Pratite nas

Kolumne

Poturice su povijesno najbrutalnije ubojice Bosne i Hercegovine

Objavljeno

na

Lutanje današnjih Bošnjaka na putu traženja nacionalnog identiteta na ovom dijelu Europe glavni, i jedini, je razlog nestabilnosti, i ratova u Bosni i Hercegovini, pa i ovog zadnjeg, zaustavljenog u Daytonu, nastavljenog u beha bespućima. Ne bi druge nacionalno izgrađene beha identitete naroda, u prvom redu Hrvate i Srbe, ali Ostale, smetalo bošnjačko samotraženju u nacionalnom identitetu, da ih ono ne vodi, pa čak i prisiljava, bilo u građanizaciju ili denacionalizaciju, zapravo odricanje vlastitog identiteta da bi prihvatio to novo, tuđe, u tisućljetnoj beha povijesti nikad zasijano, bošnjačko.

I još gore, to bošnjačko traženje zasebnog nacionalnog identiteta u Bosni i Hercegovini bilo je razlog krvavog građansko vjerskog beha sukoba, ali i današnjeg mirnodopskog rata krivotvorenja beha prošlosti, koji svakog časa može da se pretvori u oružani. Njime već prijeti cijelo bošnjačko političko i vjersko vodstvo, pa je zbog toga Bosna i Hercegovina uistinu trajno „bure baruta”, osjetljivo i na najmanji plamičak da ga zapali.

Teško će se današnji Bošnjaci nači, ustabiliti, i ostati i u ovom nacionalnom izabiru, Bošnjak. Nisu k tomu kriv ni hrvatski, ni srpski, ni eropski narodi, krivi su politički i vjerski lideri njihova naroda. Bošnjak, kao nacionalni okvir muslimanskog naroda nije referendumski, anketni, demokratski ili bilo koji drugi slobodni izbor naroda, već je to dekretski namet, u prvom redu vjerskog autoriteta Muslimana, i dijelom političkog, koje je u to vrijeme bilo pod snažnim pritiskom tadašnjeg poglavara IZBiH, čovjeka koji je političkog zla nanio svim beha narodima a najviše samim Muslimanima, danas Bošnjacima. Nanosi ga i danas.

Koliko je držao, i drži do vjerske funkcije poglavara IZBiH koju je obnašao u vrijeme kada je Muslimane fetvom konvertirao u Bošnjake, i sa kojom se u nebeske visine obogatio, a vjernici mu i danas mnogi gladuju, vidi se u njegovim portalskim potpisima kada uvijek ističe ispred svoga imena. Sam taj samozvani tvorac tog novog bošnjačkog nacionalnog identiteta, u bosanskohercegovačkoj džungli nacionalnih identiteta, gdje se i danas dešava u predizborno vrijeme da se Musliman izjašnjava Hrvatom da bi bio izabran na neku političku funkciju, što mu omogučava neodrživi i nakaradni Izborni zakon, danas se polako odriče svog izuma, i koristi svaki put dodatak uz Bošnjak i Bosanac, ili Bosanci.

Očito da je dobro unovčio taj svoj patent, da mu više ne donosi nikakvu dobit, ni političku, ni vjersku, ni materijalnu, i u bošnjački korpus uvodi nacionalnu odrednicu Bosanac, Bosanci. Nezabilježen je povijesni primjer nametnutog nacionalnog identiteta, osim evo u muslimanskom narodu u Bosni i Hercegovini. I da bude apsurd još veći, strašniji, a time i neodrživiji, je činjenica da je taj novi nacionalni identitet Bošnjak Muslimanima nametnut u ratu. Time se htjelo zaplašiti muslimanski narod i demonstrirati nedodirljivost i svetost tog dekreta.

Narod se nije smio pitati, nije smio sudjelovati u bilo kakvim diskusijama, ZA ili PROTIV. Vjerski lider je kazao tako i tako mora biti. U toj odluci isčitavala se i vjerska budućnost islamske Bosne i Hercegovine, kojom će kao u mnogim drugim islamskim zemljama vjerski lideri vladati i o njenoj sudbini odlučivati. Odlučivali bi na temelju svojih vjerskih nazora koji bi bili sveta nedodirljiva istina. Jedna jedina istina ispred druge dvije, srpske i hrvatske istine.

Zbog te sve radikalnije bošnjačke istine u Bosni i Herecgovini se ubijaju, ne priznaju i krivotvore sve druge. Sve je oštrija bošnjačka agresija na istinu prošlosti zemlje, napose na onaj njen period hrvatskih kraljeva koji su svojim europejstvom tadašnju Bosnu i Hercegovinu držali u ravni sa svim tadašnjim europskim zemljama. U nekim kraljevskim i državničkim dimenzijama toga vremena bila i ispred mnogi europskih.

Kako je Bosna i Hercegovina izgledala u vrijeme vladavine hrvatskih kraljeva dovoljna je samo jedna usporedba iz 1291. godine. Naime , te povijesne hrvatsko kraljevske godine Bosna i Hercegovina je bila vrlo uređena zemlja, čvrsta i prepoznatljiva u zapadnoj europskoj civilizaciji, i kralj Dragutin vidjevši da zemlja počima vjerski lutati moli Rim da mu pošalje vjerne, i u Svetoj Katoličkoj vjeri odane, učitelje među njegov puk u zemlji. A te iste 1291. godine na drugom kraju Europe, u brdovitim Alpama tek se udaraju temelji nove države, Švicarske.

I u što je Švicarska od tada do danas izrasla, a gdje je Bosna i Hercegovina kroz turski zulum pala, vidljivo je i slijepcima.

No, nažalost nije vidljivo onima koji tu tursku prošlost genocida i konfesiocida zovu i zazivaju da se opet vrati na beha teritorij, kao najzloglasniji okupator u ljudskoj povijesti. A zovu je i zazivaju, za primjer uzimaju i majčicom zovu muslimani Bošnjaci. Tim pozivom Turcima da opet okupiraju Bosnu i Hercegovinu ne otkrivaju li se Bošnjaci, tko su i što su na ovim europskim prostorima. Svaki njihov poziv, bilo kako i bilo kojim povodom i razlogom, je ponovna turska agresija na kršćane te zemlje, napose na Hrvate katolike kao narod kojem je u Daytonu otet teritorij, i koji je danas na europskim prostorima jedini narod bez svog entiteta. Narod nomad, lutalica i beskućnik.

Zato Bošnjaci ubijaju i otimaju Hrvatima njihovu slavnu prošlost, pa i onu iz vremena hrvatskih kraljeva koji su obitovali na Bobovcu. Vezati se za tu hrvatsku kraljevsku prošlost i u isto vrijeme govoriti da im je „Turska mati tako je bilo i tako će ostati” zaista je nešto nikad i ni po čemu spojivo.

Može se biti samo jedno, ili su današnji Bošnjaci Hrvati i žrtva turske okupacije, ili su turski agresor i ubojica hrvatskog napretka u Bosni i Hercegovini, i Bosne i Hercegovine. Čudi stoga da Bošnjaci danas otimaju Hrvatima kraljevski grad Bobovac, ne kazujući šta je to što njih kao narod, ili kao vjernike veže sa tim kraljevstvom. Jesu li oni po tom poistovječivanju sa povijesti kraljevskog hrvatskog Bobovca Hrvati iz onog vremena prisilno islamizirani, ili turski ostatci ratnika koji bi nastavili tamo gdje su Turci zaustavljeni, no nažalost još uvijek i nekažnjeni za počinjeni genocid i konfesiocid nad katolicima.

Pitanja na koja moraju odgovoriti svi oni Bošnjaci bilo iz kojeg muslimanskog segmenta koji Hrvatima katolicima otimaju i Bobovac, i Kulin bana, i kraljicu Katarinu, i zapravo cijelu Bosnu i Herecgovinu.

Šta je bio Bobovac, i čiji je bio, priznaje, vjerojatno će od Sultan Erdogana biti kažnjen, kao i sarajevski sultančići kada su se zaletili nobelovca Pamuka proglasiti građaninom muslimanskog Sarajeva: „U ovom slučaju katoličanstvo se održalo sve do dolaska Osmanlija na Bobovac. Ono šta obilježava dolazak islama, jeste da su se u kraljevskom mauzoleju uništile freske koje su bile po zidovima a i nadgrobnim pločama koje su uništili osmanski vojnici jer nije bilo u skladu sa njihovom vjerom tako da su rušenjem tuđinskih temelja pokušali da uspostave svoje temelje“.

To je istina Bosne i Hercegovine i njene tragične prošlosti, i ona mora biti početak i temelj traženja riješenja njenog, danas vrlo zamršenog problema. I ne samo kroz, ali i kroz, izmjene Izbornog zakona, Hrvatski televizijski kanal, hevatske škole, te iznad svega kroz novi teritorijalni ustroj novog hrvatskog entiteta, kako se ne bi ponovilo u svim današnjim crkvama u Bosni i Hercegovini, sudbina Bobovca i uništile slike svetaca u njima, jer nisu u skladu sa suvremenim agresivnim islamom.

Kakvi Bošnjaci žele biti u budućnosti, kaže taj isti mladi povijesničar koji Hrvatima otima Bobovac,: „Poruka mladima, misli Bošnjacima, jeste da doprinesemo svojoj državi, našoj matici u svim oblastima života poput Mehmed-paše Sokolovića koji je u Osmanskoj imperiji obnašao funkciju velikog vezira i njegov doprinos sastoji se u tome što je izgradio most na Drini, dakle odveden od svoje majke, svoje otadžbine da bi na kraju ostao upamćen kao jedan od dobročinitelja za Bosnu i Hercegovinu“.

Zar nije sramotno, zar nije izdajničko, ovakvo bošnjačko veličanje Mehmed-paše Sokolovića, poturice koji je gradio spomenike turskom carstvu. Umjesto da je uznastojao prognati turskog okupatora, i osloboditi svoj narod, on osvajačima diže spomenike. A ti i takvi turski spomenici u Bosni razlogom su krvave sadašnjosti i vrlo neizvjesne budućnosti zemlje.

Poturice su povijesno najbrutalnije ubojice Bosne i Hercegovine, svojih roditelja, braće, sestara i hrvatsko katoličkog identiteta u zemlji. Ubojice hrvatskog kraljevskog Bobovca, Kulin Bana, hrvatske kraljice Katarine Kosača, i svakog hrvatskog znaka iz vremena prije turske okupacije.

Najbolje bošnjačko priznanje da su Osmanlije otimale mušku zdravu katoličku djecu i odvodili ih na prisilnu islamizaciju u Tursku, a zatim slali u Bosnu i Hercegovinu da ubijaju svoje roditelje, braću i sestre.

Vinko Đotlo

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Od hrvatskih političara gori mogu biti samo hrvatski birači

Objavljeno

na

Objavio

Nekad davno, dok je u Hrvatskoj još vladao komunizam, postojala je samo jedna partija, Savez komunista. No, i u takvom sustavu gdje nije bilo slobodnih izbora, stvarni život probijao je svoj put, pa je bilo izbora s više kandidata. Postojale su, naime, partijske frakcije koje su za čelne funkcije kandidirale svoje ljude. Na taj su način 1980-ih birani i šefovi partije i omladine.

Tridesetak godina poslije, u višestranačju, kao da radimo puni krug nazad. U vladajućem HDZ-u održani su izbori za novog predsjednika Mladeži HDZ-a. Nije bilo protukandidata, pa je glatko prošao momak izabran prije toga u stranačkom vrhu, 29-godišnji Ivan Vidiš. Naravno, ima savršeni životopis, koji podsjeća na karijerni put šefa stranke Andreja Plenkovića, za kojega je, uostalom, Vidiš kao pripravnik i radio u Bruxellesu u doba kad je Plenković bio europarlamentarac , piše Davor Ivanković/VečernjiList

Vidišev je otac, naravno, diplomat i MVP-ovac, kao i kompletna aktualna vladajuća politička elita Hrvatske. Mladi Vidiš je vjerojatno dobar izbor, no porazno je što je svoju političku karijeru započeo uz demokratski deficit. Bez natjecanja, sučeljavanja s protukandidatima, odmjeravanja i svladavanja vještine izborne kampanje, nego je već kao mladi političar postavljen dekretom. To je kriva poruka i time mu je već u startu učinjena medvjeđa usluga. No, ako mladi Vidiš nije imao izbora, imao je vrh HDZ-a, no ipak je mladež natjerao na izbore po dekretu. S tih izbora mediji su Vidiša samo spomenuli, ali su citirali Plenkovića i glavnog tajnika HDZ-a Gordana Jandrokovića. Plenković je svojoj mladeži poručio da bude hrabra i odvažna, Jandroković da mora biti buntovna, kritična, kreativna i inovativna. Kako će, za ime Božje, ti mladi biti sve to kada ih se zarana podučava dekretu vodstva umjesto demokratskoj proceduri. Da slušaju šefove, pa će, još ako imaju i društveni pedigre, ući u kastu državnih činovnika. I kako onda sada zvuči poruka vladajućih mladima da ostanu ovdje, da će biti bolje. Ma na temelju čega? Poruka im je to da nikad neće imati priliku za demokratsko natjecanje.

Plenkoviću i njegovu vodstvu to očito nije problem jer u hrvatskoj političkoj javnosti najvažniji je rezultat, a ne procedura. I Plenković je u ljeto 2016. na čelo HDZ-a došao bez protukandidata. Bilo je zainteresiranih, kao i u slučaju mladog Vidiša, ali su im stranački oligarsi “sugerirali” da odustanu od kandidature. I jesu, pod parolom da bi “njihova kandidatura dovela do polarizacije unutar HDZ-a”. Olakotna okolnost pri izboru Plenkovića je to da baš i nije bilo vremena za “širi izborni postupak”, jer je do parlamentarnih izbora bilo samo nekoliko mjeseci. Bez obzira na taj alibi, sada, s obzirom na nastavak nedemokratskog unutarstranačkog trenda, može se reći da će ono započeto u demokratskom deficitu kasnije završiti demokratskim deficitom.

Da procedura, principi i kakav-takav moralni ustroj hrvatskog parlamentarizma tonu prema dnu pokazujue i aktualni parlamentarni kaos, kao i onaj u zagrebačkoj skupštini. U postupcima u kojima više ništa nije sveto sada već deseci zastupnika i vijećnika pretrčavaju u drugi tabor, kao na sajmovima na hrvatskim periferijama. Sve bizarnije pretumbacije postaju model, a ne poremećaj. Zašto? Prvo, zato što to nimalo ne smeta onima koji čine moralni harakiri, drugo, stoga što to nimalo ne smeta vladajućima i osigurava im poziciju, a treće, ujedno i najgore, zato što takvu rabotu hrvatski birači još uvijek ne kažnjavaju. Naprotiv. Za njih ti vješti politički nakupci postaju narodni junaci i hajduci, kojima treba aplaudirati jer su se dobro snašli.

Za razliku od situacije u Saboru i zagrebačkoj Skupštini, kada je ona očajna Splićanka dala mito splitskom kirurgu da joj spasi muža, po zakonu je bila jednako kriva zbog davanja mita kao i onaj tko ga je primio. Za taj moralni rasap u politici posljedice bi trebali snositi i prebjezi i oni koji su ih na to navukli. A kada je riječ o prebjezima kojima je bila ugrožena egzistencija i pristojan život, što ih stavlja u poziciju ucijenjene žrtve, tada je krimen onoga koji ih je politički vabio i veći. I dok nema sumnje da prebjezi imaju svoj rok trajanja u politici samo do idućih izbora, nije sigurno da će i vladajući osjetiti posljedice. Politički pragmatizam Plenkovića i Bandića jest efikasan, premda nakaradan politički i moralno. Postoje veliki izgledi da oni nastave s istom praksom zato što nemaju straha da će im se to obiti o glavu. Jer da je drukčije ne bi Hrvati Bandića birali šest puta, ili Stipu Mesića dva puta. Nažalost, od hrvatskih političara gori mogu biti samo hrvatski birači.

Davor Ivanković/VečernjiList

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ma baš njih briga za tamo neke ustašoidne Hercegovce

Objavljeno

na

Objavio

Josip Jović – Tko se sve to tamo miješa u BiH

Saborska Deklaracija o položaju Hrvata u BiH kreće se u okviru već milijun puta izrečenih stavova o cjelovitosti, eurointegracijama, ravnopravnosti i konstitutivnosti. Prigovori Bože Petrova i Milijana Brkića kako je riječ o nedovoljno jasnom i konkretnom apelu, koji je Brkić nazvao lukom i vodom, apsolutno su na mjestu.

Ostaje dojam kako je Deklaracija donesena više radi umirivanja vlastite savjesti nego radi želje da se nešto stvarno i učini, pa se predlagači, osim Bože Ljubića, i nisu pretjerano trgali u obrani od kritika i napada.

U saborskoj su raspravi na Deklaraciju žučno i zlobno reagirali Vesna Pusić, Nenad Stazić i još neki s tog spektra duginih boja, ali s jedne druge točke gledišta. Oni su Deklaraciju ocijenili kao flagrantno miješanje u unutarnje stvari druge države te kao nastavak “pogubne Tuđmanove politike”.

A tko se sve nije miješao i ne miješa se u unutarnje stvari susjedne države za koju je uopće teško kazati da je država i koje ne bi ni bilo da nije tog miješanja. Miješa se SAD, miješa se EU, miješa se Rusija, miješa se Srbija, miješa se na naročit način i Turska, a da nitko od ovih koji su sada graknuli nisu ni slova prozborili.

Opasno je samo kad se miješa Hrvatska, koja je također potpisnica i jamac Daytonskog sporazuma na koji se svi, s različitim tumačenjima, pozivaju. Ma baš njih briga za tamo neke ustašoidne Hercegovce, najbolje da nestanu.

O “miješanju Hrvatske” prosvjedovao je trojac bivših visokih predstavnika (Bildt, Ashdown, Schiling), koji su “stabilnost” gradili potiskivanjem najmalobrojnijih, a pridružili su im se Stjepan Mesić i Ivo Josipović. I Željko Komšić na valu bošnjačkog unitarizma, na kojem je isplivao na mjesto člana Predsjedništva, vrišti o miješanju Hrvatske, prijeteći kako bi Hrvati u središnjoj Bosni mogli doživjeti sudbinu sunarodnjaka u Posavini.

Zašto, pitaju se protivnici Deklaracije, nije bilo prigovora na izborni sustav onda kad je izabran Dragan Čović, nego tek sada nakon Komšićeva izbora. Opet jeftino i netočno. Čović je biran po tada važećem izbornom zakonu, a tek nakon toga je Ustavni sud taj zakon proglasio neustavnim. Njegovu promjenu tražile su sve hrvatske stranke u BiH pune dvije godine prije najnovijih izbora. Čovićev je izbor bio legitiman jer su ga birali Hrvati kao svoga predstavnika, dok su Komšića birali Bošnjaci, što je čista podvala i izigravanje duha Daytona.

I ne radi se samo o izboru članova Predsjedništva, nego i o izboru zastupnika u domovima naroda. Svođenje cijelog problema na unutarstranačke i osobne motive je namjerna banalizacija problema. Ne radi se tu ni o HDZ-u ni o Čoviću ni o Komšiću. Oni su samo likovi jedne višedesetljetne, pa i višestoljetne drame.

Josip Jović/SlobodnaDalmacija.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Poduprite naš rad


Donacijom podržite Kamenjar.com! Hvala!



Komentari