Pratite nas

Potraga za prezimenskim identitetom

Objavljeno

na

Ako je ime znak čovjekove pojedinačne osobnosti, koje i Gospodin urezuje u svoj dlan, onda je prezime oznaka njegove obiteljske i rodovske pripadnosti određenoj narodnoj zajednici, urezana u kolektivno pamćenje naroda. Svijest o vlastitoj osobnosti svakoga čovjeka čini jedinstvenom i neponovljivom pojavom u svemiru.

knjiga_325Svijest pak o pripadnosti određenoj zajednici korijen je svake nacionalne posebnosti, koja je kao i pojedinac jedinstvena pojava u Tvorčevoj promisli. Tragovi te individualizacije i njezinih značajka mogu se znatnim dijelom pratiti proučavanjem imenoslova, a njihovu povijesnu utemeljenost potvrđuju matice rođenih i umrlih. Dok je na razini onomastike, zbog jezične istosti, bliskosti i sličnosti pojedinih jezika moguće mutiti vodu, matice su kao dio kolektivno zapisane memorije, zbog svoje činjenične i historiografske utemeljenosti vrlo često bile metom različitih napadaja, koje je upravo zbog njihova povijesnoga pamćenja trebalo uništiti. Tom uništenju narodne memorije bili su skloni mnogi prevratnički pokreti, a posebno onaj jugokomunistički, koji je, osim novoga poretka, gradio i svoju utopijsku jugoslavensku državu.

U sklopu te politike, a ona je vrlo često bila samo pokriće za velikosrpske projekte, sustavno su u poraću uništavane matične knjige, a posebice one na zamišljenim područjima velike Srbije. U tom svojevrsnom bleiburškom pohodu na hrvatsku nacionalnu memoriju znatno su stradale matične knjige katoličkih župa u Bosni i Hercegovini, koje su kao rijetki povijesni svjedoci otvoreno prkosile beogradskoj agresiji na povijesnu dubinu, koja je trebala opravdati državno razlijevanje Srbije u stvarnu zemljopisnu širinu. Onomastička istraživanja upotpunjena izvorima iz matičnih knjiga daju objektivniju sliku stvarnoga stanja na određenom prostoru, što potvrđuju i istraživanja mladoga jezikoslovca Domagoja Vidovića. Srećom za auktora, znanost i nacionalnu memoriju ostale su djelomično sačuvane matične knjige istraživanoga migracijskog područja pa njihovi podatci, umiješno uklopljeni u jezikoslovnu potragu za činjenicama, otvaraju prostor i drugim istraživačkim pothvatima. Neznanstvene i naknadne ideološke naslage sad su na dnevnom svjetlu podložne stručnoj kritici.

Četrdesetak tekstova koje je Vidović objavljivao u mjesnom “Metkovskom vjesniku” te istočnoheregovačkim časopisima “Vrutak” i “Glas Hutova”, sada uvezanih u knjigu, čine cjelovitiji pogled u prezimenski mozaik metkovskoga kraja i njemu susjednih hercegovačkih područja. Vidović se zaputio u onomastički pohod na dio neretvanskoga područja, u kojem se suvereno koristi etimologijom, dijalektologijom, etnologijom, mitologijom, a na povijesnoj razini i podatcima matičnih knjiga, koji kao jedini pravi povijesni izvori otkrivaju stvarno stanje na terenu i migracijske putove vrlo često zametene slojevima političke promidžbe.

Kolikogod bila zanimljiva Vidovićeva istraživanja na mjesnoj neretvanskoj razini, posebice zbog uvijek aktualne potrage za vlastitim korijenima, ova opsegom mala knjiga ima gotovo strategijsko značenje u otvaranju prostora za stvarno historiografsko i jezikoslovno istraživanje povijesti pripadanja istočnohercegovačkih prostora. Na znanstvenoj pak razini Vidovićeva minuciozna zapažanja stvarna su prekretnica od dosadašnjega tradicionalnoga mitološkog pristupa istraživanju prema temeljitom znanstvenom radu na povijesnim izvorima. Ne treba posebno isticati kako se taj mitološki pristup uglavnom temeljio na usmenim obiteljskim predajama, koje su počivale na ranije stvorenim mitovima za održavanje političkih koncepcija, na čem je posebno radila velikosrpska promidžba, a što je prešutno ili čak s odobravanjem prihvaćala i hrvatska znanost.

U Vidovićem tekstovima očit je i pomak hrvatske dijalektološke granice prema istoku Hercegovine, koja je u ranijim razdobljima uglavnom bila rezervirana kao ekskluzivno srpsko područje. Vidovićeva onomastička istraživanja, pokazuje to upravo ova knjiga, znatnim su dijelom sukladna historiografskim istraživanjima Krunoslava Draganovića, koji je još tridesetih godina 20. stoljeća u Vatikanskom arhivu pronašao mnoštvo dokumenata o masovnim prijelazima katolika na pravoslavlje u istočnoj Hercegovini, što je u sklopu nacionalne kristalizacije tijekom 19. i 20 stoljeća pogodovalo Srpskoj pravoslavnoj crkvi da hercegovačke pravoslavce asimilira u srpsku naciju. Upravo to potvrđuju i povijesni izvori matičnih hercegovačkih župa, vrlo vješto uklopljeni u auktorove tekstove. Koliko je pak snažan utjecaj političke promidžbe, Vidović pokazuje na nizu onomastičkih slučajeva pojedinih rodova, čija navodna obiteljska predaja smatra kako njihovo podrijetlo vuče svoje korijene iz Crne Gore.

U doba kad je mit o crnogorskom podrijetlu mnogih hrvatskih neretvanskih i hercegovačkih rodova plasiran u hrvatske krajeve, rado su ga, zbog vlastitih težnji za državnom nezavisnosti i aktualne borbe protiv Turaka, prihvaćali nositelji hrvatskih rodova. Toj se promidžbi pokušavala dati i svojevrsna znanstvena osnova pa sve što je proistjecalo iz zajedničkoga ili slična slavenskoga imenoslovlja, a nije se uklapalo u sustav katoličkih imena nakon Tridentskoga koncila, proglašavano je, poput na primejr imena Đuro i njegovih prezimenskih izvedenica, pravoslavnim i srpskim. Vidović jasno upozorava na ime grada Đurđevca u sjeverozapadnoj Hrvatskoj, koji svoje ime sigurno ne baštini na srpskoj ili pak pravoslavnoj tradiciji, a matični podatci katoličkih župa u istočnoj Hercegovini i Neretvi jednako pokazuju izostanak srpskih utjecaja. Naime, Srbi prezimena dobivaju tek u 19. stoljeću pa su neretvanska i prezimena istočnohercegovačkih Hrvata starija od njihovih najmanje dva stoljeća. Ako je tko što od koga i mogao preuzimati, onda je to sigurno moglo biti samo preuzimanje hrvatskoga imenoslovlja. Vidović je ovu političku bolest dijagnosticirao doduše samo u Neretvi, nu ona je svojedobno bila zahvatila široka hrvatska područja, a njezine prežitke i danas je moguće pronaći čak i u urbanijim sredinama zapadne Hrvatske.

Osim što rasvjetljuje mnoge nepoznate strane hrvatske onomastike, svojim je interdisciplinarnim istraživanjem otkrio postojbinu mnogih rodova u hercegovačkom zaleđu, koji su se tijekom vremena spuštali na ispražnjeni prostor prema jadranskoj obali, što nije samo značajka neretvanskoga područja, nego i gotovo cijeloga današnjega graničnog prostora Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Iz podteksta ove knjige mogu se iščitati mnoga hrvatska nesnalaženja o vlastitom podrijetlu, jer se zbog prezimenske neprozirnosti, nespretnih pravopisnih bilježenja i nerazumjevanja, vlastito podrijetlo tražilo u talijanskom, madžarskom, austrijskom pa čak i afričkom podneblje. Vidović razgoni sve te magle, no ne bez utemeljene kritike i o tomu kako smo se kao narod u nedostatku rasvjete, vrlo često spremni povoditi za stranim poticajima, napuštajući vlastite korijene i vrijednosti.

Nije teško zaključiti kako je povijesni hrvatski predmigracijski prostor bio jedinstveno etničko područje, a prostor što ga je nekad činila Crvena Hrvatska, danas se sveo tek na područje Dubrovačko-neretvanske županije s hrvatskim enklavama u istočnoj Herecegovini i Boki kotorskoj. Vidovićevi tekstovi nisu samo suhoparne povijesne i jezikoslovne činjenice. One su vrlo umiješno utkane u osobni auktorov stil, koji korespondira s današnjim čitateljem. Po svojoj strukturi, većinu Vidovićevih tekstova moglo bi se razdijeliti na uvodni dio u kojem vlastitom, osobnom i osebujnom pričom navješćuje problem, koji u središnjem dijelu interdisciplinarno raščlanjuje i obrađuje, a u zaglavku, kao pravi Bračanim (naravno po mami), premda je i Brač bio dio nekadašnjih Nertvana, začini opet svojim specifičnim humorom.

Sve to ovoj knjižici, uz njezinu iznimnu znanstvenu vrijednost, daje  vlastiti auktorski pečat, što je čini posebno bliskom čitatelju. Teško znanstveno tvorivo Vidović je pretvorio u prihvatljiv, jednostavan i razumljiv tekst svakom znatiželjniku!

Domagoj Vidović, Metkovski prezimenski mozaik, Gradsko kulturno središte Metković, Metković, 2014.

Mate Kovačević

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Komentar

Tako to bude kada pustiš ekipu na svoje i daš im ovlasti…

Objavljeno

na

Objavio

Krenulo me nešto s bajkama. Danas razmišljam o Pepeljugi.

E, da je u ono doba bilo Istanbulske konvencije pa da kazni sve te silne zlostavljače .

U Pepeljuge definitivno zlu maćehu i njene transrodne kćeri (ups , one bi bile pomilovane jer su drugačije i kao takve ne mrze … da, nikako ne mrze ) .
I onog oca kojeg nikako nema.

Lijepo se lik oženio, i ostavio kćer  na milost i nemilost onoj koju je doveo u svoju kući i na svoje .
Tako nekako počinje priča.

Gospon tata i gazda imanja ostavlja nakon ženine smrti svoju kćer novoj ženi i njenim kćerima .
Kako oca i gazde nema , zla maćeha se dobrano razmahala .

Pravu vlasnicu i nasljednicu natjerala u dronjke , zatvorila na tavan i natjerala da radi najgore poslove .
Haljine i nakit njene pokojne majke podijelile spodobe međusobno i počele gospodariti nečim što nije njihovo .

Tragična priča zlostavljane vlasnice imanja koja ne zna kako se suprotstaviti uzurpatoru.
Njena prava su joj potpuno nepoznata.

Tragedija je tim veća što nigdje i nikako famoznog tate i gazde koji se ubija od posla negdje da tu cijelu priču može financirati.
I obilato šalje.
Niti piše niti dolazi .
Samo šalje.
A maćeha troši i zlostavlja.

Tako to bude kada pustiš ekipu na svoje i daš im ovlasti.
Bez kontrole.

Okrenu ti kuću naopako, zanovijetaju, kradu i zlostavljaju .
Sve gledam kako najbolje i najljepše u ovoj zemlji biva pokriveno pepelom .
Kako plače u siromaštvu i bijedi na tavanima i podrumima dok uljez gospodari u kući njihovih otaca .
Uljez kojega obilato plaća onaj koji bi svoga trebao zaštititi .
I tako uljez napravi i ono najgore .

Uljez ode na komemoraciju .
Nepozvan.

Ne dati pijetet nego popljuvati svaku osobu i uspomenu na one koji su mu omogućili da živi i radi u njihovoj kući .
Uljez najgorim riječima nazove svaku svetinju svoga domaćina i još od istoga biva nagrađen .

Uljez pljuje na grobove .
I na žive.
I misli ako prospe pepeo po vlasnici da je nitko neće prepoznati ?!!

Dok odsutni otac radi i financira zlostavljače u vlastitoj kući
u očekivanju nekog princa koji će prepoznati i spasiti Pepeljugu, lagano čitam naslovnicu Novosti .
Da, onih koje obilato financira Republika Hrvatska .

Čitam kako joj pljuju i žive i mrtve koji su je stvarali i gradili .
Kako joj djecu nazivaju najpogrdnijim imenima .

I ne mogu ništa .
Baš ništa .

Jer ja sam blokirana  na Fb radi objave Evanđelja po Mateju. I svijeće za heroja . To je nepoćudni sadržaj .
Ali oni nisu .
Oni zadovoljavaju sve standarde ove izopačene zajednice .

Čekam kraj priče, kada dolazi princ i odvodi Pepeljugu daleko iz rodne kuće u kojoj je uljezi zlostavljaju .
I živim za dan kada će i neodgovorni otac koji sve to financira biti isto prijavljen nekoj pravobraniteljici za zlostavljanu djecu.

Jer i on je sudionik, zar ne ?
I to glavni.

Najvažniji, iako se nigdje nikako pojavio nije .

dr. Gordana Zelenika/Kamenjar.com

facebook komentari

Nastavi čitati

U potrazi za Istinom

Razvaljivanje Pavičićevih infatilnih konstrukcija

Objavljeno

na

Objavio

Malo ću se osvrnuti na današnju kolumnu Jurice Pavičića u Jutarnjem listu. Kolumna još nije dostupna na njihovim web.stranicama, a ionako se može ispričati u par rečenica:

Kaže Pavičić da Željka Markić želi “zaustaviti Reuters” zato jer je tražila od Plenkovića da RH intervenira prema Facebooku zbog cenzure, te da se pozvala na njemački slučaj, kad je Facebook uvažio neke primjedbe njemačke vlade i učinio određene korekcije, piše Predrag Nebihi.

Tu Pavičić, iako nema čime, počinje mudrijati pa kaže kako “ljubitelji lika i djela Slobodana Praljka ne znaju što traže”, jer da je Njemačka od Facebooka koji je privatna firma, a Željka Markić to kao ne shvaća, tražila da facebook stvori algoritme koji će smanjiti “govor mržnje”, i da je ta privatna firma Facebook izašla u susret njemačkoj vladi tako što je, pojednostavljeno rečeno sankcionirala ljubitelje nacizma i ljubitele ISIL-a. I onda je ljude koji imaju pozitivno mišljenje o Praljku ugurao u isti koš s naacistima i ISIL-om, a Željki Markić držao predavanja kako ona ne razumije kako funkcionira kapitalizam pa joj on, kao proklamirani ljubitelj kapitalizma koji se gnuša socijalizma, pogotovo etatisičkog tipa jelte, pokušava objasniti.
I to je sažetak tog pamfletića koji izgleda kao da ga je pisala osoba čiji IQ nije veći od sobne temperature.

Odakle krenuti u razvaljivanje Pavičićevih infatilnih konstrukcija?

Možemo od mog statusa kojeg mi je facebook izbrisao, a u kojem nije bilo ništa ni nalik obliku verbalnog delikta koji se u ideologiji političke korektnosti naziva “govor mržnje”.

Screenshot tog statusa stavljam ovdje  kako bi svi znali o čemu se radi i vidjeli da tu nema ničeg spornog.
Radi se o videu u kojem se vidi kako general Praljak svojim tijelom staje između žena i puške iz koje se puca na žene. (video možete pogledati ovdje )
I meni je to dovoljno da kažem da osoba koja napravi takav moralan čin nema psihološki profil ratnog zločinca.
I to je dovoljno da me Pavičić svrsta u istu skupinu s ISIL-om i SS-Waffenom. Jer ja time što bacam drugačije svjetlo na istu temu “širim govor mržnje”.


O čemu se radi? Jurica Pavičić je ratni dezerter kojeg je država negdje u jesen 1993. godine konačlno uspjela mobilizirati u 6. domobransku pukovniju iz Splita. On je tvrdio da je “Hrvatska izvršila agresiju na BiH” i da je on tome svjedok, jer da je sa 6. DP bio u Stocu, a to je u BiH, i to je kao dokaz agresije. Nikad nije rekao koja muslimanska ostrojba mu je stajala sučelice. Štoviše, nakon što je izrekao tu laž, Praljak je s njim ušao u polemiku, i nakon što ga je argumentima ispreskakao kao Miru Salćinu ili Seida Sajkića Haagu, Pavičić je počeo reterirati pa je rekao da nije bio u Stocu nego da se s položaja na kojem je on bio mogao vidjeti Stolac. I otkad ga je u toj priči Praljak ponizio i prokazao kao patološkog lažljivca ovaj se sveti. Iz posve subjektivnih razloga.

Uspoređuje Pavičić Praljka s nacističkim liderima, a nas koji se drznemo usuditi ne složiti se s presudom sa sljedbenicima nacizma i ISIL-a, pa prisnažuje opetovanom laži o “koncetracijskim logorima” koje je držao HVO.
Vrlo kratkom analizom pokazat ću vam zašto je ova teza krajnje maloumna.
U pravomoćnoj presudi koja je na web-stranicama haškog suda dostupna samo na engleskom jeziku u tri svezka na preko 1400 stranica, pojam “koncetracijski logor” pojavljuje se samo jednom, a ispravan naziv, “detenacijski centar” pojavljuje se 522 puta. Po svezcima presude to izgleda ovako:

1. svezak, pojam “detenacijski centar” pojavljuje se 20 puta. U istom svezku pojam “koncetracijski logor” pojavljuje se jednom u paragrafu 43. i to kao navod tužiteljstva, a ne kao zaključak sudskog vijeća (nek Pavičić ode kod nekog odvjetnika da mu objasni razliku, ali ne kod Nobila nego kod nekog pismenijeg).
2. svezak, pojam “detenacijski centar” spominje se 418 puta dok se pojam “koncetracijski logor” ne spominje nijednom.
3. svezak, pojam “detenacijski centar” pojavljuje se 84 puta, a pojam “koncetracijski logor” ne spominje se nijednom.

Shodno navedenome, mi koji ne poštujemo ovu presudu čak bi i mogli koristiti termin “logor” ali ovi kao Pavičić, koji poštuju presudu, morali bi koristiti pojam “detenacijski centar” ili “zatočenički centar” ili “centar za zadržavanje”.
Stvar je ista i s nepravomoćnom presudom.

Budući da Pavičić u tom tekstu Markićki docira s pozicije kapitalista aka ekonomskog desničara obraćajući joj se kao da ona predstavlja etatističku socijalističku ljevicu, Pavičić čini novi salto-mortale kojeg njegove zakržljale mozgovne vijuge nisu ni svjesne. Naime on spominje pojam “logor” u klasičnom presereavajućem ljevičarskom pseudo-humanističkom stilu; Njemu je okrutno kako uopće može postojati mjesto gdje se nekog zatvara, stavlja u izolaciju, oduzima mu se slobodan, to je jelte udar na njegove ljevičarske “humanističke” principe.

A zapravo iz njega progovara onaj pravi ljevičar, socijalistički jugo-etatist koji je zapravo na istoj osi kao ovaj, za potrebe javnosti ad hoc skucani “ljevićar-humanist”. Naime, kao i njegovi predšasnici-ljevičari, njemu je neshvatljivo da se nekog vodi u detenacijski centar, jer su njegovi predšasnici pokazali djelom kako se rješava ratni protivnik: zazida se živ u Hudu jamu; Naveze ih se nad protutenkovski rov, sve ih se likvidira metkom u zatiljak i zatrpa bagerima; jednostavno ih se pobije i pobaca u jamu… Tako su ljevičari činili 1945. sa svojim ratnim protivnicima i ideološkim neistomišljenicima.

Zato nije ni čudo da Pavičić kao takav koristi omiljeno oružje KOS-a – inverziju i potpunu zamjenu teza, kad kaže da se Željka Markić svojim zahtjevom za ukidanje cenzure zapravo zalaže za cenzuru, pa sve svodi na parolu “zaustavite Reuters”. Kaže, o tome su “izvjestili ugledni Der Spiegel, New York Times … pa i taj famozni Reuters”.
Oni su kao izvjestili ono što Pavičić vidi kao istinu, i to je kao dokaz da je cijeli svijet u pravu, samo da nisu u pravu pola sabora, portali po Hercegovini, desničarski mediji bla bla bla..

Nabrojao Pavičić cijelu bulumentu onih koje je Nino Raspudić u svojoj kolumni od prije 8 dana u Večernjaku vrhunski sortirao u grupu “Travnik na Drini”. To je ekipa koja misli da je Travnik na Drini. To je ekipa koja bi meni određivala što je istina a ne mogu naći Busovaču na zemljopisnoj karti.
To je kao u onom sjajnom upisu profesora Stjepana Šterca kojeg sam jučer pročitao na zidu jednog prijatelja. Kaže:

“Prepričavali su mi tog dana njihove posljednje razgovore, pa i anegdotu u kojoj mu francuski časnik drži predavanje o tome kako bi i što trebalo. Praljak ga potom krene ispitivati o francuskoj književnosti o čemu dotični nije ništa znao, pa o njegovim sirevima i vinima; stade mu ih opisivati i nabrajati iz koje su regije, kakve su kvalitete i slično, o čemu isto nije znao ništa. Na kraju ga upita: ‘Vidiš, o svojoj zemlji jako malo znaš, pa kako misliš da mene možeš učiti o mojoj?’”

Kao primjer uzmimo Der Spiegel. On je kao jelte “ugledan”. Pa u tom “uglednom” listu nakon presude piše kako je Praljak srušio stari most u Mostaru. Nepravomoćna presuda u ovom predmetu pročitana je 29. svibnja 2013. godine, dakle prije više od 4 i pol godine, i u toj presudi apsolutno nigdje ne piše da je Praljak srušio stari most niti da s tim ima ikakve veze. Štoviše, u toj presudi piše da je Praljak već otišao iz Mostara kad je taj most srušen, jer je general Roso od njega već bio preuzeo dužnost Zapovjednika GS HVO-a.

Ali, to ne spriječava “ugledni” list da laž koja je pala prije 4 i pol godine odlukom suda za kojeg nam kažu da ga moramo poštovati oni koji ga uopće ne poštuju. Jer da Der Spiegel, Žarko Puhovski, Jurica Pavičić i slični poštuju taj sud i njegove presude, onda ne bi spominjali “koncetracijske logore” niti bi ponavljali LAŽ da je general Praljak srušio most. Ali to nije sve. Ovo žalbeno vijeće je zaključilo, uz suprotno mišljenje suca Pocara, da rušenje tog mosta uopće ne predstavlja zločin protiv čovječnosti, i da je s te strane sve čisto kao suza.

Očito, “ugledni” Špiglovi i Pavičići ne priznaju nalaze iz presuda. Ili te nalaze tumače selektivno, kako im odgovara.
Infatilno licemjerje ekipe “Travnik na Drini”, kronično neznanje, nepoznavanje predmeta, nekompetencija, kao onda kad je Ante Tomić za MIchelangela napisao da se preziva Buonarotti umjesto Buonarroti. dok je nas “seljake” učio o tome što znači Michelangelova umjetnost.

Umjesto zaključka recimo otvoreno o čemu se ovdje radi. Postoji sedam darova Duha Svetoga. Jedan od tih darova je razum. Moj razum meni ne dopušta prihvatiti i poštovati ovakvu presudu. Moj razum mi nalaže da se moram boriti protiv takve presude i osporavati je dok sam živ. Prihvatiti takvu presudu za koju ZNAm da je protivna zdravom razumu znači odbaciti zdrav razum, odnosno odbaciti dar Duha Svetoga, i time počiniti najveći grijeg kojeg jedan Katolik može počiniti – hulu na Duha Svetoga!
I to je ono što oni hoće. Svi ti “ugledni” pseudohumanisti,. punjači Hudih jama i njihovi apologeti koje se ja osobno ne bih usudio svrstati u isti koš s nacistima i ISIL.
Jer ne želim ovom zgodom vrijeđati naciste.
A ne želim vrijeđati ni ISIL.

Oni su jako loši ali ne toliko loši kao “ugledni” pseudohumanisti, drinski Travničani, čija se cijela ideologija može sabiti u jednu jedinu rečenicu:
“Sve što je normalno treba prikazati nenormalnim i obrnuto, sve što je nenormalno treba prikazati normalnim”.

Predrag Nebihi/Kamenjar.com

 

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Podržite nas

Podržite našu novu facebook stranicu jednom sviđalicom (like). Naša izvorna stranica je uslijed neviđene cenzure na facebooku blokirana.

Komentari