Connect with us

Kolumne

‘Poturice’ pod Siskom

Objavljeno

on

isječak/YT

I dok se unatoč brižno sijanim medijskim magluštinama već pomalo nazire umor samoorganiziranog naroda oko pomoći stradalnicima pogođenima potresom, sve više dolazi do izražaja uloga države i organiziranih oblika pomoći, koji će uskoro, ma koliko ih mediji prezirali, ostati na Banovini sâmi s unesrećenima. A nije li slično, ne samo u pogledu zbrinjavanja prognanika, bilo i početkom devedesetih, kad je teža tragedija pogodila Hrvatsku, Banovinu ponajviše, rezultiravši značajno većim materijalnim štetama, izgnanstvom stotina tisuća Hrvata, izgubljene živote da ne spominjemo?

Samoorganizirani narod je, doduše, bio od pomoći ’91, da bi samovoljni ispadi nestrpljivih sve negdje do ’93 samo opstruirali napore hrvatskih vlasti u izgradnji stabilne međunarodne pozicije za završni udarac unutarnjem agresoru od kojeg se on više ne će oporaviti. U konačnici, do hrvatske pobjede, teritorijalne cjelovitosti i povratka prognanih dovela je država kao instrument u rukama državnog vodstva. Da, pomogao je i narod! Ali služeći svojoj državi, a ne suprotstavljajući joj se.

Poratna obnova učinkovitija protiv potresa nego cjepivo protiv korone

I dok je ’91 s lokacije Čukur brdo, smještene upravo na Banovini, ispaljen smrtonosni hitac u Gordana Lederera, ne samo u njega nego metaforički i u istinu, danas istinu doslovce ubijaju oni koji bi naravi posla trebali biti njezinim čuvarima i zaštitnicima. Ipak, vodeći mediji u Hrvatskoj, prednjače oni u privatnom vlasništvu, su iz nekog razloga vrlo neprijateljski nastrojeni prema istini, baš poput preteče im s Čukur brda. A ne bude im mrsko ni nacionalnu katastrofu iskoristiti za širenje nepovjerenja i poticanje razdora, u konačnici i rascjepa između naroda i države. No, u svakom kukolju nađe se poneko zrno žita.

Tako su u večernjem tiskanom mediju, također svojski upregnutom u naslađivanje nad navodnom nesposobnošću državnih službi u nošenju s posljedicama potresa, upravo onomu kojem se, ruku na srce, najčešće od sve te bratije dogodi da mu se u moru poluistina potkrade i poneka cjelovitija istina, objelodanjeni privremeni rezultati izvještaja statičara nakon pregleda gotovo pola prijavljenih oštećenih kuća.

Neumoljiva statistika kaže kako je među kućama iznova izgrađenima u projektu poratne obnove njih svega 1,3% dobilo crvenu oznaku (najteže oštećenje), a pribroje li se i kuće s narančastim naljepnicama, takvih je kuća ukupno 4%. U ostalim kućama, onima koje nije izgradila država u projektu poratne obnove, postotak crvenih iznosi 16%. Ovi brojevi navode na paralelu s drugom pošasti naših dana – korona virusom. U uvjetima bez cjepiva, ta boleština poprima teže oblike, uključujući i smrtne ishode, kod otprilike 15% zaraženih (što otprilike odgovara udjelu oštećenih crvenih kuća među onima koje država nije izgradila iznova), dok se spasonosno cjepivo pokazuje neučinkovitim u tek 5% slučajeva, što je ipak nešto više od postotka oštećenih crvenih kuća, čak i pridodaju li im se narančaste, među onima koje je iz temelja izgradila hrvatska država. Pothvat hrvatske države se tako pokazao blagotvornijim protiv potresa nego sofisticirano cjepivo protiv novog virusa. No, to medijske Čukur-brđane s lijevog brda ne odvraća od primjene dvostrukih mjerila. Žmire na 5% slučajeva u kojima cjepivo ne pomaže, ali zato jako dobro vide i osvjetljuju onih 1% crvenih kuća koje je Hrvatska izgradila u sklopu poratne obnove. Zaslužne za dobro obavljen posao i razmjerno malu štetu ne slave kao znanstvenike, izumitelje cjepiva, nego ih stavljaju na stup srama. Susjedi im s desnog Čukur brda su tu barem dosljedni. Oni vide samo ovih 5% u slučaju cijepljenja, te 1% crvenih kad je obnova posrijedi.

E, sad, ili su Čukur-brđani s oba brda živi dokaz kako mozak s obje lijeve polutke pri umovanju može poslužiti otprilike kao dvije lijeve noge pri igranju nogometa, ili, pak, u orkestriranoj hajci protiv Hrvatske, diktiranoj od gazda im, imaju manje slobode od pasa krvosljednika u lovu.

Odakle samo pravo branitelju, prognaniku, osloboditelju i obnovitelju na dom?

I dok je snajperist s Čukur brda promašio hrvatskog vojnika Tomu Medveda, na ciljniku današnjih Čukur-brđana našao se opet jedan branitelj, osloboditelj i ratni stradalnik, jer obiteljska mu je kuća, kao i Medvedova, 4 godine zjapila prazna na privremeno zaposjednutom području, k tome još i poratni obnovitelj, sisačko-moslavački župan Ivo Žinić.

Na negdašnja praskozorja žestinom paljbe posebno podsjećaju snajperisti s perom u ruci s jutarnjeg Čukur brda. Tobože zabrinuti za današnje stradalnike, novovjeki Čukur-brđani se iživljavaju nad stradalnicima Domovinskog rata izvrćući istinu i ismijavajući njihovo pravedno stečeno pravo na dom, kako Žinićevo osobno, tako posredno i drugih ratnih stradalnika i branitelja, čije je stambeno pitanje riješeno po istom modelu. Naime, suočivši se s odlaskom većeg dijela srpskog stanovništva s privremeno zaposjednutog područja, hrvatska vlast se odgovorno trudila osigurati što veći povratak kako bi revitalizirala već otprije zapušteni prostor Banovine, u čijim su središtima – navodimo to radi zadovoljenja znatiželje u onih koji vole pametovati o tome tko je gdje prije došao, napose kad im ide u prilog – naseljima Petrinji i Glini Hrvati 1910. bili uvjerljiva većina (u Petrinji 80%, u Glini 60%). Da bi do 1991., unatoč u međuvremenu navodno pretrpljenom genocidu, u Petrinji relativnom, a u Glini gotovo 75%-tnom većinom postali Srbi.

Uzevši u obzir da su se ti gradići u promatranom razdoblju tek utrostručili, ali i da njihovo neposredno okruženje nije bilo dominantno naseljeno Srbima (kao što je, primjerice, bio slučaj u Kninu), tako dramatičan obrat etničke strukture ne može biti posljedica drugog do društvenih odnosa nalik apartheidu. Zapravo se radilo o 45-godišnjem tihom potiskivanju Hrvata s tih prostora kao uvodu u njihovo konačno protjerivanje ’91, koje je Međunarodni sud pravde u Haagu okarakterizirao genocidnim činom s ciljem stvaranja etnički homogene srpske države.

U sklopu šireg programa obnove života na devastiranom području Vlada je jednima obnovila kuće o državnom trošku, pri čemu su, ovisno o pretrpljenom oštećenju, neke bile tek sanirane, a druge izgrađene iznova. Drugima su osigurana sredstva i materijal da ih sami obnove. Trećima je, pak, mahom onim mlađima koji su se iskazali u ratu, osiguran krov nad glavom u državnim stanovima i kućama, velikodušno otkupljenima od odseljenih Srba, pri čemu se baš i nije odveć propitkivala njihova uloga u ratnim zbivanjima. Kao i mnogima, u jednoj takvoj kući stambeni je prostor osiguran i hrvatskom branitelju, prognaniku, osloboditelju i obnovitelju, Ivi Žiniću. A tko je nego takav zaslužio da mu se kuća daruje, a ne osigurava tek privremeni smještaj da bi ga se 20 godina potom iz njega deložiralo? I pritom nije riječ o centru Zagreba, nego o Glini, gradiću kojeg je ’95 napustilo tri četvrtine stanovnika, u kojem je već tada bilo deplasirano govoriti o zakonima tržišta i tržišnim cijenama nekretnina.

Hoće li Čukur-brđani i po drugi put istjerati Ivu Žinića iz doma?

Umjesto da se pitaju zašto te kuće njihovim stanarima, koji su odlučili ostati živjeti na ratom opustošenom području, čitavih 25 godina nisu darovane, medijski Čukur-brđani šilje po rani, sve kako bi umanjili izglede HDZ-a na predstojećim lokalnim izborima. Odjednom, svjetla reflektora obasjavaju sve što je Žinić u međuvremenu stekao (naslijeđene roditeljske kuće, svoju i ženinu, tek u djelomičnom im vlasništvu, pa čak i obnovljenu staru drvenu kuću), pri čemu se bezdušno ignorira činjenica da je kuća u kojoj čovjek prebiva 25 godina zapravo njegov dom. K tome se od Žinića očekuje da nakon više od 20 godina prebivanja u vlastitu domu preseli u naslijeđenu kuću, jer dom mu, iako već podulje vrijeme u postupku odavno zasluženog darivanja, eto, nije u vlasništvu. Uostalom, kome bi to država Žinićev dom sad trebala dodijeliti pa da pravda bude zadovoljena? Zanimljivo, medijski Čukur-brđani nisu pokazivali ni izbliza takvu revnost vezano uz problematiku stanara zbrinutih u stanovima nacionaliziranima (dakle, ne uredno plaćenima prethodnim vlasnicima, nego zakonski pokradenima) od strane komunističkog režima.

K tome se, s obzirom da je darivanje kuća od 1. siječnja 2020. godine u ingerenciji županija, koristi i prilika kako bi se Žinića prikazalo nesposobnim, jer se nije potrudio da mu se kuća daruje, pri čemu se ne propitkuje zašto to nije učinjeno prethodnih 25 godina. A da su kojim slučajem nadležna županijska tijela odlučila da mu se kuća daruje, tada bi mu se rutinski prišilo crvenu naljepnicu sukoba interesa. Bizarnosti slučaja Žinić dodatno pridonose optužbe kako je riječ o zacijelo jedinom dužnosniku koji je u imovinsku karticu upisao imovinu koja nije njegovo vlasništvo, dok drugi obično kriju što posjeduju. Ipak – lagao je – glasi neumoljiv sud medijskih Čukur-brđana.

Bit ove priče ipak leži u uskraćivanju prava na dom čovjeku koji se iskazao u borbi za Hrvatsku i u ratu i u miru, napose u obnovi, s rezultatima kojih se, kako prikazani brojevi o stanju kuća poslije potresa zorno pokazuju, nema čega sramiti unatoč optužbama nečasnih politikanata, vazda gladnih političkih bodova. U ozračju pripravljanja ražnja malotko se pita što je uopće svrha administrativnih postupaka koji u temeljnim egzistencijalnim pitanjima drže višestruko dokazane ljude u neizvjesnosti. I što je sad pravo – po žurnom postupku okončati pravedno darivanje, zastalo u birokratskim labirintima, ili ga nastaviti razvlačiti od nemila do nedraga, i tako davati štofa Čukur-brđanima za čerečenje izabrane mete čim se ukaže zgodan čas? Ako se danas dopusti da medijski Čukur-brđani istjeraju Ivu Žinića iz njegove kuće, kako su to već učinili preteče im ’91, to ne će biti samo najveća sramota hrvatske države još od nemarom potpomognutog umorstva Đure Brodarca. Bit će to ujedno i znak da svi oni ljudi koji su se u mladosti iskazali u ratu, a stambeno pitanje im ostaje (ne)riješeno kao Žiniću, ne mogu mirno spavati. U biti, radi se o startnom pucnju za njihovo protjerivanje iz ratom oslobođenih područja s 25-godišnjom zadrškom. Pritom haranga, naravno, ne bi bila potpuna kad joj se ne bi priključili „domoljubni“ portali i pojedinci. Ne kako bi udarali po Žiniću. Nego po ona 3 slova – HDZ – na koja se zajedno s kolegama s lijevog Čukur brda danas pjene kao četnici i JNA ’91. Začudo, čini se kako čak i neki u HDZ-u, kao da to ne shvaćaju. Možda shvate kad se bude kucalo na njihova vrata?

Divljački ispad sisačke gradonačelnice

U vezenju duplih pasova s komplotom medijskih Čukur-brđana na temu eliminacije Ive Žinića iz javnoga života nesumnjivo se ističe SDP-ova sisačka gradonačelnica Ikić Baniček. Suočena s vlastitom nekompetentnošću, nesposobnošću i suvišnošću u izvanrednoj situaciji, kad takve značajke poprimaju najjasniji izraz, već je prvih dana po potresu Vladu podmuklo optuživala kako i ono malo što čini kako bi pomogla stradalnicima radi samo zbog pritiska medija, zahvaljujući pritom njima, a ne Vladi na pruženoj pomoći.

Nasrtaji pomahnitalih medijskih Čukur-brđana ne jenjavaju

Sad ne manje ciničnom komesarskom hladnoćom, kakvu običava iskazivati za egzaltiranih nastupa u Brezovici prilikom obilježavanja državnog praznika, pragmatično ali pretenciozno nazvanog Danom antifašističke borbe, negira stradalnicima Domovinskog rata očuvanje temeljnog ljudskog prava na dom. Kako onda jednu tako bešćutnu osobu shvatiti ozbiljno kad se zalaže za prava stradalnika koji su zbog potresa izgubili svoje domove, a ne pitati se ne čini li to tek poradi prozirnog prikupljanja predizbornih bodova? Ne ponudivši svojim sugrađanima ništa osim grcanja u plaču, sisačka gradonačelnica lakonski upućuje Žinića da otkupi kuću po tržišnoj cijeni, ne obazirući se što takvu mogućnost zakon ne predviđa. No, lako za to. Pravo je pitanje što bi to uopće bila tržišna cijena u Glini, sredini koja je i prije potresa prolazila kroz demografsku kataklizmu, zabilježivši između popisa stanovništva 2011. i procjene krajem 2019. pad broja stanovnika s 9283 na 6718.

Čemu podmetati klipove sve malobrojnijim ljudima koji tamo uopće i žele živjeti? Konačno, kad se takvo što čini zaslužnicima iz Domovinskog rata i poraća, tko li bi tamo sa strane došao živjeti? Kad već tako inzistira na rasvjetljavanju fabriciranog Žinićevog slučaja, u kojem je svakome s elementarnim smislom za pravdu sve jasno, nameće se pitanje priželjkuje li zapravo sisačka gradonačelnica sličan scenarij i za unesrećene uslijed posljedica potresa u svome gradu? Pa da i njih jednoga dana Čukur-brđani odstrjeljuju usude li se upisati u pogrešnu stranku. Jer to je dokazano jedini način kako takvi uhljebi mogu nastaviti parazitirati.

ŠDP = SDP!

Pogodan je trenutak prisjetiti se i kako se ta nabusita persona uopće našla na dužnosti koju trenutno obnaša. Naime, sad već daleke 2013. godine zasjela je na gradonačelničko mjesto praćena bujicama frenetičnih pohvala s desnog Čukur brda, omiljene emisije takozvanih desničara, tada još emitirane u polusatnom formatu. Pokazalo se to svojevrsnom pokaznom vježbom i prethodnicom izboru Zorana Milanovića za Predsjednika, samo bez kamuflaže pod rednim brojem 3.

I sad se ponavlja scenarij s predsjedničkih izbora, samo nešto otvorenije. Iza zaglušujuće galame „HDZ = SDP“ jasnije se nego ikad pomalja skroz druga formula: ŠDP = SDP! Ako bi se kome učinilo da s lijeve strane jednakosti vidi Škorin Domovinski Pokret, možda se i ne bi prevario. Još manje bi se prevario, učini li mu se da bi kao znak jednakosti komotno mogao poslužiti Most. Napokon, nisu li slijednici i apologeti opskurnih tradicija komunističkog totalitarizma servirali ŠDP kao neku vrstu Mosta za odrasle? Hm… barem u određenoj mjeri odrasle… A da se na formuli „ŠDP = SDP“ radi punom parom, svjedoči i trenutak iskrenosti u ŠDP-ovih lakomih i lakomislenih diletanata, prosvjetljenih tek nakon razlaza (što prije svega znači da su dotad među sobom bili neiskreni, a što i nije neka poželjna karakteristika ako želiš da te bije glas neprijeporne poštenjačine dok prozivaš druge). „Ništa protiv SDP-a“, komotno bi sad mogao glasiti ŠDP-ov izborni slogan. Ili možda – „Neka sam isti kao on!“

Unatoč već zgotovljenom izbornom sloganu, lekcije iz povijesti amalgamu „ŠDP=SDP“ ne daju pravo na optimizam. Jer, ako se svojedobno pod Siskom nisu baš najbolje proveli ni Osmanlije -Turci, kako li će tek proći ovi novovjeki „poturice“? Isto vrijedi i za Zagreb, za kojeg su sisačka predizborna podmetanja tek puko zagrijavanje, zagrijavanje za iznimno povijesno vrijeme koje zahtijeva mudrost i zrelost da se sva jaja stave u istu košaru, imajući u vidu kako samo jedna košara ima sigurno dno. Druge košare dna nemaju, bez obzira što se njihovi prodavači doimaju kao dno dna. Da bi to prepoznali, Hrvatima ne će trebati neka iznimna hrabrost. Dovoljno je već i malo zdrave pameti.

Grgur S.

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj
Advertisement

Komentari