Connect with us

Pregled

Potresno svjedočanstvo reportera RTL-a: Golim smo rukama čupali vrata da izvučemo čovjeka

Published

on

Ilija Radić i njegov snimatelj Siniša Pašić bili su na zadatku u Petrinji u trenutku kada se u utorak dogodio snažan potres, odmah su krenuli pomagati unesrećenim ljudima.

Trenutak u kojem su u utorak 20-ak minuta iza 12 sati pogodio snažan potres zabilježile su slikom i zvukom gotovo sve medijske kuće u Hrvatskoj jer upravo u tom trenutku izjavu je davao gradonačelnik Petrinje Darinko Dumbović o šteti koju je napravio potres koji je ovo područje pogodio u ponedjeljak.

RTL-ovci, reporter Ilija Radić i snimatelj Siniša Pašić zajedno s ostalim novinarskim ekipama uzimali su izjavu kada je tlo opet počelo podrhtavati, a oko njih se stvarao oblak dima i prašine.

Kolega snimatelj Siniša Pašić i ja u Petrinju smo u utorak krenuli snimiti nastavak priče o potresu koji se dogodio u ponedjeljak. Novi, razorniji potres počeo je dok smo snimali izjavu gradonačelnika Dumbovića o šteti prethodnog dana. Tih 20-ak sekundi izgledalo mi je kao da je trajalo puno duže.

Iako smo bili na otvorenom, gotovo je nemoguće bilo održati ravnotežu. Padali su ljudi, padale su kamere, a meni je samo u glavi bilo kad će više prestati. Kad je podrhtavanje doista napokon prestalo, prvo sam vidio ogroman oblak prašine. Kao pješčana oluja u kojoj prašina upada u oči i ne vidi se ništa. Refleksno sam počeo vikati treba li kome pomoć, ali pravi šok je nastao tek kad samo čuo da ljudi na to odgovaraju, vrište, zapomažu.

Foto: Instagram

Na jedinom preostalom prozoru napola srušene kuće stajala je žena koja je molila za pomoć. S ulice smo joj vikali da mora izići van jer je stubište ostalo čitavo, ali ona je vikala da ne može jer se boji. Na kraju je ipak smogla hrabrosti i istrčala van. Grupa ljudi je počela vikati da su čovjek i dijete zatrpani u automobilu. Srećom, dijete je bilo na suvozačevom dijelu automobila, a cigle i grede su pale po lijevoj strani tako da je dečkić izvučen odmah. Pokušali smo doći do oca.

Golim rukama smo čupali vrata, doslovno trgali lim automobila, no čovjek je ostao prikliješten između smrskanog krova i sjedala. Nismo ga mogli osloboditi ni autodizalicama kojima smo pokušali podignuti krov s njega dok su drugi ljudi rukama micali cigle i drvene grede.

Ne znam tko je taj čovjek, kako se zove, ali njegova pribranost u tom trenutku je bila fascinantna. Samo je pitao za sina i kad smo mu rekli da je dijete na sigurnom, bio je potpuno miran. Razgovarao sam s njim, pitao može li pomicati noge, rekao je samo da ga bole pluća i da teško diše. U tom trenutku su stigli vatrogasci i hidrauličkom opremom počeli spašavat čovjeka. Mi civili smo se maknuli i pustili ih da rade.

Tada sam počeo pogledom tražiti svog kolegu snimatelja Sinišu Pašića da vidim je li on dobro. Vidio sam ga u susjednoj ulici kako pomaže ljudima iz drugog smrskanog automobila osloboditi ženu.

Kada su spašavanje preuzeli vatrogasci, mi smo pokušavali utješiti šokirane ljude. Jedna starica od šoka nije mogla ni govoriti, pokušao sam je smiriti, utješiti, a ona mi je samo gurnula svoj mobitel u ruku. Na liniji je bila njena kćer koja me zamolila da pomognemo njenoj majci dok ona ne dođe.

Čim je stalo, ljudi su zgrabili lopate

Još jednom se pokazalo da najveća vrijednost ove države nisu ni sunce, ni more, ni sport nego ljudi. Čim je potres stao, mladi ljudi su grabili lopate, drugi su rukama uklanjali grede, cigle… Kolone građana su dolazile iz svih krajeva Hrvatske s jedinom idejom – da pomognu. Oni koji nisu u Petrinji javljaju se i traže način kako pomoći.

Apeliram da ne pokušavaju na pamet slati pomoć jer se često dogodi da se nečega prikupi previše, a nečeg drugog nedostaje. Slušajte ljude iz Crvenog križa i Civilne zaštite, oni najbolje znaju što i gdje najviše treba. I posebno hvala svima koji nude smještaj ljudima. Tko god ima mogućnosti neka pomaže. Ljudi u Sisku, Petrinji i okolici su ostali doslovno bez ičega.

Ovo je najstresniji novinarski zadatak na kojem sam bio. Najbliže ovome su bile situacije s požarima u Dalmaciji gdje su se pred vatrom spašavali ljudi i kuće. Tada treba jednako brzo reagirati, nerijetko priču i izvještavanje staviti u drugi plan dok se ne pomogne. Kada pomoć preuzmu profesionalci, tada jedino što mi reporteri možemo je izvještavati i gledateljima prenijeti strahotu.

U toj situaciji je najteže doći do potvrde informacija. Svašta se priča, čuje, neslužbeno dozna, ali na nama je odgovornost da informacija uvijek bude neupitno potvrđena, pogotovo kada je riječ o smrti i stradavanju, jer puno je veća šteta krivo objaviti da je netko stradao, nego možda ne biti prvi s tom informacijom u eteru. Najbolje je kad se ispostavi da su glasine netočne, no nažalost, takve najgore informacije su se jučer ipak potvrdile. Sedam je ljudi oko nas izgubilo život.

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj
Advertisement

Komentari