Pratite nas

Povijesnice

POTRESNO SVJEDOČANSTVO KARDINALA STEPINACA – PISMO OKRUŽNOM SUDU U OSIJEKU

Objavljeno

na

(Prenosim ovdje iz Hrvatske Revije, Vol. 1 (37) Buenos Aires, ožujak 1960. pismo kardinala Stepinca Okružnom Sudu u Osjeku od 4 prosinca 1959., dakle 68 dana prije svoje smrti. Pismo je izašlo u londonskom nedjeljniku “The Tablet”, od 5 ožujka 1960. Pismo je prevedeno na hrvatski jezik, a ja ću ga u cijelosti ovdje iznijeti za hrvatsko općinstvo u vrijeme predizbornih parlamentarnih izbora u rujnu 2016. godine. To činim zato da današnja hrvatska mladež i hrvatski narod vide tko je nasljednik sustava koji je nedužno optužio i na tešku robiju osudio hrvatskog Metropolitu Nadbiskupa dra. Alojziju Stepinca u listopadu 1946. godine, i tko danas slijedi i zastupa tu kriminalnu ideologiju prošlog kriminalnog jugoslavenskog sustava. Državotvorni Hrvati znaju da je SDP nastavak i sljedbenik jugoslavenskog kriminalnog i zločinačkog sustava, ali mnogi nedržavotvornih Hrvati to ne znaju i u tom neznanju svoje hrvatske poštene i demokratskim putem glasove daju predstavnicima SDP-a da ovi i dalje i nadalje nastave sprovoditi rušilačku politiku propalog YU sustava nad hrvatskim narodom. Mile Boban, Otporaš.)

POTRESNO SVEDOČANSTVO KARDINALA STEPINCA – PISMO OKRUŽNOM SUDU U OSIJEKU

U vezi sudske parnice u Osjeku – vidi str. 124 – , (što ću poslije ovog paragrafa iznijeti, mo) pozvan je kao svjedok Kardinal Stepinac, i On je sudu uputio pismo dne 4.XII.1959., dakle 68 dana prije svoje smrti u kojem je dao potresno svjedočanstvo o svojim patnjama, ali još jedno i o svojoj svetačkoj veličini.

Ovom je pismu svjetka štampa dala veliki publicitet. Mi ga ovdje donosimo u prijevodu s engleskog, prema londonskom nedjeljniku “The Tablet, od 5 ožujka ov.g.:

(Prenosim sa stranice 124, mo.)

HRVATSKI RODOLJUBI PRED SUDOM U OSIJEKU I ZAGREBU

“Pred Okružnim sudom u Osijeku održano je sudjenje devetorici profesora i djaka bogoslovnog sjemeništa u Djakovu. Proces je počeo 28. siječnja i trajao do 8. veljače ove godine, kada su izrečene ove osude: duhovnik i nastavnik bogoslovne škole Ćiril Kos osudjen je na 7 godina strong zatvora, prefekt Ivan Kopić na 6 godina, svršeni bogoslov Ivan Gašo na 6, bogoslovi Ivan Mršo na 4, Ante Bajić na 2 i pol, Zvonko Petrović na 4, Boško Radilović na 3 i Petar Šokčević na 2 i pol godine strong zatvora. Komunisti su ih optužili zbog “širenja šovinizma i pozivanja na otvorenu borbu protiv današnjeg državnog pored.” Tužitelji nisu mogli iznijeti protiv optuženih nikakovih stvarnih dokaza.

Optužba se zasnivala na tome, da su “okrivljenici” slušali radio Madrid, (Za današnje čitatelj radio Madrid je bio Hrvatski Radio kojeg je uređivao i bio glavnim i odgovornim urednikom prof. Pava Tijan. Svakog puta radio prijenos na hrvatskom jeziku počimao je i završavao svoj program sa hrvatskom Himnom: Lijepa Naša Domovino…mo.Otporaš.) da nisu sudjelovali na izborima, da su kod sebe čuvali knjige izišle za vrijeme NDH, čak i jednu, na kojoj je pisalo “Ja sam Hrvat”, i slično. Profesori Kos i Kopi su “krivi”, što po učionicama sjemeništa nisu postavljene slike “državnih rukovodioca” i da su njihova predavanja bila na zasadama protivnim komunizmu. Za ovaj je process bio kao svjedok pozvan i Kardinalč Stepinac, koji je Sudu uputio posebno pismo”.

PISMO POČIMA:

Organu (ustanova ili oblast, mo.) državne vlasti, koja je me imala prešlušati u vezi s pozivom, koji mi je uputio Okružni sud u Osijeku:

Primio sam poziv Okružnog suda u pogledu preslušavanja u vezi s Ćirilom Kosom i drugima…Imam čast odgovoriti na poziv, da se ne mogu odazvati, premda sam se 1953. odazvao pozivu, koji mi je upravio isti organ državne vlasti u cilju ispitivanja sadržaja omotnice, koja mi je bila poslana izravno iz Vatikana. Ovo pišem, da se ne bi reklo, da izazivljem sukob ili pokazujem nepoštovanje.

Razlozi, radi kojih se ne mogu odazvati jesu:

1. Prema izvještajima, koje sam imao već dulje vremena, UDBA je otkrila više mojih pisama u različnim krajevima zemlje, tako na pr. pisma, koja su nadjena prigodom premetačine u djakovačkom sjemeništu, u kojem je Ćiril Kos bio duhovnik. U ovim pismima nalazili su se odgovori svećenicima, koji su mi poslali čestitke i dobre želje. Ako se može dokazati, da sam ikoje od tih pisama ja pisao i da, prema tome, nijesu kopije, ja ih ne bih zanijekao, jer sam ih napisao u svojstvu zakonitog starješine bilo kojem svećeniku moje biskupije ili kojoj drugoj duhovnoj osobi ili prijatelju, da ih utješim i ohrabrim.

Ako radi toga moram umrijeti, onda sam spreman, budući da se ne smatram krivim, da sam i u najmanjoj mjeri učinio koji prekršaj radio onvih pisama.

2. Drugi razlog, radio kojeg se ne mogu odazvati pozivu je ovaj:

Ja sam bio osudjen po vrhovnom narodnom sudu Narodne Repubilke Hrvatske 11 listopada 1946. na šesnaest godina robije, najprije u zatvoru u lepoglavi i onda u mojem sadašnjem zatočenju u Krašiću. (Kad smo kod imena “Narodne Republike Hrvatske”, neka mi bude dozvolje ovdje navesti jedan slučajni razgovor s jednim odvjetnikom u Parizu, Marokancem po imenu Muhamed Mesika. U razgovoru on mene upita da koje sam ja narodnosti.Rekao sam mu da sam Hrvat, našto on meni odmah: Vi Hrvati i Srbi ne možetu skupa ni zajedno.Za sigurno je poznavao nategnutosti izmeđ nas Hrvata i Srba. U razgovoru smo se dotakli i Stepinca. Koliko god ja nastojim gosp. Mesiki dokazati da su Beograd i Srbi krivi za taj nepravedni sud protiv Njehove Uzoritosti Kardinala Stepinca, još više gosp. mesika meni želi dokazati da tu Srbi nisu ništa krivi,jer niti su ga oni,tj.Srbi okrivili,tužili,hapsili ni sudili. Hapsili ga Hrvati u glavnom gradu Hrvatske zagrebu, tužili ga Hrvati,suduli ga i osudili ga Hrvati,i tako će to ostati u povijesti zapisano da su Hrvati krivi za sudbinu Stepinca a neSrbi.Tako je meni prije pola stoljeća govorio odvjetnik Marokanac Muhamed Mesika.Tako je o tome stranac mislio. A mi Hrvati? Neka svaki čitatelj za sebe odgovori.Mo.Mile Boban,Otporaš.) Ta osuda bila je pravno ubojstvo nedužna čovjeka. Tako je to protumačio cio civilizirani svijet. To su priznali i neki vodje Federativne Narodne republic Jugoslavije na sastanku s profesorom meštrovićem u Sjedinjenim Državama. Sve to priopćio mi je usmeno professor Meštrović, kada me je posjetio ove godine u Krašiću. On zna njihova imena.

Poljedica osude, nad kojom se je sablaznio sav svijet, jest ta, da je moj život kroz trinaest godina, koje sam sproveo što u zatvoru a što u zatočenju, na rubu groba. Naši i strani liječnici učinili su sve, što su mogli, da produže moj život, ali mi ga nisu mogli povratiti. Do danas izvadili su iz mene trideset i četiri litre krvi, i još nije dosta. Oni su me moral operirati na obje noge, da me spase od smrti, koja mi je prijetila od tromboze.

Rezultat tih operacija jest, da sam praktično invalid, jer hodam po kući sa štapom i jedva vučem svoje noge. Osim toga, posljednjih pet godina bolujem od prostatne žlijezde i, usprkos svim lijekovima, koje često uzimljem, rijetko sam kada bez boli.

Ne spominjem smrtnu bolest, koja me je snašla prije dvije godine, kada su novinari javili, da sam u smrtnoj opasnosti. Ne spominjem ovdje mnogih drugih bolesti, od kojih trpim, kao na pr. plućni katar. Od njega već godinama trpim. Kada je dr. Šercer zatražio, da mi se dopusti ići na more, molba je bila odbijena.

Ozbiljno stanje mojeg zdravlja bolje je poznati krašićkom župniku i časnim sestrama, koje često provedu čitave dane uz moj brevet, da mi pomognu. Često ni Mise ne služim, čak ni nedjeljom, radi svojih boli. Svaki dan provedem više sati na kanapeju, s natečenom nogom podignutom, da tako olakšam kolanje krvi.

Znam da ćete reći: Zar vas ne vidi naša strata, kad šećete župskim dvorištem, kada idjete u crkvu, kada razgovarate s djecom, i t. d.?

Istina je, da idjem u crkvu, kada mogu (ali često ne mogu), da zadovoljim svojoj dužnosti barem na taj način, i da oslovim narod riječima pouke i utjehe i da pomognem krašićkom župniku. Nijednom svećeniku iz susjednih sela nije dopušteno, da mi pomognu, kako je to bio običaj prijašnjih godina.

Ja idjem u šetnju i u craven bašču ili, bolje reći, vučem se upirući se o štap, kako samo mogu, da udišem malo svježeg zraka po liječnikovoj preporuci i da se, koliko mogu, provježbam. Rekao sam liječnicima, da mi je nemoguće ići na šetnju (već godinu dana nisam se šetao) ne zato, jer bi mi to bilo izričito zabranjeno, nego radio držanja straže, koja me svuda slijedi.

Ako se borim protiv ideologije partije zato, jer sam uvjeren, da je pose pogriješna, (Treba ovu Kardinala Stepinca izreku staviti pod nos i pred oči Mesiću, Josipoviću, Milanoviću i svim njihovim DERNEKAŠIMA i hrvatskim antifašistima koji još usvijek slave partiju, njihova tita, nose titine bedževe/oznake kao Milan Bandić i njegovu i njhovu Jugoslaviju,mo.Otporaš.) znači li to, da se borim protiv države?

Ako je zakonski dopušteno jugoslavenskoj komunističkoj partiji progoniti katoličku Crkvu ognjem i mačem već petnaest godina, otkidajući ljude od Crave, sprečavajući krštenje djece, kršćanski nauk mladeži i sklamanje crkvenih brakova; ako je jugoslavenskoj komunističkoj partiji dopušteno uništavati katoličke zavode i škole, (pitajte to Milanovića i njegova bivšeg ministra prosvijete Željka Jovanovića i do bit ćete odgovor, mo.) tiskare, novine i njihovu imovinu i postaviti bezbrojne zabrane, kako se tko usudi optuživati me kao zločinca zato, što dižem glas protest u obranu katoličkih svetinja?

Jesam li se, možda, ogriješio o povelju ljudskih prava Ujedinjenih Naroda, ili to, naprotiv, čine drugi, jer imao ih, koji poslije tolikih krvavih nepravda i mnogih zabrana žele me sutra mučiti drugim istragama u pogledu stvari, radi kojih neću nikada priznati, da sam kriv?

Zar nije za vas dosta, da su neki od vaših vodja otvoreno priznali profesoru Meštroviću, da nije bilo dokaza, koji bi poslužili, da se započne parnica protiv mene i da je, uza sve to, održana parnica, koja je imala za poljedicu, da me je dovela do smrti, kako sam to gore opisao?

Zato vam kažem, da sam ja čovjek, koji ima već obje noge u grobu i da se već u nj spuštam. Budući da sam ozbiljno bolestan ne mogu se odazvati vašem pozivu. Ako ipak dodje do pokušaja, da upotrijebite silu i mučite me s pitanjima, bilo na mom bolesničkom krevetu, bilo dok teškom mukom šećem po crkvenoj bašči, ja od sada uskraćujem svaki odgovor. Osim toga, otklanjam svaku odgovornost za javni škandal, koji će uslijediti radi toga i koji će svjetske novine razglasiti, kada se sazna, da je učinjen napadaj na polumrtva čovjeka.

Ako organi državne vlasti drže,, da previše sporo umirem, neka narede moju fizičku likvidaciju, kao što su naredili moju pravnu likvidaciju prije četrnaest godina.

Sv. Ciprijan dao je dvadest i pet zlatnika svojem krvniku, koji mu je imao odsjeći glavu. Ja mogu samo moliti za osobu, koja će imati eventualno da me smakne, moleći Gospodina, da mu oprosti u vječnosti, i za milost da ja u miru umrem.

Nemojte mi zamjeriti, što sam izazvan govorio o vašem neljudskom postupanju prema meni kroz ove duge godine, (Sto posto sam siruran da odvjetnik Marokanac Muhamed Mesika nije uopće znao za ovo pismo Kardinala Stepinca,ali je znao meni reći da su Hrvati krivi za sudbinu Kardinala Stepinca. Pročitati i do temelja proštudirati ovo pismo Blažinog Kardinala Alojzije Stepinca je dokaz da su mu najviše Hrvati za ovo krvi. Ja bih na sve ovo nadodao da je kriv odraz onog političkog  vremena. Hrvati su bili zbunjeni, plivali su između istine, laži i neistine.I kao u svakim drugim i sličnim prilikama ljudi se olako opredijele za liniju lakišeg OTPORA. To je razumljivo. Zato uvijek treba razumijeti obe strane, i one iz bojnih i one iz brigada, jer i jedni i drugi su iz najvećih idela padali i ginuli za isti komad zemlje, a taj komad zemlje je HRVATSKA, mo.Otporaš.) su i Rimljani rekli: Sunt certi dengue fines (Sve ima svoje granice).

Moji tamničari neka i nadalje budno paze na mene prema vašim uputama, da mi tako čine što više neugodnosti, ali ja znam, što je moja dužnost. Milošću Božijom izvršit ću je do kraja – bez i najmanje mržnje, bez ikakve osvete prema ikome, ali u isto vrijeme i bez ikakva straha od bilo koga.

Krašić, 4 prosinca 1959.

ALOJZIJE Kard. STEPINAC

Biskup Zagrebački.

(Osobno me je ovo pismo nadahnulo i ohrabrilo. Ovo pismo će ohrabriti svakog Hrvata i omekšati srca onim Hrvatima koji još u sebi nose mržnju prema bratu Hrvatu. Vrijeme je da se otrijeznimo i otresemo svake mržnje bilo prema kome, a u prvom redu prema Hrvatima. Neka nam odvjetnik Marokanac Muhamed Mesika bude primjer da stranci – oni koji hoće i oni koji žele, a ima i takovih – čitaju i prate sudbine drugih naroda. On je Hrvate okaraktizirao da su sami Hrvati krivi za sudbinu Hrvata i Hrvatske. Na nama je svima danas dužnost da to promijenimo, a to samo možemo mi, MI HRVATI. Mile Boban, Otporaš/Kamenjar.com

Kronološki pregled:
Blaženi Alojzije Viktor Stepinac, zagrebački nabiskup i kardinal
8. svibnja 1898. Alojzije Stepinac rođen je u Brezariću, župa Krašić, udaljenom 50 km od Zagreba. Hrvatska je tada bila dio Austro-Ugarske Monarhije.
Ljeto 1916. Poslije mature u Zagrebu unovačen je u Prvi svjetski rat, na talijansko bojište, gdje je zarobljen. Kasnije je kao dragovoljac otišao na Solunsko bojište.
Proljeće 1919. Vraća se u Krašić i posvećuje se poljoprivredi. To je razdoblje važnih odluka. Upisuje fakultet i zaručuje se (1923.).
Srpanj 1924. Odlučuje postati svećenik.
28. listopada 1924. Poslan je u Papinski zavod Germanicum et Hungaricum u Rimu. Pohađa Papinsko sveučilište Gregorianu sedam godina i na njemu završava studij doktoratom iz filozofije i teologije.
26. listopada 1930. Na svetkovinu Krista kralja u Rimu zaređen je za svećenika. S njim je zaređen i Franjo Šeper (rođen 1905.), koji je 5. ožujka 1960. postao njegov nasljednik na stolici zagrebačkih nadbiskupa. Mladu misu slavio je 1. studenoga u bazilici svete Marije Velike.
19. srpnja 1931. Slavi mladu misu u Krašiću.
1. listopada 1931. Postaje nadbiskupski ceremonijar.
24. prosinca 1931. Na njegov prijedlog osniva se Caritas Zagrebačke nadbiskupije.
28. svibnja 1934. Papa Pio XI. imenuje ga nadbiskupom koadjutorom s pravom nasljedstva nadbiskupa Antuna Bauera. Njegovo biskupsko geslo je: In te Domine, speravi! (U tebe se, Gospodine, uzdam!)
24. lipnja 1934. Zaređen je za nadbiskupa koadjutora. Odmah započinje s aktivnim djelovanjem. Posjećuje mnoge župe i promiče tradicionalno hodočašće u svetište Mariju Bistricu.
Srpanj 1937. Hodočašće u Svetu Zemlju.
7. prosinca 1937. Umire nadbiskup Bauer i Stepinac postaje zagrebačkim nadbiskupom. Neumorno se zauzima za ljudska prava, prvo u Kraljevini Jugoslaviji, a zatim tijekom Drugoga svjetskog rata u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. Za nacističke okupacije nije se plašio javno i hrabro braniti prava progonjenih Srba, Židova, Roma te politički progonjenih Hrvata.
17. svibnja 1945. Nadbiskup Stepinac uhićen je prvi put, devet dana nakon što su komunisti došli na vlast. Pušten je 3. lipnja.
22. rujna 1945. Zajedničko pastoralno pismo hrvatskih biskupa ukazuje na postojanje komunističkog nasilja.
4. studenoga 1945. Pokušaj ubojstva Stepinca u Zaprešiću. Primoran je prekinuti pastoralne pohode izvan Zagreba.
18. rujna 1946. U 5 sati i 30 minuta uhićen je u Nadbiskupskom dvoru dok se pripremao za misu.
30. rujna 1946. Počeo je montiran sudski proces.
3. listopada 1946. Stepinac je održao smiren, ali odlučan govor na suđenju. Pedeset i dvije godine kasnije, na isti dan, papa Ivan Pavao II. proglasio je Stepinca blaženim.
11. listopada 1946. Komunistički sud osudio je Stepinca na 16 godina zatvora i gubitak svih građanskih prava na pet godina.
19. listopada 1946. Zatočen je u zatvor u Lepoglavi.
5. prosinca 1951. Premješten je u kućni pritvor u krašićki župni dvor, gdje ostaje do smrti.
25. rujna 1952. Objavljen dokument Non licet, u skladu s kojim biskupi zabranjuju učlanjenje u svećeničko udruženje koje su osnovali komunisti s namjerom uništenja jedinstva Katoličke Crkve.
12. siječnja 1953. Papa Pio XII. imenovao je Stepinca kardinalom.
10. veljače 1960. Stepinac umire u Krašiću.
13. veljače 1960. Sprovodna misa u zagrebačkoj katedrali, gdje je i pokopan.
17. veljače 1960. Papa Ivan XXIII. drži snažnu propovijed tijekom mise zadušnice u bazilici sv. Petra.
4. prosinca 1980. Započeo je proces kanonizacije. Prvi korak je učinio mons. Franjo Kuharić 14. studenog 1969., tad apostolski administrator Zagrebačke nadbiskupije. Posebnu molbu svetom ocu za kanonizaciju podnijeli su 17. veljače 1979. Stepinčevi nasljednici: kardinal Franjo Šeper, tada prefekt Kongregacije za nauk vjere, u Rimu i nadbiskup Franjo Kuharić u Zagrebu.
14. veljače 1992. Hrvatski sabor ukinuo je osudu protiv Stepinca.
10. rujna 1994. Za prvoga pastoralnog pohoda Hrvatskoj u Zagrebu papa Ivan Pavao II. molio je na Stepinčevu grobu. Govor svetog oca o Stepinčevoj neustrašivosti pozdravljen je dugim pljeskom.
3. listopada 1998. Prigodom drugoga pastoralnog pohoda Hrvatskoj papa Ivan Pavao II. proglasio je Stepinca blaženim u Hrvatskom –nacionalnom svetištu Majke Božje Bistričke u Mariji Bistrici.

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

24. travnja 1918. – Prvi sukob tenkova

Objavljeno

na

Objavio

Dok su Britanci prednjačili u razvoju i upotrebi tenkova tijekom Prvog svjetskog rata, njihove protivnike Nijemce kao da nisu zanimale te novotarije.

Nakon prve uporabe tenkova na Sommi i masovnog juriša kod Cambraia brzo su pronašli nedostatke novog oružja i prilagodili topove za uporabu kao protutenkovsko oružje.

Ipak, koristili su se zarobljenim britanskim tenkovima, a pokušali su razviti i vlastiti tenk označen kao A7V. S 38 tona i posadom od 18 ljudi više je sličio na pokretnu utvrdu nego na borbeno vozilo. Iako ih je izgrađeno samo 20, ubrzo je došlo i do prvog sraza tenkova u povijesti.

Dogodilo se to 24. travnja 1918. kod Villers-Bretonneuxa u Pikardiji. Sukobila su se tri britanska i jedan njemački tenk. Teže oklopljen i naoružan njemački tenk, pogodio je i brzo otjerao s bojišta dva britanska „ženska“ tenka, naoružana samo strojnicama. No „muški“ tenk s dva topa nastavio je napredovati i u sveopćoj pucnjavi uspio tri puta pogoditi njemački tenk i natjerati posadu da ga napusti.

Iako ovaj sukob nije donio odlučujuću prevagu na bojišnici, otvorio je novu stranicu u povijesti ratovanja. Od tada tenk je postao najmoćnije i najprilagodljivije oružje za kopneno ratovanje. Poslije Prvog svjetskog rata sve su armije počele razvijati tenkove i oklopne snage. Zanimljivo je da je Njemačka, koja u početku nije pokazala interes za novo revolucionarno oružje, u tome otišla najdalje razvivši taktiku Munjevitog rata.

Na početku Drugog svjetskog rata njemačke su tenkovske kolone u suradnji s ratnim zrakoplovstvom pregazile Europu i Sjevernu Afriku. Tek je saveznička industrijska nadmoć u proizvodnji veće količine tenkova zaustavila njemačko napredovanje i u konačnici dovela do pobjede. Daljnji ratovi tijekom 20., ali i 21. stoljeća samo su potvrdili ulogu tenka kao gospodara bojnog polja.

(HRT)

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Povijesnice

KONAČNA BITKA ZA OBRANU LIVNA – Tenkovsko pješački napad na Livno 23.4.1992

Objavljeno

na

Objavio

S uzvisine iznad sela Provo, kojih pet kilometara od Rujana, general Mladić i pukovnik Lisica promatrali su taj slom svoje vojske što su je u bijeg natjerali junaci iz Avlije i golobradi maljutkaš iz Osijeka. Hrvatsko srce izvojevalo je još jednu veliku pobjedu nad neprijateljskim čelikom.

Tri dana nakon zauzimanja Kupresa, Srbi su udarili na prijevoj Korićina, a onda, deset dana kasnije, u odlučujućoj bitci na Rujane i Čelebić. Cilj srpskog napada bio je ovladati Livnom i spojiti se sa snagama u dolini Neretve, istodobno izbiti na Vaganj i pod topničko-raketnu kontrolu staviti Split, Makarsku i Sinjsku krajinu.

Spajanje srpskih snaga na Neretvi dovelo bi u vrlo težak položaj sve Hrvate u Hercegovini, srednjoj Bosni, kao i Dalmaciji. Dubrovnik bi bio doveden u praktički bezizlazan položaj, a deblokada je upravo trebala započeti, prenosi kamenjar.com

A onda je u Livno došlo oko 200-tinjak Crnih Mambi

Crne Mambe su u Livno došle netom uoči najvećeg napada na grad, ali njihov dolazak nije bio nimalo nepripremljen i nagao, naprotiv. Kako su se u Hrvatskoj smanjile borbene aktivnosti potpisivanjem Sarajevskog primirja 1.pb povučena je iz Sunje na odmor, ali nije dugo mirovala.

Intenziviranjem borbi u BiH, unutar postrojbe sve više pripadnika koji porijeklo vuku iz tih krajeva željelo je što prije krenuti u pomoć, braniti domove. Zamoljeni su od zapovjednika Jacovića da pričekaju, da ne odlaze individualno u uvjete koji će sigurno biti kaotični kao i prethodne jeseni u Hrvatskoj.

U nekoliko dana formirana je Taktička grupa od dragovoljaca iz Prve bojne kojoj se pridružilo i 40-ak momaka iz Treće bojne i 20-ak pripadnika PZO-a iz Podsuseda. Jako dobro naoružani, kompletirani opremom, tehnikom, prekaljeni i s iskustvom nekoliko briljantno dobivenih bitaka iza sebe, Taktička grupa od 222 dragovoljca krenula je za Livno.

Snagu Mambi i pridruženih dragovoljaca možda najbolje dočaravaju riječi Borisa Jacovića, zapovjednika skupine: ”Da se prema mojem terenu približavala ovakva utrenirana skupina, izvrsno opremljena, neizmjernog iskustva, puna motiva i odlučnosti, moram priznati da bih razmišljao da je zaustavim svim dopuštenim i nedopuštenim sredstvima da ne prijeđe državnu granicu!”.

Prvotni je plan bio krenuti napadnutom Kupresu u pomoć, no kako je Kupres 10. 4. pao, 16. 4. kolona od 56 vozila iz Dugoselske vojarne krenula je put Livna i u ranojutarnjim satima 17. 4. ušla u Livno. Smjestivši se u Zagoričanima, Taktička grupa preuzima sektor Cincara prema Glamočkom polju, jedan od šest sektora obrane golemog livanjskog područja. Obranom grada u samom početku zapovijedaju ljudi bez ratnog iskustva, a nakon pada Kupresa obrani Livna stavljaju se na raspolaganje Rosso i Gotovina.

U samom početku svog djelovanja Taktička grupa dragovoljaca 2.A brigade ZNG-a sudjeluje u neutraliziranju dizanja srpske pobune unutar samog Livna u Zastinju i Guberu gdje su pronađene velike količine naoružanja bunkeri i ratna bolnica. Da su Srbi uspjeli u svom naumu zauzeli bi glavne prometne komunikacije i u Livno niti bi se moglo ući niti bi se iz njega moglo izaći.

Prsa o prsa, zarobljavanje tenkova i… Pobjeda!

Tog 23. travnja 1992. uslijedio je napad na Rujane i Čelebić i započela je odlučujuća bitka na livanjskoj bojišnici. Srpske su snage udarile iz pravca Bosanskog Grahova, i to istodobno na Donje Rujane na jugu i na Čelebić, na sjeveru. U rano jutro započeo je vatreni udar po livanjskom polju haubicama 152, 130 i 122 mm.

Bila je to strašna vatrena kanonada i u artiljerijskoj pripremi napada Livanjsko je polje doslovno preorano. Stotine granata padale su izravno po prvoj crti obrane, ali i po okolnim hrvatskim selima. Nije se moglo podići glavu, a nije se imalo čime ni uzvratiti.

Mnogi su momci prvi put osjetili blizinu daha smrti našavši se u gotovo bezizlaznoj situaciji. Strah i panika uvukli su se u kosti slabo naoružanih branitelja pogotovo kada se pojaviše tenkovi, a za njima oko 1200 pješaka. Jedna tenkovska kolona kretala se južnim rubom Polja, cestom iz pravca Sajkovići – Čaprazlije, imajući na nišanu Donje Rujane, a druga se spuštala sjevernim rubom, iz pravca Bojmunte – Vrbica, udarajući na Čelebić.

Nešto iza 10 sati Jurić iz zapovjedništva livanjske obrane dolazi Jacoviću u Zastinje s viješću da je nekoliko tenkova probilo prvu crtu obrane na Glavici. Zapovijed je da Donji Rujani ne smiju pasti četnicima u ruke ni po koju cijenu. To jutro jedna skupina mambi krenula je u izviđanje prema Kupresu, dok se druga nalazila u podnožju Cincara na protuoklopnoj obuci. Jacović obavještava ljude na terenu i ne oklijevajući sa 17 ljudi kreće prema Rujanima.

Stigavši u Rujane, skupina se suočila sa cijelom satnijom tenkova i velikom grupom pješaka, i što je još gore, povlačenjem branitelja s položaja. Kako braniteljima koji su se povlačili nitko nije javio tko im dolazi u susret, zapucali su i prema mambama, no na sreću bez posljedica. Odmah po dolasku kod Perića kuća razvija se bitka prsa o prsa, mambe svim raspoloživim sredstvima zastrašujućom žestinom udaraju na četnike i zarobljavaju tenk T55. Pripadnik 3. Brigade ZNG-a s obližnje uzvisine uništava maljutkom tenk T84 i oklopni transporter M 60. U pomoć pristiže nekoliko pripadnika HOS-a iz Nuštra, uključuje se i 15-ak domaćih boraca, a u narednih sat vremena i desetak mambi i 30-ak pripadnika treće bojne i bitka se okreće. Hrvatski ratnici dobiše krila, demoraliziranima vratila se vjera i crta se počela stabilizirati.

U isto vrijeme grupa mambi u izviđanju prema Kupresu upada u četničku zasjedu koja je neutralizirana uz pet ranjenih boraca. Iako se još oko podne činilo da je bitka izgubljena i da je na redu još samo konačna egzekucija, do kraja dana neprijatelj je natjeran na povlačenje i gonjen sve do iza Čaprazlija. Zbog noći i nepreglednosti terena da bi izbjegli moguće eventualne gubitke Jacović povlači mambe u Rujane na fortifikacijski uređenu liniju.

Tijekom sljedećeg dana linija je predana domaćim snagama, a mambe odlaze na zasluženi odmor. S uzvisine iznad sela Provo, kojih pet kilometara od Rujana, general Mladić i pukovnik Lisica promatrali su taj slom svoje vojske što su je u bijeg natjerali junaci iz Avlije i golobradi maljutkaš iz Osijeka. Hrvatsko srce izvojevalo je još jednu veliku pobjedu nad neprijateljskim čelikom.

Dovoljno je reći da nakon ovog poraza agresor više nije poduzimao ovakva napadna djelovanja na području Livna, a Crne mambe preživjele su još jednu tešku bitku. Naravno da oni nisu nikakvi ”Supermeni”, ali tog dana u Rujanima razbijeni protivnik ih je upravo takvima doživio!

Rezultat uspješne obrane: uništeni tenk T84 i oklopni transporter M60, nekoliko tenkova je oštećeno dok su zarobljena dva tenka T55 i T34 te više minobacača. Priznatih od neprijatelja blizu stotinu poginulih, više zarobljenih vojnika i oficira JNA te, što je najvažnije, lekcija nakon koje se neprijatelj više nikad nije usudio na ovakav proboj ka Livnu! Sav ovaj nevjerojatni uspjeh Mambe su platile gubitkom jednog suborca, momka iz 3. bojne koji je stradao u minobacačkoj osveti i nekoliko lakše ranjenih. Treba jasno naglasiti da je okršaj bio krajnje neizvjestan, ali Mambe su uz pomoć nekolicine domaćih ljudi, i kasnije pridošlih boraca, polučile veličanstvenu pobjedu zbog koje će ih se Livnjaci zauvijek sjećati.

Osramoćena i poražena srpska vojska kažnjena skidanjem do gola!

Uloga livanjske bojišnice u proljeće 1992. bila je od strateškog značaja jer su na tom području hrvatske snage uspjele zaustaviti snažan napad velikosrpskih snaga te obraniti Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu. Jednako tako, događaji na Livanjskoj bojišnici, uz ostala bojišta, pokazali su da se rat u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini mora promatrati kao jedinstveno i neodvojivo ratište te da se samo suradnjom i zajedništvom Hrvata iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine moglo oduprijeti tada daleko nadmoćnijem neprijatelju. Crta razdvajanja uspostavljena uspješnom obranom Livna u proljeće 1992. ostala je nepromijenjena sve do kraja 1994. godine. Ukupno 325 hrvatskih vitezova svoje živote je položilo u obrani Livna od 1992. do konačnih oslobađajućih operacija pokrenutih na livanjskoj bojišnici.

Sve sljedeće oslobađajuće operacije HV-a i HVO-a nazvane: Cincar, Južni potez, Maestral, Zima 94, Skok 1 i 2, Ljeto 95 i Oluja, pokrenute su upravo s Livanjskog polja. To su operacije koje su išle s livanjskih bojišnica, a rezultat su obrane Livna 1992. S pravom možemo reći, kad se gledaju povijesna događanja da je zapravo Oluja započela u Livnu. Livanjska bojišnica bila je zadnja linija obrane hrvatske i prva linija oslobađajućih operacija.

Slavko Lisica, pisanjem autobiografskog romana ”Komandant po potrebi” ostavio je hvalevrijedne podatke o ovom napadu. Na Kupresu je polučio uspjeh, kod Livna je polomio zube. Lisica smatra kako su bili ”samo jedan korak do cilja”, ali se pojavom Mambi i pomagača sve raspalo:

”Zbog pojave straha, zavladala je panika”. ”Jedna tenkovska jedinica” pobjegla je iz borbe ”ne zaustavljajući se […] Štaviše, čuda Božijeg, oni se nisu zaustavili ni u Glamoču, prosto su protutnjali kroz grad”, što je rezultiralo ”haosom” Glamočana koji se počeše pripremati za ”veliku bježaniju”. S bojišta se vratio kako bi prijetnjama zaustavio paniku, ali je zbog iste pojave morao pohitati natrag na bojište.

Tamo je prijetio uhićenjima, prijekim sudom, vješanjima. Jednom je ”krnji bataljun” (!) izbjeglih livanjskih Srba zamalo kaznio skidanjem do gola: ”O, Bože, rezervisti počeše da se skidaju!” i tjeranjem s bojišta, a drugi put je to doista i učinio! U nadi kako će ponižavanjem motivirati (!?) cijelu minobacačku postrojbu koja je pobjegla, zapovjedio je skidanje ”časne uniforme”. Na njegov šok, ”oni počeše istog momenta da skidaju pantalone i bluze”, a kad je pomislio da će ih naredba za skidanjem gaća zaustaviti, Lisica se opet gorko razočarao: ”stoje onako goli kao od majke rođeni […] bez ponosa, bez gaća”, samo jedan se pobunio, ostali su brže-bolje goli pošli kućama.

Svečano obilježena 26. obljetnica obrane Livna i livanjskog kraja

 

Heroji Domovinskog rata

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati