Connect with us

Gost Kolumne

Potrebno je novo ‘Hrvatsko proljeće’, a možda i ‘ruža hrvatska’, ali tko će ga pokrenuti

Objavljeno

on

Prošlo je 50 godina od jednog od najznačajnijih događaja u suvremenoj hrvatskoj povijesti “Hrvatskog proljeća” koje je bilo svenarodni pokret protiv tadašnje unitarističke totalitarne komunističke Jugoslavije Tada je zapaljena iskra hrvatskog nacionalnog oslobođenja koja je bila drastično ugašena, ali se rasplamsala 20 godina kasnije kad je u globalnom procesu raspada svjetskog komunističkog poretka hrvatski narod goloruk ustao da se konačno oslobodi 70-godišnjeg velikosrpskog projekta totalitarne Jugoslavije, prvo monarhističke, a potom komunističke.

Taj događaj od fundamentalne političke važnosti za hrvatski narod tek je prigodničarski obilježen u demokratskoj Hrvatskoj čemu je u tadašnjim drukčijim uvjetima i okolnostima težio hrvatski narod predvođen lučonošama “Hrvatskog proljeća”. U Zagrebu je otvorena izložba o tom pokretu a u Matici hrvatskoj koja je institucionalno bila žarište i pokretač tog pokreta održan je znanstveni skup. Bilo je i nekoliko prigodničarskii tekstova u medijima, ali ne na onaj način koji “Hrvatsko proljeće” to zaslužuje posebice u sadašnjim okolnostima kada je na drukčiji način u okvirima Europske unije ugrožen hrvatski nacionalni identitet i suverenitet.

Najeklatantniji primjer je upravo hrvatska javna televizija HTV koja u ovoj obljetnici umjesto da opsežno gledateljstvu predstavi značaj i učinke tog svenarodnog pokreta o 50-toj obljetnici “Hrvatskog proljeća” zbog tekuće dnevnopolitičke klime podložne puzajućoj velikosrpskoj agresiji pod egidom “srpskog sveta” lansira 12 epizoda o “Nezavisnoj Državi Hrvatskoj” iz radionice potvrđenog zagovornika novojugoslavenstva medijski forsiranog povjesničara Hrvoja Klasića. Odnos prosvjetne i medijske politike prema fenomenu “Hrvatskog proljeća” najbolje je ilustrirao na otvaranju izložbe u Studentskom centru jedan od lidera “Hrvatskog proljeća” Dražen Budiša navodeći pitanje jednog srednjoškolca “u kojem je stoljeću živio Marko Veselica”.

Na Znanstvenom skupu u Matici hrvatskoj nitko se nije potrudio da povjesno iskustvo “Hrvatskog proljeća” usporedi sa sadašnjim položajem i stvarnošću Republike Hrvatske o kojoj su proljećari tek mogli sanjati, jer su se u ono doba zalagali tzek za ravnopravnije odnose u praktički velikosrpskoj Jugoslaviji. Treba podsjetiti da je “Hrvatsko proljeće” poteklo iz bunta tadašnjih studenata i to prije svega onih iz provincijske Hrvatske. Taj pokret je međutim u to doba zahvatio brojne institucionalne strukture, počevši od Saveza komunista Hrvatske na čelu sa “ružom hrvatskom” Savkom Dabčević Kučar i Mikom Tripalom. Međutim široku bazu pokreta podržavali su manje ili više Matica hrvatska, Katolička crkva, brojna socijalistička poduzeća, Društvo hrvatskih književnika, Matica iseljenika Hrvatske, Instritut za povijest radničkog pokreta kojemu je na čelu bio dr. Franjo Tuđman. Što je najvažnije pokret je imao svoja glasila na čelu s “Hrvatskim tjednikom” u izdanju Matice hrvatske, “Hrvatskim književnim listom” “Hrvatskim gospodarskim glasnikom” i drugima. Pokret je nasilno prekinut sjednicom komunističkog partijskog vrha simbolično u Karađorđevu što je bila pobjeda unitarističke velikosrpske struje u tadašnjem Savezu komunista Jugoslavije, ali su najveću cijenu robijom platili hrvatsku studenti koji su ga pokrenuli.

Uspoređujući tadašnju političku situaciju s današnjom kad je demokratska država Hrvatska opet pod udarom puzajuće velikosrpske agresije koju predvodi preko svojeg čelnika pete kolone u Hrvatskoj Milorada Pupovca sadašnje četničko rukovodstvo Republike Srbije može se uočiti mnogo sličnosti ali realnih razlika s obzirom na drukčije odnose na prostoru bivše Jugoslavije. Dok se onda pod nametnutom floskulom “bratstva i jedinstva” što se svodilo na velikosrpski unitarizam u samom Saveza komunista Hrvatska stvorio otpor takvoj politici Beograda danas pojednostavljeno rečeno vodeća hrvatska politička stranka HDZ obnaša vlast s otvoreno četničkim SDSS-om na čelu s Miloradom Pupovcem. On otvoreno svojim uvijenim rječnikom zagovara novi projekt velikosrpstva pod parolom “srpskog sveta” a udarni je provoditelj tog projekta na prostoru raspadnute federacije Srpska pravoslavna crkva s novim patrijarhom i dosadašnjim zagrebačkim mitropolitom Porfirijem Perićem.

Ništa od onoga što je postojalo 70-tih godina u tadašnjoj Hrvatskoj danas ne postoji u slobodnoj Hrvatskoj. Matica hrvatska je pod kontrolom jednog totalno nekompetentnog neizbornog činovnika Zorislava Lukića kojega je tu instalirao iz protuhrvatskog Karlovačkog kruga Ivo Goldstein. Ona je danas puna tzv. Hrvateka novog kmetskog soja hrvatskog narodnog bića. Hrvatska demokratska zajednica pod autokratskim vodstvom briselskog činovnika Andreja Plenkovića je stvarajući sa četničkim SDSS-om vladajuću koaliciju postala “stranka opasnih namjera”, što se očituje i nametnutom prihvaćanju eura bez referenduma-.Nasljednici SKH-a preimenovani u SDP su i dalje mentalni Jugoslaveni. Uostalom upravo je njihov predsjednik Ivica Račan kad je SDP bio na vlasti veleizdajnički potpisao ugovor s nepostojećom Srpskom pravoslavnom crkvom u Hrvatskoj kojoj je pripala brojna imovina bivše Karlovačke mitropolije pravoslavnih Hrvata, o čemu sada u Hrvatskome saborui govori ne neki zastupnik HDZ-a nego Ante Prkačin (DP). O tzv. Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti je suvišno i govoriti, jer ona i dalje sanja i šuti pod okriljem novog jugoslavenstva.

Katolička crkva je totalno zakazala i nije ni sjena one koju je u prijelomnim 90-tim godinama vodio kardinal Franjo Kuharić. To novo jugoslavenstvo predstavio sam u svojoj knjizi “Prvih 100 notornih hrvatskih Jugoslavena” koju mi nije bilo dopušteno predstaviti u dvorani Matice hrvatske. Jedina svijetla točka na medijskoj sceni je “Hrvatski tjednik” ali ne u izdanju Matice hrvatske kako je to bilo u “Hrvatskom proljeću”. U ovo doba pojačane velikosrpske hibridne agresije na Hrvatsku ne čuje se ni Hrvatsko društvo književnika, još manje Hrvatsko novinarsko društvo koje je uostalom pod kontrolom novojugoslavena, kao ni Društvo bivših političkih zatvorenika koji su za demokratsku Hrvatsku robijali u doba Jugoslavije..Jednostavno rečeno danas u demokratskoj Hrvatskoj nema institucionalne pa ni vaninstitucionalne strukture kakav je 70-tih godina bio studentski pokret koji bi pokrenuli iz političke letargije hrvatski narod. Kolikogod to zvučalo pesimistički pred jasnim činjenicama ne treba i ne smije se zatvarati oči, a na kraju tunela nema ni tračka od očekivanog svjetla.

Vjekoslav Krsnik

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj
Advertisement

Komentari

Plati kavu uredništvu

EUR