Pratite nas

Gost Kolumne

Povijesno gradivo u ‘Regionu’ se ponavlja         

Objavljeno

na

Prije 24 godine u vojnoj zračnoj bazi Wright Patterson kod Daytona, u američkoj državi Ohio, parafiran je Opći okvirni sporazum za mir u Bosni i Hercegovini, poznatiji kao Daytonski mirovni sporazum, i time službeno okončan rat u BiH, koji je trajao od 1992. do 1995. godine. A potpisivanje sporazuma službeno je obavljeno u Elizejskoj palači u Parizu 14. prosinca 1995.

Ovaj se pravni dokument posebno bavio budućim upravnim i ustavnim uređenjem BiH te je njime definirana podjela države po ključu – 51 posto teritorija pripalo je Federaciji BiH, a 49 posto Republici Srpskoj. Predviđeno je i formiranje Distrikta Brčko. “Ovo nije pravedan mir, ali je pravedniji od nastavka rata. U ovakvoj situaciji i ovakvom svijetu, bolji mir i nije mogao biti postignut”, izjavio je nakon svečanosti potpisivanja u Parizu Alija Izetbegović. U vrijeme, čak i prije, ratova, a posebno svjetskih, bujali su razni sporazumi, odluke na međunarodnim  konferencijama, rezolucije, monitorinzi , embarga i sl.

Za nas je, u ovom trenutku, zanimljivo promotriti, gore navedeno, što se događalo prije i za I. svjetskog rata odnosno poslije kao i II. svjetskog rata; što se zbivalo glede teritorija na prostoru nekoć, nazovimo, Hasburške Hrvatske, Banovine Hrvatske, NDH pa na kraju pripajanja i odvajanja u doba prije i poslije takozvanog NOB-e odnosno krajnjeg SFRJ-ota.

Sjećam se, kako mi je pripovjedao jedan, pokojni, viški glazbar da je za života svirao, u prigodama, 4 državne himne: bečku(tako ju je on nazivao kad bi dolazili Austrijanci na jubileje Viške bitke), italijansku, jugoslavensku i napokon hrvatsku ili Lijepa Naša. Da nije bilo pobjede nad srpskim agresorom 1995. godine možda bi svirao i sadašnju srpsku himnu. A mi ćemo se sada bazirati na promišljanju ili izjavi Alije Izetbegovića: ” „U ovakvoj situaciji i ovakvom svijetu, bolji mir i nije mogao biti postignut”. Paralelno s Daytonskim sporazumom možemo dovesti i onaj povijesni sporazum ili ugovor pod nazivom Rapallski ugovor, u Rapallu kraj Genove 12.XI.1920. Ali i prije njega počelo je komadanje naših teritorija u glavama velikosrba i svjetskih centara moći pa navodimo ovo: „Još je Nikola Pašić ustupio Dalmaciju.

U nastojanju ostvarivanja velikosrpskih interesa, već 1916. godine, Nikola Pašić je kao ministar vanjskih poslova Kraljevine Srbije u izjavi petrogradskim novinama potvrdio „pravo“ Italije na okupaciju dijela hrvatske obale i nekih otoka, s tim da i Srbija dobije izlaz na more i dio priobalja. Njegovi politički potezi oslanjali su se na tajni Londonski sporazum iz 1915. godine, kojim su saveznici u Prvom svjetskom ratu (Rusija, Francuska i Engleska) obećali Italiji dio hrvatske obale i neke otoke, kako bi ova za uzvrat ušla u rat na njihovoj strani“.(Kamenjar.com) I znamo što je Kraljevina Italija dobila Rapallskim ugovorom:  Trst, Gorica, Gradiška i dio Kranjske, Istra (bez Kastva), otoci Cres, Lošinj, Unije i Susak, Zadar te Lastovo, Palagruža i neki manji nenastanjeni otoci. Priznata je Slobodna Država Rijeka koja je obuhvaćala grad Rijeku te dio teritorija sjeveroistočne Istre. A budući da su Talijani(Mussolini) u ratu izgubili kolonijalno carstvo u sjevernoj Africi svakako su to htjeli, koliko toliko, naknaditi teritorijem na istočnoj obali Jadrana, što su djelomično i uspjeli takozvanim Rimskim ugovorima 18. svibnja 1941.(tri ugovora) nakon propalih pregovora u Ljubljani u travnju iste godine, gdje Ante Pavelić nije htio pristati na ustupke teritorija koji išao linijom od Rijeke do Kotora i istočno do crte Karlovac Mostar. Talijani su smanjivali svoje zahtjeve sve do konačnog Ugovora u Rimu. Prema tom ugovoru, što su ga potpisali Pavelić i Mussolini, Italija je dobila gotovo cijelu Dalmaciju i to: područje Zadra, Šibenika, Splita te otoke Rab,Krk, Vis, Korčulu, Mljet i mnoge druge manje, zatim Boku Kotorsku te dijelove Hrvatskog primorja i Gorskog kotara.

A Pavelić je bio u dilemi: braniti Državu uz gubitak dijela teritorija ili odbiti talijanske zahtjeve i izgubiti Državu? Očuvanje tek proglašene Nezavisne Države Hrvatske davalo je nadu za povratom izgubljenog teritorija i on se opredijelio za tu opciju. Dvije godine kasnije, Državnom pravnom izjavom su dne 10. rujna 1943. poništeni Rimski ugovori. U Daytonu nije bio samo u igri Rat ili Mir nego išta ili ništa od teritorija koju je zastupao Alija Izetbegović kao i druge strane za istim stolom; Srbi i Hrvati(Milošević i Tuđman). Hoće li netko danas   prigovoriti, a neki već jesu Tuđmanu, da nije smio pripustiti Bosansku Posavinu pod nikakvu cijenu. Ali, on je sigurno znao da je ta cijena Istočna Slavonija, koja je tad bila pod srpskom okupacijom. Da li vojnom operacijom, tj. ratnom djelovanjem osloboditi istu, uz nepredviđeni broj ljudskih žrtava na obje strane ili pristati na obećanje da će se mirom integrirati u RH, uz čuvanje tog teritorija izvjesno vrijeme međunarodnim vojnim snagama?  A što bi bilo da je bilo došlo do potpisivanja takozvanog plana ili sporazuma Z 4?. Zar i to nisu, skoro, oktroirale zapadne sile? Što su mogle vojne snage Srbije protiv NATO-a kojima je obustavljen rat na Kosovu? Što je mogla tek nastala nenaoružana NDH pred silama Osovine ili Trojnog pakta(200 000 tisuća okupacijske italijanske vojske), a bez vlastite vojske i naoružanja? Tako je moguće staviti u paralelu Rimske ugovore s Daytonskim sporazumom. No kako rekosmo Rimski ugovori su raskinuti, tj. poništeni su rečenog 10. rujna 1943. A Istra i ostali teritoriji su vraćeni matici Hrvatskoj, nakon Mirovne Konferencije održane u Parizu od 25. srpnja do 15. listopada 1946. i Pariškim mirovnim ugovorom, potpisan 10. veljače 1947. Tu su odlučujuću ulogu, o pripojenju, odigrali istarski svećenici na čelu s msgr. Božom Milanovićem , a ne nekom partizanskom ofenzivom ili vojnom operacijom u rujnu 1943. poput one naše iz domovinskog rata 1995., pa da mi mogli reći: Tito je pripojio Istru; ali je zato  otuđio dio Srijema, Banata, Boku kotorsku i mora prema Neumu.

Naslušali smo se tih laži o pripojenju kao i laži o fašistima Hrvatima ako su u takovim okolnostima stvorili NDH. Ustaštvo nema nikakvu genetsku vezu sa fašizmom a razlikuju se  kao i ustaštvo i četništvo. Fašizam ima ideološku smjernicu ka imperijalističkim posezanjima kao i nacizam(sjeverna Afrika odnosno Etiopija od strane Italije-Mussolinija i Drang nach Osten-Rusija od strane Hitlera). Ta kamo je mogla posezati tek nastala NDH, zar prema Nišu ili Sofiji, Piranu, Trstu, Pećuhu ili selima i nekim gradovima preko Mure, Drave…? A kada je riječ o antifašizmu u Hrvatskoj u vrijeme i poslije II. svjetskog rata onda je ogromna većina hrvatskog naroda bilo protiv fašizma i nacizma, a  neke od manjina: talijanska, srpska(preko četništva) i druge ne bi mogli proglasiti antifašistima, makar ne veći dio; dapače četnici su paktirali s Talijanima posebno na Dalmatinskom području i djelu Bosne. Po popisu stanovništva iz 1931.

U Hrvatskoj je živjelo 16, 81% srpske nacionalnosti, a popisom iz 1948. 14, 54%. Tako bi se moglo reći da je preko 80% Hrvata odnosno stanovništva bilo protiv nacifašizma. To je prava supstanca a ne ona kako ju zamišljaju sadašnji boljševici, takozvani antifašisti Titove provenijencije. Upravo se to pokazalo preko istarskog svećenstva 1946/47. u Parizu kakav stav imaju prema fašistima Talijanima. Zar je ostatak svećenstva u Hrvatskoj imao drukčiji stav od istarskog? Ipak je Crkva preko svog klera odigrala ili izvojevala novu pobjedu za svoj narod pred međunarodnim silama i nasuprot marksističko boljševičkog višedesetljetnog ugnjetavanja pod diktaturom komunističkog monarha u SFRJ-otu. A blaženi Alojzije Stepinac je bio orijaš ili predvodnik tih svećeničkih snaga u Hrvatskoj.

Nikola Bašić, Vis

* Stavovi i mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne moraju nužno odražavati stajališta portala

Svećenik, antifašist i hrvatski domoljub mons. Božo Milanović

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Gost Kolumne

Hoće li biti rata u BiH?

Objavljeno

na

Objavio

Bosna i Hercegovina ide iz krize u krizu. I svaka sljedeća je, kažu, “najgora od Daytona”. Skoro 16 mjeseci trebalo je proći od izbora do imenovanja novog Vijeće ministara. Za to vrijeme Parlament nije radio, jer Srbi nisu pristajali da zakonodavna vlast funkcionira bez nove izvršne vlasti. A onda je zapelo na Mlađanu Božoviću, nesuđenom ministru za ljudska prava i izbjeglice, koji je ostao izvan paketa nove izvršne vlasti BiH, pa je SDA to iskoristila da zakoči njegov izbor sveteći se SNSD-u za smjenu Senada Bratića s mjesta dopredsjednika Narodne skupštine Republike Srpske, piše Milan Šutalo za Hrvatski Medijski Servis

I taman kad se pomislilo kako će se riješiti i taj problemčić dogodi se novi tekstonski udar- presuda Ustavnog suda BiH koji je osporio Zakon o poljoprivrednom zemljištu RS, prema kojem 3,5 posto teritorija nije vlasništvo RS-a, već nadležnost BiH. Odgovor iz Republike Srpske bio je promtan- njihovi ljudi u institucijama vlasti Bosne i Hercegovine opstruirat će donošenje odluka, glasajući protiv ili suzdražano sve dok se ne donese novi Zakon o Ustavnom sudu BiH, u kojem ne bi bilo stranih sudaca, koji, prema Miloradu Dodiku u talu s dvojicom bošnjačkim sudaca donose odluke na štetu RS. Da strani sudci trebaju otići slažu se i politički predstavnici Hrvata.

No, Makedonku, Moldavca i Talijana ne daju ni za živu glavu Izetbegović i bošnjačka politička elita. Insistiraju na poštivanju presuda Ustavnog suda, a njihovo je ne provođenje, kažu, “kazneno djelo, antiustavno i antidejtonsko djelovanje”. Ali samo ako se presude uklapaju u njihovu političku agendu.

U suprotnom, kao u slučaju presude u predmetu “Ljubić”, čija bi implementacija omogućila da i Hrvati mogu izabrati svih 17 izaslanika u Federalni dom naroda i svog člana Predsjedništva BiH opstrukcije su poželjne. A tipovi opstrukcija različiti; od predlaganja rješenja koje su u suprotnosti s presudom Ustavnog suda, preko potpunog prešućivanja do davanja primata presudi Europskog suda u predmetu “Sejdić- Finci” i nazivanja najviše pravosudne institucije u BiH Ustaškim sudom.

I sarajevsko osporavanje zavnobihskog, ustavnog i daytonskog temelja Bosne i Hercegovine- konstitutivnosti naroda -za Bakira Izetbegovića, Šefika Džaferovića i Željka Komšića, nije antiustavno i antidaytonsko djelovanje niti rušenje ustavnog poretka. Te kvalifikacije rezervirane su samo za Milorada Dodika i Dragana Čovića. A kada se antiustavno i antidaytonski djeluje iz Sarajeva onda je to “patriotska borba probosanskih snaga protiv onih koji ruše državu Bosnu i Hercegovinu”.

Bilo kako bilo počelo je novo “zatezanje konopca” a koliko će trajati i hoće li konopac pući prije postizanja kakvog- takvog dogovora- teško je prognozirati. Već sada je, međutim, jasno kako će novi bošnjačko-srpski sukob ponovo u drugi plan staviti pitanje izmjena Izbornog zakona, i provedbu presuda Ustavnog suda BiH, koje se odnose na Dom naroda Parlamenta FBiH, Predsjedništvo i Mostar. Što je za Hrvate pitanje njihova opstanka kao političkog naroda u BiH.

Posljedice najnovije krize koje su sada golim okom vidljive mogu se taksativno pobrojati; imamo novu vlast na državnoj razini koja će biti paralizirana, ne zna se koliko dugo. Nemamo novu vlast na Federalnoj razini, a ne zna se koliko je dugo nećemo imati, kao ni novih vlada u još dvije županije- Hercegovačko-neretvanskoj i Herceg Bosanskoj.

Paralizirano pola države, svakodnevna baražna medijska i politička vatra između Sarajeva i Banja Luke, pri čemu se ni Mostar ne zaobilazi idealni su preduvjeti za bijeg iz zemlje domicilnog i doseljavanje bliskoistočnog stanovništva.

Cinici bi rekli- najgore tek dolazi. Ne prihvate li Bošnjaci novi zakon o Ustavnom sudu BiH bez stranih sudaca, a Sarajevo odgovara “ni pod razno”, Dodik najavljuje referendum o samostalnosti Republike Srpske.- Mi ćemo odgovoriti oružjem, do zadnjeg ćemo braniti Bosnu i Hercegovinu, uzvraća mu Izetbegović.

Čudi li onda što je najčešće pitanje koje se, ponovo, ovih dana može čuti od običnih ljudi:-Hoće li biti rata? Lakonski odgovor bi glasio: Možda neće, a možda i hoće. Uz svu neimaštinu i nepravdu polovici ljudi u ovoj zemlji dodijalo je živjeti u toj neizvjesnosti, u strahu hoće li i kada ponovo puknuti, pa su spakirali stvari i- pravac Njemačka. Oni koji su ostali još se nečem nadaju, mada ni sami ne znaju čemu.

Milan Šutalo/HMS

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Gost Kolumne

Svjedočimo li početku kraja države BiH?

Objavljeno

na

Objavio

BH. javnosti su toliko otupjele na političke događaje, poteze i izjave političara da se odluka srpske politike da se zaustavi odlučivanje u institucijama BiH doživjela kao još jedna u nizu trivijalnih političkih peripetija kojima svakodnevno svjedočimo.

Nezadovoljni odlukom Ustavnoga suda da zemljište u RS-u (p)ostane vlasništvo države BiH, srpska politika je odlučila zaustaviti sve procese u tijelima vlasti na državnoj razini. Cinici bi rekli da ni to nije ništa novo, da te institucije svakako ništa ne rade i da će sve ostati kako je i bilo.

Međutim, dok god „sve ostaje kao što je i bilo“ događa se totalna razgradnja države BiH. I čini se kako to doslovno nikomu ne smeta.

Srbi predvođeni Dodikom nebrojeno su puta do sada kazali kako je BiH za njih prolazna a RS trajna kategorija. Također, kazali su i kako su spremni na dogovore o BiH ali samo na ravnopravnim osnovama. I tu završava svaka mogućnost razvoja države BiH. Naime, na ravnopravnim osnovama u BiH nije moguće voditi nikakav politički dijalog jer jedna strana ima podršku međunarodnoga faktora za doslovno svaku učinjenu svinjariju.

Tako strani faktor podržava nametanje Željka Komšića za hrvatskog člana Predsjedništva bošnjačkim glasovima već treći put, odobrili su stvaranje platformaške Vlade FBiH, odobravaju nepoštivanje odluka Ustavnoga suda BiH koje ne idu u korist bošnjačke politike. Odobravaju dakle uništavanje slobode ogromnoga dijela građana koji zbog tog ne osjećaju lojalnost prema državi BiH. Kako biti lojalan državi koja vam oduzima vaša osnovna građanka i nacionalna prava, poput prava na izbor vlastitih političkih predstavnika? Teško ili nikako.

U međuvremenu, dok se Sarajevo bavi nametanjem Komšića Hrvatima i osporavanjem postojanja RS-a, događa se propast države i posljedično demografska kataklizma. Nitko više ne želi živjeti u ovakvoj državi i društvu. BiH se kroz zadnjih 20-ak godina pretvorila u državu mržnje u kojoj se izbori osvajaju kroz poruke koje pozivaju na ubijanje i silovanje političkih neistomišljenika, u kojoj se cijeli narodi sustavno sotoniziraju i kriminaliziraju, u kojoj je govor mržnje ušao u mainstream, u kojoj političke stranke otvoreno vode hajku protiv novinara i medija i u kojoj korupcija cvjeta. Također, ne zaboravimo da sve političke procese u BiH na koncu vode stranci te je pravo pitanje što je zapravo njihov interes? Što to oni više žele od BiH? Jasno je u ovom trenutku da ne žele stabilnu u prosperitetnu državu. Možda i strani faktor „navija“ da se BiH naposljetku sama od sebe uruši.

Dodik je, pak, ovih dana rekao i kako BiH možda neće postojati već do proljeća 2021. godine. Njegove pak prognoze treba ozbiljno shvatiti. Ovih dana on radi samo ono što je i najavio – vraća Daytonski mirovni sporazum na „tvorničke postavke“, a ako to ne uspije onda ide na osamostaljivanje RS-a.

Brojne nadležnosti su u posljednjih 25 godina nasilnim intervencijama međunarodne zajednice prenesene s entiteta na razinu države i Dodik je davno najavio kako to želi ispraviti.

Zanimljivo je to što se Sarajevo ponaša kao da jedva čeka da se RS osamostali pa da onda lakše FBiH pretvore u unitarnu državu s bošnjačkom dominacijom.

Otvoreno ostaje samo pitanje hoće li Hrvati ostati u „krnjoj BiH“ jednom kad se Srbi odcijepe? Sigurno je da neće. Iako u ovom trenutku snažna država BiH jest interes hrvatskoga naroda, vrijeme je da se krene promišljati o rezervnim opcijama. Tako bi se buduće vrijeme trebalo iskoristiti da se pokušaju osnažiti hrvatske institucije u BiH te spremno dočekati rasplet srpsko-bošnjačkog političkog sukoba. Ma kakav on bio.

Piše: Jurica Gudelj/ Dnevnik.ba

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari