Pratite nas

Kolumne

Povijesni dan rehabilitacije domoljublja

Objavljeno

na

Nema nikakve potrebe da Kolinda Grabar Kitarović traži savjete od Josipovića i Mesića jer je oni nemaju što savjetovati, jer oni ne prihvaćaju njenu politiku. Bilo mi je jasno da će na takve rečenice Kolinde Grabar Kitarović narod spontano reagirati zviždukom, što se i dogodilo, piše Zdravko Tomac za Dnevno.hr

Nema nikakve dvojbe da će 15. veljače 2015. godine biti zapisan zlatnim slovima u hrvatskoj povijesti jer je to kako je napisao Tihomir Dujmović, “nakon duge 15- godišnje tamne noći”, bila rehabilitacija domoljublja kao nečeg najsvjetlijeg u hrvatskoj povijesti a što je posljednjih 15. godina bilo sustavno omalovažavano i napadano kao nešto primitivno, nacionalističko i štetno.

Pritisak ne nenarodne vlasti i velikog dijela medija i ne vladinih udruga da se diskreditira i omalovaži naša kultura, naša tradicija, naši običaji, naša vjera i u krajnjoj liniji identitet hrvatskog naroda kao pobjedničkog i mirotvornog naroda, bio je tako velik i tako strašan da se kod mnogih ljudi širila nelagoda pa i strah, na bilo koji način, javno izražavati svoje domoljublje. Sve se to promijenilo u jednom jedinom danu na povijesnom Trgu svetog Marka. Bio je prekrasan sunčan dan, a nebo je bilo plavo kao što je bila plava odjeća nove hrvatske predsjednice Kolinde Grabar Kitarović. Bilo je puno simbolike u svečanoj prisezi hrvatske predsjednice. Ustvari radilo se o svečanoj prisezi nove hrvatske predsjednice a ne o nekakvoj inauguraciji, koja je nametnuta a koja nema utemeljena ni u hrvatskoj povijesti ni u hrvatskom ustavu. Zato je središnji čin svečane prisege bio kada je nakon prisege nova predsjednica ljubi hrvatsku zastavu. I zamislite, Hrvatska televizija, taj najsvečaniji čin nije prikazala, što ne može biti slučajno. I cijeli program Hrvatske televizije bio je sramotan i potrebno je pokrenuti odgovornost za tu sramotu koju su nanijeli hrvatskom narodu. Prije svečane prisege, u PRESS klubu, natjecali su se pozvani novinari tko će više ocrniti i crnom bojom prikazati novu hrvatsku predsjednicu. I sam prijenos i komentari bili su također sramotni, što mislim da opet nije slučajno, jer je i nakon prijenosa u emisiji Aleksandra Stankovića, Nedjeljom u 2, pozvani gost Nenad Puhovski također pokušavao omalovažavati ono što se dogodilo na Markovom trgu, uz oduševljenje tisuće nazočnih ali i uz oduševljenje velikog dijela hrvatskog naroda koji je preko TV ekrana pratio veliku svečanost.

e47771c1309c56a7149f59615e4bb318_gallery_single_viewSve to nije bilo slučajno, kao što nije bilo ni slučajno što su glavni mediji, na čelu s HRT-om, skoro većom i važnijom zvijezdom učinili Aleksandra Vučića nego predsjednicu Kolindu Grabar Kitarović. Aleksandar Vučić bio je jedini političar koji je na svečanoj prisezi predsjednice, ili kao se pogrešno kaže inauguraciji, i otišao na podij gdje je bilo nekoliko stotina novinara, kako bi ga svi vidjeli, i dugo je davao izjave do samog početka svečanosti, kako bi se proglasio najvažnijom ličnošću. To je njegovo pravo ali je sramotno što su mediji od njega napravili najvažniju osobu na svečanoj prisezi. Nismo vidjeli druge predsjednike država, niti ih je bilo tko što pitao, nismo vidjeli ni druge uvažene goste, jer su se mediji isključivo bavili Aleksandrom Vučićem. U svojoj arogantnosti išao je tako daleko da se usudio javno lagati tvrdeći kako je više nestalih Srba nego Hrvata. Što nitko nije demantirao odmah nego tek dan kasnije. Položio je Vučić cvijeće na spomenik Nikoli Tesli, stigao je i na misu, dakako uz pratnju Milorada Pupovca. To je njegovo pravo i mora mu se priznati da je vješt političar, ali katastrofalno je što je veliki dio medija od njega pravio velikog heroja i najvažniju ličnost koja je došla na svečanu prisegu nove hrvatske predsjednice.

Kad sam ga gledao kako paradira i kako svi novinari jure za njim, kako je sebe vješto nametnuo kao najvažniju osobu, misli su mi spontano odlutale na neke događaje iz prošlosti. Sjetio sam se 7. listopada 1991. godine. Također je bio lijepi, sunčan dan s plavim nebom. Nakon što sam ispratio američkog generalnog konzula gospodina Einika koji mi je rekao da će biti napadnut Zagreb i da Amerikanci povlače svoje osoblje, nazvao sam suprugu i rekao da ne ide iz kuće i da pazi da sin bude u kući, te sam na drugom katu zgrade Hrvatskog sabora (tada je Vlada demokratskog jedinstva bila smještena u Hrvatskom saboru) u kabinetu Franje Gregurića kojeg sam zamjenjivao otišao do prozora i gledao na Markov trg uživajući u njegovoj ljepoti. Tada je odjeknula strašna eksplozija, koja me srušila i bacila na leđa. Raketirani su Banski dvori. Pokušali su ubiti Franju Tuđmana i obezglaviti Hrvatsku kako bi spriječili proglašenje i ostvarenje samostalnosti i suverenosti Hrvatske koje smo spremali donijeti idući dan na Hrvatskom saboru. Sjetio sam se da je tada Aleksandar Vučić bio jedan od pomoćnika zločinca Vojislava Šešelja, odnosno da su oni, i sadašnji predsjednik srpske Vlade i Tomislav Nikolić, sadašnji predsjednik Srbije, bili učesnici agresije na Hrvatsku i da se nikada nisu odrekli velikosrpske politike. Sjetio sam se i izjava četničkog vojvode a sadašnjeg predsjednika Srbije Tomislava Nikolića, da je Vukovar srpski grad i da u Vukovaru Hrvati nemaju što tražiti. Sjetio sam se i politike Stjepan Mesića, Ive Josipovića, Vesne Pusić, Milorada Pupovca i Zorana Milanovića koji su cijelo vrijeme prihvaćali velikosrpsku prevaru i krivotvorinu da se radilo o građanskom ratu a ne o agresiji Srbije, JNA, i Crne Gore na Hrvatsku.

Sjetio sam se i pokušaja da glavni mediji krivotvore presudu Haaškog suda pravde, tvrdeći kako je to naš poraz. Ne to nije poraz Hrvatske, to je debakl hrvatskog državnog vrha koji je kriv jer je cijelo vrijeme radio protiv hrvatskih nacionalnih interesa.

Sjetio sam se da smo mi u Hrvatskom nacionalnom etičkom sudištu osudili Ivu Josipovića za moralnu veleizdaju, a podigli optužnicu protiv Stjepana Mesića, Vesne Pusić i Milorada Pupovca i upravo radimo na podizanju optužnice protiv Zorana Milanovića. Dugo traje borba hrvatskog naroda protiv ne nenarodne politike, protiv politike koja je osporavala pravo na domoljublje, koja je lažno optuživala hrvatske branitelje i predsjednika Tuđmana, koja je prihvaćala krivnju Hrvatske koje nema. Čitajući prije početka svečanosti inače sjajnu poslanicu Kolinde Grabar Kitarović, kolegama s kojima sam sjedio Zvonku Sesaru i Zvonimiru Šeparoviću rekao sam da u cijelom govoru ipak postoji jedan pasus koji mi se ne sviđa. To je slijedeći pasus: “Želim zahvaliti i svojim prethodnicima gospodinu Stjepanu Mesiću i gospodinu Ivi Josipoviću, na njihovom doprinosu izgradnje hrvatske demokracije. Neću se ustručavati pitati za savjet jer i svoje različitosti moramo koristiti za dobrobit države.” Umjesto toga teksta mislim da je bilo dovoljno samo protokolarno reći: Želim zahvaliti i svojim prethodnicima gospodinu Stjepanu Mesiću i gospodinu Ivi Josipoviću na njihovom doprinosu u izgradnji hrvatske demokracije. A da nije bilo mjesta za rečenicu “neću se ustručavati pitati za savjet jer i svoje različitosti moramo koristiti za dobrobit države”.

Nema nikakve potrebe da Kolinda Grabar Kitarović traži savjete od Josipovića i Mesića jer je oni nemaju što savjetovati, jer oni ne prihvaćaju njenu politiku. Bilo mi je jasno da će na takve rečenice Kolinde Grabar Kitarović narod spontano reagirati zviždukom, što se i dogodilo. Pravo je naroda, s obzirom na sve što su mu učinili Mesić i Josipović, da pokaže svoje neslaganje s politikom Mesića i Josipovića. Nije to prvi put da im se zviždi, već dugo oni to doživljavaju, ali nažalost iz toga nisu izvukli nikakve pouke. Nisu se zapitali zbog čega nam narod zviždi, nisu samokritički ni pokušali mijenjati svoju pogrešnu politiku nego su postajali još agresivniji i brutalniji. Stjepan Mesić je sve one koji se ne slažu s njegovom politikom proglasio budalama. A Vesna Pusić primitivizmom i sramotom. Kolinda Grabar Kitarović je pružila ruke pomirbe svima. Jasno je rekla da želi biti predsjednica svih Hrvatica i Hrvata ali i svih državljana i građana Hrvatske. Da neće ljude dijeliti na naše i vaše, odnosno na one koji su za nju glasovali i one koji su glasovali protiv. U pravu je Kolinda Grabar Kitarović što nastoji u novim uvjetima obnoviti veliku ideju politike pomirbe, prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana i udarati temelje novom hrvatskom zajedništvu. Ali mora biti svjesna da postoje mnogi u Hrvatskoj koji neće prihvatiti njenu pruženu ruku, koji će ju pokušati i dalje diskreditirati, omalovažavati i koji će nastaviti sa starom politikom, “mi ili oni”. To se i dogodilo i prilikom prijenosa i komentiranja velikog događanja. A evo i u ova dva dana nakon svečane prisege, ponovno pljušte optužbe protiv hrvatskog naroda. Ponovno se napada domoljublje, ponovno se domoljubi proglašavaju primitivcima i nacionalistima. Usprkos toga, siguran sam da će Kolinda Grabar Kitarović uspjeti jer je svojom iskrenom ljubavlju za domovinu, koja je izražena pjesmom “Ljubim te do bola”, dobila veliku većinu hrvatskog naroda na svoju stranu. Nakon dugo vremena veliki dio hrvatskog naroda bio je ozaren, sretan, pun emocija i vjere u budućnost. Mnogima je pao teški kamen sa srca, jer konačno smo nakon Tuđmana dobili predsjednicu koja ljudi svoju domovinu do bola, koja je iskreni domoljub, koja je iznikla iz naroda, u čiji je svjetonazor ugrađena tradicija, hrvatska kultura, ljubav za dom, obitelj, našu vjeru i sve ono lijepo što nas čini hrvatskim ponosnim i pobjedničkim narodom.

Ali da se vratim na tvrdnju zašto mislim da će 15. veljače 2015. godine biti upisan zlatnim slovima u hrvatskoj povijesti. Toga dana bili smo svjedoci prožimanja onoga najljepšeg i najboljeg iz hrvatske prošlosti sa sadašnjošću i budućnošću hrvatskog naroda. Sve se je događalo na povijesnom Markovom trgu, pred crkvom sv. Marka gdje je prema legendi nekad bio užarenom krunom okrunjen Matija Gubec. Tu je prisegu dao i prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman. I od toga dana do 15. veljače nikada se više nisu osjetile takve emocije i takvo domoljublje kao ovoga 15. dana mjeseca veljače. Između Ustavnog suda, Banskih dvora, Sabora, Gradske skupštine natiskalo se mnoštvo naroda. Prva hrvatska predsjednica je došla povijesnom uspinjačom i prolazila uz špalir povijesnih postrojbi. Treba ih nabrojati:

Gradska straža Bakar / Zrinska garda Čakovec / Križevačka djevojačka straža
Viteško alkarsko društvo / Kliški uskoci / Senjski uskoci
Sveti Grgur- Požeška građanska straža / Trenkovi panduri / Kravat pukovnija
Dubrovački trombunjeri / Sokolska garda / Keglevičeva straža Kostel
Turopoljski banderij / Krapinski Ilirci / Kumpanjija Smokvica
Rapski samostreličari / Serežani Županja / Gospićka garda- Vukovi
Karlovačka građanska garda / Šibenska gradska straža
Bjelovarski graničari Husari 1756 / Počasna sokolska garda- Hrvatski sokol Osijek
Domagojevi strijelci / Đurđevački graničari- Đuroki / Udruga Petrovska pištola
Husari Varaždinske županije / Kumpanjija Blato

Bilo je prelijepo gledati bogatstvo tih odora. Također je bilo prelijepo gledati bogatstvo narodnih nošnji i slušati odabrane pjesme i ulomke iz opere “Ero s onoga svijeta”, te slušati recitacije Joška Ševe te nastup zbora Hrvatske televizije, ansambla narodnih pjesma i plesova Hrvatski Lado, akademski zbor Ivan Goran Kovačić, zbora mladih Izvor sv. Josipa. Mene se posebno dojmila pjesma Radojke Šverke “Ljubim te do bola”. Sve u svemu bio je to veličanstven događaj koji je probudio emocije naroda. Za one koji ne vole Hrvatsku to je bio strašan događaj kojeg su jedva preživjeli. Zbog toga treba razumjeti njihovo ogorčenje i omalovažavanje tog velikog povijesnog dana, te pokušaje da se sve to proglasi kičem, vašarom i licitarskim srcem. Nisu i neće uspjeti u tome. 15. veljače bio je dan kada je hrvatski narod dobio novu predsjednicu koja ljubi Hrvatsku do bola, koja je iskren domoljub i vjernik, koja voli i poštuje kao većina hrvatskog naroda nacionalne svetinje i običaje. Zbog toga je to bio povijesni dan, jer mislim da nakon emocija koje je proživio i iskazao hrvatski narod, neće biti više moguće da hrvatski narod izabere bilo kojeg političara koji iskreno ne ljubi svoju tradiciji i svoj hrvatski narod i svoju hrvatsku domovinu.

[ad id=”40551″]

Autor: Zdravko Tomac

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Hrvatska

Ante Gugo: Pod svjetlom slobode zaliven ponosom proklijao je na obali Dunava novi život

Objavljeno

na

Objavio

Dva događaja ponukala su me da napišem ovaj tekst. Prvi je Facebook status jedne prijateljice u kojem je zamolila da u dvije tri riječi kažemo prve asocijacije na spomen Vukovara.

Bez puno razmišljanja napisao sam – smrt i bol. Možda mi je to bila prva asocijacija i zato što sam pisao samo dan prije obljetnice okupacije grada heroja, možda i stoga što sam prije dva dana bio u Rijeci na 11. danima Vukovara u Rijeci i slušao priče vukovarskih branitelja dok su gimnazijalcima na Sušaku pričali što su sve prošli i doživjeli, a možda i zato što je vukovarska tragedija postala dio kolektivnog sjećanja hrvatskog naroda.

Razmišljao sam o tome i kad sam napisao svoj komentar ispod prijateljičine objave, kad mi je kao poruka mobitelom stigla fotografija letka ispisanog ćiriličnim pismom kojim se poziva na „Koncert narodnih igara i pesama“ u Bršadinu i to 19. studenog, dan nakon obljetnice pada Vukovara, na dan kad su zarobljenici i ranjenici odvezeni na masovna stratišta i likvidirani, na dan kad još tugujemo, sjećamo se i suosjećamo s onima koji su izgubili svoje bližnje. Za trenutak sam se zapitao kakav čovjek može to napraviti, a onda sam shvatio da ne može. Čovjek to ne može napraviti isto kao što ljudi nisu mogli onako razarati Vukovar i ubijati njegove stanovnike.

Razarali su grad dugo i brutalno. Na kraju su zauzeli prostor bez kuća i ulica. Ubijali su ljude bez milosti. One koje nisu ubili nisu poštedjeli zato da bi im udijelili milost. Poštedjeli su ih zato da bi ih odveli u logore u kojima su ih mučili i iživljavali se nad njima na najgore moguće načine. Nisu to bili ljudi. Te zvijeri čak nisu bili ni plemeniti predatori. Bila su to bića s dna evolucijskog lanca, lešinari i hijene, bez imalo časti. Razarali su grad i ubijali su ljude, ali ga nisu razorili i nisu pobili Vukovarce.

Odvozili su ih kamionima na stratišta, pucali su u bespomoćne i zarobljene i kosti im zatrpali hladom i vlažnom slavonskom zemljom nad kojom se tih dana vukla gusta magla. Oluja je rastjerala i tu maglu iznad grobova hrabrih Vukovaraca. Pod svjetlom slobode zaliven ponosom proklijao je na obali Dunava novi život, prkosan i postojan.

Svojim „Koncertom narodnih igara i pesama“ pokušavaju pljunuti na grobove naših junaka, ali ne mogu. Oni nas mogu ugristi, kao što zvijer potajice ugrize podvijena repa, ali svi naši ožiljci od njihovih ranijih ugriza toliko su tvrdi na našoj koži da će baš na njima slomiti zube. Njihova je kazna baš to što jesu, jadnici bez časti i ponosa. Njihova je kazna što svakog jutra, kad pogledaju je li se pojavilo sunce na obzoru moraju pogledati vukovarski vodotoranj na kojem naše se barjak vije. Njihova je bol to što svaki put kad pogledaju prema Srbiji, zemlji koju su sanjali onako velikom kakva nikad neće biti, što im pogled do tamo zaklanja taj naš barjak rođen na stratištima naših junaka. Zato nek im bude. Neka uživaju u vlastitoj patnji ako ih to veseli, piše Ante Gugo/vecernji.hr

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Nino Raspudić: Što sam novo naučio o Vukovaru?

Objavljeno

na

Objavio

Knjiga povjesničara Ive Lučića “Vukovarska bolnica, svjetionik u povijesnim olujama hrvatskoga istoka” vrijedan je prilog novijoj hrvatskoj povijesti i povijesti zdravstva u Hrvatskoj. Pokazuje se kako Vukovar nije samo grad na kojem se materijalno nasukala sila jugoslavenske vojske već i mjesto definitivnog moralnog kraha jugoslavenštine

Je li došlo vrijeme da se, nakon gotovo trideset godina od samostalnosti hrvatske države, konačno počne razlučivati žito od kukolja u njenim temeljima?

Ovih dana, u vrijeme kada obilježavamo obljetnicu pada Vukovara, traje ispitivanje visokih dužnosnika iz ‘90-ih pred saborskim istražnim povjerenstvom.

Kao neku vrstu alternative emisiji Dobro jutro Hrvatska na četvrtom programu HRT-a, od deset ujutro možemo gledati kako se neki sjećaju, neki ne sjećaju, a neki kažu kako su u to ratno vrijeme bili zabavljeni važnijim poslovima pa nisu obraćali pozornost na dubiozne privatizacije, ali ne objašnjavaju zašto se u takvom vremenu nije moglo odgoditi te procese za vrijeme poslije rata.

Koliko god sve to bilo mučno gledati, radi se o zdravom procesu, koji ni po čemu ne može uzdrmati temelje države, kako bi neki htjeli, već ih samo eventualno očistiti i ojačati, piše Nino Raspudić / Večernji list

U tim temeljima leži i herojska obrana i stradanje Vukovara, velika priča čije brojne segmente još treba obraditi. Ovog tjedna javnosti je predstavljena knjiga “Vukovarska bolnica: svjetionik u povijesnim olujama hrvatskoga istoka” povjesničara Ive Lučića, čiji su izdavači Hrvatska liječnička komora i Hrvatski institut za povijest.

Na temelju svih raspoloživih dokumenata i razgovora s još živim akterima, od liječnika vukovarske bolnice, do zapovjednika obrane grada, knjiga govori o vukovarskoj bolnici, ali daje i širi povijesni i politički kontekst bez kojeg nije moguće u potpunosti shvatiti što se i zašto u jesen 1991. dogodilo u Vukovaru. 
Primjerice, iako se smatram barem prosječno upućenim u hrvatsku povijest, veliku su mi novost predstavljala događanja u Srijemu u revolucionarnoj 1848., prezentirana u novoj knjizi o vukovarskoj ratnoj bolnici, a koja se frapantno podudaraju s nekim stvarima koje će se dogoditi stoljeće i pol kasnije.

U svibnju 1848. pobunjeni Srbi su proglasili “srpsku Vojvodinu” koja je obuhvaćala Srijem, Banat i Bačku, tražeći “političku slobodu i nezavisnost srpskog naroda pod carskim austrijskim domom i ugarskom krunom”. Lokalni srpski pobunjenici potpomognuti “dobrovoljcima” iz Kneževine Srbije koje je organizirao i poslao Aleksandar Karađorđević, sukobljavali se s Vukovarcima koji su organizirali obranu, u sklopu koje je bila i “narodna garda” koja je štitila gradske ulice. Pobunjenici su tijekom te revolucionarne godine počinili brojne pljačke i teže zločine, poput mučkog ubojstva mladog grofa Huge Karla Eltza ispred njegova dvorca. Nakon što su im srpski pobunjenici opljačkali vino, Iločani početkom kolovoza 1848. pišu Glavnom odboru da se protive “dopisima pisanim ćirilicom”. Ponavljam 1848. godine! Zlikovci će kasnije postati “pobunjenici kojima je oprošteno”, radi mirne reintegracije u, tada, “austrougarskoj kući”.

Knjiga daje i presjek povijesti zdravstva u Vukovaru i okolici, između ostalog i podatak da je u Prvom svjetskom ratu u Bršadinu pokraj Vukovara otvorena najveća vojna bolnica u Austro-Ugarskoj monarhiji, bolje reći cijeli bolnički grad kapaciteta 7000 ležajeva. U vukovarskim i okolnim bolnicama već do ožujka 1915. liječen je 142.971 bolesnik i ranjenik. Zasjenjen Drugim svjetskim ratom, kojeg još raščišćavamo, Prvi svjetski rat je u svijesti naših ljudi odavno pao u drugi plan, iako je i on donio golema ljudska stradanja o čemu svjedoče i navedene brojke iz vukovarskih bolnica. Uslijedila je prva Jugoslavija pod snažnom srpskom dominacijom, koja se u vukovarskom kraju iskazala i naseljavanjem tzv. solunaša, srpskih dragovoljaca iz Prvog svjetskog rata kojih je bilo 30 tisuća, da bi nakon rata broj osoba kojima je priznat taj povlašteni status narastao na 200 tisuća, od kojih je dobar dio korišten za etnički inženjering doseljavanjem u nacionalno miješane sredine poput Srijema.
 Drugi svjetski rat donio je velike zločine nad Srbima u Srijemu – samo su u Dudiku kraj Vukovara ustaše strijeljale 455 ljudi.

Uslijedili su zločini pobjednika, protjerivanje Nijemaca i novo koloniziranje.
 Jugoslavija i bratstvo i jedinstvo u Vukovaru su izgledali tako da je od 13 sudaca općinskog suda 12 bilo srpske nacionalnosti, iako su po popisu iz 1991. Hrvati bili brojniji. To je samo jedan od primjera nerazmjerne zastupljenosti Srba u vlasti u Hrvatskoj u odnosu na udio u stanovništvu za vrijeme Jugoslavije, što dijelom baca i novo svjetlo na srpsku pobunu nakon pada komunizma.

Uz medijskom manipulacijom utjeran strah od hrvatske države kao nove NDH, otpor prema samostalnoj Hrvatskoj djelom je zasigurno bio i otpor prema gubitku privilegija, jer u situaciji slobodnih, višestranačkih izbora, i bez tutorstva Beograda bilo je očekivano da će participiranje u vlasti ići prema barem približnoj razmjernosti u odnosu na udio u stanovništvu.
Toliko o mitu o bratstvu i jedinstvu. Nacionalna borba u Vukovaru i Srijemu neprekinuto traje već od 1848., a pred rat se “bratstvo” iskazivalo golemim nerazmjerom na rukovodećim pozicijama .
Ne čudi stoga da je srpski interes na prvim izborima isprva inkorporiran u SKH-SDP, koja je dobila više od 50% na prvim izborima u Vukovaru 1990. Gradonačelnik postaje njihov kandidat Slavko Dokmanović.

SDS nije sudjelovala na tim izborima pa su Srbi mahom glasovali za SKH-SDP, kao i dio Hrvata. No kad dolazi do definitivnog pucanja, vukovarski SKH-SDP-ovci listom prelaze u SDS, a naročito će se “proslaviti” Dokmanović i Goran Hadžić.
Među onima koji su razorili Vukovar “četnici” su bili malobrojniji od ideoloških i ikonografskih sljednika “partizana”. Agresiju na Vukovar u srpskoj propagandi pokušavalo se legitimirati pričom o antifašizmu i borbi protiv ustaša. Osiguranje operacije i sprečavanje deblokade grada bio je zadatak Prve proleterske gardijske mehanizirane divizije, koja je bila sljednik Prve proleterske, najpoznatije partizanske postrojbe iz Drugog svjetskog rata.

Veliku ulogu u razaranju i zauzimanju grada imala je i Gardijska motorizirana brigada SSNO-a sljednica Pratećega bataljona Vrhovnoga štaba Narodnooslobodilačke vojske i partizanskih odreda Jugoslavije. Zapovijedao joj je pukovnik Mile Mrkšić. Izaslanstvo te brigade je 4.11. 1991. posjetilo grob Josipa Broza Tita u Beogradu i u spomen knjigu upisalo sljedeću prisegu: “Pripadnici gardijske motorizovane brigade se obavezuju da će nesebičnim i maksimalnim zalaganjem i herojskim držanjem, po ugledu na proslavljene borce pratećeg bataljona, pobedonosno završiti povereni nam zadatak u oslobađanju Vukovara.”
 “Oslobodili” su ga, između ostalog, kršeći ne samo tzv. Zagrebački sporazum već i brojne međunarodne konvencije. Odveli su zarobljenike iz bolnice i skloništa, uključujući i ranjenike i – strijeljali ih na Ovčari.

Najmlađa žrtva na Ovčari bio je 16-godišnji Igor Kačić, a najstarija Dragutin Bosanac, koji je imao 72. Ubijena je u visokoj trudnoći Ružica Markobašić, a nije bilo milosti ni za 60-godišnju Janju Podhorski.
Ono što upada u oči je da je takav model egzekucije zarobljenika i ranjenika već viđen. Jugoslavenska vojska i komunističke tajne službe ranjenike su izvlačili i ubijali bez suda i 1945., koristeći isti model prethodnog dehumaniziranja, stavljanja žrtava u kategoriju ne-ljudi, ustaša, za koje ih onda ne obvezuju konvencije, pravo na suđenje, ljudskost i drugi obziri.

Knjiga o vukovarskoj bolnici u objašnjavanju političkog konteksta podsjeća i koliko su dugo kadrovi iz Hrvatske poput predsjednika Saveznog izvršnog vijeća Ante Markovića i njegovog sekretara za inozemne poslove Budimira Lončara ostali u Beogradu u vrhu vlasti Jugoslavije. Marković je tek mjesec i dva dana nakon pada Vukovara, 20. prosinca 1991. podnio ostavku, i to ne radi agresije JNA na Hrvatsku, već zato što se nije slagao s proračunom za iduću godinu, valjda jer nije bio dovoljno razvojni. Lončar se povukao tjedan dana prije. Nasuprot njima, treba spomenuti hrvatske građane ljude srpske i crnogorske nacionalnosti koji su sudjelovali u obrani Vukovara i demokratske Hrvatske, a koje bilježi i knjiga o vukovarskoj bolnici.

Pokazuje se kako Vukovar nije samo grad na kojem se materijalno nasukala sila jugoslavenske vojske već i mjesto definitivnog moralnog kraha jugoslavenštine. Knjiga “Vukovarska bolnica, svjetionik u povijesnim olujama hrvatskoga istoka” vrijedan je prilog novijoj hrvatskoj povijesti i povijesti zdravstva u Hrvatskoj. Ona je i podsjetnik i poticaj drugim povjesničarima, piscima, dokumentaristima da iskoriste ovaj pogodan trenutak, jer nakon 26 godina povijesni odmak od ključnih događaja ugrađenih u temelje hrvatske države je dovoljno veliki, a, istovremeno, dobar dio protagonista još je živ i može biti dragocjen izvor i korektiv autorima.

Nino Raspudić / Večernji list

Škabrnja Vukovar ljubi, Vukovar Škabrnju voli!

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari