Pratite nas

Komentar

Poučak Živi zid  – Što su hrvatski građani morali naučiti o izboru europarlamentaraca?

Objavljeno

na

foto HINA

Nakon što smo posljednjih dana gledali prilično zabavan politički reality show u režiji Živog zida potrebno je razmotriti i što smo iz njega naučili. Zakon o izborima za Europski parlament donesen 2013. godine određuje da mandat osvaja kandidat koji je dobio najmanje 10% preferencijalnih glasova liste, a istog zamjenjuje prvi sljedeći neizabrani kandidat s najviše glasova, nakon kojeg su izabrani kandidati prema redoslijedu na listi. Po izbornoj matematici, mandat liste Živog zida s više od 10% preferencijalnih glasova  osvojio je predsjednik Ivan Vilibor Sinčić.

Kao jedan od načina prestanka mandata koje zakon predviđa je podnošenje ostavke. Ostavka se podnosi tako da izabrani kandidat o podnesenoj ostavci obavještava predsjednika Hrvatskog sabora, dakle Gordana Jandrokovića, a koji o tomu obavještava predsjednika Europskog parlamenta. Ako Ivan Sinčić odluči podnesti ostavku, njegov zamjenik je Branimir Bunjac koji je sljedeći na listi osvojio najveći broj preferencijalnih glasova, a ako i Branimir Bunjac odluči podnijeti ostavku, njegov zamjenik je Tihomir Lukanić, koji je prvi sljedeći kandidat na listi. Ako pak i Tihomir Lukanić podnese ostavku, njega mijenja sljedeća kandidatkinja liste, Dolores Schauer, nju mijenja Dominik Vuletić, njega Goranka Dorotić i tako redom do posljednjeg kandidata liste. Ako bi i posljednji kandidat liste dao ostavku mjesto Živog zida ostaje nepopunjeno, a Europski parlament u ovom sazivu ima jednog zastupnika manje.

Nekoliko dana nakon izbora, Tihomir Lukanić, trećeplasirani na listi Živog zida na svom facebook profilu objavio je „kako mandat neće konzumirati“, te kako “predsjednika stranke nitko ne može ucjenjivati”. Na Zrinjevačkoj presici Ivan Sinčić izjavljuje kako je “suspendirao“ Bunjca, koji postupa „nečasno“, pošto se ne želi odreći svog legitimno osvojenog mandata,  odnosno ga ne želi „predati njemu“ (Sinčiću), da bi ga ovaj dalje „predao Lukaniću“, a kako je tobože prethodno bilo dogovoreno. Na istoj presici i petoplasirani Dominik Vuletić poziva Bunjca da podnese ostavku na svoj mandat, kako bi u Brisel mogli poslati trećeplasiranog Lukanića. Na istoj presici, Sinčić nam otkriva i plan koji su osmislili u Živom zidu, po kojem bi svake godine principom rotacije na put u Brisel krenuo jedan novi anonimus s liste Živog zida da bi se tamo politički profilirao. Ubrzo je u javnost puštena i snimka iz kuhinje nečijeg stana u kojem su od Bunjca tražili da potpiše nekakav ugovor koji bi ga obvezao na prepuštanje mandata Lukaniću. Bunjac tvrdi kako je “ugovor poderao“, a da je snimka puštena u javnost kako bi ga se prikazalo kao agresivca i foteljaša, nakon što nije podlegao ucjenama stranačkih čelnika.

Kada se izjave Živozidaša i odredbe izbornog zakona dovedu u vezu lako je zaključiti da se radi o hordi politički nepismenih amatera. Ostaje nejasno kako Tihomir Lukanić misli „konzumirati mandat koji nije osvojio“? Nije jasno ni zašto Lukanić misli da je nečasno ucjenjivati predsjednika stranke, a da je časno ucjenjivati kandidata da se mandata odrekne? Da li Lukanić i Vuletić misle da je legitimno od bolje plasiranog kolege očekivati da se mandata odrekne kako bi oni lošije plasirani putovali u Brisel?. Zašto Sinčić misli da je nečasno kada kandidat koji je osvojio više od 10% preferencijalnih glasova isti želi i konzumirati?  Na temelju čega su čelnici Živog zida zaključili da bi nekakvi interni dogovori i ugovori imali nekakvu pravnu snagu koja bi pojedinog kandidata obvezala na odricanje od pošteno osvojenog mandata? Zašto Sinčić misli da je „žalosno da se jedan od njegovih najiskusnijih članova vidi u Briselu“, čime ostavlja dojam da svoje istaknute članove koristi za prelaženje praga, a u stvarnosti od njih očekuje da se mandata odreknu, pod prijetnjom suspenzije kako bi on instalirao nekog po svojoj volji, a ne onog kojeg su izabrali birači. Da li je stranačka volja u Živom zidu ispred volje birača?

Čelnici Živog zida su se morali i bolje upoznati s institutom davanja ostavke. Da bi predsjednik Hrvatskog sabora o ostavci mogao obavijestiti predsjednika Europskog parlamenta potrebno je da ovaj prvo bude izabran. Novog predsjednika parlamenta birat će novoizabrani kandidati na konstituirajućoj sjednici zakazanoj početkom srpnja 2019. godine u Strasbourgu, na kojoj će kao prvoizabrani s liste sudjelovati i Sinčić, a nakon čega o ostavci može obavijestiti Jandrokovića. To dakle znači da ni Sinčić, ni Bunjac, a ni bilo tko treći s liste Živog zida ne može formalno podnijeti ostavku prije konstituirajuće sjednice odnosno izbora novog predsjednika.  Valja spomenuti i pomalo smješnu ideju o rotaciji kandidata s ciljem političkog profiliranja, čime su Živozidaši pokazali kako uopće ne razumiju svrhu Europskog parlamenta u kojem su upravo osvojili mandat. Europarlament je platforma u kojoj zastupnici putem amandmana i ostalih instrumenta moraju utjecati na zakonodavstvo štiteći interese svoje države, a ne platforma za bildanje političkih životopisa. Iako je profiliranje novih političara nužno i poželjno, logika je stvari da bi se taj cilj jednostavnije ostvario kroz rad u Saboru.

Koji je dakle poučak Živi zid? Političari bi se prvo trebali podrobno educirati o pravilima igre u kojoj sudjeluju. Time bi se izbjegle prevare birača pa bi kandidati s liste koje su birači birali u stvarnosti bili i izabrani. Svaka ozbiljna stranka bi trebala omogućiti kandidatima s liste koji su mandat pošteno zaradili da isti i konzumira. Pronalaženje kompromisnog rješenja koje je u osnovi svake demokracije bilo je svakako moguće da je u Živom zidu postojalo imalo političke mudrosti. Sinčić i Bunjac, dva najozbiljnija člana Živog zida su mogli mandat „podijeliti“, a za voditelja briselskog ureda su mogli instalirati Lukanića da se tamo politički profilira. Na mjesto Sinčića i Bunjca u Sabor su mogli instalirati nova lica, pa bi umjesto raskola stranke i pada popularnosti dokazali da su po djelima, a ne samo na riječima sposobni realno pristupiti stvarima, djelovati otvoreno i transparentno. Ovako ćemo Živi zid pamtiti po raskolu, hrpi politički nepismenih anonimusima i pokojem zapaženom saborskom govoru Pernara i Bunjca. Epilog serijala Živi zid je Sinčić koji odlazi u Brisel, Pernar koji je osnovao novu stranku, Bunjac koji se vratio na mjesto učitelja, te popularnost stranke koja strelovito opada i teško će ovdje biti prilike za bilo kakvu političku reprizu. No, to možda i nije više toliko važno obzirom da će nekolicina Živozidaša još neko vrijeme koristiti dobro plaćene sinekure u Saboru i Briselu.

Bojana Kocijan

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Komentar

Jure Vujić: Peter Handke – Nobel za jugoslavensku zabludu

Objavljeno

na

Objavio

Reagirajući nekoliko sati nakon objave vijesti o dobivanju Nobela, Handke je izjavio da je “iznenađen” i pozdravivši tu “hrabru odluku”, znajući da je ta prestižna institucija često nagrađivala one autore koji su se borili protiv totalitarizma bilo koje vrste

Je li moguće polemikom zataškati skandal? Očito je, a u tu se igru upustila Švedska Akademija, čija je donedavna reputacija narušena skandalom silovanja i sukobom interesa, dodijelom Nobela za književnost za 2019. godinu austrijskom piscu i dramatičaru Peteru Handkeu.

Treba podsjetiti kako to nije prvi put da Akademija izaziva polemiku dodijelivši Nobela i pjevaču Bobu Dylanu, koji je ako se prisjetimo, oklevetao Hrvatsku izjavom u intervjuu Rolling Stonesu 2012. godine,: “Ako u svojoj krvi imate (naslijeđe, op.a.) robovlasnika ili pripadnika Ku Klux Klana, crnci to mogu osjetiti. To ostaje do današnjih dana. Baš kao što Židovi mogu osjetiti nacističku krv ili kao što Srbi mogu osjetiti hrvatsku krv”.Ne ulazeći u meritum književničkog talenta zbog kojeg je među ostalim i nagrađen, ključno pitanje koje se postavlja oko odluke o nagrađivanju prestižnim Nobelom kao svojevrsnim međunarodnim brendom jest treba li odvojiti književnika i njegovo djelo od njegove odgovornosti kao javne osobe, književnika ili umjetnika od političkog simpatizera ili ideološkog pristaše? Podsjetimo kako je u više navrata Handke, pored svoje ljubaznosti i gospodske uglađenosti, u javnosti zauzimao prosrpsko stajalište tijekom rata u bivšoj Jugoslaviji.

Prisjetimo kako je Peter Handke odlučio otići na teren 1995. godine, nekoliko mjeseci nakon masakra u Srebrenici, te je svoje dojmove i mišljenja o tom putovanju sažeo u knjizi  “Zimsko putovanje Dunavom,Savom, Moravom i Drinom” koja je posvećena „pravdi za Srbiju”. U istoj knjizi objašnjava kako su „Srbi odgovorili samo na provokaciju“. Mnogi kritiziraju Handkea zbog revizije povijesti, te podržavanja delirija „Blut und Boden” (krv i zemlja), podsjećajući na politiku etničkog čišćenja u Hitlerovoj Njemačkoj, dok Handke uspoređuje NATO bombardiranje Beograda 1999. godine s „Novim Auschwitzom“. Reakcije poznatih međunarodno priznatih književnika i kolega na takvo stajalište su oštre: Salam Rushdie ironično nominira Handkea za „međunarodnu budalu godine“, dok je esejistica Susan Sontag, koja je vrlo privržena Sarajevu i kalvariji njegovog stanovništva za vrijeme velikosrpske agresije i opsade, izjavila da „neće više pročitati niti jednu  njegovu knjigu“. Pod režijom Marcela Bozonneta, Francuska komedija je deprogramirala jednu Handkeovu dramu. Alain Finkielkraut opisuje Handkea kao “ideološko čudovište”, a Jonathan Littell imao je vrlo snažne riječi 2008. godine, koje citira London Review of Books:“ Možda je fantastičan umjetnik, ali kao ljudsko biće moj je neprijatelj”.

Unatoč svemu, Handke postaje počasnim građaninom grada Beograda 2015. godine, a danas je okrunjen Nobelovom nagradom za književnost. Reagirajući nekoliko sati nakon objave vijesti o dobivanju Nobela, Handke jeizjavio da je “iznenađen” i pozdravivši tu “hrabru odluku”, znajući da je ta prestižna institucija često nagrađivala one autore koji su se borili protiv totalitarizma bilo koje vrste: Solženicina, Pabla Nerudu, Nadine Gordimer, Gao Xingjian, ili J.M.G. Clézio itd.Naravno, unatoč lijepe geste Švedske Akademije da dodjeli nagradu književnicima iz Srednje Europe i vjerojatno sa neupitnim talentom, teško se oteti dojmu da je nagrada ipak pristrano kanonizirala dva književnika lijevo-liberalnog opredjeljenja, Olgu Tokarczuk, koja glasi kao velika kritičarka konzervativnog društvenog i političkog trenda u Poljskoj, i Petera Handkeu austrijskog književnika poznatog po svojim pro-srpskim stajalištima za vrijeme rata u bivšoj Jugoslaviji.

Handkeova Nobelova  nagrada je zapravo kanonizacija jednoga mita o tzv. multikulturnoj tolerantnoj Jugoslaviju, kao utjelovljenje tzv. » socijalizma sa ljudskim likom », mit koji je prožimao cjelokupnu 68-osmarsku ali i post-68-osmarsku liberalnu lijevu europsku generaciju intelektualca, književnika, povjesničara, političara, koja se vješto reciklira u današnji liberalni demokratski politički i kulturni europski Establišment, koja unatoč tome što je taj multikulturni jugoslavenski projekt, završio sa velikosrpskom agresijom u lokvi krvi, slijepo je legitimirala komunistički totalitarizam u ime « ideala socijalističkog kozmopolitizma », a još uvijek ustraje vjerovati u tu tragičnu zabludu « bratstva i jedinstva » . Handke izjavljuje u intervju za list Liberation 1997 : « Ideja Jugoslavije je kozmopolitska ideja. Za mene Europa je mrtva sa Jugoslavijom » , što povrđuje tu proširenu zabludu u europskim intelektualnim krugovima, da je Jugoslavija bila snošljiva multikulturana državna zajednica u potpunom raskoraku sa realnošću svakodnevne prakse totalitarnog titoističkog režima i Beogradske političke, vojne i gospodarske centralizacije. Handke, poput niz drugih intelektualca europske lijevice su svjesno ili nesvjesno prigrili zamku serviranog diskursa o « građanskom i među-etničkom ratu » koji je trebao prikriti duboke političke socijalne i gospodarske razloge raspada Jugoslavije, čije očuvanje u ime u formalno-pravnom okviru je trebao služiti za uspostavu Velike Srbije. 30 godina nakon pada Berlinskog zida i raspada Sovjetskog saveza, komunizam kao ideologija ostaje još atraktivan i pronalazimo još u uvijek njegove matrice u dominantnom liberalnom diskursu, što potvrđuje tezu Mihaela Riklina („Komunizam kao religija” ) da leš komunizma nastavlja živjeti , te da opstaje na razini snažnog mentalno-ideološkog relikta soteriologije, kao ideologije spasa.

Drugo pitanje koji se postavlja u ovom slučaju je etička i moralna valjanost argumenta legitimnog odvajanja književnika ili umjetničkog djela od njegove javne intelektualne funkcije i statusa. Primjerice takvo se pitanje nastavlja provlačiti kada slavimo 30. godina pada Berlinskog zida, o sudbini pro-komunističkih „režimskih novinara, intelektualaca“ koji su na žalost zakazali u ulozi „intelektualca“ ne ukazujući na totalitarnu prirodu tadašnjih komunističkih režima, koji su kršili osnovna nacionalna i ljudska prava, kao što su to imali hrabrost učiniti drugi pisci i intelektualci u drugim bivšim komunističkim zemljama, poput Milana Kundere, Vaclava Havela, Jana Patočke, Česlava Milosza, Zdeněka Mlynářa, poznati u široj javnosti kao disidenti i pisci.

S druge strane, kad bi bili krajnje konzistentni, trebalo bi se zapitati zašto se provode dvostruki standardi i primjerice ne nagrađuje posthumno u ime „odvojenosti umjetničkog ili književnog djela od političkog angažmana“ pisce „nacionalne i konzervativne struje“ poput Knuta Hamsuna u Norveškoj, u Francuskoj Robert Brasillacha, Drieu La Rochelle, Georges Suareza, Célinea, Chardonnea, Gionoa, Montherlanta, pjesnika Ezru Pounda, koji su optuženi, osuđeni, a neki i pogubljeni zbog tzv.„kolaboracionizma“; dok se lijeve intelektualce poput Sartrea, Gidea, često amnestira zbog njihove otvorene potpore komunističkoj ideologiji i tadašnjem Sovjetskom savezu. Paradoksi, proturječnosti, nekoherentnosti ne fali, a kad bi karikirali „podjelu umjetničkog djela od same „javne osobe i političkog angažmana“ moglo bi se očekivati i dodjelu Nobela Radovanu Karadžiću isključivo kao pučkom pjesniku, za doprinos širenja epsko-guslarskog narodnog pjesništva, a ne kao ratnom zločincu.

Jure Vujić

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Komentar

OVO NA SLICI DESNO BILO NAM JE 10 GODINA PREDSJEDNIK DRŽAVE

Objavljeno

na

Objavio

Ne mogu reći da sam ravnodušan kad netko nas Hrvate nazove budalama ili nas uvrijedi bilo kojim sličnim epitetom, ali, ruku na srce, ne rijetko dođem u iskušenje i sam ustvrditi isto, pogotovu kad pokušam logički objasniti i shvatiti neke događaje iz naše ne tako daleke političke prošlosti.

Nakon krvavog rata i stjecanja samostalnosti, smrti ministra obrane Gojka Šuška i potom prvog hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana, destrukcija što su je širili Račan, Mesić, Tomčić i ekipa počela je davati rezultate.
Najprije su pokojnom predsjedniku okrenuli leđa najbliži suradnici (Mate Granić, Vesna Škare-Ožbolt) i tako objektivno nalegli na rudu Mesića, Manolića i drugih koji su proces „detuđmanizacije“ započeli još u vrijeme rata (1994. godine).

I da sve ne bi ostalo na tomu, ovoj se družini priključio i nesretni Dražen Budiša, tragikomični lik naše političke scene koji je po mnogo čemu bio tipični, ogledni primjerak urbanog „dudeka“ (liberalni „domoljub“ – ili „domoljubni“ liberal s prepoznatljivom antituđmanovskom orijentacijom).
Naši „demokrati“, „liberali“ i „progresivisti“ tražili neki „treći put“ – odmak od „namrgođenog Tuđmana“ po svaku cijenu, da bi na kraju sve završilo u lakrdiji, u crnohumornoj burleski gdje su glavni akteri političke scene (šestorka: HSS, IDS, LS, HNS, HSLS i SDP) i oskurni Stipe Mesić preuzeli vlast i od države napravili vašarište.

Jako se dobro sjećam kako je Račan vješto iskoristio naivnog Dražena Budišu koji je sam i ničim izazvan uletio u razapetu mrežu i pomogao Mesiću da s 1,5% potpore u javnosti na kraju postane predsjednik države. Naime, iako je Budiša formalno i službeno bio kandidat „šestorke“ (još uvijek mi je pred očima onaj predizborni TV spot u kojemu on i Račan složno sjekirom cijepaju drva u nekom seoskom dvorištu), stranačko i biračko tijelo lijevo-liberalne opcije listom je glasovalo za Mesića. U trenucima kad je bilo jasno da je izgubio predsjedničke izbore, kraj Budiše nije bilo koalicijskog partnera i sudruga iz spota Ivice Račana (što je mali Ivek obrazložio zauzetošću – jer, baš je te noći, zamislite, vrijedno radio na „dugoročnom strateškom programu razvoja Hrvatske“, dokumentu kojega nemamo ni dan-danas).

I tako su oni koji nisu ni luk jeli ni luk mirisali u vrijeme stvaranja Hrvatske zasjeli u sedlo i korak po korak počeli razgrađivati ono što je predsjednik Tuđman mukotrpno, marljivo i vrijedno gradio izgarajući za ovu zemlju i nacionalni interes.

Budiša je koaliciju napustio tek nakon što se uvjerio kako Račan i tadašnja Tužiteljica MKSJ Carla Del Ponte „štelaju“ političke optužnice i selektivno ih „namještaju“ našim generalima i istaknutim braniteljima – prema kriterijima političke podobnosti što ih je određivao SDP. Poslije razlaza je objelodanio sadržaj razgovora između Carle Del Ponte i Račana u kojemu je Tužiteljica predsjedniku SDP-a rekla (pred njime – Budišom): „Podigli smo još neke optužnice za koje vjerujem da će Vam politički odgovarati“, ali isto tako i iznio niz prljavština i zakulisnih igara vezano za preraspodjelu plijena između stranaka na vlasti (nepotističko uhljebljivanje stranačkih kadrova u institucijama i državnim službama, vodećim poduzećima itd., itd.).

Tikva između SDP-a i HSLS-a je konačno pukla 2002. godine, kad je HSLS u Saboru blokirao ratifikaciju ugovora o Nuklearnoj elektrani Krško – no, znalo se kako je to bila samo kap koja je prelila čašu.

Uskoro je „šestorka“ pala na „četvorku“ – ali se nastavilo vladati kao da se ništa bitno ne događa. Mesić je dobio i drugi mandat, i proces „detuđmanizacije“ nastavljen je unatoč pobjedi HDZ-a na parlamentarnim izborima u prosincu 2003. godine, kad je u premijersku fotelju zasjeo „demokršćanin“ Ivo Sanader kojega su lijevo-liberalni mediji ne bez razloga obožavali i kovali u zvijezde sve dok nije dao ostavku i dospio u zatvor.
Tako smo od smrti prvoga hrvatskog predsjednika (prosinca 1999. godine) do danas imali u dva mandata (ukupno 8 godina) lijevo-liberalnu vlast i 15 godina predsjednike iz istog miljea.

Dakako, nikad nitko nije postavio pitanje što su uradila dvojica predsjednika (Mesić i Josipović) u svojih 15 godina vladavine na stabilizaciji države i njezinu napretku, kao ni to koliko su u istom smislu doprinijeli Ivica Račan i Zoran Milanović kao premijeri – osim što su Hrvatsku zadužili za najmanje 20-ak milijardi dolara vanjskog duga i svojski nas vukli na „Zapadni Balkan“.

Gledali smo kako nam predsjednik države otvara širom arhiv u Uredu na Pantovčaku i dijeli strogo povjerljiva dokumenta novinarima stranih televizija, slušali neslane crnohumorne viceve (kakve pristojni ljudi ne pričaju ni u kavanama a kamo li predsjednici pred diplomatskim korom), pred našim očima se odvijala neviđena lakrdija, dok se ugled zemlje srozavao, narod siromašio, proizvodnja padala, uvoz rastao, društvo polariziralo…
Kad se promatra zaduženje po stanovniku u postotcima, rekorder je vlada Ivice Račana, a slijedi je vlada Zorana Milanovića, dok je promatra li se kumulativni iznos cjelokupnog zaduženja u apsolutnom iznosu, uvjerljivo na prvom mjestu fajter Zoki (poznat po sintagmi: „Mi ili oni“), današnji kandidat lijevo-liberalne opcije za predsjednika države.

Što se one druge i mnogo veće štete (vezano za urušavanje države i destrukciju svega što je afirmativno i pozitivno za Hrvatsku) tiče, za to su se pobrinula dvojica predsjednika koji su od 2000. do 2015. godine među ostalim uspjeli toliko srozati i kompromitirati instituciju na čijem su čelu bili, da će trebati desetljeća kako bi se to ispravilo.
Nikad im nitko ništa nije prigovorio. Pojeo vuk magare – rekao bi narod.
Danas se nalazimo pred ponovnim predsjedničkim izborima, a moguće i pred izvanrednim parlamentarnim, a kaos nije ništa manji nego tog prosinca 1999. godine. Kako, kuda i kojim putem, dilema je na koju odgovora nema.

PR ekipe vrijedno rade, političari „pumpaju“ svoje rejtinge preko plaćenih „agencija za istraživanje javnog mnijenja“, a biračko tijelo je jednako zbunjeno i izgubljeno kao i svih proteklih godina.

Svaka ozbiljna analiza onoga što nam se na političkom planu događalo u zadnjih 20-ak godina, neizostavno postavlja pred nas pitanje: je li došlo vrijeme da se počnemo ponašati normalno i racionalno?
Jedva čekam sljedeći nastup našeg univerzalnog analitičara, specijalista opće prakse za sva moguća i nemoguća društvena i politička pitanja Žarka Puhovskog.
Možda on objasni. Jer, taj sve zna.

Zlatko Pinter

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari