Connect with us

Kolumne

Poviijesno poslanje

Published

on

U prvim danima nakon međunarodnopravnog priznanja Republike Hrvatske pitali hrvatskoga diplomata kolege u inozemstvu: – Je li predsjednik Tuđman doista opsjednut svojim povijesnim poslanjem? – Čovjek se nasmijao, pa odgovorio: – Ne znam. To bi trebalo pitati Predsjednika.

[ad id=”93788″]

Ali Tuđman doista već dva i pol desetljeća bez prestanka razmišlja, govori i piše o slobodnoj i samostalnoj hrvatskoj državi. Što je to? O tomu nema općeg suglasja. Nesklon će promatrač reći: opsjednutost, a sklon: politička hrabrost, upornost i dosljednost. A povijesno poslanje? To zvuči otajstveno. Ali jamačno se može reći: Ako tko o sebi misli da nema nikakvo povijesno poslanje, gotovo ga sigurno nema, a ako tko, nasuprot tomu, misli da ima nekakvo povijesno poslanje, katkada ga doista ima.

Zašto sada povlačim za rep tu zgodu? Zar smo opet u okolnostima u kakvima smo obnavljali i branili hrvatsku državu? Daleko od toga. No ima nešto što se nužno naslanja na ono doba. Ova poslijeizborna lakrdija u prvom se trenutku bila sudbonosno namreškala. Kao more pred oluju. Odnekud je, iz slabo artikulirane narodne volje, iskrsnuo Božo Petrov s Mostom nezavisnih lista, koji je na izborima za narodne zastupnike u Hrvatskomu [državnom] saboru osvojio – 19 mandata! Na čemu? Na obećanju, koje je uoči izbora javno ovjerio kod javnoga bilježnika, da ne će u poslijeizbornu koaliciju ni s SDP-om ni s HDZ-om.

Mostov izborni uspjeh bio je pravo čudo u okolnostima koje određuju s jedne strane hrvatsko izborno zakonodavstvo, naklonjeno SDP-ovu i HDZ-ovu dvostranačju, i s druge strane javna općila pod nadzorom SDP-ove vlasti. Stoga je Petrov u prvi mah u očima površnih promatrača zablistao na hrvatskoj političkoj pozornici kao čovjek s povijesnim poslanjem. Taj dojam osobito je pojačala spoznaja da je Most uz HDZ kao relativnog pobjednika, koji je osvojio 59 mandata, i SDP kao relativnog gubitnika, koji je osvojio 56 mandata, sa svojih 19 mandata postao paradoksalni apsolutni izborni pobjednik, jer se bez njega ne može uspostaviti zastupnička većina u Saboru ni izabrati nova vlada.

Čudo je međutim potrajalo svega dva-tri dana. Racionalno ga je raskrinkao Zoran Milanović prikazavši javnosti Mostova zastupnika Dragu Prgometa kao svoga političkog diverzanta u stanu ministra obrane Ante Kotromanovića. Malo zatim nad Mostom se razočarao njegov glavni predizborni sponzor Branko Roglić, a s Prgometom su otišle i narodne zastupnice Irena Petrijevčanin Vuksanović i Gordana Rusan. Na posljetku se od Mosta odmetnuo i neprispodobivi psovač Stipe Petrina.

A Petrov? On stoji „kano klisurina“. Ostala mu je kritična masa mandata. A svoju je „povijesnu misiju“ pozitivno produbio. Onkraj javnobilježnički ovjerenog predizbornog obećanja biračima da ne će nakon izbora ulaziti u koaliciju ni s SDP-om ni s HDZ-om. Sad već gotovo mjesec dana puca bičem apsolutnog izbornog pobjednika nad HDZ-om i SDP i njihovim trabantima, te viče: Ili trodijelna vlast ili novi izbori!

Kao ilustraciju te trodijelnosti vidio sam negdje, ne znam više gdje, u Morgenblattu ili Abendblattu, u obliku grafičkoga prikaza pravedne raspodjele ministarstava: 8 Mostu, 6 HDZ-u, 6 SDP-u. To biskup Vlado Košić ćudoredno osuđuje kao preuzetnost. No trodijelna se ludost, puna rokova i uvjeta, silno svidjela nekim političkim univerzalistima unutar Katoličke crkve u Hrvata. Oni valjda misle: Svi smo mi djeca Božja, manje-više grješna djeca Božja. A vlast je kao takva nužno grješna, pa nam je svima mjesto u vlasti. Slično valjda misli i Milan Bandić, predsjednik stranke Bandić Milan, koji veli: „Ja sam uvijek za.“

A što misli moja neznatnost? Mislim da Petrov svojom pameću i političkim poštenjem ponižava naciju. Nije mi žao velikih predizbornih koalicija koje klecaju pod njegovim bičem. One su tu kaznu zaslužile. No nikako ne mogu dokučiti što je Petrovljevo povijesno poslanje, ako ga ima. Ono je možda, dok ovo pišem, već na vidiku. Ako se uskoro ostvari tako da Božo Petrov postane Dražen Budiša Zorana Milanovića, ne će to biti tragično. Bit će samo sramotno. No na drugoj bi strani moglo biti plodonosno, jer je već dosad Tomislavu Karamarku i Domoljubnoj koaliciji pod vodstvom HDZ-a pružilo priliku da se, potežući se za vlastiti perčin, izvuku iz hrvatske političke kaljuže. Vidjet ćemo, ali zbunjuje me Milan Bandić, najoštroumniji politički mislitelj u Hrvata, koji veli: „Nitko nije pobjegao od vlasti.“

Benjamin Tolić/Hrsvijet.net

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj
Advertisement

Komentari