iz Montreala za koju je utvrđeno da je bivšem režimu Moamara Gadafija plaćala mito kako bi osigurala poslove u Libiji. Prema svjedočenju ministrice pravosuđa, Jody Wilson Raybould, iz vlade su, pa i od samog Trudeaua, dolazili pritisci da se taj slučaj zataška, zbog čega je na kraju ona iz protesta i podnijela ostavku.

Kada se činilo kako nikakve nedaće ne mogu pomutiti sliku “najvećeg frajera na svjetskoj političkoj sceni”, u kanadsku se zvijezdu zabio komet. Naime, u javnosti se pojavila slika tridesetogodišnjeg nastavnika drame u crno obojena lica i ruku, maskiranog u Aladdina.

Što bi se reklo, ništa neobično. Premda bi se možda moglo dati za pravo nekim feminističkim križarima koji će vidjeti nedoličnost u tome što profesor u zagrljaju neprimjereno drži ruku na prsima mlađe ženske osobe. No, nakon što je slika izašla u javnost, Trudeau se ekspresno ispričao, pravdajući to svojom nepromišljenošću i nezrelošću. Da nije smiješno, bilo bi tragično.

Moglo bi se reći kako je kanadsku zvijezdu repaticu sustigao njezin vlastiti rep. I baš kad se činilo kako se uspio opravdati pred ljudskopravaškim zelotima pojavila se još jedna slika, a odmah zatim i video. Jednu sliku je relativno lako objasniti, ali kako sad pred sljedbom opravdati tri takva performansa?

Koliko je stvar otišla u apsurd, govori i Trudeauov defenzivni unazad, da više ni sam nije siguran koliko se puta prerušio u crnca. A kako će biti siguran kad nema u što se kanadski nastavnik drame nije preobukao, od američkog Indijanca, do karipskog pirata i Hindusa? Sjećamo se i njegova službenog posjeta Indiji, kada su kanadski mediji pisali kako “sramoti Kanadu oblačeći čitavu obitelj u indijsku svadbenu odoru”.

Netko će reći kako ne vidi neki poseban problem u tome što se netko u mladosti u maškarama maškarao, a i normalno bi bilo da je tako. Međutim, ironija ima svoju čar kada nekoga tko je godinama druge prozivao za rasizam i tko je svoju karijeru gradio na promoviranju ideologije političke korektnosti, sustigne vlastita kletva. Kletva u kojoj je „kanadski Aladdin“ postao žrtva vlastitog ideološkog puritanizma.

Zamislite samo što bi se dogodilo da je kojim slučajem isplivala fotografija nekog političara s desnog spektra? Ne bi mu pomogla nikakva isprika. Ali, kada u očima puritanca “ pogriješi” netko s lijevog ideološkog spektra, onda je dovoljna i isprika, jer znamo kako on ne mrzi, nije rasist, nema fetiš i njegova politika nije rezultat grijeha iz mladosti.

S Trudeauovim licem obojenim u crno sve je licemjerje kulture političke korektnosti isplivalo na površinu. Slika je pronašla svoj izvrnuti odraz u ogledalu.

Tragikomično je u cijeloj priči to što su kroz mjesec dana u Kanadi parlamentarni izbori, na kojima se ovaj napuhani Lawrence od Arabije nalazi u opasnosti da u slučaju poraza, umjesto svjetske ikone liberalizma, u zadnjem činu bude zapamćen kao “ blackface” – “kanadski Aladdin”, piše Borislav Ristić / Večernji list

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari