Pratite nas

Reagiranja

Potresno pismo mlade Hrvatice Selmi Cikotiću

Objavljeno

na

U ljeto 1993. protjerano je 15 tisuća Hrvata iz Bugojna; vojnika i civila. Oko dvije tisuće Hrvata zatvoreno je u logore gdje su prošli strašne golgote; ubojstva, mučenja i razaranja. Deseci pogubljenih nikada nisu pronađeni.

Ovoga četvrtka obitelji ubijenih 19 nikada pronađenih Hrvata čekale su rezultate ekshumacije na Rostovu. U iskopanim tijelima pronađeni su zabijeni kolci, a u rukama im čvrsto stegnute moći iz Međugorja… u to vrijeme u Sarajevu je na mjesto ministra sigurnosti u Vijeću ministara BiH imenovan njihov krvnik Selmo Cikotić.

Selmo Cikotić – najbolji ministar za najbolju državu!

Pozdrav Selmo (i ostali koji ste nasjeli na patetični klikbejt).

Posljednjih nekoliko dana napeto sam iščekivala svaku vijest s Vašim imenom u naslovu naivno se nadajući racionalnom ishodu prijedloga Vaše kandidature za mandat ministra sigurnosti u Vijeću ministara BiH. Niste mi ni Vi, niti Vaše imenovanje u tom trenutku prioritet interesa. Tek trn u oku. Onaj dosadni kamen u cipeli, nered koji ne mogu počistiti… Ipak, Selmo, ostala sam iznenađena ishodom; Vi – pa ministar sigurnosti. Nije šala.

Nije meni zbog mene, znate kako kažu, meni je zbog moje djece i njihove djece. I mog oca, i otaca djece koja svojim očevima ne mogu otići na grob. A ima ih, barem Vi to dobro znate.

Čitam i kako na uglednom bošnjačkom mediju, na spomen bugojanskih Hrvata, Vi potencirate sjećanje na ostale žrtve rata…

Nitko ih ne dovodi u pitanje, Selmo.

Kako ja, porezni obveznik, dijete ubijenog branitelja, od Vas (ministra sigurnosti moje države) mogu očekivati ikakav pijetet uz Vaše otvoreno negiranje ubijenih, mučenih i nestalih bugojanskih Hrvata? Smijem li spomenuti Vašu zapovjednu odgovornost u ovom kontekstu? Poništava li se i ona brisanjem Vašeg imena s optužnice?

Ekstremni je sport biti Hrvat u Bosni i Hercegovini, u Središnjoj Bosni osobito. Ljeta su posebno teška. Godišnjice se nižu jedna za drugom, a nekažnjeni se šeću čaršijicama i mahalicama. Znam, viđam ih. Pozdravimo se. Odrasla sam s njihovom djecom, gledala njih u klupama na dodjeli diplome, umjesto svog ćaću. Poznam ih, živim s njima.

Ne parazitiram na svojim gubicima. Nisam išla slikati se u maturalnoj haljini pored očeva groba, niti sam njemu pisala otvoreno pismo o tomu kako se nadam da je ponosan na mene. A išla sam, i idem posjetiti ga sa svim što mi je važno. Odem do nadgrobne ploče i kad pada kiša, i kad je prekrivena snijegom. Ispričam mu kojih boja je lišće ovog rođendana i kakve boje mu unuk ima oči. Kažem mu sve. Rekla sam mu i za tebe, Selmo.

I ne bi bila drama da postoji zakon. Da postoji pravna odgovornost i da postoji država. Ljutila sam se na institucije i kako to da, pobogu, nitko ništa da učini, pa shvatila – upravo Vi, Selmo, rušite našu Bosnu i Hercegovinu! Vi nas dijelite. Vi ne želite suživot, niti mir.

I neka ste bahato sjeli u fotelju kostiju pobijenih, i neka nije svaka žrtva jednaka, barem nešto nas je Bajrović naučio. Neka laž bude Vaša mantra i neka rastu djeca s pola srca i pola duše, Vama na savjest. Sve to bude i prođe, i zove se ‘jučer’.

Sve, osim milosti božje koja je moja, al’ ne i vaša.

Nek’ je hairli, Selmo. Da Vam se nikad ne vrati ono što ste Vi od sebe dali. A Bosni i Hercegovini, mom domu i domu mojih otaca – laku noć.

Piše: Jurija Milović, Dnevnik.ba

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj
Oglasi

Komentari