Pratite nas

Potpora ocu biskupu Anti Ivasu

Objavljeno

na

Preklani je SDP lobirao za zabranu klubova na Zrću koji su tri kilometra od najbliže kuće, a danas se digla buka oko “klerofašizma” jer je biskup Ivas zatražio premještanje ljetne terase u Šibeniku koja je sred grada i radi do 4 ujutro, da bi tjedan dana kasnije došlo do incidenta. No zakon je jasan.

Ima li biskup Ivas ikakve veze s tim što je policija u subotu u tri sata ujutro, desetak dana nakon što se požalio da plato ispred katedrale nije adekvatno mjesto za otvorenu terasu noćnog kluba, zamolila vlasnike da stišaju razglas, na što su oni reagirali uvredama pa su privedeni? Sama pretpostavka da Ostojićeva policija postupa po naređenju biskupa je prilično idiotska. Nema nikakvog dokaza o tome, tek pretpostavke, a nije niti bitno. Jer, na Azimut se nije žalio tek biskup, već i stanari u centru grada, a najviše – vlasnici restorana u okolici. Ipak, mediji nisu dvojili o tome tko je krivac: unisono su uprli prstom u biskupa, a i Karamarka kojem se biskup požalio, i digla se ogromna medijska buka.

dearedicGrupu potpore klubu Azimut osnovala je Dea Režić, inače urednica sporta na portalu Index. A taj portal je i najglasniji u potpori klubu. “Klerofašizam u Šibeniku”, “ne želimo živjeti ovdje”, “Šibenik na nogama”, vrište naslovi, a komentari se uglavnom kreću u smjeru toga da crkvu kao takvu treba zabraniti (ljudska prava, pri čemu je pravo na udruživanje i javno iskazivanje vjere, ovdje ne igraju ulogu kod pobornika religije ljudskih prava). Oni prije svega ističu da klub ima dozvolu za rad do četiri ujutro, pa su zaključili da je policija intervenirala “po naredbi biskupa”. No zakon o ugostiteljskoj djelatnosti vrlo jasan: članak osam zakona kaže da ugostiteljski objekti iz skupine “barovi”, gdje spada i spomenuti “Azimut”, smiju raditi od 6.00 do 24.00 sata, a oni koji ispunjavaju uvjete za rad noću sukladno posebnim propisima smiju, ali samo u zatvorenim prostorima, raditi od 21.00 do 6.00 sati. Oni iz skupine “Restorani” i “Barovi” koji se nalaze izvan naseljenih područja naselja smiju raditi 0.00 do 24.00 sata, dakle cijelo vrijeme. Šibenik je još uvijek naseljeno područje, zar ne.

Nadalje, navodi se da “Predstavničko tijelo jedinice lokalne samouprave može najduže za 2 sata odlukom produžiti propisano radno vrijeme ugostiteljskih objekata iz stavka 1. podstavka 1. ovoga članka” – što je do dva ujutro, za terase. Dakle, sva lamentiranja o tome kako je klub “Azimut” božji dar za turizam u Šibeniku i kako eto klerofašistička crkva i još klerofašističkiji HDZ miniraju turizam, mrze mladež, i šalju policiju na djecu ne stoje. Jednostavno: nema nikakve zakonske osnove da klub sred grada ima ljetnu pozornicu koja radi do 4 ujutro, niti je moguće po zakonu napraviti iznimku. To da je “Šibenik na nogama” zbog toga je isto najblaže rečeno nategnuto: ne znam niti jedan grad gdje bi stanovnici bili sretni da im bilo što tambura pod prozorima svaku noć do ujutro.

Nejasno je i tko je i kako dao dozvolu klubu koji se nalazi u naseljenom području dozvolu za rad do 4 ujutro na otvorenom prostoru – jer takva mogućnost nije predviđena zakonom, niti se igdje prakticira. Nejasno je i imaju li oni stvarno takvu dozvolu, ili samo tvrde da je imaju? Prema zakonu, ne postoji nitko tko bi takvu dozvolu Azimutu smio i mogao izdati!

No prilično je jasno da lokacija u strogom centru grada, bilo kojeg, nije naročito primjerena za ljetnu pozornicu koja radi do četiri ujutro. Ipak, incident od subote, kad je policija u tri ujutro zamolila vlasnike da stišaju muziku, bila je povodom za još jedan izljev histerije protiv crkve. Kako to inače bude, to je mnogim prigoda da istresu svoje frustracije i demonstriraju svoje nepoznavanje povijesti i ignoranciju nabrajajući sve crkvene grijehe od Adama do Avnoja. No diskutirati o tome je tema za sebe.

šibenska katedralaZanimljivija su ovdje dvostruka mjerila: na Zrću SDP-u smetaju klubovi koji su tri kilometra od najbliže kuće u Novalji! Pred sezonu 2012. je SDP lobirao za zabranu klubova na Zrću, jer, citiram njihovog vijećnika, “Buka, mladi koji pijani i potpuno goli šeću centrom grada, odlazak obiteljskih gostiju i propadanje obiteljskog smještaja koji u sezoni postiže cijenu od tek sedam eura, uz ostalo, posljedica su razvoja Zrća čiji koncept treba hitnu promjenu i oko toga se građani trebaju izjasniti – referendumom”, poručeno je na tribini u organizaciji SDP-a. Ideju je podržao ministar policije Ostojić: “definitivnu odluku o tome moraju donijeti samo žitelji, stanovnici Novalje”, rekao je. A kako sam u posljednjih desetak godina gotovo svake godine navraćao na Zrće, mogu posvjedočiti da se buka klubova ne čuje niti na autobusnoj stanici dvjestotinjak metara iznad plaže, kamoli u kilometrima udaljenoj Novalji! Ali, problem je vjerojatno što je gradonačelnik Novalje HDZ-ovac, i podržao je razvoj klubova na Zrću…

Stotinjak kilometara udaljeni SDP Šibenika pak ima posve oprečno mišljenje o noćnom miru od svojih kolega u Novalji: Franko Vidović, šef šibenskog SDP-a, prokomentirao je slučaj: “Što je previše, previše je. Pustite poduzetnike da rade svoj posao onako kako najbolje znaju (…) Prvo Terraneo, sad ovo. Kome doista smeta ljetni noćni život u gradu? Kako da se ljudi bave turizmom ako ćemo ih na svakom koraku u tom sprječavati?” Noćni život, očito, smeta SDP-ovcima, kad se odvija tamo gdje mu je mjesto – na plaži kilometrima udaljenoj od mjesta, kao što je Zrće! Naravno, osim u slučaju da oni ubiru pinku od klubova, ili u slučaju da smeta crkvi, koja im je ionako trn u oku. Bi li SDP pristao na referendum u Šibeniku, onakav kakav su tražili u Novalji? Hoće li se ovaj put Ostojić založiti za takvo rješenje?

Naravno, taj ispad SDP-a u Novalji lijevi mediji nisu prokomentirali, ali su zato godinu dana ranije Dežulović i kompanija u komentarima žestoko napali policiju u Splitu koja je jednu turisticu zamolila da se obuče, jer je rivom šetala u bikiniju. Koja katolibanska država! Na udaru se našao i svećenik iz Vodnjana u Istri koji se žalio da mu turisti ulaze u crkvu u badićima: mračnjak, vraća nas u srednji vijek! Ali nitko od njih nije opazio da je upravo tih dana turboliberalna Barcelona, u kojoj su socijalisti na vlasti ako se ne varam već dobra tri desetljeća, donijela propis kojim se golotinja na ulici strogo kažnjava, ne samo opomenom: badić ili kupaće gaće za muškarce na ulici se naplaćuju sto dvadeset, toples tristo eura, potpuna golotinja petsto. Isto tako, Hrvati malo putuju u inozemstvo, pa im je lako podvaliti priče o “katolibanskom svećeniku” koji maltretira turiste, dok u Italiji i Francuskoj turisti za ulazak u bilo koju povijesnu crkvu dobivaju na ulazu “tuniku” od papira za jednokratnu upotrebu ako nisu propisno odjeveni. Lani sam u Italiji primijetio da gotovo pola žena koje su obilazile Duomo u Firenci imaju te tunike. Razlog? Uglavnom, majice na “brutelice” u kojima se ne smije u crkvu, ili kratke hlačice. Eh, ta zaostala Italija. I katolibanska Barcelona.

Kad smo kod tih zemalja: dosta sam posljednjih godina putovao po inozemstvu, i nigdje, baš nigdje, od posve jeftinih turističkih mjesta za partijanje poput Krete do skupog Monaca i Cannesa, nisam nigdje vidio niti jedan klub nigdje u naseljenom mjestu koji bi puštao muziku iza ponoći na otvorenom. Koncerti na otvorenom su isto rijetkost, i u pravilu se održavaju tamo gdje ne smetaju turistima koji bi spavali. Nisam od pobornika noćnog mira i tišine u turističkim mjestima – naprotiv, i meni je ponekad zasmetalo da u Dubrovniku u starom gradu kafići moraju prestati nakon ponoći puštati čak i tihu muziku, no kao i svi normalni ljudi smatram da postoje mjesta gdje je primjereno puštati glasnu muziku do jutra, i gdje to ne smeta ostalim turistima – a ne treba zaboraviti da većinu turista u Šibeniku, i to onu većinu koja nešto i troši, čine upravo parovi s djecom i stariji ljudi koji u 4 ujutro žele noćni mir. U okolici Šibenika, naročito na otocima, ima dovoljno primjerenih mjesta za klubove poput onih na Zrću: plato pred katedralom to jednostavno nije.

Problem je u tome što takve stvari dobivaju pozitivan ili negativan publicitet u medijima ovisno od toga kome buka smeta: biskupu ili SDP-u. Dežulović je lani, kad su neki drugi ljudi prigovorili zatvaranju hvarskog Carpe Diema sred sezone, napisao članak: “Vapaj za Carpe Diem i ostala mjesta ‘u interesu’ naroda”. A kad smo već kod Carpea: i njemu je ljetna terasa preseljena na paklinske otoke – jer u centru grada joj nije mjesto. On je u tom članku svesrdno podržao zatvaranje kluba, jer tamo partijaju neki zli bogatuni, i još klub vara na porezu (ja sam uvjeren eto da Azimut, kao i svi klubovi u Hrvatskoj, plaća porez do zadnje lipe i fiskalizira svako piće koje proda, da ne pere novac, i da vlasnici nisu povezani s nekom lokalnom mafijom). “Najzad, nije ni njima lako zadovoljiti nezajažljivu gologuzu fukaru. Što, kako vidimo, gleda samo svoje interese”, zaključuje Dežulović svoju umotvorinu u kojoj igra na kartu ogorčenosti prema bogatašima, iako vlasnici Carpe Diema nisu ni blizu vlasnicima novinske kuće za koju piše. Posve drukčije je pak Jutarnji pisao o Carpe Diemu kad su se pijani francuski homoseksualci slikali goli pred obližnom crkvom: tada Carpe diem za njih nije bio mafijaško leglo gdje se otvoreno šmrče kokain nego jedno od svetih mjesto hrvatskog turizma, koje zla crkva želi uništiti.

Naravno, vlasnici Azimuta ne gledaju svoje financijske interese, nego, je li, turističkog razvoja grada, i nije im do para: da crkva ima interes u kakvom klubu, pisalo bi se kako zbog pohlepe crkve građani ne mogu spavati. Zapravo, i piše se: “Hrvatska je talac 10% goveda koja žive u 16 stoljeću”, piše u jednom od komentara na vijest o zatvaranju Azimuta. Iskreno, izgleda da smo svi njihovi taoci, jer svi smo kad tad doživjeli da nam policija upadne na tulum i zamoli da stišamo muziku, zar ne, bar se meni to desilo mnogo puta.

No zaboravlja se da turisti u Šibenik ne dolaze samo zbog Azimuta, nego prvenstveno zbog katedrale i ostalih crkvi, koje bi izgleda mnogi najradije srušili, sudeći po komentarima, ili zabranili zvonjavu jer im “smeta buka crkvenih zvona” (!). A ta “buka” je stoljećima upravo bila zvuk civilizacije, nisu bez raloga svi gradovi zapada izgrađeni upravo oko crkvi: uostalom, o ključnoj ulozi crkve u razvoju kulture u Šibeniku i Hrvatskoj općenito dovoljno svjedoči “tripadvisor”, kojeg danas gotovo svaki turist konzultira prije nego negdje otputuje. A tamo se na popisu turističkih atrakcija u Šibeniku spominju, na vrhu popisa, sve same crkve, samostani, i mjesta nazvana po katoličkim svecima : uz katedralu tu su i tvrđava svetog Nikole, manastir Visovac, crkva Svete Barbare, tvrđava Svetog Mihovila, crkva svetog Ivana Krstitelja, crkva i samostan Svetog Frane, benediktinski samostan, i tako dalje. A ni u Zagrebu baš ne vidim da turisti posjećuju Kumrovec i zgradu centralnog komiteta – uglavnom slikaju katedralu. Nije teško zaključiti da se tu, kao i inače, ne radi o turizmu i radnom vremenu, već da je incident poslužio tek kao okidač da se iz svih oružja zapuca po crkvi.

Sličnih nedavnih primjera gdje se koristi bilo kakav povod da se ljudima omrzne crkva, koja je ključna za nacionalni i kulturni identitet Hrvata, kako bi se promovirale “napredne i humane” ideje. Sjetite se samo slučaja najljepše novije zagrebačke građevine, Biskupske konferencije, oko čije se “fasade od poludragog kamena” digla golema buka iako nikom tko ima google tražilicu nije bilo teško provjeriti da oniks koji se koristi u građevini ne samo da nije poludragi nego posve običan kamen, nego i da mu je cijena na veliko, u formi i debljini u kojoj ga je Fabijanić koristio na toj fasadi, u pravilu ne veća od dvjestotinjak dolara po kvadratu, i da su od njega sagrađene mnoge javne zgrade u Europi: knjižnice, primjerice. Uostalom, o materijalu ionako ne odlučuje biskup već arhitekt, u okviru zadane cijene: a ona je za tu zgradu po kvadratu bila višestruko manja od u isto vrijeme nastalog Muzeja moderne umjetnosti, ogavne betonjare koju su građani iz svog džepa platili oko 4.600 eura po kvadratu, a izgleda kao hibrid tvornice akumulatora i trgovačkog centra u Bjelorusiji. Ili, sjetite se Dajle, gdje su antifašisti listom stali na stranu biskupa Milovana koji je Dajlu rasprodavao za golf terene, prodajući njene dijelove za jednu cijenu svom odvjetniku da bi ih on za tri dana prodao za trostruku investitorima, pa digli dreku na crkvu kad je Papa odlučio takvoj praksi stati na kraj i useliti benediktince iz Italije: istina, antifašisti inače mrze brojanje krvnih zrnaca, ali ovaj put je useljenje tri talijana u samostana popraćeno komentarima kao da će oni u najmanju ruku samostan staviti na rame i odnijeti u Italiju.

Kome crkva toliko smeta, drugo je pitanje, a popis je dugačak, no jedno je sigurno: ako netko skriva stvarne svoje motive i ima dvostruke kriterije kad se radi o istim stvarima, namjere mu svakako nisu iskrene ni dobre. Noćni život je tek loš izgovor kako bi se i dalje širila netolerancija. Svatko tko išta zna o povijesti zna da su gotovo svi totalitarni i krvoločni režimi bili spram crkve izrazito neprijateljski raspoloženi: ako želite totalnu kontrolu nad građanima, ako želite manipulirati njima, morate imati monopol na srca i um ljudi, morate u potpunosti kontrolirati što i kako razmišljaju, a crkva je tu uvijek i samo smetnja. Od francuske revolucije do Lenjinističkog komunizma i Mussolinijevog fašizma (dotični je u mladosti kao novinar pisao brojne članke protiv crkve koje neki naši lijevi portali kao da prepisuju) svjedočili smo da masovnim pokoljima i diktaturama gotovo uvijek prethodi rat protiv crkve kao institucije, i religije kao društvenog fenomena, odnosno protiv temeljnog prava ljudi na udruživanje s istomišljenicima koje je tako opasno za sve diktatore i one koji to žele biti. Povod je, kako vidimo, lako pronaći, iskonstruirati, izmisliti, ili podmetnuti.

ivasKao znak podrške šibenskom biskupu msgr. Anti Ivasu kojeg prozivaju zbog progovaranja u slučaju kluba Azimut, napravljena je facebook stranica podrške. Klub Azimut smješten je u centru Šibenika uz katedralu sv.Jakova i biskupski dvor čime je narušena ne samo povijesna jezgra hrvatske i svjetske baštine već i duhovnost centra Šibenske biskupije. Nakon policijske intervencije i uhićenja vlasnika kluba zbog nepoštivanja komunalnog reda razljutili su se mnogi građani prozivajući tako ponajviše biskupa Ivasa kao glavnog krivca za policijsku intervenciju i postavljanja pitanja je li ovakvome klubu pravo mjesto uz katedralu.

Biskup Ivas je biskup koji je za naš narod i šibensku biskupiju uvijek stao braneći ono što je u duhu tradicije i kršćanstva.
Mladi koji su stali uz stranu Azimuta prozivaju biskupa da ne voli mlade, naglašavajući da ne žele živjeti u mraku. Upravo ovaj biskup je biskup koji zna raditi s mladima i zna koje je pravo svjetlo koji oni zapravo traže. Biskup Ivas je prvi predsjednik Odbora HBK za mlade (do 2010.) za čijeg je predsjedanja pokrenut Ured HBK za mlade i za čijeg su djelovanja pokrenuti mnogi projekti za mlade.
Toliko je ljubavi za mlade u ovome biskupu, toliko zalaganja, upornosti i požvrtvovnosti. Najmanje je što se može učiniti jest podržati ga u ovoj situaciji.

Organizatori ove hajke na biskupa su oni koji nas nazivaju katolibanima, naše svećenike nazivaju klerofašistima i sličnim pridjevima.

Dokaz tomu da organizatore ove hajke nije briga za mlade u Šibeniku je i taj da nisu pravili prosvjede ispred policije koja je privela vlasnike bara zbog napada na policiju već su iskoristili priliku za napad na oca biskupa Antu Ivasa.

dnevno.hr/kamenjar.com/Potpora.ocu.biskupu.Anti.Ivasu

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Hitrec: Tko zna što je sve miloradima obećano da podržavaju Vladu u tihoj koaliciji!?

Objavljeno

na

Objavio

Prošloga se tjedna u vrijeme rosulje, vrijeme studeno, Hrvatska prisjećala pada Vukovara uz nepreglednu Kolonu sjećanja i najviše dužnosnike kojima nitko nije branio da uđu u kolonu, za razliku od onih godina kada je crvena klatež morala zastati i sramotno podvući rep suočena s prijezirom Hrvata. Tako je ovoga 18. studenog stupala hrvatska predsjednica u žutim čizmama, premijer i predsjednik Sabora u crnim cipelama, žene, djeca i muškarci, aktualna postrojba Hrvatske vojske i (sada već pomalo povijesne) braniteljske postrojbe sa svojim impresivnim zastavama i isto tako slikovitim nazivima, među njima i barjak HOS-a, da se zna tko je sve branio Vukovar i Bogdanovce, uključujući hrvatske policajce koje nikako ne treba zaboraviti. I naravno, prije sviju same Vukovarce.

Izjave političara: kako koja, neka prema frazi, neka od srca, propovijed biskupa Škvorčevića za moj ukus djelomice neukusna, jer toga dana, 18. studenoga, spominjati makar i u svezi s tzv. pomirbom Srpsku pravoslavnu crkvu i podsjećati da je i ona kršćanska, krajnje je nepotrebno i izaziva gnjev onih koji znaju kakvu je ulogu imala u srpskoj agresiji, te da se u godinama između pada Grada i mirne reintegracije pokušala i „administrativno“ usidriti u okupirana područja.

A kada sam spomenuo fraze, eto u Škabrnji reče čovjek kojemu su Srbi ubili sina, ili brata, ili oca, ili sve zajedno, da njegovi koji leže u grobu nisu „dali život“ nego im je život oduzet – ali, eto, fraza „dali život“ i dalje opstaje pa i u izjavama koje su se čule u Vukovaru gdje su oduzete tisuće života mladih (i starijih i starih) za vrijeme i nakon doista epske borbe protiv srpske i jugoslavenske nemani koja je pokazala da ratovati ne zna, da je u Podunavlju zaustavljena na samoj granici, u stvari, da znade samo ubijati nenaoružane kada su odbacili oružje u krajnjem očaju jer više ni streljiva nisu imali, uzdajući se u nekakve ženevske konvencije koje Srbi nisu pročitali jer valjda ne znaju latinicu. Kao što Ženevska konvencija nije vrijedile ni desetljeća prije kada je pobijena razoružana Hrvatska vojska od Beliburga do Niša. Hrvati očito njome nisu obuhvaćeni. Ni bolnice u ratu u kojima su ranjeni Hrvati – njih se, ranjenike, ubijalo i 1945. I 1991.

Film o vukovarskoj bolnici prikazan na HTV-u tek je prvi dio strahota, drugi na upečatljiv način opisuje branitelj Kako sam prezivio Vukovar i OvcaruKarlović, Zagrepčanin koji je na čudesan način preživio i Vukovar (Velepromet) i Ovčaru pa nije slučajno da izbavljenje pripisuje Božjoj providnosti. S tim u svezi: u suglasju s Karlovićem napisao sam scenarij za igrani film koji vjerno slijedi knjigu, ali što će od toga biti, teško je reći. Da se vrati samo dio onih novaca kojima su u eri Ive Lole Hribara sufinancirani srbijanski filmovi, rečeni bi scenarij bio realiziran bez muke, na najvišoj umjetničkoj razini. No, kad mi još nismo snimili dostojan film o Vukovaru, prije podosta godina uspjelo je Amerima koji novca imaju ne samo za filmove, snimili film kad već njihovi političari, i njihov predsjednik u doba patnja Vukovara nisu podignuli prst (da jesu, reče točno Hebrang, mogli su spriječiti tragediju.)

Govorim o filmu „Harrisonovo cvijeće“ koji je zanatski vrlo profesionalno rađen, s vrlo dobrim glumcima i mnogim Harisonovo cvijecenepreciznostima poput „srpsko-hrvatskog“ grada Vukovara, otpora „ustaša“ i Hrvata, razbojničkih četnika koji su se „odmetnuli od srpske vojske“, autoceste koja vodi ravno u Vukovar (!) itd., no srpska su zvjerstva dolično prikazana, ali film završava s „mirom“, veli se da je Milošević pobijedio, a događaja nakon pada bolnice nema jer je glavna junakinja sretno pronašla glavnoga junaka i skupa su se vratili u SAD gdje sretno uzgajaju cvijeće. Nigdje nema jugoslavenskih oficira, odnosno srpskih, JNA se samo naslućuje u tenkovima. No, ne budimo nezahvalni. „Harrisonovo cvijeće“ je u prošlom vremenu više-manje uspješno skrivano od hrvatske publike, da se ne talasa, a ionako je posvećeno novinarima (gotovo pedeset njih) koji su stradali u ratovima u „bivšoj Jugoslaviji od 1991. do 1995.“, premda nikakve Jugoslavije (ili krnje, neko vrijeme, sa Crnom Gorom) u tom razdoblju više nije bilo, niti će je ikada biti.

U svakom slučaju, HTV je ove godine dobro popratio Sjećanje i uživo, i dokumentarno i igrano, s mnogim razgovorima o Vukovaru tada i danas, pa se sjećam fratra koji je na prepast publike govorio više o gospodarstvu, o tvornici parketa koja bi mogla zaposliti pet stotina ljudi, o slavonskom hrastu, sjećam se vukovarske još mlade liječnice kako govori o tome da Vukovarci žive deset godina manje od drugih u Hrvatskoj, ali je govorila i o Erdutskom sporazumu od kojega su nam, veli, poznate samo prve tri točke, a što dalje piše ne zna se.

Neki očito znaju, pa se nekoliko dana prije Sjećanja okupila što četnička što tzv. lojalna manjina uz koju su se naslikali župan i gradonačelnik Osijeka, te povukli pitanje Erdutskog sporazuma koji za mene ima istu važnost kao onaj zubara Pavelića s kraljem Aleksandrom, što će reći da ga smatram ništetnim. No, eto, sjedio je ondje u prvom redu Stanimirović, pripadnik agresorske vojske i čovjek koji je izvlačio ljude iz tovarničkih kuća te ih vodio u nepoznato, odakle se nisu vratili. Nešto mu je kao suđeno, pa ga je hrvatsko pravosuđe valjda oslobodilo, a nego što, pa nije bio hrvatski branitelj, nije bio ona tri mjeseca u vukovarskoj bolnici nego je „poslednje ustaško gnijezdo“ preuzeo nasuprot ženevskim tekstovima u kojima se veli da ratnu bolnicu uzima pod svoje Međunarodni Crveni križ. A prljavi posao toga Crvenog križa u vrijeme tragedije još i nadalje nije točno opisan (kad smo već pri tome).

Što su oni na tom skupu mutili, nismo mogli saznati iz medija, ali je koji dan prije – valjda da najavi Sjećanje – Pupovac opet progovorio o ćirilici, da zamuti vodu, pa mu je iz Vukovara rečeno da šuti, ali tko zna što je sve miloradima obećano da podržavaju Vladu u tihoj koaliciji. Koliko ima Srba u Vukovaru, ne zna se. O tome je između redaka govorio Penava, tvrdeći (i ja mu vjerujem) da ne zna koliko stanovnika ima sada Vukovar, i da tako dalje ne može. Manjina (?) srpske manjine koja se nije integrirala niti ne će, sada želi normalne osnovne škole pretvoriti u manjinske, to jest srpske – kaže mi dobar poznanik iz Baranje, gdje se prije dosta vremena oko toga bilo zakuhalo, pa smirilo. Poklonici Erdutskoga sporazuma mogli su barem dio vremena potrošiti na pronalaženje nestalih hrvatskih branitelja, ponuditi svoje usluge da nagovore svoje Srbe koji šute kao zaliveni – ali nisu. A hrvatsko bi pravosuđe, ako ništa drugo, trebalo poći tragom izjava vukovarskih žena koje svoje silovatelje susreću na šalterima. Na šalterima! Je li to piše sitnijim slovima u Erdutskom sporazumu? Je li, gospodo?

Kulturni uvod u anatomiju

Misao jugoslavenska je po prirodi stvari misao velikosrpska i krvožedna, ona živi i blaguje, hranjena iluzijama i deluzijama u Hrvatskoj gdje se kao krtica uvukla u kulturne institucije. Ista misao koja je dovela do tragedije Vukovara, do srpske agresije. Eto ilustracije: dan prije Sjećanja dnevne novine hrvatske (?) objavljuju razgovor s kazališnim redateljem Andrasem Urbanom, koji je postavio neki komad u „Kerempuhu“, jugoslavenskom antisatiričnom teatru koji financiraju Zagrepčani. Naoko Mađar, nije ni Mađar ni mađaron nego jugoslavenski dripac u najgorem smislu riječi.

Govori on ovako: „Ajde da vidimo, bez obzira da je to sada retro stav, ako se ja odredim kao Jugoslaven, da li sam manjinac zato što nas je malo ili predstavljamo u nekom smislu obuhvatni identitet većeg prostora, i s te pozicije jebem kevu svima koji su mi uništili domovinu stvarajući nove separatizirane identitete.“ Citat završen, ali ne i pitanje zašto jedna hrvatska (zagrebačka) kazališna ustanova dovodi (i plaća!) tu prostačku jugoslavensku bagru, čije velike misli i ne treba analizirati budući da su jasne. Možda je odgovor u premijernoj publici „Kerempuha“ (s iznimkama), za koju se takvi trotli dovode. Rezultat: negledljiva, sirova predstava poput onih iz frljićevske zlatne riječke ere, u kulturnom središtu Hrvatske koja se valjda tek nakon rasapa Jugoslavije dovinula do svog identiteta, žalosno separatiziranog od „šireg prostora“.

Ili drugi primjer, doduše iz sfere „obrazovanja“, premda spada prvenstveno u kulturu: poznato je stanje u Hrvatskom institutu za jezik i jezikoslovlje, kojemu je u vrijeme ministra Jovanovića na čelo postavljen stanoviti Jozić na preporuku sada već pokojnog lingvista svjetskoga glasa Slavka Goldsteina. Da donekle parira čudima i pokorama što su se ondje dešavali, a i dalje se događaju u spomenutom Institutu i njegovim priručnicima, bivši ministar Barišić postavio je za predsjednicu upravnog odbora doista više nego stručnu jezikoslovku sa Sveučilišta u Osijeku, Sandu Ham, koja je pronašla svašta, kako se i očekivalo, pa tražila upravni nadzor. No, tada dolazi za ministricu gđa Divjak i miče Sandu Ham s mjesta predsjednice. Jozić može odahnuti. Što kažu u hrvatskoj Vladi? Ne kažu ništa, njih to valjda ne zanima ili ne razumiju da su svojim kunktatorstvom omogućili manipulatorima da ruju po hrvatskom jeziku uz pomoć medija koji su slični. A ni narod ne razumije što se to zbiva ni kako to može opstati ako je cijela hrvatska akademska zajednica jezikoslovnoga nagnuća ustala protiv sumnjive rabote, ustala i – zašutjela.

Uglavnom. Pitam: hoće li biti oblikovano Vijeće za suočavanje s opasnostima po hrvatski jezik, hoće li biti napokon donesen Zakon o hrvatskom jeziku, itd. Ili će na kraju prevladati mali licemjerni gadovi koji pod krinkom „neka narod govori kako oče“ stavljaju nagazne mine pod jezični osjećaj hrvatskoga naroda, dovlače nagaznice polako i gotovo neopazice, skrivajući vukovsku ćud. Za sada.

S tim u svezi: i neki televizijski voditelji i reporteri, ali i njihovi izabrani sugovornici, pokazuju tendenciju prema uništavanju melodije hrvatskoga jezika. Da, melodije. Ne govorim o naglascima, kojima se čudio još i Tadijanović ne tako davno, govorim o rogobatnostima koje vrijeđaju jezični osjećaj, govorim o (između ostalog) novom fenomenu koji sam zapazio i nezavisno od medija, u mladom naraštaju. Ako se varam, recite da se varam, ali ne varam se: umjesto čistih vokala „a“ ili „u“ čujem neke nepoznato srasle vokale koji me podsjećaju na kaljanske ribare i ne samo ribare koji su govorili (često sam bio u Kalima) „jua grin u gruad“, misleći na Zadar. Pa koliko god je taj govor simpatičan i prirodan kada je riječ o Kalima, toliko „ua“ zvuči neobično u standardu, a eto, ja ga sve češće opažam.

Idemo dalje. Što sam zapamtio iz prošloga tjedna? Predstavljanje knjige Marije Peakić Mikuljan „Pogled unatrag“. Zanimljiva promocija, za razliku od uobičajeno dosadnih, vrlo živahna, otvorila je pregršt tema. Već sama osoba autorice je posebna, bila je i ostala jedina žena predsjednica Društva hrvatskih pisaca, u vunenim vremenima, što bi neki rekli, svršetkom osamdesetih kada je Društvo u stvari bilo jedina politička stranka uz svemoćnu Partiju. Morala je dati ostavku, pod pritiscima, pa otišla u Nakladni zavod Matice hrvatske, gdje je 1989. objavila knjigu Tuđmanovih bespuća. I o tome je bilo riječi na promociji, o tome kako je Tuđman dolazio u Nakladni zavod, a došao jednom baš usred užarenog telefonskog razgovora – Marija Peakić je slušala kako netko iz CK urla da se knjiga ne smije objaviti, da će svi ondje u Zavodu stradati. Približila je slušalicu Tuđmanu, on je uzeo telefon i zagrmio idiotu s druge strane: „Vi više niste u poziciji nikomu ništa diktirati“.

Tada je autorica razumjela da neumitno stižu druga vremena. I jesu… Bilo je još tema i iznenađenja: meni nepoznata gospođa iz Gline vrlo je smisleno i upućeno govorila o krupnoj krađi knjiga iz NSK u vrijeme komunizma, nikada do kraja razjašnjenoj, a stradale su očito sitne ribe. Još jedna gotovo zaboravljena afera: adventski vijenac na stolu voditelja središnjeg Dnevnika HTV-a, koji je nekima smetao (vijenac), pa se na rečenoj promociji umiješala i Anja Šovagović Despot koja je inače čitala ulomke iz knjige, podsjećajući da je kao predsjednica Nadzornog odbora sačuvala vijenac. Pa budući da se bliži Advent iliti Došašće, baš me zanima hoće li se adventski vijenac naći ove godine na hateveovu informativnom stolu, što bi bilo skandalozno jer u Hrvatskoj ima samo između osamdeset i devedeset posto vjernika, katolika štoviše. No, da, HRT dobiva novi nadzorni odbor, adventski takoreći, budući da se oporba nije mogla složiti oko kandidata koji je, čujem, čovjek posve u redu – ali se baš zato nije mogla složiti.

Na kraju nešto iz medicine: navodno je neki kirurg uspio nasaditi ljudsku glavu na tuđe ljudsko tijelo. Pa kada gledam sadašnji sastav Sabora ulijevo, te vidim mnoga zdrava i uhranjena tijela, sve mislim kako bi se na njih moglo spojiti neke pametne glave čija tijela nisu u tako dobrom stanju. Za opće dobro.

Hrvoje Hitrec/HKV

facebook komentari

Nastavi čitati

Povijesnice

Jean Michel Nicolier – simbol hrabrosti i mučeništva Vukovara

Objavljeno

na

Objavio

Autor: Damir Kukavica (Ulje na platnu)

Jean Michel Nicolier, francuski dragovoljac Domovinskog rata, vukovarski borac i mučenik sa Ovčare.

Pogubljen je od srpske vojske u noći s 20. na 21. studenoga 1991. na Ovčari zajedno sa ostalim ranjenicima, civilima i zarobljenicima vukovarske bolnice.

Jean-Michel Nicolier rodio se u Vesoulu u Francuskoj, 1966. godine. Bio je jedan od 481 stranih dragovoljaca domovinskog rata (od kojih je 72 poginulo a 88 ih je ranjeno) iz 35 zemalja koji su branili Hrvatsku.

Iako Francuz po nacionalnosti, krajem kolovoza 1991. godine, pristupio je redovima HOS-a u Mejaškom Selu, općina Barilović kod Duge Rese, s kojima je kasnije dragovoljno otišao braniti Hrvatsku u Vukovaru, potaknut televizijskim snimkama i nepravdom prema braniteljima.

Bio je mlad i neiskusan u ratovanju, ali se pokazao vrlo dobrim i hrabrim bojovnikom koji nije odstupao u borbi te je ostao do kraja u Vukovaru. Jean-Michel ratovao je na vukovarskom Sajmištu, a ranjen je 9. studenoga te je morao ostati u bolnici.

Nakon pada Vukovara i ulaska JNA u Opću bolnicu Vukovar (iako je JNA potpisala sporazum s hrvatskom stranom da neće ulaziti u bolnicu) odveden je zajedno s ostalim ranjenicima, bolesnicima, medicinskim osobljem i civilima i pogubljen na Ovčari u noći s 20. na 21. studenoga 1991. godine.

Dragutin Berghofer-Beli, jedan od sedmorice preživjelih, svjedoči kako su četnici Francuza tukli, kao i Sinišu Glavaševića, a polumrtvoga Jean-Michela izvukao je iz mučionice logora na Ovčari Spasoje Petković zvani “Štuka” i ubio metkom. U podrumu vukovarske bolnice, nekoliko sati pred smrt, u kratkome intervjuu francuskim reporterima rekao je:

“Izgubio sam previše prijatelja, vidio sam previše ljudi kako plaču, previše patnji. Više su mi puta predložili da izađem iz Vukovara i vratim se u Francusku, ali ja sam ostao. Izgubili smo. Znao sam da će biti teško, ali nisam mislio da će biti tako strašno, osobito za civile. Ja sam kao dragovoljac došao u Vukovar. To je moj izbor, i u dobru i u zlu. Zašto kao dragovoljac? Jer mislim da im treba pomoći. Zbog toga sam izabrao njihovu stranu. Što za vas zapravo simbolizira Vukovar? Klaonicu. Klaonicu. Klaonicu.”

Još uvijek se ne zna gdje su pokopani njegovi posmrtni ostatci jer su tijela iz skupne grobnice prijeko puta hangara na Ovčari odvezena na nepoznato mjesto

Kamenjar.com

Dragutin Berghofer: Gledao sam kako tuku Sinišu Glavaševića i onog Francuza

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari