Pratite nas

Život

Potpišite peticiju za osnivanje Centra za autizam u Slavoniji

Objavljeno

na

Nenad Barinić bavi se oslikavanjem motora, automobila, kaciga (i slično) airbrush tehnikom. Usporedo s profesijom policajca bavi se ribolovnim novinarstvom i fotografijom, dizajniranjem i kreiranjem umjetnih ribolovnih mamaca i ribolovom, te je i volonter Ribočuvarske službe. Zaposlen je u MUP-u RH, PU Vukovarsko srijemskoj kao kriminalistički policijski službenik, gdje uz redovni posao povremeno izrađuje fotorobote počinitelja kaznenih djela i neslužbeno glasi za najboljeg hrvatskog crtača fotorobota. Uz ilustratorske radove i crtanje stripa, zapaženi pisac članaka o varaličarskom ribolovu i konstruktorskim i dizajnerskim rješenjima umjetnih ribolovnih mamaca kao honorarni novinar ribolovnih časopisa „Športski ribolov“ (Hrvatska), „Praktični ribolov“ (Hrvatska) i „Ribolovački magazin“ (Srbija).

Uz sve to kod na Večernjakovoj blogosferi ima blog o stripu općenito i o školi stripa – “Strip i ilustracije”.

Ožnjen je i otac četvero djece, a treće dijete – Domagoj Barinić je dijete sa sljedećim dijagnozama: autistični poremećaj – pervazivni razvojni poremećaj F84, laka mentalna retardacija F70, Enuresis et encopresis diurna et nocturna interm. F98 i F 98.1, usporen razvoj govora F80.9.

[ad id=”68099″]

Pročitajte s kakvim problemima se obitelj susreće od Domagojevog rođenja do danas, kad ima 16 i pol godina.

Podržimo ovu akciju i potaknimo ljude iz svoje okoline da daju svoj doprinos potpisivanjem ove peticije.

Svim zaintetresiranima šaljemo na e-mail peticiju i tabelu:

[email protected] 

imam ih i ja:
[email protected]

Tabele se potpisuju do 15.5, oni koji su bliže neka dostave originalne tablice direktno Nenadu ili će on doći po njih, a ako su jako udaljeni pošaljite poštom (adresu također možete zatražiti putem navedenih e-mail adresa)


Broj: MK GV-022/2015. N.B.

Vukovar, 19. travnja 2015. godine

n/p PRIJATELJIMA I BIKERIMA – pročitajte u kompletu

PREDMET: Zamolba za pomoć prijatelju bikeru 

Kao hrvatski branitelj, krim.policajac, ribolovac, crtač i novinar, medijski poznata osoba i biker, predsjednik Sportskog moto kluba “Golubica” Vukovar, molim Vas kao prijatelje bikere i humanitarce kao što smo se do sada nebrojeno dokazali svi mi, shodno Vašim mogućnostima, a prvenstveno kao ljude, roditelje i buduće roditelje, za pomoć jednoj humanoj akciji – potpisivanje peticije za osnivanje Centra za autizam u Osijeku. Tabelu sa peticijom imam u PDF formatu, dostavljam na traženje.

Oženjen sam i u skladnom braku imam četvero djece te uzdržavam kompletnu obitelj svojim primanjima. Čitava obitelj je uz našeg sina u postupku socijalizacije i olakšavanja njegovog stanja od dijagnosticiranja bolesti 2001. godine. Sin Domagoj Barinić, rođen 30.10.1998. godine, pohađa nastavu u Školi za osobe sa posebnim potrebama Josip Matoš u Vukovaru, u maloj odgojno-obrazovnoj skupini djece sa autizmom, sa dijagnozama: autistični poremećaj – pervazivni razvojni poremećaj F84, laka mentalna retardacija F70, Enuresis et encopresis diurna et nocturna interm. F98 i F 98.1, usporen razvoj govora F80.9. Svi koji ga poznaju osobno znaju kakva je to prekrasna i draga osoba, te se obožava voziti na motoru.

Što je to autizam? Kako bih približio što ove dijagnoze predstavljaju osobama koje ne znaju puno o ovoj bolesti, navodim da unatoč naprednoj medicini i istraživanjima 21 stoljeća uzrok i lijek za ovu bolest nisu otkriveni. Svaki odlazak liječnicima značio je sate intervjua s nama roditeljima do sedmog koljena, obzirom da svaki detalj pokušavaju povezati u podatke koji bi pomogli u prevenciji i liječenju. Autizam se sada često povezuje sa teškim metalima, stresovima roditelja, rođenjem trećeg djeteta u obitelji, a uglavnom sa cijepljenjem djece od rođenja nadalje. I mi pretpostavljamo, osim toga što je treće dijete u obitelji, da je ovdje uzrok obavezno cijepljenje djece, uz nebrigu aljkavih liječnika kojima je ljudska sudbina nebitna ukoliko im ne skrenete pažnju plavom kovertom. I da…. Domagoj je nažalost postotak…..

Od 2001. godine smo našem sinu pružili sve što smo mogli uslijed čega je njegovo stanje puno bolje. Radi nepostojanja institucija koje bi nam pomogle, bili smo prisiljeni ići jednom mjesečno za Zagreb u bolnice i Centar za autizam i dva do četiri puta tjedno u Podvinje u „Cekin“ uglavnom našim novčanim sredstvima, od čega se dan-danas nismo oporavili. Radi toga što kod nas nema institucije gdje bi Domagoj dobivao potrebnu pomoć, iz Vinkovaca smo odselili u Vukovar gdje makar postoji škola.

Sada, naš sin Domagoj sa 16,6 godina osoba je sniženih intelektualnih sposobnosti, sfinktere ne kontrolira, nosi pelene i uloške, nuždu vrši tek svakih 7-15 dana uz pomoć, nesiguran, teško se orijentira u prostoru, sklon čestim promjenama raspoloženja, ranije je bio agresivan i sklon samoozlijeđivanju, sada ima povremene faze u kojima gubi kontrolu i postaje agresivan, sa poteškoćama u spavanju i buđenju u svezi čega od doba puberteta koristi antidepresive i druge lijekove radi prevencije epilepsije koja se u tom dobu javlja kod 70% ove djece, teško funkcionira oko odlaska i boravka u školi. Ima izražene iracionalne strahove i afirmira nove strahove, ali većinu njih ne može identificirati, radi se o paničnim strahovima od stvari i pojava iz okoline. Uz stalnu pomoć logopeda, defektologa i psihijatra potpuno je ovisan o brizi i rehabilitacijskom angažmanu roditelja i braće. Kao osoba sa utvrđenim invaliditetom ima potrebu individualnog rada u provođenju psihosocijalne rehabilitacije i trajne pomoći i njege u punom opsegu.

Domagoj (svi ga znaju kao Gogo), danas je puno bolje nego nekada zbog toga što je kompletna obitelj i pojedini prijatelji i rodbina uz njega, što smo odbacili liječnike koji se poigravaju ljudskim sudbinama i koji su nudili jake lijekove za bebu od 1,5 godina “kako bi stalno spavala pa će biti mirna” ili čak nemoralnih ponuda da “potpišemo papir” i ostavimo dijete tamo negdje, nekome….zauvijek….gdje bi bio nadrogirana masa. Od malog plavog dečka koji se naglo zalijetao glavom u ugao stola ili koji je u nas pogledao svojim okicama, mirno, pa zatim spuštao dlan na užarenu ploču peći, koji je imao panične strahove od svega što nije mogao ukazati ni reći (progovorio je sa 7 godina), a znali smo da ga strah od nekog potpuno bezazlenog predmeta (npr. figurice) može ubiti. I ne možete kao roditelj ništa, samo se bojati. Svoju nemoć govora i traženja onoga što je trebao iskazivao je autoagresijom. Zamislite da samo 2 mjeseca učite dijete da stisne šalter za svijetlo ili 6 mjeseci učite da drži čašu u ruci. Zamislite da mu je potrebno samo pola kvadrata prostora u kutu sobe, zamislite da nakon 5 minuta gosti moraju izaći van ili mi moramo ići dalje….od toga smo i mi postajali autistični, izolirani. Za to, ima pravo na osobnu invalidninu od 1000 kn. On kao mi koji smo drage volje išli u rat znajući da možemo poginuti, biti ranjeni ili ostati invalidi – nije mogao birati. On se rodio takav, a naknada je takva kakva je za sve civilne invalide. Tri puta zaredom mora na liječničke stručne preglede radi raznih komisija i birokracije, a svakim odlaskom kod liječnika, bez obzira na njihovu pažnju, unazađuje njegov napredak za godinu – dvije zbog straha. Samo radi birokracije….. i uredbi Vlade.

Danas je Domagoj – Gogo dječak koji je sa 12 godina naučio pisati i to na tipkovnici laptopa, poznaje kretanje planeta i reakcije vulkana, od 13 godina radi nivoe video-igrica na Roblox-u gdje ima preko 1.000.000 sljedbenika, savršeno govori i piše engleski…. Veliki broj željezničara i strojovođa ga zna jer je po znanju o lokomotivama i vagonima, općenito o željeznici i mostovima jako stručan i obožava vlakove, skuplja makete, aktivan je na forumu Željeznice.net. Voli snimati filmove, preporučujem vam da na youtube-u nađete njegov igrani film koji je sam osmislio, odigrao, snimio o vlaku Thomasu (youtube nick: GOGO108 ROBLOX Pmk), ili da pogledate koje je sve željezničke kompozicije “uhvatio” i postavio filmiće. To je napravio jedan autističan dječak uz kojega je roditeljska i bratska ljubav i solidarnost i briga. I već dvije godine strah ga je samo jednoga – što će biti s njim kada mi umremo?!? Brat koji je završio školu za kipara, radi kao pomoćnik zidara (i njega znate kao bikera – vozi choppera u Mk Lisice Slakovci). Sestra završava umjetničku školu isto, posla nema, najmlađa još ni ne zna što je sve čeka u životu, a on – on razmišlja o neizvjesnoj budućnosti. I danas jede samo čips, špagete sa rajčicom, nekada juhu i pire i hrenovke – to mu je sva ishrana. Drugo ne može, podsvjesno odbija sve drugo. A sada ne smije ni pola toga jer je na jetrenoj dijeti zbog mononukleoze.

Moja supruga Jasminka (znate je kao blagajnicu MK “Golubica” Vukovar, na fb je pod nickom Matilda Šećerević) – odmah po detektiranju autističnog poremećaja kod Domagoja, sebe je stavila na žrtveni oltar majčinstva i birokraciji. U vukovarskom zavodu za zapošljavanje morala je potpisati Izjavu pod fizičkom i materijalnom odgovornošću da od njih neće tražiti nikakva prava zbog toga što mora biti uz svoje dijete i tako udarila jednu recku manje za broj nezaposlenih u državi – koga nema u evidenciji, ni ne broji se. Od svega toga je obolila i ono što je danas zanimljivo – po našim uredbama, nema pravo na status roditelja njegovatelja (čitaj – staž i naknada), a zdravlje je izgubila baš zato što se brinula i brine i dan-danas za svoju djecu!

Mene također svi znate – uvijek sam pomogao kome sam mogao pomoći, kada nisam mogao rekao sam da ne mogu, a kada sam rekao da ću probati pomoći – probao sam stvarno pomoći. Humanitarni rad je dio moga života, moje obitelji, iako često čujem da ne trebamo brinuti za druge jer nama treba pomoć.

Vjerujem, da je na području Osječko-baranjske, Brodsko-posavske i Vukovarsko-srijemske županije postojao Centar za autizam sa angažiranim stručnjacima, njegovo stanje bilo još bolje nego sada, kada je u dobi do koje mogu nastupiti sve pozitivne promjene. Prvenstveno kao roditelj takvog djeteta koje će zauvijek ostati dijete bez obzira na godine života, molim sve radne kolege i Vas, da pročitate dopis i potpišete peticiju Građanske inicijative „Slavonija u borbi za izgradnju centra za autizam u Osijeku“. Molim i one koji žive van ovih županija, molim čitavu Hrvatsku.

Molim Vas isto, kako svi oni koji su roditelji prekrasnog i posebnog djeteta, ali nažalost teško bolesnog, ne bi morali prolaziti sve ono što sam i sam prolazio – tešku situaciju, neimaštinu, česta daleka putovanja na cestama; nerazumijevanje, bešćutnost i nestručnost šefova na poslu te institucija koje su se prve trebale angažirati u pomoći i snalaženju u birokracijskim labirintima, snalaženja na poslu oko godišnjeg odmora i slobodnih dana te prava koja proizlaze iz te situacije u kojoj vas nitko neće uputiti na njih, pomognite ovu inicijativu koju Slavonija traži već 13 godina! U svijetu se broj ljudi s autizmom povećao triput – u Hrvatskoj je jedno takvo dijete na njih 68, a Slavonija je po broju djece najugroženija.

Kao predsjednik moto kluba u Vukovaru, zatražio sam od članova svih moto klubova na području naše županije da potpišu peticiju, što su učinili zajedno sa obiteljima. Sada isto molim i Vas i Vaše supruge, prijatelje, sve punoljetne – povodite se onim najneugodnijim što može biti – nesreća se može dogoditi svakome od nas.

Iako je u tabeli naveden OIB, priznaje se i JMBG, bez popunjavanja rednih brojeva. Obavezno nam trebaju ručno popunjene i potpisane tabele (ne kopije), zaključno potpisivane do 15. svibnja 2015. godine, a nakon toga datuma molim Vas da me obavijestite gdje i kada mogu doći po njih. Ukoliko postoji neka prepreka, molim Vas da me izvijestite pisanim putem.

Unaprijed zahvaljujemo na pomoći!

U slučaju potrebe, molimo kontaktirati predsjednika kluba, Nenada Barinić, putem e-maila: [email protected] ili [email protected], ili na broj mobitela: +385 98 336 506.

PREDSJEDNIK SMK “GOLUBICA”
Nenad Barinić

BLOG: http://blog.vecernji.hr/barinic 
FACEBOOK: Nenad Nenoos Barinić
WEB AIRBRUSH GALERIJA: http://nenadbarinic.com/
FACEBOOK GALERIJA: http://www.facebook.com/album.php

Piše: Sandra Sabljak Gojan/Blog.vecernji

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj

Život

Dođi u Križnicu i osjeti ljubav

Objavljeno

na

Objavio

Foto: Ivana PRANJKIĆ

Tamo gdje je lijepa priroda lijepo se i jelo.  O rezultatima kuharskih ruku gospođe Ruže Fabčić u Dravskoj iži mogli smo se i sami uvjeriti. Osobno sam uvjeren  da ću se uštipaka, piletine s mlincima i veličanstvenog kralja riječne ribe, smuđa iz Dravske iži,  sjećati cijeli život. Tu nadomak restorana i konobe je malo stado jelena lopatara koji su tu da ih se vidi, ali stidljivo vire iz svojih nastambi. Naučili su oni na ljude, ali gledano iz životinjske perspektive, ipak neka ljudi daleko. Zlu ne trebalo, jer gdje je čovjek tu su i gril i peka

Opće je poznata stvar da Republiku Hrvatsku krasi neopisivo bogatstvo flore i faune. Stoga su oči cijeloga svijeta uperene u naše parkove prirode i zaštićena područja. Dolaze ljudi iz različitih krajeva svijeta. Obilaze Hrvatsku. I uistinu, toliko je toga lijepoga da se jednostavno ponekada ne sjetimo, pa i mi, novinari, okom kamere i olovkom, ne zabilježimo male rajeve na zemlji, a ima ih na svakom koraku.

Ako se putnik namjernik možda odluči posjetiti Pitomaču, ako mu nitko ne kaže, onda sigurno sam neće zamijetiti, živopisnu ljepotu jednog malog mjestašca interesantnog imena, do kojega se ne može doći cestom. Da, to je Križnica, a do nje možete pješice preko mosta za pješake ili skelom, neobičnim prijevoznim sredstvom, koja je za vrijeme rata povezivala mnogobrojne hrvatske i bosanske krajeve. Danas povezuje Križnicu sa ostatkom svijeta. Naime, povezuje ostatak svijeta s živopisnom prirodom koju ne možete vidjeti baš na svakom mjestu.

U Križnici živi tek 20-tak stalnih stanovnika, ali unatoč tomu, sva su polja zasijana i rezultati ljudskog rada su na svakom koraku. Polja su zasijana kukuruzom, sojom, pšenicom, a pozornost posebno plijene bezbrojni makovi i njihovi crveni cvjetovi.

Tamo gdje je lijepa priroda lijepo se i jelo.  O rezultatima kuharskih ruku gospođe Ruže u Dravskoj iži mogli smo se i sami uvjeriti. Osobno sam uvjeren  da ću se uštipaka, piletine s mlincima i veličanstvenog kralja riječne ribe, smuđa iz Dravske iži,  sjećati cijeli život. Tu nadomak restorana i konobe je malo stado jelena lopatara koji su tu da ih se vidi, ali stidljivo vire iz svojih nastambi. Naučili su oni na ljude. Gledano iz životinjske perspektive, ipak neka ljudi daleko. Zlu ne trebalo, jer gdje je čovjek tu su i gril i peka.

Prema riječima naše domaćice Ivane Kutleše Dravska iža je otvorena za brojne goste, koji ovdje dolaze iz obližnje Pitomače, ali neki „zapale“ i iz drugih krajeva bijeloga svijeta:

-Križnica a niti naša Iža nikada nisu prazni. Ljudi su tu svakim danom. Najviše ih je subotom i nedjeljom . Dođu na fiš, svježu ribu, janjetinu, piletinu, šarana na rašljama itd… Dođu se proveseliti, odmoriti, kaže Ivana i napominje da je Iža poznata i po podrumu s vinima još iz 18 stoljeća, koja je ovdje proizvodio izvjesni grof…

Dragi prijatelji namjernici, ovdje ćemo stati, jer se Križnicu ne dade opisati. Nju treba doći i vidjeti. Treba ju doživjeti i osjetiti te kušati kulinarske specijalitete. Tako ćete ju najlakše zavoljeti, jer stara narodna mudrost zna reći da ljubav dolazi preko punog želuca. Na kraju, ipak mislimo da je najbolje otići u Križnicu provozati se skelom, napuniti želudac i osjetiti ljubav.

Piše: Anto PRANJKIĆ

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Život

Od danas dopuštena veća slavlja

Objavljeno

na

Objavio

Od danas bi se trebala dopustiti veća slavlja – 100 uzvanika u zatvorenom, do 300 na otvorenom.

Popuštanjem mjera u Crkvi su ponovno dopuštena krštenja, održavanje sakramenata Prve Svete pričesti i Svete potvrde.

O terminima se župnici dogovaraju s roditeljima, a svi se i dalje pridržavaju strogih mjera zaštite od koronavirusa.

Kada će se održati prve pričesti i krizme, odlučuju župnici, no moraju se poštovati propisane mjere. Razmak od dva metra, primanje hostije na ruke, a ako je moguće slavlje održati na otvorenom. U nekim župama prvopričesnici neće imati iste bijele haljinice, a roditelji moraju dati pisani pristanak.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Oglasi

Komentari