Pratite nas

Povijesnice

Poubijali su nas, rastjerali su nas, podijelili su nas…

Objavljeno

na

U samostalnoj Hrvatskoj vlada sveopće nezadovoljstvo, s naglašenim siromaštvom i upropaštenim gospodarstvom, beznađem, a ne vidi se izlaz iz takvog stanja. S pravom se postavlja pitanje zašto nam je tako. Tragedija je u tome što je sve jasno i na sve probleme odgovor daju povijesne činjenice. Kako je Hrvatima kroz cijelo stoljeće bilo zabranjeno da pišu i uče svoju stvarnu povijest, pa nisu ni svjesni što se to događa oko nas i zašto nam je tako. Naime, u svezi takvih uvjeta, Hrvati su jedini narod u demokratskoj Europi koji je povijesno politički neuk ili nepismen narod. Uz to, Hrvati su isto tako jedini narod koji nema razvijenu nacionalnu svijest, a ako nacionalne svijesti nema tad čovjek nije ni svjestan da onaj tko mrzi sve što simbolizira hrvatski nacionalni identitet da gazi po tom narodu, a narod vrišti i traži krivca među sobom.

sevo-600x451

Tko daje svoj glas Ivi Josipoviću ili ništa ne zna, ili se slaže s brutalnim i monstruoznim ubojstvom devetogišnje djevojčice Ružice Rosemarije Ševo od strane jugokomunističkoga režima kojemu su pripadali svi one koje brani i veliča sin Ante Josipovića

Da su Hrvati povijesno politički nepismen narod to potvrđuju činjenice, jer su kao narod, od 5. prosinca 1918. godine, obespravljeni po nacionalnom, kulturnom i ekonomskom pitanju. Čak i danas, 2014., hrvatskom narodu školske udžbenike i povijest pišu velikosrpsko-komunistički ideolozi. Hrvatska je jedina država demokratske Europe u kojoj su na vlasti recidivi zločinačkog velikosrpsko-komunističkog režima. To su sinovi i unučad, koji uživaju blagodati tog režima, a zadatak im je da svoje očeve sačuvaju od istine, a istina govori o ogromnim zločinima koje je taj režim činio nad hrvatskim narodom, pune 22 godine (1918. – 1941.), pa punih 45 godina od 1945. do 1990., pa ponovno od 2000. do današnjih dana. Sami su se hvalili o svojim zločinima, tako je velikosrpski zlotvor Aleksandar Ranković, početkom 1952. godine, podnoseći izvješće, izjavio da su od 1945. do 1951. likvidirali preko 586.000 državnih neprijatelja, od čega preko 500.000 Hrvata. Znači, od ukupnog broja likvidiranih 85 posto su Hrvati. Aleksandar Ranković početkom 1952.: Od 1945. do 1951. likvidirali smo preko 586.000 državnih neprijatelja, od čega preko 500.000 Hrvata!

aleksandar_rankovicVezano na tu temu, 15. kolovoza 2007. godine krčki biskup Valter Župan izjavio je u Bleiburgu da je Titin režim likvidirao preko 1.129.000 državnih neprijatelja. Ako primijenimo Rankovićevu formulu, da je od likvidiranih 85 posto Hrvati, znači da je taj režim likvidirao preko 960.000 Hrvata. Ti kosturi danas se nalaze u preko 1500 masovnih grobnica diljem Slovenije, Hrvatske i dalje po bivšoj Jugoslaviji. Unutar tog broja jesu i 69 likvidiranih hrvatskih emigranata po svijetu, od kojih većina po Njemačkoj. To su pak razlozi da se danas u Njemačkoj vodi postupak protiv organizatora tih likvidacija Josipa Perkovića i Zdravka Mustača. Iz toga proizlazi odgovor zašto su ovi velikosrpsko-komunistički ideolozi s Pantovčaka i Banskih dvora svim silama pokušali mijenjati i zakon i ustav kako bi onemogućili izručenje Parkovića i Mustaća njemačkom pravosuđu, jer se boje da će istina izaći na svjetlo dana.

Na tu temu, objavljen je podatak, neugodan za predsjedničkog kandidata Ivu Josipovića – „Talijani reagirali“ – Zločin stigao na naplatu. Radi se o tome da Talijani traže izručenje Josipovićevog oca Ante zbog monstruoznog ubojstva obitelji Ševo Stjepana i supruge Tatjane te devetogodišnje Rosemarie, pored Venecije 1972. godine.

Sve su to razlozi da danas, u samostalnoj Hrvatskoj, imamo dvije suprotstavljene ideologije, a to je ujedno odgovor, zašto nam je tako. U Hrvatskoj su prisutne dvije suprotstavljene ideologije, s tim da državnu politiku vode oni ideolozi koji su bili i ostali protiv rušenja Jugoslavije i protiv samostalnosti Hrvatske, ali zato danas ruše sve što je stvoreno u Domovinskom ratu. Te dvije međusobno suprotstavljene ideologije razlog su današnjem stanju u Hrvatskoj, a to su:

Jedna ideologija je nacionalna prohrvatska stvorena u Domovinskom ratu. Ta nacionalna ideologija suprotstavila se velikosrpsko-četničkoj agresiji na Hrvatsku, koja je desetljećima držala hrvatski narod obespravljenim po nacionalnim, kulturnim i ekonomskim pitanjima, a Hrvatsku i hrvatski narod sistematski pljačkala. Druga ideologija je anacionalna, velikosrpsko-četničko-komunistička koja je vladala od 1945. do 1990. godine, a 1991. izvršila vojnu agresiju na Republiku Hrvatsku. To samo po sebi govori da je to ideologija koja je bila protiv stvaranja samostalne Hrvatske, pa je logično da ruši sve što simbolizira hrvatski nacionalni identitet i hrvatsku samostalnost. Ako nema hrvatske samostalnosti tad nema ni Hrvatske ni hrvatskog nacionalnog identiteta, a na nacionalnom identitetu se zasnivaju sve države demokratske Europe. Taj rušilački program, oni su sami nazvali „detuđmanizacija“ samostalne Hrvatske i sistematski ga provode od 2000. godine. Taj rušilački nagon, uzročnik je svih posljedičnih problema koji nas prate, a koji su posebno vidljivi u propasti hrvatskog gospodarstva. Zbog tog oni zajednički štite agresora i prikrivaju posljedice srbočetničke agresije, a te posljedice prebacuju na politiku Tuđmana i HDZ, i pripisuju pretvorbi i privatizaciji, u što je osiromašeni narod prihvatio kao osnovni razlog upropaštenog hrvatskog gospodarstva Hrvatske. Taj problem trebamo prepoznati i riješiti ga možemo jedino i isključivo na predsjedničkim i parlamentarnim izborima.

Ivan Runje
izvor:Hrvatski fokus

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Događaji

440. obljetnica velejunačke obrane Gvozdanskog

Objavljeno

na

Objavio

Gvozdansko se treba učiti u hrvatskim školama!

U prostorijama Hrvatskog katoličkog liječničkog društva održano je predavanje u svezi početka obilježavanja 440. obljetnice velejunačke obrane Gvozdanskog od osmanlijskih i vlaških osvajača.

Predavač je bio gospodin Damir Borovčak, dipl. ing., kojeg je predstavila predsjednica Podružnice HKLD-a “Branimir Richter” Zagreb prof. dr. sc. Danica Galešić Ljubanović, kao povijesnog istraživača i publicista. Gospodin Borovčak već gotovo dva desetljeća promiče zaboravljene povijesne činjenice, poput stradanja Gvozdanskog, Zrina, Macelja i podsjeća da je već 330. godina sveti Josip zaštitnik Hrvatskog kraljevstva, a danas hrvatske domovine i naroda. Također je idejni začetnik i pokretač sada već tradicionalnog hodočašća na Gvozdansko, koje će se 14. siječnja 2018. g. održati po deveti puta

Predavač je najprije pojasnio gdje se zemljopisno u Pounju nalazi naselje i stara zrinska utvrda Gvozdansko, a zatim s više od pedesetak slikovnih prikaza opisao sve značajke starije i novije povijesti na temu obrane Gvozdanskog. Utvrdu su gradili knezovi Šubići Zrinski, koji su dodatak svom prezimenu dobili po nedalekoj utvrdi Zrin u kojoj su stolovali. U Zrinu se i rodio velejunak Nikola Šubić Zrinski IV. koji je 1566. godine obranio Siget, a time i Beč, ali i Hrvatsku.

Njegov otac Nikola III. izgradio je Gvozdansko, koje je bila suvremena utvrda tog vremena. U Gvozdanskom je bila nadaleko poznata kovnica novca, posebno su se kovali srebrnjaci, taliri. Za te potrebe srebro se je vadilo iz obližnjih rudnika, koji su također bili u posjedu Zrinskih. Tim novcem po Europi se je kupovalo naoružanje i vojna oprema kako bi se Hrvatska obranila od stalnih najezda iz Bosne, koja je tada već bila u turskom posjedu. Predavač je napomenuo da su prije turskih najezda na Europu, hrvatski kraljevski gradovi bili Bihač, Jajce i Banja Luka, u kojima se također kovao hrvatski novac. Tako su Zrinski kroz naraštaje branili Pounje od navale Turaka. S njima su prodirali i Vlasi, koji su Turcima služili kao pljačkaške horde za nabavku hrane i potrepština. U kasnijim stoljećima Vlasi su uglavnom prešli na srpstvo, pod utjecajem velikosrpske politike i uz pomoć SPC-e.

foto: hkld

Vojnu obranu Gvozdanskog činili su svega 20-tak banskih vojnika uz oko 300-tinjak rudara, kovača te muškog i ženskog pučanstva iz okolnih sela. Kapetane obrane Gvozdanskog iz 1577. godine zabilježila je povijest. Njihova su imena poznata i to su bili: Damjan Doktorović, Juraj Gvozdanović, Nikola Ožegović i Andrija Stipšić. Njih je zapisao osvajač, turski kapetan Ahmed aga Veletanlić, koji je pod vodstvom Ferhat paše Sokolovića s oko 10.000 napadača tri mjeseca osvajao Gvozdansko. Te godine bila je nemilosrdno hladna zima, konji su se smrzavali bez pokrivača, a nije se moglo preživjeti bez velikih vatri u taboru.

U takvim nemogućim uvjetima, poslije tri mjeseca odupiranja, Gvozdansko je imalo još svega 30-tak iscrpljenih branitelja. Branitelji Gvozdanskog imali su u razmacima tri ponude za napustiti obranu i otići na slobodno područje ostataka Hrvatske. Sve tri ponude su odbili, posebno onu najizazovniju na Božić 1577. Branitelji nisu posustali ni zbog nedostatka pomoći, ni zbog nedostatka baruta, ni zbog ranjavanja, ni zbog iznemoglosti bez hrane i vode, već su se u noći 12./13. siječnja 1578. godine smrznuli zbog nedostatka ogrijeva! To nije priča, nije bajka, nije legenda, već istina koju je zapisao neprijatelj – turski napadač, koji im je i odao najveću počast pokopom po katoličkom obredu, istaknuo je Borovčak.

“Zbog tih činjenica, smatram, da je to hrvatsko velejunaštvo bez svjetskog uzora. Primjera je bilo u povijesti i prije i kasnije, no smrznuta obrana nigdje u svjetskoj povijesti nije zabilježena”, kazao je Borovčak.

Danas o tragediji i junaštvu Gvozdanskog malo koji Hrvat išta znade, rekao je predavač. U školama se ne uči da je hrvatski političar i književnik Ante Tresić Pavičić autor najduljeg hrvatskog epa, ikada napisanog, o najviteškijem i najnevjerojatnijem djelu u povijesti čovječanstva.i Nakon tri godine rada, od 1937. do 1940. ostvario je svoje životno i povijesno djelo, hrvatski ep Gvozdansko sastavljen od 21 406 rimovanih deseteraca u 32 pjevanja. U svom predgovoru autor navodi kako ne poznaje u povijesti čovječanstva uzvišenijeg primjera vršenja dužnosti prema Bogu, prirodi i djedovini od onoga na Gvozdanskom. Ističe činjenicu da se hrvatski velikaši i plemići, osim vrlo rijetkih iznimaka, nisu iseljavali da izmaknu navalnom barbarstvu, te su uzorno ginuli. Tumači da u Hrvatskoj nije bilo ropstva, seljak je posjedovao svoju zemlju, a plemićku je obrađivao pod određenim uvjetima. U Banovini je bilo nešto teže, ali ni tu ropstva nije bilo, a hrvatski plemići su bili obično vrlo humani, dok su najveći silnici bili uljezi sa sjevera. Za vjerovati je da zato jer nisu bili roblje, rudari i težaci Gvozdanskog nisu željeli predati grad turskim osvajačima. Bez povijesnog ponosa nema narodne svijesti, poručuje u predgovoru svog djela Ante Tresić Pavičić. Zamisao i radni zanos autora bio je probuditi hrvatski narodni ponos. No, ep je objavljen tek nakon šest desetljeća od svog ostvarenja (!), dakle tek 2000. godine. Iako se u epu pjeva o velikoj tragediji branitelja Gvozdanskog, to velebno književno djelo ostaje nedovoljno poznato, najvjerojatnije zbog političkih okolnosti koje su nastupile iste godine kad je knjiga i objavljena.

Na završetku predavač Damir Borovčak je iznio i neke novije primjere velejunaštva iz obrambenog Domovinskog rata, poput bitke za spašavanje civila u Pounju 26. srpnja 1991. i veličanstvenu obranu Vukovara… Zaključno, pozvao je sve prisutne na svetu misu za branitelje Gvozdanskog u petak 12. siječnja 2018. u 18 sati u zagrebačkoj katedrali, a poslije mise održati će se i već tradicionalni koncert “Sjećanje na Gvozdansko” na kojem će nastupiti Simfonijski orkestar Hrvatske vojske. Također predavač je svima preporučio i odlazak na IX. spomen-hodočašće na Gvozdansko u nedjelju 14. siječnja 2018. s autobusima iz Zagreba. Svi koji su zainteresirani za navedeno hodočašće mogu se javiti tajnici HKLD-a gdji. Slavici Grubišić, tel. 01 4817 537; mobitel: 095 553 8685; e-mail: [email protected]

prof. dr. sc. Danica Galešić-Ljubanović

 

 

facebook komentari

Nastavi čitati

Herceg Bosna

18. studenoga 1991. godine uspostavljena Hrvatska zajednica Herceg-Bosna

Objavljeno

na

Objavio

U Grudama je 18. studenoga 1991. godine uspostavljena Hrvatska zajednica Herceg-Bosna, sa sjedištem u Mostaru. U njen sastav ušlo je 30 općina: Jajce, Kreševo, Busovača, Vitez, Novi Travnik, Travnik, Kiseljak, Fojnica, Dobretići, Kakanj, Vareš, Kotor Varoš, Tomislavgrad, Livno, Kupres, Bugojno, Gornji Vakuf, Prozor, Konjic, Jablanica, Posušje, Mostar, Široki Brijeg, Grude, Ljubuški, Čitluk, Čapljina, Neum, Stolac i Ravno.

U Odluci o uspostavi Hrvatske zajednice Herceg-Bosne je naglašeno da će Hrvatska zajednica Herceg-Bosna poštovati demokratski izabranu vlast Republike Bosne i Hercegovine sve dok postoji državna nezavisnost Bosne i Hercegovine u odnosu na bivšu ili svaku drugu Jugoslaviju.

Stvaranje obrambene zajednice dobilo je potporu i iz Republike Hrvatske ponajprije zbog teške i neizvjesne situacije u kojoj se ona tada nalazila. Taj dan pao je Vukovar i došlo je do teškog stradanja hrvatskog naroda u istočnoj Slavoniji. Hrvatska zajednica Herceg-Bosna zamišljena je kao privremeno tijelo vlasti u funkciji obrane onih dijelova Bosne i Hercegovine gdje su Hrvati bili u većini ili su barem činili značajan udio stanovništva.

Osnivači Herceg Bosne vjerovali su da će uz pomoć Muslimana uspjeti obraniti te prostore. Predsjednik Herceg-Bosne Mate Boban je na pitanje razloga formiranja Herceg Bosne odgovorio je: „Bosna ponosna prestala je biti ponosna. Njenim cestama, željeznicom, eterom njenim – kruži zlo. Ona je okupirana. Hrvatski narod, ponosan narod, morao je učiniti nešto da u tome ne sudjeluje, da dadne do znanja da to ne želi.”

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari