Pratite nas

Život

Potpišite peticiju za osnivanje Centra za autizam u Slavoniji

Objavljeno

na

Nenad Barinić bavi se oslikavanjem motora, automobila, kaciga (i slično) airbrush tehnikom. Usporedo s profesijom policajca bavi se ribolovnim novinarstvom i fotografijom, dizajniranjem i kreiranjem umjetnih ribolovnih mamaca i ribolovom, te je i volonter Ribočuvarske službe. Zaposlen je u MUP-u RH, PU Vukovarsko srijemskoj kao kriminalistički policijski službenik, gdje uz redovni posao povremeno izrađuje fotorobote počinitelja kaznenih djela i neslužbeno glasi za najboljeg hrvatskog crtača fotorobota. Uz ilustratorske radove i crtanje stripa, zapaženi pisac članaka o varaličarskom ribolovu i konstruktorskim i dizajnerskim rješenjima umjetnih ribolovnih mamaca kao honorarni novinar ribolovnih časopisa „Športski ribolov“ (Hrvatska), „Praktični ribolov“ (Hrvatska) i „Ribolovački magazin“ (Srbija).

Uz sve to kod na Večernjakovoj blogosferi ima blog o stripu općenito i o školi stripa – “Strip i ilustracije”.

Ožnjen je i otac četvero djece, a treće dijete – Domagoj Barinić je dijete sa sljedećim dijagnozama: autistični poremećaj – pervazivni razvojni poremećaj F84, laka mentalna retardacija F70, Enuresis et encopresis diurna et nocturna interm. F98 i F 98.1, usporen razvoj govora F80.9.

[ad id=”68099″]

Pročitajte s kakvim problemima se obitelj susreće od Domagojevog rođenja do danas, kad ima 16 i pol godina.

Podržimo ovu akciju i potaknimo ljude iz svoje okoline da daju svoj doprinos potpisivanjem ove peticije.

Svim zaintetresiranima šaljemo na e-mail peticiju i tabelu:

[email protected] 

imam ih i ja:
[email protected]

Tabele se potpisuju do 15.5, oni koji su bliže neka dostave originalne tablice direktno Nenadu ili će on doći po njih, a ako su jako udaljeni pošaljite poštom (adresu također možete zatražiti putem navedenih e-mail adresa)


Broj: MK GV-022/2015. N.B.

Vukovar, 19. travnja 2015. godine

n/p PRIJATELJIMA I BIKERIMA – pročitajte u kompletu

PREDMET: Zamolba za pomoć prijatelju bikeru 

Kao hrvatski branitelj, krim.policajac, ribolovac, crtač i novinar, medijski poznata osoba i biker, predsjednik Sportskog moto kluba “Golubica” Vukovar, molim Vas kao prijatelje bikere i humanitarce kao što smo se do sada nebrojeno dokazali svi mi, shodno Vašim mogućnostima, a prvenstveno kao ljude, roditelje i buduće roditelje, za pomoć jednoj humanoj akciji – potpisivanje peticije za osnivanje Centra za autizam u Osijeku. Tabelu sa peticijom imam u PDF formatu, dostavljam na traženje.

Oženjen sam i u skladnom braku imam četvero djece te uzdržavam kompletnu obitelj svojim primanjima. Čitava obitelj je uz našeg sina u postupku socijalizacije i olakšavanja njegovog stanja od dijagnosticiranja bolesti 2001. godine. Sin Domagoj Barinić, rođen 30.10.1998. godine, pohađa nastavu u Školi za osobe sa posebnim potrebama Josip Matoš u Vukovaru, u maloj odgojno-obrazovnoj skupini djece sa autizmom, sa dijagnozama: autistični poremećaj – pervazivni razvojni poremećaj F84, laka mentalna retardacija F70, Enuresis et encopresis diurna et nocturna interm. F98 i F 98.1, usporen razvoj govora F80.9. Svi koji ga poznaju osobno znaju kakva je to prekrasna i draga osoba, te se obožava voziti na motoru.

Što je to autizam? Kako bih približio što ove dijagnoze predstavljaju osobama koje ne znaju puno o ovoj bolesti, navodim da unatoč naprednoj medicini i istraživanjima 21 stoljeća uzrok i lijek za ovu bolest nisu otkriveni. Svaki odlazak liječnicima značio je sate intervjua s nama roditeljima do sedmog koljena, obzirom da svaki detalj pokušavaju povezati u podatke koji bi pomogli u prevenciji i liječenju. Autizam se sada često povezuje sa teškim metalima, stresovima roditelja, rođenjem trećeg djeteta u obitelji, a uglavnom sa cijepljenjem djece od rođenja nadalje. I mi pretpostavljamo, osim toga što je treće dijete u obitelji, da je ovdje uzrok obavezno cijepljenje djece, uz nebrigu aljkavih liječnika kojima je ljudska sudbina nebitna ukoliko im ne skrenete pažnju plavom kovertom. I da…. Domagoj je nažalost postotak…..

Od 2001. godine smo našem sinu pružili sve što smo mogli uslijed čega je njegovo stanje puno bolje. Radi nepostojanja institucija koje bi nam pomogle, bili smo prisiljeni ići jednom mjesečno za Zagreb u bolnice i Centar za autizam i dva do četiri puta tjedno u Podvinje u „Cekin“ uglavnom našim novčanim sredstvima, od čega se dan-danas nismo oporavili. Radi toga što kod nas nema institucije gdje bi Domagoj dobivao potrebnu pomoć, iz Vinkovaca smo odselili u Vukovar gdje makar postoji škola.

Sada, naš sin Domagoj sa 16,6 godina osoba je sniženih intelektualnih sposobnosti, sfinktere ne kontrolira, nosi pelene i uloške, nuždu vrši tek svakih 7-15 dana uz pomoć, nesiguran, teško se orijentira u prostoru, sklon čestim promjenama raspoloženja, ranije je bio agresivan i sklon samoozlijeđivanju, sada ima povremene faze u kojima gubi kontrolu i postaje agresivan, sa poteškoćama u spavanju i buđenju u svezi čega od doba puberteta koristi antidepresive i druge lijekove radi prevencije epilepsije koja se u tom dobu javlja kod 70% ove djece, teško funkcionira oko odlaska i boravka u školi. Ima izražene iracionalne strahove i afirmira nove strahove, ali većinu njih ne može identificirati, radi se o paničnim strahovima od stvari i pojava iz okoline. Uz stalnu pomoć logopeda, defektologa i psihijatra potpuno je ovisan o brizi i rehabilitacijskom angažmanu roditelja i braće. Kao osoba sa utvrđenim invaliditetom ima potrebu individualnog rada u provođenju psihosocijalne rehabilitacije i trajne pomoći i njege u punom opsegu.

Domagoj (svi ga znaju kao Gogo), danas je puno bolje nego nekada zbog toga što je kompletna obitelj i pojedini prijatelji i rodbina uz njega, što smo odbacili liječnike koji se poigravaju ljudskim sudbinama i koji su nudili jake lijekove za bebu od 1,5 godina “kako bi stalno spavala pa će biti mirna” ili čak nemoralnih ponuda da “potpišemo papir” i ostavimo dijete tamo negdje, nekome….zauvijek….gdje bi bio nadrogirana masa. Od malog plavog dečka koji se naglo zalijetao glavom u ugao stola ili koji je u nas pogledao svojim okicama, mirno, pa zatim spuštao dlan na užarenu ploču peći, koji je imao panične strahove od svega što nije mogao ukazati ni reći (progovorio je sa 7 godina), a znali smo da ga strah od nekog potpuno bezazlenog predmeta (npr. figurice) može ubiti. I ne možete kao roditelj ništa, samo se bojati. Svoju nemoć govora i traženja onoga što je trebao iskazivao je autoagresijom. Zamislite da samo 2 mjeseca učite dijete da stisne šalter za svijetlo ili 6 mjeseci učite da drži čašu u ruci. Zamislite da mu je potrebno samo pola kvadrata prostora u kutu sobe, zamislite da nakon 5 minuta gosti moraju izaći van ili mi moramo ići dalje….od toga smo i mi postajali autistični, izolirani. Za to, ima pravo na osobnu invalidninu od 1000 kn. On kao mi koji smo drage volje išli u rat znajući da možemo poginuti, biti ranjeni ili ostati invalidi – nije mogao birati. On se rodio takav, a naknada je takva kakva je za sve civilne invalide. Tri puta zaredom mora na liječničke stručne preglede radi raznih komisija i birokracije, a svakim odlaskom kod liječnika, bez obzira na njihovu pažnju, unazađuje njegov napredak za godinu – dvije zbog straha. Samo radi birokracije….. i uredbi Vlade.

Danas je Domagoj – Gogo dječak koji je sa 12 godina naučio pisati i to na tipkovnici laptopa, poznaje kretanje planeta i reakcije vulkana, od 13 godina radi nivoe video-igrica na Roblox-u gdje ima preko 1.000.000 sljedbenika, savršeno govori i piše engleski…. Veliki broj željezničara i strojovođa ga zna jer je po znanju o lokomotivama i vagonima, općenito o željeznici i mostovima jako stručan i obožava vlakove, skuplja makete, aktivan je na forumu Željeznice.net. Voli snimati filmove, preporučujem vam da na youtube-u nađete njegov igrani film koji je sam osmislio, odigrao, snimio o vlaku Thomasu (youtube nick: GOGO108 ROBLOX Pmk), ili da pogledate koje je sve željezničke kompozicije “uhvatio” i postavio filmiće. To je napravio jedan autističan dječak uz kojega je roditeljska i bratska ljubav i solidarnost i briga. I već dvije godine strah ga je samo jednoga – što će biti s njim kada mi umremo?!? Brat koji je završio školu za kipara, radi kao pomoćnik zidara (i njega znate kao bikera – vozi choppera u Mk Lisice Slakovci). Sestra završava umjetničku školu isto, posla nema, najmlađa još ni ne zna što je sve čeka u životu, a on – on razmišlja o neizvjesnoj budućnosti. I danas jede samo čips, špagete sa rajčicom, nekada juhu i pire i hrenovke – to mu je sva ishrana. Drugo ne može, podsvjesno odbija sve drugo. A sada ne smije ni pola toga jer je na jetrenoj dijeti zbog mononukleoze.

Moja supruga Jasminka (znate je kao blagajnicu MK “Golubica” Vukovar, na fb je pod nickom Matilda Šećerević) – odmah po detektiranju autističnog poremećaja kod Domagoja, sebe je stavila na žrtveni oltar majčinstva i birokraciji. U vukovarskom zavodu za zapošljavanje morala je potpisati Izjavu pod fizičkom i materijalnom odgovornošću da od njih neće tražiti nikakva prava zbog toga što mora biti uz svoje dijete i tako udarila jednu recku manje za broj nezaposlenih u državi – koga nema u evidenciji, ni ne broji se. Od svega toga je obolila i ono što je danas zanimljivo – po našim uredbama, nema pravo na status roditelja njegovatelja (čitaj – staž i naknada), a zdravlje je izgubila baš zato što se brinula i brine i dan-danas za svoju djecu!

Mene također svi znate – uvijek sam pomogao kome sam mogao pomoći, kada nisam mogao rekao sam da ne mogu, a kada sam rekao da ću probati pomoći – probao sam stvarno pomoći. Humanitarni rad je dio moga života, moje obitelji, iako često čujem da ne trebamo brinuti za druge jer nama treba pomoć.

Vjerujem, da je na području Osječko-baranjske, Brodsko-posavske i Vukovarsko-srijemske županije postojao Centar za autizam sa angažiranim stručnjacima, njegovo stanje bilo još bolje nego sada, kada je u dobi do koje mogu nastupiti sve pozitivne promjene. Prvenstveno kao roditelj takvog djeteta koje će zauvijek ostati dijete bez obzira na godine života, molim sve radne kolege i Vas, da pročitate dopis i potpišete peticiju Građanske inicijative „Slavonija u borbi za izgradnju centra za autizam u Osijeku“. Molim i one koji žive van ovih županija, molim čitavu Hrvatsku.

Molim Vas isto, kako svi oni koji su roditelji prekrasnog i posebnog djeteta, ali nažalost teško bolesnog, ne bi morali prolaziti sve ono što sam i sam prolazio – tešku situaciju, neimaštinu, česta daleka putovanja na cestama; nerazumijevanje, bešćutnost i nestručnost šefova na poslu te institucija koje su se prve trebale angažirati u pomoći i snalaženju u birokracijskim labirintima, snalaženja na poslu oko godišnjeg odmora i slobodnih dana te prava koja proizlaze iz te situacije u kojoj vas nitko neće uputiti na njih, pomognite ovu inicijativu koju Slavonija traži već 13 godina! U svijetu se broj ljudi s autizmom povećao triput – u Hrvatskoj je jedno takvo dijete na njih 68, a Slavonija je po broju djece najugroženija.

Kao predsjednik moto kluba u Vukovaru, zatražio sam od članova svih moto klubova na području naše županije da potpišu peticiju, što su učinili zajedno sa obiteljima. Sada isto molim i Vas i Vaše supruge, prijatelje, sve punoljetne – povodite se onim najneugodnijim što može biti – nesreća se može dogoditi svakome od nas.

Iako je u tabeli naveden OIB, priznaje se i JMBG, bez popunjavanja rednih brojeva. Obavezno nam trebaju ručno popunjene i potpisane tabele (ne kopije), zaključno potpisivane do 15. svibnja 2015. godine, a nakon toga datuma molim Vas da me obavijestite gdje i kada mogu doći po njih. Ukoliko postoji neka prepreka, molim Vas da me izvijestite pisanim putem.

Unaprijed zahvaljujemo na pomoći!

U slučaju potrebe, molimo kontaktirati predsjednika kluba, Nenada Barinić, putem e-maila: [email protected] ili [email protected], ili na broj mobitela: +385 98 336 506.

PREDSJEDNIK SMK “GOLUBICA”
Nenad Barinić

BLOG: http://blog.vecernji.hr/barinic 
FACEBOOK: Nenad Nenoos Barinić
WEB AIRBRUSH GALERIJA: http://nenadbarinic.com/
FACEBOOK GALERIJA: http://www.facebook.com/album.php

Piše: Sandra Sabljak Gojan/Blog.vecernji

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Život

O Životu i nama

Objavljeno

na

Objavio

Brojne su priče i sukobi u posljednje vrijeme o životu, o pravu na život, pravu na sebe, na svoju slobodu, na svoje i tuđe postojanje. Rasprave do grotesknog. Pozivaju se u pomoć i filozofi da kažu što je to život i kad život počinje. Kao da ta pitanja nije riješila već odavno Biologija i znanost kad je podijelila sve u prirodi na živo i neživo.

Što je to Život i kad počinje? Odgovor je samo jedan. Život je sve i nastaje u trenutku oplodnje. Zašto sve? Što je to Život, moj , tvoj, naš?. Svaki Život. To nije zlato kojem se klanjaju, to nije bogatstvo kojem ljudi teže, to nije moć kojom se vlada drugima. To nije opušak koji se baca, to nije smeće koje se odlaže u kantu, Ne. To je nešto nježno, krhko, osjetljivo, ranjivo. Da. Ali jedinstveno, neponovljivo, nemjerljivo, golemo, čudesno.

To je ono što nam u proljeće obogati svijet bojama i mirisima, što leprša iznad nas i živi i pjeva u slobodi i u našim krletkama, što pliva u moru i rijekama, trči šumama i livadama. To je trenutak nastanka, početak jednog, jedinstvenog, neponovljivog oca djece, jedne jedinstvene neponovljive majke svoje djece, jednog jedinstvenog, neponovljivog djeteta svojih roditelja, jednog jedinstvenog unuka-unuke svojih djedova i baka, jednog jedinstvenog kralja, jednog jedinstvenog beskućnika i siromaha ali koji gleda, sluša, razmišlja, osjeća. To je ŽIVOT! To je Život! Tek nastao! A kako nastaje? Iz čega. Iz ničega? Ne.

Nešto, a pogotovo Život ne može nastati iz ničega. On može nastati i nastaje samo iz već postoječeg Života. Svi mi koji živimo danas, oni koji su živjeli prije nas i oni koji će živjeti sutra, ili za sto godina su samo nastavak, jedna neprekinuta crta života koji je nastao prije više milijarda godina. Čovjek, mi, ljudi smo u tom lancu, u toj crti najmlađi, tek stotinjak tisuća godina. Djeca nastaju od roditelja. Samo jedan roditelj ne može stvoriti novi Život. On je samo mogućnost. Tek oba roditelja mogu stvoriti novi život. Samo je oplođena majčina jajna stanica Život. Potrebno ju je ostaviti u miru više mjeseci i jednog dana će ona u nekom rodilištu zaplakati. Od oplodnje do mene je samo dugi, miran san. Pustite me da ga prospavam, jer ako me sada probudite, nikad više ne ću spavati, ni sanjati, ni živjeti poručuje taj novi Život u ženi, u majci.

A onda, Život je rođen. Ne stvoren. Stvoren je puno prije rođenja. U trenutku oplodnje. Nakon rođenja započinje življenje. Kao što nema sunčanog dana bez Sunca tako nema ni življenja bez Života. Ugasite Sunce i ne će biti svjetla, ugasite Život i ne će biti življenja, ne će biti čovjeka. Življenje je potom duga priča svakog čovjeka. Biologija proučava mjernim elementima od rođenja do smrti – življenje. Život je nešto drugo, on je nemjerljiv biološkim mjerilima. Otkrićem DNK, gena nije otkrivena “ tajna života. “ Embrij je potpuno programiran i aktivno predisponiran da se razvije do zrelosti u ljudsko biće, koje će i postići ako ne bude ometen bolešću, nasiljem ili neprijateljskim ambijentom“ naglašava najpoznatiji američki antropolog (Lee). Pravo embriju-Životu na priznanje njegovog dostojanstva je na temelju: – biološke objektivnosti (osobine živog) i – antropološke subjektivnosti (jedinstvene osobnosti). Dakle, jedinstvene, neponovljive. Nikad prije, niti sada, niti će ikad živjeti dvije identične jedinke. Samo je jedna prilika za Život i cijeli put življenja iza toga. Ako se ta prilika odbaci, a strahovit je pritisak brojnih ljudi da se to dopusti, nikad više se taj život ne će opetovati, taj Život-čovjek živjeti. Život je jedinstven fenomen koji zapravo daje smisao postojanja Zemlje i Svemira. Zbog čega, zašto?. Promatranju ljepota oko nas, osjećanja, razmišljanja, primanja, davanja, nadanja, ljubavi….

Što poželjeti Životu? Ono što je Tomas Mann kazao riječima jednog doktora u „Čarobnoj gori“-:…“ ah, život, dolazimo iz mraka i odlazimo u mrak, a između toga leže doživljaji“ ?. Ne! Radije ono što kaže veliki francuski antropolog, Isusovac Pierre Teilhard de Chardin „ početak Života je točka alfa, a kraj točka omega je izraz savršene ljubavi, duhovnost“. Treba motriti pred sebe i oko sebe s vjerom, nadom i ljubavlju. Dva najveća zahtjeva i obećanja svakog života bi mogla i trebala biti stvaranje novih Života i Ljubav. Čuvanje i poštovanje svakog Života.

A što kazati onima koji ne misle tako. Onima koji se bore „za pravo raspolaganja svojim tijelom“ i u slučajevima kad u njihovom tijelu nastaje novi Život, jedinstven, neponovljiv, tuđi Život, ne njihov, ne ženin jer njezin je život nastao ranije u drugoj ženi, dakle Život koji se želi roditi, koji želi živjeti. Dakle novi Život koji nije njihovo vlasništvo, nije njihovo tijelo. Nije njihovo tijelo! Svejedno je li nastao prije deset dana, prije deset tjedana, prije pet mjeseci. On je tu. On nije tijelo žene u kojoj raste, on nije poput njenog srca, njenog mozga, pluća, oka, njenog prsta… On je novi, Svoj. On u ženi samo spava, sanja, razvija se, raste kao svi ljudi koji su ikad rođeni i koji su ikad živjeli. On je tu. Što kazati onima koji govore s ljubavlju o svojoj djeci i unučadi a zagovaraju slobodu „svog tijela“, jesu li i njihova djeca, njihova unučad mogla biti odstranjena, njihovi životi ugašeni i nikad ne biti rođeni. I ne samo oni koji drži svoj život svetinjom na kojeg nitko osim njih nema pravo, ali zato o Životu, novom Životu koji je nastao u njima govore kao o onom što imaju pravo ugasiti, očistiti. Kao poslije loše, pokvarene hrane, popiti čišćenje i očistiti se. I malo srce koje kuca prije kraja prvog mjeseca trudnoće i mozak koji je tada već podosta stvoren i bogat stanicama i svezama među njima. I to ?! Pa nije mala stvar ugasiti takav Život. Uništiti Život. Kazati u ime toga, da Život počinje rođenjem može samo monstrum gori od Mengelea. Kolika nas odgovornost jednom čeka ako to napravimo. Nekog prije, nekog kasnije. A svi oni koji misle kao Mannov doktor da poslije smrti idemo u mrak u kojem nema bilo čega, pa niti radosti niti bola, ipak se varaju. Ima li išta što bi se moglo prispodobiti u ovom našem zemaljskom domu, Životu ? Njegovom čudu, njegovom fenomenu, njegovoj neopisivoj i teško razumljivoj veličini. Svemu onome što nam daruje Život. Misao, razum, razmišljanje, ideje, prosudbe, osjećaje, suosjećanje, radost, tugu, veselje, patnju, ushite, padove, Mozarta, Leonarda, Dostojevskog, Klovića, Verdija, Ujevića, Mikelanđela, Dantea, Ivana Pavla drugog, Chopina, Majku Tereziju, naše roditelje i našu djecu…….

Draga daleka kolegice mogu se sloziti da je riječ ubojstvo teška, mračna, da je nitko ne voli ćuti, pa je možemo ne koristit. Možemo i ne govoriti o pobačaju jer ni to nije lijepa riječ, pa čak niti o abortusu. Ali ipak moramo to nekako nazvati. Mogla bi se možda složiti s jednim izrazom, koji je čak i poetičan, blag. Mogli bi kazati da je to gašenje života. Poput gašenja blagog plamička. Onog poslije čega tek slijedi plamen. Plamen življenja. No, plamičak je obično malen, jedva vidljiv na početku, pa ako nestane i nije tako vidljivo. Prolazi obično nazapaženo. Gotovo da se ne vidi. Poput lumina kojeg palimo u spomen onih dragih koji su nas napustili. A ono što se ne vidi to ne postoji. Pitam se, postoji li ipak ono što se ne vidi. Na primjer, dok se ljudi vesele, pjevaju, tulumare, razbacuju svim i svačim, ti i ja i brojni drugi ljudi znamo da svakog sata u svijetu umire nekoliko tisuća djece od gladi. Ali mi ih ne vidimo. A ono što se ne vidi ne postoji. Ili ipak postoji. Postoji. Ali ne postoji nešto drugo. A to je suosjećanje, zrelost, odgovornost, savjest. Ne postoji ljubav. A kad to manjka sve je moguće. Pa i zlo. Zlo gladi, zlo nasilja, zlo ratova, zlo droge, zlo gašenja života. Što u krajnju ruku nama znači tisuće „gašenja života“ mogućih ljudi ili tisuće pobijenih u trenutačnim ratovima u dalekom svijetu. Zar ništa?

Jer ih ne vidimo, jer nisu naši. Tek usput se spominju kao statistika ili u tv vijestima. Što nama i svijetu znače tisuće mrtve djece od gladi jer u prsima njihovih izgladnjelih majki nema kapi mlijeka. Ništa. Jer ih ne vidimo, nisu naši susjedi, nisu naši poznati. Pa, uistinu, postoje li takvi kad ih mi ne vidimo. Kao što ne vidimo začete živote u mogućim majkama.

Je li, barem dijelom, tek uz ljubav kao najveći dar koji nam daruje Život, još i uzvišen duhovni plod čovjeka u vidu umjetnosti, upravo samo nju, umjetnost, moguće prispodobiti Životu?! Možda, jer upravo umjetnost najbolje može opisati Život. Iskazati mu pohvalu i slaviti njegovu veličinu. I zato Život treba voljeti , poštovati i braniti! Samo to. A tako, braniti i sebe.

Braniti smisao postojanja Života, čovjeka, ljudi, zajedništva, pružanja, davanja, bježanja od samoće, tišine, udaljenosti od drugih, osamljenosti, življenja bez skrbi za druge, bez odgovornosti….Pa ni Život u ženi ne nastaje sam od sebe. Svi znamo kako nastaje. I oni „ koji ljube svijet pun Života“, pun djece, pun ljudi pa ga stvaraju, ali i oni drugi. Pa ti drugi neka ga onda ne stvaraju radije nego da ga gase. To je lako. Ali.

Što mi to ljudi radimo iz dana u dan sve više. S jedne strane sve se više čuju, sve su veće i češće parade onih drugačijih, onih koji se razlikuju od večine po tome jer im manjka bitna odrednica svih vrsta, glavna odrednica živog svijeta, a to je održavanja vrste, reprodukcija, stvaranje novih života, a s druge strane jača borba za uništavanje, gašenje ionako malog broja novonastalih Života. Kao što je divno vidjeti i ćuti bivše ovisnike kako mole mlade ljude da ne uzmu drogu i postanu nesretni poput njih, kako je lijepo i vrijedno poslušati liječenog ili neliječenog alkoholičara dok priča o svom životu i molbi da alkoholičari ne postanu i drugi, koliko je dobrote bilo u pismu poznatog holivudskog glumca koji je znao da umire od raka na plućima kako mlade tim pismom moli da odustanu od pušenja, tako je vrijedno ćuti svaku nesretnu ženu ili obitelj u kojoj je prekinuta zdrava trudnoća da to ne urade i drugi. To je njihovo veliko djelo vrijedno poštovanja i zahvalnosti. Njihov oprost. O onim trudnoćama koje su ugašene jer su ugrožavale život majke ili prijetile teškim bolestima djeteta vjerujemo da će nam se suditi negdje daleko i da će nam biti oprošteno.

Dr.sc.Damir Letinić -Zadar

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Život

Danas, na drugu nedjelju u veljači, obilježava se Svjetski dan braka

Objavljeno

na

Objavio

Druga nedjelja u veljači posvećena je bračnom paru, mužu i ženi kao stupu obitelji, koja je temelj društva. Time se želi proslaviti sakrament braka, naglasiti ljepota bračne vjernosti, žrtve i radosti u svakodnevnom bračnom životu.

Zamisao o obilježavanju dana braka započela je u Luisiani, SAD, 1981. godine, kada su bračni parovi potaknuli gradonačelnika, guvernera i biskupa da proglasi Valentinovo danom «vjere u brak». Obilježavanje je naišlo na veliki odaziv, a zamisao je predstavljena i nacionalnom vodstvu Bračnih susreta, koje ga je rado prihvatilo. Godine 1983. uveden je naziv „Svjetski dan braka“s namjerom da se svake godine diljem svijeta obilježava druge nedjelje u veljači.

Sv. Otac Ivan Pavao II. podijelio je 1993. godine svoj apostolski blagoslov Svjetskom danu braka. Inicijativa se iz godine u godinu nastavlja širiti u sve više zemalja, a u Hrvatskoj se ove godine obilježava sedmi puta.

Simbol Svjetskog dana braka govori o poslanju i vrijednostima koje zastupa.

Muž i žena su simbolično predstavljeni kao dvije svijeće, podsjećajući da su kao bračni par pozvani da budu svjetlo u svijetu. Par je spojen srcem koje pokazuje da je ljubav snaga koja čuva bračno jedinstvo, pojačava spremnost za darivanje života te nadahnjuje druge na vjernost i jedinstvo.

Kao misao vodilja SDB-a odabrane su riječi “Ljubite jedni druge”. Ta Isusova zapovijed ljubavi zapisana je u 15-tom poglavlju Ivanova evanđelja (usp. Iv 15,12). Ona na jednostavan ali izazovan način govori o tome kako naš nebeski Otac želi da živimo. Ljubiti odnosno voljeti jedno drugo  je  svakodnevna odluka – jednostavna, ali zahtjevna.

Bračna LJUBAV – svi je žele susresti. Dragu, dragog, zaručnika – zaručnicu; doživotnu dragu, doživotnog dragog, s kojim bi podizali potomstvo, s kojim bi ispunjali svoju životnu misiju. Kao da duboko odjekuje Božji vapaj na početku stvaranja: nije dobro da čovjek bude sam. I stvori mu ženu. Zašto li je ideal braka toliko napadan? Ne brine me ovdje izravno napadanje na brak kao takav, nego je napadan krivim slikama:

– Brak je dvoje zgodnih, najljepših i najzgodnijih. Nije!
– Brak je dvoje uspješnih, lijepe i mirne budućnosti. Nije!
– Brak je dvoje imućnih, koji će živjeti u lijepom stanu, daleko od svekrva i punica. Nije!
– Brak je dvoje uvijek mladih, koji će imati jedno do jedno i pol djece, i uvijek imati vremena za sebe. Nije!
– Brak je puno turizma, putovanja, igara, zabave, društva, večerica, romanse… Nije!
– Brak je skladan život dvoje mladih koji se razumiju i uvijek slažu. Nije!

Naprotiv, brak je borba, rat, križ. To je polazak u boj, u bitku, za novi život. U kojem se gine da potomstvo ne bi krenulo krivim putem.
Brak je dvoje mladih krvavih koljena pred Bogom, punih odricanja.
Brak je dvoje mladih heroja, koji su zaboravili na sebe, i spremni su i na punice, svekrve, bučne susjede, podrume, potkrovlja, nezaposlenost, i prosjačenja, ako treba…

Brak je dvoje siromašnih, koji jedva sklapaju kraj s krajem.
Brak je dvoje ustrašenih, ali hrabrih, prezrenih od svijeta, jer hoće puno djece svim limitima unatoč.
Brak je dvoje mladih čiji su glavni i skoro jedini izlasci oni na svete mise.
Brak je dvoje mladih koji jedva imaju vremena za sebe.
Brak je put herojstva, u kojem Bog križem i trpljenjem teše dvije grešne duše kako bi ih učinio svetim, i kako bi po toj muci bili sveti i u očima njihove djece.

Brak je križ izabran iz ljubavi.

Ali, brak je jedino mjesto i način na koji se može doživjeti duboka ispunjenost svetim smislom. Nema te karijere ni novaca ni putovanja, ni stvari ni događaja koji mogu dati ono što može tijesni stol, oskudna hrana, prazan novčanik, u društvu s mladim životima kojima ste se otvorili, sa supružnikom/supružnicom, koji/koja se herojski daje za tebe i tvoju djecu. Nema te korporacije, društvene pozicije, koja može nadomjestiti ovo ispunjenje.

Ova Kristova ponuda je stalna, uvijek ista dva tisućljeća. On i brak ocrtava kad govori Blaženstva: Blago siromasima, blago uplakanima, blago gladnima i žednima pravednosti, blago milosrdnima… Samo to mogu biti i blaženstva braka, i bračne ljubavi.
Svijet naviješta neku drugu sliku i mudrost. Brojni kršćani su povjerovali i usvajaju takvu sliku braka. Čak i brojni roditelji, obmanuti tim krivim navještajima, radije biraju ovu sliku braka, a ne Kristovu, i svoju djecu usmjeravaju krivo. Zato su brojni mladi zbunjeni. Tu su, sve imaju, Božja ponuda križa je tu, spremna, a oni zbunjeni samo čekaju lažno obećanu idilu koja nikada doći neće.
Bog ih zove svojim putem trpljenja i herojstva koje bi im donijelo istinsku radost, a oni ližu oltare, i zovu Boga da krene njihovim, krivim putem, u kojem nema spasenja.

Zato dragi mladi za vas molim, da vam Bog otvori oči, osnaži vas, učini hrabrima, da krenete u boj za svoju djecu, putem krvavih koljena, suza i oskudice… kako bi nebo zaslužili, za sebe i svoje. Putem Josipa i Marije, i vaša djeca Kristovim putem. (Snažni tekst o bračnoj ljubavi koji je napisao p. Ike)

Svim bračnim parovima nek je blagoslovljen ovaj dan!

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari