Pratite nas

Gost Kolumne

Povijesno gradivo u ‘Regionu’ se ponavlja         

Objavljeno

na

Prije 24 godine u vojnoj zračnoj bazi Wright Patterson kod Daytona, u američkoj državi Ohio, parafiran je Opći okvirni sporazum za mir u Bosni i Hercegovini, poznatiji kao Daytonski mirovni sporazum, i time službeno okončan rat u BiH, koji je trajao od 1992. do 1995. godine. A potpisivanje sporazuma službeno je obavljeno u Elizejskoj palači u Parizu 14. prosinca 1995.

Ovaj se pravni dokument posebno bavio budućim upravnim i ustavnim uređenjem BiH te je njime definirana podjela države po ključu – 51 posto teritorija pripalo je Federaciji BiH, a 49 posto Republici Srpskoj. Predviđeno je i formiranje Distrikta Brčko. “Ovo nije pravedan mir, ali je pravedniji od nastavka rata. U ovakvoj situaciji i ovakvom svijetu, bolji mir i nije mogao biti postignut”, izjavio je nakon svečanosti potpisivanja u Parizu Alija Izetbegović. U vrijeme, čak i prije, ratova, a posebno svjetskih, bujali su razni sporazumi, odluke na međunarodnim  konferencijama, rezolucije, monitorinzi , embarga i sl.

Za nas je, u ovom trenutku, zanimljivo promotriti, gore navedeno, što se događalo prije i za I. svjetskog rata odnosno poslije kao i II. svjetskog rata; što se zbivalo glede teritorija na prostoru nekoć, nazovimo, Hasburške Hrvatske, Banovine Hrvatske, NDH pa na kraju pripajanja i odvajanja u doba prije i poslije takozvanog NOB-e odnosno krajnjeg SFRJ-ota.

Sjećam se, kako mi je pripovjedao jedan, pokojni, viški glazbar da je za života svirao, u prigodama, 4 državne himne: bečku(tako ju je on nazivao kad bi dolazili Austrijanci na jubileje Viške bitke), italijansku, jugoslavensku i napokon hrvatsku ili Lijepa Naša. Da nije bilo pobjede nad srpskim agresorom 1995. godine možda bi svirao i sadašnju srpsku himnu. A mi ćemo se sada bazirati na promišljanju ili izjavi Alije Izetbegovića: ” „U ovakvoj situaciji i ovakvom svijetu, bolji mir i nije mogao biti postignut”. Paralelno s Daytonskim sporazumom možemo dovesti i onaj povijesni sporazum ili ugovor pod nazivom Rapallski ugovor, u Rapallu kraj Genove 12.XI.1920. Ali i prije njega počelo je komadanje naših teritorija u glavama velikosrba i svjetskih centara moći pa navodimo ovo: „Još je Nikola Pašić ustupio Dalmaciju.

U nastojanju ostvarivanja velikosrpskih interesa, već 1916. godine, Nikola Pašić je kao ministar vanjskih poslova Kraljevine Srbije u izjavi petrogradskim novinama potvrdio „pravo“ Italije na okupaciju dijela hrvatske obale i nekih otoka, s tim da i Srbija dobije izlaz na more i dio priobalja. Njegovi politički potezi oslanjali su se na tajni Londonski sporazum iz 1915. godine, kojim su saveznici u Prvom svjetskom ratu (Rusija, Francuska i Engleska) obećali Italiji dio hrvatske obale i neke otoke, kako bi ova za uzvrat ušla u rat na njihovoj strani“.(Kamenjar.com) I znamo što je Kraljevina Italija dobila Rapallskim ugovorom:  Trst, Gorica, Gradiška i dio Kranjske, Istra (bez Kastva), otoci Cres, Lošinj, Unije i Susak, Zadar te Lastovo, Palagruža i neki manji nenastanjeni otoci. Priznata je Slobodna Država Rijeka koja je obuhvaćala grad Rijeku te dio teritorija sjeveroistočne Istre. A budući da su Talijani(Mussolini) u ratu izgubili kolonijalno carstvo u sjevernoj Africi svakako su to htjeli, koliko toliko, naknaditi teritorijem na istočnoj obali Jadrana, što su djelomično i uspjeli takozvanim Rimskim ugovorima 18. svibnja 1941.(tri ugovora) nakon propalih pregovora u Ljubljani u travnju iste godine, gdje Ante Pavelić nije htio pristati na ustupke teritorija koji išao linijom od Rijeke do Kotora i istočno do crte Karlovac Mostar. Talijani su smanjivali svoje zahtjeve sve do konačnog Ugovora u Rimu. Prema tom ugovoru, što su ga potpisali Pavelić i Mussolini, Italija je dobila gotovo cijelu Dalmaciju i to: područje Zadra, Šibenika, Splita te otoke Rab,Krk, Vis, Korčulu, Mljet i mnoge druge manje, zatim Boku Kotorsku te dijelove Hrvatskog primorja i Gorskog kotara.

A Pavelić je bio u dilemi: braniti Državu uz gubitak dijela teritorija ili odbiti talijanske zahtjeve i izgubiti Državu? Očuvanje tek proglašene Nezavisne Države Hrvatske davalo je nadu za povratom izgubljenog teritorija i on se opredijelio za tu opciju. Dvije godine kasnije, Državnom pravnom izjavom su dne 10. rujna 1943. poništeni Rimski ugovori. U Daytonu nije bio samo u igri Rat ili Mir nego išta ili ništa od teritorija koju je zastupao Alija Izetbegović kao i druge strane za istim stolom; Srbi i Hrvati(Milošević i Tuđman). Hoće li netko danas   prigovoriti, a neki već jesu Tuđmanu, da nije smio pripustiti Bosansku Posavinu pod nikakvu cijenu. Ali, on je sigurno znao da je ta cijena Istočna Slavonija, koja je tad bila pod srpskom okupacijom. Da li vojnom operacijom, tj. ratnom djelovanjem osloboditi istu, uz nepredviđeni broj ljudskih žrtava na obje strane ili pristati na obećanje da će se mirom integrirati u RH, uz čuvanje tog teritorija izvjesno vrijeme međunarodnim vojnim snagama?  A što bi bilo da je bilo došlo do potpisivanja takozvanog plana ili sporazuma Z 4?. Zar i to nisu, skoro, oktroirale zapadne sile? Što su mogle vojne snage Srbije protiv NATO-a kojima je obustavljen rat na Kosovu? Što je mogla tek nastala nenaoružana NDH pred silama Osovine ili Trojnog pakta(200 000 tisuća okupacijske italijanske vojske), a bez vlastite vojske i naoružanja? Tako je moguće staviti u paralelu Rimske ugovore s Daytonskim sporazumom. No kako rekosmo Rimski ugovori su raskinuti, tj. poništeni su rečenog 10. rujna 1943. A Istra i ostali teritoriji su vraćeni matici Hrvatskoj, nakon Mirovne Konferencije održane u Parizu od 25. srpnja do 15. listopada 1946. i Pariškim mirovnim ugovorom, potpisan 10. veljače 1947. Tu su odlučujuću ulogu, o pripojenju, odigrali istarski svećenici na čelu s msgr. Božom Milanovićem , a ne nekom partizanskom ofenzivom ili vojnom operacijom u rujnu 1943. poput one naše iz domovinskog rata 1995., pa da mi mogli reći: Tito je pripojio Istru; ali je zato  otuđio dio Srijema, Banata, Boku kotorsku i mora prema Neumu.

Naslušali smo se tih laži o pripojenju kao i laži o fašistima Hrvatima ako su u takovim okolnostima stvorili NDH. Ustaštvo nema nikakvu genetsku vezu sa fašizmom a razlikuju se  kao i ustaštvo i četništvo. Fašizam ima ideološku smjernicu ka imperijalističkim posezanjima kao i nacizam(sjeverna Afrika odnosno Etiopija od strane Italije-Mussolinija i Drang nach Osten-Rusija od strane Hitlera). Ta kamo je mogla posezati tek nastala NDH, zar prema Nišu ili Sofiji, Piranu, Trstu, Pećuhu ili selima i nekim gradovima preko Mure, Drave…? A kada je riječ o antifašizmu u Hrvatskoj u vrijeme i poslije II. svjetskog rata onda je ogromna većina hrvatskog naroda bilo protiv fašizma i nacizma, a  neke od manjina: talijanska, srpska(preko četništva) i druge ne bi mogli proglasiti antifašistima, makar ne veći dio; dapače četnici su paktirali s Talijanima posebno na Dalmatinskom području i djelu Bosne. Po popisu stanovništva iz 1931.

U Hrvatskoj je živjelo 16, 81% srpske nacionalnosti, a popisom iz 1948. 14, 54%. Tako bi se moglo reći da je preko 80% Hrvata odnosno stanovništva bilo protiv nacifašizma. To je prava supstanca a ne ona kako ju zamišljaju sadašnji boljševici, takozvani antifašisti Titove provenijencije. Upravo se to pokazalo preko istarskog svećenstva 1946/47. u Parizu kakav stav imaju prema fašistima Talijanima. Zar je ostatak svećenstva u Hrvatskoj imao drukčiji stav od istarskog? Ipak je Crkva preko svog klera odigrala ili izvojevala novu pobjedu za svoj narod pred međunarodnim silama i nasuprot marksističko boljševičkog višedesetljetnog ugnjetavanja pod diktaturom komunističkog monarha u SFRJ-otu. A blaženi Alojzije Stepinac je bio orijaš ili predvodnik tih svećeničkih snaga u Hrvatskoj.

Nikola Bašić, Vis

* Stavovi i mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne moraju nužno odražavati stajališta portala

Svećenik, antifašist i hrvatski domoljub mons. Božo Milanović

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Gost Kolumne

Hrvati od patriotizma do relativizacije žrtve

Objavljeno

na

Objavio

Mjesec svibanj u hrvatskoj memoriji pun je raznih teških sjećanja, bilo na Domovinski rat, bilo na II. Svjetski rat. Svi ti događaji, sve te reakcije na njih, nisu na mene djelovale poticajno za pisanje, naprotiv inhibitorno. Puno nedosljednosti, dvostrukih aršina, neznanstvenih interpretacija i političkog kalkuliranja. Sve to utjecalo je na mene stavljajući me u stand by režim, s potrebom, ali bez snage i bistra uma.

Kronološki, prva moja ljutnja i razočaranje vezano je za uvod Sjednice Vlade RH koja je održana 2. svibnja. Predsjednik Vlade pozvao je članove Vlade da minutom šutnje odaju počast stradalima u Borovu Selu.

Sama formulacija “stradali“ bez obrazloženja „kako“ i od „”koga“, pokvarila mi je raspoloženje. Jučer, danas, sutra, za 100 ili 1000 godina, ako netko želi komemorirati taj događaj treba jasno i glasno reći što taj dan komemoriramo. „Stradali“! Tko su ti stradali, od koga su stradali, kako su stradali? To su pitanja ili bolje reći generalije koje treba objasniti.

Nema tu ništa podrazumijevajućeg. Nema tu mjesta nečemu što se naziva politička korektnost. Tu postoje dvije stvari. Korektnost prema ubijenima i istina. Nikakva politička korektnost ne smije zasjeniti istinu, bez obzira koliko će to Milorada razjariti . Treba li otići u Izrael da bi se lekcija patriotizma naučila, a ne po Briselski izrelativizirala?

Slično je bilo i sa Bleiburgom. Stalno nam se događa princip dvostrukih mjerila, političkih kalkulacija kako se dodvoriti što širem spektru biračkog tijela, zaobilazeći cilj i svrhu komemoriranja kao i osudu počinitelja.

A onda, 22. lipnja , obilježen je Dan antifašističke borbe. Ukoliko netko postavi pitanje zašto taj dan, a ne dan nastanka Labinske republike koji je najstariji svjetski dan ustanka protiv fašizma, automatski će biti proglašen revizionistom.

Što je zadaća znanosti nego li sumnja i revizija netočnosti? Ali što će reći drugovi?

Kako bi laž, poluistine i relativizacija bliže i dalje povijesti bio standard u odgoju i izobrazbi mladih, pobrinut će se ministrica Blaženka Divjak.

Već vam je jasno da je moj dominantni fokus braniteljska populacija, stoga ću i u ovoj kolumni biti dosljedan.

Medeni mjesec između branitelja i ostatka društva, kada se je braniteljima zahvaljivalo (faza zahvalnosti) završila je negdje prije dvadeset i koju godinu. Ništa čudno. Svaka burna emotivna reakcija, jednako brzo splasne. Od onih kojima se zahvaljivalo, slavilo, do onih koji su postali teret, nije baš dug put.

Invalidi su kroz Zakon o pravima hrvatskih branitelja honorirani mirovinom. Oni koji nisu imali vlastiti smještaj, dobili su ga od države. Istina još uvijek postoje liste čekanja za one koji to pravo nisu do sada uspjeli konzumirati. Htjeli ne htjeli svako honoriranje izaziva oblik zavisti, a i postavlja se pitanje od kojih sredstava to ostvariti? Novčana sredstva koje za tu namjenu treba izdvojiti, pretače se u broj vrtića, osnovnih škola, bolnica, milijardi potrebnih za propalu i nekonkurentnu brodogradnju gdje su menadžment i političari mrsili brk. Rijetko se u taj kontekst stavljaju neki drugi troškovi poput obnove u srpskoj agresiji uništenih kuća i infrastrukture, donacije za 1001 nevladinu udrugu za sve i svašta osim za Hrvatsku.

Tu fazu možemo nazvati fazom racionalizacije, premda ona nije samo racionalizacija jer je obojena i subjektivitetom onih koji nisu „iskoristili“ priliku biti Tuđmanovom dragovoljačkom vojskom, često u različitim kontekstima nazivanom plaćeničkom”.
Prvi put sam doživio da me netko naziva plaćenikom kada sam u društvu kolega časnika 1993. godine na Poljudu pratio utakmicu Hajduka i Dinama, finale kupa HNL-a. Na toj utakmici Tuđman je ispraćen sa stadiona zvižducima i prije kraja utakmice.

Poslije utakmice, grupa navijača , počela je urlati na skupinu u kojoj sam se nalazio riječima :“Tuđmanovi plaćenici, Tuđmanovi plaćenici“ . Slijedile su salve razno raznih uvreda.

To je bio prvi znak da je prije očekivanog vremena došla faze koju ću nazvati negacija.
Vremenski kontekstualno to je vrijeme kada je Dalmacija bila u čestim redukcijama struje zbog uništene brane i HE Peruča , te plodonosnog Feralovog, medijskog linča.
Osjećao sam se jako pogođen, podcijenjen i uvrijeđen. Koji po bogu plaćenik, pa ja sam samo dragovoljac.

U literaturi nigdje nisam naletio da dok rat za oslobođenje domovine još nije ni gotov, da je došlo do inverzije odnosa prema braniteljima. Naravno da u isti kontekst ne možemo staviti rat u Vijetnamu.

To sam protumačio kao nezahvalnost što smo uopće uspjeli zaustaviti neprijateljsku agresiju, vratiti krajnji jug Hrvatske, proširiti oslobođeni teritorij Ravnih kotara i osloboditi područje oko brane i HE Peruče.

Mogao bih govoriti i o antihrvatskom raspoloženju manjeg dijela ljudi iz Hrvatske, njihovom žalu za propalom državom ili najkraće nečem što je najviše podsjećalo na Orjunu. Jesam li u pravu, ostavljam na razmatranje povjesničarima suvremene hrvatske povijesti.
Treba se pomiriti s činjenicom da ne vole svi samostalnu Hrvatsku. Ta jasna polarizacija, hrvatsko – antihrvatstvo, tuđmanizam – antituđmanizam i njegovi plaćenici, plod je repine koju vučemo od 1918 i nastanka prve Jugoslavije, druge Jugoslavije koja nije donijela hrvatsku neovisnost i demokraciju, već federaciju i drugi totalitarizam.

Iako, još uvijek nezavršen proces demokratizacije, prvo je donio pravo slobode mišljenja i govora. Malo ili nikako se ne vodi računa o odgovornosti za izgovorenu riječ, a svaku primjedbu na takve zaključke i ponašanja nazivaju gušenjem javne riječi i sloboda. Kada će sloboda ići sa odgovornošću? Pitanje je na koje je teško dati odgovor.

Ovih dana HDZ je proslavio 30 godina od svog utemeljenja. Slavilo se je u Zagrebu, pozivalo na put i Tuđmanovu ideju. Među uzvanicima , slavljenicima, nisam baš prepoznao puno Tuđmanista. U političkom životu HDZ-a i načina funkcioniranja stranke, preživjeti od Tuđmana do Plenkovića nemoguće je, a da si ostao gorljivi Tuđmanist.

Tko su Tuđmanisti? Najveći Tuđmanisti su dragovoljci Domovinskog rata jer upravo oni s malim dijelom bivših političara i nepotkupljivih intelektualaca brane Tuđmanovu ostavštinu. Tuđmanova ostavština je patriotizam.

Da odmah raščistimo. Proces detuđmanizacije nije počeo i završio s Mesićem, nego je nastavljen preko Sanadera, Kosorice. Detuđmanizatori su doživjeli totalni krah onog trenutka kada su generali Ante Gotovina i Mladen Markač oslobođeni na Haaškom sudu. Cijeli projekt detuđmanizacije bio je građen na tome da će generali biti osuđen na Haaškom sudu, da će biti osuđena Tuđmanova politika, da će se osuditi njegov patriotizam.
Sastavnice tuđmanizma su: Hrvatska država, hrvatski patriotizam, oslonac na Europu, kršćanstvo kao supstrat te hrvatske države.

Tuđmanista nema na čelnim političkim pozicijama HDZ-a, o vladi da i ne govorimo. Prevladao je politički, rentni pragmatizam s kursom plovidbe “niz vitar“.
Dragovoljci najčešće nisu imali iskaznicu stranke, oni su bili dio pokreta kada su dijela bila izraz lojalnosti ideji i osobi koja je bila na čelu. Komad plastificirane iskaznice umanjivao je njihovu vjerodostojnost, jer što je komad karte ako izostanu dijela i požrtvovnost? Iskaznica je bila rezervirana najčešće za političke konvertite.

Danas su ti isti dragovoljci oporba. Glavni nezadovoljnici s političkom i gospodarskom situacijom. Kritičari korupcijskih afera, političkog inženjeringa, neefikasne državne uprave i svako malo neke nove afere koje svjedoče nevjerodostojnosti.

Svi branitelji nisu dragovoljci

Reakcije dragovoljaca na sve što se je od Tuđmana do danas izdogađalo, najčešće se očituju kroz rezignaciju, povlačenje u sebe i cijeli niz emotivnih i somatskih reakcija koje dodatno narušavaju njihovo zdravstveno stanje.

Dragovoljci ne predstavljaju ama baš nikakvu snagu ili bili kakav oblik čimbeništva u političkoj i društvenoj zbilji današnjice.

Preveliki broj braniteljskih udruga, sa sitnim, ponekad i krupnim partikularnim interesima vodstva udruga, umrvio je i pasivizirao najveći broj dragovoljaca.

Zašto stalno koristim termin “dragovoljac”. Dragovoljci i mobilizirani su branitelji, ali svi branitelji nisu dragovoljci.

Nije se razvio kult ličnosti

Te dvije skupine nisu imale istu razinu odlučnosti, motiva i adrenalina dolaskom u rat. Dragovoljci su u najvećem broju izuzev pripadnika HOS-a , davali potporu Tuđmanu. Krivo bi bilo misliti da se nije imalo prema pojedinim Tuđmanovim političkim odlukama kritičnosti i neslaganja.

Nije se razvio kult ličnosti, premda su ga upravo stvarali politički prebjezi i politički kalkulanti.

Ljeto je, doba kada fjaka nije samo rezervirana za Dalmatince. Čekaju nas predsjednički izbori i novi test birača i briselskih ćata.

Trpimir Jurić/DalmacijaDanas

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Gost Kolumne

Dan borbe protiv antifašizma

Objavljeno

na

Objavio

Obilježavanje Dana antifašističke borbe u mitološkoj Brezovici je uvijek dobra prilika za pogledati otužnu istinu hrvatske ljevice, i još tužnije, parodiranje hrvatske desnice koja evo već 27 godina pokušava sebe nametnuti kao nositelja vrijednosti i tekovina komunističke revolucije. Bez uspjeha.

Ono što mi zapne za uho svake godine je nekoliko frazetina kojima se pokušava opravdati veličanje komunističke gerile, koja danas možda postoji  isključivo na Kubi i Sjevernoj Koreji. Unatoč tome što je predstavnik Vlade bio izviždan zbog nekoliko dobrih zaključaka, njegov govor je također imao po koju od tih fraza. Istom prigodom gradonačelnik Zagreba je još jednom očitao lekciju svima onima koji ne vjeruju da postoji razlika između NOVJ za vrijeme rata i poslije rata, uz jednu od tih povijesnih izlika kojom se opravdavaju masovna ubojstva i pljačke.

Dakle, da se osvrnemo barem na dvije izjave političara!

„Ja sam u ime institucija u svom govoru afirmirao antifašizam koji je u temeljima hrvatske države. Međutim, ono što se dogodilo 1945. sigurno nije ono što su hrvatski građani i hrvatski narod očekivali. „

 „Sve ono što je u antifašističkom pokretu bilo od 1941. do 1945. godine je besprijekorno, čisto kao suza, a od 1945. do 1990. godine, ako je bilo zločina komunističkog režima, krivci za to trebaju odgovarati.”

Obzirom da hrvatski političari često jedno misle, a drugo govore, neću ulaziti u njihova uvjerenja i vjeruju li oni stvarno u ovo, ali činjenica jest da se kroz narativ hrvatskih političara, a posebno onih s desne strane i centra, stvorila priča o dva partizanska pokreta. Onaj dobri i krasni antifašistički koji se borio protiv oružanih snaga NDH i njihovih saveznika do 08. svibnja 1945., i onaj zločinački nakon tog 8. svibnja, kad su se valjda preko noći ti dobri i milosrdni borci povampirili i pobili i opljačkali stotine tisuće ljudi, od Maribora do Prilepa. Tko zna što ih je spopalo te sudbonosne noći s osmog na deveti svibanj da su se toliko iskvarili? Je li im šumska brlja udarila u glavu odjednom, ili su samo doveli do vrhunca dobro osmišljen plan i program koji su već 4 godine provodili u žicama, pištoljima i bajunetama. Tko je mogao znati da će uzurpirati vlast i vršiti zločinačku politiku skoro pola stoljeća? Pitaju se političari i povjesničari. Pa svi oni suvremenici koji nisu bili ideološki zaslijepljeni. Političari uporno ponavljaju da tadašnje stanovništvo Hrvatske i drugih bivših jugoslavenskih republika nije moglo znati u što će se pretvoriti partizanski pokret predvođen s KPJ. Ako je to stvarno tako, zašto je toliko mnoštvo civila bježalo s poraženim vojskama?

Moramo imati na umu da je u trenutku partizanske pobjede komunizam sto godina stara ideologija, koja je već doživjela praktičnu primjenu u Rusiji i drugim istočnoeuropskim zemljama, ali i u Bavarskoj i Mađarskoj kad su stvorene kratkovjeke komunističke vlade. Štoviše, jugoslavenski partizani od samog početka nisu skrivali svoj politički program. Iz tog razloga ih više poštujem nego hrvatsku modernu desnicu koja na Bleiburgu svake godine roni suze pred potomcima žrtava, ali povodom praznika 22. lipnja istim tim žrtvama kažu da komunistima dugujemo sve što imamo.

U vezi partizanskog djelovanja kroz Drugi svjetski rat evo nekoliko datuma:

27. srpnja 1941. partizani tijekom narodnog ustanka u Srbu etnički čiste hrvatska i muslimanska sela na području Like i Zapadne Bosne.

28. prosinca 1941. partizani odvode s mise i ubijaju 55 mještana Gvozdanskog.

29. lipnja 1942. u Vrgorcu (op.a. vrgorski kraj je za vrijeme rata podržavao partizanski pokret) pripadnici partizanskog bataljuna „Josip Jurčević“ streljaju 33 civila.

30. rujna 1943. komunistički odredi osvajaju Zrin, vrše progone, ubojstva i spaljuju naselje do temelja.

Nakon povlačenja talijanske vojske nakon kapitulacije u rujnu 1943. godine, u Kaštelima se vrši niz ubojstava i pljački nad obiteljima intelektualaca i poduzetnika, od kojih je najpoznatiji slučaj Vladimira Stude, poduzetnika i pravnika, streljanog na Kevinoj jami. Inače, Stude je financijski i materijalno potpomagao partizanski pokret. Istovjetni zločini se u istom razdoblju događaju u svim gradovima i mjestima koja su bila pod talijanskom okupacijom.

23. i 24. listopada 1944. godine NOVJ vrši likvidacije na otočiću Daksa kod Dubrovnika.

Naime, ovo je 6 izabranih primjera na području Hrvatske i BiH u vremenu trajanja ratnih sukoba. I ako mislite da su sličnosti sa zločinima JNA iz devedesetih slučajnost, promislite opet. Nema što, čisto kao suza! Ako pod čistim smatrate ubijanje ljudi i oduzimanje imovine koju su stjecale generacije.

Kad pročitate ovaj kratki popis uzmite u obzir cijelo područje bivše Jugoslavije, a ne samo ovih nekoliko malih provincijskih sredina. Antifašisti su kroz sve razdoblje rata osvajali i gubili područja, gradove i mjesta diljem bivše države. Za vrijeme njihove ratne vlasti u zauzetim mjestima i gradovima vršene su dobro organizirane likvidacije, ne samo ratnih zarobljenika, nego i civilnog stanovništva. Obrtnici, trgovci, članovi raznih predratnih političkih opcija, poduzetnici, intelektualci, svećenstvo i ugledni seljaci diljem cijele Jugoslavije su bili potencijalna oporba nakon završetka rata, stoga je ratni kaos poslužio jugoslavenskim antifašistima da slome svaki budući otpor novoj vlasti. I sve to je bilo sprovedeno i osmišljeno po uzoru na Lenjinov i Staljinov crveni teror u SSSR-u. Nije bilo bitno jeste li zauzeli protivničku stranu u sukobu, bilo je jedino važno hoćete li biti prijetnja novom režimu. Nije vas moglo spasiti ni aktivno ni posredno sudjelovanje u partizanskom pokretu ako ste mogli biti buduća oporba. Pogotovo ako se uzme u obzir da su mnogi poznati komunisti stradali u sumnjivim okolnostima morate se zapitati zašto bi im bio problem ubijati nekomuniste i antikomuniste.

Dan antifašizma je ostatak nekadašnjih prošlih vremena i nadomjestak za njihove derneke povodom narodnih ustanaka, prvih pušaka, prvih boraca i drugih sastavnica partizanskog mita. Mita na temelju kojeg su antifašisti 45 godina suvereno vladali političkim, društvenim i gospodarskim životom u bivšoj državi. Na temelju kojeg su ulazili u stanove, postajali direktori i ravnatelji, na temelju kojeg su stjecane brojne nekretnine i inozemni računi. I da to tako ostane oni taj mit moraju održati živim. Ako želite znati razloge naše ekonomske neuspješnosti zadnja dva i po desetljeća upalite TV 22. lipnja i slušajte te govore. Marksističke filipike s obje strane političkog spektra. Jasno je da je jedan dio rješenja naše povijesne zapletenosti i ekonomskog tapkanja u mjestu mit o antifašizmu. Upravo je poredak koji je uspostavljen pobjedom komunizma veličao otimačinu, pljačku i korumpiranost, a sve kroz okvir socijalne pravde. Kako bi Hrvatska mogla živjeti, antifašizam mora umrijeti. Mit o antifašizmu pripada, baš i kao fašizam i nacizam, na smetlište povijesti, kao i sve druge idolatrijske ideologije

Iz prednjeg dijela teksta je jasno da su Hrvati i drugi narodi znali što slijedi uspostavom komunizma i jasno je da ta mala grupica ljudi koja se navodno tog 22. lipnja odmetnula u Brezovicu, imala jasan plan djelovanja u slučaju pobjede. Znali su da im neprijatelji nisu samo nacisti i ustaše, nego slobodna inteligencija, poduzetnici, seljaštvo i radništvo privrženo seljačkim i pravaškim organizacijama. I znali su da je ekonomski i biološki opstanak tih klasa, ali i nekih nacionalnih manjina, prepreka novoj crvenoj kasti.

Borba protiv antifašizma se, dakako, ne vodi antifašističkim sredstvima. Ona se vodi raskrinkavanjem njihovih mitova i izmicanje ljestvi onima kojima im pomažu, a pogotovo onima s desne strane. Mi mladi moramo se ugledati na onu građansku Hrvatsku koja je postojala prije njihovog divljanja i prije nego su se njihovi preci spustili s brda i preko noći ušli u tuđe stanove i tuđe urede. Iz pohabanih opanaka u kožne cipele. Nama je cilj oživjeti tu građansku Hrvatsku i njenu inteligenciju koju su nekoć davno gurnuli u jame misleći da ona neće opet ugledati svijetlo dana jer će je mrak jame zauvijek progutati. Posebno, u zadnje vrijeme sve je više mladih povjesničara koji se ne boje biljega revizionista. U društvu i historiografiji u kojoj je prije tri desetljeća bilo nečuveno reći da je u logoru Jasenovac ubijeno manje od 700.000 ljudi, titula revizionista može biti samo kompliment. Naposljetku, sam taj pojam građanske Hrvatske je uzurpiran, ali vratit ćemo ga u ruke onima kojih pripada. Pridruži nam se.

Evan MacIan/Časopis Obnova/Hrvatsko nebo

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari