Pratite nas

Kultura

Potresni dokumentarac ‘Krvava berba grožđa’ na Festivalu domoljubnog filma Gordan Lederer

Objavljeno

na

Na Festivalu domoljubnog filma „Gordan Lederer“ u gradu Oroslavju prikazati će se potresni dokumentarni film “Krvava berba grožđa”, redatelja Silvija Mirošničenka.

Film prikazuje stravična događanja i zvjerske zločine velikosrpskog agresora nad Lovašanima, počinjene tijekom 1991. godine.

Svjedoci i žrtve zločina, kao i autentične arhivske snimke, donijele su prikaz neljudskih, zvjerskih zločina u obliku zlostavljanja, batinjanja, silovanja žena, ubijanja, mučenja, prisilnog rada, odnosno svega onoga čemu su lovaski Hrvati i drugi nesrbi bili izloženi tijekom okupacije od strane paravojnih srpskih postrojbi, tzv. JNA, i lokalnih izdajnika. Bijele trake na rukama Hrvata, tjeranje ljudi u minsko polje, ubojstva na ulicama, bacanje žrtava u zajedničku grobnicu.

Slike najtežih povreda ljudskog dostojanstva i ljudskih prava, ostavile su gledatelje nedavno u Zagrebu, Lovasu, Zadru, Splitu, Omišu, Osijeku, Vukovaru, Vinkovcima u suzama i izmiješanim emocijama, tuge, jada, ali i ljudskog ponosa na veliku žrtvu koju su podnijeli Lovašani.

Film će se prikazati u kino dvorani grada Oroslavja u petak, 2. studenog 2018., s početkom u 18 sati. Na projekciji nazoćiti će producent filma Antun Ivanković.

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Događaji

Izboriti se za jednakopravnost hrvatskoga naroda u BiH

Objavljeno

na

Objavio

jednakopravnost

Ako zbog vlastite bahatosti sudište pak to ne želi razriješiti, onda se može govoriti o krajnjoj izopaki svjetskoga pravosudnog sustava koji pokušava institucionalizirati osvetničku politiku…

Sinoć je u prostorijama Hrvatskog slova održano predstavljanje knjige Miroslava Međimorca i Josipa Pečarića „General Praljak, knjiga IV.“. Donosimo izlaganje jednoga od predstavljača Mate Kovačevića:

M. Međimorec, J. Pečarić, General Praljak – S prijezirom odbacujem vaše podaništvo, knjiga IV., Zagreb, 2018.

Večeras predstavljamo IV. svezak knjige „General Praljak“ auktora Miroslava Međimorca i akademika Josipa Pečarića. Knjiga je svojevrsni zbornik tekstova, nastajalih kao “pučke” reakcije na optužujući drugostupanjsku presudu Haaškoga tribunala šestorici hercegbosanskih Hrvata, među kojima i
generalu Slobodanu Praljku.

Svi uglavnom znamo formulaciju presude pa nema potrebe opetovati njezin sadržaj. Napominjem tek toliko da se iz njezinih kvalifikacija mogu izvoditi zaključci o općoj odgovornosti, ne samo hrvatskoga vojnog i političkoga vodstva nego i cjelokupnoga hrvatskog naroda za rat u Bosni i Hercegovini i sva zla koja su počinjena tijekom toga rata. Previše bi olako bilo izreći tvrdnju kako su kvalifikacije iznesene u presudi hercegbosanskim Hrvatima mogle biti izrečene samo na sudovima totalitarnih režima. Nu i ti su se režimi, bilo da je riječ o nacizmu, fašizmu ili komunizmu,
premda su u političkoj praksi provodili politiku uništenje ili genocida pojedinih etničkih, narodnih ili klasnih skupina, ipak ustezali da u svoja programska načela ističu takvu politiku. Još su manje to činili u sustavima vlastitih zakonskih odredaba!

Uostalom posljedak presude imao je sličan učinak totalitarnih istrjebljenja na opstojnost Hrvata u BiH. O kakvom se pak sudištu radi, kad je u pitanju Haaški tribunal, najbolje svjedoči činjenica da ono ni danas, dakle, godinu i više dana otkad je u vlastitom prostoru praktično smaknulo hrvatskoga generala, nije razriješilo bit samoga slučaja.

Ako zbog vlastite bahatosti sudište pak to ne želi razriješiti, onda se može govoriti o krajnjoj izopaki svjetskoga pravosudnog sustava koji pokušava institucionalizirati osvetničku politiku.

U hrvatskom slučaju to znači kako sudište nastoji nadoknaditi poraz politike koja je izgubila svoje bitke na vojno-diplomatskom polju tijekom velikosrpske agresije na Hrvatsku i BiH, s tim da optuženik na tzv. sudski pravorijek nema pravo nikakva prigovora.

Pitanje pak o tomu kako je Haaški tribunal donio presudu mrtvom čovjeku treba postaviti ozbiljnim pravnicima i političarima koji se bave pitanjima kaznenoga prava. Naime, još do koje desetljeće prije sudbeno sankcioniranje počinitelja kaznenih djela imalo je svrhu nadoknaditi štetu oštećenicima, a kazna koja u sebi ne bi sadržavala i svoju pedagoško-popravnu dimenziju pretvarala bi se u suprotnost zadovoljenju pravde. U osvetu, što je onda sud i stavljalo u istu razinu s kriminalcima!

Upravo zato što se ne žele baviti krajnjom svrhom kazne i zadovoljenjem pravde, nesuverena društva su se pretvorila u ostrašćene skupine za linčovanje progonjenih. Bilo da je riječ o pravim ili izmišljenim krivcima. Zato mediji danas u progonu osumnjičenika imaju važniju ulogu od represivnoga aparata. Naime oni postaju njegov “egzekutivni organ” pa državna odvjetništva ili „tužiteljstva“ prestaju, zbog svoje klevetničke uloge, biti strana u postupku i pretvaraju se u jezičac na vagi koja određuje “pravdu”.

Ta je izopačena činjenica potaknula promjene kaznenih zakona, koji su sada prepuni besmislenih vremenskih kazni od 40 i više godina zatvora, što je samo vidljivi simptom bolesti pravosudnih sustava, kojima je očito zadaća kaznom uništiti osuđenika, a drastičnim presudama prevenirati kaznene radnje, stvarajući strah kod potencijalnih počinitelja kaznenih djela. Uniformiranje takvoga načina sudovanja, pravničke prakse i nametanje svima jedne tako neadekvatne pravne teorije, više stvara ozračje straha kod ljudi koji se istinski bore protiv samovolje različitih moćnika da bi zaštitili
svoja osnovna prava pa i ljudsko dostojanstvo, nego što će proizvedenim strahom prevenirati buduće zlo-činidbe.

Produkcijom masovnoga straha omogućuje se manjini koja raspolaže s dovoljno moći da usmjerava većinu, njome upravlja i manipulira pa ju i rabi u borbi protiv onih kojima smeta upravo njihov nerazvidan i nepošten posao kao i posao na granici zakona pa čak i protuzakonit posao. Problem je stvoren onoga trenutka kada su forme lažnoga sudovanja iz haaških sudnica počela preuzimati nacionalna zakonodavstva. U prvom redu Hrvatska, koja je uspjela odoljeti velikosrpskoj navali, muslimanskim prodorima prema jadranskoj obali, ali i nerazvidnim vojnim i političkim prijetnjama i na razvalinama međunarodne “miljenice” uskrsnuti vlastitu državnost.

Upravo su tim preuzimanjem odnosno “tribunalizacijom“ nacionalnoga pravosuđa ratne žrtve postale masovno osumnjičenici, a dokazani ili vjerojatni zločinci iz tada još uvijek svježega agresivnog rata protiv hrvatskog naroda poželjni mjesni, županijski pa i državni dužnosnici. Organizatori hrvatske obrane preko noći su postali ratni zločinci pa su se sudovi počeli obračunavati s hrvatskim braniteljima, natječući se u tomu tko će činjenicom priznati nagnusniju laž. Žrtvom takve sudbene politike postao je ponajprije general Mirko Norac, a iz nje se još ni danas ne može izvući istinski junak Domovinskoga rata Tomislav Merčep.

Kako god im bilo, ova su dvojica imali čak i sreću jer su, hvala Bogu, ostali na životu, što se ne može reći za jednoga od ključnih ljudi sisačke obrane – generala Đuru Brodarca, kojeg je praktično u zatvoru smaknula već spomenuta sudbena politika. U ovakvom postupanju sudbene vlasti već je bila ne samo narušena nego znatnim dijelom i okrnjena nacionalna suverenost, koju po medijskoj javnosti danas potpuno nepotrebno progone Don Quiote hrvatske politike.

Oni koji još i danas vojuju protiv nacionalne suverenosti neka tu svoju načelnost pokažu tako da na svojim nacionalnim sudovima procesuiraju na primjer odgovorne državljane za ratne zločine bilo koje velesile. U protivnom neka se pokriju ušima i šute! Ako se sad vratimo na strukturu knjige koju večeras predstavljamo, bez teškoća ćemo utvrditi kako su u njoj objavljeni hvale vrijedni tekstovi domoljubnih pojedinaca.

Treba naravno istaknuti da je od nezaboravnoga događaja u haaškoj sudnici, stoji u knjizi, jedan ugledni sveučilišni profesor napisao monodramu o generalu Praljku, izniman glumac ju izveo, a organiziran je i stručno-znanstveni skup kojem je povod pa i tema bila haaška presuda
hercegbosanskim Hrvatima.

Nema u knjizi, ako sam dobro vidio, ni jedne državne ustanove! Isto tako nema ni jedne nacionalne kulturne ustanove koja bi svojim ugledom mogla posvjedočiti da su se Hrvati borili za svoju nacionalnu i individualnu slobodu – u Hrvatskoj, a još više u Herceg-Bosni!

Naš je narod organizirao svoje državne ustanove, kao i one kulturne pa i ustanove društveno-humanističkih znanosti. U tim ustanovama danas uglavnom sjede Hrvati pa su one, htjeli mi to ili ne priznati, na neki način i reprezentant, kao što je reprezentan cijeloga naroda bilo i onih dvadesetak nogometaša, koji su prošloga ljeta postali svjetski nogometni doprvaci. Za razliku od nogometaša koji „svojoj zemlji, svome narodu nose svaku pobjedu“, naši politički pa i kulturni reprezentanti ne mogu se pohvaliti sličnim ponosom.

Koliko se može, i može li se uopće podjariti gotovo ugašeni žar vatre u srcima tih hrvatskih ljudi, vrlo će brzo pokazati vrijeme. Sve su to ozbiljna pitanja koja nam je u savjest urezao slučaj generala Praljaka, a o snazi toga osjećaja, ovisit će i odgovor na pitanje koliko smo i sami bili dostojni suvremenici ovog čovjeka velikoga značaja. Naravno odgovor će morati na to pitanje svatko sam sebi pronaći. Ako ne danas, a onda bar kad svatko bude na Vječnom sudu bude podnosio račune za vlastiti život!

Glede samoga slučaja generala Praljka i presude skupini hercegbosanskih Hrvata, smatram kako bi nas ova knjiga trebala potaknuti da se pokušamo zauzeti na tri ključne stvari, koje ova politička presuda sama po sebi zahtijeva.

Onima koji se bave načinom zadovoljenja pravde treba prepustiti pitanja pravne procedure u pokušajima da se ospore sulude tvrdnje i kvalifikacije haaške presude koja legalizira kolektivnu krivnju cjelokupnoga hrvatskog naroda za sudbinu i događaje u BiH tijekom 90-ih godina prošloga stoljeća, čime sudska odluka stvara preduvjete pa čak i potiče na njihove potpuno iskorjenjivanje iz BiH.

Izvojštiti mogućnost osporavanja te presude pred građanskim sudom u New Yorku, sjedištu UN-a, već bi po samo sebi bila velika pobjeda. Ne bi to naravno u život vratilo generala Praljka, ali bi zato otvorilo mogućnost da se na nacionalnom sudu argumentima pobije politička presuda montiranoga procesa hercegbosanskim Hrvatima, što bi onima koji su preživjeli bila bar djelomična zadovoljština, a Hrvatima u Herceg Bosni otvorilo mogućnost da prežive, nakon što ih je haaška presuda zatočila u srpsko-muslimanski logor.

Treća i ključna točka iz slučaja generala Praljka jest zapravo njegova nijema oporuka – izboriti se za jednakopravnost hrvatskoga naroda u BiH. Tek bi u tom slučaju hrvatska žrtva na sudištu u Haagu, čak i s obzirom na sadašnju kvalifikacije iz presude, dobila svoj smisao, a stradalnici zadovoljštinu!

Uostalom, tako bismo mogli priznati samima sebi da smo ispunili vlastiti životni zavjet – biti slobodan. Od večeras, dakle, svaki put kad se sjetimo generala Praljka, valja se prisjetiti kako posao nismo dovršili, a završiti ga možemo samo tako da svojom zauzetošću težimo ostvarivanju teritorijalne jednakopravnosti s druga dva naroda u BiH.

Pravno se to može zvati federalizacijom, konfederalizacijom, kantonizacijom, entitetizacijom, nu u srcu hrvatskoga čovjeka, a poglavito njegovoj politološkoj odredbenici, to će uvijek značiti – Herceg Bosnu. Pa neka nam onda živi naša republika Herceg Bosna!

Mate Kovačević/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kultura

U Splitu predstavljena knjiga ‘Neretva-93 i obrana Vrdi’ Marinka Sose-Zvijezde

Objavljeno

na

Objavio

caffe-tony.com

U srijedu, 20. ožujka 2019. godine, u 19 sati u dvorani Dominikanskog samostana u Splitu, Hrvatska udruga Benedikt organizirala je predstavljanje knjige „NERETVA 93“ i OBRANA VRDI, autora brigadira Marinka Sose Zvijezde, ratnog zapovjednika brigade Viteza Ranka Bobana Grude.

Knjigu su predstavili Ivan Beljan, Ivan Baćak, Trpimir Jurić i Marinko Sosa.

Knjiga je izašla u nakladi Matice hrvatske – Ogranak Grude a knjga pisuje ratna zbivanja iz Domovinskog rata, operaciju „Neretva 93“ kad su hrvatski branitelji, osobito Vrdi i grudske brigade stali u obranu Domovine i zaustavili planirani veliki prodor združenih mudžahedinskih snaga na zapadnu Hercegovinu, dolinu Neretve i Dalmaciju sve do mora.

caffe-tony.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Komentari

Kliknite Facebook sviđalicu