Pratite nas

Povijesnice

POTRESNO SVJEDOČANSTVO KARDINALA STEPINACA – PISMO OKRUŽNOM SUDU U OSIJEKU

Objavljeno

na

(Prenosim ovdje iz Hrvatske Revije, Vol. 1 (37) Buenos Aires, ožujak 1960. pismo kardinala Stepinca Okružnom Sudu u Osjeku od 4 prosinca 1959., dakle 68 dana prije svoje smrti. Pismo je izašlo u londonskom nedjeljniku “The Tablet”, od 5 ožujka 1960. Pismo je prevedeno na hrvatski jezik, a ja ću ga u cijelosti ovdje iznijeti za hrvatsko općinstvo u vrijeme predizbornih parlamentarnih izbora u rujnu 2016. godine. To činim zato da današnja hrvatska mladež i hrvatski narod vide tko je nasljednik sustava koji je nedužno optužio i na tešku robiju osudio hrvatskog Metropolitu Nadbiskupa dra. Alojziju Stepinca u listopadu 1946. godine, i tko danas slijedi i zastupa tu kriminalnu ideologiju prošlog kriminalnog jugoslavenskog sustava. Državotvorni Hrvati znaju da je SDP nastavak i sljedbenik jugoslavenskog kriminalnog i zločinačkog sustava, ali mnogi nedržavotvornih Hrvati to ne znaju i u tom neznanju svoje hrvatske poštene i demokratskim putem glasove daju predstavnicima SDP-a da ovi i dalje i nadalje nastave sprovoditi rušilačku politiku propalog YU sustava nad hrvatskim narodom. Mile Boban, Otporaš.)

POTRESNO SVEDOČANSTVO KARDINALA STEPINCA – PISMO OKRUŽNOM SUDU U OSIJEKU

U vezi sudske parnice u Osjeku – vidi str. 124 – , (što ću poslije ovog paragrafa iznijeti, mo) pozvan je kao svjedok Kardinal Stepinac, i On je sudu uputio pismo dne 4.XII.1959., dakle 68 dana prije svoje smrti u kojem je dao potresno svjedočanstvo o svojim patnjama, ali još jedno i o svojoj svetačkoj veličini.

Ovom je pismu svjetka štampa dala veliki publicitet. Mi ga ovdje donosimo u prijevodu s engleskog, prema londonskom nedjeljniku “The Tablet, od 5 ožujka ov.g.:

(Prenosim sa stranice 124, mo.)

HRVATSKI RODOLJUBI PRED SUDOM U OSIJEKU I ZAGREBU

“Pred Okružnim sudom u Osijeku održano je sudjenje devetorici profesora i djaka bogoslovnog sjemeništa u Djakovu. Proces je počeo 28. siječnja i trajao do 8. veljače ove godine, kada su izrečene ove osude: duhovnik i nastavnik bogoslovne škole Ćiril Kos osudjen je na 7 godina strong zatvora, prefekt Ivan Kopić na 6 godina, svršeni bogoslov Ivan Gašo na 6, bogoslovi Ivan Mršo na 4, Ante Bajić na 2 i pol, Zvonko Petrović na 4, Boško Radilović na 3 i Petar Šokčević na 2 i pol godine strong zatvora. Komunisti su ih optužili zbog “širenja šovinizma i pozivanja na otvorenu borbu protiv današnjeg državnog pored.” Tužitelji nisu mogli iznijeti protiv optuženih nikakovih stvarnih dokaza.

Optužba se zasnivala na tome, da su “okrivljenici” slušali radio Madrid, (Za današnje čitatelj radio Madrid je bio Hrvatski Radio kojeg je uređivao i bio glavnim i odgovornim urednikom prof. Pava Tijan. Svakog puta radio prijenos na hrvatskom jeziku počimao je i završavao svoj program sa hrvatskom Himnom: Lijepa Naša Domovino…mo.Otporaš.) da nisu sudjelovali na izborima, da su kod sebe čuvali knjige izišle za vrijeme NDH, čak i jednu, na kojoj je pisalo “Ja sam Hrvat”, i slično. Profesori Kos i Kopi su “krivi”, što po učionicama sjemeništa nisu postavljene slike “državnih rukovodioca” i da su njihova predavanja bila na zasadama protivnim komunizmu. Za ovaj je process bio kao svjedok pozvan i Kardinalč Stepinac, koji je Sudu uputio posebno pismo”.

PISMO POČIMA:

Organu (ustanova ili oblast, mo.) državne vlasti, koja je me imala prešlušati u vezi s pozivom, koji mi je uputio Okružni sud u Osijeku:

Primio sam poziv Okružnog suda u pogledu preslušavanja u vezi s Ćirilom Kosom i drugima…Imam čast odgovoriti na poziv, da se ne mogu odazvati, premda sam se 1953. odazvao pozivu, koji mi je upravio isti organ državne vlasti u cilju ispitivanja sadržaja omotnice, koja mi je bila poslana izravno iz Vatikana. Ovo pišem, da se ne bi reklo, da izazivljem sukob ili pokazujem nepoštovanje.

Razlozi, radi kojih se ne mogu odazvati jesu:

1. Prema izvještajima, koje sam imao već dulje vremena, UDBA je otkrila više mojih pisama u različnim krajevima zemlje, tako na pr. pisma, koja su nadjena prigodom premetačine u djakovačkom sjemeništu, u kojem je Ćiril Kos bio duhovnik. U ovim pismima nalazili su se odgovori svećenicima, koji su mi poslali čestitke i dobre želje. Ako se može dokazati, da sam ikoje od tih pisama ja pisao i da, prema tome, nijesu kopije, ja ih ne bih zanijekao, jer sam ih napisao u svojstvu zakonitog starješine bilo kojem svećeniku moje biskupije ili kojoj drugoj duhovnoj osobi ili prijatelju, da ih utješim i ohrabrim.

Ako radi toga moram umrijeti, onda sam spreman, budući da se ne smatram krivim, da sam i u najmanjoj mjeri učinio koji prekršaj radio onvih pisama.

2. Drugi razlog, radio kojeg se ne mogu odazvati pozivu je ovaj:

Ja sam bio osudjen po vrhovnom narodnom sudu Narodne Repubilke Hrvatske 11 listopada 1946. na šesnaest godina robije, najprije u zatvoru u lepoglavi i onda u mojem sadašnjem zatočenju u Krašiću. (Kad smo kod imena “Narodne Republike Hrvatske”, neka mi bude dozvolje ovdje navesti jedan slučajni razgovor s jednim odvjetnikom u Parizu, Marokancem po imenu Muhamed Mesika. U razgovoru on mene upita da koje sam ja narodnosti.Rekao sam mu da sam Hrvat, našto on meni odmah: Vi Hrvati i Srbi ne možetu skupa ni zajedno.Za sigurno je poznavao nategnutosti izmeđ nas Hrvata i Srba. U razgovoru smo se dotakli i Stepinca. Koliko god ja nastojim gosp. Mesiki dokazati da su Beograd i Srbi krivi za taj nepravedni sud protiv Njehove Uzoritosti Kardinala Stepinca, još više gosp. mesika meni želi dokazati da tu Srbi nisu ništa krivi,jer niti su ga oni,tj.Srbi okrivili,tužili,hapsili ni sudili. Hapsili ga Hrvati u glavnom gradu Hrvatske zagrebu, tužili ga Hrvati,suduli ga i osudili ga Hrvati,i tako će to ostati u povijesti zapisano da su Hrvati krivi za sudbinu Stepinca a neSrbi.Tako je meni prije pola stoljeća govorio odvjetnik Marokanac Muhamed Mesika.Tako je o tome stranac mislio. A mi Hrvati? Neka svaki čitatelj za sebe odgovori.Mo.Mile Boban,Otporaš.) Ta osuda bila je pravno ubojstvo nedužna čovjeka. Tako je to protumačio cio civilizirani svijet. To su priznali i neki vodje Federativne Narodne republic Jugoslavije na sastanku s profesorom meštrovićem u Sjedinjenim Državama. Sve to priopćio mi je usmeno professor Meštrović, kada me je posjetio ove godine u Krašiću. On zna njihova imena.

Poljedica osude, nad kojom se je sablaznio sav svijet, jest ta, da je moj život kroz trinaest godina, koje sam sproveo što u zatvoru a što u zatočenju, na rubu groba. Naši i strani liječnici učinili su sve, što su mogli, da produže moj život, ali mi ga nisu mogli povratiti. Do danas izvadili su iz mene trideset i četiri litre krvi, i još nije dosta. Oni su me moral operirati na obje noge, da me spase od smrti, koja mi je prijetila od tromboze.

Rezultat tih operacija jest, da sam praktično invalid, jer hodam po kući sa štapom i jedva vučem svoje noge. Osim toga, posljednjih pet godina bolujem od prostatne žlijezde i, usprkos svim lijekovima, koje često uzimljem, rijetko sam kada bez boli.

Ne spominjem smrtnu bolest, koja me je snašla prije dvije godine, kada su novinari javili, da sam u smrtnoj opasnosti. Ne spominjem ovdje mnogih drugih bolesti, od kojih trpim, kao na pr. plućni katar. Od njega već godinama trpim. Kada je dr. Šercer zatražio, da mi se dopusti ići na more, molba je bila odbijena.

Ozbiljno stanje mojeg zdravlja bolje je poznati krašićkom župniku i časnim sestrama, koje često provedu čitave dane uz moj brevet, da mi pomognu. Često ni Mise ne služim, čak ni nedjeljom, radi svojih boli. Svaki dan provedem više sati na kanapeju, s natečenom nogom podignutom, da tako olakšam kolanje krvi.

Znam da ćete reći: Zar vas ne vidi naša strata, kad šećete župskim dvorištem, kada idjete u crkvu, kada razgovarate s djecom, i t. d.?

Istina je, da idjem u crkvu, kada mogu (ali često ne mogu), da zadovoljim svojoj dužnosti barem na taj način, i da oslovim narod riječima pouke i utjehe i da pomognem krašićkom župniku. Nijednom svećeniku iz susjednih sela nije dopušteno, da mi pomognu, kako je to bio običaj prijašnjih godina.

Ja idjem u šetnju i u craven bašču ili, bolje reći, vučem se upirući se o štap, kako samo mogu, da udišem malo svježeg zraka po liječnikovoj preporuci i da se, koliko mogu, provježbam. Rekao sam liječnicima, da mi je nemoguće ići na šetnju (već godinu dana nisam se šetao) ne zato, jer bi mi to bilo izričito zabranjeno, nego radio držanja straže, koja me svuda slijedi.

Ako se borim protiv ideologije partije zato, jer sam uvjeren, da je pose pogriješna, (Treba ovu Kardinala Stepinca izreku staviti pod nos i pred oči Mesiću, Josipoviću, Milanoviću i svim njihovim DERNEKAŠIMA i hrvatskim antifašistima koji još usvijek slave partiju, njihova tita, nose titine bedževe/oznake kao Milan Bandić i njegovu i njhovu Jugoslaviju,mo.Otporaš.) znači li to, da se borim protiv države?

Ako je zakonski dopušteno jugoslavenskoj komunističkoj partiji progoniti katoličku Crkvu ognjem i mačem već petnaest godina, otkidajući ljude od Crave, sprečavajući krštenje djece, kršćanski nauk mladeži i sklamanje crkvenih brakova; ako je jugoslavenskoj komunističkoj partiji dopušteno uništavati katoličke zavode i škole, (pitajte to Milanovića i njegova bivšeg ministra prosvijete Željka Jovanovića i do bit ćete odgovor, mo.) tiskare, novine i njihovu imovinu i postaviti bezbrojne zabrane, kako se tko usudi optuživati me kao zločinca zato, što dižem glas protest u obranu katoličkih svetinja?

Jesam li se, možda, ogriješio o povelju ljudskih prava Ujedinjenih Naroda, ili to, naprotiv, čine drugi, jer imao ih, koji poslije tolikih krvavih nepravda i mnogih zabrana žele me sutra mučiti drugim istragama u pogledu stvari, radi kojih neću nikada priznati, da sam kriv?

Zar nije za vas dosta, da su neki od vaših vodja otvoreno priznali profesoru Meštroviću, da nije bilo dokaza, koji bi poslužili, da se započne parnica protiv mene i da je, uza sve to, održana parnica, koja je imala za poljedicu, da me je dovela do smrti, kako sam to gore opisao?

Zato vam kažem, da sam ja čovjek, koji ima već obje noge u grobu i da se već u nj spuštam. Budući da sam ozbiljno bolestan ne mogu se odazvati vašem pozivu. Ako ipak dodje do pokušaja, da upotrijebite silu i mučite me s pitanjima, bilo na mom bolesničkom krevetu, bilo dok teškom mukom šećem po crkvenoj bašči, ja od sada uskraćujem svaki odgovor. Osim toga, otklanjam svaku odgovornost za javni škandal, koji će uslijediti radi toga i koji će svjetske novine razglasiti, kada se sazna, da je učinjen napadaj na polumrtva čovjeka.

Ako organi državne vlasti drže,, da previše sporo umirem, neka narede moju fizičku likvidaciju, kao što su naredili moju pravnu likvidaciju prije četrnaest godina.

Sv. Ciprijan dao je dvadest i pet zlatnika svojem krvniku, koji mu je imao odsjeći glavu. Ja mogu samo moliti za osobu, koja će imati eventualno da me smakne, moleći Gospodina, da mu oprosti u vječnosti, i za milost da ja u miru umrem.

Nemojte mi zamjeriti, što sam izazvan govorio o vašem neljudskom postupanju prema meni kroz ove duge godine, (Sto posto sam siruran da odvjetnik Marokanac Muhamed Mesika nije uopće znao za ovo pismo Kardinala Stepinca,ali je znao meni reći da su Hrvati krivi za sudbinu Kardinala Stepinca. Pročitati i do temelja proštudirati ovo pismo Blažinog Kardinala Alojzije Stepinca je dokaz da su mu najviše Hrvati za ovo krvi. Ja bih na sve ovo nadodao da je kriv odraz onog političkog  vremena. Hrvati su bili zbunjeni, plivali su između istine, laži i neistine.I kao u svakim drugim i sličnim prilikama ljudi se olako opredijele za liniju lakišeg OTPORA. To je razumljivo. Zato uvijek treba razumijeti obe strane, i one iz bojnih i one iz brigada, jer i jedni i drugi su iz najvećih idela padali i ginuli za isti komad zemlje, a taj komad zemlje je HRVATSKA, mo.Otporaš.) su i Rimljani rekli: Sunt certi dengue fines (Sve ima svoje granice).

Moji tamničari neka i nadalje budno paze na mene prema vašim uputama, da mi tako čine što više neugodnosti, ali ja znam, što je moja dužnost. Milošću Božijom izvršit ću je do kraja – bez i najmanje mržnje, bez ikakve osvete prema ikome, ali u isto vrijeme i bez ikakva straha od bilo koga.

Krašić, 4 prosinca 1959.

ALOJZIJE Kard. STEPINAC

Biskup Zagrebački.

(Osobno me je ovo pismo nadahnulo i ohrabrilo. Ovo pismo će ohrabriti svakog Hrvata i omekšati srca onim Hrvatima koji još u sebi nose mržnju prema bratu Hrvatu. Vrijeme je da se otrijeznimo i otresemo svake mržnje bilo prema kome, a u prvom redu prema Hrvatima. Neka nam odvjetnik Marokanac Muhamed Mesika bude primjer da stranci – oni koji hoće i oni koji žele, a ima i takovih – čitaju i prate sudbine drugih naroda. On je Hrvate okaraktizirao da su sami Hrvati krivi za sudbinu Hrvata i Hrvatske. Na nama je svima danas dužnost da to promijenimo, a to samo možemo mi, MI HRVATI. Mile Boban, Otporaš/Kamenjar.com

Kronološki pregled:
Blaženi Alojzije Viktor Stepinac, zagrebački nabiskup i kardinal
8. svibnja 1898. Alojzije Stepinac rođen je u Brezariću, župa Krašić, udaljenom 50 km od Zagreba. Hrvatska je tada bila dio Austro-Ugarske Monarhije.
Ljeto 1916. Poslije mature u Zagrebu unovačen je u Prvi svjetski rat, na talijansko bojište, gdje je zarobljen. Kasnije je kao dragovoljac otišao na Solunsko bojište.
Proljeće 1919. Vraća se u Krašić i posvećuje se poljoprivredi. To je razdoblje važnih odluka. Upisuje fakultet i zaručuje se (1923.).
Srpanj 1924. Odlučuje postati svećenik.
28. listopada 1924. Poslan je u Papinski zavod Germanicum et Hungaricum u Rimu. Pohađa Papinsko sveučilište Gregorianu sedam godina i na njemu završava studij doktoratom iz filozofije i teologije.
26. listopada 1930. Na svetkovinu Krista kralja u Rimu zaređen je za svećenika. S njim je zaređen i Franjo Šeper (rođen 1905.), koji je 5. ožujka 1960. postao njegov nasljednik na stolici zagrebačkih nadbiskupa. Mladu misu slavio je 1. studenoga u bazilici svete Marije Velike.
19. srpnja 1931. Slavi mladu misu u Krašiću.
1. listopada 1931. Postaje nadbiskupski ceremonijar.
24. prosinca 1931. Na njegov prijedlog osniva se Caritas Zagrebačke nadbiskupije.
28. svibnja 1934. Papa Pio XI. imenuje ga nadbiskupom koadjutorom s pravom nasljedstva nadbiskupa Antuna Bauera. Njegovo biskupsko geslo je: In te Domine, speravi! (U tebe se, Gospodine, uzdam!)
24. lipnja 1934. Zaređen je za nadbiskupa koadjutora. Odmah započinje s aktivnim djelovanjem. Posjećuje mnoge župe i promiče tradicionalno hodočašće u svetište Mariju Bistricu.
Srpanj 1937. Hodočašće u Svetu Zemlju.
7. prosinca 1937. Umire nadbiskup Bauer i Stepinac postaje zagrebačkim nadbiskupom. Neumorno se zauzima za ljudska prava, prvo u Kraljevini Jugoslaviji, a zatim tijekom Drugoga svjetskog rata u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. Za nacističke okupacije nije se plašio javno i hrabro braniti prava progonjenih Srba, Židova, Roma te politički progonjenih Hrvata.
17. svibnja 1945. Nadbiskup Stepinac uhićen je prvi put, devet dana nakon što su komunisti došli na vlast. Pušten je 3. lipnja.
22. rujna 1945. Zajedničko pastoralno pismo hrvatskih biskupa ukazuje na postojanje komunističkog nasilja.
4. studenoga 1945. Pokušaj ubojstva Stepinca u Zaprešiću. Primoran je prekinuti pastoralne pohode izvan Zagreba.
18. rujna 1946. U 5 sati i 30 minuta uhićen je u Nadbiskupskom dvoru dok se pripremao za misu.
30. rujna 1946. Počeo je montiran sudski proces.
3. listopada 1946. Stepinac je održao smiren, ali odlučan govor na suđenju. Pedeset i dvije godine kasnije, na isti dan, papa Ivan Pavao II. proglasio je Stepinca blaženim.
11. listopada 1946. Komunistički sud osudio je Stepinca na 16 godina zatvora i gubitak svih građanskih prava na pet godina.
19. listopada 1946. Zatočen je u zatvor u Lepoglavi.
5. prosinca 1951. Premješten je u kućni pritvor u krašićki župni dvor, gdje ostaje do smrti.
25. rujna 1952. Objavljen dokument Non licet, u skladu s kojim biskupi zabranjuju učlanjenje u svećeničko udruženje koje su osnovali komunisti s namjerom uništenja jedinstva Katoličke Crkve.
12. siječnja 1953. Papa Pio XII. imenovao je Stepinca kardinalom.
10. veljače 1960. Stepinac umire u Krašiću.
13. veljače 1960. Sprovodna misa u zagrebačkoj katedrali, gdje je i pokopan.
17. veljače 1960. Papa Ivan XXIII. drži snažnu propovijed tijekom mise zadušnice u bazilici sv. Petra.
4. prosinca 1980. Započeo je proces kanonizacije. Prvi korak je učinio mons. Franjo Kuharić 14. studenog 1969., tad apostolski administrator Zagrebačke nadbiskupije. Posebnu molbu svetom ocu za kanonizaciju podnijeli su 17. veljače 1979. Stepinčevi nasljednici: kardinal Franjo Šeper, tada prefekt Kongregacije za nauk vjere, u Rimu i nadbiskup Franjo Kuharić u Zagrebu.
14. veljače 1992. Hrvatski sabor ukinuo je osudu protiv Stepinca.
10. rujna 1994. Za prvoga pastoralnog pohoda Hrvatskoj u Zagrebu papa Ivan Pavao II. molio je na Stepinčevu grobu. Govor svetog oca o Stepinčevoj neustrašivosti pozdravljen je dugim pljeskom.
3. listopada 1998. Prigodom drugoga pastoralnog pohoda Hrvatskoj papa Ivan Pavao II. proglasio je Stepinca blaženim u Hrvatskom –nacionalnom svetištu Majke Božje Bistričke u Mariji Bistrici.

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Herceg Bosna

24. obljetnica utemeljenja 2. gardijske brigade HVO-a

Objavljeno

na

Objavio

Jedna od elitnih postrojbi HVO-a sudjelovala je u desecima pobjedničkih operacija oslobađanja

Ciganske livade, Korićina, Glamoč, Čemernica, Jajce, Ugar…, neka su od brojnih mjesta koja su tijekom Domovinskog rata uspješno oslobodili pripadnici II. gardijske brigade Hrvatskoga vijeća obrane pri čemu su poginula njezina 163 pripadnika.

2. gardijska brigada je bila gardijska mehanizirana brigada Hrvatskog vijeća obrane tijekom rata i poslijeraća u Bosni i Hercegovini.

Brigada je utemeljena 13. prosinca 1993. godine odlukom Glavnog stožera HVO-a, a kroz nju je prošlo 5.000 gardista.

Na temelju zapovijedi pokojnog predsjednika Herceg Bosne Mate Bobana, u prosincu 1993. godine osnovana je II. gardijska brigada HVO-a u čiji sastav su ušle Širokobriješka Kažnjenička bojna, Lakojurišna bojna, Hrvatska legija časti, 60. gardijsko-desantna bojna “Ludvig Pavlović”, a nešto kasnije i Postrojba za posebne namjene Gavran 2. Od tada do kraja rata prošli su, kao jedna od najelitnijih postrojba sva teška ratišta.

Sjedište brigade je bilo u vojarni Stanislav Baja Kraljević u Rodoču, južnom prigradskom naselju grada Mostara

Brigada je prošla mnoge bojišnice do južnog, dubrovačkog bojišta do Manjače, pritom oslobodivši mnoge gradove (Kupres, Glamoč, Mrkonjić Grad, Jajce, Šipovo …) i kao takva slovila je za jednu od najslavnijih i najboljih postrojbi Hrvatskog vijeća obrane, a svoje živote za domovinu i slobodu dala su čak 163 pripadnika ove brigade.
Kapelica sv. Ivana Krstitelja, zaštitnika brigade, koja se nalazi unutar spomenute vojarne ujedno je i spomenik palim braniteljima, na zidovima su ploče s imenima i slikama poginulih gardista.

Nakon rata zadaće brigade su bile da unutar HVO-a, koji je zajedno sa Armijom BiH činio Vojsku Federacije Bosne i Hercegovine, štiti bošnjačko-hrvatski entitet u BiH od rata, poplava, požara i sl. Brigada je tijekom1998. godine bila na obuci u Turskoj, u sklopu NATO-a.

Tijekom 2001. godine, 2. gardijska brigada zajedno sa ostalim postrojbama hrvatske komponente Vojske FBiH daje potporu Hrvatskoj samoupravi.

Hrvatski narodni sabor je pozvao časnike i vojnike hrvatske komponente Vojske Federacije BiH na samoraspuštanje. Većina časnika i vojnika, samovoljno, ovaj je poziv ispoštovala, te su vojarne HVO-a ostale prazne.

Jedine posljedice samoraspuštanja, na kraju, su bile nekoliko izgubljenih plaća za vojnike i časnike HVO-a, kao i gubitak položaja u vojnoj hirerahiji za one osobe koje su se najgorljivije založile da se raspuštanje provede.

Reformom obrane u BiH 2005. godine Vojska Federacije BiH zajedno sa Vojskom Republike Srpske je integrirana u sastav Oružanih snaga Bosne i Hercegovine.

Danas se Oružane snage Bosne i Hercegovine sastoje od tri pukovnije, a 1. pješačka (gardijska) pukovnija je nasljednica Hrvatskog vijeća obrane.

Kamenjar.com

General zbora HVO-a Stanko Sopta: Uloga HVO-a u vojno redarstvenoj operaciji Oluja je neupitna!

 

facebook komentari

Nastavi čitati

Povijesnice

12. prosinca 1519. Papa Leon X. – ‘Hrvatska je predziđe kršćanstva’

Objavljeno

na

Objavio

Sintagma „Predziđe kršćanstva“ ili „latinski „Antemurale christinaitis“ prati Hrvate još od 1519., i ako se neslužbeno koristila i 30-ak godina ranije u raznim neformalnim i formalnim prepiskama.

Taj naslov je papa Leon X. dao na današnji dan našoj Hrvatskoj u pismu hrvatskom banu i junaku u borbama protiv Turaka nepobjedivom banu Petru Berislaviću. To nije bio jedini takav naslov koji je dobila neka zemlja i narod, istu titulu dobili su Mađari i Poljaci.

Naime, bilo je to doba snažnog pritiska Turaka na Dalmaciju, kad se činilo da bi cijela ta hrvatska pokrajina mogla pasti pod tursku vlast, kao što se to ranije dogodilo s Bosnom.

Protiv višestruko brojčano jačih turskih osvajača, Hrvati su vodili najžešće ratove u 16. i 17. stoljeću koja su nazvana “duo plorantes saecula Croatiae” (“dva plačuća stoljeća Hrvatske”). Većinu obrane financirali su austrijski unutarnji staleži (otprilike iznad 95%), a u obrani granice nije sudjelovao isključivo hrvatski etnički element, već i njemački, mađarski, te etnicitet kojeg se obično u povijesnim dokumentima naziva “vlaški”, a čiji su pripadnici uglavnom (ne isključivo) bili pravoslavne vjeroispovijesti.

U skoro 400 godina dugom ratovanju protiv osmanlijskih osvajača proslavili su se mnogi imenima znani i neznani hrvatski ratnici i junaci.

Najpoznatiji među njima bili su: branitelj Zemuna Marko Skoblić kojeg su Turci svezanog bacili pod bijesnog slona jer se nije htio odreći Krista i poturčiti, ban Petar Berislavić (1475.-1520.) koji je zbog sjajne pobjede kod Dubice na Uni god. 1513. dobio na dar blagoslovljeni mač i klobuk od pape Leona X., senjski kapetan Petar Kružić (1491.-1537.) koji je punih 15 godina branio okruženi Klis, vrhovni kapetan Nikola Jurišić ( 1490.-1545.) koji je god. 1532. sa samo 700 Hrvata zaustavio 140.000 Sulejmanovih vojnika na njihovom vojnom pohodu za Beč te obranio tvrdi grad Kiseg, ban Nikola Šubić Zrinski (1508.-1566.) koji je god. 1542. s 400 Hrvata spasio Peštu od sigurne propasti.

Godine 1566. Sulejmana II. koji je krenuo s preko 100.000 vojnika osvojiti Beč i potom čitavu Europu, zaustavio je pod Sigetom Nikola Šubić Zrinski s 2 500 uglavnom hrvatskih junaka, pri čemu je stradalo preko 30.000 Turaka, a sami branitelji su zbog hrabrosti i junačke smrti “ušli u legendu” svjetske ratne i vojne povijesti.

Da ne spominjemo iz prebogate herojske hrvatske povijesti pobjednika kod Siska Tomu Erdödya, bana Ivana III. Draškovića („defensor Croatie“), bana Nikolu Zrinskog, bana Petra Zrinskog, Krstu Frankopana, bana Petra Keglevića, generala Ivana Lenkovića i mnoge druge junake Hrvate koji su zaustavili Turke na prodoru u Europu.

Svi oni su svojom hrabrošću i vjerom zaslužili spomen kod hrvatskog čovjeka danas i uvijek. Svojim djelovanjem potpuno su opravdali časni naziv Hrvatske i Hrvata „predziđe kršćanstva“. Tako su branitelji Europe, od kojih su najveći teret iznijeli Mađari i Hrvati, ušli u povijest kao oni koji su „stari kontinent“ obranili od imperijalnih Turaka i omogućili da Europi ostane u kršćanska i u krilu kršćanske kulture i okružja doživi svoj procvat.

(narod.hr)

VIKTOR ORBAN: Mađarska, uz Hrvatsku i Poljsku, nosi častan naziv „predziđe kršćanstva“

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Podržite nas

Podržite našu novu facebook stranicu jednom sviđalicom (like). Naša izvorna stranica je uslijed neviđene cenzure na facebooku blokirana.

Komentari