Pratite nas

Povijesnice

POTRESNO SVJEDOČANSTVO KARDINALA STEPINACA – PISMO OKRUŽNOM SUDU U OSIJEKU

Objavljeno

na

(Prenosim ovdje iz Hrvatske Revije, Vol. 1 (37) Buenos Aires, ožujak 1960. pismo kardinala Stepinca Okružnom Sudu u Osjeku od 4 prosinca 1959., dakle 68 dana prije svoje smrti. Pismo je izašlo u londonskom nedjeljniku “The Tablet”, od 5 ožujka 1960. Pismo je prevedeno na hrvatski jezik, a ja ću ga u cijelosti ovdje iznijeti za hrvatsko općinstvo u vrijeme predizbornih parlamentarnih izbora u rujnu 2016. godine. To činim zato da današnja hrvatska mladež i hrvatski narod vide tko je nasljednik sustava koji je nedužno optužio i na tešku robiju osudio hrvatskog Metropolitu Nadbiskupa dra. Alojziju Stepinca u listopadu 1946. godine, i tko danas slijedi i zastupa tu kriminalnu ideologiju prošlog kriminalnog jugoslavenskog sustava. Državotvorni Hrvati znaju da je SDP nastavak i sljedbenik jugoslavenskog kriminalnog i zločinačkog sustava, ali mnogi nedržavotvornih Hrvati to ne znaju i u tom neznanju svoje hrvatske poštene i demokratskim putem glasove daju predstavnicima SDP-a da ovi i dalje i nadalje nastave sprovoditi rušilačku politiku propalog YU sustava nad hrvatskim narodom. Mile Boban, Otporaš.)

POTRESNO SVEDOČANSTVO KARDINALA STEPINCA – PISMO OKRUŽNOM SUDU U OSIJEKU

U vezi sudske parnice u Osjeku – vidi str. 124 – , (što ću poslije ovog paragrafa iznijeti, mo) pozvan je kao svjedok Kardinal Stepinac, i On je sudu uputio pismo dne 4.XII.1959., dakle 68 dana prije svoje smrti u kojem je dao potresno svjedočanstvo o svojim patnjama, ali još jedno i o svojoj svetačkoj veličini.

Ovom je pismu svjetka štampa dala veliki publicitet. Mi ga ovdje donosimo u prijevodu s engleskog, prema londonskom nedjeljniku “The Tablet, od 5 ožujka ov.g.:

(Prenosim sa stranice 124, mo.)

HRVATSKI RODOLJUBI PRED SUDOM U OSIJEKU I ZAGREBU

“Pred Okružnim sudom u Osijeku održano je sudjenje devetorici profesora i djaka bogoslovnog sjemeništa u Djakovu. Proces je počeo 28. siječnja i trajao do 8. veljače ove godine, kada su izrečene ove osude: duhovnik i nastavnik bogoslovne škole Ćiril Kos osudjen je na 7 godina strong zatvora, prefekt Ivan Kopić na 6 godina, svršeni bogoslov Ivan Gašo na 6, bogoslovi Ivan Mršo na 4, Ante Bajić na 2 i pol, Zvonko Petrović na 4, Boško Radilović na 3 i Petar Šokčević na 2 i pol godine strong zatvora. Komunisti su ih optužili zbog “širenja šovinizma i pozivanja na otvorenu borbu protiv današnjeg državnog pored.” Tužitelji nisu mogli iznijeti protiv optuženih nikakovih stvarnih dokaza.

Optužba se zasnivala na tome, da su “okrivljenici” slušali radio Madrid, (Za današnje čitatelj radio Madrid je bio Hrvatski Radio kojeg je uređivao i bio glavnim i odgovornim urednikom prof. Pava Tijan. Svakog puta radio prijenos na hrvatskom jeziku počimao je i završavao svoj program sa hrvatskom Himnom: Lijepa Naša Domovino…mo.Otporaš.) da nisu sudjelovali na izborima, da su kod sebe čuvali knjige izišle za vrijeme NDH, čak i jednu, na kojoj je pisalo “Ja sam Hrvat”, i slično. Profesori Kos i Kopi su “krivi”, što po učionicama sjemeništa nisu postavljene slike “državnih rukovodioca” i da su njihova predavanja bila na zasadama protivnim komunizmu. Za ovaj je process bio kao svjedok pozvan i Kardinalč Stepinac, koji je Sudu uputio posebno pismo”.

PISMO POČIMA:

Organu (ustanova ili oblast, mo.) državne vlasti, koja je me imala prešlušati u vezi s pozivom, koji mi je uputio Okružni sud u Osijeku:

Primio sam poziv Okružnog suda u pogledu preslušavanja u vezi s Ćirilom Kosom i drugima…Imam čast odgovoriti na poziv, da se ne mogu odazvati, premda sam se 1953. odazvao pozivu, koji mi je upravio isti organ državne vlasti u cilju ispitivanja sadržaja omotnice, koja mi je bila poslana izravno iz Vatikana. Ovo pišem, da se ne bi reklo, da izazivljem sukob ili pokazujem nepoštovanje.

Razlozi, radi kojih se ne mogu odazvati jesu:

1. Prema izvještajima, koje sam imao već dulje vremena, UDBA je otkrila više mojih pisama u različnim krajevima zemlje, tako na pr. pisma, koja su nadjena prigodom premetačine u djakovačkom sjemeništu, u kojem je Ćiril Kos bio duhovnik. U ovim pismima nalazili su se odgovori svećenicima, koji su mi poslali čestitke i dobre želje. Ako se može dokazati, da sam ikoje od tih pisama ja pisao i da, prema tome, nijesu kopije, ja ih ne bih zanijekao, jer sam ih napisao u svojstvu zakonitog starješine bilo kojem svećeniku moje biskupije ili kojoj drugoj duhovnoj osobi ili prijatelju, da ih utješim i ohrabrim.

Ako radi toga moram umrijeti, onda sam spreman, budući da se ne smatram krivim, da sam i u najmanjoj mjeri učinio koji prekršaj radio onvih pisama.

2. Drugi razlog, radio kojeg se ne mogu odazvati pozivu je ovaj:

Ja sam bio osudjen po vrhovnom narodnom sudu Narodne Repubilke Hrvatske 11 listopada 1946. na šesnaest godina robije, najprije u zatvoru u lepoglavi i onda u mojem sadašnjem zatočenju u Krašiću. (Kad smo kod imena “Narodne Republike Hrvatske”, neka mi bude dozvolje ovdje navesti jedan slučajni razgovor s jednim odvjetnikom u Parizu, Marokancem po imenu Muhamed Mesika. U razgovoru on mene upita da koje sam ja narodnosti.Rekao sam mu da sam Hrvat, našto on meni odmah: Vi Hrvati i Srbi ne možetu skupa ni zajedno.Za sigurno je poznavao nategnutosti izmeđ nas Hrvata i Srba. U razgovoru smo se dotakli i Stepinca. Koliko god ja nastojim gosp. Mesiki dokazati da su Beograd i Srbi krivi za taj nepravedni sud protiv Njehove Uzoritosti Kardinala Stepinca, još više gosp. mesika meni želi dokazati da tu Srbi nisu ništa krivi,jer niti su ga oni,tj.Srbi okrivili,tužili,hapsili ni sudili. Hapsili ga Hrvati u glavnom gradu Hrvatske zagrebu, tužili ga Hrvati,suduli ga i osudili ga Hrvati,i tako će to ostati u povijesti zapisano da su Hrvati krivi za sudbinu Stepinca a neSrbi.Tako je meni prije pola stoljeća govorio odvjetnik Marokanac Muhamed Mesika.Tako je o tome stranac mislio. A mi Hrvati? Neka svaki čitatelj za sebe odgovori.Mo.Mile Boban,Otporaš.) Ta osuda bila je pravno ubojstvo nedužna čovjeka. Tako je to protumačio cio civilizirani svijet. To su priznali i neki vodje Federativne Narodne republic Jugoslavije na sastanku s profesorom meštrovićem u Sjedinjenim Državama. Sve to priopćio mi je usmeno professor Meštrović, kada me je posjetio ove godine u Krašiću. On zna njihova imena.

Poljedica osude, nad kojom se je sablaznio sav svijet, jest ta, da je moj život kroz trinaest godina, koje sam sproveo što u zatvoru a što u zatočenju, na rubu groba. Naši i strani liječnici učinili su sve, što su mogli, da produže moj život, ali mi ga nisu mogli povratiti. Do danas izvadili su iz mene trideset i četiri litre krvi, i još nije dosta. Oni su me moral operirati na obje noge, da me spase od smrti, koja mi je prijetila od tromboze.

Rezultat tih operacija jest, da sam praktično invalid, jer hodam po kući sa štapom i jedva vučem svoje noge. Osim toga, posljednjih pet godina bolujem od prostatne žlijezde i, usprkos svim lijekovima, koje često uzimljem, rijetko sam kada bez boli.

Ne spominjem smrtnu bolest, koja me je snašla prije dvije godine, kada su novinari javili, da sam u smrtnoj opasnosti. Ne spominjem ovdje mnogih drugih bolesti, od kojih trpim, kao na pr. plućni katar. Od njega već godinama trpim. Kada je dr. Šercer zatražio, da mi se dopusti ići na more, molba je bila odbijena.

Ozbiljno stanje mojeg zdravlja bolje je poznati krašićkom župniku i časnim sestrama, koje često provedu čitave dane uz moj brevet, da mi pomognu. Često ni Mise ne služim, čak ni nedjeljom, radi svojih boli. Svaki dan provedem više sati na kanapeju, s natečenom nogom podignutom, da tako olakšam kolanje krvi.

Znam da ćete reći: Zar vas ne vidi naša strata, kad šećete župskim dvorištem, kada idjete u crkvu, kada razgovarate s djecom, i t. d.?

Istina je, da idjem u crkvu, kada mogu (ali često ne mogu), da zadovoljim svojoj dužnosti barem na taj način, i da oslovim narod riječima pouke i utjehe i da pomognem krašićkom župniku. Nijednom svećeniku iz susjednih sela nije dopušteno, da mi pomognu, kako je to bio običaj prijašnjih godina.

Ja idjem u šetnju i u craven bašču ili, bolje reći, vučem se upirući se o štap, kako samo mogu, da udišem malo svježeg zraka po liječnikovoj preporuci i da se, koliko mogu, provježbam. Rekao sam liječnicima, da mi je nemoguće ići na šetnju (već godinu dana nisam se šetao) ne zato, jer bi mi to bilo izričito zabranjeno, nego radio držanja straže, koja me svuda slijedi.

Ako se borim protiv ideologije partije zato, jer sam uvjeren, da je pose pogriješna, (Treba ovu Kardinala Stepinca izreku staviti pod nos i pred oči Mesiću, Josipoviću, Milanoviću i svim njihovim DERNEKAŠIMA i hrvatskim antifašistima koji još usvijek slave partiju, njihova tita, nose titine bedževe/oznake kao Milan Bandić i njegovu i njhovu Jugoslaviju,mo.Otporaš.) znači li to, da se borim protiv države?

Ako je zakonski dopušteno jugoslavenskoj komunističkoj partiji progoniti katoličku Crkvu ognjem i mačem već petnaest godina, otkidajući ljude od Crave, sprečavajući krštenje djece, kršćanski nauk mladeži i sklamanje crkvenih brakova; ako je jugoslavenskoj komunističkoj partiji dopušteno uništavati katoličke zavode i škole, (pitajte to Milanovića i njegova bivšeg ministra prosvijete Željka Jovanovića i do bit ćete odgovor, mo.) tiskare, novine i njihovu imovinu i postaviti bezbrojne zabrane, kako se tko usudi optuživati me kao zločinca zato, što dižem glas protest u obranu katoličkih svetinja?

Jesam li se, možda, ogriješio o povelju ljudskih prava Ujedinjenih Naroda, ili to, naprotiv, čine drugi, jer imao ih, koji poslije tolikih krvavih nepravda i mnogih zabrana žele me sutra mučiti drugim istragama u pogledu stvari, radi kojih neću nikada priznati, da sam kriv?

Zar nije za vas dosta, da su neki od vaših vodja otvoreno priznali profesoru Meštroviću, da nije bilo dokaza, koji bi poslužili, da se započne parnica protiv mene i da je, uza sve to, održana parnica, koja je imala za poljedicu, da me je dovela do smrti, kako sam to gore opisao?

Zato vam kažem, da sam ja čovjek, koji ima već obje noge u grobu i da se već u nj spuštam. Budući da sam ozbiljno bolestan ne mogu se odazvati vašem pozivu. Ako ipak dodje do pokušaja, da upotrijebite silu i mučite me s pitanjima, bilo na mom bolesničkom krevetu, bilo dok teškom mukom šećem po crkvenoj bašči, ja od sada uskraćujem svaki odgovor. Osim toga, otklanjam svaku odgovornost za javni škandal, koji će uslijediti radi toga i koji će svjetske novine razglasiti, kada se sazna, da je učinjen napadaj na polumrtva čovjeka.

Ako organi državne vlasti drže,, da previše sporo umirem, neka narede moju fizičku likvidaciju, kao što su naredili moju pravnu likvidaciju prije četrnaest godina.

Sv. Ciprijan dao je dvadest i pet zlatnika svojem krvniku, koji mu je imao odsjeći glavu. Ja mogu samo moliti za osobu, koja će imati eventualno da me smakne, moleći Gospodina, da mu oprosti u vječnosti, i za milost da ja u miru umrem.

Nemojte mi zamjeriti, što sam izazvan govorio o vašem neljudskom postupanju prema meni kroz ove duge godine, (Sto posto sam siruran da odvjetnik Marokanac Muhamed Mesika nije uopće znao za ovo pismo Kardinala Stepinca,ali je znao meni reći da su Hrvati krivi za sudbinu Kardinala Stepinca. Pročitati i do temelja proštudirati ovo pismo Blažinog Kardinala Alojzije Stepinca je dokaz da su mu najviše Hrvati za ovo krvi. Ja bih na sve ovo nadodao da je kriv odraz onog političkog  vremena. Hrvati su bili zbunjeni, plivali su između istine, laži i neistine.I kao u svakim drugim i sličnim prilikama ljudi se olako opredijele za liniju lakišeg OTPORA. To je razumljivo. Zato uvijek treba razumijeti obe strane, i one iz bojnih i one iz brigada, jer i jedni i drugi su iz najvećih idela padali i ginuli za isti komad zemlje, a taj komad zemlje je HRVATSKA, mo.Otporaš.) su i Rimljani rekli: Sunt certi dengue fines (Sve ima svoje granice).

Moji tamničari neka i nadalje budno paze na mene prema vašim uputama, da mi tako čine što više neugodnosti, ali ja znam, što je moja dužnost. Milošću Božijom izvršit ću je do kraja – bez i najmanje mržnje, bez ikakve osvete prema ikome, ali u isto vrijeme i bez ikakva straha od bilo koga.

Krašić, 4 prosinca 1959.

ALOJZIJE Kard. STEPINAC

Biskup Zagrebački.

(Osobno me je ovo pismo nadahnulo i ohrabrilo. Ovo pismo će ohrabriti svakog Hrvata i omekšati srca onim Hrvatima koji još u sebi nose mržnju prema bratu Hrvatu. Vrijeme je da se otrijeznimo i otresemo svake mržnje bilo prema kome, a u prvom redu prema Hrvatima. Neka nam odvjetnik Marokanac Muhamed Mesika bude primjer da stranci – oni koji hoće i oni koji žele, a ima i takovih – čitaju i prate sudbine drugih naroda. On je Hrvate okaraktizirao da su sami Hrvati krivi za sudbinu Hrvata i Hrvatske. Na nama je svima danas dužnost da to promijenimo, a to samo možemo mi, MI HRVATI. Mile Boban, Otporaš/Kamenjar.com

Kronološki pregled:
Blaženi Alojzije Viktor Stepinac, zagrebački nabiskup i kardinal
8. svibnja 1898. Alojzije Stepinac rođen je u Brezariću, župa Krašić, udaljenom 50 km od Zagreba. Hrvatska je tada bila dio Austro-Ugarske Monarhije.
Ljeto 1916. Poslije mature u Zagrebu unovačen je u Prvi svjetski rat, na talijansko bojište, gdje je zarobljen. Kasnije je kao dragovoljac otišao na Solunsko bojište.
Proljeće 1919. Vraća se u Krašić i posvećuje se poljoprivredi. To je razdoblje važnih odluka. Upisuje fakultet i zaručuje se (1923.).
Srpanj 1924. Odlučuje postati svećenik.
28. listopada 1924. Poslan je u Papinski zavod Germanicum et Hungaricum u Rimu. Pohađa Papinsko sveučilište Gregorianu sedam godina i na njemu završava studij doktoratom iz filozofije i teologije.
26. listopada 1930. Na svetkovinu Krista kralja u Rimu zaređen je za svećenika. S njim je zaređen i Franjo Šeper (rođen 1905.), koji je 5. ožujka 1960. postao njegov nasljednik na stolici zagrebačkih nadbiskupa. Mladu misu slavio je 1. studenoga u bazilici svete Marije Velike.
19. srpnja 1931. Slavi mladu misu u Krašiću.
1. listopada 1931. Postaje nadbiskupski ceremonijar.
24. prosinca 1931. Na njegov prijedlog osniva se Caritas Zagrebačke nadbiskupije.
28. svibnja 1934. Papa Pio XI. imenuje ga nadbiskupom koadjutorom s pravom nasljedstva nadbiskupa Antuna Bauera. Njegovo biskupsko geslo je: In te Domine, speravi! (U tebe se, Gospodine, uzdam!)
24. lipnja 1934. Zaređen je za nadbiskupa koadjutora. Odmah započinje s aktivnim djelovanjem. Posjećuje mnoge župe i promiče tradicionalno hodočašće u svetište Mariju Bistricu.
Srpanj 1937. Hodočašće u Svetu Zemlju.
7. prosinca 1937. Umire nadbiskup Bauer i Stepinac postaje zagrebačkim nadbiskupom. Neumorno se zauzima za ljudska prava, prvo u Kraljevini Jugoslaviji, a zatim tijekom Drugoga svjetskog rata u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. Za nacističke okupacije nije se plašio javno i hrabro braniti prava progonjenih Srba, Židova, Roma te politički progonjenih Hrvata.
17. svibnja 1945. Nadbiskup Stepinac uhićen je prvi put, devet dana nakon što su komunisti došli na vlast. Pušten je 3. lipnja.
22. rujna 1945. Zajedničko pastoralno pismo hrvatskih biskupa ukazuje na postojanje komunističkog nasilja.
4. studenoga 1945. Pokušaj ubojstva Stepinca u Zaprešiću. Primoran je prekinuti pastoralne pohode izvan Zagreba.
18. rujna 1946. U 5 sati i 30 minuta uhićen je u Nadbiskupskom dvoru dok se pripremao za misu.
30. rujna 1946. Počeo je montiran sudski proces.
3. listopada 1946. Stepinac je održao smiren, ali odlučan govor na suđenju. Pedeset i dvije godine kasnije, na isti dan, papa Ivan Pavao II. proglasio je Stepinca blaženim.
11. listopada 1946. Komunistički sud osudio je Stepinca na 16 godina zatvora i gubitak svih građanskih prava na pet godina.
19. listopada 1946. Zatočen je u zatvor u Lepoglavi.
5. prosinca 1951. Premješten je u kućni pritvor u krašićki župni dvor, gdje ostaje do smrti.
25. rujna 1952. Objavljen dokument Non licet, u skladu s kojim biskupi zabranjuju učlanjenje u svećeničko udruženje koje su osnovali komunisti s namjerom uništenja jedinstva Katoličke Crkve.
12. siječnja 1953. Papa Pio XII. imenovao je Stepinca kardinalom.
10. veljače 1960. Stepinac umire u Krašiću.
13. veljače 1960. Sprovodna misa u zagrebačkoj katedrali, gdje je i pokopan.
17. veljače 1960. Papa Ivan XXIII. drži snažnu propovijed tijekom mise zadušnice u bazilici sv. Petra.
4. prosinca 1980. Započeo je proces kanonizacije. Prvi korak je učinio mons. Franjo Kuharić 14. studenog 1969., tad apostolski administrator Zagrebačke nadbiskupije. Posebnu molbu svetom ocu za kanonizaciju podnijeli su 17. veljače 1979. Stepinčevi nasljednici: kardinal Franjo Šeper, tada prefekt Kongregacije za nauk vjere, u Rimu i nadbiskup Franjo Kuharić u Zagrebu.
14. veljače 1992. Hrvatski sabor ukinuo je osudu protiv Stepinca.
10. rujna 1994. Za prvoga pastoralnog pohoda Hrvatskoj u Zagrebu papa Ivan Pavao II. molio je na Stepinčevu grobu. Govor svetog oca o Stepinčevoj neustrašivosti pozdravljen je dugim pljeskom.
3. listopada 1998. Prigodom drugoga pastoralnog pohoda Hrvatskoj papa Ivan Pavao II. proglasio je Stepinca blaženim u Hrvatskom –nacionalnom svetištu Majke Božje Bistričke u Mariji Bistrici.

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

10. srpnja 1856. rođen Nikola Tesla

Objavljeno

na

Objavio

Na današnji dan 10. srpnja 1856. rođen je u Smiljanu u Lici, svega 5 kilometara od Gospića, slavni i genijalni znanstvenik Nikola Tesla.

Tesla je podrijetlom iz kršćanske pravoslavne obitelji, a otac mu se zvao Milutin Tesla i bio je pravoslavni svećenik. Majka Georgina bila je iz obitelji Mandić, također pravoslavnih svećenika. Odgoj u kršćanskom duhu od bogobojaznih roditelja ostavio je duboki pečat u životu genijalnog znanstvenika iz Hrvatske.

Osnovnu školu završio je u Lici, a Višu realnu gimnaziju u Karlovcu (Rakovac). Pošto je obolio od teške bolesti kolere, usprkos željama roditelja da postane svećenik, upisao je studij politehnike u Grazu, a pet godina kasnije u Pragu. Nakon završetka studija radi u Budimpešti, a 1894. odlazi u SAD gdje se u potpunosti razvio i otkrio Teslin genijalni um.

Prijepori Teslinog porijekla

Nikola Tesla se zanimao za svoje porijeklo, pa se potrudio i istražiti ga. Zaključio je da je hrvatskog plemićkog porijekla i o tome je sam navodno zapisao u svome dnevniku: “Drago mi je što me i Hrvati smatraju svojim jer su moji predci hrvatski koljenovići Draganići iz Zadra. Kao hrvatski plemići u 16. stoljeću došli su u Liku i tu ostali. U Liku su moji prapredci došli preko Novog Vinodola.

Predci moje majke, Kalinići, također su hrvatski plemići iz Novog Vinodola. Moj pradjed stjecajem okolnosti morao je otići u Bosansku krajinu (nekadašnja turska Hrvatska) i tamo se oženio pravoslavnom djevojkom i prešao na pravoslavlje. On je imao isturene prednje zube pa ga je narod prozvao Tesla prema alatki kojom se obrađuje drvo i otud i moje sadašnje prezime Tesla. To je zapravo nadimak.

Moj djed je bio časnik u ličkoj regimenti, a moj otac pravoslavni prota!” Dakle, prezime Tesla navodno je zanatlijsko prezime poput Kovač ili Drvodjelić, a dano je jednom Teslinom pretku. Sam Tesla je smatrao da su njegovi predci zapravo bili hrvatskih korijena, a da su tek kasnije prešli na pravoslavlje, te da su ih stvaranjem modernih nacija koje su se vezivale uz vjeroispovijest počeli smatrati Srbima. Oko takvog gledišta još postoje nesuglasice među povjesničarima.

No svakako tezu o hrvatskom porijeklu podržava i Talijanska Enciklopedija znanosti, književnosti i umjetnosti “Treccani” što se smatra najveći talijanski napor istraživanja kojoj je Republika Italija dala zlatnu medalju za kulturu i umjetnost 1988. Godine.

Bez obzira je li Tesla bio Hrvat ili Srbin, važno je da se ponosio s obje te svoje identifikacijske oznake. Danas Teslino ime predstavlja cijenjeni brand u svijetu, pa se za njega otimaju i velike korporacije. Primjerice, kompanija iz Silicijske doline koja proizvodi poznata električna sportska vozila prozvala se Tesla Motors, a elektronička tvrtka Nvidia prozvala je Teslinim imenom svoje komercijalno superračunalo i liniju svojih grafičkih kartica.

Genijalnost Nikole Tesle

Nikola Tesla je zahvaljujući svojim izumima postao najpoznatiji znanstvenik svjetskog glasa iz naše domovine.

Tesla se bavio elektrotehnikom u raznim oblastima, pa su tako i njegovi izumi raznovrsni, a primjenjuju se u širokom spektru od energetike, strojarstva, telekomunikacija, medicine i drugdje.

Neki od najpoznatijih izuma su: Teslin transformator struja visoke frekvencije, indukcijski motor, teledirigirani čamac, prijenos električne energije bežičnim putem i svakako – izmjenična struja koja je promijenila svijet.

Otkriće izmjenične struje Nikole Tesle temelj je proizvodnje, prijenosa i uporabe električne energije i cjelokupne današnje industrije, kao i cijele današnje civilizacije. Kao što je otkriće kotača vječni pokretač ljudskog napretka, tako je i izmjenična struja prometejski promijenila svijet dajući mu svjetlo i energiju.

Svaki put kad upalite računalo sjetite se najvećeg znanstvenika iz Hrvatske, jer se izmjenična struja proizvodi u Teslinom trofaznom generatoru, prenosi se Teslinom visokonaponskom mrežom, Teslina zavojnica daje napon za sliku na monitoru, a bežični miš radi putem radiovalova koje je prvi proizveo Tesla.

I to je samo mali dio ostavštine ovog velikana iz naše ponosne Like.

 

Nikola Tesla je 1921. predvidio kako će izgledati pametni telefon

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Povijesnice

9. srpnja 1949. otvoreno Titovo mučilište Goli otok

Objavljeno

na

Objavio

Goli Otok – Tito otvorio koncentracijski logor u srcu Europe

Goli otok djelo je Josipa Broza Tita, navodno na prijedlog zloglasnog Ivana Krajačića (“Drug Stevo”). Tito je odlučio napraviti mučilište i koncentracijski logor za političke disidente i ljude koji su bili nepoćudni totalitarističkom sustavu.

Zatvorenici su morali prokazivati čak i svoje najbliže – očeve, braću, majke i prijatelje – jer su bili izvrgnuti strašnim mučenjima kakve nije poznavao nijedan sustav do tada i koje nadilaze najbolesniju ljudsku maštu.

Goli otok je pokazivao samu suštinu neljudskosti komunizma općenito, ali posebice jugoslavenskog titoizma  kao najbrutalnije svjetske inačice toga globalnog zla u poratnim godinama kada se slobodni zapadni svijet radovao slobodi i pobjedi nad Hitlerom.

Na današnji dan 1949. iskrcan je na Goli otok prvi kontigent od oko 1.200 zatvorenika. Za njih su prethodno sagrađene barake, a zgrade logora morali su podići oni sami. Ukupno je do kraja Jugoslavije na Golom otoku zatočeno između 16.000 i 32.000 žrtava komunističkog totalitarizma.

U čemu je strahota tog Titovog logora? U logorima u Njemačkoj, u Sibiru, u Italiji, u tim logorima ubijalo se tijelo, a u ovom se  logoru ubijao čovjek u čovjeku. To je bila osnovna logika.

Danas često čujemo kako ljudi kažu da su imali nekoga koji je bio na Golom otoku, ali nikada nisu o tome pričali niti su smjeli pričati jer se to plaćalo glavom. Zato su čak i danas svi duboko pogođeni onim što se ondje događalo, posebice jer se o tome moralo šutjeti. Tako svjedok Golog otoka prof. Vladimir Bobinac iz Krka govori:

„U nama je bio ubijen čovjek, to je osnovno. Straža je samo pazila da ne bi tko pobjegao, a mi smo se međusobno razračunavali. U tome je ta strahota. Svaki je kažnjenik, čim je stigao, morao ići na raport kod svojeg isljednika. Morao si obavezno skinuti kapu i ruke staviti na leđa

Što je isljednik na raportu tražio? Uvijek je tražio imena (cinkanje, drukanje, prokazivanje): s kime si na slobodi razgovarao, s kime si se družio, što si s kime razgovarao. To je bilo najvažnije – imena. Ako kažnjenik ne bi rekao ime, tada bi ga isljednik predao onoj drugoj vlasti, kažnjenicima u žici koji su ga  „ispitivali“: mučenja, torture, zlostavljanja i pravi pakao na zemlji.“

To je bio Titov komunistički raj, po mjeri onih koji tuku, muče i ubijaju.

„Drugo što bi isljednik pitao bilo je o čemu ljudi u žici govore. Ako bi rekao “ništa”, isljednik nije bio zadovoljan, jer kako to da „banda u žici” ništa ne govori. Stalno si se trebao dokazivati, druge prokazivati i prijavljivati. To je bilo osnovno – donositi prijavu – taj je rekao to i to.

Što je bilo kažnjivo na Golom otoku? Nikako nisi smio reći da si gladan, a bio si gladan, nisi smio reći da si žedan, a bio si žedan, ljeti si radio, a dobio bi dva decilitra vode na dan i, treće, nisi smio pitati za onog tko je nestao i bio ubijen. Danas je tu, sutra ga nema, ali se nije smjelo pitati za njega. O smrti se nije smjelo govoriti jer su to bile neprijateljske izjave koje su se odmah dojavljivale u „hotel“ isljedniku.

Tako je jedan čovjek morao mučen gotov do smrti reći neko ime, ali nije ga rekao  isljedniku. U žici ga ispituju, tuku, prolazi strašnu torturu i on je, na kraju, optužio svojeg vlastitog oca koji je također dospio na Goli. Čovjek je kasnije objasnio da je morao reći neko ime, a kada bi dao ime svojeg prijatelja, on mu to ne bi nikada oprostio, dok otac hoće.“

Kakav je bio život u žici?

„Na ulazu u žicu, tada sam razmišljao, trebalo je staviti natpis iz Devetog kruga Danteovog pakla – ‘Napustite svu nadu vi koji ulazite ovamo’. Ali tamo je pisalo nešto drugo “Mi gradimo Goli otok, Goli otok gradi nas”. Još i danas se mogu vidjeti ostaci te parole.

žici nitko nije imao svoje mjesto. Uvijek se stajalo. U paviljon bismo ulazili samo kad nam narede, kada se iznosi neki politički stav. Sve obroke smo jeli stojeći. Nije bilo dovoljno žlica, pa čekaš kad netko pojede da bi se poslužio njegovom žlicom. Pada kiša – stojiš vani. Puše bura – stojiš vani. Uvijek smo stajali.

Kada kažnjenik u onom hotelu nije rekao imena, predali bi ga na ispitivanje sobnom starješini. Svi kažnjenici ulaze u paviljon, posjedamo u boksove kao u kazališnim ložama, pa sobni starješina proziva nesretnika koji stane ispred i tri puta izvikuje “ua banda”. Sobni mu postavlja pitanje “gdje si bio za vrijeme rata?”. Nesretnik je bio u njemačkom logoru i pokazuje broj tetoviran na ruci. Sobni se diže sa svoje klupice i obilno ga šamara pitajući “kako si ti ostao živ, a drugi nisu?” Zatim, “s kim si na slobodi razgovarao?” Ako odgovor glasi “nisam ni s kim”, sobni kaže “lažeš, imaš brata, imaš prijatelja, s njima si razgovarao”. Tada se u paviljonu mijenja uzvik, pa nije više “ua banda”, nego “udri bandu.” I sada, na znak sobnoga, s boksova skaču kažnjenici, premlate tog nesretnika koji krvav pada na tlo i sobni opet smiruje ljude koji se vraćaju u svoje boksove. Sobni mu opet postavlja isto pitanje i opet ne dobiva zadovoljavajući odgovor. I opet “udri bandu” na znak sobnoga. I, na kraju, proglašava se bojkot. To je najniži soj na Golom otoku – bojkotirani kažnjenik. On je obilježen, jer mu straga sa žicom vežu jednu krpu da ga svatko može prepoznati i svi imaju – ne pravo, nego dužnost – udarati ga. Njemu je određen najteži rad. Kada ide na rad i kad se uvečer vraća, tada ga čeka topli zec. To znači da ispred svakog paviljona stoji špalir ljudi i on mora proći kroz taj špalir gdje ga svi tuku. Nadalje, dio noći on kiblari. Naime, noću se nije smjelo izlaziti iz paviljona, osim do drvene kible gdje se mokrilo i gdje su ‘proljevaši’ cijedili posljednju sluz. Bojkotirani kažnjenici stoje u krugu iznad kible, glava nagnutih nad kiblom. To je i faza razmišljanja o tvojem neprijateljskom radu, faza u kojoj moraš spoznati da si kriv. Više puta se dogodilo da je bilo toliko tih bojkotiranih kažnjenika da ne mogu svi stati iznad kible, pa se stvara drugi red tako da oni u prvom redu spuštaju hlače, a oni u drugom redu drže nosove u njihovim stražnjicama. To je, dakle, kiblarenje – noćno razmišljanje o krivnji.

Noću bi sobni u svoju sobu u paviljonu pozivao kažnjenika na isljeđivanje. Tukao bi ga i tražio imena, imena, imena.

Upamtite, na Golom nema heroja. Heroji su na bojištu, na ratištu, ali na Golom nema heroja. Na ratištu te ubija metak, a na Golom se umire polako, svakoga dana, mjesecima, godinama. I sigurno ćeš umrijeti. Svi smo to prošli. I umrli smo na tom otoku“, završio je umirovljeni profesor povijesti Krčke gimnazije Vladimir Bobinac, koji je i sam prošao strahote Golog otoka.

klub-susacana.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori
Sponzori